Kako je „neću“ ušlo u istoriju

U odrastanju djeteta postoje razne faze. Taman se izneseš sa jednom, kad eto ti druge, pa treće, pa ohohoho, dok si trepnuo eto i četrdeset treće, ma nikad kraja! I koliko god da je svako dijete priča za sebe, faze su uglavnom svuda prilično slične. Danas možete dobiti razne savjete od stručnjaka, ukoliko vam se neka faza učini baš onako nerješivom. Dostupni su vam članci na internetu, u časopisima, možete zakazati razgovore sa stručnjacima – pomoć pristiže sa svih strana. U MOJE VRIJEME (što si stariji, sve češće korišćen izraz) nije bilo baš neke naročite stručne pomoći, ukoliko se u to ne računaju babe, babine sestre i ostala rodbina „po babine linije“,a i neko nepisano pravilo je bilo da roditelj može sam sa tim da izađe na kraj. Naravno, nije baš uvijek bilo tako, postojale su razne priče, razni slučajevi – manje teški, više teški, preteški… Ja se neću ovdje njima baviti, jer ne smatram svoju malenkost kompetentnom za komentarisanje takvih stvari, već su se posvetiti jednoj interesantnoj dječijoj fazi, ne naročito problematičnoj, ali upečatljivoj u svakom slučaju. Kroz nju smo svi prošli, prolaze je djeca i danas, ali odnedavno ta faza je poprimila neke sasvim druge dimenzije. I, sad ću ja da je osmotrim kroz svoja dva stakla i da joj priđem sa čisto pedagoške strane. Dobro, ja sam nekakav muzički pedagog, ali danas vam je to sve isto. I muzički i likovni i fizički i ovakav i onakav. Možeš biti šta god hoćeš i davati sebi titulu koja ti god padne na pamet, sve prolazi. Dovoljno je da se zna da si pedagog i da imaš nekog gdje je to potrebno, drugo te ništa ne pitaju. Pa eto, što bih ja odskakala, a još i imam pomenuto zvanje. Kakve veze imaju te vrste i podvrste, ma hajte, molim vas!

Nego, da se vratim svojoj današnjoj temi, prilično sam odlutala… Dječija faza koju sam najavila je ona čuvena „NEĆU“ faza. Znate ono, kad dijete otkrije kako je baš zanimljivo suprotstaviti se i onda to „neću“ dolazi u tonama i hiljadama i milionima tona. Sve bude „neću“, nije više bitno ni šta ste mu rekli. Za sve to vrijeme vi se trudite da ga naučite kako se ne može uvijek tako reagovati, kako „neću“ i nije baš najljepši način za odgovoriti, kako postoji mnogo drugih izraza koje može upotrebiti da izrazi svoje negodovanje (kako to stručnjaci danas kažu), kako „neću“ prilično grubo zvuči kada se na taj način izgovori pa se onaj koji sluša i ne osjeća baš najprijatnije…. I, nakon određenog perioda dijete to i usvoji. Neko prije, neko malo kasnije, ali nađe se neka zlatna sredina, pa taman misliš da ćeš moći malo da odahneš, kad eto ti muke: onaj vaš neće da jede ništa osim „čajne“ i hleba! Ma ništa! Evo već danima to traje, muku mučite sa njim, nova faza ga zaposjela! Zaboravi se i ono „neću“ i sve muke koje ste zajedničkim snagama prošli, ko još i misli o tome?! Daj, spašavaj se od čajne i hleba, sve će vitamine da izgubi, mora zdravo da jede, uh, ko će ovo da preživi, a šta li je sledeće??? 🙂

E sad, zašto je meni kao dugogodišnjem (muzičkom) pedagogu trenutno toliko interesantna ta „neću“ faza? Zato što smo svi, prije nekih mjesec dana, bili svjedoci jedne ISTORIJSKE izjave, koja je sasvim preokrenula značenje i atmosferu riječi „neću“. Ako se sjećate, jedna velika svjetska institucija (tri slova u nazivu) je predložila vrlo važnom čovjeku u našoj državi da može da poveća nešto i nešto i time malo olakša život nekim ljudima u već pomenutoj državi. Međutim, vrlo važan čovjek je odgovorio: „Neću! Eto, neću!“ Pritom je to sve bilo ispraćeno jednim iskrenim osmjehom, a toliko je istorijski i sudbinski zvučalo ono naglašeno N, pa malčice otegnuto E, pa ono „eto“ koje je puklo kao dvanaest pušaka, pa zatim još jedno „neću“…Ma nemam riječi. Te tri riječi su toliko glasno odjeknule, da se gotovo niko i ne sjeća nastavka – da će to nešto što je trebalo da se poveća, držati kao rezervu za nešto i isto tako za programe za nešto što ima veze sa mladima (dakle, ulaže se u budućnost) a što je svakako bolje rešenje nego  trenutno olakšati život ljudima u državi. Mislim, tako ispada, nisam to ja izmislila. I sad, pitam ja vas, ako vrlo važan čovjek u državi može javno, dok svi mediji uživo snimaju i prenose, da tako jasno i glasno bilo kome odgovori sa „Neću! Eto, neću!“, kakva se to nama poruka u stvari nameće? Da li to možda znači da faza „neću“ više neće ni postojati u odrastanju djece? Mislim, postojaće ona, ali ako tako važan čovjek u zemlji, na koga svi treba da se ugledamo i koji služi za primjer, javno govori „neću“, zašto mi onda našu djecu da učimo suprotno? Kako ja vidim stvari, svi smo mi do sada učeni na pogrešan način i dobro je da su se stvari promijenile. Iskreno, ponosna sam što sam svjedok jedne istorijske jezičke promjene, ne dešava se to stalno… I sad, kako možemo zaključiti, postalo je baš onako poželjno odgovoriti na „neću“ način, jer sve je to u ovom slučaju bilo rečeno za dobrobit onoga koji sluša. Možda nismo odmah shvatili poruku, ali tim postupkom je taj vrlo važan državni čovjek obezbijedio našu sigurnu budućnost! Dakle, budite vizionari i poštujte to istorijsko „neću“ Evo, meni je odmah na pamet palo nekoliko interesantnih primjera koje bih i sama mogla da primjenim, onako baš vizionarski:

PRIMJER BR. 1 – Predajem novu lekciju u školi i poslije petnaestak minuta obraća mi se učenik: „Izvinite, da li biste mogli da ponovite ovo poslednje o čemu ste pričali? Nismo baš najbolje shvatili i koristilo bi nam ako biste opet o tome pričali…“ A onda ja, vođena i inspirisana onim istorijskim primjerom, odgovorim: „Neću! Eto neću!“ Dabome, tako odgovaram zato što ja u stvari želim da uložim u trud i angažovanje učenika! Tako je, jednog dana će mi biti zahvalni! Jer, ako im ja odmah olakšam situaciju, kako će znati da se iznesu sa onim još težim zadacima koji dolaze? Ovako, ja im ne objasnim već nastavim dalje, a oni onda lijepo unajme privatnog profesora, POTRUDE SE, i na taj način samostalno riješe problem! Dakle, ja ulažem u njihovu budućnost, baš kao što je to uradio i vrlo važan čovjek u državi! Kud ćeš bolje?

PRIMJER BR. 2 – Sjedim na omiljenom dvosjedu, čitam, kad eto ti Ljubice i Vuka, donose knjigu i zamole me da im pročitam jednu priču. Ja im odgovorim sa: „Neću! Eto, neću!“ Naravno, oni moraju da shvate da ja to činim isključivo za njihovo dobro i da ulažem u njihovo buduće znanje i obrazovanje. Jer ako pristanem i učinim im to zadovoljstvo, ja u stvari ništa nisam uradila. Ovako će sami da se angažuju, sami da uče slova i onda će moći da čitaju koliko god hoće, a neće mene gnjaviti. Eto, zar nije odlično rešenje?

PRIMJER BR. 3 – Stojim u redu na kasi (naravno, u omiljenom Maxiju). Iza mene je žena sa blizancima u kolicima, oni se uznemirili, ne mogu više da čekaju, jedan plače, drugi se vrti… I, pita mene njihova mama ako bih mogla da je pustim preko reda, bilo bi joj lakše da ne čeka sa tako malom djecom… A onda nastupam ja. Pročistim grlo, osmijehnem se i odgovorim: „Neću! Eto, neću!“ Mislim, žena nije ni svjesna kakvu sam joj uslugu napravila! Pa djeca se čeliče na taj način, zaboga! Zašto odmah ići linijom manjeg otpora? Pusti me preko reda, pa pusti me preko reda! Ženo draga, majko! Pa ja ulažem u tvoju budućnost i budućnost tvoje djece! Postaće to izdržljivi momci, a ti ponosna majka, zar ti to nije jasno…?

Bezbroj sličnih primjera  bih mogla da vam navedem, toliko sam inspirisana ovom jednim istorijskim „neću“. I zaista jeste istorijsko (kao i sve što se poslednjih godina kod nas dešava), jer sada se može koristiti u razne svrhe. Nije to više ona gruba i neotesana riječ, koja često odražava neprimjereno ponašanje i nepoštovanje onoga kome se obraćate. Ma neeeee, to je nekada bilo, nemojmo biti zastarjeli i konzervativni! Učimo djecu novim TRENDOVIMA, budimo IN, nije lijepo da HEJTUJEMO sve lijepo i novo što se pred nas stavlja. Njegujmo jezik i prihvatimo sve njegove blagodeti, evo vam još jednog predivnog, predivnog primjera.

Samo još da napomenem, svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima je skroz – naskroz slučajna 🙂 ! Ako mi kojim slučajem kažu: „Priznaj da si pričala o tome i tome!“, ja ću reći: „Neću! Eto, neću!“ Iskreno se nadam da ću time nekako uložiti u svoju budućnost… 😉 😉 😉

Advertisements

Zagonetka koja to nije!

Mnogo je nas koji u kući imamo đaka prvaka i svi, bez izuzetka, možemo potvrditi da je to jedna vrlo interesantna novina i sasvim posebno iskustvo. Isto tako sam sigurna da je svim roditeljima svaki radni dan ispunjen novim dogodovštinama, neočekivanim izjavama, neobičnim zaključcima i da se često nađu u situaciji kada ama baš nikakve predstave nemaju kako da odreaguju i šta da djeci odgovore. Mene takve situacije veoma često snalaze i uvijek se zapitam kako ih druge mame i tate rješavaju, koji je njihov ključ??? 🙂 Inače, često zapišem neku zanimljivu dogodovštinu i to iz više razloga. Kao prvo – bude mi neopisivo drago kada poslije nekog vremena naiđem na ono što sam napisala i podsjetim se određenog događaja. Kao drugo – nekada kad pročitam zapisano, odjednom mi se ukaže rešenje za „muku“ koja me snašla. Kao treće – volim da piskaram pa to ti je 🙂 !!!

Događaj koji ću sada opisati, zbio se prije par nedelja. Vuki se vratio iz škole i pošto se „malo odmorio i predahnuo“, uzeo je da završi domaći. Ovog puta je jedan od zadataka bio da djeca riješe određene zagonetke i napišu odgovor ispod svake od njih. Pošto gos’n Vukiju nije baš najjasnije bilo o čemu se radi, priteknem u pomoć kao vrsni poznavalac zagonetki, pitalica, brzalica, izreka i ostalih jezičkih „drangulija“. Prve dvije smo nekako i savladali, ali zato treća…. Treću zagonetku ću zapamtiti od danas pa zauvijek, a i poslije i još nakon tog poslije 🙂 ! Naime, treća zagonetka je glasila ovako (pretpostavljam da je svi znaju):

Šareno je – zmija nije,

rogato je – koza nije,

tovar nosi – a konj nije!

I, krenemo nas dvoje u zajedničku analizu, ne bismo li kako došli do rješenja, ali stvar se zakomplikovala i to opasno 🙂 . Kažem ja Vukiju da pročita nekoliko puta, da dobro razmisli i da pokuša da zaključi o čemu se radi. Misli on, misli, čita, mrmlja sebi u bradu, ali ništa. Ma ni da mrdne! Pitam ga da li ima bilo kakve asocijacije na osnovu onoga što mu u knjizi piše, kaže on da nema. Da mu ništa živo ne pada na pamet. Dalje ću situaciju prikazati pomoću dijaloga koji se tada odvijao…

– Pa, da li ti bar nešto pada na pamet?

– Ne, ništa! Jedino što znam je da rješenje nije zmija, koza i konj, ali zato može biti bilo šta drugo, uhhhhh……

– Pa nije baš bilo šta, takođe je životinja u pitanju, da ti pomognem malo.

– Životinja??? Rogata, šarena, sa tovarom??? Ja ne znam ni jednu takvu, ali stvarno! Šta sad da radim, ljutiće se učiteljica!

– Pa samo malo razmisli, koja životinja ima rogove a nosi i tovar, znači, nosi nešto na leđima? ‘Ajde probaj, nije teško!

– Ne znam, pojma nemam, strašno….

– Dobro, pomoći ću ti ovu, PUŽ je u pitanju, napiši ispod zagonetke…Iako mislim da si mogao sam da riješiš… – ovo je bila ona obavezna završna rečenica 🙂 . Međutim, reakciju svakako nisam očekivala…

– Molim??? Puž??? Kakav puž??? Ja to ne prihvatam!!!

– Molim??? Kako to misliš – ne prihvataš? Pa PUŽ je rješenje, znaš li koliko je stara ta zagonetka, nema ko….

– Ja ne priznajem taj odgovor! Ja ću to da kažem i učiteljici! Kakav šareni puž??? ‘Ajde, kaži mi ti, da li si ikad vidjela šarenog puža??? Ja sam vidio samo sive sa braon kućicom, to nije šareno, to su samo dvije boje! To NIKAKO NIJE dobra asocijacija!!

– Ali ima rogove, nosi tovar… – pokušavam da se snađem u tom ogromnom PUŽEVSKOM revoltu, međutim, neuspješno. Potpuno neuspješno…

– Rogovi u redu, ali tovar??? To je kao da kažeš da je nama glava tovar! Pa ne može da bude tovar ono sa čim se puž rodio! Tovar se stavi nekome na leđa ili u ruke, zato se tako i zove! Puž od rođenja ima kućicu i njemu to sigurno nije tovar! Ni to nije dobra asocijacija! Ovo je neuspješna zagonetka i ja je ne prihvatam! Nikako!!!

Dok ovo pišem, hvata me smijeh, ali tada mi je bilo sve samo ne smiješno. Vjerujte da pojma nisam imala šta da odgovorim. Jedino što sam očekivala je bilo da uslijedi kakva tužba po pitanju zagonetke o pužu, od strane Vuka Stojkića, iz razreda tog i tog, sa adrese te i te, a sa dokazima tim i tim. Ja prva u školi predajem predmet na kom učim djecu da mogu bilo šta iz te oblasti da dokažu, ukoliko imaju čvrste i ispravne argumente, bez obzira kakvo je moje mišljenje i tumačenje. I evo sada argumenata, doduše na drugom polju, ali tu su! Čvrsti kao stijena! I šta ja da kažem?!

Slušaj, Vuče Stefanoviću Karadžiću, ako si negdje gore i ako me čuješ, ovo je tvoj posao, pa daj neki znak, učini nešto, spasi me šarenog puža i njegovog tovara! Evo ti ovdje imenjak, pa riješite problem, samo mene ne miješajte! Nikad ništa protiv tog puža nisam imala pa neću ni ubuduće. Za ostale ne odgovaram 🙂 !

I, za kraj, evo Vukijevog predloga za spornu zagonetku:

Sivo je – zmija nije (veliki broj zmija je takođe i sive boje, nisu samo šarene, kako to gospodin objašnjava!),

rogato je – koza nije (to može, sasvim se uklapa!),

kuću nosi – kornjača nije (kaže, logičnije je i jasnije, a opet je zagonetka!)

🙂 🙂 🙂

Raja i knezovi

Bože mili! Čuda velikoga!

Kad se ćaše po zemlji Srbiji,

Po Srbiji platu da povise,

Nekom platu, a nekome penziju.

Četir’ posto dobi učitelju,

Osamsto plus hiljadu dinara,

U dva dijela k’o u dva bisera,

Jedan šestog, jedan dvadesetog.

I bi tada radost pregolema

Međ’ neradnom rajom učiteljskom,

Što ničemu djecu ne nauči

Već samo u raspustu uživa

I žalosti velike knezove,

Iz džepova im novce uzima!

Mili bože! čuda velikoga!

Čak tri posto doktoru dadoše!

Što doktoru, liku nevažnome,

Pitaju se veliki knezovi,

Doktor ništa bitno i ne radi,

šta će njemu toliki dukati!

Gleda raja čudo pregolemo,

Uhom sluša, okom ne vjeruje,

Da penzije tolike dadoše.

Zaboravi raja učitelja,

Ne gleda ni doktora nevažnog,

Već se divi čudu sa nebesa!

Jedan posto i još jednu četvrt,

Dodaše na bogate penzije,

Da imadu pretplatu platiti,

Pretplatu od servisa javnoga,

I pretplatu i još pola ‘leba,

a možda i kutiju šibica!

I svu raju srećica preplavi,

Postane im toplo oko duše,

Pa stadoše kneza veličati!

Gdje je para, gdje je i dukata,

Nema muke, nema ni nesreće,

Tu knezovi nisu radi kavzi,

Nit’ su rade druge izjelice,

Nit’ je rada sirotinja raja,

Koja globu sada rado plaća,

Jer imade gomilu dukata,

Što joj kneže od sveg srca dade.

Pa sad žive u velikoj slozi,

Svi knezovi i sva druga raja,

Velika se ljubav izrodila,

Stiže ljubav, stižu i izbori!

🙂 🙂 🙂 🙂 🙂

Kad onomad bejah u Kini – dio treći

U drugom dijelu moje kineske ispovjesti imali ste prilike da pročitate kako smo konačno uspjeli da se domognemo željene destinacije – Šangaja – i kako je tamo izgledao naš prvi obrok. Što se mene tiče, nisam se baš najela, ali da sam doživjela jedno sasvim novo i neuobičajeno iskustvo, to je živa istina! Zato ga se tako detaljno i sjećam poslije svih ovih godina, nema dileme :-). Nego, da nastavim dalje, pošto su nam predstojali tako fantastični događaji da bi šteta bilo ne podijeliti ih, kad već ova vrsta tehnologije to dozvoljava….

Poslije čuvenog ručka imali smo kratak odmor, a onda nas je čekao koncert. Da me neko tada pitao, odgovorila bih mu da se osjećam kao da moram da istrčim polumaraton, iako mi koncerti stvarno nikada nisu predstavljali neki napor. Međutim, pošto me niko ništa nije pitao, dala sam se na spremanje i pripremanje kao i sve ostale djevojke. Tačno u dvadeset časova, obučene, našminkane i frizura sređenih pod konac, izašle smo na binu. Sala je bila puna, ni jedno jedino mjesto nije bilo slobodno. Kineska publika je bila sve samo ne standardna, kada su koncerti ovakve vrste u pitanju. Kada je kod nas neki koncert, na primjer u čuvenom „Kolarcu“, svi sjede mirno, prilično ukočeno, uz obavezno kašljanje i kijanje za vrijeme pauza među numerama ili stavovima. Kinezi su, sa druge strane, skroz opušteni. Prvo što sam primjetila je da su skoro svi donijeli sa sobom nekakve grickalice, napitke i sladolede, kao da idu u bioskop :-)! Nije se toliko čulo to šuškanje, mljackanje i krckanje, ali su tokom cijelog koncerta svi bili u pokretu. Ili su jeli, ili su pili, ili su nam mahali, smijali se, komentarisali međusobno. Ako se nekome kašljalo, taj bi to i uradio, a isto je bilo i sa kijanjem…Nije to bilo ništa nekulturno ili ometajuće za nas, jer su Kinezi sami po sebi miran i umjeren narod, već je prosto pokazivalo neki njihov način ponašanja u ovakvim situacijama. Brzo sam se navikla na to, čak mi je pomoglo i da zaboravim na umor koji me od svih dotadašnjih događaja bio pošteno ophrvao…

Ne sjećam se tačno šta smo sve pjevali na tom prvom koncertu, ali ono što nikada neću zaboraviti jeste izvođenje kineske pjesme. Pošto je u Pekingu trebalo da učestvijemo u takmičenju za najbolje strano izvođenje kineske pjesme, mi smo pomenutu numeru u Beogradu vježbali, vježbali i vježbali…Nije to baš bilo lako, pogotovo kad je izgovor kineskog jezika u pitanju. U tu svrhu je naša dirigentkinja pozvala u pomoć i kineskog ambasadora, koji se rado odazvao pozivu i došao na jednu našu probu da nam malo pomogne oko teksta pjesme. Vjerovatno bi svačiji komentar bio kako je uopšte moguće da jedna tako uvažena ličnost odvaja vrijeme i ide na nekakvu tamo probu hora da čita tekst pjesme, ali oni su takvi ljudi i te stvari su im potpuno normalne i bez riječi će izaći u susret šta god da je u pitanju. Naravno, kada još uz to imate i dirigentkinju koja je prilično ubjedljiva i sugestivna osoba, onda je to dobitna kombinacija pa i onaj koji se nikada u životu ne bi pojavio, došao bi trčeći istog trenutka :-). Inače, gospodin ambasador se zvao Li (ne znam da li je to bilo ime ili prezime), iako ga je naša, već toliko puta pomenuta dirigentkinja iz nekog nepoznatog razloga zvala gospodin Lju. I tako je nama gospodin Li-Lju objasnio da se pjesma zove „Mali kupus“ i pročitao nam je nekoliko puta tekst na kineskom, da bismo mogle da izgovaramo kako treba. Nije to bilo ništa detaljno, ali ne mogu da kažem da nije pomoglo. E sad, kakva može da bude atmosfera kada pjevaš o kupusu, mislim, kako možeš uopšte da dočaraš tu traženu atmosferu?. Ne znam, ali sam prilično sigurna da smo svi, dok smo pjevali, imali u glavi novogodišnje sarme, ili neki podvarak koji se krčka, ili možda kakav svadbarski kupus, eventualno onu salatu koja se služi uz pečenje. Jer ako se kompozicija zove „Mali kupus“, kakve druge asocijacije možeš da imaš kada je hrana u pitanju, a preveden ti je samo naslov? Nisam sigurna ni kakvu su tu atmosferu trebalo Kinezi zamislili i opjevali, ni kakve su emocije bile u planu, ali razmišljajmo logično – hrana je hrana, a kakva god da je, stvara pozitivnu atmosferu, prvenstveno onaj blaženi osjećaj sitosti, pa kako onda da ne pjevamo o malom kupusu veselo i bezbrižno??? Međutim, ne lezi vraže….

Kada smo završili izvođenje kineske pjesme, nastala je kao neka dramska pauza, osjećala se blaga zbunjenost u vazduhu. Tek poslije te dvije-tri sekunde začuo se aplauz i to je prošlo kako je prošlo. Poslije smo od našeg domaćina i vodiča, gospodina Lija, čuli da smo tekst izgovarale otprilike kao NJEGOVO KRALJEVSKO VISOČANSTVO PRESTOLONASLEDNIK ALEKSANDAR II KARAĐORĐEVIĆ (Vaše Visočanstvo, čisto da napomenem, ne rugam se ja Vama, taman posla, nego samo ističem Vaš specifičan način govora i ništa drugo, da me neko ne shvati pogrešno i zlonamjerno! :-)), a da smo previše veselo i razdragano otpjevali jednu tako tužnu i nesrećnu pjesmu. Dobro, ovo oko izgovora nas i nije baš iznenadilo, ali tužna i nesrećna pjesma o kupusu??? E to je stvarno bilo novo za nas! Mada, drugačiji je to narod, otkud mi znamo kako oni doživljavaju stvari! Za mene je to bio jedan potpuno nepoznati svijet i uopšte me ne bi čudilo da je u pjesmi opisan neki žal za propalim prošlogodišnjim rodom kupusa, ili tako nečim. Na kraju krajeva, Kinezi poštuju sve oko sebe, pa sam sasvim sigurna da duboko poštuju i ono što jedu i piju. Pa zašto to onda ne bi opjevali i u pjesmi??? Nego ‘ajde ti sa ove strane dočaraj te emocije! Već me uhvatila panika kako moram da dočaram ogromnu tugu i nesreću, a kroz glavu mi prolaze divne, mirisne, novogodišnje sarme, pire-krompir i ruska salata. Ja mogu da plačem, ali od sreće, džaba ti sve!!!

Međutim, kada nam je gospodin Li ispričao da je Mali Kupus u stvari ime jedne kineske djevojčice koja je sa svojom siromašnom porodicom muku mučila i do iznemoglosti radila u nekom polju da bi se prehranila, pa je ostala bez brata, pa se u toj pjesmi opisuje sva ta njena tuga i jad…Bogme, svi smo ostali bez teksta, a bilo je i po koje suze. Još kako je to gospodin Li prepričao, kao da smo se i sami našli u tom polju…Sjećam se, sigurno smo dva-tri sata sjedjeli u istoj prostoriji i sa gospodinom Lijem učili riječ po riječ, ponavljali, upijali…. Šta da vam kažem, u Pekingu smo osvijili prvo mjesto u izvođenju kineske pjesme. Ipak je sarma da se jede, na taj način joj se najbolje odaje počast i pokazuju emocije. Pjesme su nešto drugo, čak i kod Kineza… 🙂

U Šangaju smo proveli još jedan predivan dan. Vodili su nas u obilazak grada, peli smo se na sam vrh TV tornja, razgledali njihove tradicionalne vrtove sa ribnjacima, slikali se, malo kupovali, jednom riječju – uživali! A onda smo krenuli za Peking, naravno avionom, mojom najvećom mukom :-(…

U svom životu neću, a i sve da hoću – ne mogu zaboraviti let od Šangaja do Pekinga! Još uvijek se naježim kad se sjetim malog „nervoznog“ aviona koji se konstantno penje, spušta, opet penje, trese, krivi, ispravlja, opet trese….Dušu ostavih u tom avionu, sa sve nekim šljivama koje su nam dali kao posluženje, a koje su bile prelivene nečim za šta sam ja mislila da je čokolada. Aha, jeste čokolada, kad bismo se gađali tim istim šljivama! Još me smjestiše između naše glavne solistkinje (nazvaćemo je Cvrle ;-)) i jedne djevojke iz hora. E sad, Cvrle ima još gori strah od oviona nego što je to slučaj sa mnom, i tokom cijelog leta one me gurka, štipa i viče: „Jao meni, izginućemo!!!“ „Jao meni, gotovi smo, padamo!!!“ „Nema nam spasa, je l’ da, Milice, je l’ da???“ Sa druge strane, tu je izvjesna Ane Marija, inače jedno divno stvorenje, ali potpuno nesvjesna da pored sebe ima dva frika koja plave i tresu se od panike. I sad, Ane Marija kreće sa pričom: „Ma vidi kako se trese ovaj avion! Čudno je to! Vjerovatno postoje i šanse da se srušimo, mislim, ovo ne liči baš na uobičajene turbulencije, zar ne? Ja ne mogu da uporedim ni sa jednim dosadašnjim letom, zato se i pitam…Mada, i ako padne avion, nije neka velika visina, postoje šanse da preživimo, bar ovi što sjede pozadi u repu…Eh, mi smo u sredini, i nemamo neke šanse…“ Dakle, slušam ja Cvrleta sa lijeve strane, slušam Ane Mariju sa desne, grizem one šljive da mi ne padne šećer od panike….Šta da vam kažem, htjedoh da slavim novi rođendan tog dana kad sam izašla iz malog, nervoznog, kineskog aviona. Tresla sam se još sat vremena poslije. Ipak, lako je bilo zaboraviti na taj „incident“ jer, čekao nas je Peking i čekale su nas nova iskustva i nove dogodovštine…

U sledećem nastavku – izlet na KINESKI ZID i u ZABRANJENI GRAD. Sasvim nezaboravni doživljaji…. 🙂 🙂 🙂