Torba se kod nas, u Boki, kaže BORSA. Po italijanski, dabome! Kao i bezbroj drugih riječi, ne samo porijeklom sa „Čizme“, već i iz drugih krajeva, a dospjelih u Boku putujući glomaznim, drvenim, trgovačkim brodovima, ili iskačući iz doseljeničkih špagova i prašnjavih valiža. A možda i izlazeći iz grla vječitih osvajača koji neumorno dolaziše Boki u pohode pa kad se jednom od domaćina oslobode, više ne pronađu put nazad, nego ostanu gdje su se našle, strpljivo čekajući ko će ih sledeći usvojiti i izgovoriti. Ima tu riječi doslovno sačuvanih i uvijek isto korišćenih kroz vjekove, a ima ih i često nespretno prekrojenih i prepravljanih tokom višedecenijskog prenošenja sa koljena na koljeno. Ima ih skroz logičnih, a ima i onih kojima ni sama dan danas ne mogu kraju doći, mada se ni ne trudim mnogo, pošto su mi vazda dobro služile tačno onakve kakve su odvajkada bile.
Moja mala bijela borsa, koju kao dijete dobih od tete Merijele, sa crvenim porubima i plastičnim, prozirnim džepovima za malecni češalj i još malecnije ogledalo, pored svih sjećanja koje vrijedno tokom godina resporedih u ono malo pregrada proštepanih bijelim debelim koncem, prepunila se nekako i svim tim riječima koje se saživješe sa mnom otkad progovorih prvi put. Sad da mi je ta borsa pri ruci pa da je kojim slučajem otvorim, brzinom bi iz nje izletjele razne ožice, piruni, kućarini, ćikare, pjati. Pokuljala bi negdje sa dna čitava gomila crevalja, bječava, kotula, vešta, špigeta, jaketuna, đila, a vjerno bi ih pratile hrpe lencula, šugamana i kanavaca, svježe iskuvanih u velikoj plavoj teći, metnutoj još u ranu zoru na špaher na drva da lagano provri, uz oštri miris praška za robu uzetog na mjeru iz male platnene vreće, a s namjerom da skloni svu šporkecu koja se na robu nakupila. Provirila bi tu i mama odnekud, da đusta vatru na špaheru, ubacujući u pregradu sa žarom veću ili manju cjepanicu. A i tata za njom, da zeru poslije završenog objeda priupita ‘oćemo li štogoć lijepoga sparićat za večeru, da se slučajno ne batimo u postelju gladni. I svašta bi još nos promolilo iz moje male bijele borse, nego ko bi toliko čuda i drangulija vratio nazad i složio onako kako je prije bilo, a da se sve živo ne pomiješa! Ne zna čeljade ni kud će sa ovim što ga danas snalazi, a kamoli sa nečim što se davnijeh dana desilo. Mada sve se nešto mislim, baš zbog toga što će mu i za ovo danas, a i za ono što ga sutra čeka, vazda trebati po neka nova pregrada u borsi, ili gdje je već namjerio da ih čuva, valja ponekad presložiti i one stare. Čisto da se red napravi. I taman da se na trenutak prisjeti šta ga je načinilo onim što je sad i kako je dotle stigao. A i dobro dođe malo dodatnog slobodnog prostora, valja se, što bi naš narod rekao…
Na svu sreću, ja ovoga puta ne bih ni malo lijena, nego se baš onako sa voljom bacih trideset i više godina unazad, pokušavajući nespretno da preberem i presložim neke za mene veoma važne uspomene i događaje iz perioda kad mi je samo glava iznad stola virila. I kratka kosa na toj glavi, upriličena dabome kod frizerke Olge ili frizera Minja (trećeg nije bilo, tamo u Bijeloj, malo poviše „donje samoposluge“), a sa francetama obavezno dotjerivanim nakon nekog vremena u kućnoj varijanti, i to kvalitetnim krojačkim nožicama (makazama), izvučenih direktno iz mamine šivaće mašine na rasklapanje. Tamo su te nožice „živjele“ zajedno sa velikom limenom kutijom, koja je ranije bila puna čokoladnih bombona različitih oblika, zamotanih u celofan svih mogućih boja, a koji je tako divno šuštao i nekako čudno škripao svaki put kad smo koji bombon otvarali. Donosio ih je Koko (tako sam zvala strica odmalena, a tako ga i sad zovem) kad god bi se vratio sa vijađa brodom, a kada svim bombonima dođemo kraju, limene ljubičasto bijele kutije bi dobijale uvijek drugu namjenu. E, ova najveća je služila da u njoj stoje konci, igle, i ostali pribor za šivenje. Pored nje su uvijek ležale te nožice sa narandžastom plastikom tamo gdje ih rukom treba pridržati, oštre i precizne kao da su sad ispod kalupa izašle. I onda u tom nekom međuprostoru i međuvremenu, koje je teklo od jednog profesionalnog šišanja do drugog, od Olge u januaru do Minja u avgustu, mama bi svečano izvlačila nožice, postavila me ispred sebe govoreći da ni slučajno ne mrdam, te bi polako i precizno njima krenula da vuče liniju po mojim francetama, kao da kroji suknju po linijama iz nekog tada popularnog modnog časopisa. Naravno, kod tih stvari sa krojenjem, krajnji rezultat je najčešće bio sasvim pristojan, ali kako moja kosa nije nikako mogla da se uklopi u bilo kakvu šemu iz novina, ma koliko precizna bila, onda je poslije svakog poteza makazama vazda trebalo još malo dotjerati. I još malo lijevo pa još malo desno. Pa opet lijevo, jer je „pobjeglo“ sa desne strane, a mora se izravnati. Tako je to išlo sve dok skoro ne bi ponestalo materijala, to jest mojih mučenih franceta za šišanje pa bi mi na kraju između njih i obrva ostao prilično prazan prostor. Vrlo često toliki da si slobodno mogao kakve slajdove iz prirodnih nauka preko grafoskopa projektovati. Čak bi i mjesta za datum i potpis autora ostalo, bez ikakvog pretjerivanja! Nisam je nikad pitala, ali mislim da je mama uvijek imala vrlo podijeljene emocije kada bi na kraju čitavog „posla“ vidjela šta mi je na glavi ostalo, odnosno čega više nije tamo ni za lijeka nije bilo. Prva bi svakako bila blaga zgroženost krajnjim produktom i, pretpostavljam, osjećaj krivice zbog konačnog „poravnanja linije“ negdje iz četrdeset trećeg puta, a druga je (za ovo sam sto posto sigurna) bila utjeha što ću sada biti duže vrijeme mirna, jer mi ni jedna dlaka neće prije Nikoljdana u oko upasti, ako je recimo bila ošišana tamo negdje za Uskrs, ili eventualno o Spasovdanu.
Eto, takve glave i sa takvim francetama, ja sam virila iza stola ili nekog drugog zgodnog mjesta, posmatrala i proučavala svijet oko sebe, ili bar ono što sam tada smatrala svojim svijetom. Istina, ponekad bih stavila neke od svojih hulahopki, ili sukanja sa lastikom na glavu, zamišljajući na taj način kako imam dugu kosu, ali to je više bila stvar estetske prirode, i nikako nije uticala na moje viđenje stvari koje su se svakodnevno dešavale, a koje sam, htjela – ne htjela, upijala kao sunđer. Kad malo bolje pogledam, i nije tako loše što su mi francete, iz praktičnih razloga, najčešće bile kraće od trepavica, jer ko zna šta bih sve zanimljivo propustila da vidim i primjetim. A to ne bi bilo dobro, jer čime bih onda uopšte i popunila ove redove, nafilovala sjećanja i pretrpala sve one plastične pregrade u bijeloj borsi.
Već sam negdje napisala kako sam od malena, od svega najviše, voljela da posmatram i analiziram ljude u svom okruženju, pogotovo onda kada su to bile neke zanimljive i originalne osobe. A takvih je, nekim čudom, u našoj kući, otkad znam za sebe, uvijek boravilo u vrlo zavidnom broju. Da li smo možda i mi porodično u neku ruku bili takvi pa se „sličan sličnom radovao“, ili smo pak bili skroz na drugoj strani, te je važilo pravilo o „suprotnostima koje se privlače“, tome ni dan danas nisam uspjela da dođem kraju. Ali kad malo bolje razmislim, nije ni važno toliko šta je u stvari bila prava istina. Mnogo je važnije da se tu radilo o jednoj bogatoj skupini najrazličitijih ljudskih osobina, navika, karaktera i pogleda na svijet, nepresušnom izvoru inspiracije za kasnija prepričavanja i pretvaranja mnogobrojnih događaja u anegdote, kao i odličnoj podlozi za mene malu da se kasnije lakše uklopim i prihvatim novu okolinu, nove ljude, i neki drugačiji način života.
Eto, na primjer, bila je tu čuvena teta Zamira. Na mojoj listi posebnih i naskroz neobičnih ljudi ona je svakako zauzimala mjesto pri samom vrhu. Do dana današnjeg nisam uspjela da sretnem bilo koga ko bi joj po bilo čemu sličio i ko bi me po jednoj jedinoj sitnici na nju podsjetio. Čak nisam sigurna ni da ću uspjeti uopšte da je prikažem onakvom kakva ona zaista jeste, a šteta bi bilo stvoriti nekakvu nedovršenu ili nejasnu sliku, jer takve osobe to naprosto ne zaslužuju. Za razliku od tete Merijele, koja je bila organizovana, pedantna i precizna u svemu što je radila, te smo tako uvijek znali tačan dan i vrijeme kada će doputovati i do kada će ostati kod nas, teta Zamira bi se samo odjednom niotkuda stvorila dolje na kapiji, na samom dnu kamenih skalina. Puf i eto je! Ma kad si se najmanje nadao! Vuče kufere, borse i nekakve silne sakete sa sobom, puhće, cokće, brekće, komentariše, proklinje vrućinu i komarce još sa dna stepenica, i dok stigne gore do dvorišta, već je šest tema naglas započela, sa sedmom samo što ne krene, a osma i deveta joj se već spremno u glavi krčkaju kao najljepši gulaš sa trista mirisnih začina – toliko toga je povazdan imala da kaže. Iako bi se ponekad pojavila tek nakon dvije-tri godine pauze, uvijek je njen sasvim neočekivani dolazak izgledao tako kao da smo se juče rastali i dogovorili da se opet danas vidimo. Eto, toliko je to kod nje bilo jednostavno. I bez obzira što bismo se mi svaki put iz dubine duše iznenadili i obradovali kad bi se tako iz čista mira odnekud teleportovala pravo ispred naše kapije, teta Zamira nikad nije učestvovala u bilo kakvim formalnostima pozdravljanja, pitanja za zdravlje i ostalim protokolima vezano za goste, već je od tog momenta jednostavno bila tu. I to bi bilo to – dan kao i svaki drugi, nastavio bi se potpuno isto kao što je tog jutra i započeo, samo sa jednim članom više u kući.
Koliko znam, teta Zamira se uvijek vodila kao neki naš dalji rod, jer je njen djed po imenu Bogdan bio od Đuranovića. Kako je on tačno bio povezan sa nama, u koje rođačko koljeno bi ga trebalo smjestiti i na kojoj je on grani porodičnog stabla udobno bio smješten kao ravnopravan član familije, ja, iskreno, ne bih znala baš najpreciznije da objasnim. Sjećam se samo da je postojala izvjesna crno bijela fotografija gdje taj djed Bogdan jaše na nekom konju, ima prilično dugačke i vrlo bogate brkove, i umjesto sjedla sjedi na nekakvoj deci (ili je meni to sjedlo ličilo na deku, što je vrlo moguće, poznajući sopstvenu moć zapažanja isto tako kao sopstveni džep). I eto, on je po svoj prilici nekad boravio u našoj kući, prezivao se kao mi, ta slika je bila dokaz njegovog postojanja (mada je više dokazivala da je čovjek znao da jaše na konju, al’ ‘ajde sad), on je bio teta Zamirin djed i stvarno više nije bilo potrebe da se o tome u bilo koje svrhe diskutuje. Na kraju krajeva, meni nije smetalo, čak mi se i dopadala cijela ideja! Ono jest da sam za tetu Merijelu tačno znala kako je ona tatina sestra od tetke, a za tetu Zamiru tek da joj je djed Bogdan Đuranović koji jaše konja na sjedlu-vunenoj deci, na crno bijeloj fotografiji, ali porodica je porodica, i to je jedino što je, po meni, uopšte trebalo da bude važno.
Inače, Teta Zamira je u vrijeme mog djetinjstva živjela na samom jugu Italije – na malom ostrvu po imenu Iskija, tačno preko puta Napolija. Bavila se plesom (ili možda baletom, ako me sjećanje ne vara), a bila je udata za izvjesnog gospodina Edvarda, kojeg je mnogo voljela, i čiju je uramljenu fotografiju uvijek nosila sa sobom, obavezno je držeći na stočiću pored kreveta, naročito u vremenima nakon njegove smrti. Djece nisu imali. Zamirine sestre su živjele u Čileu (Južna Amerika), gdje se i sama preselila nakon što je dobri gospodin Edvardo napustio ovaj i otišao na onaj svijet. Zbog artritisa i problema sa kostima koji su je stigli s godinama, a prema ljekarskim preporukama, trebalo je uvijek da boravi tamo gdje klima topla i blaga, tako da je proljeće i ljeto provodila na Iskiji, a jesen i zimu u Čileu. Kako je Italija oduvijek bila maltene „preko puta“ naše kuće, nadasve aktivnoj i ne-drži-me-mjesto teta Zamiri nikakav problem nije bio da nam se prezenta u nekom momentu pravo ispred nosa, započne rođačku posjetu nekad početkom jula, nekad krajem avgusta, a onda poslije koju nedelju bukvalno „ispari“ iz kuće, jureći sa svim onim kuferima, borsama i saketima niz skaline i zamičući iza kapije, uz vrlo dramatičnu kuknjavu kako će zakasniti na feribot Bar-Bari, ili, mogla bih se zakleti, na vožnju nekakvim gliserom kojim će prvo do bogtepita kojeg ostrva, te onda dalje po planu ka Iskiji na jugu Italije.
Ono što u mom malom rodnom mjestu, usred Boke kotorske, nikako nisi mogao da vidiš osamdesetih godina prošlog vijeka, a mogla bih se kladiti ni danas u ovo moderno doba, jeste da neko svakog jutra kada se probudi, prvo provede određeno vrijeme dubeći na glavi. Jeste, svega mi, potpuno naopačke, sa vrhom glave smještenim na okrugloj francuskoj kapi (da bude mekše, i ne nažulja mozak valjda, šta ti ja znam) i nogama nebu pod oblake, razgrćući ih, vjerovatno kako bi što lakše granulo prvo jutarnje sunce tamo iznad lepetanskog brda. Naravno da takvu vratolomiju nikada niko živi iz naše kuće nije izvodio, jer kao prvo, svi bismo redom vrat polomili, koliko smo bili vični akrobacijama, a kao drugo, šta bi svijet rekao – eno ih oni Đuranovići svi stoje naopako, sto posto su porodično poludjeli, kao da im nije dosta što čitav svijet već naopako živi, mada su se uvijek činili pomalo čudni, što jes’-jes’! Međutim, teta Zamira je najnormalnije započinjala svaki svoj dan života upravo na ovaj način, i to je radila s takvom lakoćom da sam nekada imala utisak kako svi mi ostali, u stvari, stojimo naopako, a jedina ona je iz kreveta ustajala kako treba i onako kako bog zapovijeda. Pokušala je teta Zamira da nagovori i našu babu Meri da počne sa istim aktivnostima, ne bi li što više doprinijela svom zdravlju i razgibanijim, gipkijim ekstremitetima, međutim, baba je to glatko i sasvim odlučno odbila, navodeći kako se od toga vrlo lako može dobiti izliv krvi u mozak i ostati na mjestu mrtav, a i sasvim joj je dovoljna bila kašika propolisa dnevno, pogotovo što je naručivala onaj najkvalitetniji – direktno iz Slovenije. I tako je svaka nastavila iz svoje perspektive da vodi računa o zdravlju i kvalitetu života – jedna na podu sa glavom, druga sa nogama – i svi su bili srećni i zadovoljni. Sve dok se jedne godine nije potrefilo da se tu našla i teta Merijela, koja se načisto skandalizovala i sablaznila vidjevši ujutru nečije dvije noge kako stoje tamo gdje bi po pravilu trebalo da bude glava. Smirivali su je poslije ne znam ti ni ja koliko, mada moram priznati da se baba Meri više nekako bila presamitila od smijeha, prisustvujući čitavoj toj nemiloj sceni, nego što se trudila da pruži bilo kome bilo kakvu vrstu utjehe. Vjerovatno je probala poslije da svojoj uznemirenoj rođaci to nadoknadi kašičicom propolisa, koji je po njenom, bio odličan i za nervni sistem isto toliko kao i za sve ostalo u organizmu, a bogami i šire.
Teta Zamira je vrlo brzo uspjela da se iskupi teti Merijeli za neočekivani jutarnji šok, tako što je, kao veliki zagovornik kvalitetnog života, jakog imuniteta i zdravih navika, predložila i njoj i babi Meri jednu fantastičnu metodu za izbacivanje toksina iz organizma, kao i redukovanje masnih naslaga, ukoliko ih je neka od njih nedajbože imala. Ta metoda se sastojala od vrlo originalnog postupka da se sve tri umotaju u nekakve kese, ili još bolje u rastegljivu foliju za čuvanje hrane, i onda tako upakovane kao tri viršle provedu izvjesno vrijeme direktno na suncu, iliti u ovom slučaju na teškom ljetnjem rozopeku. Uzalud je ostatak familije urgirao da se tako nešto ne radi, jer podne, sunce i sredina jula svakako nisu predstvaljali najbezbjedniju kombinaciju za tri gospođe u već prilično zrelim godinama, ali pomoći nije bilo! Akcija, odnosno detoksikacija je sprovedena onako kako je i zamišljena i svi smo mogli, ovamo iz debele hladovine, samo da posmatramo kako će čitav događaj da teče i koja će prva od njih tri da padne u nesvijest. Kad malo bolje saberem, mislim da sve nije ukupno trajalo ni petnaest minuta, tako da nisam sigurna da je bilo koji otrov uspio da se zalijepi za bar jednu od kesa ili folija, za tako kratko vrijeme. Prva se oglasila teta Merijela, koja se već toliko bila skuvala, da je u jednom momentu demonstrativno ustala sa stolice i krenula nervozno da skida sa sebe sve ono u šta se bila umotala. Međutim, toliko se izgleda bila čvrsto i pedantno stegla, i preklopila jedan sloj folije preko drugog, da sada nikako nije mogla da ih se riješi. I onda je nekako sav taj otrov, koji je po pravilima struke trebalo vrlo uspješno da se oslobodi preko ilindanskim suncem upaljene folije, krenuo da joj navire kroz usta i to u vidu najzanimljivijih rečenica i izraza koje sam do tada imala prilike da čujem. Bilo je tu i našeg i engleskog jezika u vrlo vještim kombinacijama i sklopovima, podržanih izuzetno visokim glasovnim frekvencijama. Međutim, folija izgleda nije reagovala ni na zavidna umijeća bilingvalnosti, a ni na bilo kakve visoke tonove. Taman se odlijepi sa jedne strane, a ona se za drugu zalijepi, i sve tako! Baba Meri je, što od sunca, što od čitave situacije, dobila, kako je to najčešće i bivalo, težak napad smijeha, i umirila se tek kad smo je malo u hladovinu, ispod lovorike stavili. Teta Zamira je pak bila razočarana kako su i jedna i druga tako brzo odustale od čitave fantastične zamisli, ali se svakako solidarisala i povukla sa sunca, šuškajući sa onim kesama kao ogromna karamela iz ljubičaste limene kutije za bombone, i ostavljajući čitav proces možda za neku drugu priliku.
Već sam gore negdje, na samom početku priče, izvukla iz svoje borse za sjećanja jedan djelić inače vrlo bogatog bokeškog riječnika, vrlo često prošaranog izrazima brojnih drugih naroda i narodnosti. Koristiti se isključivo takvim načinom govora, predstavljalo je samo po sebi veliki izazov, pogotovo što su se određene riječi potpuno drugačije upotrebljavale i izgovarale od mjesta do mjesta u Boki. Ja sam, eto, imala i tu čast da takvom jednom vokabularu dodam i priličnu količinu engleskog jezika s obzirom na to da je baba Meri čitavog svog života pričala neku svoju englesko-američko-bokešku kombinaciju. Kada bi tu bila teta Merijela, čitava stvar bi se podigla na još viši nivo, jer je engleskog jezika bilo u mnogo većim količinama, a kombinovao se sada i sa čisto ekavskim naglaskom, pristiglim direktno iz srca Beograda, zajedno sa našom dragom rođakom. Dovoljno već da ti se zavrti u glavi, i da se lijepo zapitaš nije li možda najpametnije bilo na vrijeme progovoriti na čistom mandarinskom, bar bi znao šta pričaš, i kako tačno pričaš. Ovako, imaš negdje oko osam ili devet godina, i stalno slušaš sledeće: „Honey, pripazi na kogumu, da ne uzavri voda za coffee!“ „Ok, honey, je li cukar u kredenci ili somewhere else?“ I sve tako! Međutim, kada bi čitavu družinu dopunila još i teta Zamira, slobodno mogu da kažem – žurka je polako mogla da počne!
To kako je tetka Za pričala, i kako se izražavala trebalo je, po meni, patentirati kao sasvim nov pronalazak na polju lingvistike, i naravno zaštititi autorskim pravima. Možda i proučavati na filološkim fakultetima širom svijeta, jer stvoriti sopstveni jezik na osnovu nekoliko već postojećih, i koristiti ga tako samouvjereno i profesionalno, kao da je u pitanju majka svih ostalih jezika, e to je stvarno zavrijeđivalo svaku pažnju! Tu je bukvalno nastao jedan pravi pravcati bućkuriš, skrpljen od italijanskog, španskog i engleskog jezika, kao i onog koji smo pričali mi u Boki. I nije u pitanju bilo samo miješanje različitih stranih riječi, već čitavi reciklirani izrazi, nekakve nepostojeće riječi skrpljene od više različitih varijanti iz raznih drugih zemalja, neka čuda nebeska koja niko živi nije razumio osim samog autora. A taj isti autor ih je sve koristio tako vješto, da bi neki jezički ekspert, kad bi nas sve zajedno slušao, božemeprosti, pomislio kako mi pričamo potpuno pogrešno, a teta Zamira barata jezikom tako prirodno, kao da je nekim čudom tamo bila rođena (dakle, u četiri države odjednom!). Isto kao što je onako prirodno i dubila na glavi svakog jutra, umjesto da stoji na obje svoje noge.
I eto, na sve ono što sam svakodnevno slušala nalazeći se tih vrelih, ljetnjih dana u baba Merinom i teta Merijelinom društvu, sad se tu nakalemila i teta Zamirina teška artiljerija, pardon, govorancija. I onda, na primjer, sjediš ujutro za stolom i doručkuješ lijepo hleb, maslac i džem, naravno sve to uz šolju bijele kafe, okružena si ovim nevjerovatnim triom kojeg su samo rodbinske veze mogu spojiti, žvaćeš, srčeš i slušaš sledeće: „Oh my god, izbujaće mlijeko, skloni teću sa špahera, honey!“ „Ok, sweatheart, da ti uspem u ćikaru zeru of milk?“ „Mamma mia, Meri, dove e knož, e qui?“ „Otvori tu prvu ladicu, honey, tu je nož. A što si obukla duge rukave po rozopeku?“ „Ma e, ti žderu kumarice, to je za poludit, majko moja! Ma ecolla knož, sam našla, e!“
Ovo „ti žderu kumarice“ je na Zamirinom jeziku značilo da je „kolju komarci“, te da joj je mnoge muke to zadavalo, čak tolike da je zbog zaštite oblačila zimske stvari sa dugačkim rukavima i nogavicama, a Ilindan samo što nije osvanuo! Da ne pričam da joj je baba Meri prorekla sigurnu smrt uslijed toplotnog udara, međutim, komarci su ipak predstavljali mnogo veću pošast. I kao što svaki sentimentalni Italijan kaže „ti amo“, tako i svaka iznervirana i puna ujeda teta Zamira iskombinuje jednu lijepu i zvučnu sentencu kao što je „ti žderu kumarice“. Bogami, evo preko tri decenije prođe, a ja još ne čuh nešto toliko bez ikakve veze s mozgom, a da je tako lijepo služilo svrsi. Kao uostalom i onaj „knož“ (knife na engl + nož), i još hiljadu kojekakvih zavrzlama, od kojih najveći broj nisam zapamtila. Zbog čega naročito žalim, jer bi sada predstavljalo pravu riznicu za moje pisanije, a i sačuvala bih od zaborava jedan tako rijedak lingvistički talenat – pravi biser među hibridnim svjetskim jezicima.
Teta Zamira već odavno više ne arivaje dolje na dno naših skalina, sa svom onom pričom i drekom, kao da smo par sati ranije već negdje sreli. Honey i Sweetheart (baba Meri i teta Merijela) sada žive samo u ovakvim nekim pričama, sjećanjima, i u albumima punih slika. Tamo su i moje francete kraće od trepavica. I nožice sa plastičnim narandžastim rukohvatom. I mala bijela borsa puna djetinjstva koju, sve i da čovjek hoće, ne može presložiti onako kako bi htio. Uvijek nešto proviri, ispadne odnekud, doremuća se odozdo iz najdublje pregrade pa ti gledaj šta ćeš s tim i kako ćeš ga upakovati. Ali ti bude nekako milo kad ti nešto tako iznenada dođe pred oči, kad ga se samo odjednom sjetiš, potaknut ko zna kojim mirisom, bojom, melodijom ili predmetom, i kad znaš da ga imaš gdje sačuvati. A bude ti i tužno, jer ispočetka više ne može. Samo bezbroj slika i zvukova tamo negdje u sjećanjima, nagomilanih i zbrkanih kao četiri jezika tete Zamire. Pa šta kad izvučeš, i kad nešto odluči da ti se u glavi prikaže. Međutim, sam ne možeš birati. Zato valjda i postoje te male bijele borse, ko će ga više znati…
Kroz Micine naočare 