Domaćice i kako to riješiti?!

 – Čime se bavite? – upitali su jednu ženu na nekom rođendanu zajedničkih prijatelja.

– O, pa ja sam domaćica! – odgovori žena, na šta ovi isti koji su je pitali zaključiše:

– Domaćica? Znači, ne radite ništa! Blago vama, uvijek ste kod kuće, bar možete da uživate u svom slobodnom vremenu. Mi izgibosmo na poslu, muke žive, stres, umor, obaveze, šta da vam kažem…

– Čime se bavite? – upitali su drugu ženu, dok su svi zajedno čekali na pregled kod ljekara.

– Znate, ja sam domaćica. – izjasni se žena, na šta ovi koji su je pitali odgovoriše:

– Domaćica? Znači, ničim se ne bavite! Blago vama, ne mislite ni o čemu! Skuvate da ima da se pojede nešto, ispratite djecu u školu i mirni ste! Mi koji radimo, šta da vam kažem, ne znam ni kako postižemo sve, toliko posla i obaveza….

Pitali su ljudi tako i treću i četvrtu ženu, i još njih mnogo, i svi bi im zavidjeli kad bi odgovorile da su domaćice. Jer, ko ne bi želio tako lagodan život, bez ijedne obaveze  osim kuvanja ručka i ispraćanja djece u školu. Kako ovi zaposleni kažu, nema opuštenijeg života od onog koje domaćice vode. I šta te žene uopšte rade po cijeli dan kad završe sa ručkom? Gledaju turske i indijske serije, samo obrću kanale i ulančavaju – kraj jedne sa početkom druge! I stalno „vise“ na internetu – „fejsbuče“ i tvituju. Jeste, tako je! I stalno piju kafu, jednu za drugom i ništa drugo ne rade, već ljenčare do besvijesti. I to sve dok ostatak naroda skapava na poslu, a jadna dječica se muče u školi. Strašan svijet su te domaćice, ja da vam kažem!

Kad malo bolje razmislim, ima u svemu tome logike. Sa koje god strane da sagledam situaciju ispada da te domaćice stvarno nikad ništa ne rade. Njihov posao je nevidljiv. Jer, kad muž i djeca dođu kući, iscrpljeni i premoreni, dočeka ih savršeni red. Sve je na svom mjestu, uredno i organizovano. Garderoba oprana, ispeglana i uredno složena u ormarima. Ručak skuvan, sto postavljen. Kolači spremni, čitava kuća miriše na vanilu i šećer. Prašina obrisana, pod usisan, prozori se blistaju, zavjese oprane. Posteljina na krevetima zategnuta, miriše na omekšivač. Ma sve je kako treba i još preko toga! Međutim, sve se to podrazumijeva, tako i treba da bude, pa kako drugačije??? Dakle, taj posao koji domaćice obavljaju se ni ne primjećuje, on se podrazumijeva i to do te mjere da ispada kao da se on sam od sebe radi. Da zaključimo – sve što domaćice urade se ne vidi, to je jedno normalno stanje, pa prema tome domaćice ništa i ne rade, nema dokaza! E sad, ako iste te domaćice ne obave sav taj posao, već ostave haos po kući, onda se to i te kako primjeti! Onda to uoče svi, ne samo muž i djeca, već se nadaleko taj nemili glas pročuje! To stanje nikako nije normalno i ni po čemu se ne može shvatiti kao podrazumijevano. Opet da zaključimo – sve što domaćice ne urade vidi se i iz druge države, to je jedno nenormalno stanje, pa prema tome domaćice ništa živo ne rade, dokazi postoje! Lijepo ja kažem: obrni-okreni, isto ti se hvata! Ne rade, pa ne rade!

Ipak, moram da primjetim da se domaćice nikada ni na šta ne žale (a i što da se žale, kada ništa i ne rade!). One na sve reaguju bez riječi i ništa im nije teško, što se i podrazumijeva kada je toliki nerad u pitanju. Na primjer, dođe muž kući sa mukotrpnog kancelarijskog posla i požali se da je pored svih obaveza koje je imao, još i posjekao mali prst desne ruke ivicom papira, i da mu je jako loše bilo kad je vidio kolika je krv tu krenula. Žena – domaćica tada bez riječi vadi šnicle odnekud iz frižidera, i to kvalitetno crveno meso, sprema ih u roku od petnaest minuta, da bi siroti muž obnovio svoja crvena krvna zrnca poslije tolikog gubitka krvi i preživljenog stresa na poslu. Bez obzira što meso nije bilo na podrazumijevanom jelovniku tog dana (to je onaj ručak što se sam sprema…), ona mora da ga vrati u život poslije teške povrede i tu nema više nikakve diskusije. Na kraju krajeva, on je taj koji zarađuje i radi, i za njega se mora imati razumijevanja. Ona ništa ne zarađuje, a kako bi i zarađivala kad ništa živo ne radi, nego samo gleda serije i pije kafu. Čista logika koja se sama nameće!

Domaćice su uvijek raspoložene i to je lijepo, a i podrazumijeva se naravno. Jer jedna žena koja po čitav dan samo sebi ugađa, dok svi ostali rade i muče se, prosto ne može biti ništa drugo nego raspoložena i nasmijana. Naročito ove domaćice koje imaju po dvoje ili troje male djece koja ni u vrtić ne idu. Njima je uvijek zabavno, jer mala djeca su zabavna i ta mala djeca sama sebe čuvaju, dabome! I onda majci – domaćici nije dosadno, kao kad su joj djeca u školi ili vrtiću. Onda nju to dvoje-troje male djece zabavljaju, ne traže ništa, poslušni su, ne plaču, ma živi se ne čuju. Ako tim anđelčićima koji se sami čuvaju dodamo i sav posao koji se sam uradi, sasvim je logično da će majka – žena – domaćica dočekati svog iznemoglog muža na kraju dana sa širokim osmjehom, puna pozitivne energije, sa razumijevanjem koje vrca na sve strane, sa svježe spremljenim šalama, neopterećujućim pričicama i toplinom doma svog. Pa tako i treba, nego šta! Opet čista logika!

Majke – žene – domaćice ne misle ni o čemu. One su uvijek spokojne i nemaju nikakvih briga. Nekako ispada da briga imaju samo oni koji zarađuju, a pošto domaćice ne doprinose na taj način, dozvolićete, onda one nemaju o čemu ni da brinu. One ne misle ni kako je djeci u školi, da li su jela tamo, da li su ponijela kišobran, zašto kasne iz škole, zašto se ne jave da zna gdje su. Ne obraćaju pažnju na ocjene, na neopravdane, na ukore, na nagrade, pohvale…Pošto se posao sam radi, djeca sama čuvaju, onda se i brige same brinu, eto po treći put čiste logike! Čudna sorta su te domaćice, priznaćete….

Što se mene tiče, ja radim u državnoj službi, u prosveti, tačnije rečeno. Predajem „do, re, mi, fa, sol, la, si, do“, kako mi je nekoliko ljudi to onako stručno reklo. Jeste, odgovorila sam im, ali to tek u srednjoj školi i to po dvije note godišnje, a još me i država plaća, vjerovali ili ne! Drugi neki ljudi su me pitali šta će mi fakultet da bih bila „pevaljka“, a treći su me isto tako znalački pitali šta još studiram pored tog FMU ili kako se već zove. Na to već nisam imala odgovor, bilo ga je nemoguće smisliti. A još radim svega četiri dana u nedelji, a ostala tri ljenčarim po kući i to sa dvoje male djece koja se sama čuvaju. Zamislite onda koliki sam ja neradnik u očima svih ostalih koji mukotrpno rade i muče se! Em tri dana ne radim ništa, em ostala četiri dana učim djecu u nekakvoj tamo muzičkoj školi po dvije note godišnje da bi postali neki tamo „pevači i pevaljke“, a još dobijam i pare za to!!! Ja sam vam, dragi moji, neradnik na kvadrat, šta da vam kažem, lijepo ovi radni ljudi kažu….Ne znam kad i kako će se svemu tome stati na kraj, ali da je nepravda – nepravda je. Jedni ljenčare i planduju, dok drugi izgaraju na poslu…Kako ono kažu – nekome je život majka, a nekome maćeha. Za kraj, jedan veliki pozdrav svim domaćicama – neradnicama. Da ste nam žive i zdrave!

A vi? Čime se vi bavite…?

Porodična slagalica

Nema ljepšeg i uzbudljivijeg događaja od rođenja djeteta. Mislim da svaka porodica sa takvim jednim iskustvom može to da potvrdi. Jedan od uzbudljivijih momenata je svakako dolazak bebe kući, kada su svi presrećni, a u isto vrijeme i zbunjeni, jer normalno je da na scenu tada stupaju sasvim nova pravila ponašanja. Svako dijete donese neko svoje pravilo, nametne ga tako da niko i ne primjeti, ali ga svi nesvjesno počnu poštovati i upravljati se prema njemu. Koliko god djece da dođe u jednu porodicu, život se uvijek iznova mijenja i sve se kreće ispočetka, ali na potpuno drugačiji, nov i skroz neisproban način. To su predivna iskustva, vjerujem da će se svi sa tim složiti. Međutim, postoji jedna stvar koja se nikada neće promijeniti i koja je za svako dijete ista, a to je tačno i precizno utvrđivanje na koga novorođena beba liči. Naravno, takve zaključke ne donose ni majka ni otac, niti se oni uopšte pitaju za bilo kakvo mišljenje u tom slučaju. Procjenu i konačne zaključke donosi VISOKI PORODIČNI KOLEGIJUM, sastavljen od baba, djedova, baba tetki, baba strina, djeda stričeva, djeda ujaka i svih ostalih mudrih i uvaženih članova uže i šire familije. Takav jedan VISOKI PORODIČNI KOLEGIJUM zasijeda i procjenjuje sve dok se ne donese krajnja odluka i zaključak. Nekada je to vrlo brzo, čim prva slika iz porodilišta stigne u njihove ruke, a nekada se konačno mišljenje ne donese godinama, već se o tome raspravlja na svakom porodičnom skupu. Kako dijete, za koje se ne zna na koga liči, raste i postaje svjesnije situacije koja ga je snašla, nije mu nimalo lako da se izbori sa svim tim mudrim članovima Kolegijuma. Gdje god se mrdne, budno ga prati bar desetak parova očiju sa dioptrijom ili bez nje. Naravno, takav proces je neophodan, jer određena svjetlost pod određenim uglom, koja pada na djetetov određeni dio tijela u određenom pokretu, svakako može doprinijeti da se misterija konačno razriješi. To je vrlo važno, jer dijete, za koje se ne zna na koga liči, neće u suprotnom moći da izgradi svoju mirnu i sigurnu budućnost. Ukoliko se ne zaključi na koga ima nos, a na koga uši, ruke i koljena, iznad glave će mu vječito visiti taj ogromni znak pitanja, što, priznaćete, nije nimalo prijatno. Taj fenomen postoji čini mi se oduvijek, a ne mogu da odolim a da ne podijelim sa vama kako je taj isti fenomen doživio i opisao čuveni Branislav Nušić u svojoj takođe čuvenoj AUTOBIOGRAFIJI: „Jedina stvar koja me u to doba naročito nervirala, to su bile porodične konferencije, koje su redovno održavane oko moje kolevke. Tema razgovora koji se u tim prilikama vodio bila je uvek pitanje: na koga ličim? Ja lično bio sam duboko ubeđen da ne ličim ni na koga i ni na šta; ja sam imao utisak da ličim na testo naraslo u naćvama, koje će tek docnije veliki pekar, Gospod bog, modelirati. Ali, oni koji su se okupljali oko moje kolevke, pronalazili su uvek ponešto novo na svakome mome delu tela i uzvikivali:

– Ju, ju! Gledaj molim te: očevo čelo, tetkin nos, teča Simine uši, ujina usta, i tako redom dalje.

I u tom se pogledu tako daleko išlo da sam slušajući svakodnevno to pa to, počeo najzad sticati uverenje da sam ja ustvari neka nakaza , skrpljena iz raznih delova tela cele moje mnogobrojne porodice.“

Ranije mi je ovo bio samo jedan od mnogobrojnih zanimljivih odlomaka  iz predivne AUTOBIOGRAFIJE, ali poslije određenog vremena, kada sam i sama sa svojom djecom prošla kroz slično iskustvo, bilo mi je sasvim jasno o čemu Nušić govori.

Dakle, kako to izgleda? Pa evo, dođu beba i mama kući, to je ta baza iz koje sve dalje kreće. Kad je taj prvi susret u pitanju, tu su samo članovi najuže porodice, ali neki od njih su svakako predstavnici VISOKOG PORODIČNOG KOLEGIJUMA. I, poslije prvog oduševljenja i ushićenja, polako se prelazi na tačnu i preciznu procjenu. Dijete prelazi u ruke procjenitelja, koji pritom obaviještava majku da ne brine ništa i da su preko tih ruku prešle sve bebe iz familije (dakle, višegodišnje iskustvo je u pitanju!). Onda krene zagledanje. Posmatra se svako oko i uvo posebno, zatim lijeva i desna strana nosa, čelo, teme, obrazi brada, obrve, oblast ispod nosa, zadnji dio glave, lijevi i desni profil. Veoma važno je sve detaljno osmotriti, jer svaki taj dio glave može biti od nekog drugog, a ako se nešto propusti, šta smo onda uradili? Elem, kada je sve skenirano i popisano, iznose se prve procjene i zaključci. Zanimljiva stvar je da tu nikada nema majke i oca, dakle dijete likom nema veze s njima, već su potencijalni kandidati svi ostali članovi uže i šire familije. I tako, kreće izlaganje:

– Evo, vidi ti ovo! Ma isti je brat od baba Sofije, ma kao da njega gledam sad! Ko bi to rekao???

Zbunjeni roditelji niti znaju ko je baba Sofija, a kamoli njen brat, i prestravljeni su činjenicom da taj isti baba Sofijin brat sada mirno spava u naručju glavnog procjenitelja. Međutim, tu priča tek počinje:

– Čekaj malo, čekaj malo! Pa je li moguće, evo preslikane oči ima kao tetka Kosa, kao da me ona sada gleda! E što ti je priroda, ko bi to dokučio!!!

Majka i otac nemoćno ćute, zahvalni bar na tome što dijete ima oba tetka Kosina oka, jer priznaćete, to je bolja kombinacija nego da ima jedno njeno, a jedno od baba Sofijinog brata. To nikako ne bi valjalo! Utoliko, uključuje se i drugi, ne manje važan procijenitelj i dugogodišnji član VISOKOG PORODIČNOG KOLEGIJUMA:

– Pa…ne bih se ja baš složio, više ima pogled na tvoga brata, ako ćemo pošteno, možda su trepavice Kosine, pa ti se čini!

– Misliš? Pa ono nije da nije, vidim ja nešto mi poznato, a ne mogu da otkrijem šta! U pravu si! A Vidi mu uši, pljunuti stric Božidar, i njemu su uvijek ovako virile ispod kose, pile malo slatko!

– Ma kakav stric Božidar, njemu se nekako ovi gornji djelovi izvijaju napolje, a ovdje to nije slučaj. Prije bih ja rekao da je na moju sestru od tetke – Cecu. Jeste vala, baš kao kod Cece!

– E nije Ceca, gdje si to vidio, ona je skoro pa klempava, a vidi ovo lijepo dijete!!! I Stric Božidar je lijep čovjek, mama mi je uvijek pričala kako su ga ganjali za časopis da ga slikaju, a on nije htio, kaže to sve prevaranti!

– Ko mu je kriv!!! Mogao je sad da živi kao gospodin, ali sam je odlučio, šta mi imamo sad s tim???

I dok se procjenitelji raspravljaju zašto stric Božidar nije pristao da se slika za časopis, mučeni roditelji slušaju i posmatraju svoj smotuljani proizvod, koji im je još prije koji sat bio tako savršen i poseban. Sad će im trebati nadljudska snaga da otjeraju iz misli glavu baba Sofijinog brata, tetka Kosine trepavice, ujakove oči, kao i uši strica Božidara koji je upropastio životnu priliku odbivši da se slika za časopis. Međutim, oni i ne znaju da je ovo samo prvi nivo, onaj početni, najbezazleniji. Kako vrijeme prolazi, to se članovi Kolegijuma samo smjenjuju, a ono nedužno dijete poprima sve neobičniji i nelogičniji izgled. Zatim, to više nije samo ni izgled, već pokreti rukama, nogama, glavom.

– Vidi kako naginje glavu ne desnu stranu, kao baba Božana kad bi gledala televizor, nek je živ i zdrav!

Onda krenu suze za baba Božanom i njenim televizorom, a ono dijete od svega mjesec dana tek što je počelo da diže glavicu samostalno, pa nije ni čudo što će je naginjati lijevo ili desno. Sa pokreta prelazi se i na ponašanje, glas, plač, smijeh…

– Ooooo, blago meni kako si ti pametan, kao strina Seka! Svi znaju da je to najpametnija žena u familiji, sreća pa si na nju povukao!

Uz činjenicu da je veoma teško odrediti pamet jedne bebe od 30 dana, nameće se i krvno srodstvo pomenute bebe sa strina Sekom. Koliko je poznato, strine ne mogu da prenesu genetski materijal, ali ako se VIŠI PORODIČNI KOLEGIJUM u tome složi, ko smo mi da o tome sudimo??? I tako to ide u nedogled. Ono dijete raste ne znajući da predstavlja jedan porodični pačvork, slagalicu sastavljenu od najmanje četrdeset pet porodičnih djelova. Ono takođe ne zna da ne bi bilo pametno da nije strine te i te, a još manje lijepo da nije baba tetke te i te. I kad se sve to odredi i utvrdi, priča prestaje i cio postupak prenosi se na novo dijete koje je stiglo u porodicu, sa neke druge strane. Tek ponekad može se čuti poneki uzdah i konstatacija tipa:

– Eeeeeee, jeste vala isti pradjed Miroljub, čudo jedno!

Mali „pradjed Miroljub“ nastavlja da se igra ni ne sluteći da su mu mir i svijetla budućnost u familiji zagarantovani. Sad je red na neko drugo dijete da to mjesto „zaradi“. VIŠI PORODIČNI KOLEGIJUM nikada ne prestaje sa radom i trajaće dok je svijeta i vijeka. Živi bili, pa vidjeli! 😉

„Imena luda nalaze se svuda!“

Ovako se u moje vrijeme pisalo ispod nečijeg potpisa u popularnom leksikonu, ili ako bi neko napisao svoje ime na nekom zidu, ogradi…Tada mi je to zvučalo vrlo čudno i neobično i bez obzira što je poruka bila sasvim jasna, nešto mi se tu nikako nije uklapalo. Izgleda da sam ovoj izjavi našla idealnu namjenu tek danas, poslije dvadesetak godina i moram priznati da sam prilično zadovoljna zbog toga. Krug se konačno zatvorio! Evo kako sam doživjela prosvjetljenje…

Nekoliko puta sam već spomenula kako dugo putujem do škole u kojoj radim. Ne vozim, koristim isključivo gradski prevoz, a to je veoma dugotrajan, svakodnevni proces. Uglavnom mi to ne smeta. Uvijek nađem sebi zanimaciju, stalno nešto posmatram, analiziram, proučavam, bilo da su u pitanju ljudi, muzika u prevozu, saobraćaj, prirodne i neprirodne pojave, biljke, životinje…U svemu se uvijek krije neka zanimljiva, originalna priča. Nije to samo put od Zvezdare do Rakovice :-). Ovog puta riješila sam da napravim kratku analizu naziva koje vlasnici daju svojim radnjama, ugostiteljskim objektima, kladionicama, trafikama, ma bilo kom poslovnom prostoru gdje je neophodno ostaviti koji dinar. Dugo ih već posmatram i iskreno, zabezeknuta sam zbog otkrića čega sve tu ima. Pored onih dobro smišljenih, originalnih naziva, postoje i oni drugi, koji po meni, nemaju nikakve veze sa bilo čim: ni sa prostorom koji predstavljaju, ni sa mjestom gdje se nalaze, a vjerovatno ni sa osobom koja ih je smislila. Voljela bih da mogu da pitam pojedine od njih šta im se  zaboga  desilo i gdje im je u tom momentu bila čista svijest i zdrava pamet?!

Evo da krenem od Mirijeva. Dugo je tu iznad naše zgrade bila aktuelna pečenjara koja se zvala MALIBU. Svaki put kada bih prošla tuda, nisam mogla a da se ne zapitam kakve veze ima pečenjara sa tim nazivom? Znamo svi gdje se Malibu nalazi, a nisam baš sigurna da je poznat po pečenjarama, i to još ovim našim u kojima je glavni brend pečena svinjska glava i nogice. Pa odakle onda to,kakva se misterija tu krije ??? Jedino logično objašnjenje mi je bilo da se gazda malo poigrao riječima i slovima. Na primjer, želja mu je bila da pečenjaru posveti svom još uvijek maloljetnom sinu, koji se, opet na primjer, zvao Boško Urošević ili tako nekako. Onda je uzeo njegove inicijale i dodao ispred MALI, dakle MALI B.U. Kako je gazda duhovit neki čovjek, spojio je sve to u jednu riječ i eto ti naziva – MALIBU – originalno, a sa skrivenom porukom! Nadam se da je tako bilo, jer ne znam kako bih drugačije povezala pečenjaru sa Mirijeva sa nazivom MALIBU! Da me ubiješ, ne znam!

Na potezu od Banjice do Kanarevog Brda primjetila sam nekoliko „zanimljivih“ naziva. Prvi od njih odnosi se na manji novoizgrađeni, privatni hotel, koji se zove ROKOKO. Jeste, baš tako! Kao što znate, ROKOKO je umjetnički stili koji karakteriše sam završetak baroka i zovu ga još GALANTNI, OSJEĆAJNI stil. Jedino što može biti galantno i osjećajno u vezi sa ovim hotelom (koji se inače nalazi na prilično velikoj nizbrdici i to pored samog puta)  jeste divlje žbunje koje raste oko same građevine,  ili možda stovarište nekakvog materijala odmah ispod istog. Druge galantnosti ja ne vidjeh, a trudila sam se, vjerujte. Dobro, možda je enterijer hotela sasvim ROKOKO, možda je i gazda OSJEĆAJAN, to već ne znam i neću da tvrdim. Ali dok se to ne utvrdi, jedina istina je da ime ROKOKO stoji na onom zidu ničim izazvano, kao palo s Marsa, ili kao da je stiglo iz neke druge dimenzije.

Malo niže, lijevo od skretanja za Lisičiji Potok, ponosno stoji ogromna tabla sa natpisom COSTA AZZURA. Manjak jednog slova nikako ne utiče na grandioznost i spektakularnost ove velike table, kao i samog naziva. E ja bih tu sada očekivala hotel sa minimum četiri zvjezdice, sa bazenima, teniskim terenima, odmaralištima…Prosto takvu sliku dobijem u glavi kada čujem i vidim takav naziv. Međutim, to je iz nepoznatih razloga naziv za jednu minijaturnu PEKARU. Mislim da je tabla sa nazivom veća od same pekare i ubijeđena sam da je vlasnici još uvijek otplaćuju i da nema tih kroasana i kiflica koji mogu to dugovanje isplatiti. Pa, gospodine vlasniče, TOLIKA tabla se stavlja na tržni centar ili dvadesetospratnu poslovnu zgradu, nikako na pekaricu od 3×3 metra. I još taj zvučni, italijanski naziv….Ne znam, nešto ne vjerujem da u Rimu, u sred grada postoji pekara sa džinovskom tablom na kojoj piše KOD MIĆE NA BUREK, ili nešto slično…

Kad smo već kod italijanskih naziva, skrenuću malo sa svoje putanje, jer moram istaći jednu ulicu u centru gdje se prvo nalazi poznata TRATTORIA, a odmah pored nje ništa manje poznata PANETTERIA (pošto su u centru, ne fali im ni jedno slovo, sve je profesionalno odrađeno!). Kad god prođem tuda izgubim svoj geografski osjećaj i orijentaciju, pa sam nekoliko puta bila ubijeđena da ću, ako nastavim dalje, izaći direktno na Španski Trg. I kako onda da se vratim kući, u Mirijevo??? Ne znam, čudno je to sa tim nazivima…A što si bliže centru, to je manja šansa da ćeš naići na „domaći“ naziv, tako je valjda moderno i u trendu ;-)!

U ovoj kratkoj analizi moram ukazati i na nazive koje vlasnici daju svojim pogrebnim preduzećima. Po mom mišljenju, ne treba tu mnogo filozofirati i izmišljati, već napisati koje je to preduzeće i ime i prezime vlasnika. Ali ne, kod nas to nije slučaj, pa onda možete vidjeti ogromnu crnu tablu na kojoj zlatnim slovima piše POSLEDNJI POČINAK, ili SMIRAJ DANA, ili POSLEDNJE PUTOVANJE, ili VJEČNE SUZE. Kad vidim tako nešto, ne znam da li bih se smijala ili plakala, evo i sad me podilazi neka tiha jeza :-). U svakom slučaju moj favorit na tom polju nalazi se na istom onom potezu od Banjice do Kanarevog Brda, ustvari, nalazio se, jer su tu tablu prije određenog vremena skinuli. Naime, na toj tabli je pisalo, ni manje ni više, nego PUT U RAJ. Ispod tog naziva je bila nacrtana strijelica, odnosno putokaz kako stići do preduzeća. Put je vodio uzbrdo, pa se preduzeće nije ni vidjelo, a ja pomislih par puta da nije čuveni put u raj baš tu, malo niže od pet solitera, kad skreneš desno, pa uzbrdo. Mislim, tolike su teorije i pretpostavke prisutne kada je ta tema u pitanju, te da li postoji raj, te gdje se on nalazi, te kako se stiže do njega…Kad ono, eto ti njega na Banjici, nema greške, tako tabla pokazuje, manite me više nagađanja, istina je otkrivena!

Mogla bih još dosta da pišem na ovu temu, ali to bi trajalo…Samo još da istaknem moje duboko divljenje mesarama sa nazivom PAPAK i MERAK. Po jedna riječ, a tako mnogo govori. I za to treba imati stila, da se ne lažemo! Potrebno je samo „ubosti žicu“ i uspijeh je zagarantovan :-). Međutim, mnogima baš ta žica nedostaje, i onda na kraju opet dođemo do one stare, dobre: „IMENA LUDA NALAZE SE SVUDA“…. 😉 😉 😉

Brza kasa, spora kasa

Čekati red na kasi u Maxiju nedeljom oko podneva zaista predstvlja poseban izazov. Baš u tom periodu trećina populacije iz kraja u kome živim slije se u ovaj, za stomak neophodan objekat. Zašto baš svi idu u tom vremenskom periodu? Ne znam, nisam tome još došla kraju. Vjerovatno tada mozak najbolje sabira, oduzima, pravi spiskove…Možda je tada najbolja koncentracija, pa lakše sortiramo proizvode u glavi i odlučujemo šta nam je potrebno a šta ne. Svakako je veća vjerovatnoća da ćemo ujutro u 7h donijeti punu kesu potpuno budalastih i nepotrebnih stvari, nego u 12h kada su se u mozgu pokrenuli motori, kada je napojen kafom i kad su oči širom otvorene, vjerovatno od iste te kafe, da se ne lažemo. Kako god, uvijek je na kraju neminovno čekanje u redu na kasi. Rijetki su ti blaženi momenti kada tamo nema nikog osim prijatne i nasmijane kasirke, uvijek spremne za rad. Kada se tako nešto desi, to je kao dobitak na nekoj mini-lutriji, pa se čovjek raduje kao malo dijete. Međutim, kako sam već pomenula, to se dešava samo ponekad, tek da osjetimo koliko lijepo može biti. Mnogo ćešće su situacije sa dugačkim redovima, pa čak i tamo gdje piše BRZA KASA. Ne znam, ali brzina te kase je vrlo diskutabilna. Često uhvatim sebe kako sam u dilemi da li ću brže stići na red na BRZOJ, gdje ima četrdeset ljudi ili na OBIČNOJ KASI gdje su tri čovjeka sa po tri para punih kolica. Jer znate, postoji caka, baš juče mi je to jedna bakica u Maxiju objasnila, dok smo čekale u redu upravo na BRZOJ KASI! Naime, ona mi je sasvim profesionalno ukazala na problem koji se tu javlja, a to je da ljudi u korpu stavljaju po pet različitih proizvoda koji su i predviđeni za tu vrstu kase. Međutim, oni od svakog proizvoda stave po više pakovanja i to više nije pet, nego dvadeset pet! Ali, kako bakica kaže, ljudi tvrde da je to u redu i da je ispravno, jer se ne remeti pravilo o pet različitih proizvoda. Dobro, mislim se ja, ako ljudi kažu onda je to tako, na kraju krajeva oni su to pametno i smislili. Nego šta se onda dešava sa BRZOM KASOM??? Lično, mislim da je ona brza još samo u našim glavama, i gdje god da staneš u red isto ti se hvata…

Inače, dok čekate u redu možete primjetiti nekoliko različitih vrsta ljudi koje su uvijek tu prisutne . Ovako ih ja vidim:

1) NERVOZNI NESTRPLJIVCI. Njih prepoznate tako što kad pogledate u red ispred ili iza, stalno vidite glave koje iskaču lijevo ili desno (provjeravaju koliko brzo se red kreće). Zatim, takva vrsta ljudi stalno puhće, frkće, cupka nogom ili nogama, hvata se za glavu, odmahuje rukama uz obavezne komentare: OVO JE STRAŠNO, PA IMA LI OVOME KRAJA, DO KADA ĆEMO DA ČEKAMO, NA ŠTA TO LIČI, ZA ŠTA VI PRIMATE PLATU??? Pored takvih ljudi niko ne voli da stoji, i oni zbog toga imaju najviše prostora oko sebe i u tom komforu uživaju sve dok ne stignu do kase.

2) Druga vrsta su takozvani LJUDI NALJEPNICE. Šta to znači? E pa, dragi moji, to su vam one persone koje uvijek stoje zalijepljene za vaša leđa i dišu vam u vrat, jer misle da ako su bliži vama koji ste ispred njih, tako su bliže i kasi. Dakle, ne postoji pristojan razmak između vas i njih i ako vi napravite jedan, oni će napraviti tri koraka naprijed i opet vam se sa sve korpom (ili još gore kolicima!) zalijepiti za leđa. Ne postoji način da se odbranite od LJUDI NALJEPNICA, ja sam pokušala, ali ne vrijedi. U svakom slučaju, LJUDI NALJEPNICE nisu agresivni kao NERVOZNI NESTRPLJIVCI, oni samo ćute i lijepe se za leđa onih ispred.

3) Treću, ne manje važnu grupu, predstavljaju BROJAČI ARTIKALA. Koliko sam mogla da primjetim, a imam dug staž u redovima u Maxiju, BROJAČI ARTIKALA su ljudi uglavnom pedesetih i šezdesetih godina. Oni ne nose naočare, imaju odličan vid, prodoran pogled i vidi se da im mozak savršeno dobro radi. Oni broje proizvode u svačijoj korpi, pa čak i u kolicima. BROJAČI ARTIKALA nikada neće pogriješiti u brojanju, spretni su, brzi i uvijek tačno znaju koliko čega ste kupili. Na primjer, ako hoće da se svađaju sa vama, čisto onako, bez nekog naročitog razloga, to može da zvuči ovako: „Šta se gurate, vi koji ste kupili pet čokoladnih bananica, četiri kifle, tri Dva u jedan, dva Tri u jedan i trista grama stišnjene šunke????“ BROJAČI ARTIKALA broje stvari u korpama ljudi iz dva razloga: zato što vole da znaju šta je ko kupio i zato što, ako pomnože broj proizvoda iz svake korpe sa vremenom otkucavanja na kasi, dobiju tačno vrijeme koje im je potrebno da do iste dođu. BROJAČI ARTIKALA su praktični ljudi.

4) Pod četvrtom grupom podrazumijvamo LJUDE PRAVNIKE (advokati, sudije i sve ostalo što pripada pomenutoj struci). LJUDI PRAVNICI brane ugrožene, sude onima koji ih ugrožavaju, vode računa o pravilnom i pravednom rasporedu reda za kasom. Oni ne dozvoljavaju da se ide preko reda, reaguju ako neko dijete plače (brane ga od nesavjesne majke koja ga vuče po redovima u Maxiju), viču ako se zatvori neka od kasa, pa svi moramo da pređemo na drugu, rješavaju tuđe rasprave itd. Sve u svemu, LJUDI PRAVNICI održavaju red, mir i pravdu među kupcima. Ova grupa je po frekvencijama jednaka prvoj, znači NERVOZNIM NESTRPLJIVCIMA jedino je boja glasova ovih drugih znatno opasnija i zlokobnija.

5) Peta grupa je Cccc GRUPA (skraćeno COKTAČI). Njoj pripadaju ljudi koji se svemu čude i iščuđavaju, a jedini komentar koji imaju je: „Cccccccc…“ Dobro, poneki COKTAČ će možda dodati i jedno STRAŠNO ili DA NE POVJERUJEŠ uz to svoje coktanje, ali razmatrajući statistiku, to se veoma rijetko dešava. Dakle, Cccc GRUPA uvijek isto reaguje: Neko prođe preko reda – „Cccccccc“; Nekome slučajno ispadne korpa – „Ccccccccc“; Kasirka ode za trenutak da usitni novac – „Ccccccccc“, i tako u nedogled. COKTAČI cokću na sve i svemu se čude. Začuđeni su i kad stignu na red, pa i tada cokću što ne mogu da nađu novčanik, što ne mogu iz gomile kesa da izvuku jednu, što ne mogu da otvore tu kesu itd. COKTAČI su ljudi koji su do savršenstva razradili tehniku coktanja i imaju vilicu i jezik prilagođene upravo toj svojoj potrebi.

6) Ova grupa je meni naročito zanimljiva. U pitanju su veoma popularni OPSESIVNI PRELETAČI. Oni uvijek preleću iz jednog reda u drugi, jer im se čini da je taj drugi red kraći. OPSESIVNE PRELETAČE ubija Marfijev zakon u glavu i toga nikada ne mogu da se oslobode. Taman pređu u drugi red, kad eto ti trećeg, on je još kraći! Onda prelete u treći, kad ono prvi se smanjio. I tako u nedogled. Dobra strana kod OPSESIVNIH PRELETAČA je što više i ne obraćaju pažnju na to kada će stići na kasu, već im je samo važno da pređu u red koji je kraći od onog u kome stoje. Na kraju se prijatno iznenade kad vide da su stigli kod ljubazne kasirke. OPSESIVNI PRELETAČI su dobri, oni nikog ne diraju, brinu tu svoju brigu i sa širokim osmjehom odu iz Maxija, jer im je laknulo što više ne moraju da preleću iz reda u red.

7) Interesantni su i ljudi iz ove grupe, takozvani KOMUNIKATIVNI DRUŽELJUBIVCI. Oni vole svima da se obrate, sa svima da prijatno popričaju, bez obzira što vas nikada u životu nisu vidjeli, Za njih ste kao rod rođeni. KOMUNIKATIVNI DRUŽELJUBIVCI svaki dijalog započinju spontano, opušteno, tako da imate osjećaj da sa njima pričate već satima. Imaju topao osmjeh i lijepu riječ za sve i svakoga zovu SINE. Kada su KOMUNIKATIVNI DRUŽELJUBIVCI tu, odmah se osjeti prijatna, porodična atmosfera, pa se čak i NERVOZNI NESTRPLJIVCI i LJUDI PRAVNICI malčice smekšaju i opuste, čak poneki i iskrivi usta u nešto što liči na neku vrstu osmjeha. Dobre duše su ti KOMUNIKATIVNI DRUŽELJUBIVCI.

8) Eto, stigoh i do poslednje, osme grupe. Neću joj davati ime, jer je ta vrsta odavno u izumiranju, pa to ne bi imalo smisla. U tu grupu spadaju ljudi koji mirno i strpljivo čekaju u redu. Oni se ne žale, ne svađaju, ne raspravljaju, propuste majke sa djecom, kao i starije ljude. Uredno slušaju šta pričaju i rade ljudi iz prethodnih sedam grupa, ali se ne miješaju. Oni su smireni, kulturni i spremni da pomognu ukoliko je ta pomoć nekome potrebna. Znam da vam je smiješno što pričam o ovoj grupi, jer mislite da izmišljam, ali stvarno još uvijek ima  takvih primjeraka, lično sam ih vidjela nekoliko puta! I da želim, ne znam koje bih im ime dala, ali hvala im što su još uvijek tu, pa koliko god da ih ima….

Eto, to su vam redovi u Maxiju u 12h nedeljom, tada su prisutni predstavnici svih osam grupa, jer je koncentracija ljudi u tom objektu tada najveća. Ovako ih ja vidim, a možda sam koju grupu i propustila. Spadam i ja u neku od njih, ali neću se izjašnjavati koja je u pitanju. Cccccc SVAŠTA, zašto bih to radila…? 😉 😉 😉

Zašto je skajp besplatan?

Sigurno ste se bar jednom u svojoj internetskoj karijeri zapitali zašto je skajp besplatan? Evo sad ću da vam objasnim :-)!

Skajp je odavno u upotrebi u cijelom svijetu i vrlo je praktična stvarčica. Pričaš, gledaš se sa ljudima, dopisuješ, šalješ slike, imaš na raspolaganju 120 emotikonsa (možeš bukvalno svako raspoloženje da dočaraš) i sve to za džabe. Sjajno, nema šta! I ja sam redovni, dugogodišnji korisnik skajpa. Pričam sa porodicom koja živi u drugoj državi ;-), pa mi je svakako lakše da to bude besplatno, još pogotovo kad se razgovor oduži, pa kad se ubace i djeca sa moje strane i ona druga iz strane države ;-), to, bogami, može i da potraje. Ovog puta riješila sam da vam predstavim kako izgleda jedan prosječan razgovor preko skajpa kada je u pitanju relacija Mirijevo – strana država ;-). Nekako sam ubijeđena da će se mnogi u ovom dugotrajnom procesu i te kako prepoznati :-).

Prvi korak – uključuje poziv onom koga želimo da čujemo, ili taj neko zove nas. Ovaj korak je obično najuspješniji i u velikom broju slučajeva ostvari se već iz prve. Međutim, primjetne su i sledeće situacije: 1) poziv se prekida poslije dva, tri ili četiri zvona bez ikakvog određenog razloga; 2)onome koga zovem zazvoni jednom, onda se zvuk izgubi, ali još uvijek se vidi da je poziv u toku. Kasnije se oni sa druge strane kunu da je njima uporno zvonilo, iako se meni zvuk izgubio. Ovaj proces može da bude veoma dug i mukotrpan, jer ja pokušavam da prekinem, a oni sa druge strane da se jave, pa se naravno cijeli sistem „zaglupi“ (slično igri „potezanje konopca“, pa ko povuče na svoju stranu, da vam bude jasnije…); 3) neće da „prebaci“ i da krene da zvoni onome koga zoveš, opet bez ikakvog razloga. Prosto neće. Eventualno dobiješ izvinjenje od skajpa da veza ne može da se uspostavi zbog bla-bla-bla ili zbog truć-truć-truć. Šta ću, kad se već izvinjava oprostim mu, nisam ti ja loša osoba :-); 4) veza se uspostavi prije nego što je to predviđeno. To znači da se onaj koga zovemo javi, ali i nama i njima se još uvijek čuje kako zvoni (mi to u muzici nazivamo ulančavanjem – znači da jedna cjelina počne prije nego što je druga završena, volim da napravim kvalitetno poređenje :-D). Uz to najčešće ide komentar „ne znam zašto vam/nam i dalje zvoni“, što je i logično, pošto niko nikada nije uspio da otkrije i objasni tu misterioznu pojavu.

Drugi korak – počinje kada se veza uspostavi. Ovako to otprilike izgleda:

– Halo, da li me čujete?

– Haloooo, eeee, nešto nam prekida, čujete li vi nas?

– Mi vas dobro čujemo, ne znam zašto vi nas ne čujete!

– Halooo, stalno nam prekida, čujemo svaku drugu riječ!

– Ne znam šta se dešava, mi vas čujemo kao da ste nam u sobi!

– I dalje se prekida, jel imate nešto drugo uključeno?

– Nemamo, ne znam šta je u pitanju, možda bude bolje za koji minut!

Utoliko, desi se da nas više ne čuju ni svaku drugu riječ, pa onda slušamo razgovor sa druge strane. Da pojasnim – u zavisnosti od toga koliko je veza problematična povećava se i broj članova porodice koji učestvuju u razgovoru. Znači, ako razgovor teče bez problema, pričamo samo ja i jedan član porodice sa druge strane, a što je veza lošija priključuje se sve više članova i sa jedne i sa druge strane, i svi onda međusobno komentarišemo šta se dešava, kako riješiti problem i koliko je taj problem težak (naravno, svaka grupa komentariše sa svoje strane skajpa). Evo kako zvuči kada mi njih čujemo, a oni nas ne:

– Ne znam zašto se ne čuje, sve je normalno uključeno.

– Ne znam ni ja, da nije možda mikrofon?

– Ne vjerujem, ne bi to tako išlo. Sigurno je do veze!

– Sigurno. Ima li jedna stvar koja funkcioniše u ovoj državi?

– Šta ćeš, dobro je da išta radi…

– Ništa, zovi ponovo…

Poslije ovoga, kreće čitav proces iz početka. E sad, ukoliko se iz drugog puta uspješno stigne do drugog koraka, postoje dvije opcije: Ili ćemo se koliko-toliko bezbjedno zadržati na tom koraku, ili prelazimo na treći….

Treći korak – podrazumijeva uključivanje kamere, da bi se, dozvolićete, malo i vidjeli dok pričamo. Kad gledam strane filmove ili emisije, ljudi koji pričaju preko skajpa se čuju i vide savršeno, bez ikakvih smetnji. Ovako to izgleda kod nas…

– Hajde, uključite malo kameru da se vidimo, da vidimo djecu!

I mi uključimo. Pardon, pokušamo da uključimo. Onda se onaj krug vrti, vrti i vrti (takozvano učitavanje, uključivanje ili nešto slično…), a mi svi kao zapete puške čekamo i komentarišemo:

– Nešto sporo ide, ne znam zašto!

– Sačekaj, možda će sad, nekad neće odmah da uključi!

– Loša je veza, pa zato sporo ide!

– Ma lijepo sam ja govorila da kupimo onu bolju kameru, a ne ove Kineze, eto ti sad!

– A nije samo ni zbog toga, cijeli sistem je loš!

Nekako opet stignemo do države i sistema koji u njoj apsolutno ne funkcioniše. Tada se kamera uključi, a ono nešto mutno, pa čekamo da se „izbistri“. Taman se slika „izbistri“, kad poslije minut samo odjednom zakoči. Tada onaj koji je gledan ostane u nekoj pozi sa otvorenim ustima, zatvorenim okom, podignutom rukom i sl. Kočenje slike može da se desi na tri načina: 1) zakoči se samo onome koga smo zvali, 2) zakoči se samo nama, 3) zakoči se i njima i nama. U skladu sa tim koja je varijanta u pitanju, odvijaju se i budući komentari. Ako se dešava situacija pod 1 i 2, onda to zvuči ovako:

– Uh, zakočilo nam je, ne vidimo vas!

– Mi vas vidimo odlično, ne znam zašto je vama zakočilo!

– Ne znam ni ja, pokušaću ponovo da uključim!

– Dobro, sačekaćemo mi, mada ne znam zašto mi vas vidimo, a vi nas ne!

– Ne znamo ni mi, kad je u ovoj zemlji bilo šta funkcionisalo??? Ovo su nam podmetnuli neki krš od kamere, čuće me taj i taj, kaže original!!!

– Ne mora da znači, probajte ponovo!

Ukoliko se dešava situacija pod 3, evo šta se može čuti:

– Čekaj, čekaj, zakočila nam se slika!

– I nama, ne znam šta se dešava!

– Ne znamo ni mi, samo je stalo odjednom!

– I nama isto tako!

– Sigurno je opterećenje, pošto pričamo i koristimo kameru!

– Ko zna, ne bi trebalo da je tako, predviđeno je da se koriste istovremeno!

– Onda ne znamo šta je!

– Ne znamo ni mi!

U svom tom neznanju donosi se zajednička odluka da li da se kamera gasi, pa da samo pričamo i „poboljšamo protok“, ili krećemo treći korak iz početka. U svakom slučaju, bilo da se proces ponavlja ili ne, tu je četvrti, završni korak…

Četvrti korak – odnosi se na pozdravljanje i završetak razgovora. Kao i prvi, najčešće prođe bez većih problema, mada može da dođe i do sledećih situacija: 1) iz nepoznatog razloga veza ne može da se prekine. Pokušavamo i mi i oni, pa se onda opet sistem „zaglupi“, ne možeš ni naprijed ni nazad. Pošto smo već na izmaku snaga, samo isključimo kompletan skajp :-). Bolje i to nego da bacimo kompjuter kroz prozor, manja je šteta; 2) razgovor se odjednom sam prekida i to prije nego što smo se pozdravili. U zavisnosti od toga koliko nam je strpljenja ostalo, ili ćemo se vratiti na prvi korak, ili ide ona čuvena rečenica. „Ma dobro, čućemo se opet sutra, nije važno…“

I sad kad ste sve ovo pročitali, pitam ja vas da li iko normalan može da naplaćuje ove muke Tantalove??? Naravno da ne, na šta bi to ličilo?! Prema tome, dragi moji, pričajte i uživajte… 😀 ;-D

E da, moram da napomenem da mi je ideju za ovu pričicu dala moja mama – jedan od najaktivnijih korisnika skajpa otkad živim u drugoj državi… 😉 :-*

–

Betoven, Aca Lukas i drugi muzičari

Evo opet pišem o svojoj omiljenoj autobuskoj liniji – E5. Pošto sam zaključila da ću u njoj provesti otprilike četvrtinu svog života, nije ni čudo što za mene predstavlja nepresušni izvor inspiracije. Vožnja traje prilično dugo – između 13 i 15 novokomponovanih pjesama – a to je dovoljno da primjetim i doživim različite, meni zanimljive situacije. Zašto mjerim razdaljinu pjesmama i to novokomponovanim??? Upravo zato što su me te iste pjesme navele da napišem ovaj skromni tekst. Nije mi namjera da bilo koga kritikujem, vrijeđam, ili da osuđujem nečiji muzički ukus, ovo je isključivo viđenje kroz moje naočare, dakle subjektivni osjećaj, kako bi rekli na jednoj popularnoj televiziji. Pa da počnem…

Radnja se dešava ove prve novembarske srijede. U pitanju su rani jutarnji sati, i cilj mi je da stignem na prvi čas sa maturantima koji počinje u 8h. Odlučih da u prevozu detaljnije isplaniram šta ćemo raditi danas i da na miru o svemu razmislim, jer kod kuće imam dvije persone od ukupno osam godina, a od istih često ne čujem svoje misli. Ali, ne lezi vraže! Smjestim se ja udobno na sjedište, udahnem duboko, kad eto ti majstora, pojača onaj radio „do daske“, sav ponosan na stanicu koju je izabrao. Ne znam tačno koja je bila u pitanju, ali me koštala mnogo čega tog jutra, između ostalog i planiranja časa. Od Zvezdare do Rakovice bila sam izložena takvim zvukovima, instrumentima, aranžmanima, glasovima i, Bože moj dragi, tim tekstovima, da su mi mnogi od njih odzvanjali u ušima satima kasnije. Najavljuje voditelj po tri pjesme, neke pjevače znam, za neke nisam nikad u životu ni čula, a tu sam već skoro četiri decenije. I kreću pjesme…Prva, neki mlađi pjevač je u pitanju, između ostalog u refrenu kaže MUČIŠ ME HRONIČNO, TO RADIŠ ODLIČNO! Hmmmm, kako se meni čini, ovo je posvećeno ili glavobolji, ili nesanici, ili možda nekoj upornoj bakteriji koje mučenik nikako da se otarasi, pa joj je čak i pjesmu posvetio. Zašto bi se inače obraćao ženskoj osobi na takav način, ne ide nekako…Ne, definitivno mislim da je to bila pjesma iz oblasti medicine, sa snažnom porukom u refrenu da će se sa tim problemom izboriti kad-tad! Zanimljivo, moram priznati. Lično, podržavam svaki vid borbe, pa i ovaj. Evo i druge pjesme, brza, vesela, onako svadbarskog tipa, pa kaže:

NEMOJ, MAJKO, DA MI BRANIŠ

ODOH NA KRAJ SELA

ČIM JE VIDEH, BLAGI BOŽE

PAMET MI SE SMELA.

Osim primjetnih pedagoških metoda gospođe majke, tu je i blagi religiozni momenat, iako je glavni akcenat bačen na radnju koja se poslije desila. Naime, ode on na kraj sela, tamo nađe dotičnu, eto ti svadbe, veselja, ma kraj ne može biti ljepši. Atmosfera takva da mi je žao bilo što nemam kakvu čašu, pa da je onako iz duše otresem o pod usred minibusa! Sama mi ruka krenula, ali iskontrolisah se nekako uz obećanje sebi da ću sledeći put staviti jednu manju čašu u džep, neka se nađe. Ima taman iz onog kompleta gdje su se dvije već polomile, pa nek ide i treća, neću žaliti! Nakon ovog veselja, atmosfera se znatno mijenja, jer nastupa čuveni Aca Lukas sa Betovenovski dramatičnom pjesmom LIČNA KARTA. Dramatika i tematski kontrasti su veoma naglašeni, tako da mora čovjek pažljivo da je odsluša od početka do kraja, bez obzira na poslijedice. Sudbinska je to pjesma, sa snažnom tematikom i sa tom borbom svijetla i tame, pa bih baš voljela da mi se ukaže prilika da pitam Aciku da li mu je uzor bio Betoven, ili možda Brams???

Idemo dalje, sledeću numeru izvodi izvjesna Marina, a refren pjesme je sledeći:

TELEFON NA VIBRACIJI, STOP KOMUNIKACIJI,

NE, NE PODLEŽU GARANCIJI

REČI ŠTO U BESU SE IZGOVORE.

Ne znam, nisam pametna. Ja ovdje ne vidim nikakvu ljubavnu pjesmu, kao što je voditelj to emotivno najavio. Liči mi isključivo na reklamu za mobilni telefon, i čista logika mi govori da u ovom slučaju garancija ne važi ukoliko taj isti telefon razbiješ u nastupu bijesa.  I pazite,  to je sasvim u redu, jer zna se koje vrste kvarova podležu garanciji. Još se ovdje DVA puta kaže NE, NE PODLEŽU GARANCIJI, a znamo da se ponavljanjem određenih riječi samo naglašava njihovo značenje. Prema tome, molim lijepo, ne bih dalje u dublju analizu, sve je jasno!

Poslije par pjesama, krenuli su dueti: Ceca i Aca, Saša i Seve (kažu, jedan od najvećih hitova trenutno!) i još neko dvoje, da me ubiješ ne sjećam se imena. Međutim između solo nastupa i dueta ubačena je i jedna pjesma Amadeus benda, kao svojevrstan prelaz među stilovima. Njihova muzika nije ni tamo ni ovamo. Oni kao pjevaju nešto, a ne možeš definisati melodiju, pa nema šanse! Ne zna se ni gdje je kraj, a ni početak, ni kuda sve to uopšte vodi! I taj tekst, o dragi moji ljudi, taj tekst:

ČUJEM PRIČAJU O NAMA NAJLEPŠI SMO PAR IKADA

ZA NJIH SMO SAMO TAJNA FORMULA

KADA OKO TVOGA STRUKA NEŽNO KRENE MOJA RUKA

CEO GRAD JE LJUBOMORAN.

I sad pitam ja vas šta je ovo, kakvi su ovo stihovi, šta ovdje ide sa čim, i kako ih uopšte uklopiti u bilo kakvu melodiju??? A bend nosi ime, ni manje ni više, nego AMADEUS! Voljela bih da ih pitam odakle inspiracija za tako upečatljivo i poznato ime. Pretpostavljam da ga je izabrao pjevač, jer mu se tako zvalo omiljeno morsko prase koje je gajio kao mali, pa ga je ta snažna veza iz djetinjstva inspirisala…Dobro, nisam fer, možda nije morsko prase, možda je zec, da ne bude poslije ja sam isključiva!

Stigoh u Rakovicu. Čekaj, šta ja ono treba da radim i sa kim??? Aha, maturanti, a treba da radimo analizu klavirske sonate u d-mollu od Ace Lukasa, opus taj i taj. Čekaj, ne uklapa se nešto, možda nije klavirska sonata, možda je violinska ili druga neka! E djeco draga, nagrabusili ste danas…. 😉

Moja nova plata i njene (ne)ograničene mogućnosti

Konačno je stigao novembar, a sa njim i moja nova, svježe reformisana plata. E pa, neka mi je sa srećom! Toliko novih mogućnosti je na vidiku, da ne znam ni odakle da počnem, šta prvo da isplaniram. Moram priznati da je ovo zaista odlično odrađen posao, kao i jedno od boljih rešenja koje nam je sa Vrha stiglo. Sve pohvale tim brilijantnim umovima! Iskreno, najviše me oduševilo kako su samo pametno odredili granicu preko koje će se plata smanjivati. Svima preko 25000 novčića. Tako i treba! Jer, dozvolićete, dosta mi je više ljudi koji primaju 26000 novčića i ponašaju se tako bahato i rasipnički, uživajući u izobilju. Takvima je i trebalo zakinuti, neka vide kako je ovima koji imaju malu platu. A tek oni sa 27000 i više; pa to ne treba ni komentarisati, tu se već obijest uvukla do srži, pa i treba državi da pomognu, da se spuste na zemlju malo. I ovi penzioneri, od njihovog troškarenja se više nije moglo živjeti, red je da konačno doprinesu ovoj državi nečim! Ako nas oni ne spase, niko neće. Kao što rekoh, fantastičan plan, bravo, bravo, bravo!!!

U skladu sa aktuelnim događajima, napravila sam malu listu mojih novih (ne)mogućnosti, pa eto, nesebično ću ih podijeliti sa vama:

1) prošle godine mi je za najljepše čizme na svijetu nedostajalo 5000 novčića, a nije strašno ni ove godine – sada je to samo duplo više. U principu, nekako mi ljepše te čizme izgledaju u izlogu, valjda zbog osvjetljenja i odsjaja na pločicama. Šteta da remetim koncepciju, u duši sam pažljiva  i obzirna.

2) za prošlu Novu Godinu nisam mogla da idem u Pariz na trg da slavim. Neću ići ni ove godine, čak je to za 10% sigurnije. Nije važno, lijepo je kad čovjek osjeća bilo kakvu vrstu sigurnosti, svi ka tome težimo zar ne?. A i šuška se da će se organizovati doček ovdje u Mirijevu, na platou kod malog Maxija, pa što bih se onda maltretirala i išla u Pariz, ko bi pametan to sebi radio???

3) uvijek sam voljela da popijem kafu negdje u gradu, pa eto mi prilike i sada: ima na autobuskoj stanici divna mala kafanica, kažu, služe kafu u onim čuvenim bijelim šoljicama sa plavom crtom i sve je tako retro, originalno i pristupačno, uključujući i posjetioce. Zašto da propuštam tako nešto???

4) znam za odličan smještaj na Zlatiboru, prelijepo je i ljeti i zimi! Kompletno opremljen apartman, blizu centra, blizu svega što ti je neophodno, čist vazduh, priroda, šetnja, hrana, ma idealno, za svaku preporuku. E tamo nećemo ići, ne mogu nikako da se odlučim da li ići kad je hladno ili kad je toplo! Naravno, i dalje je za svaku preporuku, bez ikakve dileme…

5) imam odličnog frizera, tretira mi kosu već 10 godina. Međutim, od ovog novembra je kod nas u Mirijevu veoma popularna kosa dugačka do koljena, a ja volim da pratim trendove, takva sam u duši! Evo već su mi šiške do nosa i moram priznati osjećam se vrlo moderno i in, šta reći…

Ovo je samo djelić u moru ideja koje sam dobila 1. novembra, i mogu vam reći da je moja kreativnost došla do izražaja, pa sam mnogo srećna. Ne ukazuju se čovjeku toliko često ovakve životne prilike. Svi mi preko 25000 ćemo to maksimalno iskoristiti, na čelu sa penzionerima, a predložila bih i onima koji su ispod te granice da ne budu sebični, da i sami nešto prilože, da nam bude još bolje, jer samo mi možemo popraviti stanje u ovoj zemlji. Iskreno, nikad nisam voljela sebične ljude, šta ću, takva sam u duši….