Prijatelj

Juče se Ljubica u vrtiću slikala sa Deda Mrazom. Poslije čitave male drame oko pogrešnog „autfita“ 🙂 , koji nije sadržao balsku haljinu, krunu, čarobni štapić, staklene cipelice i ostale dvorske rekvizite, osvanuo je novi dan i bili smo spremni za nove događaje. Naravno, i za neku novu dramu, čisto da ne bude monotono 😀 . Međutim, može se reći da je dan protekao prilično mirno. Poslije posla otišla sam da preuzmem čuvene fotografije sa Deda Mrazom – dvije ukupno, jednu „grupnu“ i jednu „pojedinačnu“ 🙂 . E sad, znate ono kada nestrpljivo iščekujete da vidite slike pa kombinujete u glavi koje će mjesto u kući da krase, u koji okvir da se stave… Baš o tome sam i ja razmišljala, planirajući da napravim malu kolekciju zajedno sa onim prošlogodišnjim. Ali, sve te divne ideje su se potpuno raspršile kada sam se suočila sa fotografijama. Dobro, „grupna“ i nekako! Svi su stvarno prelijepo ispali i svi gledaju ravno u fotografa, osim moje Ljubice koja posmatra nešto skroz sa lijeve strane pa joj se vidi samo profil, kao sa onih egipatskih crteža! A slika gdje je gospođica sama sa Deda Mrazom? E to je za arhivu! Mislim da rijetko ko ima takav primjerak. Prva asocijacija mi je bila da je dotična došla ravno iz kakve kafane, tipa „Poslednja šansa“ ili „Dobra kapljica“, stala pored Deda Mraza i viknula: „Ej, fotograf! Ovamo! Slikaj jednu spontanu!“ E tako ta slika izgleda! U prvom planu je Ljubica, skroz čupava, ali uredno sa rajfom na vrhu glave. Uloga tog rajfa nije poznata i ne može se protumačiti. Vjerovatno zbog blica, oči su joj poluzatvorene i to jedno manje a jedno više, pa izgleda kao da nekako čudno namiguje, naravno, sve to uz široki osmijeh koji tom namigivanju ni po čemu ne pristaje. Još ujutro čista bijela košulja sada ima ogromnu žutu fleku, a helanke sa srebrnim zvjezdicama su joj skroz spale, pa se vidi i malo stomaka a i malo ljubičastih, onih-koje-ne-treba-da-se-vide, hulahopki. Moram priznati, jedinstven doživljaj. U stvari, sad mi je to toliko smiješno, da svakih pet minuta pogledam sliku i kikoćem se sama sa sobom (kad Ljubica ne gleda 🙂 ). Nek’ ide život, i ta će da ide i u okvir i u kolekciju. Nećemo biti izbirljivi, Deda Mraz je ipak Deda Mraz 🙂 !

Kad smo se zajedno nagledale „pojedinačne“ slike, eto ti Ljubice da mi pokaže na onoj „grupnoj“ kako se ko zove od drugarica i drugara. Ja pokazujem prstom jedno po jedno, a ona veze:

-Maksim, Todor, Tamara, Petra, Isidora, Lena, Teodora, Mara….

I sve ih tako lijepo nabraja po imenu, kad joj ja pokažem na jednog dječaka koji sjedi blizu nje. Kaže ona:

-To je prijatelj.

-Kako to misliš prijatelj? Pa kako se zove? – začudih se ja, pošto je do sad svakog lijepo imenovala.

-Pa prijatelj, kažem ti!

-Ma ozbiljno te pitam, nemoj da se šališ!

-Ne šalim se, to je prijatelj, lijepo sam ti rekla!

-Dobro, prijatelj… Nema veze, idemo dalje, kako se ovi ostali zovu? – Rekoh sebi, pusti, sigurno je zaboravila, šta da je gnjavim bez veze…

-To je Vuk, onda Iva, Marija, Sima, Deda Mraz, Luka, Minja….

Međutim, nemam ja mira, opet joj pokažem onog dečkića i pitam kako se zove. Odgovor je sledeći:

-To je prijatelj.

-Opet prijatelj!!! Pa valjda ima neko ime!

-Ima – prijatelj! Zašto moram toliko puta da ti ponavljam?

-Dobro, dobro, neću te pitati više, sigurno si zaboravila ime…

-Nisam zaboravila! To je prijatelj! Ne mogu više da pričam sa tobom, ništa me ne slušaš! Umorila sam se od tebe…

I ode dijete lijepo za svojim poslom, a ja, onako nerazumna, ostadoh sa „grupnom“ slikom i prijateljem koji se tako zove. Dobro pa je nisam pitala za prezime, to bi tek bio doživljaj…. 🙂 🙂 🙂

Novčići

Kad padne prvi sneg

svi prave hrane breg,

u šoping kreće tad

da troši star i mlad.

Na kasi zvona zvon

i odštampan je on,

taj račun, cifara sto,

ohohohohoho!

Pa kaže:

Novčići, novčići, odoste u noć,

praznici su, opala nam skroz kupovna moć, hej!

Novčići, novčići, svratite do nas,

pun novčanik jedini je nama sada spas!

Kad bela pahulja

tvoj obraz pokvasi,

to račun prazni se

sva para odlazi.

Na kasi zvona zvon

i pojavi se on,

šef radnje s osmeha sto

ohohohohoho!

I idemo opet:

Novčići, novčići, odoste u noć,

praznici su, opala nam skroz kupovna moć, hej!

Novčići, novčići, dođite do nas,

kad sarma ode, vi ste nama tad jedini spas!!!

Mojom obradom poznate novogodišnje pjesmice želim svima vama koji me pratite (a i ne pratite, fina sam ja duša 🙂 ) da čestitam predstojeće praznike i poželim bogatu trpezu i zavidan apetit 😉 ! Naravno, na vrhu moje liste želja je uvijek i samo ZDRAVLJE, ali pošto se sa zdravljem nije šaliti, onda ga nisam ubacila u ove moje, gore postojeće stihove. Sve materijalne stvari (koje vam takođe želim u velikim količinama, da se ne lažemo! 🙂 ) jesu neophodne, ali isto tako i vrlo pogodne za kakvu veselu, komedijašku pjesmicu… 😉 😉 😉

Veseli autobus

U svojim svakodnevnim putešestvijama, što se prevoza tiče, najčešće koristim tramvaj broj tri, da bih stigla na posao i vratila se sa istog. Pređem ukupno dvadeset tri stanice u jednom pravcu, dakle četrdeset šest stanica dnevno samo kada je tramvaj u pitanju, a da ne spominjem autobuse koji me do dotičnog dovode. I sad, zamislite šta sve čovjek može da vidi i čuje u prevozu kada putuje četrdeset i šest stanica! Tako je, ne može se ni zamisliti, dabome! E pa, ja prosto moram da vam prepričam svoje prekjučerašnje iskustvo, jer je šteta da ostane zarobljeno u mojoj glavi i nepodijeljeno sa tako zahvalnom publikom. A i jedan od naših kultnih filmova opisuje upravo događaje iz legendarnog autobusa, pa eto, mogu i ja da dam svoj skromni doprinos toj neopisivo inspirativnoj temi 😉 .

Desilo se da je prekjuče umjesto tramvaja broj tri vozio autobus. Sad, to nije baš tako senzacionalna, a ni neuobičajena pojava u gradu, ali moja vožnja istim tim autobusom spada u sve, samo ne u standardan prevoz od tačke A do tačke B. Evo kako je to izgledalo…

Čekamo jedna gospođa i ja tramvaj na stanici, tamo kod zatvorenih, sad već ruševnih rakovičkih fabrika. Za svaki slučaj, provjerim telefonom kada ga možemo očekivati, veli aplikacija da je udaljen svega jednu stanicu. Ljubazna i uslužna stvar je ta aplikacija, možeš je gnjaviti kad god hoćeš, uvijek ti na isti način odgovori, to je čudo jedno! Elem, čekamo mi crveni tramvajčić, kad eto ti umjesto njega stiže autobus. Stane malo dalje, zbog šina, otvori vrata i čujem kako nas nekoliko putnika doziva:

– ‘Ajte, gospođe, ulazite! Ne vozi tramvaj, džabe čekate!

Uđemo nas dvije, ja čak nađem i mjesto da sjednem pa krenusmo polako. Nismo stigli ni do prve sledeće stanice, kad ja zaključih da se vrlo interesantne stvari dešavaju u mom okruženju. Sve je krenulo od toga što je ona gospođa koja je sa mnom čekala na stanici, pitala jednog gospodina šta se dešava, zašto nema tramvaja.

-E, moja gospođo – odgovori joj on – Zašto nema… Ko zna zašto nema! Sve se raspada pa kako neće i ovo… Dobro je i da ima autobusa da uskoče kad treba…

Utoliko, eto ti nekog čikice sa prvog sjedišta:

-Nema struje, ne mogu tramvaji da voze! Sigiurno nisu platili struju i CAP! Seci struju! Pogledaj Karađorđeviće, i njima isekli struju, nema tu milosti, brale moj…

-E i neka su, nije mi žao – ubaci se čovjek sa suprotnog sjedišta – žive na našoj grbači! Od nas dobijaju pare a ne plaćaju račune! Pa na šta troše? Sram ih bilo, ja da vam kažem!

I sad, tu kreće živa rasprava. I kad bih htjela da vam nabrojim ko je sve učestvovao bio bi to uzaludan posao, jer su glasovi počeli da stižu sa raznih strana. Čak se i vozač uključio (u međuvremenu je autobus stao na sledećoj stanici, gdje su čitav minut ubjeđivali i dozivali putnike sa stanice da uđu u autobus, jer ljudi iz nekog nepoznatog razloga prvo nisu htjeli da pristupe ovom neobičnom vozilu, misleći ko zna ko smo mi i šta hoćemo 🙂 …):

-Nemoj tako čiča! Ne znamo mi koja je tu prava istina, svašta novine pišu! Bolje bi nam bilo da imamo kralja i monarhiju, znao bi se red!

-Molim?! Kakav red?! Pa šta oni drugo rade nego organizuju ručkove od naših para? Šta je tu za narod dobro???

-Pa bolje bi nam i sa njima bilo, nego sa ovima danas!

-Šta fali ovima na vlasti, rade ljudi! I premijer, veliki čovek! Trudi se, radi… Šta biste vi hteli, ne može se napred preko noći…

-E ako vama odgovara što su vam uzeli od penzije, onda stvarno nemam šta da kažem! Je l’ možete da sastavite kraj s krajem? Ako možete, onda svaka čast!

-A da nisu bili možda bolji ovi pre njih? Ti sigurno njih simpatišeš, inače ne bi tako govorio!

-Nije važno za koga sam i šta sam, govorim onako kako jeste! Ovi nam samo zamazuju oči, a pune džepove! Evo, malo prođe pa tramvaji ne rade! Tako je i sve ostalo!

Do sledeće stanice vrlo jasno su se izdvojile tri frakcije – pristalice monarhije, simpatizeri sadašnje vlasti, kao i opozicionari. Mala pauza u raspravi je nastala kada je autobus stao da primi nove putnike. Međutim, ni oni da uđu, samo gledaju šta se dešava.

-‘Alo!! Ulazite, ej!! Nema tramvaja, autobus vozi!!

-Kuda ide ovaj??? – poviče jedan gospodin sa stanice.

-Ma kuda i trojka, ‘ajde ulazite!!!

Ulazi troje ili četvoro putnika, a onaj gospodin sada pita vozača da li autobus vozi do poslednje stanice trojke. Ovaj mu odgovara da ne ide tamo, već samo do željezničke stanice. Čuvši to oglasi se opet onaj čikica sa prvog sjedišta – deklarisani pristalica kralja i dinastije Karađorđevića:

-Kako to samo do železničke stanice? Zašto ne idete dalje? Kako ja sad da stignem do Višnjičke Banje, uvek idem trojkom do kraja, pa tamo hvatam trideset dvojku!

-Sigurno ne voze, jer štrajkuju ovi ispred Vlade, nema šta drugo…

-Ko štrajkuje???

-Mislim da su ovi ratni veterani, traže svoje!

I, evo ga, novi okidač za dalju raspravu…

-Sad i oni??? Pa dokle više? Pa mora ova država da se oporavi prvo pa tek onda da se rešavaju veterani i ostali! Svi smo u istom košu, zamisli kad bi sada svi živi štrajkovali!

-Pa to bi i bilo najbolje! Svi na noge i da ispratimo ove, dosta je više!

-Ne pozivaj ljude na rat, dosta nam je ratova…Štrajkuju ljudi, moraju da žive od nečega, borili su se, imaju pravo da traže svoje!

-Neka se strpe, biće sve, lepo premijer kaže…

-Eto i Karađorđevićima isključili struju pa oni ne štrajkuju!

-Jaoj, deda, opet ti sa Karađorđevićima! Pusti ti njihovu struju, vidiš da ni ove za tramvaje nema! Neće valjda Karađorđevići da me voze na posao!

Zaustavljamo se na sledećoj stanici. Opet dozivanje, mahanje rukama, dovikivanje ljudi sa stanice, ali već smo se nekako svi uhodali. Uloge su bile sasvim razrađene pa tako vozaču uopšte nije bio problem da strpljivo sačeka ukrcavanje novih putnika, ovim „dovikivačima“ je čak prijalo da obavljaju tu svoju dužnost, dok smo mi ostali smireno posmatrali razvoj situacije. I tako mi jezdimo našom „lađom“ dugačkim bulevarom, kad na stanici u Topčiderskom parku eto ti neke bakice, ulazi u autobus, nosi neki ogromni ceger, sva zadihana. Ustanem joj, a ona me zamoli da joj ceger prebacim bliže, da joj ne ponese neko. Međutim, kad sam ga podigla, bilo mi je jasno da nema šanse da bilo ko ukrade ovo čudo, jer je bilo teže od same bakice. Kako li je ovo nosila, zapitah se! Podsjetila me na mrave, koji su fenomeni sami po sebi, jer mogu da nose teret ne znam koliko puta teži od sopstvene težine. Međutim, očigledno je bilo da u ovom slučaju nije bio mrav u pitanju, već prilično vremešna bakica i to veoma orna i za priču i za akciju. Vidjevši me kako vučem onaj ceger sva presamićena, oglasi se saosjećajno:

-Jaoj, ćero, je l’ ti teško to? Bila baka na pijaci, a ono sve svežeeeee, ne mož’ čovek da odoli!

Htjedoh da je upitam da li je to na pijaci kupila cijelu tezgu sa sve krovom i konstrukcijom, kad joj je tako teška torba, međutim suzdržah se, kako da se šalim sa tolikim godinama. Ali kako sam ja jedna vrlo specifična osoba (da se tako izrazim 🙂 ), uhvati me smijeh zamislivši tu sliku sa tezgom u torbi i ja krenuh da se smijem sama sa sobom. Primjeti to bakica, pa se nasmije i ona:

-A leeeeepo je videti mladost da se smeje, ako, dušo, ako! Ja se i dan danas smejem, svaki dan! A i kad sam mlada bila! Popijem šolju mleeeeeka i posle toga udarim u smeh, hahahaha, kad se baka seti samo…

-Pa dobro, baba, šta si stavljala u to mleko pa da se tako smeješ? – Ubaci se onaj simpatizer sadašnje vlasti sa vjerom u bolje sutra.

-Ehehe, ništa baka nije stavljala, neg’ ono toplo mleko, domaće, tek pomuzeno, rasteeeegne ti živce, ne mo’š dizat’ dževu ni da ‘oćeš! Znaš, moj unuk kaže mojoj snajki: Kevo, ne diži dževu bez potrebe! A meni se to svidelo pa sad i ja tako pričam, ehehehe, nije ni baka za staro gvožđe, ne, ne!

Nasmijasmo se svi, a i bakica sa nama, razvukla usta od uva do uva! Utoliko nekoliko najaktivnijih putnika primjeti da se bližimo Carevoj Ćupriji i skretanju za Most na Adi. I sad, tu opet krene žučna rasprava o tome da li će autobus da nastavi preko tramvajskih šina ili će da skrene lijevo, pa preko mosta desno ka Sajmu.

-Ma može, majstore, preko šina, raspali ti, ništa neće da bude!

-Ih, kao da to može tek tako! Kako da raspali po šinama, pa taj deo puta nije predviđen za autobuse, hoćeš da izginemo svi???

-Kad ti kažem da može, deda, što si se uspaničio? Pa mogu, bre, ovi naši autobusi i do Japana, a ne preko običnih šina! Vozi ti majstore!

-Ti si mlad i to ti je zabavno! Meni nije! Hoću još ovo malo vremena što imam da provedem u miru, a ne da ludujem po šinama! Šta pričaš ti, mladiću???

-Pustite vi majstora da odluči šta će, valjda on najbolje zna! Neće valjda vas da sluša!!

Kako su se stvari odvijale, ne bi me iznenadilo ni da se pojavio odnekud, iz neke sasvim druge dimenzije, lično Bata Stojković sa svojom čuvenom rečenicom: „Da se ja pitam, proterao bih autobus ovuda!“ Iskreno, mislim da se čak niko od putnika ne bi ni iznenadio! Međutim, ništa od Bate…. Majstor je skrenuo na most, ostavljajući dedu sa prvog sjedišta u blaženom saznanju da će moći mirno i sigurno da provede ostatak svog života, bez ludovanja po šinama.

Stigli smo i do željezničke stanice. Usput smo prošli pored Sajma, gdje je bilo zaglavljeno sigurno dvadeset (ako ne i više!) tramvaja u oba pravca. Naravno, opet su krenuli komentari, ne izuzimajući ni ovog puta Karađorđeviće i njihovu struju. Kako ispade na kraju, taj KRALJEVSKI problem i ova havarija na Sajmu bili su usko povezani, a za sve je bila kriva vlast – i sadašnja i prošla. Nasmijana bakica je izašla kod PRAVEDNE PALATE (Palata pravde – u njenom izvođenju), mašući i pozdravljajući se sa nama kao da smo rod rođeni. Dekica – poštovalac monarhije – nastavio je da traži najbolje rešenje kako da stigne do Višnjičke Banje. Ja sam izašla iz autobusa i krenula da pređem put da bih sačekala četrdeset šesticu i stigla do Mirijeva. U glavi mi je, u pianu, odzvanjao refren pjesme: „Za Beograd (za Beograd), firmom Krstić (firmom Krstić)…“ Sreća pa je kraj puta bio drugačiji…. 😉 😉 😉

Kad onomad bejah u Kini – veliko finale

Dakle, kao što već rekoh u prethodnom „broju“, stigosmo u Peking. Sjećam se aerodroma, kao iz neke daleke budućnosti, počevši od arhitekture čiji je vrhunac bio upadljivi, vijugavi krov (predstavljao je kineski simbol – čuvenog zmaja) pa sve do osvjetljenja i blistavih podova u kojima si mogao da se ogledaš kao u pravom pravcatom ogledalu. Napolju potpuni kontrast – dočekao nas je mali autobus bijele boje sa braon zavjesama, kao da je stigao iz davnih šezdesetih. Unutra dvadeset stepeni hladnije, ogromna razlika u odnosu na spoljnu temperaturu, koja je sigurno bila blizu četrdeset stepeni i to uz ogromnu vlagu. Na ovakve vremenske prilike su nas upozorili još u Beogradu, pošto smo putovali krajem jula a tada su vrućine i vlažnost u Kini najveće i najneprijatnije. Kako smo dnevno i po nekoliko puta doživljavali ogromne temperaturne „šokove“ (u autobus, iz autobusa, u hotel, iz hotela, tamo, amo…), poslije par dana skoro sve djevojke su bile prehlađene. Neke su kijale, neke su kašljale, neke su bile počašćene cijelim kompletom, uglavnom, cijeli hor se pretvorio u džinovsku papirnu maramicu. Ja sam odoljevala sve dok su mi trajale zalihe vitamina C. Kad sam poslednju tabletu rastvorila u vodi, moja sudbina je bila zapečaćena. Već sutra ujutro sam imala oči kao Sunđer Bob Kockalone, boju lica kao Patrik, a raspoloženje kao Lignjoslav…

Ipak, sve te zdravstvene tegobe nisu nas omele u uživanju i iščekivanju novih dogodovština. Iskreno, u Kini je sve predstavljalo svojevrstan doživljaj. Bili smo smješteni u hotelu sa tri zvjezdice koji je, slobodno mogu da kažem, bio u rangu nekog našeg sa četiri, pa čak i pet zvjezdica. Osoblje je bilo predivno, što najbolje pokazuje primjer da su nam poslije par dana čiste kineske hrane (koju smo mi jele bez riječi, da se razumijemo 😉 ), polako počeli ubacivati u jelovnik neke poznate stvarčice, na primjer preženi krompir, tost, jaja „na oko“… Pratili su šta nam se najviše dopadalo od njihove hrane, pa su to služili u većim količinama. Sjećam se da je pirinač sa povrćem ili rakovima stizao veoma obilno poslužen. Mada, i mi smo se polako privikli na njihovu hranu i sada smo je bez problema jeli štapićima, ma kao da smo rođeni u Pekingu ili kakvom drugom kineskom gradu, selu ili pokrajini. Često smo imali organizovane ručkove i večere van hotela, zavisi gdje smo išli ili nastupali. Naročito mi je u sjećanju ostao ručak koji nam je upriličio i organizovao gradonačelnik. Kao već iskusni poznavaoci kineske kuhinje i običaja smjestili smo se za stolove i upustili se u novu avanturu, jer je jelovnik sad opet bio potpuno nov i nepoznat. Treće ili četvrto jelo je bila neka vrsta gulaša (to je sve moje viđenje i tumačenje, jer tamo ne postoji ni G od gulaša…). Mudro sam sebe ubijedila da je sigurno pripremljen od pilećih bataka, krilaca ili tako nečeg lijepog i poznatog, iako je svaki djelić mog zdravog razuma znao da te koščice nikako nisu bile ni pileće, a ni od bilo koje druge pernate životinje. Ipak, bez obzira na životinjsku vrstu, jelo je bilo ukusno pa sam sa uživanjem i jela. Usred zalogaja eto ti naše dirigentkinje, obilazi stolove, gleda da li jedemo. Prolazeći pored nas, zastane i vidjevši me šta jedem, zabesjedi: „Jedi, Miličice, jedi, to su lijepe ukusne žabice!“ Iskreno, nekako bih više voljela da sam ostala u blaženom neznanju i sopstvenoj recepturi. Ovako, pošto nikad nisam bila avanturista što se hrane tiče, svjesno ili nesvjesno, aktivirala mi se bora između obrva (sad je već tu dvadeset četiri časa dnevno…), a to je u očima naše dirigentkinje izgledalo kao da sam ustala, bacila tanjir sa žabicama direktno gradonačelniku u oko i mahnito pobjegla iz prostorije. „Pa zaboga, dijete, nisu ti to neke žabe sa ulice, to su POSEBNO gajene žabe, šta si mislila???“ Poslije ovog incidenta ljutito ode da obiđe drugi sto, a ja nastavih da jedem misleći u sebi kako nisam nikad razmišljala o „žabama-uličarkama“, nisam čak znala ni da ta kategorija postoji, pa nije bilo fer što je ispalo da ih diskriminišem tako javno i odvajam od te posebno uzgojene sorte pred cijelim horom i gradonačelnikom. Naravno, svi za mojim stolom su umirali od smijeha zbog ove dražesne situacije, dok su predivne kineske djevojke posluživale sledeće jelo – polužive škampe, sa pametnim crnim očima i rogovima koji su još uvijek mrdali…

Četvrtog ili petog dana po dolasku u Peking, organizovali su nam izlet na Kineski zid. Dobro, na djelić Kineskog zida namjenjen turistima za razgledanje. E to je bio doživljaj… Peli smo se uz visoke a uske, izlizane (samim tim i jako klizave) stepenice, moleći se u sebi da ne polomimo nos ili neki od ekstremiteta. Međutim, kad se sjetim te atmosfere, prirode, pogleda sa onog zida, samog osjećaja pri pomisli gdje se nalazimo…. Mogu slobodno da kažem da mi je to najživlja uspomena sa cijele kineske turneje. Inače, zid je tako pravljen da poslije svake grupe od dvadeset-trideset stepenica dođe po jedno odmorište sa visokom kulom pozadi. E, nama je sudbina (Ili dirigentkinja, kako hoćete…) odredila da moramo na jednom od tih odmorišta da se poređamo horski, u tri reda i otpjevamo Mokranjčeve „Primorske napjeve“ i domaći, kineski „Mali kupus“ (uh, opet izgleda kao da pričam o sarmi, kad ću već jednom da naučim…). I pjevali smo, topili se ispod onog ubitačnog sunca, ali smo pjevali…Inače, takav način pjevanja je oduvijek bio zaštitni znak našeg hora. Na primjer, kada smo gostovale u Meksiku, pa kad smo išle da obiđemo prastaru piramidu u Čoluli, u Puebli, pjevali smo onaj „Sjelito lindo“ i ISPRED piramide i U piramidi i NA piramidi i SA DRUGE STRANE piramide i ISPOD piramide… Lično, mislim da svi oni majanski i astečki duhovi i dan danas ponavljaju refren i njišu se u ritmu, plašeći tako novopridošle posjetioce ovog predivnog spomenika…. Vjerovatno je isti slučaj i sa drevnim kineskim ratnicima i carevima iz dinastije Ćing i iz dinastije Ming. Kao da ih čujem kako pjevuše „Majka Maru preko mora zvala…“ i grade Kineski zid, ciglu po ciglu, dok zloglasni Mongoli pokušavaju da ga osvoje,neustrašivo napadajući sa druge strane ove velelepne građevine….

Naravno, išli smo da obiđemo i Zabranjeni grad. Opet nezaboravno iskustvo…Jedino što je tog dana bila tolika vrućina i vlaga, da se nad čitavim gradom spustila neka siva, gusta magla, iako je u stvari bilo potpuno vedro i sunčano. Kako nam je objasnio gospodin Li, to je bila kombinacija vremenskih uslova i ogromnog zagađenja vazduha. Nije bilo prijatno, ali smo na neprijatnost zaboravili čim smo ušli u Zabranjeni grad. Prođeš kroz onu kapiju i eto te u potpuno drugoj, nepoznatoj, drevnoj civilizaciji. Kao da će ti se svakog momenta pred nosom stvoriti kakav ogranak carske dinastije pa, bogme, počneš da razmišljaš kako bi ga pozdravio i kakav naklon bi napravio. Eto takvu atmosferu je donosilo ovo predivno, nepregledno zdanje. Obilazili smo palatu po palatu, zavirivali u sobe koliko je to bilo dozvoljeno, slušali priče gospodina Lija, vrtjeli i dodirivali sve one naprave za sreću i dugovječno blagostanje… Da se ne lažemo, ja sam izvrtjela i dodirnula sve što je bilo predviđeno i što se nudilo, jer su mi sreća i dobra energija svakako bile potrebne, s obzirom da je tek trebalo da diplomiram i nađem posao i to u našoj dragoj majci državi. Vjerovala sam da su ove kineske naprave univerzalne i da ne gledaju odakle si, pa sam, između ostalog, danas i njima jednim dijelom zahvalna za ‘lebac koji imam 😉 .

Skroz sa druge strane Zabranjenog grada nalazio se predivan vrt i to je bilo poslednje što je trebalo u tom kompleksu da obiđemo. Obradovala sam se tolikoj količini zelenila, pogotovo što u samom gradu nije bilo ni jednog jedinog drveta. Ma ni travčice! Sve je to bilo vezano za priču o bezbjednosti  starih carskih porodica, pa je, navodno, blizu njihovih soba i dnevnih prostorija bilo zabranjeno posaditi bilo kakvo drvo, da se ne bi kakav bijesni atentator uzverao na isto i usmrtio nekog člana porodice. U svakom slučaju, uz sve želje da im se to „bezdrvećno“ stanje isplatilo, dočekala sam one biljke kao ozebli čovjek sunce. I vazduh je tamo bio drugačiji, pa još neki izvorčići vode, pa one lijepe stazice, pa hladovina…Uh, pustite me da tu prespavam i pjevaću četiri koncerta odjednom! Dabome, nikakvog spavanja nije bilo ni u najavi, već smo morali i da požurimo sa fotografisanjem i obilaskom, jer nas je autobus čekao malo ispred kapije Zabranjenog grada (sa zadnje strane, gdje je vrt, takođe je postojala kapija, jer bi nam inače trebalo dva sata da se vratimo na onu glavnu…). Kako nam je gospodin Li objasnio, morale smo u autobusu da budemo u sekundu tačno, jer su se ogromne sume plaćale za prekoračeno vrijeme parkiranja, pogotovo na takvom mjestu. Što se djevojaka tiče, kao i momaka-solista i ostalog „osoblja“ u horu, svi smo bili na svojim mjestima kad nam je bilo rečeno. Kad, eto ti naše dirigentkinje pod ruku sa Cvrletom (solistkinjom), šetaju lijepo, nogu pred nogu, vrte one papirne suncobrančiće u rukama, jedna plavi, jedna crveni, ma milina da te prođe od takve idile. Ko vele, ‘ajde, šta sad, pa neće zbog minut, dva, deset, dvadeset, Kinezi da prave problem! Nisu valjda takve cjepidlake! Kako oni u Beogradskoj ulici, u centru našeg glavnog grada, gdje je ogroman saobraćajni promet, uključujući i tramvaje i autobuse, parkiraju lijepo u skroz desnoj traci, upale četiri migavca i odu kod „Bucka“ da jedu. Je li im neko nekada zamjerio, uključujući i Kineze koji tamo žive? Nije, dabome! Još ti i lijepo dođe kada te zabljesne otprilike trideset dva migavca u nizu, misliš da je Nova godina i u julu i u decembru, bude ti nekako baš toplo oko srca! Pa šta onda imaju da se bune ovi Kinezi, a još je autobus na parkingu, nije na ulici i nema žive duše okolo. Mislim stvarno! Morala sam ovaj događaj da prepričam, jer sam tada prvi i jedini put u životu vidjela jednog predivnog, kulturnog, smirenog i strpljivog Kineza kako bijesni i viče koliko ga grlo nosi. Kako sam sjedjela odmah iza njega, bila sam šokirana koliko je u onom svom bijesu uspio da otvori oči, i kakva je to transformacija bila… Ukopala sam se u onom sjedištu, čekajući da krenemo i razmišljajući kako smo mi jedan genijalan narod – možemo iz bilo koga nemoguće izvući. Saznaju ljudi o sebi i što nikada nisu znali, niti su mislili da će saznati… 😉 🙂

Uživali smo u Pekingu jedanaest dana. Obilazili smo sve i svašta, nastupali na raznim mjestima, družili se, zabavljali, upoznavali polako kineske običaje i kulturu, kupovali…Obišli smo još dva manja grada (od svega sedam-osam miliona stanovnika, kako nam je gospodin Li rekao), posjetili ostrvo kao iz bajke sa građevinama starim i po hiljadu i više godina, uživali u fabrici svile i modnoj reviji organizovanoj samo za nas. Ma bilo je tu toliko doživljaja i utisaka da bi knjiga mogla da se napiše. Ali kako sam ja jedna obzirna duša, neću da pravim konkurenciju Slobodanu Mićiću pa ću se zadržati na ovih nekoliko kratkih priča. Ako sam uspjela da prenesem bar djelić tog kineskog duha i atmosfere, biću zadovoljna, jer neke stvari se zaista ne mogu riječima opisati koliko god se čovjek trudio……

P.S. Još jedna informacija: kada sam poslije dvadesetak dana prave kineske hrane, otišla na naš tradicionalni ručak kod jednog prijatelja u Moskvi (zadržala sam se tamo pet dana poslije Kine), po završetku sam ulicom hodala iskrivljena kao znak pitanja, jer želudac više nije prepoznavao jagnjetinu ispod sača i ostale đakonije… Interesantan spoj Kinezi i mi, morate priznati… 😉 😉 😉

Naša Meri

Danas je drugi decembar i danas bi naša Meri napunila ravno sto jednu godinu. Dobro, sto ako biste mogli nju da pitate. Jer, dok god je bila živa, Meri nipošto nije prihvatala tu 1914. u svoj zbir godina. Sjećam se, svakog drugog decembra, poslije čestitki, poljubaca i želja za dug i srećan život, obavezno je slijedila rasprava koji je rođendan u pitanju. I dok smo se svi mi, familijarno, trudili da joj nametnemo čisto, jasno i logično matematičko rešenje, Meri bi samo odmahivala glavom uz obavezan komentar da je rođena pred sam kraj godine i da joj na pamet ne pada da tu godinu dodaje svom broju, pošto ni jedan njen mjesec nije ni vidjela ni čula pa samim tim ni iskoristila. Dakle, nikakav „višak“ nije dolazio u obzir pa makar se to kosilo sa svim matematičkim i nematematičkim zakonima. Na kraju, čitava familija je u toj raspravi izvlačila deblji kraj, sve do novog pokušaja naredne godine. Jeste, takva je bila naša Meri…

Inače, Meri je bila majka mog oca i mog strica. Trebalo bi da je zovem „baba“, ali mi za ovu priču to nekako grubo zvuči, a opet, da je zovem „baka“, ni to ne ide, nikad je tako nisam nazvala. Ovdje se kaže na jedan način, u Crnoj Gori sa jednim slovom razlike, a pošto me za Meri vezuju isključivo godine djetinjstva provedene u Boki, onda mi se to „baka“ nikako ne bi uklopilo u čitavu atmosferu. Zato sam odlučila da je u ovoj priči zovem NAŠA MERI. Jer, ona to i jeste bila. I to ne samo „porodično“ naša, već svih koji su je znali. Koga god da ste tada, u našem mjestu a i daleko van njega, pitali za nju, svak bi sa osmjehom odgovorio: „Kako ne znam našu gospođu Meri, ko nju ne poznaje….“

Merino puno ime i prezime bilo je Stefani Meri Šasti. Rođena je u dalekoj Americi, u državi Teksas, tačnije na ostrvu Galveston, koje se nalazi sasvim blizu obale u Meksičkom zalivu. Živjela je sa roditeljima i imala je dva brata – Luisa i Lea – jednog starijeg i jednog mlađeg. Njeni su porijeklom bili Česi, koji su se prije jednu ili dvije generacije doselili u Ameriku pa je naša Meri vrlo često imala običaj da napomene kako je njeno pravo ime u stvari Šćepanka, a ne Stefani (koje predstavljalo samo američku verziju). Takođe, njeno srednje ime – Meri – dobila je po prvom imenu svoje majke – Meri Lilijen Šasti. Međutim, kako je našem narodu bilo komplikovano da bilo koga doziva sa dva imena, a kako je ono prvo bilo duže 🙂 , jednostavnije je bilo da je zovu Meri, pa se to i ustalilo. Prvo ime ostalo je samo u dokumentima i njenim zanimljivim, često veoma nostalgičnim i dirljivim pričama. Interesantno je da je moj otac bio neka vrsta eksperimentalnog bokeljskog primjerka sa dva imena, pa kad biste kojim slučajem zavirili u njegovu ličnu kartu, vidjeli biste da lijepo piše Luis Drago Đuranović (prvo ime po ujaku, drugo po djedu-stricu). Međutim, on je sam sebe prozvao Dragan i to je jedino ime koje je ikada koristio i na koje se odazivao, bez obzira što kao takav nigdje živo nikada nije ni postojao. Posebno zadovoljstvo mi je bilo da naučim Vukija i Ljubicu da djeda zovu „deda Luis“. Pošto ne dolazi u obzir da bi njima dvoje bilo šta zamjerio ili odbio, nije imao izbora nego da se navikne na svoje „novo“ ime. A djecu da pitate ko je deda Dragan, pojma ne bi imali… 🙂

Naša Meri je u Kamenare, u Boku Kotorsku, došla brodom, davne 1934. godine, sa nepunih dvadeset godina (devetnaest po njenoj računici 🙂 ). Kako je sa sasvim drugog kraja svijeta dospjela čak u naše malo mjesto, može se uporediti sa kakvom romantičnom filmskom pričom. Desilo se da je moj djed Mato, slikar po profesiji, koji se, između ostalog, školovao i u Americi, imao organizovanu izložbu slika baš u Galvestonu. Od cijele onolike Amerike baš na tom malom ostrvu! Kako mi je Meri bezbroj puta ispričala, ona i njene drugarice čule su da priređuje izložbu neki strani slikar neobičnog imena i prezimena. Pošto su bile radoznale, organizovale su se i zajedno otišle da pogledaju slike, a bogami i osmotre autora 🙂 . I šta se onda dešava, stiže grupa djevojaka u galeriju, a Meri odmah uoči visokog čovjeka u bijelom odijelu. Prvo joj je bio okrenut leđima, a kad se okrenuo, njoj je, kako je ona to govorila, srce stalo koliko je bio zgodan i šarmantan. Ma kao Rudolf Valentino, obavezno bi rekla. Valentino je inače bio najpoznatiji junak nijemih filmova u to vrijeme i koliko mogu da zaključim, bio je u nekom rangu današnjeg Bred Pita (ili Tom Kruza u moje vrijeme 🙂 ). Međutim, nikako mi nije bilo jasno zašto je Meri djeda Mata upoređivala sa Rudolfom Valentinom kad nikakve sličnosti među njima nije bilo, ama ni jedne jedine! Ali, nisam se miješala, to je ipak bila njena priča i njen filmski junak…Dakle, slikar se okrenuo, drugarice su počele da se smiju i komentarisale su kako je to taj čuveni stranac, a Meri nije mogla da vjeruje. I sad, ona ultra romantična strana – desilo se da je i on nju primjetio i prišao joj da se upoznaju. Po Merinom, to je bila ljubav na prvi pogled. Ne znam, i dan danas razmišljam, mora da ga je mnogo, mnogo voljela, kad je odlučila da sve napusti i ode u neku sasvim nepoznatu malu zemlju, sa druge strane Zemljine kugle. Pričala mi je da su njeni bili očajni, ali da su je ipak pustili kada je djed Mato došao da je prosi. Druge, izgleda, nije bilo…. I tako se Meri našla u Kamenarima. Svoju kuću na prilično velikoj farmi, sa strujom, vodom i svim ostalim blagodetima, zamijenila je velikom, tada prilično trošnom kućom, sagrađenom još krajem sedamnaestog vijeka. Počela je Meri jedan sasvim, sasvim nov život….

Nije baš bilo jednostavno navići se na jednu takvu sredinu kakvo je tada bilo Kamenare. Malo mjesto, sa starinskim kamenim kućama u kojima živi po nekoliko porodica… Svi u mjestu se poznaju, svak zna svačije poslove – i koje treba i koje ne treba. Sasvim drugačiji mentalitet, drugačiji način razmišljanja, skroz nepoznat stil oblačenja. Nova hrana, nova klima, novi običaji. I naravno, novi jezik. Moram priznati da je Meri sasvim lijepo naučila srpski jezik. Doduše, bilo je tu svega i svačega, ali sporazumijevala se odlično sa svima. Kad bi se iznervirala, bilo bi tu raznih rečenica na maternjem, a ono što je meni najinteresantnije bilo jesu njene lične složenice, nastale kombinovanjem engleskog, srpskog, sa primjesama italijanizama, turcizama i svega ostalog što se može i dan danas naći i čuti u bokeljskom govoru. Imala je Meri, na primjer, svog sveca, izvjesnog Svetog Tanasilija, koji je, kako je to moj otac stručno izanalizirao, bio neka mješavina Svetog Atanasija i Svetog Vasilija. Još se izgubilo i ono početno A u nazivu prvog i eto ti Tanasilija, ravnopravnog sa svim ostalim svecima. Džabe smo je ubjeđivali da takav ne postoji ni u jednom crkvenom kalendaru, nije se obazirala, bio joj je Tanasilije od velike koristi i pomoći tokom čitavog svog zanimljivog života. Još jedna interesantna Merina složenica ticala se našeg – dječijeg zdravlja. Priča je bila uvijek ista: kad god završimo sa ručkom, moju sestru i mene bi uhvatilo skakanje, preskakanje lastiša ili nešto tome slično. E, tu bi na scenu obavezno stupila naša Meri, sa čuvenom rečenicom, koju neću zaboraviti dok sam živa: „Djeco, ne skačite poslije jela, dobićete INGROPACIJU crijeva!“ Ovaj visokostručni izraz, kojem ne bi mogao doskočiti ni najeminentniji profesor – doktor medicine i medicinskih nauka, nastao je kombinovanjem riječi „grop“, kojom u Boki zovemo „čvor“ (ne znam iz kojeg jezika je ova riječ preuzeta, iskreno…) i engleskog priloga za mjesto -„in“. Prevod bi, u stvari, bio „splet crijeva“, ali mene taj naziv nikada ne bi mogao uplašiti kao ta čuvena INGROPACIJA. Bolje da i ne pričam kakve slike su mi se prikazivale pred očima kad bi Meri spomenula tu zastrašujuću riječ… 🙂

Živjela je Meri svoj život zanimljivo isto onoliko koliko su bile zanimljive sve te njene složenice. Živjela je sa umjetnikom, a takav život je bio sve samo ne običan. U kući je tada bila za posjetioce stalno otvorena galerija slika „Verige“ i uvijek je bila puna. Trebalo je sve te ljude dočekati i ispratiti. Dolazili su i poznati i nepoznati, djeca, studenti, stranci… Sjećam se da mi je jednom ispričala, onako usput, kako je spremala ručak jer je trebalo da u goste dođu Ivo Andrić i Branko Ćopić, ali joj neko jelo nije uspjelo kako treba pa se „silno nasekirala“. Ja sam je gledala otvorenih usta, ne vjerujući u ono što čujem: „Misliš, ona dva čuvena pisca su bila kod nas??? Ozbiljno???“ “ Jesu, pa rekla sam ti, ali nije to bilo ono o čemu sam htjela da ti pričam, nego to jelo koje mi nije uspjelo…“ O, Sveti Tanasilije, kakvo jelo, pa dvije legende su nam bile u kući a ja slušam o jelu! Međutim, njoj je to bilo sasvim normalno, uobičajeno…Jednom je u nekoj TV emisiji izjavila kako je vatreni navijač Crvene Zvezde i poslije nekoliko dana joj je stigla slika – razglednica svih Zvezdinih igrača, sa sve njihovim potpisima na čelu sa čuvenim Džajom 🙂 . Ta slika je stajala u njenoj sobi na stočiću, zajedno sa slikom Džona Kenedija, slikom bratanca Džeka kome je cijelog života bezuspješno pisala, i zajedno sa grumenom zemlje iz Teksasa ubačenim u neko ukrasno zeleno staklo. Eto, sve to je naša Meri čuvala na istom stočiću, takva je ona bila…

Meri je nosila šarene suknje, šarene haljine, šešire… Kompletna njena garderoba je bila u veselim bojama. Drugarica iz Amerike joj je slala u paketima, a tu bi se obavezno našla i farba za kosu i to čitavo pakovanje. Onda bi ona tu farbu petkom nosila kod svoje frizerke – gospođe Olge – i ona bi je ofarbala u tu prilično zanimljivu, jedinstvenu boju. Kao sad da je vidim – u kući je bila normalne braon boje, a na kad bi izašla na sunčevu svjetlost, života mi mog, prelivala se u neku lila nijansu! Moj tata se za glavu hvatao, pitajući je šta to nosi na glavi i kako to ide među ljude, ali Meri je bila ponosna na svoju smeđe – lila nijansu pristiglu direktno iz rodne joj Amerike 🙂 .

Meri je svakog oslovljavala sa „gospođo“ i „gospodine“. Ma svakog, bez izuzetka. Sjećam se, jednom smo se vratili odnekud, i pita tata Meri da li je neko dolazio dok smo bili odsutni, a ona odgovori da je svraćao gospodin Miljan. Čudio se tata koji sad gospodin Miljan, koja je to uvažena osoba, a ono se ispostavilo da je u pitanju u mjestu opšte poznat čovjek, pa skoro beskućnik, koji je redovno dolazio da moli za cigarete ili za koji dinar da ima za piće. Gospodin je bio i poštar i majstor koji je radio oko kuće, gospođa je bila i frizerka i izvjesna Zora koja je dolazila da joj Meri prevede pismo od tetke iz Amerike i gospođa Anka koja je živjela negdje u brdu i od koje smo se mi djeca smrtno plašili… Ma nigdje nije bilo više gospode nego tada u Kamenarima, takav nobles se nadaleko nije mogao ni čuti ni vidjeti 🙂 . Takva je naša Meri bila, uvažavala je svakog i svi su je zbog toga i voljeli…

Meri je otišla istog mjeseca kada je i stigla – u decembru. Bilo je to prije dvadeset pet godina, ili eto, po njenoj računici prije dvadeset četiri 🙂 . Četvrt vijeka od tada ima, a ja je se sjećam kao da sam je juče poslednji put vidjela. Obilježila je moj život na jedan predivan, neobičan, samo njoj svojstven način i na tome sam joj beskrajno zahvalna. Čuješ li me , moja Meri, tamo gore, SREĆAN TI ROĐENDAN!!! Znam, znam, stoti je, nemoj da brineš, ne računam 1914. možda je malo kasno, ali naučila sam računicu… Evo, da ti se pohvalim, nisam dobila ni INGROPACIJU crijeva, odavno ne skačem poslije ručka. Ako vidiš Tanasilija, pozdravi ga i od mene! Lijepo bi bilo, naša Meri, da si mogla još malo da ostaneš, ali znam, nije moglo….

Eto, takva je naša Meri bila…. 🙂 🙂 🙂