Šuškava kesa i pedagoške mjere

Čitam sinoć na „komšijskom“ blogu jednu prelijepu priču u kojoj autorka, između ostalog, priča i o svojoj profesorski srpskog jezika i koliki je uticaj imala na njeno interesovanje za pisanjem. Tih nekoliko rečenica naprosto me podsjetilo i podstaklo da napišem nekoliko redova o mojoj nastavnici srpskog iz osnovne škole, koje se ja vrlo često i isto tako vrlo rado sjetim, a koja je i te kako zaslužna za to što ja danas, pored svog posla, imam i jedan izuzetan hobi. Jedino što me sada, dok pišem ovaj tekst, uhvatila nekakva trema, kao da pišem sastav za domaći zadatak pa sve kontrolišem gdje su mi pravopisne greške, da li sam se dobro izrazila, da li sam pogodila temu… Pravo da vam kažem, odjednom pojma nemam odakle mi zaboga ovoliko zareza! I da li je njima stvarno mjesto tu gdje sam ih ja ugurala? Hmmm, moram danas u školi da iznenadim djecu nekim kontrolnim zadačićem, da ne bude da se samo ja ovako osjećam. Ravnoteža uvijek mora da postoji, dozvolićete 😉 …

Prva četiri razreda osnovne škole završila sam u svom rodnom mjestu – Kamenarima, da bih ostala četiri pohađala u Bijeloj (mjestu pored mog), gdje se inače i nalazila matična osnovna škola „Orijenski bataljon“. Njeno istureno četvorogodišnje odjeljenje bilo je otvoreno, pored mog mjesta, još i u Baošićima, tamo „sa druge strane“ Bijele. I bogme, kako to uvijek biva kad pređeš iz  četvrtog u peti razred, tako je i mene sačekala jedna velika promjena, koja mi se tada iz ugla desetogodišnjeg djeteta činila još većom. Mali šestočlani razred, učiteljicu i učitelja, zamijenilo je veliko Vb odjeljenje, predvođeno razrednim starješinom – nastavnikom fizičkog! Dobili smo mi tu još pregršt nastavnika, lijepo mi se u glavi vrtjelo od toliko različitih persona i od isto toliko šetnje od ove do one učionice. Sve nešto tumaraš sa kraja na kraj zgrade, te lijevo na dnu hodnika gdje je matematika, te gore desno uz stepenice gdje je likovno pa skroz u zabačeno krilo zgrade gdje su bili smješteni svi oni bućkuriši od fizike i hemije… Pravo da vam kažem, meni fizičko nije ni trebalo, našetala sam se tamo za cijeli život, iako se naš poštovani razredni ne bi sa tim složio ni za sve pare ovoga svijeta. Odmah bih za kaznu dobila da trčim dvadeset krugova oko škole, da izbacim iz glave te nepravedne misli o fizičkom vaspitanju, kao i o preskakanju kozlića – mojoj vječitoj noćnoj mori!

Učionica srpskog jezika bila je smještena u prizemlju. Kad uđeš u školu, odmah sa lijeve strane prva vrata. Nama je, sasvim pravednom raspodjelom, dabome, dodijeljena nastavnica Desa, jedna sitna mala ženica isto tako sitnih očiju, još sitnijeg koraka u onim „lupkavim“ braon štiklicama, ali nadasve odlučna, stroga i nevjerovatno gromoglasna persona. Uh, kad nešto zgriješiš, a ona krene da te kritikuje, skupiš se u onoj klupi, gledaš u pod, Boga moliš da se završi, istovremeno se pitajući odakle zaboga sav taj glas izlazi i kako ga jedno tako malo stvorenje uopšte proizvodi! Međutim, sad kad se sjetim, takav njen stav mi nikad nije ostao u nekom neprijatnom sjećanju. Daleko od toga, mogu slobodno da kažem da su mi neke od najljepših i najzanimljivijih uspomena vezane upravo za nastavnicu Desu i njen predmet.

Ubrzo po polasku u peti razred otkrila sam da mi od svih domaćih zadataka ne padaju teško jedino oni iz srpskog. Bez obzira da li se radilo o pisanju sastava, gramatici, analizi nekog teksta ili pjesme, a naročito sam voljela da pišem lektire. Živa istina! Opisivanje glavnih likova, prepričavanje i analiziranje radnje u zadatoj knjizi, omiljeni citati pa na kraju sopstveni zaključak o svemu pročitanom, e to sam pisala sa tolikom voljom, da su tu emotivnu vezu ubrzo otkrili i neki moji drugari, mnogo manje zaljubljeni u ovakvu vrstu rada. A kad su otkrili, vrlo često se dešavalo da u isto vrijeme pišem dvije pa i tri različite lektire. Pošto si u tim godinama mnogo pametan i misliš da takve stvari mogu najnormalnije da prođu kod jedne osobe kakva je bila nastavnica Desa, slobodna sam da zaključim da je kod nje bio prisutan i prilično veliki prag tolerancije, iako se nama činilo da ne postoji manje tolerantna osoba u cijelom nastavničkom svijetu. Ali, dajte, molim vas! Pa evo ja već skoro dvije decenije radim u školi i da mi odjednom dođe dijete, koje inače nikad slova ne izusti,a sa iznenađujuće pristojno napisanom lektirom, svakako bih nešto morala da posumnjam. Prema tome, sve je jasno, ne bih se više tom analizom bavila :-)…

Od svih predmeta, ne pamtim da smo ijedan drugi radili toliko detaljno i predano kao srpski jezik. Svaka oblast se temeljno obrađivala pa se često sjetim domaćih zadataka u kojima bismo dobili odlomak iz neke poznate priče i onda je trebalo bukvalno svaku riječ iz tog odlomka gramatički analizirati. Sjećam se da su se pojedinci načisto ježili od takve rabote, a kako nije bilo teoretske šanse da se pojaviš bez svih tih priloga, predloga, veznika, imenica, zamjenica i ostalih predikata, prepisivalo se na odmoru, prije odmora, prije časa, nakon časa, kraće rećeno, u svim vremenskim dimenzijama… Jednom prilikom, jedan moj drugar se nije čak ni sjetio da prepiše svu tu muku na vrijeme pa kad ga je nastavnica Desa prozvala da pročita svoj doprinos jezičkoj nauci, on je samo izbezumljeno počeo da muca: „Nastavnice, ovaj, ja sam, ovaj, ja sam STIO…“ „A STIO si, je li? Jesi li STIO???“ Grmi nastavnica Desa prozivajući ga po prezimenu junačkom, utiskuje mu ono STIO u mozak, već se slova urezuju po sred čela, kao onomad Hari Poteru kad je bio mali, a naš delija iskolačio oči, preznojava se načisto i još više se ukopava ponavljajući uporno: „Jesam stvarno, STIO sam da, ovaj…“ „Ama šta si STIO??? Valjda si HTIO, a ne STIO??? Sram te bilo!!! Čuješ STIO, STIO, STIO, bruka i sramota!!! A ti, mali, tamo, ne šuškaj tako s tom kesom, dosta je bilo, na glavu si mi se popeo! Nađi više to što tražiš!!!“ Ove poslednje rečenice su se odnosile na još jednog drugara, koji nikad nije nosio torbu, već je sve knjige i sveske vukao u nekakvoj bijeloj kesi napravljenoj od najššuškavijeg materijala na svijetu, proizvedenog specijalno za nerviranje nastavnika, profesora, kao i svih ostalih manjih i većih autoriteta. I onda bi on svako malo kopao nešto po toj kesi, a ona bi šuškala, škripala, cijukala, cvrčala, ma glava da te zaboli, mozak da ti se sprži, svi nervi da ti se zamrse! Ostali nastavnici na to nisu naročito obraćali pažnju, ali Desini radari su bili toliko osjetljivi da su ovakve scene bile obavezne na svakom mogućem času! I da vam kažem, niko tu nije odstupio – niti je drugar našao drugu, milozvučniju kesu, niti je nastavnica prestala da ga opominje, a nama je to ostala kao jedna od omiljenih anegdota sa časova srpskog jezika…

Nastavnica Desa je tokom čitavog mog učenja kod nje, vrlo predano sakupljala radove djece za koje je smatrala da su dobro napisani i da ih vrijedi prezentovati. Često su razni sastavi, pjesme, bajke, basne i sve ostale popularne književne forme, objavljivane u aktuelnim dječijim novinama. I onda, izađe novi broj, a ono te sa sedamnaeste strane ponosno gleda sopstveno ime i prezime, razred, odjeljenje, naziv škole i, dabome, neprevaziđeno remek djelo napisano u trenutku ogromnog učeničkog stvaralačkog nadahnuća. Tada te familija gleda kao junaka, priča se komšijama da pod krovom njeguju nikoga do drugog Iva Andrića i da je samo pitanje vremena kad će stići obavještenje o dodjeli Nobelove nagrade za sastav pod imenom „Moj doživljaj sa raspusta“. Takođe, nastavnica je slala radove i na razne nagradne konkurse. Lično, imala sam priličan broj iskustava takve vrste, a neka ću pamtiti stvarno cijelog svog života! Kao na primjer ono kad sam dobila nagradu za najbolje napisanu pjesmu o uspjesima druga Tita u drugom svjetskom ratu pa su me pozvali na dodjelu nagrada čak u Podgoricu. Kako ja uglavnom nisam mrdala nigdje iz zaliva, činilo mi se kao da me šalju direktno u Južnoafričku republiku da berem pamuk pa mi je pripala muka i onesvijestila sam se na sred predsoblja! Poslije su mi poslali nagradu poštom, što i nije bilo baš zanimljivo, jer mjesni poštar Mijo nekako nije bio naročito svečan prilikom uručivanja paketa. Ili, kad sam dobila isto tako prvu nagradu na državnom festivalu (tada je još uvijek bila živa SFRJ) za priču „Pričao mi je pomorac“. Inspiraciju za te nagrađene redove pronašla sam u mom rođenom stricu Špiru, koji je, sasvim pravilno ćete zaključiti, bio pomorac. I sad, raspisala se ja tu, vezem o nekim oblacima od pamuka, svjetlucavom moru i lelujavom lišću, koje je l’, ševrluda i mrsi se u nekom zabačenom dijelu zemaljske kugle, a stric se vjerovatno sto pedeset puta prekstio, i lijevom i desnom rukom, kad je to čudo pročitao. Jer, čuti mog obožavanog strica kako besjedi o pamučastim oblacima bilo je ravno naučnoj fantastici. Pogotovo što on nije bio avanturista i putopisac u pohodu na otkrivanje nekog novog kontinenta ili plemena, već ozbiljan kapetan na teretnim brodovima, koji su se bavili svim drugim stvarima osim tamo nekim lelujavim lišćem. Pogotovo kad je na sred okeana. Ko je ikada na tom mjestu vidio lišće koje leluja???

Moram da priznam da mi je dobro došlo što sam u vrlo pristojnom svijetlu prikazivala sebe na časovima srpskog jezika, jer bilo je trenutaka kad je nastavnica Desa vjerovatno poželjela da me udalji sa časa i pošalje kod razrednog na razgovor, a sve zbog mog nekontrolisanog smijeha. Taj smijeh je počeo negdje u šestom – sedmom razredu i zadržao se, bogami, sve do mature! Kao i dosta ostalih stvari, dijelila sam ga sa svojom zauvijek najboljom prijateljicom i bilo je trenutaka kada su nam bukvalno suze išle na oči. Prvo od pomenutog smijeha, a poslije od razrednog starješine. Jedan takav „napad“ doživjele smo moja zauvijek najbolja prijateljica i ja baš na času srpskog. Sjedjele smo zajedno, a na tom času je trebalo svi da izrecitujemo napamet početne stihove narodne pjesme koja je, čini mi se pripadala kosovskom ciklusu. Određeni stihovi odnosili su se na ptice, vrane tačnije, koje su se zatekle na polju baš poslije završenog boja. I sad, jedan stih je glasio: „Tu smo bile, očima gledale!“ Dok je ostalo društvo glumilo vrane i svjedočilo o strahotama bitke, moja drugarica i ja smo pravile varijacije na temu, tipa: „Tu smo bile, igrale lastika!“ „Tu smo bile, nastupale s horom!“ I sve tako! Pri tom smo plakale od smijeha, a vrhunac je bio kada je nastavnica Desa prozvala moju drugaricu da govori stihove, a sve što je ona mogla da izgovori bilo je: „Tu smo bile….“ „Tu smo bile…“ Poslije toga naravno provali iz obje smijeh neviđeni, kao da se nikad smijale nismo! Neću pričati o poslijedicama koje su nas snašle, samo ću opet ponoviti – hvala Bogu i na drugu Titu, i na pamučastim oblacima i na svemu što mi je tada dobra donijelo. Stvarno je bilo lakše dočekati se na jastuk, mnogo bolja varijanta nego na ‘ladan beton, ako već moraš junački da padaš…

Evo, opet ispade priča duža nego što sam očekivala! Još sam je i skratila, koliko drugih dogodovština mi je još bilo na umu. Sve to ću dodati možda nekom drugom prilikom, a ove redove ću završiti jednim ogromnim pozdravom za nastavnicu Desu, pročitala ona ovo ili ne! Nastavnice, hvala na svemu i ne zamjerite na kratkom zaključku, znam da nije u skladu sa cijelom pričom. Spopao me nekakav nalet umjetničke slobode, ne mogu mu se nikako oduprijeti… 🙂 🙂 🙂

Advertisements

Božićne dogodovštine

Kako stvari stoje, do sada sam imala prilike da proslavim ukupno četrdeset i jedan Božić, što uopšte nije tako loše, i da budem neskromna, sasvim bi lijepo bilo da se tako i nastavi. Što više zajedničkih obilježenih momenata, to si bogatiji za isto toliko uspomena i imaš šta ljudima da ispričaš! Evo ja sam, na primjer, do svoje četrnaeste godine aktivno proslavljala oba Božića, kao i obje Nove godine. Baba Meri je bila katoličke vjeroispovjesti, ostatak familije pravoslavan, a to vam je na nekoj zamišljenoj vagi bila jedna sasvim ispravna ravnoteža, ako me razumijete 🙂 ! Prema tome, feštanje bi krenulo već krajem decembra, a završavalo se krajem januara, kada bismo svi porodično obilježavali i slavili Jovanjdan. Pa ako tu nisi imao šta da zapamtiš, ispričaš, zapišeš i preneseš, onda stvarno ne znam koje druge izvore bi čovjek mogao da potraži i iskoristi.

U principu, ako ćemo da budemo skroz iskreni, prva neka moja sjećanja vezana za Božić su prilično zbrkana, jer imam gomilu slika u glavi, koje uopšte ne znam gdje da smjestim, a ni kako da uklopim. A sve zbog toga što meni zadugo apsolutno nije bilo jasno ko šta slavi i koji Božić je u toku! Ozbiljno, pojma nisam imala ko je vlasnik kojeg Božića, znam samo da je čitava ta kolona praznika išla u cik – cak: prvo jedno Badnje veće pa jedan Božić, onda opet isti komplet, samo dvije nedelje kasnije. Između bi se ugurala Nova godina, taman da me još više zbuni. Za ovaj prvi Božić u nizu dolazio je sveštenik kod nas kući (dabome, katolički, kako sam kasnije sve lijepo ukapirala i povezala) i njega je dočekivala baba Meri lično i to sa toliko uvažavanja i toliko svečano, da sam imala utisak kao da dolazi sam poglavar crkve lično i personalno. Pošto se nije znalo tačno vrijeme kad će Njegova Uvaženost da se pojavi, cijeli bogovetni dan smo svi bili u teškom iščekivanju, a prednjačila je naravno baba Meri, koja je na sve živo što uradimo imala komentar otprilike ovakav: „Nemoj tako glasno da trepćeš, treba gospodin pop da naiđe!“ „Morate kulturno da dišete, sad će gospodin pop da dođe“ I sve tako dok se „gospodin pop“ ne pojavi! Kada bi došao, posjedjeo bi neko vrijeme, poslužio se, osveštao prostorije, pozdravio se i otišao, a mi bi dalje nastavili svoj život, i to vrlo bahato trpćući i dišući.

Ono što je mene naročito zbunjivalo, jeste upravo baba Merina politika vezana za poklone. Mogu slobodno da kažem da je ta ista politika umnogome doprinijela mojoj opštoj zbunjenosti oko toga ko šta i kada slavi. Vidite, Meri je slavila katolički Božić, ali je iz nekog nepoznatog razloga nama djeci dijelila poklone za pravoslavni, jer je po njenim riječima baš tada Sent Nikolas posjećivao kuće i ostavljao darove. Ako biste mene tada pitali (mada pouzdano mogu da vam kažem da me niko ništa nije pitao), ja bih poklone očekivala za Novu godinu i to od Djeda Mraza, što je nekako i bilo logično, je l’? Ovako, Baba Meri je slavila Božić četrnaest dana ranije, davala nam poklone od Sent Nikolasa isto toliko dana kasnije, a u međuvremenu bi se tu odnekud pojavio i Djeda Mraz, taman negdje na polovini i sve što bih ja mogla da zaključim jeste to da sam dobijala poklone dva puta za tri praznika, od Nikolasa i Mraza, koji su u stvari bili jedna ista osoba! Eto! Sad vi vidite sa koliko informacija sam se ja nosila u svojim malim godinama. Pa ova kombinacija praznika poklona i Djeda Mrazova bi idealno poslužila kao osnova za kakav tekstualni zadatak iz matematike, a kako nikada nisam sa njima najbolje „sarađivala“, možete misliti kolika je zbrka u mojoj glavi vladala, i to priličan broj ljeta…

E, kad su mi se stvari oko čitave ove zavrzlame konačno malo razbistrile, već je bilo kasno, jer nas je baba Meri upravo tada napustila i otišla kod Sent Nikolasa, vjerovatno da pakuju i dijele darove, šta ti ja znam… Jedva sam se nekako oprostila od nje, od Djeda Mrazovog dvojnika, od duplih poklona i od svega što je njen boravak u našoj porodici uopšte i predstavljao. Ostala mi je čista slika oko Božića, ali se pomutila sa druge strane. Ne može i jare i pare, kažu stari. Ne može, velim i ja… S tim što bi nekad mogao neki izuzetak da se napravi, ne vjerujem da bi ikome pala kapa s glave zbog toga. A i da padne, kao da je teško podići, hajte, molim vas…

Nastavismo mi i dalje da obilježavamo prvo baba Merin Božić, ali se težište, prirodno, prebacilo na ovaj naš, sedmog januara. Prvo se slavio Badnji dan, dabome. Ujutro toga dana mama bi ustajala jako rano da zamuti i isprži priganice (neka vrsta uštipaka, samo posnih). Kako je sve što je mama ikada u svom životu radila oduvijek bilo naprosto savršeno, uredno, pedantno i organizovano, takve su, dozvolićete, bile i te priganice! Bile su zlatne boje, mirisale na vanilin šećer, spolja hrskave, a iznutra meke i sve iste veličine i istog oblika… Mama bi ih složila u nekoliko staklenih činija i iznijela na sto, a ja se častila od kad ustanem iz kreveta pa sve dok se i sama ne pretvorim u jednu ogromnu priganicu, Pardon, u nekoliko spojenih priganica! Jeste. Eto, sve mi se nekako čini da sam takva i ostala, samo što ne mirišem na vanilin šećer, a i hvala Bogu, još uvijek nisam hrskava!

Na Badnje veče su se nalagali badnjaci, koje bi tata ubrao i okitio nekoliko dana ranije. Bilo ih je ukupno petnaest, i nalagali su se tri puta (po pet komada): šestog, trinaestog i osamnaestog januara. Uvijek su ih unosili muški predstavnici familije, uz obavezne riječi: „Dobro veče, nazdravlje vam Badnje veče!“ Ženska ekipa bi ih dočekivala u kući i posipala pirinčem. To posipanje je trebalo, naravno, da bude simbolično, tek nekoliko zrna, ali kad si dijete naročito ti je zanimljivo da prospeš bar pola kilograma ljudima na glavu i ubaciš u oči! Kako nam niko ništa nije prigovarao, onda smo mi tu situaciju dabome i koristili pa bi kuća bila puna pirinča, kao da se nalazimo u nekoj južnoj kineskoj pokrajini (ostao mi taj izraz iz dnevnika!). Kada bi se badnjaci naložili, slijedila je večera sa trideset i četiri vrste ribe, od kojih sam ja voljela da jedem ni jednu. Pošto nikoga naročito nije zanimalo da li ja volim ribu ili ne, jela sam je kao „bela lala“, boreći se sa onim napasnim koščicama i melanholično maštajući o mekim, hrskavim priganicama, sve istih oblika i veličine…

Na dan Božića, muški dio familije je ujutro išao u crkvu na liturgiju, a bolje polovine su ostajale kod kuće i spremao se ručak. Bilo je tu svega i svačega da se čovjek pošteno počasti, a cijeli obrok se zaokruživao takozvanim MIRBOŽENJEM, običajem kojem ja nikada nisam bila nešto naročito sklona. Taj običaj je uključivo ljubljenje u obraz sa svakim prisutnim ukućaninom, a poljubaca je bilo toliko koliko je bilo slogova prigodnog teksta da se izgovori. Ne znam cijeli tekst napamet pa ga ovdje sada neću ni pisati, ali moram priznati da on i nije bio toliko dugačak koliko se meni tada činilo. Tokom cijelog tog procesa, svako je u ruci držao po jednu svijeću, a ja nikada nisam mogla dovoljno da se skoncentrišem i na tekst, i na poljupce, i na svijeću pa bi mi na kraju ruka bila puna voska, a u glavi bi mi sve bučalo od onoliko čeljadi i onoliko poljubaca! Kako sam bivala starija, moj namćorluk povodom tog običaja je sve više rastao pa se ne bih čudila da u mom malom mjestu i dan danas pričaju: „Ona Draganova ćerka pobjegla u Beograd samo zato što gore nema mirboženja! Da, da, rekla mi komšinica, oduvijek je čudna biljka bila ta mala…“ Bila ja čudna biljka ili ne, činjenica je da se cijela familija i dan danas šali na moj račun u vezi tog, u suštini, vrlo lijepog Božićnog običaja…

Ovu poslednju deceniju Božić slavim ovdje u Beogradu. Nema nikakve zbrke, sve je vrlo jasno i glasno, poklone dobijaju moja djeca, a vremena su takva da odnekud već dobro znaju kako nema nikakvog Djeda Mraza, već da smo mi te iste poklone upriličili i to od drugog dijela plate. Ja ponekad napravim priganice, ali uopšte nisam zadovoljna kako mi ispadnu. Sve nejednake, grbave, spolja kao kamena kuća, a unutra nekakva rupa – bezdan teški! Da ih izbacim kroz prozor na ulicu, pobile bi pola Mirijeva kao kakvo ljuto oružje iz Njegoševe mudre poezije! Napravim onda neke druge kolače ili nešto tome slično, nešto za šta „imam ruku“. Slavimo ovdje na svoj način, bude nam i lijepo i zabavno, budu nam i puni stomaci, ali ja uvijek odnekud vidim Sent Nikolasa kako maše i pokazuje mi poklon koji je trebalo da dobijem dvadeset petog decembra. Pardon, trideset prvog! Ili ipak sedmog januara, ko će ga više znati… 🙂 🙂 🙂