Kako pravilno čekati red u pošti

Čekanje u redu u pošti svakako predstavlja jednu sasvim posebnu disciplinu u svakodnevnim životnim aktivnostima i obavezama prosječnog građanina. Nije isto čekati red u prodavnici, u banci, apoteci ili moliću lijepo, u pošti. Vi sigurno mislite da su to potpuno iste stvari, kao, red je red, čekaš ga na isti način gdje god se zatekneš, dakle, o čemu tu uopšte ima da se priča? E, ima, kad vam ja kažem, onako iskreno i prijateljski, a da budem neskromna, i iz perspektive jednog već prekaljenjog čekača-profesionalca! Mislim, čekam u redovima različitih namjena već nekoliko decenija i nema šanse da moja izrazito senzitivna priroda nije registrovala tu toliko specifičnu atmosferu i energiju koje se manifestuju prilikom čekanja na uplatu-isplatu, prijem pošiljki, slanje telegrama i ostalih hartija od značajne vrijednosti. Ne može se takvo iskustvo nikako staviti u isti koš sa čekanjem u redu, recimo na kasi, jer tom prilikom se baviš sasvim drugim problemima i situacijama, na primjer, zašto te gospođa iza uporno gura kolicima u leđa, kojeg su ukusa nove žvake izložene direktno pred sopstvenim nosom (taman ti se nude onda kada si najranjiviji – umoran od čekanja u redu i preračunavanja koliko će ti nakon kupovine ostati u novčaniku – pa kupiš ih htio, ne htio, čisto onako da utopiš tugu!), kako otvoriti kesu koja je uvijek toliko čvrsto slijepljena, da ti se svijetlo na kraju tunela ukaže tek kad se kasirka maši onog vlažnog sunđerčića i omogući ti uspješno pakovanje pazarenih namirnica! Dakle, sasvim druge stvari su tu u pitanju, nemojmo se zavaravati.

Ovamo, u pošti, preokupacije su skroz druge prirode. Izdvojiću one najvažnije i najčešće, a sve to na osnovu uzoraka ispitanih u određenom vremenskom periodu. Kako se i sama osjećam kao uzorak prve kategorije, time će i cijela ova prezentacija biti, što bi se reklo, iz samog epicentra zbivanja! Dakle, da počnem polako…

1) Veoma je važno utvrditi najpogodnije vrijeme dolaska u poštu pa u tom smislu možemo izdvojiti nekoliko tipova ljudi:

– oni koji vrlo precizno i organizovano kalkulišu kada je ispred šaltera najmanja gužva. Njih možete vidjeti ili rano ujutro (ukoliko nije dan za penzije, jer u tom slučaju svaka vrsta kalkulacije pada u vodu), ili pred sam kraj radnog vremena pošte, ili čak negdje u vrijeme smjene (oko 13h), pošto računaju kako niko nema strpljenja da detaljno isprati primopredaju pazara i ostalih dužnosti među šalterskim službenicama, što za ovu vrstu ljudi predstavlja idealnu priliku;

– oni drugi, koji apsolutno ne biraju kada će doći i ne interesuje ih ni koliki je red, ni koliko će morati da čekaju. To su zaposlena i zauzeta lica, koja jedva stignu da izdvoje vrijeme za bilo šta u životu pa kad odluče da odu u poštu i plate račune, oni će to svakako i uraditi;

– oni treći, koji najradije dolaze u vrijeme najveće gužve i što je više ljudi koji čekaju, raspoloženje im naprosto raste. Skloni su održavanju reda koji se formirao, kontrolisanju novopristiglih lica, onih koji su u šalterskom procesu, kao i odlazećih persona. Vrlo su ažurni, spremi na bilo kakav vid komunikacije u bilo koje doba dana i ne može im promaći ama baš ništa;

– oni četvrti, koji obavezno promaše radno vrijeme pošte pa pored svih dvanaest sati koliko uglavnom šalteri rade, oni dođu pet minuta poslije zatvaranja. Onda se žestoko iznerviraju, kritikuju državu i sistem uz obavezan komentar kako ne bi nijednoj službenici „pala kapa s glave“ da odsjedi još koji minut na radnom mjestu kad se on već pojavio. Takve osobe su nezadovoljne i što pošta ne radi nedeljom, kada bi, u stvari, za njih idealno bilo da odu i završe šta imaju.

2) Ukoliko nemate ništa za plaćanje ili preuzimanje, već vam je potrebna samo određena informacija, nikada i ni pod kojim uslovima nemojte da se obratite već formiranom redu čekača sa rečenicom: „izvinite, treba samo nešto da pitam!“ Takvom izjavom nećete sebi omogućiti prilazak šalteru prije svih ostalih, a izazvaćete čitavu lavinu komentara i reakcija. Jedna od najpopularnijih izjava je svakako: „Svi mi treba nešto da pitamo, gospođo, pa ne idemo preko reda!“ Ili možda: „Kakav je to način?! Pa ja čekam već pola sata, a ona bi samo da se provuče! Stanite u red kao i svi ostali, molim Vas!“ Ili eventualno: „Pa zar smo mi svi koji ovdje čekamo, budale???“ A da ne pričamo o onom obaveznom sramota-na-šta-ovo-liči-jeste-li-vidjeli-šta-se-radi-nemam-riječi-propala-država sklopu rečenica. I onda tu krene opšta rasprava, žučne se diskusije pokrenu, ubacuje se sve više i više govornika pa se često desi da se skrene skroz na neku desetu temu. Na kraju više niko i ne zna oko čega je galama uopšte nastala, sve dok ne vide onog mučenog „pitača“ kako, koristeći gužvu, najnormalnije priča sa šalterskom službenicom. E, onda kreće sve ispočetka…

3) Dok čekate red, morate voditi računa o tome da svemu i svakome uputite neophodnu kritiku, ako ne na glas, onda u sebi. Jer, kad malo bolje pogledate i oslušnete oko sebe, zaključićete da nije dobro ni kada radi samo jedan šalter, a ni kada ih ima više. Kad stranke prima njih nekoliko, to ne valja, jer je ona gospođa za šalterom broj dva, iz suprotne smjene, brža od svih ovih zajedno pa bi bolje bilo da ona sama radi, nego što rasipaju državni novac na neradnike. Međutim, ako je otvoren samo jedan šalter, to je svakako skandal prve vrste, jer kako može jedna jedina osoba da usluži TOLIKO ljudi koji čekaju?! I gdje su onda svi oni jadni mladi ljudi koji uzalud čekaju posao? Nema, država štedi baš tamo gdje ne bi trebalo, kao i uvijek! Dalje, nije dobro ni kad je šalterska službenica ljubazna, a ni kad je sušta suprotnost tome. Ako je kojim slučajem prijatna i učtiva, onda se zapriča sa strankom, to traje u nedogled pa red iza samo raste, umjesto da se smanjuje. A ako ta gospođa nema veze sa ljubaznošću, tek to je strahota za sve prisutne, jer je „narod ionako danas izmučen svim i svačim, da bi se tamo kojekakvi istresali nad njim.“ Zato je najbolje da budete onako osrednje ogorčeni na sve živo, znači, ne ni pretjerano, jer će vam onda reći kako današnji ljudi nemaju ama baš nimalo strpljenja ni za šta. Takođe ne ni premalo, ispašće da vas nije briga ni za šta, a kako da nam bude bolje ako se sve prihvata tako ravnodušno. Veoma topao savjet – . pronađite mjeru, namrštite se koji put, zapanjeno odmahnite glavom tu i tamo, zacokćite povremeno i eto! Obavili ste svoje dužnosti u redu, u pošti.

4) Kada završite sa strpljivim čekanjem u redu i dođete do same linije iscrtane na podu, koja znači da ste sledeći za šalterski susret prve vrste, nemojte misliti da je to kraj vašim dešavanjima u ovoj ustanovi. Vidite, nekoliko puta mi se desilo da „popijem“ najjače kritike upravo na tom mjestu – iza linije, na samom finišu čitavog poštanskog putešestvija! Stvar je bila u tome što nisam krenula ka slobodnom šalteru iste nanosekunde kada je prethodna stranka završila svoj posao. Ispalo je kako uopšte nisam skoncentrisana, kako apsolutno ne pratim koji će se šalter prvi osloboditi pa onda on zvrji prazan TOLIKO dugo, a red se time samo bespotrebno zadržava. Dakle, oko sokola, start leoparda, brzina i lakonogost gazele su vam potrebni kada ste sledeći na redu! I samo da znate, „red iza“ se već toliko usavršio u kontroli i snimanju podataka „reda ispred“, da se sada ne zadržava sve na riječima upozorenja. Možete očekivati blago gurkanje prema slobodnom šalteru, diskretno ćuškanje ka šalterskoj službenici, suptilno tapkanje po ramenu uz neizostavno upozorenje: „Pa šta čekate više??? Vidite da se šalter oslobodio??? Zadržavate red, zaboga, ima nas još koji hoćemo da platimo!!!“ Prema tome, pamet u glavu i vjetar petama, čim na vas red dođe, ne pravite zastoj bez potrebe, čekaju ljudi!

Eto vidite o čemu sve treba da se vodi računa kada ste učesnik jednog takvog događaja kakav je red u pošti. Nadam se da ste shvatili kako to nije nimalo naivna rabota i da u cijelu priču treba ući sa adekvatnom obukom. Kada samo onako nepripremljeno uletite u kompletan proces, izaći ćete iz njega prilično šokirani, zapanjeni, unezvjereni i totalno bez teksta. Ovako, informišete se, pojedete nešto da ne biste išli praznog stomaka, spakujete čokoladicu za bolju koncentraciju (trebaće kada dođete do završne linije), vodu da ne dehidrirate (ukoliko je red već formirao „zmiju“ između svih onih stubića i traka!) i hrabro u akciju! Već nakon nekoliko puta postajete profesionalac. Evo pitajte mene, ja sam vam uzorak nad uzorcima… 😉 😉 😉

Šta sve možeš sa 40 ljeta…

Čitala sam prije nekoliko dana jedan tekst koji je napisala čuvena američka motivaciona govornica, a odnosio se upravo na temu pomenutu u naslovu. Između ostalog, veli taj priznati ekspert, svaka žena kada zagazi u petu deceniju treba jednostavno da „raširi svoja krila i poleti visoko, visoko…“ Dobro, gospođo, sve je to divno i krasno, ali kud da letim ovdje po Mirijevu, to bi čudo bilo! Na kraju krajeva, treba i sletjeti u nekom momentu, a nema ovdje baš mnogo mjesta, znate! Lako je vama u Americi, to je nepregledna zemlja, možete da letite mjesec dana i to u svim životnom razdobljima, a poslije opušteno da se spustite gdje god vam padne na pamet. A šta ja mogu? Obiđem dva – tri kruga, gore do okretnice dvadesetsedmice i dolje do ulice Šejkine, i onda ateriram nekome na glavu, po mogućnosti nervoznoj bakici koja ide da čeka penziju (a red u pošti kilometarski!). Pa ne bi me spasilo ni stotinu motivacionih govornika, sve da su i iz Sjeverne i Južne Amerike! A i ko bi mi čuvao djecu dok ja tako ushićeno mlatim svojim četrdesetogodišnjim krilima. Bilo bi to ovako: „Halo, Vuče, baka ovdje, gdje su ti roditelji?“ „Zdravo, bako! Tata je na poslu, a mama je riješila da uzme sve što joj život pruža pa je raširila krila i leti po naselju! Mislim da lepeta iznad malog Maksija trenutno!“ Šta bi dalje bilo, ne smijem ni da zamislim. Dakle, letjenje otpada, nema tu mnogo priče. 😉

Sledeće što sam u tekstu pročitala bilo je da sravnim i saberem sve stare račune (tako nekako, nisam sigurna kako je glasilo od riječi do riječi), ostavim ih iza sebe i mudrijom glavom krenem da pravim i sabiram nove (opet otprilike predstavljeno). Iskreno, nisam ja baš sigurna da mi za račune treba neka posebna mudrost. Kao prvo, baš će ovi iz Infostana ili Elektrodistribucije da procjenjuju količinu moje mudrosti i da će to nešto naročito da im znači. Drugo, i ja bih najsrećnija bila da mogu da „sravnim i saberem“ sve stare račune i ostavim ih daleko iza sebe. A ne da me podilazi jeza svaki put kad se presabiram koliko gdje dugujem. Dakle, nema tu nikakve mudrosti, samo keš, prijatelju moj, to je sve što je neophodno za račune i u trećoj, petoj, sedmoj… ma kojoj hoćeš deceniji. Tako da, oprostićete, otpada i i ova varijanta, iako je malo realnija od onog letjenja po Mirijevu, moram priznati. 😉

Treća pozitivna poruka koja mi je zapela za sad već mudro, četrdesetogodišnje sovino oko, jeste sledeća: „Svakog dana se pogledajte u ogledalo i uživajte u onome što vidite.“ Ne znam ni sama, nekako mi se čini da je moja situacija sličnija jednom izuzetnom VIRALNOM GIFU (kako samo baratam ovim novim izrazima, vidi se da sam u četrdesetim…), koji kruži društvenim mrežama, a u kome jedna gospođa, sa kapom za tuširanje i kremom na licu, prolazi pored ogledala i prestravljeno vrisne kada se u njemu ugleda. E, to vam je moja priča! A ne nosim ni kapu za tuširanje niti šetam sa kremom na licu. A još kada vidim gomilu dječijih otisaka na tek očišćenom staklu, dođe mi da još jače vrisnem. Pa zar ne piše na onom sredstvu za čišćenje da briše i ŠTITI sve staklene površine? Da, da, i to na istom onom sredstvu uvezenom direktno odnekud iz zapadne Evrope, sa sve reklamom gdje srećna i prelijepa mlada domaćica pređe krpom samo jedan jedini put, a ono zablistaju Svarovski kristali, koji zatim tu ševrludaju narednih mjesec dana i štite staklenu površinu! E, u tome bih uživala, ovako… Mrka kapa! 😉

Sigurna sam da se svak ko je pročitao moje prethodne redove, zapitao sledeće: „Sta je sa ovom mudrom četrdesetogodišnjom ženom, sve shvata bukvalno, a pozitivne poruke su tako lijepo i metaforički predstavljene…Ne razumijem šta želi da kaže!“ O, shvatila sam ja savršeno svaku napisanu riječ, ali ovo je jednostavno MOJ STIL! Dodaj svemu dozu humora, to je moja pozitivna poruka, a poslije možeš i da letiš po naselju i da ljubiš ogledalo. Neminovno je da godine prolaze, da svaka sledeća decenija donosi nova iskustva i nova razmišljanja, ali smijati se možeš još od prvog mjeseca života pa dalje, dokle to god to Onaj odozgo dozvoli! Šala ne bira godine, dostupna je uvijek, i svima, ali ljudi ne biraju uvijek šalu! A ona liječi i olakšava život. Mene, poznatog porodičnog namćora, održava već čitave četiri decenije, spasava u najkritičnijim situacijama. I toplo je preporučujem svima, pogotovo što je besplatna, a to je u ovoj našoj državi i više nego važno. Dodaću, na kraju, još samo par stihova našeg poznatog SLAVUJA IZ MRČAJEVACA: „Smej se, smej, uvek se smej….“ Koliko vidim, on se i sam toga pridržava, čim još uvijek tako uspješno vlada koncertnim dvoranama. Pa što ne bismo i mi usvojili takav jedan stav, pitam se??? 🙂 🙂 🙂

P.S. Samo da dodam, ipak mi još uvijek ne uspijeva da situaciju sa računima okrenem na šalu. Ja se trudim, al’ ne ide nikako! Kad otvorim one koverte, srce mi se sa njima iscijepa, džaba mi i 40 ljeta i mudro sovino oko… 😉 😉 😉

Ljetnje radosti

Počelo je ljeto i donijelo sa sobom brojne radosti, velike i male. Jedna od većih radosti je svakako vožnja gradskim prevozom sa kraja na kraj grada, u autobusima osvježenim prirodnom ventilacijom (mada meni nekako više liči na neprirodnu…), gomilom kuvanih, pečenih, blago gratiniranih i izroštiljanih saputnika, a sve to u periodu između 12h i 16h. Da vam kažem, to su neponovljiva iskustva! Nikad ne znam koje bih posebno izdvojila pa se osjećam kao kad nekog pjevača, u jutarnjem programu, pitate koja mu je omiljena pjesma, a on skromno i osjećajno odgovori da su sve njegove pjesme kao njegova djeca i da ni jednu ne može posebno izdvojiti. E, tako i ja! Doduše, niko me još nije pozvao da gostujem u jutarnjem programu, ali da se kojim slučajem tako nešto desi, svakako bih odgovorila: „Pa da Vam kažem, sve moje vožnje gradskim prevozom su kao moja djeca i nemoguće je neku posebno izdvojiti! Sve su podjednako na mene uticale…“ I jesu, bogami, uticale, kako nisu, čim o njima ovako motivisano pišem. Kako je, u stvari, živa istina da ne mogu ni jedan događaj posebno izdvojiti,od sve djece, daću vam samo par savjeta kako da što lakše doživite sve blagodeti ljetnje gradske vožnje. Možda će nekome pomoći, nekome ne, ali ja se svakako bolje osjećam otkad ih primjenjujem. Dakle ovako:

1) Kada su napolju otprilike 34 stepena Celzijusovih, a nalazite se u autobusu u kome mogu samo 2-3 prozora da se otvore, a kako je odavno pokvaren pa ako radi motor, mora da radi i grijanje, predlažem sledeće – izađite lagano iz svog tijela i posmatrajte odozgo sebe i svoju ruku koja se pridržava za rastopljenu šipku! Preporučujem zamišljenu, klimatizovanu dimenziju, dopunjenu hladnim, osvježavajućim napitkom, lišenu bilo kakve šipke ili nekog drugog elementa za pridržavanje…

2) Ukoliko ste i dalje u prvoj situaciji, ali desila se nešto veća gužva pa su na pet centimetara od vas tri ruke podignute u vis (zbog pridržavanja za šipku i balansiranja), pojačajte klimu u vašoj zamišljenoj dimenziji, dodajte neki osveživač ili, jednostavno, dišite što pliće. Tako će vam se zavrtjeti u glavi, možda se i onesvijestite, a to će svakako anulirati sve te prekrasne mirise u hermetički zatvorenoj kutiji. Dakle, rešnja su razna….

3) Situacija pod brojem dva vam je zagarantovana (koliko god je vi izbjegavali!), ali ako se kojim slučajem desi da vam se za ruku, u svoj onoj gužvi, zalijepi prilično gabaritni, miomirisni gospodin, sa crvenom kariranom košuljom raskopčanom do pojasa i nekim šištećim zvukom koji mu dopire iz nosa, onda ne znam šta bih vam savjetovala… Tu je zalud i gledati sebe odozgo i padati u nesvijest. Tu ne pomaže ni plitko ni duboko disanje. Možda, eventualno, porazgovarati sa nekim stručnim licem istog tog dana, čisto da trauma ne bude prevelika. Boljeg rešenja nemam…

Ključne stvari sam vam predstavila kroz ova tri primjera. Ima tu, naravno, raznih sličnih primjera, primjerčića, podprimjerčića, ali ovo je sama srž! Ovo je „tvrdo jezgro“ vožnje gradskim prevozom u ljetnjem periodu, ostalo su samo varijante. I ne zamjerite što ni jednu od ovih situacija ne bih mogla posebno izdvojiti, toliko su sve karakteristične na svoj način. Nadam se da se razumijemo… Odoh sad da gledam jutarnji program, nikad se ne zna… 😉 😉 😉

Apoteka i kako u njoj kupovati

Svi mi koji s vremena na vrijeme  kupujemo u apoteci, očekujemo da ćemo ući, obaviti kupovinu (sa receptom ili bez njega), izaći i nastaviti dalje prema sopstvenom planu i programu. Jeste, mi to očekujemo, ali, u velikom broju slučajeva ta očekivanja ostanu neispunjena. Ili možda mi ne radimo kako bi trebalo. Možda uopšte nije kulturno samo zatražiti određeni lijek, zamoliti za savjet ili uputstvo ukoliko su stvarno neophodni, pa zatim završiti sa tim i pustiti ostale ljude koji čekaju, da dođu na red. Iskrena da budem, do sada nisam baš obraćala pažnju na sve to, ali kako sam već nekoliko puta bila izložena sličnim, a meni prilično čudnim situacijama, prosto sam morala da se zapitam: DA LI PRAVILNO KUPUJEM U APOTECI? Evo, navešću svoje poslednje iskustvo, koje me prosvijetlilo i pokrenulo ovaj čitav lanac razmišljanja, čiji korijeni dosežu duboko u prošlost, sve do mojih prvih kupovina u apoteci….

U prelijepu, proljećnu, sunčanu subotu, dok se grad komešao pripremajući se za predstojeći politički miting na trgu KOD KONJA (uvijek sam imala potrebu da kažem KOD KNEZA MIHAILA, jer jadan čovjek već tolike godine neprimjetno sjedi na tom istom konju, ali ‘ajde sad….), kao i za vječiti derbi na Marakani, ja sam krenula u potragu za Ljubičinim novim cipelama. Imala sam neki plan gdje sve da odem, ali prije toga rekoh sebi, daj da svratim na pet minuta u apoteku da kupim neke potrepštine za nas četrdesetogodišnjake, valja njegovati ove kosti i zglobove ;-). Taman sam naišla na jednu, pa uđoh unutra, sva srećna što nije bilo gužve, već je samo jedna gospođa u crvenoj kožnoj jakni, sa zmajem od cirkona na leđima, upravo završavala svoju kupovinu. Ili sam bar ja optimistično mislila da je završava…Da li sam ono prije rekla da ću da uđem na PET MINUTA u apoteku? Da li sam stvarno to rekla?? Vidim sada da jesam, ali od tih pet minuta su ostale samo lijepe želje. A kako znamo, želje su jedno a mogućnosti nešto sasvim drugo. Moje mogućnosti su u ovom slučaju bile nikakve. Tačnije rečeno – ravne nuli. Zašto??? E pa zato što je gospođa sa svjetlucavim zmajem na leđima veoma detaljno i do srži temeljno obavljala svoju kupovinu ljekova. Evo kako je to izgledalo…

– Molim Vas, dajte mi taj i taj lijek. Ali da bude baš od ovog proizvođača, nikako od onog njemačkog. Znate kako, sigurna sam da nemaju iste sastojke, ustvari, ubijeđena sam! A ja neću da trujem svoj organizam nepotrebnim supstancama.

– Ali, gospođo, to su Vam dva potpuno ista lijeka, samo su drugačiji proizvođači, evo možemo da pogledamo sastav… – tobože je pokušala fina apotekarka da objasni gospođi kako stvari stoje, ali stvarno je bez veze tvrditi da diplomirani farmaceut zna bilo šta o ljekovima, kad gospođa predosjeća veliku prevaru i teoriju zavjere podlog njemačkog proizvođača.

– Nemojte, molim Vas, pa nisam ja luda, znam šta se radi. Neću tog Njemca, dajte mi ovog provjerenog!

– U redu. Da li želite još nešto?

– Mhm, da, ovaj, htjela sam i taj i taj lijek, treba mi za sestričinu, zamolila me da joj kupim, ne može iz kreveta da ustane. Kako se on koristi?

– Evo napisaću Vam na kutijici da….

– Ma kakvoj kutijici, napišite mi na papiru DETALJNO! Ne vjerujem ja ovim uputstvima, to oni štampaju samo da bi nas se što prije otarasili. Ništa ja to ne priznajem! Napišite Vi meni lijepo kad i kako se koristi i koje su nuspojave. Evo, imam ja blokče, sad ću da vam dam…

– Gospođo, nema potrebe sve to da pišem, pa sve je napisano unutra, ja ću samo da… – očajna apotekarka je pokušala da se izvuče iz ove paukove mreže, ali, da li je ikada uspjelo da pobjegne ono što je u nju uhvaćeno…?

– Ne, ne, napišite Vi meni sve to, insistiram, a ja ću za to vrijeme da pogledam koje sve vrste flastera nudite. Prošlog petka mi je komšinica kupila neke skroz nekvalitetne. Piše da su vodootporni, a prvi kojeg sam iskoristila za svoju bolesnu nogu skinuo se poslije trećeg dana tuširanja! Pa onda Vi meni kažete da ne treba da brinem…Samo vi pišite.

I krene mučena apotekarka da piše domaći, gospođa Zmaj da razgleda flastere kao kad se šminka razgleda u izlogu, a ja uhvatih sebe kako stojim u mjestu, ne mrdajući ni lijevo ni desno, potpuno zadivljena onim što se dešavalo…Znači, tako treba u apoteci da se kupuje! Znači, ja čitavu svoju polovinu života kupujem pogrešno! Sad mi je jasno otkud i toliki redovi u apotekama, a ja se sve pitala zašto se to dešava, u čemu je problem…A ustvari, tako treba da bude, to je ispravno! A pošto sam ja jedna vrlo brižna i nesebična osoba (kako sam vam već i ranije naglasila!), onda ću to svoje veliko otkriće da podijelim i sa vama, dragi moji prijatelji. Dakle, evo nekoliko osnovnih pravila koja morate poštovati ukoliko kupujete u apoteci:

a) Zahtijevati od zaposlenih da vam detaljno objasne djelovanje, sastav, upotrebu, nuspojave i kontraindikacije svakog lijeka koji kupujete. Predlog: najsigurnije je da apotekarka glasno pročita uputstvo iz kutijice, a onda sve to dopuni i svojim eventualnim znanjem kao i informacijama sa interneta (najbolje da ode na neki forum, da pročita iskustva pacijenata koji traženi lijek već koristili). Ukratko – što više ubiti apotekarku u pojam.

b) Kada kupujete određeni lijek (ili još bolje – više njih), tražiti od apotekarke da vam predstavi kompletnu listu njihovih proizvođača, uvid u statističke podatke čiji se proizvodi najbolje prodaju, kao i spisak svih adresa i brojeva telefona kako bi im se nezadovoljni korisnici mogli obratiti. Naročito ako su pacijenti PREDOSJETILI ili NAMIRISALI da je tu neka teška prevara u pitanju. Ukratko – još više ubiti apotekarku u pojam, a polako to isto početi i sa onima koji čekaju u redu iza vas.

c) Nikada ne reći odjednom šta vam sve treba, odnosno nikada ne pokazati sve recepte odjednom (ukoliko ih ima više). Na taj način postižete posebnu atmosferu u apoteci, i faktor iznenađenja je sve izraženiji. Priznaćete, nije zanimljivo da odjednom kažete šta vam je sve potrebno, pa da apotekarka zna na čemu je i šta treba da donese. Tako se to ne radi. Pravilno je tražiti jedan po jedan lijek, onako sporo, nesigurno, najbolje uz podštapalice tipa: MHMMM, OVAJ, KAKO SE ONO ZOVE, ČEKAJ-ČEKAJ, KAKO ONO BJEŠE, NE MOGU DA SE SJETIM, AHA JOŠ MI TREBA I….Na ovaj način stvara se ta filmska napetost u vazduhu, čekaš šta će da se desi kao u nekom psihološkom trileru. Ukratko – ubiti šest puta apotekarku u pojam, a one koji čekaju dovoljno je i tri puta. Zasad.

d) Platiti sve što ste kupili. Ali ne tako da imate pripremljen novčanik u ruci, to je bez veze skroz! Tek kad vam apotekarka kaže koliki je iznos ili koliko treba da doplatite ako su ljekovi na recept, onda krenite da prekopavate torbu. Poželjno je da pomenuta torba ima što više manjih i većih pregrada i da bude što dublja. Još efektnije će biti ako vam u tom momentu zazvoni telefon (hitno vas zove sestričina, baš zbog lijeka koji joj morate kupiti), pa onda prekopavate duplo! Ukratko – sad ste već apotekarku sravnili sa zemljom, dok ste one koji čekaju uspješno ubili šest puta u pojam.

Eto, to su vam četiri kratka zlatna pravila pri kupovini u apoteci. Ne budite nestrpljivi i, molim vas, ispoštujte ovo. Najgore je samo ući, tražiti, platiti i izaći. Nije kulturno i sramota je. Posvetite pažnju apotekarki, ona to zaslužuje, pa ne radi tu za džabe! Ja sam tolike godine griješila, ali čovjek se uči dok je živ. Gospođa Zmaj mi je ovog puta otvorila oči i izvela me na pravi put. Na pravilno utabanu stazu apotekarske kupovine. Hvala joj. Hvala i njenim cirkonima u obliku zmaja. 😉 😉 😉

Pravila ponašanja u gradskom prevozu

Kao dugogodišnji korisnik usluga gradskog prevoza, predstaviću vam danas spisak pravila koja se moraju poštovati ukoliko hoćete kulturno i opušteno da se vozite određenim autobusom, trolejbusom ili tramvajem. Da budem iskrena, nisam nikad imala prilike uživo da vidim pravilnik takve vrste, ali na osnovu određenih šablona u ponašanju putnika, uspjela sam i sama da „provalim“ koja su to pravila aktuelna dok se vozimo. Pa da počnem…

1) Kada se očekivani autobus (trolejbus, tramvaj) zaustavi na stanici, stati što bliže vratima sa spoljašnje strane. Nije poželjno napraviti prolaz putnicima koji na toj stanici žele da izađu, već se što više „zgusnuti“ sa ostalima koji čekaju da uđu i stvoriti neprobojnu formaciju. Zapamtite, putnici ne smiju nesmetano izaći iz autobusa!!!

2) U autobus ući unezvjereno, izbezumljeno i sa što većim ubrzanjem. Ukoliko ste putniku ispred sebe zabili lakat u rebro, zalijepili ga za šipku, izbili mu zub ili, još bolje, napravili domino efekat sa još nekoliko putnika ispred, onda se to smatra uspješnim ulaskom u prevozno sredstvo.

3) Po ulasku u autobus, ispravno je bjesomučno se laktati do slobodnog mjesta za sjedjenje. Osim laktova poželjno je koristiti i nogu (za podmetanje), ruku (za guranje) i jezik (za ljupke pozdrave užoj i široj familiji). Oni ambiciozniji uspješno će iskoristiti i kišobran, ceger, kesu krompira ili čak lubenicu (ako je ljetnji period u pitanju!)

4) Kada ste jednom sjeli na slobodno mjesto, neka vam ne pada na pamet da po bilo koju cijenu ustanete da bi neko drugi sjeo. To sjedište je vaše, izborili ste se za njega i tu svaka priča prestaje. Dakle, ne ustajte nikome, naročito majkama sa djecom (pogotovo ako su djeca mala i još ne hodaju) i trudnicama! Nikako trudnicama, i to onim u sedmom, osmom ili devetom mjesecu trudnoće! Imajte na umu da će im stajanje u prevozu ojačati mišiće i izdržljivost, što je svakako poželjno kada dođe njihov veliki dan u porodilištu. Prema tome, uradili ste veliku stvar! A i svako sjedište je napravljeno za jednu osobu, ne za dvije u jednoj, pa se to svakako mora ispoštovati.

5) Kada pričate telefonom u prevozu, činite to što glasnije. Nije fer da vas čuje samo prednja strana autobusa, omogućite to zadovoljstvo i putnicima pozadi. Pojačajte mikrofon na telefonu da bi se čuo i vaš sagovornik, ne treba ljudi da nagađaju o čemu pričate. Pun pogodak je ako tako pričate od polazne do ciljne stanice pa svi putnici lijepo mogu da zaključe koliko mnogo kredita imate!

6) Ukoliko imate povoljan internet paket, obavezno obavijestite prijatelje na Fejsbuku gdje ste. Na primjer: Milica is IN THE BUS broj 50, AT stanica Trošarina. Naime, ovo su vrlo važne informacije pa ih nemojte uskraćivati svojim FB prijateljima, nije to u redu. Da bi imali što potpuniju sliku, napravite SELFI i postavite zajedno sa obavještenjem. NAPOMENA: ako se odlučite na selfi, uradite to tako treba – napravite 30-50 fotografija, pa izaberite pravu. Potpuno je bez veze i van pravila postaviti prvu koju ste slikali…

7) Autobus je idealno mjesto da nešto pregrizete prije ili poslije napornog dana. Toplo preporučujem pljesku sa puno luka ili nešto tome slično. Lijepo je ući zimi u pun autobus (sa zatvorenim prozorima) i osjetiti taj miomiris. Stiče se utisak da svi zajedno jedete, što je jedno naročito iskustvo, mora se priznati! Posebna napomena: ukoliko ne mljackate i ne žvaćete otvorenih usta – nemojte ni jesti! Najgore je posao obaviti polovično.

8) Ako vas u prevozu neko nešto pita, na primjer, gdje se nalazi određena stanica, koji je broj autobusa ili nešto slično, nije pravilno odgovoriti ljubazno. Treba odbrusiti što mrzovoljnije, onako iz dubine vaše mrzovoljne duše! Odgovor nikako ne smije biti razumljiv, već promrmljajte nešto – bilo šta, samo da skinete s vrata tu dosadnu spodobu koja je baš vas našla da zapitkuje. Pa i ako znate to što vas pita, recite da nemate pojma. Još uz određenu sočnu psovku, to će biti pravi odgovor.

9) Pošto ne možete uvijek naći slobodno sjedište, nekada ste prinuđeni da stojite tokom čitave vožnje. Po pravilu, svi koji stoje moraju to obavljati isključivo pored vrata, bez obzira da li je gužva ili ne. Dakle, napraviti tri grupe – kod prednjih, srednjih i zadnjih vrata, onemogućiti prolaz do istih i svaki put kad autobus stane, izaći sa putnicima pa se opet vratiti unutra. Ovo pravilo naročito primjenjivati kada je autobus poluprazan i ne pomjerati se ni centimetar dalje od vrata! Ukoliko se premjestite ka praznom prostoru za stajanje, prekršili ste pravilo, a to nikako nije dobro.

10) Nikad i ni pod kojim okolnostima ne smijete upotrebiti sapun, dezodorans ili bilo koju vrstu mirišljavog sredstva ukoliko ste tog dana planirali da se vozite gradskim prevozom! Molim vas, strogo poštujte ovo pravilo, jer ga se putnici striktno pridržavaju i vrlo su rigorozni ako neko postupi suprotno. Vjerujem da niko ne želi bilo kakve neprijatnosti tokom vožnje, pa ću opet ponoviti: sapun, dezodorans i parfem STROGO SU ZABRANJENI!!!

11) Kada izlazite iz autobusa, uradite to na isti način kao i kad ste ulazili – unezvjereno i izbezumljeno uz što intezivnije guranje i laktanje. Na taj način ćete neutralisati onu grupu putnika koja čeka da uđe, a koja je oformila neprobojnu formaciju na samim vratima (opisano u pravilu br.1).

12) Poslednje, ujedno i najvažnije, najsvetije, najuzvišenije pravilo u gradskom prevozu je sledeće: POŠTOVANI PUTNICI, OČITAJTE VAŠU KARTU! Napomena: kada bjesomučno uletite u autobus (trolejbus, tramvaj), prvo zastanite, blago se naklonite BusPlus aparatu, zatim nježnim pokretom ruke očitajte kartu i za kraj opet jedan naklon u znak neizrecivog poštovanja prema čitavom sistemu. Nakon toga opušteno možete preći na pravilo br. 3….

😉 😉 😉

Deset činjenica o braku

Molila bih sve ženske i muške korisnike LUDOG KAMENA da ono što će ovdje pročitati, shvate ISKLJUČIVO kao šalu! Svaka sličnost je sasvim slučajna. Ponavljam – sasvim slučajna!!! 😉 😉 😉

1) Riječ BRAK je nastala tako što je onaj koji je smišljao nazive bio jezivo prehlađen, pa je pomenuta riječ rezultat ekstremno zapušenog nosa. Pravi naziv je, ustvari, trebalo da bude MRAK. 😉

2) Kaže se da je brak INSTITUCIJA. Slažem se, jedino što bih ja malčice proširila ovu definiciju, pa bi ona glasila ovako: brak je institucija kojom uspješno upravljaju i rukovode svekrva i tašta. 😉

3) U korijenu riječi MUŽ nalazi se pojam MISLITI, dok riječ ŽENA u svojoj osnovi ima pojam RAĐATI. Za ovo drugo je korijen riječi sasvim dokazan, dok se kod ovog prvog dokazi još uvijek traže. 😉

4) Često čujemo da je dvoje ljudi SKLOPILO brak. Da li su ga pravilno sklopili, utvrđuje se poslije određenog vremena. Inače, uz sve što treba da se sklopi ide detaljno uputstvo. Osim za brak, naravno. Zato se rezultati tako dugo i čekaju… 😉

5) Za uspješan brak potrebni su kompromis, dogovor, uzajamno poštovanje i razumijevanje. Tako je! Na primjer, nema uspješnijeg dogovora između žene i muža nego kad rečenica počne na sledeći način: „Dogovorićemo se da ovo bude kako ja kažem, iako duboko poštujem i razumijem tvoje mišljenje…“ 😉

6) Mnogo puta sam čula, a i pročitala, da su najbolji oni parovi koji mogu i da ćute zajedno. To je baš romantično, moram priznati, ali gdje ste vi vidjeli ženu koja ćuti??? Iako, lijepo bi bilo ponekad probati… 😉

7) Takođe sam čula da u pojedinim brakovima muž i žena toliko dobro funkcionišu, da mogu jedno drugome čitati misli. Iskreno, ne preporučujem, naročito poslije objave da njegovi ili njeni roditelji dolaze u goste! 😉

8) U braku je vrlo važno tolerisati neke stvari. A onda jedno od njih dvoje počne da mljacka dok jede…. 😉

9) Lijepo je kada muž i žena imaju zajednička interesovanja. Osim ako to nije šminka. Ili obuća sa potpeticom od čiste italijanske kože… 😉

10) Da li se iko ikada zapitao zašto se period prije braka naziva ZABAVLJANJE??? 😉 😉 😉

Pravilo trećeg doktora

Kod nas, u zdravstvenom sistemu, postoji PRAVILO TREĆEG DOKTORA. Sad ću vam ispričati kako sam to otkrila…

U srijedu veče dobije Vuki visoku temperaturu, jedva gleda. Odvedemo ga kod našeg izabranog pedijatra, a ona veli: „Crveni mu se grlo, obarajte temperaturu, i pratite situaciju, pa ćemo da vidimo u ponedeljak (???)“ Ok, pratim ja situcaiju, prati ona mene, pratimo se tako dan i noć, ali Vukiju sve gore, temperatura 40, ne možemo da je oborimo…U neko lijepo doba, oko 4h izjutra, posjeti Vuki i Tiršovu. Tamo neki fini, mladi doktor, sve pršti od znanja, pregleda ga, kaže: „Gnojna angina, obarajte temperaturu, i evo neka pije antibiotik“. Iako Vuki ima skoro 6 godina, ovo mlado doktorče mu dade dozu antibiotika pogodnu za duplo mlađe dijete, sa duplo manjom kilažom (???). Opet se pratimo situacija i ja, pije se antibiotik, a temperatura opet 40, već treći dan, pa četvrti…I tako, prateći situaciju, završismo mi kod TREĆEG DOKTORA (bila je gospođa doktorka), opet u Tiršovoj. Pošto je učena, sjeti se ona da bi se možda mogla i krv izvaditi, da se vidi šta je. I tako, poslije pet dana, dva doktora specijalista, dva pregleda i praćenja situacije, dobije mučeni Vuki dijagnozu i nadam se, adekvatnu terapiju, mada ja još uvijek ništa ne vjerujem…

Dakle, pravilo glasi: ODMAH VODIITE DIJETE KOD TREĆEG DOKTORA, JEDINO TAJ ĆE VAM REĆI PRAVU STVAR!!! Kako ćete znati koji je treći – e, to vam je magija ovog našeg divnog sistema – morate sami da otkrijete…

Možda djelujem neozbiljno, ali najozbiljnije sam bijesna i revoltirana, pa eto, dobro je podijeliti s nekim….