Note, kugle i violinski ključevi

Baš juče sam, ispijajući prvu jutarnju kafu i „listajući“ online novosti, naletjela na interesantan snimak u kojem je voditelj određene emisije posjetio izuzetnu malu osobu od nekih desetak godina, želeći da prikaže svijetu njene nevjerovatne sposobnosti. Osoba je u stvari jedna simpatična  djevojčica, koja ima veliki dar za komponovanje, a koliko sam mogla da primjetim, i za improvizaciju. I sad, na tom snimku, ona sjedi za klavirom, a voditelj iz nekakvog tobože mađioničarskog šešira vadi papiriće, što je uradio ukupno četiri puta. Na svakom papiriću bila je napisana po jedna nota, i on ih je, po redoslijedu izvlačenja, poređao po klavirskom pultu tačno ispred djevojčice. Note su bile a1, g1, es2 i d2, a ujedno su predstavljale motiv na osnovu kojeg bi djevojčica trebalo nešto da iskomponuje na licu mjesta.

„Ja volim da razmislim par minuta, dok ne čujem kako bi sve to trebalo da zvuči. Onda ću Vam odsvirati, nadam se da Vam neće smetati da sačekate?“, objasnila je djevojčica voditelju, na šta joj je on odgovorio da nema apsolutno ništa protiv i da iskoristi vremena koliko god joj je potrebno. Zatim se može vidjeti kako djevojčica pažljivo „sluša“ ono što joj se u glavi rađa (što traje eventualno minut!), lagano klima glavom u ritmu koji osjeća i nedugo zatim kreće da svira. I to gotovu kompoziciju, bez prepravki i grešaka, prosto onako kako je u sebi čula. Zvučalo je stvarno nevjerovatno! Nisam sigurna da li je to baš bila sonata, kako je u naslovu videa pisalo, prije mi se učinilo da svira neku vrstu teme sa varijacijama, ali u svakom slučaju bilo je nevjerovatno! Muzika je samo tekla. Preovladavao je taj karakteristični klasičarski stil, neka mješavina Hajdna i Mocarta sa jakim primjesama male izuzetne osobe lično. Čuo se Albertinski bas u pratnji, predivni šesnaestinski pasaži, ono tipično zadržično kadenciranje na krajevima cjelina… Tako je spretno ornamentirala dati (nasumično nastao, totalno neklasičarski) motiv, formirala savršeno uravnotežene periode, da sam imala utisak kao da se prije najviše desetak ljeta rodila  sa kompletnim znanjem muzičke forme i svim njenim zakonitostima. Stvarno posebna djevojčica sa isto tako posebnim darom. I rijetkim.

Vjekovima unazad (a zasigurno i unaprijed) razne stilske periode obilježili su mnogi kompozitori-velikani, ali je vrlo mali broj onih koji su u svom pisanju djela gotovo preskakali očekivani stvaralački proces, znate ono – inspiracija, ideja, njeno uobličavanje, prepravljanje, zastoj, prepravljanje, nova ideja… I sve tako dok djelo ne bude završeno. Međutim, kako se već stotinama godina priča, proučava i dokazuje, postojao je taj jedan genijalni kompozitor koji je (isto kao i ova djevojčica koju smo, zahvaljujući savremenoj tehnologiji, mogli gotovo na licu mjesta da ispratimo) samo zapisivao ono što bi pomoću svog unutrašnjeg „ozvučenja“ čuo. Bez prekrajanja i prepravljanja nastajala su danas jedna od najpoznatijih djela ikad napisanih. Naravno, riječ je o Mocartu. Baš na njega me asocirao taj zanimljivi snimak odgledan uz prvu jutarnju kafu, a sve se tako lijepo uklopilo kao uvod u priču koju sam htjela da napišem. Još jedan dokaz da se najbolje stvari dešavaju onda kada ih najmanje planiraš, bilo da su neke krupne, životne, ili ovako malecne kao što je to jedna moja priča…

Onog dana (odnosno prve polovine dana), kada smo posjetili Betovenov muzej i doživjeli jedno nezaboravno iskustvo na samom obodu Beča, uputili smo se nazad u sam centar, kako to i priliči pravim turistima. Po izlasku iz stanice metroa, na popularnom Trgu sv. Stefana (Stephansplatz), gdje vas uvijek iznova, kada pokretnim stepenicama izađete na zemljinu površinu, svojom monumentalnošću i raskoši uspije ošamututi istoimena katedrala (Stephansdom; zdanje građeno u romaničkom i gotičkom stilu, sjedište bečke nadbiskupije), dočekala nas je rijeka ljudi, more turista, čitav okean znatiželjne čeljadi pristigle iz svih krajeva svijeta. Poslije onog Hajligenštadskog mira i tišine prekinute eventualno sa po kojom ptičijom solo pjesmom, imali smo osjećaj kao da smo upali na zajedničku probu ukupno četrnaest simfonijskih orkestara, eto tako nam je bubnjalo u glavama. Složismo se moj suprug i ja da nam je svakako potrebno neko osvježenje i predah, a što se mene tiče, ne postoji ta akcija i umor koje ne može umiriti jedna dobra kafa i čaša hladne vode.

dav

Na putu do odmorišta prošli smo hotel „Saher“, nismo čekali red da probamo tortu, ali smo zabilježili sledeći podatak: renomirani hotel je dijelom izgrađen na mjestu gdje je poslednje godine svog života, u bijedi i siromaštvu, proveo veliki Antonio Vivaldi, čuveni italijanski barokni kompozitor

Odabrali smo sasvim pristojan kafe-restoran preko puta muzeja Albertina (muzej nazvan po svom osnivaču, vojvodi Albertu od Saksonije-Tešena; otvoren za javnost početkom treće decenije XIX vijeka, a sadrži ogromnu kolekciju crteža i grafika, između ostalog i od Mikelanđela, da Vinčija, Rubensa, Direra, Klimta, Šilea i ostalih velikih imena), naručili po jednu šlagom i keksićima bogatu ledenu kafu, moleći se da nas kofein, šećer i određena količina vode povrate i prosvijetle kuda ići dalje, pošto je vremena malo, nogu ukupno svega četiri, a stvari za vidjeti stvarno previše…

dav

Mocartova kuća – muzej

Kada smo, poslije par hrskavih zalogaja i osvježavajućih gutljaja, uspjeli da aktiviramo glasne žice i koliko-toliko se restartujemo, izbor za dalji obilazak pao je na Mocartovu kuću – muzej (Mozarthaus), smještenu u samom centru grada (Domgasse 5) odmah tu lijevo iza katedrale sv. Stefana. Prođeš zgradu gdje na jednom od prozora odmara čas bijela, čas crna mačka, provučeš se kroz kraći pasaž opet lijevo ali sada od knjižare, napraviš još par koraka pravo pored prodavnice sa maskama Donalda Trampa i engleske kraljevske porodice, i eto te ravno pred vratima Mocartove kuće.

dav

Prozor kuće iza katedrale sv. Stefana; kad god bismo prošli tuda, obavezno je na prozoru bila ili bijela ili crna mačka; bijela je više voljela da pozira…

dav

Pasaš tačno iza katedrale sv. Stefana, vodi pravo do Mocartove kuće

Doduše, u vrijeme kada je kompozitor živio u njoj, koristio je ulaz sa druge strane zgrade, koji se nalazio u skroz suprotnoj ulici (Schulerstrasse), međutim, na tom mjestu se danas nalazi prodavnica ili nešto slično pa se u kuću ulazi iz već pomenute Domgasse br. 5.  Bogami, znao je Mocart lijepo da izabere gdje da se smjesti, nema šta! To je kao kad bih ja sada iznajmila petosoban stan odmah iza Saborne crkve kod samog Kalemegdana. Ili kao što moji roditelji imaju kuću u samom centru Kamenara, odmah preko puta pristaništa trajekta (pošto je crkva smještena baš onako na periferiji pa još i na brdu, ne možeš iza nje nešto iznajmiti sve i da hoćeš!). Dobro sad, nisu Kamenari Beč, ali centru se u zube ne gleda, kako veli ona stara izreka pa u tom smislu nećemo ni sitničariti…

Inače, što se Mocarta tiče, u ovoj kući (sadašnjem muzeju) zadržao se svega dvije i po godine, od 1784. do 1787. (period kada je jako dobro zarađivao te je mogao sebi da priušti i takav stan i takvu lokaciju…), a pošto je ovo jedino sačuvano prebivalište od mnogih drugih u kojima je u Beču boravio, svakako ga je vrijedjelo posjetiti.

Naravno, kako to već u Beču biva, iako je Mocart sa svojom porodicom u to vrijeme zakupio samo prvi sprat kuće, grad Beč i bečki muzeji su početkom dvijehiljaditih renovirali i preuredili cijelu građevinu – od prizemlja do trećeg sprata – posvetivši kompletan prostor ovom genijalnom umjetniku i njegovom životu i djelu. I tako je ova stara kuća, izgrađena još u XVII vijeku, osvježena, sređena i nalickana, kao kakva sredovječna gospođa, otvorila vrata posjetiocima 2006. godine, tačno na Mocartov dvjesta pedeseti rođendan po redu.

Kada se uđe u muzej, odmah se osjeti potpuno drugačija atmosfera nego što je to slučaj sa Betovenovom kućom na periferiji. Prilično velika gužva stvorila se i kod pulta gdje se kupuju ulaznice, a i u velikoj prostoriji sa lijeve strane, koja je u stvari predstavljala suvenirnicu. Brojni turisti diskretno su se gurali jedni do drugih ne bi li što prije došli na red, kupili kartu i uputili se ka stepenicama desno, koje su vodile na izložbene spratove. Žamor, smijeh, komentari i dozivanje potpuno su se razlikovali od onog mira koji smo doživjeli u Betovenovom kompleksu od šest stanova, gdje smo cijelu izložbu prethodnih sati obilazili nas dvoje i  dvije simpatične male Kineskinje u plisiranim suknjama i bijelim bluzama sa vezenom kragnom.

Kod Mocarta u posjeti tog popodneva bilo je bar po pedeset Kineza, još više Japanaca, priličan broj Španaca, Francuza, Amerikanaca, ma koga hoćeš! Začas da oformiš svih pet olimpijskih krugova, bez problema! Uzrast – od 7 (čak i manje) do 77 (garantovano i više). Stopili smo se nekako sa tim, bogami, baš zavidnim brojem posjetilaca, kupili karte, dobili dva mala zvučnika (na kojima čak na dvanaest jezika dobijete vrlo detaljan opis svakog eksponata) i krenuli svojim putem.

dav

Naslovna strana za Šest gudačkih kvarteta, koje je Mocart posvetio Jozefu Hajdnu

Sam Mocartov muzej je organizovan tako što je na trećem spratu dočaran život u Beču u vrijeme kada se umjetnik u njemu konačno nastanio poslije mnogobrojnih i dugotrajnih turneja po Evropi (1781-1791), željan uspjeha i priznanja za svoj veliki talenat; na drugom spratu je predstavljen njegov rad i djelo, da bi na prvom imali priliku da razgledate prostorije u kojima je boravio lično kompozitor sa svojom porodicom i poslugom.

dav

Kažu, jedan od najvećih Mocartovih rivala tada – čuveni Antonio Salijeri

Neću zamarati čitaoce samim eksponatima, što zbog njihovog broja, što zbog činjenice da je neke stvari mnogo ljepše lično doživjeti i samostalno stvoriti sliku o njima. Eto na primjer, mene je onaj zvučnik (nije dio izložbe, ali sam stvorila mišljenje i o njemu!) sa dvanaest jezika i trista pedeset objašnjenja toliko bio izveo iz takta da sam ga na kraju demonstrativno objesila oko vrata, čekajući završetak obilaska da ga uredno vratim tamo odakle je i došao.

Mislim, da me ne shvatite pogrešno, vrlo lijepo je čitava ta tura organizovana. Priče koje možete čuti su prikazane detaljno, zanimljivo, potkrijepljene velikim brojem istorijskih činjenica, datuma i događaja. Takođe, iznad svakog eksponata stoji određeni broj pa kad ga ukucate na onaj minijaturni displej na zvučniku, krene izlaganje vezano tačno za ono što u tom momentu gledate, nema greške! Međutim, mene je bunilo što sam slušala jedno, a na isto tako pisanom objašnjenju pored same izložene stvarčice je bilo objašnjeno još nešto, još neki zanimljiv i značajan podatak. I sad, stojim, na primjer, ispred neke partiture, slušam sve što mi glas iz zvučnika učtivo, na savršenom engleskom, pripovjeda, a u isto vrijeme krenem i da čitam ono što piše pored, a što opet nema veze sa onim što slušam. I eto ti totalne konfuzije u mozgu! Na kraju nit’ znam šta sam čula, nit’ blage veze imam šta sam pročitala! Roji mi se milion nekakvih riječi u glavi, pokušavam da ih povežem ali one se razvezuju neprestano, ma čudo neviđeno!

Dabome da će se svi koji ovo čitaju zapitati pa što, ženska glavo, prvo ne odslušaš pa onda pročitaš ili obrnuto, kao svi ti pametni ljudi tamo? Pa nisi valjda ti jedina u toj situaciji? Iskreno, nisam, ali eto, nikako mi nije polazilo za rukom da uskladim sve kako treba – i gledanje u neku zanimljivu stvar, i slušanje, i čitanje onoga pored, i mimoilaženje sa pola Tokija, Pekinga i Barselone. Čak i kad bih se „naštimovala“ i usredsredila samo na ono što slušam, sa zadatkom da tekst pročitam kasnije, obavezno bi mi pogled odlutao negdje gdje ne treba i hajmo sada opet sve ispočetka! Ali to sam ja, i to su neke moje bube pa nije ni čudo što sam presrećna bila kad sam se konačno otarasila gospodina koji živi u zvučniku. Eto, zato je toliko važan taj lični doživljaj, zamislite da sam krenula u detaljan opis svega što sam vidjela, čula i pročitala – ne bi se dobro završilo, ni po vas, a ni po mene u svakom slučaju…

dav

Najveća prostorija u stanu, najvjerovatnije glavni salon

Ono o čemu mogu slobodno da pišem jeste taj prvi sprat, dakle prostorije u kojima je Mocart obitavao ukupno nešto manje od hiljadu dana. Baš kada sam na sajtu muzeja čitala komentare posjetilaca, primjetila sam da se veliki broj njih žalio kako za plaćenu ulaznicu u kompozitorovom stanu nisu u stvari mogli ništa da vide, jer i nema ništa, i kako nisu zadovoljni onim što su za te pare dobili. I stvarno, u odnosu na drugi i treći sprat, taj prvi je skoro prazan! Nema namještaja uopšte! Možda po koja stolica, doduše ne original na kojem je veliki umjetnik sjedjeo, već samo model iz tog perioda. Takođe, i sto za bilijar kakav je vjerovatno bio u Mocartovom salonu, ali ni to se ne može sa sigurnošću tvrditi. Jednostavno, ništa od stvari koje su se tada u stanu nalazile nije bilo sačuvano pa stoga nisu ništa ni izložili, osim određenih slika na zidovima i još po neke partiture ili kakvog zapisa.

„Pa što nisu opremili stan onako kako se pretpostavljalo da je izgledao u to vrijeme?“, još je bijesno napisala jedna gospođa Amerikanka u komentarima na sajtu. Po meni, pretpostavljam da su i mogli da postave određene replike (kao što su pomenute stolice, ili bilijarski sto), jer ih grad toliko bogat istorijom sigurno i posjeduje, ali koncepcija je u ovom slučaju sasvim drugačije osmišljena: uđi, obiđi i zamisli! Pa tako i piše na samom ulazu u stan – prikazan je plan prostorija, a posjetiocima je ostavljeno na volju da sami naprave njihov raspored, onako kako misle da je izgledao. Svakako da bi lakše bilo uz namještaj, ali ako ni sami organizatori muzeja nisu imali jasnu predstavu gjde se šta tada nalazilo i koja je prostorija čemu služila,  čemu onda puniti sobe replikama kreveta, stolova, stolica i ormara i smještati ih u određene uglove, ukoliko je sve to samo lična vizija, doduše, stručnjaka, ali bez dokaza da je stvarno tako i bilo. Postoje neke pretpostavke, vrlo lijepo napisane i objašnjene i sasvim logične, kao na primjer da je najveća prostorija vjerovatno bila glavni salon za okupljanje porodice i primanje gostiju. Takođe, zbog ognjišta (u zidu) i karakterističnog oblika druge prostorije, moglo se možda potvrditi da je u pitanju kuhinja pa onda zbog detalja oslikanih na jednom od zidova sasvim male sobe, da je tu spavalo dijete, i tako dalje, i tome slično.

dav

Jedna od prostorija u Mocartovom stanu

Meni je ovakav tok izložbe sasvim odgovarao, iskrena da budem. Bio je izložen stan, a ti ga pomoću određenog poznavanja istorije i malo mašte lijepo uredi i smjesti sve na svoje mjesto, svakog u svoju prostoriju. Prilično zanimljiv, ali i zahtjevan zadatak! Zato i razumijem onu gospođu Amerikanku koja je, komentarišući, zahtijevala da se kompletan mobilijar postavi da bi se opravdala karta od desetak eura. Najljepše je sve dobiti na gotovo, ali nekada nije loše i sam učestvovati u nečemu pa koliko košta da košta! Nije baš da na svakom koraku možemo da uđemo u prostorije gdje je nastala jedna „Figarova ženidba“, ili gdje je živopisni Mocart trčao uz stepenice, otvarao ulazna vrata, prolazio kroz sve te prostorije, odmarao u jednoj, podučavao učenike u drugoj, stvarao u trećoj, provodio vrijeme sa sinom u četvrtoj  (troje djece je dobio dok je živio u tom stanu, mada je samo jedno od njih preživjelo i dočekalo zrelije godine), gledao kroz te iste prozore… Stan sam po sebi predstavlja najveći eksponat u čitavom muzeju, sa mogućnošću da u njemu stvoriš sopstvenu priču, da oživiš jedno davno prošlo vrijeme sasvim na svoj način, a opet duboko prošarano atmosferom i ličnostima koje su tu živjele, i čija se energija definitivno uvukla i utisnula zauvijek u svaki ćošak i svaku pukotinu…

dav

Mocartov rukopis, sa porukom učenicima da dođu na čas narednog dana u 15.30, za šta će se on svakako moliti 🙂

Sad kad saberem sve utiske, mislim da mi je ovo bio jedan od najljepših događaja na cijelom putovanju. Konačno sam objesila zvučnik o klin (klin je u ovom slučaju bio moj vrat, nego mi je ovako nekako efektnije zvučalo…), krenula da pratim redoslijed kretanja po sobama i pustila mašti na volju. S obzirom na to da sam već posjedovala sasvim pristojnu količinu informacija i o tadašnjim prilikama u Beču, i o Mocartovoj biografiji, i o njegovom djelovanju u godinama kada je živio u toj kući, režirala sam sopstveni film u glavi. Smjestila sam sto i stolice ovamo, klavir tamo, biblioteku u radnu sobu, krevete u dvije sobe pozadi, za poslugu odmah tamo pored kuhinje (čak i u njoj), hrpe ispisanih i nedovršenih partitura po stolovima (neke i na podu), skoro istrošenu bočicu mastila i pribor za pisanje na poklopac od klavira, teške bordo plišane draperije na sve prozore; otvorila sam te iste prozore, dok je sa uske ulice ispred dopirao žamor ljudi, glasni dječiji smijeh i topot konjskih kopita…

Dabome, rasporedila sam i likove, glavne i sporedne, dala svakome svoju ulogu u tom momentu i eto ti cijele izložbe! Za onih desetak eura, u stvari si dobio i više nego što treba. Bar tako sam ja to doživjela, a svakako da bi mi bilo drago da čujem i nečiju drugu „režiju“ pa da razmijenimo iskustva. Neke stvari je najlakše kritikovati, a kad malo bolje pogledaš, samo im treba naći drugačiji pristup i onda slika bude skroz nova. Probajte, gospođo Amerikanko, možda se i iznenadite…

I na kraju, kada se nađeš u poslednjoj od prostorija stana na prvom spratu, kada je kompletan obilazak završen, sa lijeve strane te dočeka prolaz koji se spušta naniže i koji te vodi u istu onu suvenirnicu sa početka priče. Na samom početku tog prolaza se nalazi mali sto sa korpicom u koju se odlažu zvučnici po završetku ture. Vrlo rado sam ga otpremila na traženu lokaciju, iako, nije baš da smo se razišli u gorčini. Svakako je tu bilo i lepih zajedničkih momenata, a samo te lijepe i treba pamtiti… 😉

Suvenirnica zauzima pola prizemlja kuće i u njoj sve živo ima note, violinske ključeve i Mocartove glave. Toliko Mocartovih očiju me nije posmatralo nikada u životu, a nije da sam baš nešto mlađahna, je l’. Možeš da kupiš sveske na note, knjige o notama, kišobran na note, rezač na note, nogu od stolice na note, živog slona na note, Mocartove kugle u pakovanju od po jedan, dva, tri, četiri, pedeset, dvjesta dvadeset…petsto….bezbroj komada, torbu na violinske ključeve, šator na violinske ključeve, gulaš od violinskih ključeva, u principu, sve što ti padne na pamet a da ima pomenuto trojstvo – note, Mocartove glave i violinske ključeve! Čak sam se mogla zakleti da prodavačica na kasi ima Mocartovu glavu, a umjesto tijela violinski ključ pa je saosjećajno htjedoh pitati: „Je li vama dobro, draga gospođo?“, međutim, dobro je da sam ćutala, jer se to  moj um samo blago šokirao od tolikog prisustva muzičkih znakova i Mocartovog portreta u crvenom kaputu. Čim smo izašli napolje, u stvaran svijet, taj šok je nestao, iako sam pouzdano mogla potvrditi da moj muž iz nekog razloga ima bijelu periku i crveni kaput. Ali ne htjedoh zanovetati bez razloga, ako čovjek voli da nosi – nek nosi! Ima za svakoga mjesta na majčici Zemlji… 😉

dav

Spomenik Jozefu Hajdnu, u ulici Mariahilfer; da bar na ovaj način uključim i trećeg u nizu čuvenih bečkih klasičara; još jedan razlog za povratak u Beč…

Eto tako se završila naša klasičarska odiseja tog toplog julskog četvrtka. Bili smo prilično umorni, sa glavama prepunih informacija, ali prijalo je u svakom slučaju. Istina, da mi je neko tog trenutka predložio da obiđem još štogod, ne samo klasičarsko nego i iz bilo kojeg stila, rekla bih mu iskreno i otvoreno: „Aman čovječe, imaš li ti dušu???“  Dobro, dobro, znala bih da je svakako ima. Iskreno, imala sam je i ja, ali mi se te večeri prilično bila popela do nosa pa je do narednog jutra nekako trebalo vratiti gdje joj je i mjesto. Pretpostavljam da svako ima neki poseban kutak gdje svoju dušu drži. Moja je najvećim dijelom vremena visoko među oblacima… I notama… I Mocartovim glavama… I uopšte joj nije loše, vjerujte mi na riječ… 🙂 🙂 🙂

Advertisements

Zgužvani papiri i još ponešto…

Desilo se da sam baš u periodu, kada je u roku od nekoliko dana srušena zgrada „Ikarusa“ (jedna od najstarijih zgrada na Novom Beogradu, sa bogatom istorijom, svojevrstan spomenik industrijskoj arhitekturi između dva rata), kada je jedno poznato kulturno umjetničko društvo nakon sedamdeset pet godina njegovanja tradicije, rada i velikih uspjeha izbačeno iz svojih prostorija direktno na ulicu, i kada je kuća čuvenog Đure Jakšića u Kragujevcu jednostavno sravnjena sa zemljom (uz obrazloženje da je ionako bila trošna, a i gospodin Jakšić je tu živio svega godinu dana…), imala prilike da posjetim jednu izuzetno zanimljivu hrpu zgužvanih papira. Jeste, baš je tako bilo! Doduše, ta zanimljiva hrpa zgužvanih papira se nalazila u gradu Beču, u ulici Probusgasse 6, nekih šeststotinak kilometara udaljenoj od našeg Mirijevostrasse, ali me to nije spriječilo da ipak stignem do nje i onako joj se baš pošteno nadivim.

Prosječan čovjek i čitalac ovih redova svakako će se zapitati ko se uopšte pri čistoj svijesti i zdravoj pameti usudi klackati čitavih šeststo hiljada metara (pa čak i više!) da bi vidio neku tamo gomilu papira, i da joj se uz to još i divi? I kakve to uopšte ima veze sa rušenjem zgrada i izbacivanjem KUD-ova na ulicu?! Dabome, istu stvar bih se i ja zapitala da pročitam negdje nešto slično, ali svakako da bih nastavila sa čitanjem, da saznam o čemu se tu u stvari radi i da razriješim misteriju. E pa, ovako je to bilo, ovako se ta tajanstvena veza stvorila jula mjeseca, ljeta gospodnjeg 2018…

Nekako nam je svih ovih godina prilikom putovanja grad Beč stalno izmicao, igrom slučaja. Ili ga samo prođemo zbog neke dalje destinacije pa se nema vremena za svraćanje i traženje parkinga, ili uopšte ne krenemo na tu stranu, ili nam se, naravno, pokvare kola (kao što je to bio slučaj prošle godine) pa ne da ne stignemo do Beča, nego budemo srećni ako doguramo do najbližeg servisa na popravku koja traje tri nedelje, od čega jednu nedelju naručuju sporni dio iz susjedne države, a tokom druge dvije ga dostavljaju i to dva puta pogrešno. Tako je to bilo godinama unazad, ali eto, prilikom ovog godišnjeg odmora nam se baš posrećilo! Spakovali smo nešto malo stvari, puno dobre volje (što bi naši stari rekli), obavili detaljan servis kola (definitivno ne spada u izreke naših starih) – da ne bi završila u Kečkemetu ili Segedinu kod majstora – i via Vienna!!!

Nema potrebe naglašavati koliko je Beč jedan veličanstven grad. Mislim da su toga svjesni i oni koji žive tamo, oni što su ga samo posjetili (kao što je to slučaj sa mnom), kao i oni koji u njega još uvijek nisu ni kročili, ali su toliko o njemu slušali. Jednostavno, Beč je Beč – riznica monumentalnih građevina, nepregledna kolekcija praistorijskih, istorijskih i modernih spomenika, kapija i fontana, jedinstvena zbirka malih i velikih muzeja, galerija, knjižara i ateljea, naglašeno otmen splet širokih bulevara i uskih ravnih ulica ispresjecanih simetrično skrojenim parkovima i vrtovima, kao da bi sramota bilo da se onaj trougao crvenog i žutog cvijeća ne preslikava na isti način sa lijeve na desnu stranu.

dav

Sam centar Beča, nezaobilazne kočije predviđene za obilazak

Čitav Beč je jedna velika umjetnost, eto, tačno tako sam ga doživjela. Dok sam kod kuće preko interneta proučavala šta sve treba obići i šta nikako ne propustiti prilikom obilaska, svakako sam bila svjesna njegovog kulturnog i umjetničkog značaja, ali na onaj uopšten način – Beč je jedan od najvažnijih kulturnih i industrijskih centara Evrope i svijeta, a njegov najveći procvat na svim poljima svakako donose barok i klasika, kao i vladavina Habzburgovaca i tako dalje, i tako dalje… Međutim, kako sam izvjesno vrijeme provela u samom gradu, trudeći se da ispoštujem do detalja razrađen plan obilaska, leteći sa kraja na kraj, sa periferije u centar i obrnuto, moram priznati da je Beč jedan pravi pravcati gospodin grad sa stvarno mnogo stila, i to u svakom smislu te riječi. Po meni umjetnost su ne samo građevine, njihova arhitektura, eksponati, razne značajne ličnosti i njihova zaostavština, već je umjetnost takođe primati svakodnevno toliki broj ljudi, turista i doseljenika iz raznih krajeva svijeta, a zadržati taj karakterističan duh i dostojanstvo koji su se vjekovima njegovali i gradili. Umjetnost je održati toliku preciznost u funkcionisanju i organizaciji u svemu pa i u tome da sa kraja na kraj grada stigneš bukvalno za dvadesetak minuta, tačno u ono vrijeme koje si na oglasnoj tabli pročitao, ne dozvoljavajući čitavoj rijeci ljudi da tu organizaciju poremete. Umjetnost je tako predano i pedantno sačuvati svaki istorijski detalj i omogućiti da ga i drugi vide, potvrđujući time da i sam duboko cijeniš i ko si i odakle si potekao. I još toliko malih i velikih umjetnosti bih vam mogla nabrojati, ali bi to potrajalo a i udaljila bih se od teme.

dav

U muzejskom kvartu, lijevo – spomenik Mariji Tereziji

Obići Beč za par dana je naprosto neizvodljivo. To vam je isto kao kad biste danas popodne otišli u biblioteku i pozajmili „Rat i mir“ do sutra, uz šaljivi komentar da Vas ne mora ni upisati u registar korisnika, koliko brzo ćete je pročitati i vratiti nazad. Ili kao kad bi Vas Vaši najbliži nazvali u devet časova ujutro i zamolili da im do podneva napravite dvije ture kolača zvanih „Breskvice“ (a vjerujte, nema veće agonije od pravljenja „Breskvica“, počneš pa zaboraviš i kad si počeo i koja je uopšte tvoja svrha u cijelom ovozemaljskom bitisanju!), a u jednoj turi ispadne sto komada pa Vi sad vidite! U principu, od svih tih „Pokušaj da za toliko uradiš toliko“ izazova, meni se najviše nekako dopao ovaj „Obiđi Beč za 96 sati“, pogotovo što su me „Breskvice“ skroz dotukle još prije par godina, a „Rat i mir“ je obilježio moj boravak u srednjoj školi i to bukvalno, a bogme i metaforički, pitajte profesore potvrdiće sigurno… 😉

dav

Vrtovi Šenbruna

Elem, drugog dana našeg boravka u gospodin – gradu, krenemo moj poštovani suprug i ja u detaljan obilazak svega što nam se na dnevnoj listi našlo. Pod prvom stavkom svečano se isticao novootvoreni muzej posvećen velikom, najvećem, maestralnom Ludvigu van Betovenu. Otvoren je negdje marta 2017. godine, a smješten je na periferiji grada, na otprilike pet kilometara od centra. Kako sam pročitala još kod kuće na sajtu muzeja, eksponati su izloženi u kući u kojoj je kompozitor proveo svega jedno ljeto, odnosno jednu sezonu odmora (od aprila do oktobra) i to 1802. godine. Iako je Betoven iznajmio svega tri prostorije za sebe, grad Beč je ipak otkupio cijelu kuću u kojoj su se te tri prostorije nalazile i u šest malih stanova izložio kompozitorove lične stvari, originalne partiture, portrete, snimke sonata, simfonija, kvarteta, kao i prelijepe opise života i prilika u Beču u tadašnje vrijeme. Iskreno, sumnjičava sam bila, pravo da vam kažem! Mislim, kupiš cijeli komleks stanova tamo gdje je nekakva poznata ličnost provela možda četiri mjeseca ukupno, i od toga napraviš muzej? I to još u  prastaroj građevini koja je najbolje dane vidjela početkom XVIII vijeka, dakle prije tristo godina? Ne znam, ne znam, šta Vi o tome mislite, čika Đuro Jakšiću, vrijedi li to truda? Na kraju krajeva, ako detaljnije prelistate „Vodič kroz Beč“, vidjećete da postoji Betovenov muzej u centru grada (kuća u kojoj je živio toliko i toliko), zatim Mocartov muzej (takođe njegovo prebivalište na dvije i po godine, jer ih je vrlo često mijenjao), onda Šubertova kuća u kojoj se rodio, Šubertova kuća u kojoj je živio određeno vrijeme a i takođe Šubertova kuća u kojoj je preminuo (doduše, kuća njegovog brata, ali je tu proveo svoje poslednje dane). O Hajdnu da i ne pričamo, a  da uopšte ne pominjemo sve slavne slikare, književnike i ostale velike i uticajne ličnosti, uključujući i našeg Vuka Karadžića, Dositeja Obradovića i još mnoge. Ima li tu iko da je živio od početka do kraja na istom mjestu, da skratimo muke? Mislim, ako ćemo svaku kuću da opremimo eksponatima, gdje će sav taj silan svijet da živi? Da pije kafu? Da jede? Da šopinguje? Eto, takve su bile moje sumnje tog jutra u Beču, ali odlučila sam da rizikujem, sve u cilju struke i muzičke nauke! Dakle, samo hrabro naprijed! 😉

Do muzeja je, od našeg hotela, bilo potrebno promijeniti dvije metro linije (crvenu i zelenu) i jedan autobus (37a). E sad, kako su poslednju stanicu zelene linije renovirali, izašli smo na pretposlednjoj, međutim, ništa nas to nije mnogo poremetilo, ubacili smo još jedan tramvaj u rutu, prešli u autobus 37a i vrlo brzo stigli do cilja. Inače, taj kraj Beča zove se Hajligenštat (Heiligenstadt) i do 1892. godine je predstavljao varošicu nezavisnu od Beča, čija je glavna ulica bila već pomenuta Probusgasse, u kojoj se pod brojem šest danas nalazi Betovenov muzej.

Sam kvart u kojem smo se tog jutra našli je vrlo miran, uredan, sa starim prizemnim kućama, besprekorno uređenim vrtovima i očuvanom kaldrmom. Krajem XVIII i početkom XIX vijeka, među gradskom gospodom ovo je bila oblast veoma popularna za odmor, naročito tokom proljeća i ljeta. Smještena blizu centra grada, a opet dovoljno daleko od gradske vreve i trke, bogata prirodom i čistim vazduhom, privlačila je svake godine veliki broj posjetilaca. Postojao je poseban prevoz za ljude koji bi za vrijeme sezone zakupili sobu ili stan u ovoj varošici. Vozile su specijalne kočije svakog dana, putovalo se oko sat vremena, a kretalo se negdje van centra Beča, dakle nešto poput naše „Laste“ danas ;-).

Kuća u kojoj je muzej smješten je jedna skroz neupadljiva, omanja građevina, svježe okrečena u bijelo, sa braon drvenim dvokrilnim vratima, skroz stopljena sa okolinom, i da nije bilo male staklene table okačene baš pored tih braon vrata, na kojoj je takođe malim ljubičastim slovima pisalo „Betovenov muzej“, vjerovatno bismo samo nastavili dalje u potrazi za ciljem (dok neko od nas dvoje ne bi krenuo da pametuje kako smo već odavno prošli broj šest i da je vrijeme da se vratimo nazad!).

dav

Unutrašnje dvorište muzeja

Drvena dvokrilna vrata se otvaraju uz prilično glasnu škripu, ili mi se to tako učinilo zbog karakteristične tišine koja inače vlada okolinom. I onda kada prođeš kroz njih stigao si direktno na početak XIX vijeka, eto takav je moj prvi utisak bio. Vidiš malo četvrtasto dvorište u kome prijatnu hladovinu pravi visoko i razgranato drvo (nečega, nisam sigurna čega), popločano starim i neravnim kamenom, a uokvireno sa svih strana zidovima stare kuće. Na suprotnoj strani, skroz lijevo, skoro da je i sakriven uski pasaž, koji, kako ćemo kasnije vidjeti, vodi u prelijepo sređen vrt.

dav

Prolaz ka vrtu

Odmah sa lijeve strane ulazi se u prostoriju gdje se kupuju ulaznice i gdje je smještena manja suvenirnica, a kad obaviš sve te formalnosti, slobodan si da obiđeš cijeli muzej. Kako je čitava ta kuća imala ukupno sedam stanova, šest od njih je iskorišćeno za izložbu, dok je sedmi (na spratu, skroz desno uz druge stepenice) predstavljao baš te tri prostorije u kojima je veliki kompozitor boravio. Interesantno je sve to organizovano: kreneš iz prvog stana u prizemlju, u kome je opisan Betovenov konačni prelazak iz Bona u Beč (1792), kao i prilike koje su ga u novom gradu tada dočekale.

dav

Zavrtiš i čuješ finale sonate Op. 31, Br. 2 u d-mollu („Bura“ ili „Oluja“, kako je još nazivaju); inače, sama sonata je nastala 1802. godine, baš u vrijeme Betovenovog boravka u ovoj kući; prijatelj vrlo blizak kompozitoru je svjedočio neobičnom događaju kada je Betoven, navodno, čuo galop konja koji su prolazili ulicom i to ga je inspirisalo da napiše prvu temu prvog stava ove sonate; osim „Bure“, u ovoj kući su nastali i počeci „Eroike“ – čuvene treće simfonije

Zatim, izađeš kroz teška, bijela i nevjerovatno škriputava vrata u isto ono dvorište, obiđeš vrt, a onda se vratiš i uz prve stepenice uđeš u stan broj dva.

dav

Kuća slikana iz vrta

Opet tri prostorije, spojene uskim vratima. Nevjerovatno nizak plafon, drveni pod gdje pri koračanju svaka daska škripi u svojoj intonaciji i dinamici. Mali prozori, hrapavi ali okrečeni zidovi, imaš osjećaj kao da te odnekud posmatra gospodin Ludvig lično, bijesneći ko si sad pa ti i zašto remetiš njegov mir! U ovom drugom stanu opisani su razlozi zašto se Betoven odlučio tog 23. aprila 1802. godine da dođe baš u ovu kuću. Pripovjeda se o njegovom slabom zdravstvenom stanju, o velikim pritiscima koje je u svom poslu trpio, o počecima gubitka sluha, o preporukama doktora da se privremeno preseli u ovu varošicu na tretman ljekovitom vodom, koja je, možete zamisliti, i izložena u nekoliko flašica, u prvoj od tri prostorije. Jedan primjerak se slobodno može pomirisati, što preporučujem izuzetno hrabrim osobama sa izdržljivim stomakom. Lično, još uvijek osjećam taj miris sumpora u nozdrvama, i nije mi baš jedna od dražih uspomena, iskreno.

dav

Stan br. 2

U drugoj sobi vidi se stari klavir prevrnut na stranu i umotan u neko sivo platno nalik ćebetu, a objašnjava ga interesantna priča da je Betoven svuda sa sobom nosio svoj klavir. Bez obzira što je, zbog tada velikog broja pijanista i profesora klavira, u Beču bilo sasvim moguće iznajmiti klavir na određeno vrijeme, Betoven to nije praktikovao iz prostog razloga što su mnogi od njih bili sumnjivog kvaliteta. Tako je on u ovim svojim sezonskim putešestvijama nosio tek najpotrebnije lične stvari, sve potrebne instrumente (uključujući dabome i klavir), kao i kovčege pune knjiga i partitura. davU trećoj prostoriji mogu se vidjeti neki od tih kovčega, i sada iz ove perspektive, mogu samo da zahvalim vjekovima napretka što su nam podarili male lagane kofere i praktične torbe. Ubijeđena sam da je takav jedan kovčeg sa stvarima u njemu bio težak kao četvrtina mog stana u Mirijevu pa nije ni čudo što su poslije seljenja u aprilu morali da odmaraju sve do oktobra…dav

Treći stan (sastavljen naravno opet od tri prostorije) osim original partitura, određenih Betovenovih ličnih rekvizita, knjiga, raznih spiskova pisanih njegovom rukom, sadrži još i izvještaj ljekara o kompozitorovim boljkama (uključujući i veoma slabu jetru zbog velikog sadržaja olova kojeg su određeni ljekovi koje je uzimao imali u svom sastavu), njegov pramen kose sačuvan u maloj okrugloj staklenoj ploči, klavir pravljen specijalno za Betovena i njegov već prilično slab sluh (sa velikim limenim okvirom koji je pojačavao zvuk kada mu primakneš glavu).

dav

Pramen Betovenove kose

dav

Klavir pravljen specijalno za Betovena

Tu je i original čuvenog „Hajligenštatskog testamenta“ u kome očajni kompozitor po prvi put piše svojoj braći o, za njega tragičnom, gubitku sluha i mukama koje su ga tom prilikom snašle. Pismo nikada nije poslao, a sa koliko tuge i patnje je pisano, kakve emocije preovladavaju, to ja svojim skromnim pisanijem ipak ne mogu dočarati pa eto vam motiva  da i sami jednom prilikom odete i pročitate.

dav

Hajligenštatski testament (postoji i prevod na engleski jezik)

I baš u tom stanu broj tri, kad sam završila sa čitanjem vrlo potresnog kompozitorovog testamenta, privuče mi pažnju zastakljeni sto tamo sa druge strane prostorije. Priđem i vidim ispod stakla prilično veliku hrpu zgužvanih papira postavljenih tako kao da ih je neko tog momenta zgužvao i bacio. davPročitam objašnjenje pored, piše, neuspjele verzije Betovenovog gudačkog kvarteta u A-duru (najvjerovatnije kvartet br. 5, iz opusa 18, objavljen 1801, a nastao između 1798 i 1800.) i nacrti za „Eroiku“ (jedna od najpoznatijih simfonija, treća po redu, u Es-duru, Op. 55, komponovana u periodu između 1802 i 1804, prvi put izvedena 7. aprila 1805. godine u Beču). Gledam tako u tu neurednu, a opet, potpuno sa smislom ispod stakla postavljenu gomilu pa još detaljno objašnjenu na više jezika, i razmišljam, neko je sačuvao ono što je neko drugi bespovratno htio u afektu da uništi. Neko je taj momenat nezadovoljstva i bezuspješnosti uspio da ovjekovječi. Neko je te odbačene, nervozno ispisane notne listove sa bezbroj ispravki i grešaka spasao, sačuvao i dvjesto godina kasnije mi imamo tu mogućnost da ih vidimo. Lično, koliko me zadivilo to što sam mogla da prisustvujem bar djeliću procesa nastajanja ovakvih remek djela, bila sam u mogućnosti i da zamislim cijelu situaciju u kojoj su ti izuzetni primjerci pokušavali da ugledaju svjetlost dana, ali bi nedugo zatim, nakon energičnog i dramatičnog precrtavanja i prepravljanja bivali bijesno zgužvani u papirnu lopticu i bačeni na pod. Još jedan dokaz o tom burnom karakteru, o vječitoj eksploziji emocija toliko puta opisivanoj, osjetnoj kroz svako djelo, od prvog do sto trideset prvog opusa, a sada potkrijepljenoj i sasvim opipljivim djelićem istorije.

Ne znam koliko dugo sam se zadržala kod ove hrpe papira. Čak mislim da sam bila duže nego one dvije simpatične Kineskinje, koje su u muzej ušle malo prije nas, a ispred svakog primjerka su se zadržavale čitavu vječnost, proučavajući ga i raščlanjujući na najsitnije atome, pritom velikom brzinom oduševljeno komentarišući na svom jeziku svaki od tih raščlanjenih atoma. Iskreno, kad sam vidjela da su prije nas stigle do čuvenog Betovenovog portreta u četvrtom stanu (koji je, osim što je izložen, i do detalja izanaliziran), izgubila sam bila svaku nadu da ću moći izbliza da mu priđem tog jutra. Eventualno negdje oko šest popodne, pred samo zatvaranje, ako me sreća posluži…

dav

Betovenov portret, ulje na platnu, J.W.Mahler (1804-1805)

Eto, toliko me nekako dotaklo to što sam imala prilike da vidim. Vjerovatno mi se sve nekako bilo pomiješalo, i oduševljenje zbog svega viđenog, i saznanje da šetam dvorištem i penjem se stepenicama kojima je dva vijeka ranije prolazio jedan takav velikan, ali i nekakva tuga zbog činjenice da kod nas samo bagerom pređu preko već urušene kuće jednog Đure Jakšića, a nekoliko stotina kilometara dalje se kao najveće blago čuvaju zgužvani papiri kompozitora koji čak nije rodom ni bio iz Beča. Ovamo nestane kuća u kojoj je isto tako jedan velikan živio jednu godinu, a jedan drugi grad sačuva čitavu građevinu, iako se u stvari, radi o samo jednom malom njenom dijelu, i iako je poznata ličnost u njoj provela svega pet mjeseci. Još tužnije mi je bilo što znam da nije u pitanju samo jedna zanemarena i srušena kuća nama važnih ljudi, kao što ovo nije bila samo jedna sačuvana gomila zgužvanih papira. A najtužnije od svega mi je svakako bilo to što sa svakom odbačenom starom građevinom, sa svakim izbacivanjem sopstvene tradicije i kulture na ulicu, mi zapravo brišemo po djelić sebe i prosto me strah da za koju deceniju nećemo imati mnogo toga da pokažemo, ne turistima, nego našoj djeci. Turisti će se lako snaći u nekom drugom gradu, a ne znam da li shvatamo koliko je važno da i naš divni Beograd (i ne samo on, već sva mjesta i gradovi iz kojih smo potekli!) ostane gospodin kakav je do sada bio… I sve to mi se motalo po glavi gledajući u jedan jedini eksponat! Bogami, pobjegoše i Kineskinje dok se ja sabrah, a gdje su još tri stana koja je trebalo pogledati…

dav

Gornji sprat, pravo – ulaz u Betovenove lične prostorije

dav

Kompozitorova maska, načinjena za života

Dok su četvrti i peti stan hronološki ispratili dešavanja, uspone i padove tokom Betovenovog zrelijeg doba i stvaranja, poslednji, onaj pod brojem šest, govorio je o njegovim poslednjim danima, o njegovoj smrti, kao i veličanstvenoj sahrani priređenoj u Beču. Za razliku od maske lica koja je napravljena za njegovog života i koja je puna one karakteristične snage i nesalomivog karaktera,  posmrtnu nisam imala baš volje da slikam, možda neki drugi put…dav

Poslije skoro dva sata razgledanja (ne baš toliko velikog, ali sasvim nezaboravnog prostora), oprostili smo se sa brojem šest u Probusgasse ulici, i praćeni već poznatom škripom dvokrilnih drvenih vrata vratili se nazad u stvarnost, tačnije u XXI vijek. Do vrha pretprani utiscima, po prilično toplom vremenu dogegali smo se do male autobuske stanice, a autobus broj 37a je došao tačno u 13:36, kako je to na tabli reda vožnje i pisalo.

Nije bilo još ni dva sata popodne, a valjalo je još toliko toga vidjeti…dav

 

 

 

Mala bijela torba i u njoj djetinjstvo – dio prvi

Odrastati u velikoj, staroj, primorskoj kući, u samom centru mjesta koje osamdesetih godina prošlog vijeka nije brojalo više od hiljadu duša, a okružen porodicom čiji su članovi igrom sudbine činili jedan nadasve živopisan međukontinentalni milje, e, to vam je, dragi moji, bila jedna velika avantura. Kažu da djetinjstvo obilježi dušu i karakter svakog kasnije odraslog čeljadeta i da na njegovo odrastanje utiče sve ono što ga je od malena pratilo. Kako sam otkad znam za sebe, između ostalog, bila okružena čitavim mozaikom najrazličitijih članova porodice, njihovih prijatelja, rođaka tih njihovih prijatelja, a naravno i prijatelja od rođaka onih prvih prijatelja (i još dalje!), sasvim je za očekivati da se tolika količina plemenitih duša prosto morala nekako utisnuti, da ne kažem oslikati u gotovo prazno platno mog dječijeg lika, ostavljajući za sobom neizbrisive tragove djetinjstva i odrastanja.

U našu kuću je uvijek neko svraćao. Iako nije smještena baš na samoj sredini puta (sa ogromnim trepćućim neonskim znakom „SVRATITE!“ iznad ulaznih vrata) i iako do nje vodi popriličan broj nesimetričnih kamenih stepenica, sve to nije sprječavalo zvane i nezvane goste da dođu bar na kafu i čašicu razgovora. Osim tih brzopoteznih posjeta, rado su bile zastupljene i one od nekoliko sati, zatim, ništa manje popularna cjelodnevna, jednodnevna i višednevna okupljanja, a da ne spominjemo ljetnje šeme od po mjesec i više, kada su se lančano smjenjivali svi prstenovi rodbinskih koljena – od dalekog devetog pa sve do najbliže svojte, prijatelja s fakulteta i ostale bratije.

Od svih posjetilaca koji su ređe ili češće svraćali do nas (po nekom sopstvenom nahođenju i potrebi), svako je imao neki svoj način, potrebu ili razlog. Na primjer, mamin otac, djed Branko, radio je na trajektu odmah dolje preko ulice pa je redovno dolazio da nam se javi. Te posjete su trajale najviše petnaestak minuta, i ja sam na taj ritam toliko bila navikla, da kad bi djed nekom drugom prilikom ostao duže od uobičajenog, gledala bih u njega kao u četrnaesto svjetsko čudo! Jeste, baš tako! I mislim da bi mi normalnije bilo da je dolazio tri puta po standardnih petnaest minuta, nego što bi u cugu izbrojao čitavih četrdeset pet, a što nikako nije moglo da se uvrsti u standardnu dnevnu šemu.

Bila je tu i izvjesna teta Zora, komšinica-rođaka iz kuće prve tu sa lijeve strane. Kako nam je bila komšinica to je bilo sasvim očigledno, ali u kom smo se mi rodbinskom svojstvu nalazili, nikada za ovih četrdeset i kusur godina nisam uspjela da zapamtim. Ponavljala mi je mama tu familijarnu zapetljanciju više puta, međutim, sve što nije podrazumijevalo strica, tetku ili ujaka, odlepršalo bi iz moje memorije poput leptirića, da se ne vrati sve do sledećeg prikaza razgranatog porodičnog stabla. Elem, ta komšinica-rođaka teta Zora, obavezno bi prvo zvala telefonom da najavi posjetu i da da znak da voda za kafu može da se pristavi. Zatim bi lagano došetala do nas, smjestila se na svoje uobičajeno mjesto i uz tek skuvani napitak prepričavala šta se novo u mjestu desilo.

Takvih, stalnih gostiju je bilo više. Trebalo bi mi strana i strana da ih sve nabrojim, opišem, i predstavim njihove posjetilačke rituale, ali to su uglavnom bili najbliži rođaci, kao i bliže i dalje komšije, dakle, jedna uobičajena slika malog primorskog mjesta. Koliko god da se njih sjećam, ne mogu da zaboravim i one povremene goste, njihove iznenadne posjete i sasvim neočekivane razloge zbog kojih su dolazili. Na primjer, bio je tu neki advokat iz Kotora, gospodin Jovo, kako su ga moji zvali. E sad, ja se uopšte ne sjećam da li je on kod nas dolazio poslom ili privatno, ali ono što mi je svakako ostalo u glavi kao zanimljivost jeste to da je taj gospodin advokat Jovo sve unaprijed odgovarao. Na primjer, krenete da ga ponudite kafom, a on odgovori: „Hoću, hvala!“ još i prije nego što ste dovršili rečenicu. Ja čudu nisam mogla da se načudim kako to neko hoće nešto, a da ni sam nije znao šta mu se nudi i da li uopšte voli da konzumira ono na šta je pristao. Ali dobro, ko zna da li bih ga se i sjećala da nije bilo te njegove karakteristične navike. Ili, isto tako, dolazio je nekoliko puta kod nas izvjesni gospodin Momčilo, koji je inače živio u Beču, a u svojstvu čijeg prijatelja se u našoj kući prezentovao, evo da me ubiješ sad ne bih znala. Sjećam se samo da su moji, uvijek kada se na televiziji prenosio novogodišnji koncert Štrausove muzike iz Beča, komentarisali nešto kao: „Evo počinje koncert, da nije možda gospodin Momčilo u publici?“ Vjerovatno niko nije bio svjestan koliko ozbiljno sam ja to tada shvatala, ali evo prođoše decenije, a ja i dan danas kad god krene novogodišnji koncert, preletim pogledom po publici neću li vidjeti gospodina Momčila. Istina, jedino što može on sada da sluša jesu nebeske harfe i rajski zvončići, ali ono što ti se kao djetetu učita u memoriju, teško bilo koji kompjuter može nadmašiti. Ovom drugom sve podatke potpuno možeš izbrisati ako želiš, dok je dječije sjećanje neizbrisivo koliko god puta ga „restartovao“…

Kako od tih kratkih, povremenih posjeta pamtim samo izvjesne slike i detalje, tako od onih dužih, koje su se iz godine u godinu ponavljale, imam čitave priče u glavi i to vrlo slikovito prikazane. Sve i kad bih htjela, ne postoji ni najmanja šansa da se takvih uspomena oslobodim. A i zašto bih, kad su toliko jedinstvene i kada su na isto tako jedinstven način uticale na način mog odrastanja i shvatanja ljudi i prilika oko sebe. Saznanja koja sam tokom svih tih godina lagano sticala, svakako su se odnosila na to koliko pojedina ljudska bića mogu biti posebna i originalna. Možeš poslije godinama tragati, nećeš im ni sličnog više naći. Ja takvu misiju nisam ni započinjala, iskrena da budem. Nije mi bilo potrebno, jer kad je neko poseban takav treba i da ostane, pogotovo kad te nakon toliko decenija za njega vežu samo sjećanja i uspomene. Onda ga se nekako još jasnije sjećaš, kao da ste se juče poslednji put pozdravili…

Što se tiče bliže rodbine mog oca, onu sa strane babe Meri nisam nikad upoznala, jer su svi živjeli u Americi pa se kompletna veza sa njima održavala isključivo preko pisama. Znam da su tamo bili pradjed i prababa, kao i dva babina brata, međutim, nekako su sa ovog svijeta prerano otišli svi osim sina kojeg je jedan od babine braće imao. Sa njim se nažalost svaki kontakt izgubio, tako da se ta priča završila na ne baš najsrećniji način.

S druge strane, djed Mato (očev otac) imao je jednu sestru (Jovanku – Seku), koja se sa mužem preselila takođe u Ameriku i tamo dobila tri ćerke – Ljubicu, Đorđanu i Merielu. Ljubica i Đorđana su cijeli život provele u Kaliforniji, dok se Meriela vratila u Beograd gdje je i živjela do kraja svog života, sve do juna 1990. godine. Izuzetna, neponovljiva i nezaboravna teta Meriela (kako sam je oduvijek zvala), razlog zbog kojeg sam krenula u pisanje svih ovih redova, ostavila je na mene toliki utisak, da je prosto neminovno bilo da joj posvetim jednu ovako skromnu, ali sasvim iskrenu priču. Da prikažem kako sam je u svojim ranim godinama života doživjela i kakvu je pamtim danas, poslije skoro trideset godina otkako nas je napustila…

Teta Meriela je bila jedna nevjerovatno lijepa žena. Kao glumica, govorila je moja baba Meri, a bogme, i ostali članovi porodice su bili sasvim saglasni sa takvom jednom konstatacijom. I to je bila živa istina! Bez obzira da li govorimo o njenoj mladalačkoj ljepoti (za koju ja znam sa slika i iz porodičnih priča), ili onoj kasnijoj kada je već zašla u neke zrelije godine, obrni-okreni, mogao si satima da je gledaš, diviš joj se i ne trepćeš. Ja sam to uvijek radila, jesam bez svake šale! Toliko mi je bila zanimljiva u svakom smislu te riječi, da kad bi doputovala iz Beograda – bilo ljeti, bilo zimi – uvijek bih iskrsla negdje blizu nje, pomno posmatrajući šta je obukla, koji je lak za nokte namazala i šta će sledeće da uradi i osmisli.

Kad god bi dolazila kod nas, teta Meriela je donosila nekoliko kofera. Manjih i većih. To nisu bili standardni koferi, već više onako starinski, sa retro šarama i u neobičnim oblicima. Nikad ni jedan nije zamijenila, koliko znam, a godinama su izgledali kao novi, kao da ih je onog momenta u radnji kupila. Nevjerovatno kako je čuvala stvari. Ista stvar je bila i sa garderobom. Naime, u tim starinskim koferima uvijek su bili spakovani isti komadi odjeće. Iste kombinacije isključivo sukanja i bluza. Uz svaku suknju i bluzu išle su i odgovarajuće minđuše. Meni najzanimljivija je svakako bila jedna žuto-bijelo-crna uska suknja, na koju je obavezno nosila crnu bluzu, a minđuše su bile takođe sa nekim žutim detaljima, mada ne mogu jasno da ih se sjetim. Poslije tog, najviše sam voljela da je vidim u crveno-crnom sklopu boja, opet sa savršeno uklopljenim minđušama. I sve to joj je uvijek stajalo kao saliveno, dopunjeno nejneobičnijom frizurom kojom sam ja u svom, tada jednodecenijskom životu, imala prilike da vidim. Teti Merieli je kosa bila sijeda, ali mislim da je stavljala neki interesantan preliv pa je uvijek imala specifičnu plavičastu boju. Pritom, redovno je stavljala minival (ili možda radila one čuvene trajne, ne bih znala tačno) i taj minival je toliko uredno bio „složen“, da je svaka kovrdža (a bilo ih je poprilično!) strogo imala samo svoje mjesto i ni jedno drugo. I to nije bila neka obična frizura kakvu ste najčešće mogli sresti kod osobe sa standardnim minivalom ili trajnom. Ne, ne, to je išlo nekako uvis, kao da je prkosilo zemljinoj teži, kao da ima dugu kosu samo u obrnutom smjeru, a opet toliko joj je pristajalo da nikako ne bih mogla da je zamislim sa drugačijom kreacijom na glavi.

Pored savršeno urednih i očuvanih, a uvijek istih odjevnih kombinacija, teta Meriela je iz svojih retro kofera vadila i veći broj isto tako retro nesesera, od kojih je svaki imao svoju namjenu. U jednom je bio nakit, u drugom pribor za nokte i jedna nadasve jeziva sprava za uvijanje trepavica (od koje sam imala noćne more i bila ubijeđena da ona osim što uvije trepavice, iskopa i cijelo oko i prije nego si trepnuo!), u trećem ruževi, olovke i maskare, u četvrtom razne vrste krema i pomada za svaki dio lica i tijela, a sve zajedno su ih baba Meri i teta Meriela zvale „kozmetika“ („idemo da stavimo kozmetiku na lice“, odlična je ova nova kozmetika za dekolte“, itd, itd…). Sjećam se, te kreme su mi toliko božanstveno mirisale i toliko su me privlačili svi ti neseseri da bih sate mogla provesti samo prebirajući po istim. Naravno, tako nešto mi nikada nije bilo dozvoljeno, pa sam mogla samo da posmatram i strpljivo čekam da se neka od kremica i pomadica potroši, a meni da pripadne kutijica koja je mjesecima poslije imala onaj predivan miris…

Nisu iz tih čuvenih starinskih kofera izvirivale samo teta Merieline lične stvari, jer da jesu, morala bih ovu priču završiti baš sada, mada bi i kao takva mogla da prođe, bar što se mene tiče. Međutim, tu je bilo još nekoliko vrlo, vrlo interesantnih stvarčica. Kao prvo – note! Donosila je sa sobom brdo nota, i to ne samo onih klasičnih štampanih partitura, već milion nekakvih papira, papirčića, kartona, kartončića… I svi su bili ispisani sa desetinama akorada. Na primjer, hemijskom olovkom piše naziv kompozicije, a odmah ispod se vidi sledeći niz: A, D, E7, fis… I sve tako. Naslov za naslovom. Niz za nizom. Jer teta Meriela je čitavog svog života svirala klavir, i radila je to tako lako, muzikalno i majstorski spretno, da si, slušajući je, bio ubijeđen da nema lakše stvari na svijetu nego svirati klavir. Da to svi mogu, samo da krenu. Kao što sam i ja, dabome, krenula, ali o tome će svakako biti riječi nešto kasnije.

Takođe, teta Meriela je iz svojih kofera vadila i poklone kad god je dolazila. Interesantno, ali ja se tih poklona apsolutno ne sjećam, za veliko čudo, jer čemu se dijete obraduje više nego darovima pa još ako su iz takvog bijelog svijeta kakav je za mene bio Beograd! Jedino što mi se nekako baš duboko urezalo u pamćenje jeste mala bijela torba koju sam jednog ljeta dobila na poklon od tete Meriele. Bila je to jedna simpatična četvrtasta stvarčica, obrubljena crvenim trakama sa svih strana. Spolja je imala nekoliko prozirnih džepića, a u svakom tom džepiću se nešto nalazilo – mali češalj, ogledalce, četka… Evo kao da je sada vidim – to malo bijelo čudo – spolja tobože sa stvarima za uljepšavanje, a unutra sa cijelim jednim djetinjstvom, često u sjećanjima neuhvatljivim, ali savršeno dobro upakovanim…

Divno proljećno jutro

Proljeće je stiglo u naš grad i svi smo vrlo srećni i zadovoljni. Evo kako sam ja provela prvo jutro, za mnoge, najljepšeg i nejplemenitijeg godišnjeg doba…

  1. Ustala sam baš, baš rano, jer je srijeda, a ja srijedom radim od „osmice“ pa je valjalo pohitati sa pripremama. U naletu inspiracije htjedoh širom otvoriti prozor i udahnuti svjež, ali prijatan proljećni vazduh, obasjan prvim iskričavim zracima kasnomartovskog sunca. Međutim, nakon jednog pogleda kroz zamagljeno prozorsko okno, inspiracija me vrlo brzo prošla kada sam zaključila da u stanu nemamo ni lopate, a ni grtalice, koje bi mi jedine mogle priteći u pomoć u slučaju da ta ista prozorska okna otvorim.
  2. Prije kafe, popila sam toplu vodu sa limunom, kako preporučuju najbolji svjetski stručnjaci i nutricionisti. Na stranu to što ću u narednih pola godine vjerovatno ostati bez želuca, a i što mi je, najiskrenije, lakše iscijediti cipelu nego ovo drečavo žuto čudo sa korom debelom, brat bratu, centimetar ipo – eksperti tvrde da je jako važno prvo se dobro alkalizovati! I šta je onda jedan želudac i malo radioaktivnog limuna iz Azerbejdžana, sve su to pretjerivanja!
  3. Naravno da bi poslije tople limunove vode trebalo prvo doručkovati, ali ja sam vrlo mudro protumačila da mi sad već prilično alkalizovani organizam neće zamjeriti što ću srknuti svoju prvu jutarnju kafu. Još ako uzmemo u obzir činjenicu da se u širokoj paleti kafa koje nam se na ovim prostorima nude, u glavnoj ulozi nalazi ječam u pratnji ostalih, raznoraznih žitarica, a da originalna zrna kafe nikada ni ne napuste zemlju iz koje su naručena, onda mu taj izuzetni napitak dođe savršeno zdrav i logičan nastavak na ranije popijenu toplu limunadu.
  4. Nakon detaljnih priprema, navlačenja debelih grilonki, duplih čarapa, termo pantalona, polugumenih čizama, perjane jakne, šala, kape i rukavica, ushićeno odjezdih napolje, u prvo proljećno jutro. Ruku na srce, nisam baš mogla širom oči otvoriti od jakih naleta vjetra, praćenih gustim, krupnim pahuljama pa tako nisam ni mogla steći neku jasniju sliku o tom, za mene, tako posebnom danu. Više sam onako izbezumljeno bauljala naokolo, pokušavajući nekako da se domognem sigurne staze koja će me odvesti na autobusku stanicu.
  5. Na autobuskoj stanici sam čekala samo dvadeset minuta, što je dobro, jer da sam, na primjer, čekala još dvadeset, ostala bih zatrpana snijegom do struka pa ne bih nikako mogla ući u dvadeset sedmicu. Ovako me samo malo „zagrebalo“ do koljena, tako da sam sasvim lagano kliznula kroz otvorena vrata autobusa, ostavljajući daleko iza sebe ne baš prijatnu mogućnost izigravanja mitskog bića – pola žena, pola Sneško Bijelić…
  6. U autobusu, dabome, nije bilo grijanja. Kao ni u prvom tramvaju kasnije. Ni u drugom (jer se prvi naprosto zablokirao tamo negdje kod Pravnog…). A bogme, ni u četrdeset osmici u koju sam prešla iz onog drugog tramvaja! A da ne pričam o pedeset devetci, koju jedva dočekah nakon one četrdeset osmice, a koja se, sva sreća, zagrijala tako što je u nju odjednom grunulo trista sedamdeset užurbanih duša pa se temperatura baš bila onako… hmmmm… pa, blago smlačila, ‘ajd’ da tako kažem. Ja sam odavno zaključila da to što u prevozu ne griju kad je ispod nule, a pregriju kad je napolju četrdesetak stepeni, ima veze sa nečijom genijalnom idejom kako organizam ne treba šokirati naglim promjenama temperature, već ga treba održavati uvijek na istoj! I stvarno je to živa istina, svaka čast onome ko se toga sjetio!
  7. Na prelasku iz drugog tramvaja u autobus broj četrdeset osam, svratila sam u najbližu pekaru da kupim neki zdravi doručak. Domuljala sam se sa šest kilograma snijega na čizmama do vitrine sa pecivima pa kako nisam mogla više ni tamo ni amo, a uhvatila me teška nelagoda što je jedna ledena kapljica krenula da mi se sliva niz razdjeljak u kosi pa sve do čela, skroz dekoncentrisano sam tražila pitu od sira sa heljdinim korama, dok mi je podsvijest uporno dobacivala da u njima ima i pšeničnog brašna. Ma, nek’ ide život, upriličih jedan fortisimo u sebi, sklanjajući onu ledenu kapljicu sa čela, prilično sam sigurna da u tim korama nema ni heljde ni pšenice, već vjerovatno neki mljeveni panj pa što bih se onda sekirala! Panj je nekada pripadao drvetu, drveće raste u šumi, šuma pripada prirodi, prema tome, to su sve prirodni sastojci, da se razumijemo.
  8. Od ukupno pet različitih vozila, koliko sam ovog divnog proljećnog jutra imala čast da promijenim, tri su bila počašćena prisustvom kontrolora karata. Već kod druge posjete bavila sam se mišlju da povlasticu prosto zalijepim na čelo pa da mi gospodin kontrolor ili gospođa kontrolorka samo pređu onim aparatom za očitavanje preko istog. Bilo bi lakše i njima, a i meni. Ovako, samo što vratim povlasticu u torbu, sve krene jovo-nanovo! A kako u onolikoj gužvi mogu da funkcionišem ama baš nikako pa čak i manje od toga, onda mi se ta „čelopovlastica“ stvarno učinila kao idealno rešenje.
  9. U školu sam stigla poslije svega dva sata aktivnog čekanja, vozanja, pješačenja, čekanja, čekanja, čekanja, malo vozanja, malo dužeg pješačenja i još nekoliko slojeva čekanja i vozanja. Eto, ne znam zašto, ali kad sam konačno ušla u zgradu, zaklela bih se da noge, kojima sam nekako došepesala do cilja, uopšte nisu moje, i to od koljena pa naniže! Lijepo htjedoh telefonski da se povežem sa onom pedeset devetkom u kojoj sam se poslednjoj vozila, i da pitam da se nisam sa kime zamijenila za donje ekstremitete! Možda sa onom djevojkom koja je nosila pocijepane farmerke sa više rupa no teksasa, najkraće moguće čarape (takozvane naglavke!) i plitke patike pa joj je koža na ogoljenim mjestima tom prilikom dobila traju šminku modre boje. E, ako sam njene noge preuzela, onda bi mi potpuno jasno bilo što ih nisam osjećala prva tri časa. Ovako, sa četrnaest pari čarapa i termo pantalonama, i nije mi bilo baš najlogičnije…
  10. I za kraj ovog nezaboravnog jutra, preplavljena utiscima i pečatima od hladnoće, sa tuđim nogama do koljena, dodala bih još samo jednu rečenicu u vidu prelijepe misli našeg neprevaziđenog Duška Radovića: „Stiže proleće, žao mi je svih onih kojima to nije važno.“ Možda bih eventualno dodala da mi je mene bilo jutros žalije nego sve ove iz Radovićeve rečenice, ali ‘ajde, da ne kvarimo ugođaj. Radujmo se proljeću.

Ekskurzija u tri slike

Prije nekoliko dana vratila sam se sa petodnevne ekskurzije, i moram priznati da je bilo stvarno prelijepo! Obišli smo Prag, Karlove vari, Drezden i Bratislavu, i što bi se onako poetski reklo – „dočekali smo kraj putovanja bogatiji za pregršt novih, neprocjenjivih iskustava!“ I stvarno je tako bilo, izražavali se mi poetski ili ne 😉 ! A sada ću vam napisati kako ja vidim odlazak na put sa pedesetoro razdragane i inspirisane djece, koja „stand by“ dugme nisu uključila od samog početka putovanja pa sve do njegove poslednje stotinke. Opisaću sve to u tri kratke slike. Moram da napomenem da su nam djeca bila za svaku pohvalu, i da sve što ćete pročitati u narednih nekoliko redova ulazi u „rok službe“ svakog profesora 🙂 . Pa da počnem…

SLIKA 1 – U AUTOBUSU

Baza za uspješan početak, tok i završetak putovanja: ko sa kim sjedi, ko je ispred koga, ko je iza, a ko preko puta i da li se sve to poklapa sa prednjim, srednjim i ili zadnjim dijelom autobusa, kao i bezbjednom udaljenošću od razrednih starješina.

Ukoliko je baza dobra, kreću: pjesma, jelo, pjesma, jelo, smijeh, jelo, pjesma, smijeh, jelo (nije nužno ovim redoslijedom, ali to je u suštini to). Kako to profesori čuju:

„Tralalalalalala, hahahahahaha, mljac, srk, hahahahaha, tralalalalala, hahahahaha, mljac, mljac, hahahaha, tralalalalala…“

Zatim kreću sledeća pitanja, sve jedno za drugim:

Kad će pauza? Koliko će trajati pauza? Da li možete da uključite klimu, skuvali smo se? Da li možete da isključite klimu, smrzli smo se? Može li da se pusti neka muzika? Možete li da isključite tu muziku? Kad će pauza? A sledeća pauza kad će? Koliko puta ćemo stajati? Sad nam je opet zagušljivo, je l’ može klima? Smrzli smo se, samo malo smanjite klimu, molim vas. A kada će pauza?

U intervalima između pitanja, i dalje se, naravno može čuti „tralalalalala, hahahahaha, mljac, njam, srk, hahahahahaha, tralalalalalal“, i to u neograničenim količinama, dabome.

Rečenice koje najčešće profesori izgovaraju tokom puta:

Brzo će pauza! Opet si izašao bez jakne, vraćaj se nazad po nju! Hladno je, kako nije hladno! Brzo će pauza! Jesu li svi na broju, ko fali? Zašto kasnite? Brzo će pauza! Bez jakne si, vraćaj se, smrznućeš se! Ma kakvi toplo, pogledaj mene, smrzoh se, a tebi toplo! Jesu li svi na broju, fali li neko? Sjedite na mjesta da vas prebrojim! Možete li bar jednom doći na vrijeme? Sad ste tražili klimu! Sad ste tražili da isključe klimu! Sad ste tražili muziku! Sad ste tražili da se isključi muzika! Brzo će pauza!

I tako otprilike petnaestak sati. Zatim se stiže na odredište…

SLIKA 2 – U HOTELU

Baza za uspješan boravak u hotelu: ko je sa kim u sobi, ko je u sobama pored, iznad i ispod i koliko su udaljene profesorske sobe (po mogućnosti ako mogu da budu u drugom hotelu koji je na isto tako drugom kraju grada).

Ukoliko je baza dobra, kreće neprekidna šetnja po sobama, svojevrstan hotelski „perpetuum mobile“, pri kojem niko nikada nije u svojoj sobi, već vazda u onoj drugoj. Čak i da ih čovjek trajno prebaci u tu drugu sobu, u kojoj povazdan obitavaju, bio bi to potpuno uzaludan posao, jer bi se odmah nakon toga prebacili u neku opet treću sobu, samo da nisu u svojoj (iako su prije prebacivanja stalno bili u njoj!). Ovoj „sobnoj“ politici  i logici ne bi mogao kraju doći ni čitav tim naučnika – dobitnika Nobelove nagrade – pa se profesorima toplo preporučuje da slijede svoju profesionalnu intuiciju i dugogodišnje iskustvo, što znači da neprekidno obilaze sve moguće sobe, dok god im to poslednji atom snage i energije dozvoljava.

Ono što se najčešće može čuti u hotelskim sobama je sledeće:

Hahahahahahahaha! Ahahahahahahahaha! Tralalalalalalala! Hehehehehehe! Tras! Tralalalalalalala! Hahahahahahahah! Tras! Hihihihihihihihihi! Tralalalalalalal! Tras! Hahahahahahaha! Tras!

I tako u nedogled.

Napominjem da ovo TRAS predstavlja konstantno otvaranje i zatvaranje vrata na različitim sobama, ne misli se na bilo kakav vid agresije.

Rečenice koje možete čuti od strane profesora dok su u hotelu:

Gdje si ti pošao? Nazad u svoju sobu! Ko je sa tobom u sobi? Pa gdje je on sad? Tiše malo! Na spavanje, kako ćete ustati sutra? Kuda si krenula? Da li je to tvoja soba? Šta ti tražiš tu, vidiš li koliko je sati? Na spavanje! Zašto je ova soba prazna? Šta je ovo, zašto ne spavate? Oooooo, ima li kraja ovome?

I tako dok u jednom momentu sve ne utihne…

SLIKA 3 – U OBILASKU

Baza za uspješan obilazak znamenitosti: da su svi nahranjeni, hidrirani i da znaju da će imati nekoliko sati slobodno, po mogućnosti do kraja ekskurzije, bez bilo kakvog profesorskog nadzora (što, ipak „neće da može“, međutim, niko im ne brani da maštaju…).

Ukoliko je baza dobra, kreće se u zajedničku šetnju, najčešće u društvu vodiča koji se trudi da im na sve načine približi mjesto na kom se u tom trenutku nalaze.

Šta se najčešće može čuti tokom zajedničkog obilaska znamenitosti:

Slikaj me! I ti mene slikaj! ‘Ajde ti nas slikaj! Ja ne čujem ništa! Koliko ima još da se pješači? Slikaj me! ‘Ajde ovdje da se slikamo! Gdje smo sada! Ne čujem ništa! Požuri! Slikaj me ovdje! Koliko ćemo imati slobodno! Je l’ možeš da nas slikaš? Jaooooo, vidi ovo, što je divno! Zašto toliko žurimo? Slikaj me! Jaooooo, kako je ovo lijepo, slikaj me tu! Gdje su svi? Hoćemo svi da se slikamo? Zašto nam ne produže slobodno vrijeme? Vidi ovo! Hej, stanite!

Šta se može čuti od strane profesora:

Požurite! Ne zaostaj tamo! Gdje je ova grupa? Zašto ste tako spori, izgubićete se! Nisi se dobro obukao, hladno je! Stavi kapu! Čuvaj taj ranac, kradu na sve strane! Požurite, zar baš sad morate da se slikate, imaćete vremena! Ne vidim njih petoro, gdje su sad nestali? Gužva je, ne razdvajajte se! Pazi na tu torbu, ostaćeš bez nje! Ti si samo u tom džemperu izašao, hoćeš u bolnici da završiš? Kako to misliš, gladna si, pa što nisi doručkovala? Biće slobodno vrijeme koliko mi kažemo! Požurite, vi tamo! Gdje su ovi iz treće godine? Imaćete kad da se slikate! Ovamo! Vodite računa kada mijenjate novac! Ne vadi taj novčanik tako da ga svi vide! Dabome da ti je hladno, obukao si se kao da je avgust mjesec! Reci onima tamo da požure malo!

I tako sve dok ne dođe to blaženo slobodno vrijeme, pri kojem se djeca isto tako blaženo opuste i razmile gdje god mogu, a profesori zategnu kao žice, već razmišljajući o tome da li će se svi vratiti na vrijeme na dogovoreno mjesto, da li će se neko izgubiti, da li će nekoga opljačkati, da li će nekoga kidnapovati, i još mnogo lijepih, optimističkih detalja krasi njihov mozak, sve do sledećeg susreta i prebrojavanja.

Eto, to bi bila naša ekskurzija u tri slike. Znam da nedostaje putopisnih detalja, fotografija, istorijskih momenata destinacija na kojima smo bili, ali to ćete sve vjerovatno i sami doživjeti. Ovo je samo jezgro putovanja sa učenicima, i nema ga ni u jednom turističkom aranžmanu. I tako se stvaraju iskustva, i to životna. Ko je doživio, shvatiće o čemu pričam… 😉 😉 😉

 

 

 

 

 

Veliko finale (upoznali smo Mađarsku i više je volimo!)

Baš prije nekoliko dana čitam novosti, i kao što to na svakih šest mjeseci biva – Kinezi predstavili model novog, ultra modernog voza kome šine nisu dolje kako je to odvajkada bilo, nego se on nekako „kači“ odozgo pa se kreće po principu ne znam ti ni ja kakvih fizičkih zakona, a može, kako to jednom takvom sredstvu i dolikuje, dostići brzinu od nekoliko stotina kilometara. Prije njega su izložili model vrlo praktičnog voza bez šina, vele, prima ravno trista sedam putnika, a dabome razvija i istu toliku brzinu, dakle kilometar po namjerniku. Ovom bez šina, kao i onom visećem prethodili su levitirajući voz, voz koji dostiže maksimalnu brzinu od šest stotina kilometara (možda je to čak jedan te isti, moraću bolje da se informišem), i sve tako u nedogled, a koliko još mogu da pročitam u novinama, Japanci čak rade na projektu nekakvog nevidljivog voza. Jeste, ne izmišljam! Kaže glavni njihov inženjer kako je to smišljeno da bi se voz uklapao u prirodu kroz koju prolazi pa će biti napravljen od neke posebne visokoreflektujuće vrste stakla, koja će ga napraviti skoro potpuno nevidljivim pri velikim brzinama.

Baš o svim tim željezničkim, kinesko – japanskim blagodetima sam čežnjivo razmišljala dok smo se moj dragi suprug i ja vozom vraćali iz Budimpešte u Beograd. Da me neko u tim momentima pitao koju bih od gore pomenutih vrsta ovog prevoznog sredstva izabrala, svakako bih se odlučila za onaj nevidljivi, jer baš nešto razmišljam, ti Japanci su dakle riješili sve moguće probleme koje su ikada imali i sa samim vozom, a o šinama i da ne pričam pa im je sada samo ostalo da se bahate sa dizajnom i izgledom istih. Mislim, kad oni razmišljaju kako da „utope“ voz u prirodu da se njen izgled ne bi narušavao, o čemu mi više imamo da pričamo? Mada, da se ne lažemo, i mi koji smo prošle subote klaparali šinama od glavnog mađarskog grada pa na ovamo, takođe smo se skroz utopili u okolinu i prirodu, ali bukvalno! Jer dok tamo negdje istočno ispituju, otkrivaju i prave nekakve ultrareflektujuće površine, sa našim vozom je situacija vrlo jednostavna – on toliko sporo ide, toliko staje, toliko se lijeno ponovo pokreće, da ti prosto nemaš izbora nego da se stopiš sa svim onim pejzažima, kojih ovim dvijema zemljama svakako ne manjka. Ja sam se, na primjer, stopila i sa sjedištem u sopstvenom kupeu! Istina, nije baš u pitanju prirodna ljepota, ali poslije jedanaest sati, koliko nam je trebalo da pređemo trista i nešto kilometara, počela sam da ličim na materijal od kojih je sjedište bilo napravljeno, onako modre boje sa zelenim, žutim i ljubičastim crticama. E! Potpuno isto sam i ja izgledala kada smo, negdje oko dvadeset i tri sata, izašli iz naše brze pruge. Vrlo modrog lica, sa zelenim, žutim i ljubičastim crticama raspoređenim svuda po sopstvenoj površini.

Inače, naš voz je po redu vožnje trebalo da krene iz Budimpešte tačno u podne i pet minuta, što se stvarno i desilo, i to precizno u sekund. Isto tako, sasvim precizno, kako je i bilo najavljivano tog jutra, pomenuti voz je u jedanaest časova i devetnaest minuta stigao iz Beča (odakle je krenuo) i ušao u stanicu. Moj gospodin i ja smo bili naprosto fascinirani tolikom tačnošću pa nam je lijepo pao kamen sa srca što ćemo u Beograd stići ni prije ni kasnije, nego u dvadeset časova i petnaest minuta, kako je u karti bilo odštampano. Da napomenem da smo se za ovu vrstu prevoza odlučili iz dva razloga: prvo, zato što nam je (kao što je iz prethodne dvije priče poznato) auto sa zaglavljenom bravom ostao na popravci u Segedinu, a drugo, autobusi su na granici čekali po nekoliko sati, zbog ogromnih gužvi koje su se naročito vikendom na ovim mjestima pravile. Voz jeste da je malo sporiji, ali ide svojom trasom i ne čeka red iza drugih vozova. Hahahahaha, voz je MALO sporiji, kako to optimistično zvuči. Nekako istinitije bi bilo da sam napisala: voz je malo sporiji od standardnog dječijeg tricikla. Ovako, može se sasvim pogrešno protumačiti. Mada, čitava ova dogodovština vratila me za momenat u studentske dane, kada sam po sedamnaest sati putovala vozom iz Beograda za Bar, s tom razlikom što on ni u stanicu nije ulazio kad je trebalo, već je bilo popularna ona stara: „Kad ga vidiš, nadaj mu se!“ A kako si kao student, onako mlad i poletan, uvijek bio pun neke nade i očekivanja, sve se lijepo uklapalo jedno u drugo pa se nešto ne sjećam ni da sam očajavala, niti da mi je bilo šta sa tih putešestvija ostalo u nekom lošem sjećanju.

Dakle, dragi moji prijatelji, na vrijeme mi krenusmo iz Budimpešte. Napolju teška sparina, počeo neki pljusak, a u kupeu sve lijepo čisto, uredno, radi klima, tačno se vidi da je voz iz Beča krenuo! Nije bila naročita gužva. Mi smo za svaki slučaj nekoliko dana ranije kupili karte i rezervisali mjesta, ali je i pored toga ostalo još slobodnih sjedišta. Naročito mi je interesantan bio spoj toliko različitih nacija u vagonu gdje smo bili smješteni. Bila je tu jedna djevojka – Amerikanka, u nekim debelim oker somotskim pantalonama na tregere, koja putuje sama diljem svijeta, a trenutno ide u Beograd da posjeti drugaricu. Ona je bila u kupeu sa bračnim parom iz Australije, koji su trideset sati avionom putovali od Sidneja do Praga (eto, još malo pa kao mi do Budimpešte i nazad, pri čemu nije potrebno napominjati da su u našem slučaju u pitanju dvije susjedne zemlje!) pa sad lagano obilaze gradove Evrope, a cilj im je da se spuste vozom sve do Bara, na šta im je moj suprug rekao da će im to u svakom slučaju ostati kao nezaboravna avantura. U našem kupeu je do prozora sjedjela izvjesna gospođa iz Novog Sada, koja se vraćala iz posjete ćerki u Budimpešti, a preko puta nje se smjestila jedna simpatična djevojka – Holanđanka, takođe na proputovanju kroz Evropu, a želeći da posjeti Novi Sad pa poslije da ide za Englesku i Irsku. Središnja dva sjedišta su popunili momak i djevojka – dva zaljubljena mađarska golupčića, koji sve dok nisu stigli do odredišta (manjeg mađarskog gradića) nisu usta zatvarali, ali bukvalno! I to sve u nekim visokorizičnim frekvencijama, sa specifičnom vrstom blagog podvriskivanja, poneseni valjda euforijom što zajedno negdje putuju. Sad će neko reći da reagujem kao žena u srednjim godinama, ljubomorna na mlade i njihovu ljubav i bla-bla-bla, ali vjerujte, to je toliko glasno i naporno bilo da vam i moj staloženi i mirni suprug, kojem malo šta od tih stvari smeta, sve može potvrditi. Dobro, njemu je više bila smiješna moja reakcija na čitavu situaciju, ali je na kraju ipak priznao da su bili prilično naporni. U redu ‘ajde, nije baš tako rekao, možda nešto približno tome, što mu u mojoj interpretaciji dođe sasvim isto.

Dalje, kako su se kupei nizali jedan za drugim, tako je u njima bilo i Kineza, i neka poljska porodica (otac, majka i tri mala sina) koja je putovala za Suboticu, i neka grupa momaka (ne znam tačno odakle su), koja je čitavu dosadu putovanja razbijala donoseći vazda nove i nove gajbe piva iz obližnjeg voznog bifea pa su, malo prije nego što smo ušli u Beograd, izbezumljeno sakupljali jedni druge po kupeima i hodnicima. Znači, kad sve saberemo, prilično veliki broj naroda i narodnosti za svega jedan vagon.

I tako, lijepo upakovani i ušuškani u sasvim prijatnu klimatizovanu voznu napravu, dok je napolju lilo k’o iz kabla, krenusmo za naš lijepi Beograd. Bogme, još mi je i ljepši bio kad sam ga se, poslije onoliko sati taljiganja, razvlačenja, puzanja i miljenja po šinama, konačno dokopala. Jer, kako sve što je lijepo kratko traje, tako isto su i određene stvari u našem vozu odmah poslije nekog vremena prestale da budu lijepe. Na primjer, klima je bila lijepa samo do granice, poslije su iz nama nepoznatih razloga isključili taj prijatni, spasonosni momenat, a uključili nekakvu ventilaciju koja ni sama sebe nije uspjevala da rashladi. I kada je ona gospođa iz našeg kupea pitala konduktera zašto više nema klime on joj je vrlo ljubazno, kako to red i nalaže, odgovorio: „Gospođo draga, pa zar Vi mislite da nama ne bi prijalo da je klima uključena, nego da se ovako kuvamo???“ I to je bio odgovor pa neka svako tumači kako mu odgovara. Takođe, ona tačnost i preciznost u polasku i dolasku na različite stanice, važila je izgleda samo za Beč i Budimpeštu. Poslije kad te koji grad vidi, onako otprilike i odokativnom metodom – kad stigneš, stigneš! Jer, kako je vrijeme odmicalo, mi smo se kretali sve sporije i sporije. Onda bi voz malčice ubrzao na nekoliko trenutaka, a zatim opet sporo. I spoooooro. I joooooooš spooooooorije. A onda spo…ro, spo……ro…….spo…………ro. Pamalobrže!!! A onda opet spo…………..ro.

Sasvim je logično bilo, da, kako je voz sve više usporavao i sve se više rastezao po onim šinama, kao neka ogromna „Buble gume“ žvaka, tako smo i mi lagano obamirali, sve u skladu sa situacijom. Još i ona vrućina, potpomognuta suncem koje je upeklo čim smo napustili Budimpeštu… Svi smo bili pospani, ćutljivi. Čak su i oni momci potpuno nezainteresovano i nekako smlaćeno nosili novu zelenu gajbu piva u svoj kupe, pa šta dalje čovjek da kaže! Već napola skuvani u uspavani, stigli smo poslije nekih četiri sata na granicu. Mađarski carinici su prilično brzo obavili posao, jer su sa sobom imali neke naprave, neka čuda tehnologije, koja na licu mjesta provjeravaju pasoše. Na našoj granici, stvar je malo zapela, jer je jedan gospodin carinik prvo sakupljao sve pasoše pola sata, onda su ih sve na gomili odnijeli u „bazu“ pa dok su pregledali, dok su ih opet podijelili, dok smo sačekali ukrštanje sa ovim i onim vozom… Da ne dužim, krenuli smo poslije IZVJESNOG vremena dalje (lakše mi je da se tako izrazim, vjerujte).

U Subotici nam se pridružio jedan otprilike desetogodišnji dječak, unio mu otac kofer u naš kupe, i zamolio nas da ga malo pripazimo i da mu napomenemo kad stignemo do stanice u Vrbasu, jer će ga tamo čekati baka. Nema problema, odgovorismo svi mi koji smo pričali srpski jezik, a ja onako, čisto informacije radi upitah čovjeka koliko  ima do Vrbasa. „Paaaa, otprilike satićak vremena, ne bi nikako trebalo više!“ Znači, svega satićak! Pa to i nije mnogo, pomislih ja, a bolje mi je da ništa živo nikad u tom vozu nisam pomišljala, jer je on samo par minuta pošto smo napustili Suboticu jednostavno stao. Stao i zabetonirao se u nekom ogromnom kukuruznom polju, koje se u nedogled prostiralo na koju god stranu da pogledaš. Stoji on tako, presijava se i usijava na onom popodnevnom rozopeku, nema ventilacije, prozori iz nekog razloga bukvalno zašarafljeni (vjerovatno zbog klime koja radi na relaciji Beč – negdje malo poslije Budimpešte!), a vrijeme prolazi li, prolazi. Mi i dalje veze nemamo zašto smo se u mjestu ukopali. Pita nas ona djevojka – Holanđanka da li znamo o čemu se radi, ali zalud, nemamo joj šta pametno reći. Kaže ona još, kako se nije nadala ovakvim situacijama, i da ih nikada ranije nije u vozu doživjela, a ja joj zamalo odgovorih da bi se vjerovatno isto tako i ja osjećala da uđem u voz u Holandiji pa da sve ide kako treba. Svak malo teže prihvata ono na šta nije navikao, tako da sam je u potpunosti razumjela…

Poslije nekih možda sat vremena roštiljanja u kukuruzima, oglasi se mašinovođa preko razglasa, kaže, pomjerile se šine, ne možemo nikako dalje, čeka se ekipa za popravak, ne zna se kada će to biti! Pa dabome da se ne zna, zar ne bi bilo čudno da se nešto za promjenu, možda, eventualno ZNA??? Kako je obavještenje bilo samo na srpskom jeziku, iako je nas koji taj jezik govorimo najmanje u vozu bilo, prevedosmo mi najsvježije novosti strancima kojima smo bili okruženi, a oni lijepo otvoriše vrata voza, iskočiše napolje, krenuše da prave selfije, da šetaju po onom polju, uvlače se među kukuruze, sjede, leže, jedu, piju, pričaju, smiju se… Pa dabome, pomislih ja, njima je ovo JEDAN egzotični doživljaj, nešto o čemu će imati da pričaju kada se vrate kući, svojevrsna avantura! Biće ono: „I krenemo ti mi vozom za Beograd, kad ono, nećeš mi vjerovati…“ Pa dobro, što bi i vjerovali. Ja od osamnaeste godine to proživljavam, ma i dalje ne vjerujem. Šta znam, valjda je to u ljudskoj prirodi, kao i prilagođavanje određenim situacijama kad nemaš drugi izbor, ko će ga više znati…

U određenom momentu, dok smo i dalje čekali ekipu za popravak šina, izađe i moj muž napolje, kaže, ide da udahne svježeg vazduha. Ja ostadoh u rerni, jer mi se spavalo, a i da se ispečem do kraja, zašto posao do kraja ne obaviti? Poslije nekih dvadesetak minuta, eto ti njega nazad pa prozbori sledeće: „I don’t know what’s hepening, we’ll wait here probably one more hour…“ „Gotovo“, mislim se ja, „Ovoga je sunce dobro udarilo, čim engleski sa mnom priča! A tek smo malo više od decenije u braku!!!“ Upita ga onaj dečko što je sa nama putovao SATIĆAK vremena do Vrbasa (iako će mu u stvari trebati četiri, kako je izgledalo), zašto priča na engleskom, a on udari u teški smijeh, veli, pričao cijelo vrijeme sa Australijancem iz kupea pored pa spontano nastavio! „Dobro je“, pomislih „Ima još nade za nas, iako mi je i ovo sumnjivo, šta on tu meni VATS HEPENING, moraću četvore oči otvoriti, za svaki slučaj…“

Nisam sigurna koliko je vremena prošlo, kad, eto ti ekipe za popravak. Ta dugoočekivana ekipa se sastojala od jednog manjeg kamiona, jednog ogromnog čovjeka i takođe jednog još ogromnijeg čekića. I onda je taj čovjek mlatnuo nekoliko puta čekićem po spornom dijelu šina i to je bilo to! Jeste, onako mi vozne karte i rezervacije! Samo ih je dobro opaučio čekićem i one su se vratile na mjesto! Bila sam potpuno oduševljena, gotovo da sam doviknula onoj djevojci iz Holandije: „Aha, djevojko – Holanđanko, jesi vidjela??? A vi biste tamo u vašoj zemlji doveli čitavu ekipu, koja bi pomoću najmodernije tehnologije pokušala da odstrani novonastali problem, uz odštetu za pretrpljeni stres putnika! Japanci bi čak doveli i nevidljivi tim, da se stopi sa onim kukuruzištem okolo, da priroda ne pati i ne trpi! A mi lijepo jednog grmalja u plavim tregericama, on čekićem PLJUS -PLJUS i tjeraj dalje. Via Nju Nau end Belgrejd!“ Naravno da sam ćutala, mada nije bilo kraja mojoj sreći kada smo konačno krenuli da se vozimo trideset na sat. Ma daj šta daš, ne pitam i ne biram više!

U Beograd smo stigli u jedanaest uveče, što je bilo potpuno suprotno vremenu koje je na karti pisalo. Bilo mi je potpuno jasno kako je inače pihtijama u životu, jer sam se tog momenta i ja tako osjećala, sva onako rašarafljena, želatinastih nogu i ruku, vena raširenih od teške vrućine i očiju iskolačenih od umora. Pri izlasku iz voza začusmo onu djevojku iz Amerike kako se pozdravlja sa Australijancima i kaže im koliko se neizmjerno raduje svakoj novoj, predstojećoj avanturi. Aha, i ja! Ma isto tako, evo može odmah sad! Nego daj da hvatamo prvi taksi, valja nam „na Mirijevo“ stizati, poslednja je ura. Oooo, kako je Beograd lijep noću, pomislih nekoliko puta vozeći se lagano taksijem do kuće, dok je moj dragi muž ugodno ćaskao sa taksistom. Na srpskom, dobro je….

Na samom kraju ove malo duže priče, dozvolite da vam napišem šta sam sve zaključila o putovanju vozovima ovdje kod nas:

1) Kad više ne možeš da sjediš, a ni stojiš, slobodno možeš izaći napolje i trčati uporedo sa vozom, ne može ti pobjeći nikako! Napomena: ne trči prebrzo, pogotovo ako ne putuješ sam, ostaće ti čeljad na nepoznatoj lokaciji…

2) Ne brini ako nema klime kada je jeziva vrućina (ili kada nema grijanja po ciči zimi), sasvim je dobro da ti se mozak rastoči do te mjere da više ne možeš ni razmišljati. A kad ne razmišljaš, ne brineš ni o tome zašto je tako toplo, kada ćeš kući stići, zašto je voz stao, itd.

3) Ne obaziri se na vrijeme polaska i vrijeme dolaska koji su napisani u karti, jer to nikakve veze sa stvarnošću nema, a i manje ćeš se nervirati. Uključi svoj unutrašnji sat, nađi nešto zanimljivo u situaciji koja ti se nametnula, voljno ili nevoljno, i lagano putuj prema cilju.

Pa… kad stigneš – stigao si, to je bar zagarantovano!!! 😉 😉 😉

 

 

 

Upoznaj Mađarsku, da bi je više volio – dio drugi

Prošlu ispovijest sam završila tako što nas troje (moj muž, auto i ja) putujemo unazad u Segedin na popravku volana i brave, umjesto unaprijed u Budimpeštu na mentalnu popravku i duševni preporod. I da priznam, nikako mi se čitava ta iznenadna vratolomija nije uklapala u predivno osmišljenu priču o putovanju. Nije baš da smo kod kuće sjedjeli i pravili plan tipa – pređemo granicu, stanemo na prvom odmorištu i srknemo kafu, na sledećem sipamo gorivo, zaglavimo bravu, sačekamo četiri sata na šlep službu, okačimo kola na nekakvu prikolicu i krenemo nazad odakle smo sa granice i krenuli. Ali ‘ajde, šta sad da se radi, vrijedi odblokirati ono što se tako tvrdoglavo zablokiralo, makar to značilo i vožnju u ultra klimatizovanom džipu, sa gospodinom koji se non stop nešto kikoće sa nekim preko telefona, dok na radiju žubori nekakva disko muzika, nadovezuju se pjesme sve jedna na drugu, nigdje kraja ni početka. I sve se to odvija na putu negdje od Kečkemeta do Segedina, pri čemu vidim table sa nazivima Kiškun-nešto, zatim Kiškun-nešto drugo (pretpostavljam nešto u smislu Stara Pazova, Nova Pazova, i tome slično, je l’…), onda opet nešto na slovo K, zatim neko mjesto od preko trideset slova i četrnaest različitih naglasaka, ne daj Bože da se mojima moram kojim slučajem odatle javiti. Ubijeđena sam da bi mi spustili slušalicu, mrmljajući kako imaju preča posla u životu, nego slušati moje fore i fazone, koje pritom i ne razumiju!

Poslije nekih sat vremena vožnje, eto ti svih nas ravno u Segedinu, dakle, u mjestu u kojem ni pod tačkom razno nismo planirali da budemo. Doveze nas onaj raspoloženi disko – šlep gospodin tačno do ulaza u servis, gdje nas dočekaše nova neka gospoda, svi do jednoga u finim košuljama, kravatama, pantalonama „na crtu“ i onim sportskim sandalama obuvenim preko isto tako kvalitetnih sportskih čarapa. Htjedoh da ih pitam jesu li sigurni da su to sve njihove noge, ili su i oni sami bili sklopljeni od različitih djelova, kao uostalom i auta sa kojima su tu radili. Naravno da mi je jezik ostao pričvršćen za zube pa znam se i ja nekom redu, neću domaćine valjda prozivati, pogotovo što nam od njih čitava petodnevna budućnost zavisi. Mada, i da sam progovorila, isto bi bilo, jer, po starom dobrom običaju, niti mi znamo mađarski, niti oni znaju srpski, a o engleskom i da ne diskutujemo! Kako god okreneš, niko tu nikoga ništa živo nije razumio. Riješilo se tako što smo bukvalno ubacili jednog od one gospode u auto i pokazali mu direktno o čemu se radi. Pokuša on nekoliko puta da okrene ključ u bravi, ali naravno – bezuspješno! Zatvorio se auto isto onako kao kornjača kad se uvuče u kućicu i ne možeš joj ništa, osim da je prevrćeš gore – dolje, a ona ti svejedno iz kućice neće izaći. E, tako i ovaj naš nesrećni četvorotočkaš, mogli smo i njega slobodno gore -dolje prevrtati, ni to ne bi ništa pomoglo.

Kad su majstori ustanovili o kakvom se kvaru radi, sprovedoše nas u neku ogromnu kancelariju, da tu sačekamo konačnu dijagnozu i šta nam svima dalje valja činiti. Poslije desetak minuta, eto ti onog gospodina koji nas je dočekao, pita nas nešto, mi ne znamo šta nas pita, a kao nešto odgovaramo, a niko veze nema o čemu se radi! Mlatimo tu rukama i nogama, gestikuliramo kao pećinski ljudi pa negdje poslije par minuta te jedinstvene pantomime, ukapirasmo moj čoek i ja da nam traži sve moguće podatke. I naše, a i od „bolesnika“. Onda je sve to pola sata ukucavao „u sistem“ pa je otišao negdje pa se opet vratio, onda opet otišao, opet se vratio i onda krenuo da štampa četrdeset pet nekakvih listova papira. I sve leprša u onim sandalicama, ma ubijeđena sam i dalje da to nisu bile njegove noge, sa sve onim sportskim čarapama! Kada je odštampao svih dvanaest tomova izvještaja, pokaza nam jedan od mnogobrojnih papira, na kojem je bila prikazana šema čitavog tog našeg sistema koji se zablokirao. I sad, priča on tu mrtav ozbiljan, pokazuje olovkom neke djelove, djeliće, neka čuda nebeska, mislim se ja, bolje da mi je kinesko pismo pokazao, i to od svih pet hiljada znakova, ma garantovano bih se lakše snašla! Moj muž se onako iz petnih žila upinjao da shvati o čemu se radi, čak je donekle i došao kraju, ali smo svakako oboje i te kako razmjeli kad nam je gospodin sandalica saopštio da će potpuno nova brava stići za minimum nedelju dana, a možda i deset. I to je nekako izgovorio na engleskom, tačno se čulo ono: „Van vik, ten dejz, bla, bla, bla, bla, van vik!“ Eto! Ako niste znali, BAŠ i UPRAVO tako vam izgleda grom iz vedra neba! To je to, nema dalje! Van vik mora auto naš dragi da ostane u sred Segedina! I to je minimum, to će još i odlično da bude, ako se ne otegne na ten dejz, a možda i longer. Bukvalno su mi noge zaklecale, i to tačno u koljenima, baš kao što se opisuje u romanima Danijele Stil, kada neka krhka glavna junakinja upozna svog princa na bijelom konju pa sva zanemoća i na kraju se vjerovatno i stropošta u nesvijest, omamljena ljubavlju. I meni je malo falilo, da se ne lažemo! Dabome, ne od ljubavi, već zbog silnog onog stresa i svih novopristiglih informacija, ja odjednom udarih u teški plač, sve suza suzu stiže, gornja donju prestiže! Pa sve plačem, a ne znam ni da li je to samo zbog auta, ili što ne mogah prevazići one sportske čarape uvučene u sandale, koliko god se trudila. Ah, kakve su to teške muke bile! Podsjećala sam sebe na onaj emotikon sa Vibera (plače otvorenih usta, a sa strane suze frcaju), mogli su slobodno mene umjesto njega tamo nalijepiti, još bih i bolja bila. Vidim kroz sav onaj veo suza, zbunile se sve sandalice u prostoriji, pričaju nešto, moj muž zove ne znam ni ja više koga, potpuno se situacija usijala. Pokušam se nekako smiriti, da vidim šta ćemo dalje da radimo, jer ostadosmo bez auta, što znači i bez prevoza za Budimpeštu, a isto tako i za Beograd. Poslije kraćeg vijećanja, odlučimo da nam je ipak bolje da stignemo nekako do Budimpešte, pošto smo smještaj već uplatili pa ćemo se za povratak već nekako snaći. Pa nismo preko svijeta, već samo preko jedne granice. Jedan od ljubaznih službenika nam predloži da idemo vozom, pošto on kreće iz Segedina na svaki sat i vrlo brzo stiže tamo gdje smo mi još jutros u pola sedam krenuli. Čak nam i taksi pozove, mada me u čitavoj ovoj avanturi tipa Indijana Džouns, ne bi začudilo i da smo pješke tabanali do željezničke stanice, sa sve koferima! Taman bi se uklopilo u datu atmosferu, pa da. Ovo je čak bilo i previše jednostavno. Čuješ, dođe taksi, ti uđeš unutra, on te odveze dokle želiš i to je to. Pih, ne padam ja više na taj luksuz! Jok! Od sad samo preko male Krsne, i to pješke po nevremenu, sa po tri kofera u svakoj ruci!!!

Doveze nas fini jedan taksista na željezničku stanicu, izađosmo nekako sa svim onim stvarima, kad, moj muž poče da se oduševljava kako nikad u životu nije vidio toliko lijepu zgradu ove namjene. Stoji on tako, nagledati se ne može, kao Ferdinand u polju kad sjedi, miriše i divi se cvijeću, a ja sad ne mogu ni nazad ni naprijed, dok se on skroz ne nadivi. Mislim se, onako prilično već rastrešena,  ako na voz zbog ovoga zakasnimo, čudo će da bude. Ali toliko veliko čudo, da će se u svim mađarskim gradovima čuti, a i dalje, ne zvala se ja ovako! Na svu sreću, pokrenusmo se uskoro i stigosmo do šaltera na kom kupismo karte za voz koji polazi u devetnaest časova i petnaest minuta.

I sad vi sigurno mislite kako je tu bio kraj našim dogodovštinama pa smo po redu vožnje stigli u Budimpeštu i to je otprilike bilo to! E pa, grdno se varate, samo da vam kažem. Jer, naravno, kako to uvijek i biva u ovakvim situacijama, desilo se da popravljaju šine baš tamo negdje između Kečkemeta i Kiškun-nečega pa se do tamo išlo vozom, zatim su nas sve prebacili u autobus, a onda poslije truckanja kroz još par vrlo lijepih malih gradića, opet nas utovariše na voz… Lično, kad smo pristali u stanicu u Budimpešti, negdje blizu pola jedanaest uveče, toliko sam više bila oguglala na sve, da su mi slobodno mogli reći da sada opet idemo za Segedin. Ma vozi, brate, nema problema, evo, zovi onog disko-šlep gospodina i idemo sve jovo-nanovo, što da ne! Taman onda da presjednemo na autobus tamo kod Kečkemeta, ili Bečkereka, ili možda Bečkemeta, ma idemo gdje hoćeš! Sad mogu i pješke u Ameriku! Iskustvo je čudo!

Eto, tako smo vam mi putovali ukupno šesnaest i po sati, a trebalo je preći sveka trista sedamdeset kilometara. Još malo pa bismo avionom u Australiju stigli! Opustili smo se malo ovih par dana, našetali se, vidjeli prelijepih stvari, a onda sutra opet u voz koji će nas, nadam se, dovesti u neko zlo doba do Beograda. Već mirišem i treći dio priče. A kako drugačije, molim vas, kako drugačije… 😉 😉 😉