Kako sam provela prvi dan proljeća

Proljeće je stiglo u naš grad. Jeste, bogami! I to na velika vrata, sa isto tako velikom temperaturom i suncem koje te ošamuti dok si trepnuo. Ja čak nisam stigla ni da trepnem, a već sam vidjela dva tramvaja umjesto jednog, pa se prvi sve nekako preliva u onog drugog, ne znam gdje koji počinje, a gdje se završava! Sva sreća te uđoh u pravi, inače bi me vadili iz ruševina rakovičke fabrike, garantovano! Dabome, sve se to dešava prilikom mog povratka kući, poslije priličnog broja časova, nekog mršavog doručka koji sam upriličila još prije nego što je sunce izašlo, i na kraju, nakon pješačenja od škole do stanice po najvećoj vrućini. Dobro ne vidjeh i tramvaj, i trolejbus i šest trotineta zajedno, ne bi me čudilo. Elem, umigoljim se ja nekako u „trojku“, sjednem naravno sa sunčane strane (a kako drugačije!), stavim kaput preko koljena (ujutro je ipak freško), torbu preko kaputa, lijepo se pokajah što i onaj bračni frotir ne ponesoh da se ogrnem, čisto da kompletiram sliku. Poslije devetnaest stanica intezivnog roštiljanja, cvrčanja i gratiniranja, siđem kod Pravnog fakulteta, s namjerom da udahnem malo vazduha i prepješačim jednu stanicu do narednog prevoza. Međutim, sva onako skuvana i zapečena, sa tendencijom promjene sopstvenog agregatnog stanja, osjetim u momentu kako mi klecaju koljena i kako me hvata neka malaksalost. Mudro, kao i svaka četrdesetogodišnja žena-majka-domaćica, procijenim da me spopala teška glad i da mi je šećer pao ispod normale, što se dabome, dalo ispraviti nekim mini zalogajčićem iz isto tako mini marketa. Odlično, jedan mi je taman bio usput, te uđoh klecajući, kao da su mi prije tri sata anesteziju u oba koljena ubrizgali. Izaberem fino šta sam htjela, okrenem se ka kasi i stadoh da kopam po torbi da upriličim neko od platežnih sredstava. Tražim po onim pregradama, prepipavam lijevo – desno, tamo – amo, uđem do struka u sopstvenu torbu, ali avaj! Novčanika nema! Sad već kreće ubrzano prekopavanje, bjesomučno traganje, preznojavanje, nekontrolisano žmirkanje očima punim nevjerice, pojačani tvist sa koljenima i na kraju totalni šok – novčanika  ZAISTA nema! Nestao! PUF!!! Pa šta učinje sa novčanikom, u glavu li te pufnulo, šašava ženo, mislim se očajno! Gdje je mogao da nestane? Ko je uopšte mogao da ga uzme, ma da mi priđe onako zabetoniranoj kaputom usred tramvaja!! Sva tako ubijena u pojam, vratim kasirki stvarčice što sam uzela (čisto da preživim do kuće), izvinim joj se i onako u dubokoj bijedi i crnom beznađu kažem kako sam izgubila novčanik. Ona me potpuno šokirano pogleda, veli: „Gospođo, šta je s Vama, pa eto Vam ga novčanik u ruci!!!“ Eto ti! PUF broj dva!!! Pogledam u sopstvenu lijevu ruku, kad zbilja eto ga – ponosno se bijeli sa svom dekupaž Ajfelovom kulom i Trijumfalnom kapijom, gleda me, ma samo što ne progovori. Pojma ja nemam kad sam ga uopšte izvukla iz torbe, evo i sad pokušavam da se sjetim. Jedino što sam uspjela da rekonstruišem, kao svaki pravi forenzičar, jeste to da ga nisam konstatovala vjerovatno zato što sam u lijevoj ruci držala i kaput, a cijelo ono bjesomučno prekopavanje sam obavljala desnom rukom, pošto sam torbu, naravno, oko sebe okačila u čuvenom „poštar“ fazonu. Što bi u filmovima rekli – kakav nevjerovatan splet okolnosti!!! E sad, vi ćete sigurno misliti da se tu priča završila, da sam ja uredno platila svoje potrepštine i otperjala dvadeset sedmicom direktno za Mirijevo, ali ne!!!! Tu tek dolazi do zapleta, do glavne dramske scene! Jer, kad me prošao onaj prvi šok, kad sam shvatila da nema razloga za sekiraciju, tek me tada čudo stiglo. Uhvati me odjednom slabost, i od stresa, i od gladi, i od vrućine, krene da mi se crni pred očima, noge ne osjećam, mislim se, sad ću u nesvijest da otresem tačno tu pored kase, ispred voća, a dijagonalno od mliječnih proizvoda! Ma samo mi je to još falilo!! Požalim se kasirki, zamolim je da sjednem negdje, a ono ne da nema da se sjedne, toliko je mala prodavnica da jedva čovjek može i da stane! I, tako ja lijepo završih pravo za kasom! Da, da, prvi put u životu! Posjela me fina gospođa kasirka na onu poskakujuću okruglu stolicu, ne znam da li se ona mrda ili ja od slabosti ševrludam! Napoji me vodom, nahrani čokoladnom bananicom draga moja Kosovka kasirka, povratih se nekako… Htjedoh se ponuditi da sama sebi otkucam račun kad sam već za kasom (i da konačno ispunim svoju želju iz djetinjstva!), međutim odustala sam. Ne treba ljudima dodatno strpljenje testirati, znam ja to, pa nemam zalud čedrdeset i još za koji mjesec kusur. Te lijepo platih što je trebalo, uljudno se zahvalih uz brojna izvinjenja i podizvinjenja pa nastavih svojim putem ka Mirijevu. I tako… Proljeće je definitivno stiglo u naš grad! I u moju glavu, po svemu sudeći… 😉 😉 😉

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Nedostaje Vam još jedan papir!

Kako istorija kaže, još prije dvije hiljade godina Kinezi su otkrili kako se pravi papir. Iako su žarko željeli da tajnu njegovog stvaranja sačuvaju od ostatka svijeta, nije bilo šanse da je sakriju od upornih i ambicioznih Japanaca. Japanci su, kao vrlo vrijedan i disciplinovan narod, odmah po otkrivanju te iste tajne krenuli da rade duplo više i da proizvode četiri puta više papira od Kineza. Kasnije su postupak izrade usvojili i Arapi, da bi ga preko Španaca donijeli sve do Evrope, negdje otprilike milenijum ranije. Vidite, ako niste znali, papir je izmišljen i stvoren da bi se od njega pravili formulari raznih vrsta i namjena. Tako je. Čitava višemilenijumska istorija ovog čudesnog predmeta imala je za cilj samo jednu jedinu stvar – ne štampanje knjiga, izradu fotografija, i ostalih trica iz te kategorije, već je mjesto na tronu među svim mogućim hartijama pripalo upravo i baš formularima! Sigurno postoji legenda koja kaže kako je neki mudri stari Kinez prišao olistalom drvetu na vrhu planine desno od Kineskog zida, pomilovao hrapavu koru rukama ogrubjelim od svakodnevnog rada u poljima pirinča i uljane repice, i skoro šapćući izgovorio: „Od ove kore će jednog dana postati formular, to vidim i to osjećam.“ Dalje je poznato kako su se stvari odvijale, imamo rezultata na svakom koraku.

Lično, ubijeđena sam da su formulari bili tu i još dok su se koristili pergament i papirus, čak i kad se tekst urezivao na glinenim, drvenim i kamenim pločama. Ma postojali su zasigurno i dok se još na lišću i kostima pisalo, a da ne govorimo o korišćenju svile i drugog raznoraznog platna u iste, formularske, svrhe… I onda, dabome, eto ti drevnih Kineza, tog pametnog i učenog svijeta, shvatiše da nešto tako značajno kao što je jedan formular, ne može nikako više da se pravi od hrpe kojekakvih materijala, već mora da se osmisli nešto jedinstveno i kvalitetno, sasvim dostojno ovih dokumenata od izuzetne važnosti! I eto, napraviše papir, kako je već i prethodno ispričana legenda nagovještavala! Kasnije, tokom vijekova, uvidjeli su da to naizgled krhko i osjetljivo čudo može stvarno svašta da istrpi pa se tako pojaviše i knjige. Nastalo je takođe još mnogo drugih stvari, ali to ovog puta nije tema priče, a i skroz je nebitno! Mislim, danas uglavnom čovjek ode u knjižaru da kupi knjigu jer se uz nju dobija bombonjera, lak za nokte, dezodorans ili tečni puder pa što bih ja, dozvolićete, trošila vrijeme i pisala o nekim naslovima, ili što je još dosadnije o autorima tih naslova (oni i nisu od papira!)? Kao i uvijek, pratim trendove i sasvim dobro znam šta je IN, a šta AUT, molim vas. I, dok o knjigama sam odlučuješ (što se danas sasvim lijepo vidi), o formularima ne možeš sve i kad bi htio. Oni su nešto mnogo, mnogo, mnogo više….

Prosječan čovjek je od svog samog rođenja pa sve do prelaska u drugu dimenziju osuđen otprilike na nekoliko hiljada formulara različite namjene. Ako se i ponovo rodi (ima raznih tumačenja na temu reinkarnacije…), opet će ga sačekati sve ispočetka htio on to ili ne, pa rodio se po sto puta u isto tako stotinu različitih mjesta! Jednostavno, od formulara ne možeš nikada i nigdje pobjeći. Pišu tamo kojekakve priče i snimaju veoma napete emisije o tome ko je uspio da pobjegne iz nekog ozloglašenog zatvora, a niko se ne usuđuje da govori na temu formulara. Zašto? Zato što od ove vrste papira niko nikad još nije umakao. Bježali su ljudi iz najčuvanijih ćelija i to sa skroz udaljenih ostrva, ali od onog NEDOSTAJE VAM JOŠ JEDAN FORMULAR, niko nikada nije… A bogami, kako stvari stoje, nikada i neće…

Formulari su čovječanstvu potrebni za sve živo i neživo. Skroz je netačno kada kažu da čovjek može da preživi jedino u okruženju u kojem ima vazduha, vode i hrane. Ne može tako, treba lijepo da se kaže: da bi jedno ljudsko biće moglo da opstane na planeti Zemlji, neophodni su mu vazduh, voda, hrana i pravilno popunjeni formulari! I to je jedina istina. Jer pazite, džabe se bilo ko od nas rodio, počeo da diše, jede i pije, ako prvo izbezumljeni otac ili majka nisu pravilno popunili nekoliko obrazaca u samom porodilištu, koji se zatim šalju u zgradu opštine pa onda i tu mora da se ide, da bi se, dabome, popunilo još isto toliko obrazaca. U principu, kad dobiješ pečat na papiru, e onda zvanično i postojiš, drugačije te ne bi bilo na ovome svijetu! Mislim, druže, ako nisi zaveden u sedamnaest različitih formulara, džabe te majka rodila! Popuni ti taj i taj papir pa ćemo onda da pričamo, ovako si vazduh, nema te!

Papire treba popuniti, naravno, i pri odlasku na onaj svijet. Mislim, kako si živio na ovom tako sa njega treba i otići. A ako si mogao cijelog života i u svim njegovim segmentima predati više hiljada popunjenih formulara na šalter ovaj i onaj, e onda, prijatelju, možeš i ovaj poslednji put! Doduše, nećeš baš ti direktno, ali bez papira te niko nigdje neće pustiti da odeš, čak ni Bogu na istinu pa ko god da ih popuni i preda! Ne znam kako je sa one strane, možda i tamo traže štogod, ali ti odavde nema mrdanja dok se to pravilno ne ovjeri, pa sad ti vidi šta ti je činiti ako nemaš taj i taj list sa tog i tog šalteras. Po mom mišljenju, ne vrijedi ti se s dušom bez pečata i uvjerenja rastajati…

Inače, formulari ti, osim na početku, kao i na samom kraju života, trebaju i za sledeće: za upis u vrtić, za upis u školu, za upis na fakultet, za upis na magistarske i doktorske studije, za zaposlenje, da se udaš ili oženiš, da kupiš stan, da prodaš stan, da kupiš kuću, da prodaš kuću, da kupiš auto, da prodaš auto, da se razvedeš, da tužiš nekoga, da tebe neko tuži, da uđeš i izađeš iz zemlje, da izvadiš dokumenta kao što su zdravstvena knjižica, lična karta, vozačka dozvola, saobraćajna dozvola i pasoš i tako dalje, i tako dalje… Da ne gnjavim, formulari ti trebaju bukvalno za SVE! Bilo koji važan i nevažan potez u tvom životu je praćen gomilom potrebnih i nepotrebnih papira. I to nije u pitanju samo jedan primjerak! E, kad bi tako bilo… Neeee, to su čitave fascikle ovakvih i onakvih obrazaca, koji se nekada i nedeljama sakupljaju! Nema većeg stresa nego kad pročitaš spisak šta ti sve od papira treba da bi obavio neki od gore pomenutih poslova. Te nekakvi posebni obrasci koji se mogu naći samo u toj i toj knjižari, te onaj ovjeren samo u opštini gdje si rođen, te uvjerenje o uvjerenju da si dobio uvjerenje, te oni čuveni NE STARIJI OD ŠEST MJESECI obrasci, te potvrde da si nešto uradio, kao i potvrde da nešto nisi uradio! A da ne spominjemo one dvostrane obrasce sa posebnim oznakama, koji mogu da se popune i ovjere samo u sobi pod tim i tim brojem, na trećem spratu te i te institucije. Pa kad i taj uspiješ da dobiješ, onda te obavezno pošalju u neku drugu sobu na nekom drugom spratu, da bi taj specijalni obrazac dobio djelovodni broj i zaveo se u pod tom i tom šifrom! A nema šanse da ne pogriješiš sobu, makar jednom! Ajde, da vas vidim, kome se nije desilo da ga pošalju u sobu 7, a tamo te neka nervozna i nestrpljiva gospođa zatrpana poslom pa si joj još samo ti falio, uputi u sobu 7A, pritom se najiskrenije gnušajući tvoje nesposobnosti da potrefiš prava vrata u jednom tako jednostavnom sistemu. A još ako pri svemu tome nisi prethodno uplatio ukupno četrdeset dvije takse u maloj pošti u prizemlju, koja je namijenjena samo za poslove te vrste, a ipak stalno dolaze ljudi da plate račune, jer jasno i glasno piše da je to pošta? A šta ćemo onda? E onda te „otresu“ na onom završnom šalteru samo tako! Kao, NISTE PLATILI TAKSE, c, c, c, c…. Pa onda krene i čitav red iza da cokće, jer zbog takvih kao što si ti nam, u stvari, i nikada neće biti bolje. A realno, i kad platiš sve to što treba i tobože mirno dođeš na šalter da konačno predaš sve prikupljene formulare, dokumenta i uplatnice, tamo te sačeka ona čuvena rečenica: „C! Ne možemo ovo da prihvatimo, nedostaje Vam ONAJ formular!“ Naravno, ONAJ koji nedostaje spada takođe u posebnu grupu, i možeš ga dobiti samo ako prethodno iz opštine u kojoj si prijavljen dobiješ uvjerenje, na osnovu kojeg će ti izdati potvrdu, na osnovu koje ćeš da uplatiš toliko i toliko, u svrhu tu i tu pa da se onda vratiš tamo odakle si sve i počeo, gdje će ti MOŽDA i izdati  nedostajući formular. Kažem MOŽDA, jer ne možeš nikada biti siguran da si sve uradio kako treba. Čak i kad stvarno doneseš sve što je potrebno, uvijek možeš očekivati ono: „A, ne, ne, OVAJ formular niste dobro popunili! Ne treba da stoji datum rođenja, nego datum prijave u opštini rođenja, u godini u kojoj ste se rodili! Molim Vas, provjerite to kod matičara u Vašem mjestu rođenja pa se vratite, drugačije ne možemo da završimo ovo što ste tražili!“ Dabome, ne može da završi ukoliko ne posjetiš matičara u mjestu gdje si se rodio, Zar to nije toliko logično i jednostavno…?

Moji omiljeni formulari su upravo oni već pomenuti – sa nekakvim posebnim oznakama i brojevima. Mislim, toliko čovjeku unesu neku specifičnu atmosferu u čitav proces (valjda zato što su i sami tako specifični), da ih ne možeš lako zaboraviti! Eto na primjer, ja sam upisala fakultet prije nešto više od dvije decenije i nikada, dok sam živa, ne mogu a da se ne sjetim dragih, takozvanih ŠV obrazaca. Sve i da hoću, ne mogu ih otisnuti u zaborav, a pokušavala sam, vjerujte mi na riječ! Pazite, ŠV obrazac se nije popunjavao samo jednom, prilikom upisa na fakultet. No, no, no, on je tu bio svakog bogovetnog semestra! Ali svakog!!! Prosto ti dođe da ne završiš prethodni samo da ne bi popunjavao ŠV obrazac! Vjerovatno zato se toliko i oduži studiranje u pojedinim slučajevima, ozbiljno vam kažem! Jer dok ispišeš sve četiri strane (na kojima se vrte sve neka slična a vrlo različita pitanja), a vjerovatnoća da si sve ispravno popunio je ravna nuli i ničemu, pa sačekaš kilometarski red ispred studentskog referata, pa konačno uiđeš, a tamo te čeka prilično jeziva osoba zadužena za studentska pitanja, pa ako još ustanovi da ŠV nije kako treba!! Ili, ne daj Bože, da si kojim slučajem ZABORAVIO da ga priložiš uz ostala dokumenta!!! Pa, tu već vidiš da nećeš skoro studiranje završavati, da si zalud i upisivao, ako već nisi u stanju da popuniš i priložiš jedan obični ŠV obrazac. I to će ti svaki referent za studentska pitanja potvrditi, bez daljnjeg! Savjesni su oni i dobro procjenjuju ljude pa razmisli malo ako ti kažu da nisi za dotični fakultet, jer, činjenica je da bez ŠV obrasca nema upisa, a bez upisa nema završetka, a ako ti nije stalo da upišeš i završiš, onda o čemu dalje pričati? Onda nisi ni za šta i idi kopaj kanale, ili radi neki drugi pošten posao, kad već nemaš ŠV obrazac i nije ti bilo stalo da ga ispravno popuniš i priložiš. Mislim, sami svoju sudbinu krojimo, a ti je zapečati, ako si tako već odlučio. Što bi stari rekli, sam pao – sam se ubio. Ili u ovom slučaju: sam pao, sam nije popunio ŠV obrazac, sam se ubio…

Eto, pokušah ukratko da vam prikažem čudesni svijet formulara i to sve od drevnih Kineza pa do danas! Da budem iskrena, laknulo mi je što pronađoše papir. Mislim, volim ja drveće i u suštini mi je žao što strada zarad tako neslavne uloge, ali nemojmo se lagati, ko bi još volio da urezuje ŠV obrazac u kamenu ploču? Ili da ga oslikava na svili pa još pogriješi i sa takvim proizvodom uđe u studentski referat… Ovako, ponoviću, papir trpi sve! A sada me izvinite, odoh do knjižare, dijele začin od sušenog povrća uz najnoviji bestseler, a valja mi supu zakuvati…

Halo, iz banke zovem!

Svi službenici zaposleni u bankama imaju obavezu da te s vremena na vrijeme pozovu telefonom i ponude svoj najnoviji proizvod u vidu pozajmljenog novca. Dakle, zaduživanje na hiljadu i jedan način, ukopavanje na raznim nivoima, negdje ti samo obrve vire! I dok tražiš najbezbolnije rješenje za određeni novčani problem, eto ti njih sa idealnim problemom za to rešenje. Jer, šta si drugo sebi uradio, jadni čovječe, nego napravio žestoku muku uzimanjem raznoraznih kredita i kartica? Vratiš na jednom mjestu, a na drugom ti sa ljubaznim osmjehom, vrlo profesionalno uzmu poslednju dlaku sa glave, najskriveniji komadić duše! I još ti na kraju zahvale porukom! Kao, poštovani korisniče, zahvaljujemo na uplati i drž’te se, trebaće kože na leđima i sledećeg mjeseca. Srdačno, Vaša banka.

Eto, baš prije neki dan su i mene zvali. Prepoznala sam broj, jer me uvijek zovu iz iste filijale, a to je ova na Mirijevu u koju redovno idem. Bogami, tamo se već osjećam kao kod kuće i svi me znaju! A naročito me vole one dvije „operaterke“, sve trljaju ruke kad me vide! K’o vele, ooooooo, evo ove fine žrtve, sad će da padne jedan dobar keš kredit bez potvrde sa posla, ima oči da joj cakle do Uskrsa! Međutim, kad me ne vide neko duže vrijeme, onda obavezno zovu telefonom. I da vam kažem, lijepo je što brinu da ne propustim nešto novo! Kamo lijepe sreće da me tako zovu i iz butika, parfimerija, supermarketa, apoteka…. Pa da uvijek imam uvid šta je najpopularnije i najpovoljnije što se nudi. Evo kako to brižno ova moja banka radi…

– Halo, dobar dan, iz banke zovem, gospođo, Vi ste?

– Dobar dan, mi smo, mi smo, gospođa dabome. Izvolite?

– Evo da Vam sa zadovoljstvom ponudim najnoviji brzi keš kredit u visini od milion i po, a rok otplate je i do deset godina. Veoma povoljno!

– Milion i po? Jeste, povoljno je, dabome. Nešto povoljnije skoro nisam čula! Nego, da niste Vi tražili nekog sa Dedinja? Iz Pariza?? Sa Palma de Majorke možda??? Vi znate da sam ja prosvetni radnik iz Mirijeva, predajem oblike, kontrapunkte i solfeđo! Prosto ne znam kako se moj profil uklapa u milion i po…

– Ne, ne, ne, gospođo, upravo Vas sam tražio. Evo imam sve vaše podatke pred sobom. Koliko vidim, imate mogućnosti za ovako povoljan kredit, a sve ove koje već imate, možete objediniti u jedan jedini pa da ujedno refinansirate, a i da Vam ostane velika svota novca na raspolaganju. I sve to možete otplaćivati čak deset godina! Mislim da nije za zanemariti. Ni jedna banka još uvijek nema ovako dobru ponudu, a Vi šte naš dugogodišnji klijent pa je red bio da Vas među prvima obavijestimo.

– Zlatni ste zaista, baš sam počastvovana! A je l’ može tri miliona? Mislim, isto tako na deset godina, ukoliko me Onaj odozgo pogleda milostivo pa da i poživim do tada…. Malo mi je nešto ovo što ste mi ponudili! Kad već dajete – nek’ ide duplo! Takva sam ti ja!!!

– Hmmmm, ovaj, nisam siguran da ispunjavate uslove za tri miliona, ali možete doći direktno u banku pa ćemo naći rešenje.

– Sigurna sam da ćete naći, štaviše, ne sumnjam ni mrvicu!!!

– Onda, mogu da upišem da sam Vas obavijestio i da ste pozitivno ocijenili našu ponudu?

– Može, kako ne može! Ih! Pa ja sam uvijek pozitivna kad su takve stvari u pitanju, čak se nekada slatko i nasmijem! Mislim, račun mi je negativan, ali važno da je stav pozitivan. Minus i plus, razumijete, hehe…

– Ovaj, u redu, hvala, gospođo, prijatan dan!

– I Vama, gospodine, po milion i po puta za deset godina! Živi bili s kamatom, i da Vam je svaki trenutak kao Revolving kartica!!!

E sad, morala sam malo da nakitim i ukrasim čitav ovaj razgovor, da ne bude baš onako sterilan i strogo-poslovno-dosadan i da može sa zanimanjem da se čita.  Međutim, suština je ostala potpuno ista! Doduše, ja sam pukla u smijeh kada mi je gospodin ponudio sumu i rok otplate pa sam morala da se izvinjavam, ali vjerujem da se nije nešto naročito potresao. Vidio rođak sa kim ima posla, vjerovatno ima još dvadeset prosvetara na spisku, a ne sumnjam da su svi prasnuli u smijeh kada im je to ponudio! Jeste, veseli smo ti ljudi mi prosvetari, duhoviti, vazda za šalu spremni, vickasti po cijele dane! A sad vas pozdravljam, idem da napravim spisak šta sve mogu da uradim sa milion i po za deset godina, veliki planovi su u pitanju, ne smijem ni časa časiti!  😉 😉 😉

 

 

 

Živjeti zdravo

Zdrav život je potreba, da ne kažem i obaveza, svakog prosječnog čovjeka. U današnje vrijeme mogućnosti za njegovo ostvarenje su zaista beskonačne i ne postoji ni jedan jedini segment koji nije propraćen enormnim brojem savjeta, predloga, recepata, linkova za adekvatne sajtove, blogova-vlogova-i ostalih logova, ustanova, grupa podrške, kao i svega ostalog, ne bih do sutra nabrojala. Čega god se dotakneš i za šta god da se zainteresuješ po tom pitanju, obaspe te odjednom sedamdeset hiljada informacija, ne znaš odakle bi počeo, a ni gdje te kraj čeka. Dok sve prebereš, pročitaš i sortiraš u glavi pa dok procijeniš šta bi ti od svega ponuđenog uopšte odgovaralo, zaboraviš i zbog čega su ti u stvari svi ti podaci i bili potrebni. Pa ti ostani zdrav, što bi se popularno reklo u narodu.

Na primjer, zaboli te nešto (bilo šta – glava, ruka, noga, prst, leđa…) i sad, potrebno ti je da saznaš zbog čega se taj bol javio i kako ga otkloniti. Da se razumijemo, vrlo mali broj ljudi će se istog momenta uputiti svom izabranom ljekaru. Prije nego što dođe do peripetija sa zdravstvenim sistemom i ustanovama, većina se odluči na nekoliko, među narodom veoma priznatih i cijenjenih postupaka. Prvo i osnovno, čim osjetiš bilo kakav bol, posjetiš internet. Jeste, internet ti na ukucani pojam „bol u nosu“ izbaci oko dva miliona informacija za sekundu, i ko je onda lud da ide kod ljekara i čeka tri sata, je l‘? I, kad pročitaš neke od tih podataka, ti vidiš da si u stvari već odavno umro i da je upravo smrt pravi uzrok tvog bola u nosu. Da pojasnim, sve ono što pročitaš na internetu, a tiče se određenog zdravstvenog problema ili smetnje, uvijek te vodi direktno Bogu na istinu. Čak i ako su spomenute neke malo drugačije opcije, opet te na kraju čeka kobna sudbina i to ti je to. U suštini je vrlo jednostavno – imaš dva miliona informacija u sekundi i svaka ima fatalni ishod, posredno ili neposredno, nema mnogo filozofiranja. Rečenice koje možeš sresti su sledeće: „Bol u nosu je najčešće povezan direktno sa najvažnijim dijelom mozga, što svakako ukazuje na najteže moguće oboljenje sa kojim se moderna medicina ikada susrela.“ „Bol u nosu nije nimalo naivan, i mnogi ljudi ignorišu ovo stanje sve dok već ne bude kasno.“ „Ukoliko osjetite bol u nosu, ODMAH se javite najbližoj zdravstvenoj ustanovi, gdje će se za Vas uspješno pobrinuti ukoliko stignete na vrijeme.“ Eto, tako otprilike na internetu izgledaju rješenja za vaš zdravstveni problem.

Naravno, kad već vidiš da si umro i da nemaš šta više da izgubiš, ništa te ne košta da probaš još nekoliko mogućnosti. Na kraju krajeva, jedino možeš da dobiješ, da se nekako retrogradno povratiš i izliječiš pa zašto ne pokušati? Tu na scenu stupa domaća apoteka. Inače, u ovoj vrsti farmaceutske kuće najčešće se mogu naći takozvani univerzalni ljekovi: aspirin koji liječi bukvalno sve (bilo koji spoljašnji i unutrašnji bol, svrab, nelagodnost, utrnuće, spazam, istegnuće, nesanicu, igranje očnog mišića, a dobro je i da se rastvori u vodi sa šamponoma i kada se time opere kosa, kažu, sjaji k‘o rosa u podne!), izvjesni analgetik – jedna jedina priznata vrsta već četrdeset godina unazad ( uzima se u slučaju da aspirin ne pomogne, a efikasan je kod potpuno istih tegoba kao i on, osim možda za pranje i sjaj kose) i roze tablete (ne zna se tačno za šta su, ali se uopšte nisu pokazale kao loše, kaže komšinica odozgo da su njoj život spasile!).

Ako ni kućna apoteka ne pomogne, ideš u onu drugu – državnu ili privatnu – izneseš problem, a oni te, ili upute kod izabranog ljekara pošto ne mogu nikako na svoju ruku da prepišu najskuplji lijek u prostoriji (pa to, u stvari, uradi isti taj ljekar kod kojeg te pošalju), ili ti još češće prodaju neku ekstra-super-fantastičnu supstancu po još fantastičnijoj cijeni, moraš isti onaj bolni nos da prodaš da bi ga kupio. Ali ako liječi, prodaj bogami i nos i njivu pride, bez obzira što je to opet neka vrsta aspirina, samo pod skroz drugim, mnogo zvučnijim i nekako učenijim imenom!

Na kraju ipak odeš kod ljekara, što jes‘-jes‘! Doduše, prvo zakažeš. Onda kad dođeš na zakazano i kažeš šta ti je, dobiješ uput za novi pregled, koji dabome opet moraš da zakažeš. Ima slučajeva i gdje moraš da zakažeš termin da bi zakazao pregled, znači, zakazuješ zakazivanje! Tako je! A dok sve to obaviš, nos je odavno prestao da te boli, a kako si već ušao u sistem, tamo te pošalju na neke sasvim desete analize pa pošto već čitav dotični sistem uzurpiraš, onda je red da ti nešto i pronađu. Kad malo bolje pogledaš, nije ni čudo što svi odmah konsultuju internet, tamo je bar sve jasno i nadasve efikasno…

U vrijeme sve veće zastupljenosti brze hrane na tržištu, kao i raznih namirnica sumnjivog porijekla, savremeni čovjek se neizostavno susreće sa problemom zdrave ishrane. Naime, ponuda namirnica je ogromna, a malo šta je kvalitetno. Eto baš prije neki dan gledam na televiziji jednog poznatog britanskog kuvara, osuo drvlje i kamenje na majku troje djece, jer im je umjesto sopstvenog, organski uzgojenog, ubranog, opranog, skuvanog, oljuštenog, ispasiranog i začinjenog paradajza, ona ponudila onaj kupovni! Skandalozno, zaista! Mislim, manite me toga što žena radi, vodi računa o troje male djece pa još živi u samom Londonu, šta joj fali da uzgoji nekoliko domaćih paradjzića! To ne da NE MOŽE, nego prosto NE SMIJE biti prepreka da ponudiš nejakoj dječici zdravu organsku hranu, umjesto nezdrave iz prodavnica. Mada, da ipak ne griješim dušu, i izbor zdravih kupovnih namirnica nije baš tako zanemarujući, možeš sasvim pristojno da se hraniš! Vidim, kod nas nema dobre, kvalitetne trpeze, ukoliko se tu obavezno ne nađu: kinoa i čia sjemenke, godži bobice, čičoka, artičoka, kumkvat, kurkuma, nešto na slovo Z (odlično za memoriju i protiv „listanja“ noktiju!), limeta (nikako limun ili pomorandža!), ulja od svih postojećih i nepostojećih hladno cijeđenih sjemenki, nekakve ljepljive gljive iz sopstvenog uzgoja, ma čuda svakojaka! Što se čudnije zovu i što sa veće razdaljine dolaze, to su sve zdravije i zdravije! Lično, uopšte mi nije jasno kako sam uspjela da preteknem, odrastajući na domaćoj maminoj kuhinji koja je uključivala toliko dosadne i neefikasne namirnice kakve su povrće, voće, riba i meso, a sve, zamislite, porijeklom iz iste države u kojoj sam rođena! I onda sve konzumirano u umjerenoj količini, a ukusno spremljeno. Mora biti da smo svi mi koji smo dočekali ove godine, stvarno imali sreće, nemam drugog objašnjenja, svega mi!

Zdrava hrana, dozvolićete, nikako ne ide i bez isto tako zdravih tekućina. Osim sokova od limete, limuna, grjpfruta, klementine, mandore, jabukovog sirćeta, vodice sa đumbirom i krastavcima, kao i čudesnog odvara od lanenog ili prosenog sjemena (balansiraju metabolizam, čiste organizam od toksina i razbijaju masne naslage), nikako smijete zaboraviti ni napitke ljekovite za krv, srce i kosti. Za ove tri stavke preporučuju se obavezno vino, pivo i rakija. Vino kao odličan regulator crvenih krvnih zrnaca, rakija kao melem za cirkulaciju i pravilne otkucaje srca, i pivo koje ima blagotvorno dejstvo na strukturu i gustinu kostiju. E sad, priznajem da je malo nezgodno organizovati pravilan raspored unošenja svih ovih blagočinstvujućih tečnosti za svega dvanaest sati. Baš nisam pametna, vjerujte. Jer ako prvo kreneš sa vinom, pivom i rakijom, do podneva si već onako prilično mortus pa nije baš najsigurnije da ćeš se sjetiti da popiješ sve ostalo. Međutim, ako se krene obrnutim redoslijedom, ne znam naprosto koliko će sve to stomak moći da istrpi, jedino ako ubacimo eventualno i svježu vodu od kuvanog integralnog pirinča, kažu da je fantastična za probavu. Eto, procijenite sami šta u tom slučaju raditi, na volju vam je, imate cijeli dan!

Ubrzan život i vrlo često nezdrave navike kod velikog broja ljudi dovedu do većeg i nepoželjnog broja kilograma. Dakle, vrlo lako se nabace, a jako teško se odbacuju, koliko god da ih tjeraš neće ni da mrdnu! Međutim, danas je čitav taj proces mršavljenja znatno lakši, jer ako samo na pet minuta konsultujete neku od društvenih mreža, ili određeni sajt za zdravo i efikasno mršavljenje, naići ćete na sledeće:

– kako skinuti deset kilograma za četrnaest dana;

– smršajte sedam kilograma za samo tri dana;

– dijeta koja je zapalila internet – za četiri dana dvanaest kilograma manje;

– izgubite stomak dok spavate;

– bez masnih naslaga dok trepnete;

– uz ovu dvodnevnu dijetu vaši kilogrami će postati prošlost.

Vidite i sami, mogućnosti su ogromne pa kako se odlučiti za pravu? Mislim da je sve samo pitanje pojedinca, kako kome prija i kako mu organizam reaguje na neku od predloženih dijeta. Na primjer, lično, ne bih se baš odlučila da izgubim stomak dok spavam, jer ko će ga ujutro tražiti? Otkud ja mogu i da naslutim gdje je on u toku noći nestao? Inače, ujutro uvijek volim prvo da popijem kafu, pardon, limunovu vodu sa toplim odvarom od lanenog sjemena, ne mogu sad još i stomak tražiti! A i kad pročitam sve ove kombinacije dana i izgubljenih kilograma, živa se zapetljam! Kao da rješavam tekstualne matematičke zadatke, koji mi nikad i nisu išli od ruke. Nekako bi mi najviše leglo ovo gubljenje masnih naslaga dok trepćem, vježbam ujedno i očne mišiće, valja se, neće da škodi!

I na kraju, kao još jednu stavku u vođenju zdravog i kvalitetnog života, svakako treba spomenuti onaj duševni mir i duhovnu ravnotežu. Pa jeste, džabe vam i zdrava ishrana i trista čuda, ako ste konstantno napeti i pod stresom. Ima na društvenim mrežama fenomenalnih savjeta, i svi su predstavljeni u koracima, takozvane „duhovne koračnice“, kako bih ja to popularno nazvala. Ima raznih: „Nađite put do smirenja u deset koraka.“ „U tri koraka otjerajte stres od sebe i svoje okoline.“ „Pomoću sedam koraka do pozitivnog stava.“ „Sedamnaest koraka do savršene ravnoteže sa samim sobom.“ Da napomenem, pomoću koraka takođe još možete: vaspitavati djecu, praviti sarmu, napraviti plastenik, izliječiti alergiju na grinje, zamijeniti gumu na autobusu, otvoriti sopstveni bioskop i još mnogo, mnogo korisnih stvari, takođe neophodnih za kvalitetno i neometano bivstvovanje

Kao što vidite, mogućnosti su neograničene, samo ih treba dobro istražiti i na najbolji način prilagoditi sebi. Iskreno, ne vidim nikakvo opravdanje za izbjegavanje svih ovih blagodeti, tako da izvolite, zdrav život je vaš! Da vas ne pita poslije starost gdje vam je mladost bila i na kakve nezdrave besmislice ste je protraćili. Udovoljite sebi i vaša podsvijest će vam biti zahvalna. I tako dalje, i tako dalje…

Kako pravilno čekati red u pošti

Čekanje u redu u pošti svakako predstavlja jednu sasvim posebnu disciplinu u svakodnevnim životnim aktivnostima i obavezama prosječnog građanina. Nije isto čekati red u prodavnici, u banci, apoteci ili moliću lijepo, u pošti. Vi sigurno mislite da su to potpuno iste stvari, kao, red je red, čekaš ga na isti način gdje god se zatekneš, dakle, o čemu tu uopšte ima da se priča? E, ima, kad vam ja kažem, onako iskreno i prijateljski, a da budem neskromna, i iz perspektive jednog već prekaljenjog čekača-profesionalca! Mislim, čekam u redovima različitih namjena već nekoliko decenija i nema šanse da moja izrazito senzitivna priroda nije registrovala tu toliko specifičnu atmosferu i energiju koje se manifestuju prilikom čekanja na uplatu-isplatu, prijem pošiljki, slanje telegrama i ostalih hartija od značajne vrijednosti. Ne može se takvo iskustvo nikako staviti u isti koš sa čekanjem u redu, recimo na kasi, jer tom prilikom se baviš sasvim drugim problemima i situacijama, na primjer, zašto te gospođa iza uporno gura kolicima u leđa, kojeg su ukusa nove žvake izložene direktno pred sopstvenim nosom (taman ti se nude onda kada si najranjiviji – umoran od čekanja u redu i preračunavanja koliko će ti nakon kupovine ostati u novčaniku – pa kupiš ih htio, ne htio, čisto onako da utopiš tugu!), kako otvoriti kesu koja je uvijek toliko čvrsto slijepljena, da ti se svijetlo na kraju tunela ukaže tek kad se kasirka maši onog vlažnog sunđerčića i omogući ti uspješno pakovanje pazarenih namirnica! Dakle, sasvim druge stvari su tu u pitanju, nemojmo se zavaravati.

Ovamo, u pošti, preokupacije su skroz druge prirode. Izdvojiću one najvažnije i najčešće, a sve to na osnovu uzoraka ispitanih u određenom vremenskom periodu. Kako se i sama osjećam kao uzorak prve kategorije, time će i cijela ova prezentacija biti, što bi se reklo, iz samog epicentra zbivanja! Dakle, da počnem polako…

1) Veoma je važno utvrditi najpogodnije vrijeme dolaska u poštu pa u tom smislu možemo izdvojiti nekoliko tipova ljudi:

– oni koji vrlo precizno i organizovano kalkulišu kada je ispred šaltera najmanja gužva. Njih možete vidjeti ili rano ujutro (ukoliko nije dan za penzije, jer u tom slučaju svaka vrsta kalkulacije pada u vodu), ili pred sam kraj radnog vremena pošte, ili čak negdje u vrijeme smjene (oko 13h), pošto računaju kako niko nema strpljenja da detaljno isprati primopredaju pazara i ostalih dužnosti među šalterskim službenicama, što za ovu vrstu ljudi predstavlja idealnu priliku;

– oni drugi, koji apsolutno ne biraju kada će doći i ne interesuje ih ni koliki je red, ni koliko će morati da čekaju. To su zaposlena i zauzeta lica, koja jedva stignu da izdvoje vrijeme za bilo šta u životu pa kad odluče da odu u poštu i plate račune, oni će to svakako i uraditi;

– oni treći, koji najradije dolaze u vrijeme najveće gužve i što je više ljudi koji čekaju, raspoloženje im naprosto raste. Skloni su održavanju reda koji se formirao, kontrolisanju novopristiglih lica, onih koji su u šalterskom procesu, kao i odlazećih persona. Vrlo su ažurni, spremi na bilo kakav vid komunikacije u bilo koje doba dana i ne može im promaći ama baš ništa;

– oni četvrti, koji obavezno promaše radno vrijeme pošte pa pored svih dvanaest sati koliko uglavnom šalteri rade, oni dođu pet minuta poslije zatvaranja. Onda se žestoko iznerviraju, kritikuju državu i sistem uz obavezan komentar kako ne bi nijednoj službenici „pala kapa s glave“ da odsjedi još koji minut na radnom mjestu kad se on već pojavio. Takve osobe su nezadovoljne i što pošta ne radi nedeljom, kada bi, u stvari, za njih idealno bilo da odu i završe šta imaju.

2) Ukoliko nemate ništa za plaćanje ili preuzimanje, već vam je potrebna samo određena informacija, nikada i ni pod kojim uslovima nemojte da se obratite već formiranom redu čekača sa rečenicom: „izvinite, treba samo nešto da pitam!“ Takvom izjavom nećete sebi omogućiti prilazak šalteru prije svih ostalih, a izazvaćete čitavu lavinu komentara i reakcija. Jedna od najpopularnijih izjava je svakako: „Svi mi treba nešto da pitamo, gospođo, pa ne idemo preko reda!“ Ili možda: „Kakav je to način?! Pa ja čekam već pola sata, a ona bi samo da se provuče! Stanite u red kao i svi ostali, molim Vas!“ Ili eventualno: „Pa zar smo mi svi koji ovdje čekamo, budale???“ A da ne pričamo o onom obaveznom sramota-na-šta-ovo-liči-jeste-li-vidjeli-šta-se-radi-nemam-riječi-propala-država sklopu rečenica. I onda tu krene opšta rasprava, žučne se diskusije pokrenu, ubacuje se sve više i više govornika pa se često desi da se skrene skroz na neku desetu temu. Na kraju više niko i ne zna oko čega je galama uopšte nastala, sve dok ne vide onog mučenog „pitača“ kako, koristeći gužvu, najnormalnije priča sa šalterskom službenicom. E, onda kreće sve ispočetka…

3) Dok čekate red, morate voditi računa o tome da svemu i svakome uputite neophodnu kritiku, ako ne na glas, onda u sebi. Jer, kad malo bolje pogledate i oslušnete oko sebe, zaključićete da nije dobro ni kada radi samo jedan šalter, a ni kada ih ima više. Kad stranke prima njih nekoliko, to ne valja, jer je ona gospođa za šalterom broj dva, iz suprotne smjene, brža od svih ovih zajedno pa bi bolje bilo da ona sama radi, nego što rasipaju državni novac na neradnike. Međutim, ako je otvoren samo jedan šalter, to je svakako skandal prve vrste, jer kako može jedna jedina osoba da usluži TOLIKO ljudi koji čekaju?! I gdje su onda svi oni jadni mladi ljudi koji uzalud čekaju posao? Nema, država štedi baš tamo gdje ne bi trebalo, kao i uvijek! Dalje, nije dobro ni kad je šalterska službenica ljubazna, a ni kad je sušta suprotnost tome. Ako je kojim slučajem prijatna i učtiva, onda se zapriča sa strankom, to traje u nedogled pa red iza samo raste, umjesto da se smanjuje. A ako ta gospođa nema veze sa ljubaznošću, tek to je strahota za sve prisutne, jer je „narod ionako danas izmučen svim i svačim, da bi se tamo kojekakvi istresali nad njim.“ Zato je najbolje da budete onako osrednje ogorčeni na sve živo, znači, ne ni pretjerano, jer će vam onda reći kako današnji ljudi nemaju ama baš nimalo strpljenja ni za šta. Takođe ne ni premalo, ispašće da vas nije briga ni za šta, a kako da nam bude bolje ako se sve prihvata tako ravnodušno. Veoma topao savjet – . pronađite mjeru, namrštite se koji put, zapanjeno odmahnite glavom tu i tamo, zacokćite povremeno i eto! Obavili ste svoje dužnosti u redu, u pošti.

4) Kada završite sa strpljivim čekanjem u redu i dođete do same linije iscrtane na podu, koja znači da ste sledeći za šalterski susret prve vrste, nemojte misliti da je to kraj vašim dešavanjima u ovoj ustanovi. Vidite, nekoliko puta mi se desilo da „popijem“ najjače kritike upravo na tom mjestu – iza linije, na samom finišu čitavog poštanskog putešestvija! Stvar je bila u tome što nisam krenula ka slobodnom šalteru iste nanosekunde kada je prethodna stranka završila svoj posao. Ispalo je kako uopšte nisam skoncentrisana, kako apsolutno ne pratim koji će se šalter prvi osloboditi pa onda on zvrji prazan TOLIKO dugo, a red se time samo bespotrebno zadržava. Dakle, oko sokola, start leoparda, brzina i lakonogost gazele su vam potrebni kada ste sledeći na redu! I samo da znate, „red iza“ se već toliko usavršio u kontroli i snimanju podataka „reda ispred“, da se sada ne zadržava sve na riječima upozorenja. Možete očekivati blago gurkanje prema slobodnom šalteru, diskretno ćuškanje ka šalterskoj službenici, suptilno tapkanje po ramenu uz neizostavno upozorenje: „Pa šta čekate više??? Vidite da se šalter oslobodio??? Zadržavate red, zaboga, ima nas još koji hoćemo da platimo!!!“ Prema tome, pamet u glavu i vjetar petama, čim na vas red dođe, ne pravite zastoj bez potrebe, čekaju ljudi!

Eto vidite o čemu sve treba da se vodi računa kada ste učesnik jednog takvog događaja kakav je red u pošti. Nadam se da ste shvatili kako to nije nimalo naivna rabota i da u cijelu priču treba ući sa adekvatnom obukom. Kada samo onako nepripremljeno uletite u kompletan proces, izaći ćete iz njega prilično šokirani, zapanjeni, unezvjereni i totalno bez teksta. Ovako, informišete se, pojedete nešto da ne biste išli praznog stomaka, spakujete čokoladicu za bolju koncentraciju (trebaće kada dođete do završne linije), vodu da ne dehidrirate (ukoliko je red već formirao „zmiju“ između svih onih stubića i traka!) i hrabro u akciju! Već nakon nekoliko puta postajete profesionalac. Evo pitajte mene, ja sam vam uzorak nad uzorcima… 😉 😉 😉

Vinograd

U Boki, u Kamenarima, lijevo od naše kamene kuće, kad izađeš iz vrta, prošavši prethodno kroz malu kapiju čija vrata udare u okvir uvijek istom jačinom proizvodeći onaj specifični, kratki, tupi zvuk, naići ćeš na ogradu od žice, sa vratima bogato obraslim u razne vrste korova svih boja, bodljikavih i manje bodljikavih. Ta vrata se sa jedne strane naslanjaju na limenu garažu, u kojoj oduvijek obitava porodični auto. Otkad znam za sebe pa sve do današnjih dana, garaža je tokom cijelog dana bila otvorena, u slučaju da auto zatreba za neke hitne poslove, a čim padne mrak, ona se zaključavala. Čudni su noćni sati, nepredvidivi su trenuci u njeno gluvo doba, ne znaš nikad da li će auto, ili čak cijela garaža, dobiti noge i otperjati u nepoznatom pravcu, zato su mjere predostrožnosti kod nas uvijek bile na najvišem mogućem nivou. Ono što mrak ugrabi jutro teško povrati pa nije ni čudo što su se lanci i lokoti zaključavali čim poslednji zrak sunca zađe iza kruševičkog brda. Dobro, malo sam dramatičnije to opisala, ali najvjerovatnije tako bi vam moj otac objasnio čitavu situaciju, a koje zrno dramatičnosti nikad nije na odmet, bar kada je naša porodica u pitanju. E sad, iza limene garaže, tog čudesnog četvrtastog bezbjedonosnog sistema, nalazila se, a i još uvijek se nalazi izvjesna livada. Bar je nekad to bila prava pravcata livada, pokošena, sređena, takozvani Raj za dječije noge, kao i idealna prilika za roditeljska slobodna popodneva dok te iste dječije noge trče po livadi. Danas je potpuno zarasla u visoku travu, skoro neprepoznatljiva, kao i vrata koja do nje vode, a koja sam na samom početku spomenula. Takva je otkad više nije u našem vlasništvu, a zašto je baš toliko zanemarena od strane novih vlasnika, to još uvijek nikome nije poznato.

E sad, ko god je počeo da čita ovu moju skromnu priču, sigurno će se zapitati zašto je tema jedna obična livada. Pitanje je svakako na mjestu, jer, da se na toj livadi nalazi, na primjer, neka kuća pa da u kući živi porodica sa četvoro djece, od kojih je najstariji sin bio onomad u Americi, u najužem izboru za kosmonauta koji je trebalo da leti na Mjesec, e tu bi sigurno dosta toga zanimljivog imalo da se kaže. Ovako, imaš jednu pravougaonu, ravnu površinu obraslu travom, opkoljenu žičanom ogradom, a djelimično zaklonjenu limenom garažom i to je otprilike to! Međutim, ako zagrebemo malo više po površini (ne bukvalno, naravno!) i prođemo kroz ona zarasla vrata (opet simbolično!), imaće tu štošta da se ispriča i podijeli sa drugima. Treba samo odnekud početi…

Na dotičnoj livadi se prvobitno nalazio vinograd, dakle, uzgajalo se grožđe koje je kasnije služilo u različite svrhe – za jelo, a kasnije prerađeno i za piće. Prema usmenim porodičnim podacima, ova mirišljava živopisna voćka se tu uzgajala sve negdje do dvadesetih godina prošlog vijeka. Kako moja mama kaže, a ona je obično u pravu, svijetla istorija ovog vinogradarstva je počela lagano da se gasi onda kada je djed Mato otišao u Ameriku, a to je bilo 1921. godine. Po njenoj pretpostavci, on je bio zaslužan za višegodišnji dobar i uspješan rod grožđa pa kada je sve to napustio na ne baš tako kratak period, vjerovatno je nestalo i interesovanje ostatka porodice za ovaj voćarski posao. Dakle, otprilike tada je počela transformacija vinograda u livadu, prelazak iz korisnog u zabavno, smjena porodične istorije i budućih događaja. Zanimljvo je da moji roditelji (a i mi mlađi) i dan danas to mjesto zovu vinogradom, iako od grožđa više nema ni traga ni glasa, i odavno su ga zamijenila stabla drugih voćki. Možda će ovo nekome biti neobično, ali meni nije baš nimalo, jer se u našoj kući gomila stvari ne naziva pravim imenom, već onako kako su se nekad zvale, ili kako im je neko drugi dao ime u određenom momentu i prema određenoj namjeni. Prema tome, za mene je najnormalnija bila situacija u kojoj ja nekoj drugarici ili drugu predložim da krene sa mnom u vinograd da se igramo, bez obzira što će tamo vidjeti jedino trešnje, smokve i travu zelenu. Kako god to da shvati, začuđeno se osvrćući oko svoje ose i tražeći makar neki dokaz da smo u vinogradu, bar jedno jedino ljubičasto zrno, moj drugar – gost je prosto morao da prihvati datu situaciju, jer su to činjenice porodične istorije nalagale, a one se ni pod kojim uslovima nisu mogle mijenjati…

Inače, na ovoj zelenoj površini od oko sedamsto kvadratnih metara ja sam provela veliki dio svog zanimljivog djetinjstva. Da napomenem da sam se oko veličine ovog dragog travnatog komada zemlje detaljno informisala, jer što se tiče lične procjene, kao i opažanja bilo kakvih detalja, tu se nikad nisam proslavila, ali uopšte! Da spomenem samo jednu situaciju u kojoj je trebalo da umjesto rođene sestre osmotrim jedno potkrovlje u Beogradu, koje je htjela da iznajmi, a koje su joj preporučili. Kako je još uvijek bila u Boki, a kako su imali neograničeno povjerenje u moje procjenjivačke sposobnosti, tako sam se ja, kao veliki stručnjak za nekretnine, zadesila u jednoj vrlo zanimljivoj kući, pregovarajući o useljenju i plaćanju, sve to naravno u sestrino ime. Po mojoj priči, trebalo je da se useli u prelijepo svijetlo potkrovlje, udobno kao u onim idiličnim filmovima, u kojima se radnja odvija u bajkovitim planinskim predjelima, sa gomilom prelijepih brvnara čiji krovovi stidljivo proviruju ispod visokog sniježnog pokrivača. Sve to je bilo kao stvoreno za jednu umjetničku dušu kao što je moja sestra, gotovo da se i sama mogla zamisliti u tom savršenom prostoru kako vježbucka etidu na klaviru, dok se u kaminu bljeska vatra u trideset nijansi crvene i narandžaste boje. Eno je i dan danas se pita gdje sam ja vidjela te ogromne prozore i tu blještavu svijetlost, pošto ih ona sama nikad tamo nije srela. Sve dok ne upali sijalicu. Onda je i mogla nešto da vidi. Prema tome, da ne bih svoje omiljeno mjesto za igru upoređivala sa brojem fudbalskih igrališta, jer bi ih vjerovatno bilo deset u nizu, fino sam se raspitala i dobila precizan odgovor. Stvar riješena! Kao što već rekoh, taj vinograd – livada je bio moje omiljeno mjesto za igru, i tu sam sa svojim raznovrsnim društvom provodila popodnevne sate sve od početka proljeća pa, bogami, i do sredine jeseni, ako nas vrijeme posluži. Igrali smo se svega i svačega, šta god nam padne na pamet. Sjećam se da smo priređivali i predstave za lokalno stanovništvo zbog čijih aplauza i pohvala bismo sebe već vidjeli u nekom od svjetski poznatih pozorišta. Danima smo se igrali škole, imali svoj razred, smjenjivali se na mjestu učitelja i učiteljice, a kao tabla nam je služio neki stari krov od kokošinjca iz susjednog dvorišta. Kada bi krenula sezona trešanja ili smokava, to su za nas bili pravi pravcati praznici. Pošto su u samom uglu livade, prema vrtu i kući mog najboljeg druga, rasla stabla trešanja i smokve, provodili smo vrijeme visoko gore u krošnjama pričajući i sladeći se zrelim, a vrlo često i zelenim voćkama. Ja baš i nisam nešto bila vješta u tom pentranju po drveću, i često se dešavalo da se popnem na neku granu i od straha ostanem gore pa su me redovno morali spuštati stariji članovi porodice, uz negodovanje i obaveznu zabranu da se više ikada uputim na isto mjesto. Naravno, to mi nije smetalo da se u međuvremenu najedem trešanja, jer sve je lakše bilo ako ti je stomak pun. Od toga su vazda i najveći strahovi bježali. Ne znam zašto, ali mi se nekako čini da sam tu mudru sopstvenu misao zadržala kao zvijezdu vodilju sve do dana današnjeg pa je se naročito sjetim kada dođem do ogledala. A ja kad nešto naučim za cijeli život ostaje, takva sam ti duša, šta ćeš…

Moja draga livada je sa sve četiri strane bila okružena kućama. Našom sa desne strane, kućom moje drugarice sa lijeve, na placu iznad su živjeli neki dalji rođaci, a dolje prema moru se graničila sa imanjem mog najboljeg druga, kao i sa kućom jedne naše starije rođake. I sad, ta rođaka je naročito bila osjetljiva na zvukove i nije joj baš naročito prijala dječija graja ispod prozora, ne samo kada je bio neki „kućni“ red, već i u bilo koje pristojno doba dana. Uvijek joj je to smetalo i često se žalila našim roditeljima kako smo preglasni, ili što bi u njenom kontekstu značilo da smo neopisivo bučni, iritirajući, pa… skoro nepodnošljivi, da budem slobodna da kažem. Cijeli naš kvart je znao da starija rođaka spava sve dok su joj prozori u sobi zatvoreni, a kada ih širom otvori, onda je vrijeme popodnevne drijemke konačno bilo završeno. Prema tome smo se i mi djeca upravljali pa ako se slučajno zateknemo na livadi dok poštovana gospođa spava, trudili smo se da budemo što tiši, mada nam to nikako nije uspijevalo. Čak bismo bili šest puta glasniji nego inače. Kako, ne znam stvarno, to mi je zauvijek ostalo kao jedna od većih misterija iz djetinjstva, a kako vidim iste te misteriozne stvari opsjedaju i moju djecu i to baš u vrijeme popodnevnog odmora. Čudo jedno, ne mogu mu se nikako načuditi 🙂 .

Ne znam šta će dalje biti sa vinogradom – livadom, pogotovo otkad to više nije naš komadić zemlje. Koliko vidim kada odem u Boku, poslednjih godina prolazi svoje najneslavnije momente. Jer kad te niko ne gleda, kad nikome nisi zanimljiv, nego samo tako stojiš i postojiš, nije to baš najsrećnija stvar na svijetu. Niko se tu više ne igra. Ne može sve i kad bi htio, nema uslova! Stara rođaka je prodala svoju kuću i odselila se pa sve i da hoćeš da joj smetaš – nema šanse da se to desi. Najbolji drug odavno živi u Australiji. Kuća od moje tadašnje drugarice, sa one druge strane je, izgleda, skroz prazna. Ja sam na nekom potpuno drugom mjestu i kao svaka prosječna četrdesetogodišnjakinja, prisjećam se tih lijepih momenata, pogotovo što sam prilično daleko… Jedino oni dalji rođaci još uvijek žive na placu iznad vinograda – livade, i to je to! Ponekad tata ljeti uđe kroz vrata pored limene garaže, nekako se provuče kroz travu i rastinje, i ubere svježih smokava. Kaže grehota da propadnu, niko ih ne bere i ne jede, a one slatke kao med! Eto, možda neko nekad i podigne kuću na tom mjestu, možda baš ona porodica koja će imati četvoro djece i sina koji će u dalekoj Americi uđi u uži izbor za astroonauta u pohode na Mjesec. Što će tek onda da bude priča…. 🙂 🙂 🙂

Šuškava kesa i pedagoške mjere

Čitam sinoć na „komšijskom“ blogu jednu prelijepu priču u kojoj autorka, između ostalog, priča i o svojoj profesorski srpskog jezika i koliki je uticaj imala na njeno interesovanje za pisanjem. Tih nekoliko rečenica naprosto me podsjetilo i podstaklo da napišem nekoliko redova o mojoj nastavnici srpskog iz osnovne škole, koje se ja vrlo često i isto tako vrlo rado sjetim, a koja je i te kako zaslužna za to što ja danas, pored svog posla, imam i jedan izuzetan hobi. Jedino što me sada, dok pišem ovaj tekst, uhvatila nekakva trema, kao da pišem sastav za domaći zadatak pa sve kontrolišem gdje su mi pravopisne greške, da li sam se dobro izrazila, da li sam pogodila temu… Pravo da vam kažem, odjednom pojma nemam odakle mi zaboga ovoliko zareza! I da li je njima stvarno mjesto tu gdje sam ih ja ugurala? Hmmm, moram danas u školi da iznenadim djecu nekim kontrolnim zadačićem, da ne bude da se samo ja ovako osjećam. Ravnoteža uvijek mora da postoji, dozvolićete 😉 …

Prva četiri razreda osnovne škole završila sam u svom rodnom mjestu – Kamenarima, da bih ostala četiri pohađala u Bijeloj (mjestu pored mog), gdje se inače i nalazila matična osnovna škola „Orijenski bataljon“. Njeno istureno četvorogodišnje odjeljenje bilo je otvoreno, pored mog mjesta, još i u Baošićima, tamo „sa druge strane“ Bijele. I bogme, kako to uvijek biva kad pređeš iz  četvrtog u peti razred, tako je i mene sačekala jedna velika promjena, koja mi se tada iz ugla desetogodišnjeg djeteta činila još većom. Mali šestočlani razred, učiteljicu i učitelja, zamijenilo je veliko Vb odjeljenje, predvođeno razrednim starješinom – nastavnikom fizičkog! Dobili smo mi tu još pregršt nastavnika, lijepo mi se u glavi vrtjelo od toliko različitih persona i od isto toliko šetnje od ove do one učionice. Sve nešto tumaraš sa kraja na kraj zgrade, te lijevo na dnu hodnika gdje je matematika, te gore desno uz stepenice gdje je likovno pa skroz u zabačeno krilo zgrade gdje su bili smješteni svi oni bućkuriši od fizike i hemije… Pravo da vam kažem, meni fizičko nije ni trebalo, našetala sam se tamo za cijeli život, iako se naš poštovani razredni ne bi sa tim složio ni za sve pare ovoga svijeta. Odmah bih za kaznu dobila da trčim dvadeset krugova oko škole, da izbacim iz glave te nepravedne misli o fizičkom vaspitanju, kao i o preskakanju kozlića – mojoj vječitoj noćnoj mori!

Učionica srpskog jezika bila je smještena u prizemlju. Kad uđeš u školu, odmah sa lijeve strane prva vrata. Nama je, sasvim pravednom raspodjelom, dabome, dodijeljena nastavnica Desa, jedna sitna mala ženica isto tako sitnih očiju, još sitnijeg koraka u onim „lupkavim“ braon štiklicama, ali nadasve odlučna, stroga i nevjerovatno gromoglasna persona. Uh, kad nešto zgriješiš, a ona krene da te kritikuje, skupiš se u onoj klupi, gledaš u pod, Boga moliš da se završi, istovremeno se pitajući odakle zaboga sav taj glas izlazi i kako ga jedno tako malo stvorenje uopšte proizvodi! Međutim, sad kad se sjetim, takav njen stav mi nikad nije ostao u nekom neprijatnom sjećanju. Daleko od toga, mogu slobodno da kažem da su mi neke od najljepših i najzanimljivijih uspomena vezane upravo za nastavnicu Desu i njen predmet.

Ubrzo po polasku u peti razred otkrila sam da mi od svih domaćih zadataka ne padaju teško jedino oni iz srpskog. Bez obzira da li se radilo o pisanju sastava, gramatici, analizi nekog teksta ili pjesme, a naročito sam voljela da pišem lektire. Živa istina! Opisivanje glavnih likova, prepričavanje i analiziranje radnje u zadatoj knjizi, omiljeni citati pa na kraju sopstveni zaključak o svemu pročitanom, e to sam pisala sa tolikom voljom, da su tu emotivnu vezu ubrzo otkrili i neki moji drugari, mnogo manje zaljubljeni u ovakvu vrstu rada. A kad su otkrili, vrlo često se dešavalo da u isto vrijeme pišem dvije pa i tri različite lektire. Pošto si u tim godinama mnogo pametan i misliš da takve stvari mogu najnormalnije da prođu kod jedne osobe kakva je bila nastavnica Desa, slobodna sam da zaključim da je kod nje bio prisutan i prilično veliki prag tolerancije, iako se nama činilo da ne postoji manje tolerantna osoba u cijelom nastavničkom svijetu. Ali, dajte, molim vas! Pa evo ja već skoro dvije decenije radim u školi i da mi odjednom dođe dijete, koje inače nikad slova ne izusti,a sa iznenađujuće pristojno napisanom lektirom, svakako bih nešto morala da posumnjam. Prema tome, sve je jasno, ne bih se više tom analizom bavila :-)…

Od svih predmeta, ne pamtim da smo ijedan drugi radili toliko detaljno i predano kao srpski jezik. Svaka oblast se temeljno obrađivala pa se često sjetim domaćih zadataka u kojima bismo dobili odlomak iz neke poznate priče i onda je trebalo bukvalno svaku riječ iz tog odlomka gramatički analizirati. Sjećam se da su se pojedinci načisto ježili od takve rabote, a kako nije bilo teoretske šanse da se pojaviš bez svih tih priloga, predloga, veznika, imenica, zamjenica i ostalih predikata, prepisivalo se na odmoru, prije odmora, prije časa, nakon časa, kraće rećeno, u svim vremenskim dimenzijama… Jednom prilikom, jedan moj drugar se nije čak ni sjetio da prepiše svu tu muku na vrijeme pa kad ga je nastavnica Desa prozvala da pročita svoj doprinos jezičkoj nauci, on je samo izbezumljeno počeo da muca: „Nastavnice, ovaj, ja sam, ovaj, ja sam STIO…“ „A STIO si, je li? Jesi li STIO???“ Grmi nastavnica Desa prozivajući ga po prezimenu junačkom, utiskuje mu ono STIO u mozak, već se slova urezuju po sred čela, kao onomad Hari Poteru kad je bio mali, a naš delija iskolačio oči, preznojava se načisto i još više se ukopava ponavljajući uporno: „Jesam stvarno, STIO sam da, ovaj…“ „Ama šta si STIO??? Valjda si HTIO, a ne STIO??? Sram te bilo!!! Čuješ STIO, STIO, STIO, bruka i sramota!!! A ti, mali, tamo, ne šuškaj tako s tom kesom, dosta je bilo, na glavu si mi se popeo! Nađi više to što tražiš!!!“ Ove poslednje rečenice su se odnosile na još jednog drugara, koji nikad nije nosio torbu, već je sve knjige i sveske vukao u nekakvoj bijeloj kesi napravljenoj od najššuškavijeg materijala na svijetu, proizvedenog specijalno za nerviranje nastavnika, profesora, kao i svih ostalih manjih i većih autoriteta. I onda bi on svako malo kopao nešto po toj kesi, a ona bi šuškala, škripala, cijukala, cvrčala, ma glava da te zaboli, mozak da ti se sprži, svi nervi da ti se zamrse! Ostali nastavnici na to nisu naročito obraćali pažnju, ali Desini radari su bili toliko osjetljivi da su ovakve scene bile obavezne na svakom mogućem času! I da vam kažem, niko tu nije odstupio – niti je drugar našao drugu, milozvučniju kesu, niti je nastavnica prestala da ga opominje, a nama je to ostala kao jedna od omiljenih anegdota sa časova srpskog jezika…

Nastavnica Desa je tokom čitavog mog učenja kod nje, vrlo predano sakupljala radove djece za koje je smatrala da su dobro napisani i da ih vrijedi prezentovati. Često su razni sastavi, pjesme, bajke, basne i sve ostale popularne književne forme, objavljivane u aktuelnim dječijim novinama. I onda, izađe novi broj, a ono te sa sedamnaeste strane ponosno gleda sopstveno ime i prezime, razred, odjeljenje, naziv škole i, dabome, neprevaziđeno remek djelo napisano u trenutku ogromnog učeničkog stvaralačkog nadahnuća. Tada te familija gleda kao junaka, priča se komšijama da pod krovom njeguju nikoga do drugog Iva Andrića i da je samo pitanje vremena kad će stići obavještenje o dodjeli Nobelove nagrade za sastav pod imenom „Moj doživljaj sa raspusta“. Takođe, nastavnica je slala radove i na razne nagradne konkurse. Lično, imala sam priličan broj iskustava takve vrste, a neka ću pamtiti stvarno cijelog svog života! Kao na primjer ono kad sam dobila nagradu za najbolje napisanu pjesmu o uspjesima druga Tita u drugom svjetskom ratu pa su me pozvali na dodjelu nagrada čak u Podgoricu. Kako ja uglavnom nisam mrdala nigdje iz zaliva, činilo mi se kao da me šalju direktno u Južnoafričku republiku da berem pamuk pa mi je pripala muka i onesvijestila sam se na sred predsoblja! Poslije su mi poslali nagradu poštom, što i nije bilo baš zanimljivo, jer mjesni poštar Mijo nekako nije bio naročito svečan prilikom uručivanja paketa. Ili, kad sam dobila isto tako prvu nagradu na državnom festivalu (tada je još uvijek bila živa SFRJ) za priču „Pričao mi je pomorac“. Inspiraciju za te nagrađene redove pronašla sam u mom rođenom stricu Špiru, koji je, sasvim pravilno ćete zaključiti, bio pomorac. I sad, raspisala se ja tu, vezem o nekim oblacima od pamuka, svjetlucavom moru i lelujavom lišću, koje je l’, ševrluda i mrsi se u nekom zabačenom dijelu zemaljske kugle, a stric se vjerovatno sto pedeset puta prekstio, i lijevom i desnom rukom, kad je to čudo pročitao. Jer, čuti mog obožavanog strica kako besjedi o pamučastim oblacima bilo je ravno naučnoj fantastici. Pogotovo što on nije bio avanturista i putopisac u pohodu na otkrivanje nekog novog kontinenta ili plemena, već ozbiljan kapetan na teretnim brodovima, koji su se bavili svim drugim stvarima osim tamo nekim lelujavim lišćem. Pogotovo kad je na sred okeana. Ko je ikada na tom mjestu vidio lišće koje leluja???

Moram da priznam da mi je dobro došlo što sam u vrlo pristojnom svijetlu prikazivala sebe na časovima srpskog jezika, jer bilo je trenutaka kad je nastavnica Desa vjerovatno poželjela da me udalji sa časa i pošalje kod razrednog na razgovor, a sve zbog mog nekontrolisanog smijeha. Taj smijeh je počeo negdje u šestom – sedmom razredu i zadržao se, bogami, sve do mature! Kao i dosta ostalih stvari, dijelila sam ga sa svojom zauvijek najboljom prijateljicom i bilo je trenutaka kada su nam bukvalno suze išle na oči. Prvo od pomenutog smijeha, a poslije od razrednog starješine. Jedan takav „napad“ doživjele smo moja zauvijek najbolja prijateljica i ja baš na času srpskog. Sjedjele smo zajedno, a na tom času je trebalo svi da izrecitujemo napamet početne stihove narodne pjesme koja je, čini mi se pripadala kosovskom ciklusu. Određeni stihovi odnosili su se na ptice, vrane tačnije, koje su se zatekle na polju baš poslije završenog boja. I sad, jedan stih je glasio: „Tu smo bile, očima gledale!“ Dok je ostalo društvo glumilo vrane i svjedočilo o strahotama bitke, moja drugarica i ja smo pravile varijacije na temu, tipa: „Tu smo bile, igrale lastika!“ „Tu smo bile, nastupale s horom!“ I sve tako! Pri tom smo plakale od smijeha, a vrhunac je bio kada je nastavnica Desa prozvala moju drugaricu da govori stihove, a sve što je ona mogla da izgovori bilo je: „Tu smo bile….“ „Tu smo bile…“ Poslije toga naravno provali iz obje smijeh neviđeni, kao da se nikad smijale nismo! Neću pričati o poslijedicama koje su nas snašle, samo ću opet ponoviti – hvala Bogu i na drugu Titu, i na pamučastim oblacima i na svemu što mi je tada dobra donijelo. Stvarno je bilo lakše dočekati se na jastuk, mnogo bolja varijanta nego na ‘ladan beton, ako već moraš junački da padaš…

Evo, opet ispade priča duža nego što sam očekivala! Još sam je i skratila, koliko drugih dogodovština mi je još bilo na umu. Sve to ću dodati možda nekom drugom prilikom, a ove redove ću završiti jednim ogromnim pozdravom za nastavnicu Desu, pročitala ona ovo ili ne! Nastavnice, hvala na svemu i ne zamjerite na kratkom zaključku, znam da nije u skladu sa cijelom pričom. Spopao me nekakav nalet umjetničke slobode, ne mogu mu se nikako oduprijeti… 🙂 🙂 🙂