Mala bijela torba i u njoj djetinjstvo – dio prvi

Odrastati u velikoj, staroj, primorskoj kući, u samom centru mjesta koje osamdesetih godina prošlog vijeka nije brojalo više od hiljadu duša, a okružen porodicom čiji su članovi igrom sudbine činili jedan nadasve živopisan međukontinentalni milje, e, to vam je, dragi moji, bila jedna velika avantura. Kažu da djetinjstvo obilježi dušu i karakter svakog kasnije odraslog čeljadeta i da na njegovo odrastanje utiče sve ono što ga je od malena pratilo. Kako sam otkad znam za sebe, između ostalog, bila okružena čitavim mozaikom najrazličitijih članova porodice, njihovih prijatelja, rođaka tih njihovih prijatelja, a naravno i prijatelja od rođaka onih prvih prijatelja (i još dalje!), sasvim je za očekivati da se tolika količina plemenitih duša prosto morala nekako utisnuti, da ne kažem oslikati u gotovo prazno platno mog dječijeg lika, ostavljajući za sobom neizbrisive tragove djetinjstva i odrastanja.

U našu kuću je uvijek neko svraćao. Iako nije smještena baš na samoj sredini puta (sa ogromnim trepćućim neonskim znakom „SVRATITE!“ iznad ulaznih vrata) i iako do nje vodi popriličan broj nesimetričnih kamenih stepenica, sve to nije sprječavalo zvane i nezvane goste da dođu bar na kafu i čašicu razgovora. Osim tih brzopoteznih posjeta, rado su bile zastupljene i one od nekoliko sati, zatim, ništa manje popularna cjelodnevna, jednodnevna i višednevna okupljanja, a da ne spominjemo ljetnje šeme od po mjesec i više, kada su se lančano smjenjivali svi prstenovi rodbinskih koljena – od dalekog devetog pa sve do najbliže svojte, prijatelja s fakulteta i ostale bratije.

Od svih posjetilaca koji su ređe ili češće svraćali do nas (po nekom sopstvenom nahođenju i potrebi), svako je imao neki svoj način, potrebu ili razlog. Na primjer, mamin otac, djed Branko, radio je na trajektu odmah dolje preko ulice pa je redovno dolazio da nam se javi. Te posjete su trajale najviše petnaestak minuta, i ja sam na taj ritam toliko bila navikla, da kad bi djed nekom drugom prilikom ostao duže od uobičajenog, gledala bih u njega kao u četrnaesto svjetsko čudo! Jeste, baš tako! I mislim da bi mi normalnije bilo da je dolazio tri puta po standardnih petnaest minuta, nego što bi u cugu izbrojao čitavih četrdeset pet, a što nikako nije moglo da se uvrsti u standardnu dnevnu šemu.

Bila je tu i izvjesna teta Zora, komšinica-rođaka iz kuće prve tu sa lijeve strane. Kako nam je bila komšinica to je bilo sasvim očigledno, ali u kom smo se mi rodbinskom svojstvu nalazili, nikada za ovih četrdeset i kusur godina nisam uspjela da zapamtim. Ponavljala mi je mama tu familijarnu zapetljanciju više puta, međutim, sve što nije podrazumijevalo strica, tetku ili ujaka, odlepršalo bi iz moje memorije poput leptirića, da se ne vrati sve do sledećeg prikaza razgranatog porodičnog stabla. Elem, ta komšinica-rođaka teta Zora, obavezno bi prvo zvala telefonom da najavi posjetu i da da znak da voda za kafu može da se pristavi. Zatim bi lagano došetala do nas, smjestila se na svoje uobičajeno mjesto i uz tek skuvani napitak prepričavala šta se novo u mjestu desilo.

Takvih, stalnih gostiju je bilo više. Trebalo bi mi strana i strana da ih sve nabrojim, opišem, i predstavim njihove posjetilačke rituale, ali to su uglavnom bili najbliži rođaci, kao i bliže i dalje komšije, dakle, jedna uobičajena slika malog primorskog mjesta. Koliko god da se njih sjećam, ne mogu da zaboravim i one povremene goste, njihove iznenadne posjete i sasvim neočekivane razloge zbog kojih su dolazili. Na primjer, bio je tu neki advokat iz Kotora, gospodin Jovo, kako su ga moji zvali. E sad, ja se uopšte ne sjećam da li je on kod nas dolazio poslom ili privatno, ali ono što mi je svakako ostalo u glavi kao zanimljivost jeste to da je taj gospodin advokat Jovo sve unaprijed odgovarao. Na primjer, krenete da ga ponudite kafom, a on odgovori: „Hoću, hvala!“ još i prije nego što ste dovršili rečenicu. Ja čudu nisam mogla da se načudim kako to neko hoće nešto, a da ni sam nije znao šta mu se nudi i da li uopšte voli da konzumira ono na šta je pristao. Ali dobro, ko zna da li bih ga se i sjećala da nije bilo te njegove karakteristične navike. Ili, isto tako, dolazio je nekoliko puta kod nas izvjesni gospodin Momčilo, koji je inače živio u Beču, a u svojstvu čijeg prijatelja se u našoj kući prezentovao, evo da me ubiješ sad ne bih znala. Sjećam se samo da su moji, uvijek kada se na televiziji prenosio novogodišnji koncert Štrausove muzike iz Beča, komentarisali nešto kao: „Evo počinje koncert, da nije možda gospodin Momčilo u publici?“ Vjerovatno niko nije bio svjestan koliko ozbiljno sam ja to tada shvatala, ali evo prođoše decenije, a ja i dan danas kad god krene novogodišnji koncert, preletim pogledom po publici neću li vidjeti gospodina Momčila. Istina, jedino što može on sada da sluša jesu nebeske harfe i rajski zvončići, ali ono što ti se kao djetetu učita u memoriju, teško bilo koji kompjuter može nadmašiti. Ovom drugom sve podatke potpuno možeš izbrisati ako želiš, dok je dječije sjećanje neizbrisivo koliko god puta ga „restartovao“…

Kako od tih kratkih, povremenih posjeta pamtim samo izvjesne slike i detalje, tako od onih dužih, koje su se iz godine u godinu ponavljale, imam čitave priče u glavi i to vrlo slikovito prikazane. Sve i kad bih htjela, ne postoji ni najmanja šansa da se takvih uspomena oslobodim. A i zašto bih, kad su toliko jedinstvene i kada su na isto tako jedinstven način uticale na način mog odrastanja i shvatanja ljudi i prilika oko sebe. Saznanja koja sam tokom svih tih godina lagano sticala, svakako su se odnosila na to koliko pojedina ljudska bića mogu biti posebna i originalna. Možeš poslije godinama tragati, nećeš im ni sličnog više naći. Ja takvu misiju nisam ni započinjala, iskrena da budem. Nije mi bilo potrebno, jer kad je neko poseban takav treba i da ostane, pogotovo kad te nakon toliko decenija za njega vežu samo sjećanja i uspomene. Onda ga se nekako još jasnije sjećaš, kao da ste se juče poslednji put pozdravili…

Što se tiče bliže rodbine mog oca, onu sa strane babe Meri nisam nikad upoznala, jer su svi živjeli u Americi pa se kompletna veza sa njima održavala isključivo preko pisama. Znam da su tamo bili pradjed i prababa, kao i dva babina brata, međutim, nekako su sa ovog svijeta prerano otišli svi osim sina kojeg je jedan od babine braće imao. Sa njim se nažalost svaki kontakt izgubio, tako da se ta priča završila na ne baš najsrećniji način.

S druge strane, djed Mato (očev otac) imao je jednu sestru (Jovanku – Seku), koja se sa mužem preselila takođe u Ameriku i tamo dobila tri ćerke – Ljubicu, Đorđanu i Merielu. Ljubica i Đorđana su cijeli život provele u Kaliforniji, dok se Meriela vratila u Beograd gdje je i živjela do kraja svog života, sve do juna 1990. godine. Izuzetna, neponovljiva i nezaboravna teta Meriela (kako sam je oduvijek zvala), razlog zbog kojeg sam krenula u pisanje svih ovih redova, ostavila je na mene toliki utisak, da je prosto neminovno bilo da joj posvetim jednu ovako skromnu, ali sasvim iskrenu priču. Da prikažem kako sam je u svojim ranim godinama života doživjela i kakvu je pamtim danas, poslije skoro trideset godina otkako nas je napustila…

Teta Meriela je bila jedna nevjerovatno lijepa žena. Kao glumica, govorila je moja baba Meri, a bogme, i ostali članovi porodice su bili sasvim saglasni sa takvom jednom konstatacijom. I to je bila živa istina! Bez obzira da li govorimo o njenoj mladalačkoj ljepoti (za koju ja znam sa slika i iz porodičnih priča), ili onoj kasnijoj kada je već zašla u neke zrelije godine, obrni-okreni, mogao si satima da je gledaš, diviš joj se i ne trepćeš. Ja sam to uvijek radila, jesam bez svake šale! Toliko mi je bila zanimljiva u svakom smislu te riječi, da kad bi doputovala iz Beograda – bilo ljeti, bilo zimi – uvijek bih iskrsla negdje blizu nje, pomno posmatrajući šta je obukla, koji je lak za nokte namazala i šta će sledeće da uradi i osmisli.

Kad god bi dolazila kod nas, teta Meriela je donosila nekoliko kofera. Manjih i većih. To nisu bili standardni koferi, već više onako starinski, sa retro šarama i u neobičnim oblicima. Nikad ni jedan nije zamijenila, koliko znam, a godinama su izgledali kao novi, kao da ih je onog momenta u radnji kupila. Nevjerovatno kako je čuvala stvari. Ista stvar je bila i sa garderobom. Naime, u tim starinskim koferima uvijek su bili spakovani isti komadi odjeće. Iste kombinacije isključivo sukanja i bluza. Uz svaku suknju i bluzu išle su i odgovarajuće minđuše. Meni najzanimljivija je svakako bila jedna žuto-bijelo-crna uska suknja, na koju je obavezno nosila crnu bluzu, a minđuše su bile takođe sa nekim žutim detaljima, mada ne mogu jasno da ih se sjetim. Poslije tog, najviše sam voljela da je vidim u crveno-crnom sklopu boja, opet sa savršeno uklopljenim minđušama. I sve to joj je uvijek stajalo kao saliveno, dopunjeno nejneobičnijom frizurom kojom sam ja u svom, tada jednodecenijskom životu, imala prilike da vidim. Teti Merieli je kosa bila sijeda, ali mislim da je stavljala neki interesantan preliv pa je uvijek imala specifičnu plavičastu boju. Pritom, redovno je stavljala minival (ili možda radila one čuvene trajne, ne bih znala tačno) i taj minival je toliko uredno bio „složen“, da je svaka kovrdža (a bilo ih je poprilično!) strogo imala samo svoje mjesto i ni jedno drugo. I to nije bila neka obična frizura kakvu ste najčešće mogli sresti kod osobe sa standardnim minivalom ili trajnom. Ne, ne, to je išlo nekako uvis, kao da je prkosilo zemljinoj teži, kao da ima dugu kosu samo u obrnutom smjeru, a opet toliko joj je pristajalo da nikako ne bih mogla da je zamislim sa drugačijom kreacijom na glavi.

Pored savršeno urednih i očuvanih, a uvijek istih odjevnih kombinacija, teta Meriela je iz svojih retro kofera vadila i veći broj isto tako retro nesesera, od kojih je svaki imao svoju namjenu. U jednom je bio nakit, u drugom pribor za nokte i jedna nadasve jeziva sprava za uvijanje trepavica (od koje sam imala noćne more i bila ubijeđena da ona osim što uvije trepavice, iskopa i cijelo oko i prije nego si trepnuo!), u trećem ruževi, olovke i maskare, u četvrtom razne vrste krema i pomada za svaki dio lica i tijela, a sve zajedno su ih baba Meri i teta Meriela zvale „kozmetika“ („idemo da stavimo kozmetiku na lice“, odlična je ova nova kozmetika za dekolte“, itd, itd…). Sjećam se, te kreme su mi toliko božanstveno mirisale i toliko su me privlačili svi ti neseseri da bih sate mogla provesti samo prebirajući po istim. Naravno, tako nešto mi nikada nije bilo dozvoljeno, pa sam mogla samo da posmatram i strpljivo čekam da se neka od kremica i pomadica potroši, a meni da pripadne kutijica koja je mjesecima poslije imala onaj predivan miris…

Nisu iz tih čuvenih starinskih kofera izvirivale samo teta Merieline lične stvari, jer da jesu, morala bih ovu priču završiti baš sada, mada bi i kao takva mogla da prođe, bar što se mene tiče. Međutim, tu je bilo još nekoliko vrlo, vrlo interesantnih stvarčica. Kao prvo – note! Donosila je sa sobom brdo nota, i to ne samo onih klasičnih štampanih partitura, već milion nekakvih papira, papirčića, kartona, kartončića… I svi su bili ispisani sa desetinama akorada. Na primjer, hemijskom olovkom piše naziv kompozicije, a odmah ispod se vidi sledeći niz: A, D, E7, fis… I sve tako. Naslov za naslovom. Niz za nizom. Jer teta Meriela je čitavog svog života svirala klavir, i radila je to tako lako, muzikalno i majstorski spretno, da si, slušajući je, bio ubijeđen da nema lakše stvari na svijetu nego svirati klavir. Da to svi mogu, samo da krenu. Kao što sam i ja, dabome, krenula, ali o tome će svakako biti riječi nešto kasnije.

Takođe, teta Meriela je iz svojih kofera vadila i poklone kad god je dolazila. Interesantno, ali ja se tih poklona apsolutno ne sjećam, za veliko čudo, jer čemu se dijete obraduje više nego darovima pa još ako su iz takvog bijelog svijeta kakav je za mene bio Beograd! Jedino što mi se nekako baš duboko urezalo u pamćenje jeste mala bijela torba koju sam jednog ljeta dobila na poklon od tete Meriele. Bila je to jedna simpatična četvrtasta stvarčica, obrubljena crvenim trakama sa svih strana. Spolja je imala nekoliko prozirnih džepića, a u svakom tom džepiću se nešto nalazilo – mali češalj, ogledalce, četka… Evo kao da je sada vidim – to malo bijelo čudo – spolja tobože sa stvarima za uljepšavanje, a unutra sa cijelim jednim djetinjstvom, često u sjećanjima neuhvatljivim, ali savršeno dobro upakovanim…