Danica i svilene bube

Danica je sjedjela na dnu drvenih skala u predsoblju stare kamene kuće, i strpljivo pokušavala da tanku iglicu na kopči provuče kroz jedva vidljivu rupicu na kaišu svojih novih crnih lakovanih cipela. Bilo joj je važno da to uradi kako treba, i da slučajno ne napravi kakvu ogrebotinu na sloju laka koji se tako savršeno presijavao i pri najmanjem pokretu nogom. Sve je vrlo pažljivo posmatrao veliki crno-bijeli mačak, prije nepunih pola sata nahranjen velikom porcijom svježe ribe, a koji je sad ležao na otiraču postavljenom odmah kod ulaznih vrata, oblizivao se poslije obilnog obroka, i lijeno mlatio repom tamo-amo, uživajući u zracima sunca tek provirjelog iza lepetanskog brda. Nakon uspješno obavljene rabote, Danica je ustala sa skalina i lupnula dva-tri puta petama po podu, čisto da bi uživala u zvuku koji je proizvodilo njeno novo blago. Otrčala je u kuhinju i što je brže mogla završila sa doručkom što joj ga je baba zgotovila, uz neizostavno gunđanje kako će je zaboljeti stomak ako i dalje bude tako brzo jela.

„Neće, baba, nemoj se sekirat’! Prešim u školu, nije me volja zakasnit’!“

„Ko će prije, taj će poslije – vazda bilo i ostalo! Neće ti škola pobjeć’!“, nastavi baba dobrodušno da gunđa, dok je sa stola sklanjala tanjir krcat mrvica od hleba, i šolju do pola popijene bijele kafe.

„Dobro je, baba, dobro je… Idem ja sad!“

Danica je žurno obukla tamno plavu kecelju, zakopčala deset bijelih puca skroz dreto tek iz drugog puta, i pred velikim, starinskim ogledalom pokušala da ispravi kraj bijele kukičane kragne, koji se iz nekog razloga sav izvitoperio i tvrdoglavo štrčao na svoju stranu, ma baš kao da pokazuje tačno prema kući tete Mace, daljnje im rodice iz susjednih Lepetana. Zatim je stavila torbu na leđa, provukavši obje ruke kroz prilično izlizane, i po rubovima iskrzane braon ručke, zgrabila kesu sa priborom za likovno i skoro potrčala ka predsoblju.

„Ne trči, kućo moja, ne trči, opasno je“, vikala je baba za njom, „I pazi da se ne oklizneš dolje kod kapije, murva je dobro opala, nismo još danas očistili, nema vode od sinoć! Biće zaboravili da odvrnu ventil, jer oni tamo u vodovod sigurno sjede i piju kafu!“

Dok je preskakala sad već duboko usnulog mačka, rastegnutog na sve strane preko crnog gumenog otirača, razmišljala je kako je babi pijenje kafe na radnom mjestu predstavljalo glavni razlog za sve što u njihovom malom mjestu, s vremena na vrijeme, nije funkcionisalo. Na primjer, nestane struje – aha, ko zna kad će da dođe, jer oni tamo moraju prvo kafu da popiju, pa tek onda da popravljaju kablove. Ili, izgubi se signal na televizoru – dabome, nemaju kad da „prespoje“, biće im voda u kogumu taman uzavrela. Da ne spominjem telefonske veze, neredovnu poštu, ili, ne daj bože, zakasnjelu penziju. Kafa je, po njenoj babi, bila glavni uzročnik svih nedaća takve vrste, mada je se sama ne bi ni u snu odrekla, naravno, uz opravdanje kako je ona pije isključivo u slobodno vrijeme, i nikome još time nije štetu nanijela.

Napolju je junsko sunce već dobro bilo ugrijalo, iako zvono na crkvi Svete Ane, tamo iz Đurića, još nije otkucalo ni osam sati. Danica pomisli kako ljetnja žega samo što nije počela. Pa kad krenu zrikavci i kriještavci na smjenu da prave buku – jedni preko noći, drugi po danu – do septembra neće prestajati. „Zrikavci su tiši, jer rade noću, da može svijet da spava… Tako je to priroda napravila…“, promrmlja ona sebi u bradu, dok je pažljivo kontrolisala svaki svoj korak, ne bi li sačuvala cipele od zubatog kamenog tla u dvorištu. Na vrhu skalina gotovo se sudarila sa majkom, koja je uvelike radila nešto oko cvijeća zasađenog u velikoj kamenoj žardinjeri, smještenoj odmah uz prvi skalin, da figura.

„Ideš?“, upita je majka, odmičući obje ruke od tijela, kako sa rukavicama punim zemlje ne bi dotakla bilo šta drugo osim onog za šta su bile namijenjene.

„Idem… Doručkovala sam, a baba mi je spremila i kroštule od sinoć, da imam za marendu. Biće lijepe, iako ne krckaju kao kad si ih tek ispržila!“, odgovori Danica, dok se unaprijed radovala velikom odmoru, sjedjenju na parapetu ispred škole što gleda na obližnju plažu, i tako lijepoj marendi.

„Valjaju kroštule kad god da ih jedeš, ela…“, nasmiješi se majka, “ ‘Ajde onda, da ne zakasniš… Vodi računa kako ideš po ulici, pogotovo kad catara pristane, svakakvi voze danas! I pazi dolje, u dno skala, sve su murve opale, klizavo je! A ko zna kad će voda, pukla je cijev u Baošiće, rekli jutros na radio.“

„Baba kaže da neće ništa popravljat dok ne popiju kafu!“, uzviknu Danica, dok je skoncentrisano prelazila skalin po skalin, svaki previsok i pregrbav za njenih nepunih devet godina.

„Biće bogami!“, nasmije se majka, mahnu joj, i uroni opet ruke u zemlju, kako bi kadifice i begonije bile ovoga ljeta još ljepše nego prošlog. Ako im se i onda divio ko god se u gostima zatekao, što ne bi ovoga ljeta još više.

Stigavši do poslednjeg u dugom nizu skalina, Danica zastade i obeshrabreno pređe pogledom po pločniku što ga je trebalo preći, kako bi stigla do masivne crne kapije, koja je dijelila od obližnje magistrale. Murve su bile napadale toliko da je gotovo svaki centimetar pločnika bio prekriven prezrelim ljepljivim plodovima. „Što ću sad?“, pomisli Danica, „Upropastiću cipele, neće ih ni Sveti Petar očistit’ poslije ovoga!“

Ruku na srce, nije joj baš bilo logično da se Sveti Petar bavi takvim stvarima kao što je čišćenje nečijih cipela, ali kako je otac često započinjao ili završavao svoje rečenice sa „Ne može to ni Sveti Petar“, i kako je najiskrenije vjerovala da toliku količinu zgnječenih murvi niko više nikada neće moći da sastruže sa đonova njenih divnih novih cpela, onda joj se ova fraza učinila sasvim prigodnom, i najpribližnijom beznađu koje je tog trenutka osjećala. Osvrnula se i pogledala majku koja je i dalje presađivala cvijeće, ali kao da je znala, okrenu se prema Danici i vidjevši koje su je muke snašle, viknu:

„Slobodno ‘ajde, samo na prste i pomalo! Kreni, ja ću te odavde gledat’!

Zeru ohrabrena, Danica pažljivo spusti vrh jedne cipele na ljepljivi kamen, a zatim isto učini i sa drugom. Išla je na prstima polako i pažljivo, korak po korak, i taman kad je bila nadomak kapije, skliznu joj desna noga, pa kako ne bi pala, instiktivno se uhvati za rešetke kapije i zagazi sa obje cipele čvrsto na pod, da bi povratila stabilnost.

„Dobro je, dobro, ništa se nije desilo!“, vikala je majka odozgo, a Danica joj mahnu i sva crvena u licu – što od straha da ne padne, što od brige za cipele – nastavi svojim putem. Nije joj nikako bilo pravo što se na samom kraju, i pored ogromnog truda, onako u murve ulijepila. Dobro, nije pala i na kamenju ogulila koljena, ali sad su njene lijepe, i prvi put obuvene creve sa svakim bogovetnim korakom prijanjanjale za tlo, a kada bi podigla nogu, čuo se nekakav grozan zvuk, neko škripanje, da te bog mili sačuva. I što je najgore, cijelo jutro će morati da provede uz te neprijatne zvukove. „Nije fer! Baš nije fer!“, ponavljala je Danica u sebi, ljuta na sve živo, pa i na radnike u vodovodu, koji tamo u kancelariji piju kafu, i nikad ne rade ono što bi trebalo.

Dok je išla ka školi, tako o svom jadu zabavljena, Danica zamalo da ne poželi dobro jutro babi Jeli, što je inače uvijek uredno radila. Svakog jutra u sedam i po, taman kad bi se sunce našlo u ravni sa lepetanskim Svetim Vidom, baba Jela je širom otvarala svoja zelena, dotrajala, i na sve strane bišom načeta škura, sklanjala starinsku, požutjelu zavjesu da „malo čiste arije uđe u kuću“, i obavezno neko vrijeme provodila naslonjena na prag od prozora „da vidi svijeta i proćakula s nekim, da zna da je još živa.“ Bila je to sitna ženica od skoro devedeset ljeta, sijede kose uvezane ispod braon marame, i vazda obučena u dva-tri džempera sa sve pletenim đilom preko, bilo da je ljeto ili zima. Kako je objašnjavala svakome ko je htio da je sluša, „propuh ne zna koji je kvarat od godine, bolje da ja đa’olu doskočim, nego on meni!“

Inače, baba Jela je živjela sama. Muž joj se kod Svete Neđelje preselio još prije tri decenije, a od troje djece, koliko je imala, obilazila je jedino ćerka, dok su dva sina živjela „daleko u onim Amerikama, i bog ih je tamo zaboravio“, kako je baba Jela imala običaj da kaže. Pritom bi energično odmahnula rukom, kao da iz misli želi da istjera ta daleka, nepoznata prostranstva, zbog kojih djecu nije vidjela ko zna otkad.

„Rano, šesnih li crevalja! Iz koje su ti to butige? Je li ti ih mati kod Milutina Vasovoga pazarila, ili ih je striko s broda donio kad je arivao?Ovolika pitanja trgnuše Danicu iz tmurnih misli pa pogleda ka prozoru iza kojeg je provirivala baba Jela i dobroćudno joj se osmjehivala. Nekoliko pramenova sijede kose se joj se izvuklo ispod braon marame, te ih je slabi jutarnji burinet nosio na istu bandu kuda su i valovi obrtali. Na sitnim, koščatim rukama jasno su se mogla vidjeti po tri rukava od džempera kako vire, sve jedan kraći od drugoga.“Dobro jutro, baba Jela!“, doviku joj Danica, „Hvala, jesu šesne, nego sam se prije u murve uvalila tamo kod kapije, pa se sad sve lijepe za pod! Nema cipela kod Milutina Vasovoga, nego ih je majka u Novi kupila prošle subote kad je išla na pjacu! A stric se još sa vijađa nije vratio, tek će po Novoj godini!“

Milutin Vasov, kojeg je baba Jela spomenula, inače je bio iz Kamenara, ali je u Bijeloj – mjestu pored – držao malu prodavnicu pretrpanu kojekakvim drangulijama. Iako se uglavnom radilo o prehrambenim proizvodima, ponekad je ovaj snalažljivi trgovac, što je u dušu poznavao narod – i u mjestu gdje je živio, a i tamo gdje je radio – nabavljao odjeću, peškire i posteljinu. Zadugo se kasnije u Kamenarima i Bijeloj moglo čuti kako se najfiniji pamuk može samo kod Milutina Vasovoga naći. Daničina baba je na sva usta hvalila peškire koje je još prije koju godinu kod ovog vrijednog trgovca kupila, a oni ni mrdnuli nisu, nego vazda ostali isti, kao da si iz butige onog momenta iznio. I još se klela da takve nema ni Zora s ponte, a svi su znali da Zori paketi sa najfinijom robom redovno stižu čak iz Italije, od neke dalje rodbine koja se tamo odselila još poslije Drugog svjetskog rata.“A nemoj se jedit’, rano moja, neće crevama od murava ništa bit’! Samo ih dobro oplači vodom kad se vrneš doma!“, dobaci s prozora baba Jela Danici, i dalje se smiješeći, kao da je u pitanju najmanja briga na svijetu, a ne ljuta nevolja što je ovako malo dijete od ranog jutra zadesila.“Ali nema vode, baba Jela, i ko zna kad će doć’! Pukla je cijev u Baošiće, tako kažu!“, namršteno odvrati Danica, i nikako joj nije bilo jasno kako to bilo kome može biti smiješno, i kako da se ne jedi.“Zakrpiće je k’o i vazda, ali je prvi put!“, odmahne rukom baba Jela, „Ne sekiraj se ti ništa, rano, nego ‘ajde lijepo u školu, a dokle zađe sunce iza Kruševica, biće ti creve opet kao nove! O, evo meni Rajke Tomove, kupila novine na kiosk! Taman da mi reče ima li novih osmrtnica! Ilija s Bare nije nešto bio dobro ovih dana, mada bi zvonilo u Svete Neđelje da je štogod loše bilo!“

„Dobro, baba Jela, onda do viđenja!“, odgovori joj Danica, i nastavi dalje svojim putem. Baš prije nego što će skrenuti desno na uski prašnjavi puteljak, što je vodio direktno do ulaza u školu, Danica začu kako je neko zove…

„Daniceeeeee, aloooo, Daniceeeee!! Čekaaaaaj!“

Bio je to Jovo, Daničin drug iz razreda – jedan od šestoro, koliko ih je ukupno bilo u trećoj godini. Trčao joj je u susret visoko mašući lijevom rukom, kao da će svaki čas poletjeti, dok je desnom vukao po ulici platnenu vojničku torbu u kojoj su bile spakovane knjige, sveske i pribor. Takve vojničke borse, četvrtastog oblika i maslinasto zelene boje, bile su i te kako popularne osamdesetih godina prošlog vijeka, i skoro svi dječaci su ih nosili, naravno okačene o jedno rame, ili prebačene preko suprotnog, „po poštarski“, kako se tada govorilo. Jedino je Jovo svoju torbu iz nekog razloga vječito vucarao za sobom po podu, pa je jadna bila sva u zakrpama, koje je Jovova baba Milka svako malo strpljivo ušivala, često i jednu preko druge.

„Požuri, Jovo, zakasnićemo, ‘ajde!“ dovikne mu Danica, mada je ipak zastala da ga sačeka. Živjeli su kuća iznad kuće, i igrali se zajedno otkad znaju za sebe, pa i ako joj je smetalo što vječito svuda kasni, i ne vodi računa o svojim stvarima, Danica je svoje slobodno vrijeme najviše voljela da provodi upravo s njim. „Ma Jovo ti je k’o kruv dobar“, znala joj je napomenuti baba kad god bi ga vidjela da im promiče kroz kapiju, i trči uz skaline kao da ga „trista đa’ola goni“.“Ne može ni bit’ loš kad je cijela familja takva, pazi što ti zborim!“ Danica je vjerovala babi, a i sama se u to uvjerila bezbroj puta dosad, mada nije mogla da izdrži a da mu po ko zna koji put skrene pažnju na mučenu vojničku torbu, ili bar na ono što je od nje ostalo.

„Jovo, možeš li barem jednom tu borsu objesit’ na rame? Svu si prašinu pokupio od doma do ovamo! Biće joj se opet onaj isti ćošak izbucao, ma sto posto!“

„Jao, pušti me, Danice, oli? Svaki put mi istu stvar zboriš!“, naroguši se Jovo „Izduraće dok škola ne završi, a to je još nekoliko dana. Od septembra ću uzet’ Vasovu, on ionako kreće u srednju, pa će mu novu torbu pribavit’! Bogami, jedva čekam da škola završi, neću izlazit’ iz mora! A i striko mi je rek’o da ću ić’ s njime barkom na ribanje, samo ako prođem vrlodobrim! Jesu li tebi tvoji nešto obećali?“

„Nisu, jedino što će mama napravit kolač od trešanja. Znaš onaj što najviše volim?“, Danica se zadovoljno osmjehnu dok je ovo izgovarala, jer su joj se istog trenutka pred očima ukazale vazda pod konac isječene kocke zlatnog, sočnog pandešpanja, prepune trešanja, a posute bogatim slojem šećera u prahu.

„Znam, znam, sad bi cijelu roštijeru izjeo, bogami ti kažem! Zovi me kad ti ih mama napravi, nemoj zaboravit’!“, zamoli je Jovo, i to toliko ozbiljno, kao da do tih kocaka sa trešnjama ništa živo okusiti neće.

„A znaš da ću te zvat’, pa bio si i neko veče kad je baba pržila palačinke. Vazda te zovem, Jovo!“

„Pa jes’, zoveš, nego ja da se osiguram!“

Kako su se približavali školskoj zgradi, Danici i Jovu se glasovi izgubiše u graji koja je dopirala sa školskog igrališta, a koju su zajedničkim snagama proizvodila ukupno trideset dva učenika, uzrasta od prvog do četvrtog razreda, u isturenom kamenarskom odeljenju škole „Orjenski bataljon“. Kao da nije krenula ljetnja žega, i kao da je dan pošteno već bio odmakao, a ne ušao tek u osmu uru, djeca su trčkarala tamo-amo po igralištu. Neki su se pentrali po starom, rasklimatanom okviru gola za mali fudbal, neki su na betonu ispred školskog ulaza crtali kredom kvadrate i brojeve da bi igrali „školice“ na velikom odmoru, a neki su sjedjeli na skalinima što su vodili na sprat, ka svečanoj sali u kojoj su se održavale priredbe za 8. mart i 29. novembar, i puštali filmovi na neispravnom projektoru, koji je vječito „jeo“ najzanimljivije scene u svakom bogovetnom filmu. Jednom je u toj istoj sali, sa sjedištima presvučenim braon skajem i prozorima preko kojih su padale teške, crvene, plišane zavjese, gostovao čak i neki mađioničar, bog te pita odakle, pa se o njegovim vještinama pripovjedalo danima poslije predstave. Đed Milo s Brijega je „glavu davao“ ubijeđen kako su gosti za tu priliku ispilali nekoliko dasaka sa poda na pozornici, i da su tuda – vješto da ne može vještije – mađioničaru doturali golubove jednog za drugim. „Jer okle bi se onolika živina prezentala iz jednog jedinog kapelina!“, mudrovao je đed Milo, odlučan da raskrinka te opasne mađije jednom za svagda. Rajka Tomova je bila ombrozna još čitavu setimanu poslije predstave, jer joj se šćer toliko bila prepala vidjevši neko jadno žensko čeljade kako viri iz ogromne crne kutije presiječene nekakvim ogromnim nožem napola – te su joj glava i ruke pokazivale ka kući Mijajlovića dolje na more, a noge skroz na drugu bandu, prema Lalovini – da je dijete četiri noći zaredom bježalo kod babe u postelju, svo izbečeno od straha.

Međutim, u ovo junsko jutro, a i nedeljama nakon njega, vrata svečane sale su bila zaključana i čekala neke bolje dane, dok su skalini ispred predstavljali savršeno mjesto za dječja okupljanja uz marendu, prije i poslije nastave.

Tačno u osam sati školsko igralište utihnu. Koraci od ukupno trideset dva para nogu odjekivali su sada prizemljem školske zgrade, i svako je išao ka svojoj učionici – prvaci i drugaci desno od glavnog ulaza, a treći i četvrti razred lijevo. Jovo, koji je uporno vukao svoju torbu po podu, zakači i zamalo obori pitar sa ogromnim razgranatim fikusom, smještenim između panoa sa učeničkim crtežima i vrata od učionice, što je izazvalo sasvim opravdano i očekivano negodovanje učiteljice Jovanke.

„Jovo, šta to radiš, Jovo?! Ideš kao muva bez glave! Podigni tu torbu odmah, hoćeš da se povrijediš?! A i fikusa bi mi bilo žao, tu je još otkad ti je tata išao u školu!“

„Izvinite, učiteljice…“, promrmlja Jovo, i šmugnu u učionicu što je brže mogao, ne bi li izbjegao svaku dalju kritiku. Tamo se smjesti u svoju klupu, odmah iza Danice, koja je iz svoje torbe već bila izvadila sveske i knjige, te strpljivo čekala da časovi počnu.

Kada je i poslednji učenik zauzeo svoje mjesto, učiteljica Jovanka konačno zatvori vrata i sjede za katedru. Prvo je upisala čas u dnevnik trećeg razreda, pa je lagano, preko naočara, prelazila pogledom sa jednog djeteta na drugo, da utvrdi da li su svi prisutni. Zatim je sve isto ponovila i sa četvrtom godinom, da bi, koji minut kasnije, krenuli da se ređaju časovi, jedan za drugim: matematika, srpski jezik, priroda i društvo, i na kraju likovno. Polovinu svakog časa, učiteljica je radila prvo sa trećim razredom, dok je ostatak vremena posvećivala četvrtom. Međutim, sada su na času likovnog svi bili zadubljeni u crtanje predstojećih ljetnjih motiva drvenim bojicama. Nije se čulo ništa osim catare koja je pristajala, a čiji je zvuk motora dopirao kroz otvorene školske prozore. Tolika tišina bila je proizvedena preplitanjem strogog pogleda učiteljice Jovanke, žegom koja je vani uvelike bila počela, i obiljem matematičkih operacija i gramatičkih začkoljica sa prethodnih časova što ih je valjalo u glavi obraditi. Kako je catara ukrcala novu turu vozila, i po ko zna koji put tog dana otplovila ka Lepetanima, u učionici je izbio u prvi plan zvuk čitavog hora drvenih bojica koje su, različitim tempom, šarale po hrapavom papiru bloka broj 5.

Danica je crtala delfine kako iskaču iz mora, dok ih je sa plaže oduševljeno pozdravlja grupa djece obučena u šarene haljine, šortseve i majice. Jedna od nacrtanih haljina bila je ista kao i Daničina, što je dobila od babe za prošli rođendan – bijela, široka i lepršava, sa izvezenim jarko crvenim trešnjama i zelenim lišćem svuda osim po rukavima. Danica je pažljivo bojila svaku trešnju, upirući bojicom po papiru malo jače nego što bi trebalo, ubijeđena da će na taj način nijansa crvene biti ljepša i intezivnija. Međutim, od tolikog pritiskanja, srce bojice puče, te ostavi ružan crveni trag po tek nacrtanoj haljini.

„Ništa mi danas ne ide“, jetko pomisli Danica, dok je gumicom bezuspješno pokušavala da obriše ružnu crvenu liniju, „Ali baš ništa! Lijepo mi se i ne crta više…“

Ipak, svjesna da joj učiteljica neće baš tako lako dozvoliti da prestane sa radom dok traje čas, Danica podiže dva prsta kako bi dobila dozvolu i otišla do kante za otpatke, tamo u uglu učionice, naoštri bojicu, i pokuša da popravi ono što je zabrljala. Makar joj je prava haljina bezbjedno visila u ormaru, i to je bilo pravo olakšanje.

„Možeš, Danice, izvoli, naoštri bojicu“, odgovori joj učiteljica Jovanka, a da nije ni podigla pogled sa beskrajnih rubrika u velikom crvenom dnevniku, koje je valjalo popuniti na vrijeme, prije nego što školska godina završi.

Danica ustade, i zaputi se ka ćošku u kojem je stajala korpa. Pri svakom bogovetnom koraku, njene cipele su i dalje škripale i škripale, i to je, u onolikoj tišini, natjeralo mnoge male ruke da na trenutak odlože bojice, i mnoge glave da izrone iz šarenih morskih detalja, i radoznalo se zapitaju šta je uzrok tako jednom neprijatnom zvuku. Izuzetak nije bila ni učiteljica:

„Dijete, zaboga, šta se to tako čuje?“, upita je, a Danica ponovi priču koju je rano tog jutra ispričala i babi Jeli. Iz nekog razloga izostavila je onaj dio u kome majstori piju kafu i ništa ne rade, kao da joj se činilo neprimjerenim da sa učiteljicom o tome raspravlja.

„Znači, ulijepila si se u murve! Pa jeste, tako i zvuči, kad malo bolje razmislim. Nije prijatno, znam, nije prijatno. Ali kad već spominjemo murve, znate li vi, djeco, za šta su se one nekad koristile, i zašto su mnoge kuće u našoj Boki imale zasađeno ovo drvo u dvorištu?“, obrati se učiteljica Jovanka sada cijelom trećem i četvrtom razredu. Međutim, prije nego što su neki krenuli i da razmišljaju o odgovoru, eto ti Jova, podiže ruku u nebesa, samo što plafon nije prstima dotakao..

„Znam ja, učiteljice! Da bi se nahranile svinje, a i ljudi vole da jedu murve! Ja ne silazim sa drveta dok ne potamanim sve što mogu do’vatit’ „, odgovori Jovo, ponosan što je poznavao materiju i bio stručan ne samo za murve, već i za svaku drugu voćku po kojoj se verao dok god je na njoj bilo plodova.

„To je tačno, Jovo. I ne kaže se do’vatit’, nego dohvatiti – vodi računa kad si u školi! Inače, postoji još jedan vrlo važan razlog zbog kojeg su naši stari sadili murve, mada mislim da je danas u velikoj mjeri zaboravljen. Da li znate, djeco, šta je to svila?“, upita opet učiteljica, kad, Jovo opet đipi sa stolice sa rukom uvis, sav srećan što će i na ovo pitanje odgovoriti prije svih.

„Moja baba Milka ima rubac od svile! Tamno plavi je, i ima neke ogromne žute cvjetove! Majka kaže da su to suncokreti, a baba nije sigurna, veli da joj ne liče na one što nam rastu iza kuće, i da, ako jesu, onda je đede Vaso kriv što nisu izrasli tako lijepi kao što su ovi naslikani. Baba nosi taj rubac samo kad ide na neku sahranu, ili na slavu kod svojte. Čuva ga u deset kesa, i vazda nam zbori kako nećemo dobro proć’ samo li ga taknemo! Biće da je to zbog svile, mada ja ne znam što je ta svila tačno! Sigurno je neka vrijedna stvar, čim bi nam baba Milka dala prutom po prstima, ako bi pipnuli i jedan od saketa, a kamoli rubac!“

I samo što je talas smijeha zapljusnuo svu čeljad, od prve do zadnje klupe, učiteljica Jovanka podiže ruku da na vrijeme zaustavi zabavu koja je prijetila da se pojača, i zadrži dječiju pažnju dok im ne ispriča ono što je htjela. Za samo nekoliko sekundi u učionici je opet zavladala ista ona tišina kao sa početka časa.

„U pravu je tvoja baba Milka što vam ne da da dirate maramu. Svila je vrlo vrijedna i skupa tkanina, ne može svako da je kupi. Tanka je, meka i izuzetno lepršava. Ljeti hladi, a zimi grije, toliko je kvalitetna. Stigla je davnih dana čak iz Kine, a Kinezi su počeli da je proizvode još, kako kaže istorija, skoro dvije hiljade godina prije nove ere. U Evropu je stigla čuvenim Putem svile, koji je predstavljao, u stvari, rutu kojom su trgovci u Kinu nosili svoje proizvode na prodaju, a onda, zauzvrat, donosili kineske kako bi i zapadni svijet imao prilike da ih koristi. Tu se misli prvenstveno na svilu, ali pored nje, trgovalo se i raznim drugim tkstilnim materijalima, začinima, porcelanom, i još mnogo čime“, učiteljica zastade na trenutak, i obrati se jednoj od djevojčica iz četvrtog razreda:

„Ana, mogla bi za sutra da napišeš nešto više o Putu svile, pa da nam pročitaš na času prirode i društva. Znam da tvoji imaju nekoliko odličnih enciklopedija, pa ih taman možeš iskoristiti za ovu temu.“

Ana klimnu glavom i odgovori što je tiše mogla da je razumjela, sva crvena u licu prvenstveno od vrućine, ali i od stida što se odjednom našla u centru pažnje. Ako nešto nije voljela, to su bili javni nastupi, čak i ako se radilo samo o čitanju običnog domaćeg zadatka pred cijelim razredom, ili u slučaju kamenarske škole, pred dva razreda istovremeno! Nije bila olakšavajuća ni činjenica da su oba razreda u ovom slučaju značila svega četrnaest učenika. Ani se činilo kao da se, u najmanju ruku, obraća polovini Boke Kotorske, što nije predstavljalo, ni malo prijatnu rabotu. Kad bi mogla samo da napiše taj zadatak, da sa zadovoljstvom izvuče tri ogromne enciklopedije sa najviše police sa knjigama u dnevnom boravku, rasporedi azbučnim redom po stolu prekrivenom kariranom plavo-bijelom mušemom na sitne žute kruške i jabuke, pa osim traženih informacija naiđe na još kojekakve zanimljivosti. Kao i na slike insekata uvećanih toliko da kada je prvi put okrenula list jedne od enciklopedija, i kada joj se preko čitave strane ukazala fotografija džinovske tarantule sa dlakavim, narandžastim „koljenima“ kako ih je u glavi nazivala, i ukupno milion sitnih, crnih i zastrašujuće sjajnih očiju različitih veličina, Ana samo što nije pala u nesvijest od šoka. Nakon toga mjesecima nije prilazila enciklopedijama, a kad se zeru okuražila, potrudila se da do najsitnijih detalja u glavi razradi mapu „mogućih opasnosti“, te je tačno znala kada da odjednom okrene dva lista u knjizi umjesto jednog. Tako je bila i skroz bezbjedna od prikaza grozomornih insekata, ali je i opušteno mogla da čita ono što je zanimalo. „Vala bi mi lakše bilo da sat vremena gledam u sliku onolikog pauka, nego da čitam sutra domaći pred svima! Što uvijek meni to daje da radim?!“, mislila je nevoljno Ana u sebi, nanovo buknuvši u obrazima kao rak s ponte, od pomisli na predstojeći događaj. Tako je razmišljala sada, međutim, u godinama koje nailaze, često će se Ana sjetiti učiteljice Jovanke i mučnog čitanja domaćih zadataka pred jošičkom i đuričkom omladinom, i tek tada će joj biti jasno zašto je učiteljica uporno na takvim zadacima insistirala. Nije borba samo sa tarantulama iz enciklopedije, već se svako bori sa svojom mukom otkada je svijeta i vijeka. Pa kako kome uspije. A Ani hoće svakako.

„E, dobro, Ana, onda smo se dogovorile“, zadovoljno klimnu glavom učiteljica, zatim ustane, napravi par koraka i nasloni se na katedru sa prednje strane, bliže učenicima. Popravi naočare koje su joj bile skliznule na vrh nosa, prekrsti ruke na grudima i nastavi dalje sa pričom koju je započela:

„E sad, djeco, eto nas kod najzanimljivijeg dijela priče – kakve veze uopšte ima svila sa murvama, da li bilo ko od vas ima i najmanju ideju?“

Uzvrpoljiše se svi na svojim stolicama, počeše da se gledaju i došaptavaju međusobno, pokušavajući da u svojim glavama dođu do bilo kakvog smislenog odgovora, međutim, bezuspješno. Jovo je, izgleda, jedini imao hrabrosti da kaže ono što su svi tog momenta mislili, pa pošto je po običaju dotakao plafon sa dva prsta po ko zna koji put tog dana, ustane sa stolice i krene u još jedan svoj monolog:

„Bogami, učiteljice, ja ne mislim da tu postoji bilo kakva veza! Da ste nas pitali za murve i svinje, to je barem lako, ali svila i murve? Pa ja to ni da sanjam ne bi’ mog’o izmislit’! Jedino ako im nisu kakve vešte šili, da ljepše figuraju kad ih treba prodat’, ma i to mi je sumnjivo, pravo da vi rečem!“

Na spomen svinja obučenih u šarene svilene haljine svi, na čelu sa učiteljicom, pukoše u smijeh, i ovog puta je bilo malo teže uspostaviti mir i povratiti pažnju prisutnih u učionici. Međutim, učiteljici Jovanki je to nekako uvijek polazilo za rukom, bez obzira o kolikoj buci se radilo. Jeste da je malo duže držala podignutu ruku u vazduhu, i jeste da je više puta izgovorila riječi „Dobro je! Dobro je! Smirite se!“, ali na kraju su se sva djeca dovela u red, kuriozno iščekujući odgovor na sporno pitanje.

„Jao, Jovo, pazi kako pričaš“, obrati mu se učiteljica „Nema DA VI REČEM, nego DA VAM KAŽEM, povedi računa, molim te! I ne samo o tome! A sad – rešenje misterije: veza između svile i murve je SVILENA BUBA! Da, da, svilena buba, draga moja djeco. A zašto baš ona? Pa zato što proizvodi niti svile, a hrani se isključivo lišćem murve, i ničim drugim. Dakle, ko je želio da proizvodi svilu, morao je obavezno u vrtu imati i stabla murve!“

„E, učiteljice, da mi je neko prič’o, ne bi mu vjerov’o! Bogami!“, uzvikne Jovo iznenađeno, a isto potvrdi i ostalih trinaest duša. Neki jedva da su i znali da postoje stvorenja kao što su svilene bube. Drugi su čuli nekad negdje taj naziv, ali dalje od ove informacije nisu odmakli. Jedino je Ana jasno pred očima imala sliku insekta sličnog leptiru, bezlične sivo-braon boje, kako stoji na velikom zelenom listu, uveličanom toliko da mu se svaka pora mogla bez problema prebrojati. Ipak, kako joj izgledom svilena buba nije bila ni malo privlačna, Ana nije čitala ništa o njoj, inače bi sigurno zapamtila ovaj neočekivani podatak.

„Eto vidiš, Jovo, uvijek je lijepo nešto novo saznati! A još nešto treba onda da vam ispričam. Tokom devetnaestog vijeka, Boka je bila jedan od najvažnijih evropskih centara za proizvodnju svile. Koji period predstavlja devetnaesti vijek, ko će da mi kaže?“, učiteljica Jovanka nikad nije propuštala priliku da provjeri dječje znanje i dopuni ga, ukoliko je to bilo potrebno. Zato i nisu bila iznenađujuća njena brojna pitanja i potpitanja, bez obzira o kojoj temi se radilo.

Ovog puta Danica podigne ruku da odgovori.

„Baba Jela je rođena u devetnaestom vijeku i još je živa, a kaže da će dočekati i treći po redu, tako mi je rekla. Devetnaesti vijek je prije ovog našeg, dvadesetog!“

„Tako je, Danice. I uopšte ne sumnjam da će baba Jela doživjeti i dvadeset prvi vijek, ne da se ona!“, nasmije se ponovo učiteljica, „Dakle, slušajte sad dobro: u devetnaestom vijeku duž Boke Kotorske postojalo je više predionica u kojima se proizvodila svila. Otvarane su tridesetih godina prošlog vijeka, prvo u Kotoru sedam, a onda u Herceg Novom šest. Postoje i neki podaci koji kažu da je u tom periodu na prostoru Boke i Budve ukupno radilo skoro sto četrdeset malih proizvođača. Deceniju kasnije, na Prčanj se otvaraju dvije prave pravcate fabrike za proizvodnju svile, jedna u vlasništvu porodice Sbutega, a druga je pripadala familiji Milin. Bile su opremljene sa tada najsavremenijom opremom iz Italije, pa su postale glavne za pravljenje ove fine tkanine. U njima su radile većinom djevojke, koje su se za taj posao obučavale u svilarskim radionicama prvo u Zadru, a onda i u Kotoru. Inače, proizvodnja svile se kod nas prvi put spominje još u prvoj polovini četrnaestog vijeka, zamislite kad je to bilo. Žene koje su se tim poslom bavile nosile su naziv sviloprele, a prva među njima je bila iz Kotora i zvala se Dobroslava. Međutim, Mlecima se nije dopadalo što Boka napreduje u zanatu koji je donosio i te kako dobru zaradu, pa su sredinom šesnaestog vijeka posjekli sva stabla murve u našim krajevima, kako svilene bube ne bi imale čime da se hrane, i kako bi izumrle. Nije se smjelo dozvoliti da Venecija padne u drugi plan po pitanju proizvodnje i prodaje svile. Tako je napravljena pauza od skoro sto godina, kada Bokelji ponovo sade murve i uspješno se vraćaju već poznatom zanatu. Sadnja se nastavlja i u devetnaestom vijeku, naročito sedamdesetih godina, kada je austrougarska vlast, koja je tada vladala Bokom, vidjela velike mogućnosti u trgovini svilom. Tada je naređena sadnja od ukupno sedamdeset hiljada stabala murve, a uvode se i godišnje nagrade za najuspješnijeg uzgajivača svilene bube. Čak se i u nastavu ubacuju posebni časovi o proizvodnji svile i uzgoju ove vrste bube. Ali sedamdeset hiljada stabala, možete li to da vjerujete?!“

„Kuku, đe je to sve stalo, učiteljice?“, zapanjeno upita Jovo, koji je do tada upijao svaku izgovorenu riječ, i pokušavao da se snađe u onolikim vijekovima, godinama, posiječenim i zasađenim stablima murve.

„Širom Boke i Budve, kod ukupno šest hiljada porodica. Zar to nije cifra za divljenje, šta kažete, djeco?“

Ošamućeni novim podacima, svi potvrdno klimnuše glavama, mada se većina djece u nevjerici pitala gdje je uopšte uspjelo da stane čak šest hiljada porodica, a kamoli još i sedamdeset hiljada stabala murve. O kojim je to brojevima zaboga učiteljica pričala, da nije i njoj vrućina malo udarila u glavu, razmišljali su naročito trećaci, kojima je matematika i dalje zadavala brige sa prvom hiljadom, a ne da moraju računati sa još šezdeset i devet takvih.

„Da, da, djeluje prosto nevjerovatno, ali tako je bilo! Što je više murva listala i rađala, to je više svilenih buba bilo, a onda i više metara skupe svile. A bogami, bokeljske gospođe su i te kako voljele ovaj raskošni materijal, pa su sve one, čiji su muževi bili dobrostojeći, obavezno u svojim ormarima imale i po nekoliko svilenih šalova, maramica i pojasa. Kažu da je i muški pojas na bokeljskoj nošnji šiven od svile. Ni muškarci, izgleda, nisu bili gadljivi na nju.“

„Učiteljice, ako moja baba Milka ima rubac od svile, znači li to onda da je đede Vaso dobrostojeći?“, upita Jovo, vidno oduševljen što se u njegovoj familiji odvija takva jedna istorijska priča.

„Pa… Ne bih rekla da je dobrostojeći samo zbog jedne marame, ali svakako nije činjenica za zanemariti, Jovo“, nasmije se učiteljica, „Šta sam još htjela da vam kažem… E, da, u vrijeme kada se svila proizvodila, postojalo je čak šesnaest različitih vrsta ove tkanine, i svaka je imala svoj naziv, samo ja sada ne mogu da ih se sjetim. Inače, kada su, malo prije Prvog svjetskog rata sintetički materijali ušli u upotrebu, prvenstveno zato što su bili jeftini, proizvodnja svile polako zamire, a konačno prestaje pedesetih godina ovog vijeka. Šteta ako mene pitate, ali šta da se radi. Eto možda je to razlog što i u Kamenarima skoro svaka kuća još uvijek ima bar po jedno staro drvo murve. Pitajte roditelje, možda će vam ispričati nešto na tu temu!“

Tog popodneva, taman negdje kad je maestral krenuo da duva od Tivta i zeru ublažio nimalo naivnu junsku žegu, Ana je u svojoj kući sjedjela za stolom. Bez obzira što su joj se nadlaktice zbog vrućine uporno lijepile za plastičnu šarenu mušemu, skoncentrisano je pogledom prelazila preko stranice iz enciklopedije i upijala nazive šesnaest različitih vrsta svile: amoere, bavela, camelot, ganco, damast, dopio, velo… Nije joj više bilo mrsko ni da vidi sliku svilene bube kako stoji na velikom zelenom listu, već je, gledajući je, osmislila u glavi čitavu priču na čijem je završetku lepršao i presijavao se prelijepi šareni, svileni šal. Ne karirani, plavo-bijeli sa kruškama i jabukama, kao Anina mušema sa stola, već u najljepšim bojama koje niko do tada nije vidio. Niti će, sve dok ona tu priču ne napiše.

Jovo je, nakon što se pošteno za ručak najeo, a poslije s velikim guštom napio ledene vode, iako je baba Milka vikala kako će ga drob od studeni zaboljet’, prvo, da niko ne vidi, ušao u babinu i đedovu sobu, pažljivo izvukao iz ormara onih deset saketa u kojima je bio pohranjen plavi svileni rubac, sjeo na krevet i sa velikim poštovanjem gledao u velike žute cvjetove, što su više ličili na žute mrlje kroz onolike slojeve najlona. Uskoro se Jovu i prispavalo, pa je sa sve plenom u rukama zaspao u dno velikog bračnog kreveta, i sanjao sedamdeset hiljada Kineza kako sa sobom vode prasiće, a svako prase je oko glave imalo vezan baba Milkin plavi svileni rubac za žutim cvjetovima. Koju uru kasnije, na javi, zamalo i sam nije završio sa ovim plemenitim životinjama u svinjcu iza kuće, a sve zato što ga je baba našla nasred svoje postelje kako hrče, dok su mu ispod glave virili saketi sa gotovo uništenim svilenim blagom, kako je poslije danima prepričavala saosjećajnim komšinicama. Džaba je Jovo pokušavao da se opravda i objasni zašto je uzeo rubac iz ormara, baba Milka je bila smrtno uvrijeđena i govorila mu je da je teška sramota što misli da se može izvući sa nekakvom papazjanijom od storije u koju su bili umiješani Kinezi, nekakve bube, i murve. „Sačuvaj bože i Sveta Neđeljo, što ovaj mali zbori!“, krstila se baba Milka dugo nakon cijelog nemilog događaja, mada mu je prvom prilikom isjekla, i na tanjir izvadila, najveći komad štrudela od jabuka sa hrskavom korom i gomilom šećera u prahu preko nje. Omaklo joj se, kako mu je, i dalje ljuta, kasnije objašnjavala.

Dok se Danica tog dana vratila iz škole, kvar u Baošićima je bio saniran, voda je uvelike bila došla, a majka je detaljno oprala i očistila od napadalih murava pločnik kod kapije. Zadovoljna što ipak nigdje nije ogrebala svoje nove lakovane cipele, Danica više nije bila jetka zbog ulijepljenih đonova, već ih je strpljivo čistila sve dok i poslednja ljepljiva fleka nije nestala. Zatim ih je ostavila ispred ulaznih vrata da se na suncu osuše, a malo kasnije pažljivo spakovala u kutiju i odložila ispod kreveta u spavaćoj sobi. Koliko se ujutro loše osjećala zbog čitavog događaja sa murvama, toliko joj je sada bilo drago što je sve to snašlo. Jer da nije, ko zna kad bi saznala za nevjerovatnu priču o bokeljskim svilenim bubama. Namjeravala je da svakako sazna od majke i oca da li je i njihova murva bila zaslužna za po koji svileni pojas, ili makar za malu džepnu maramicu. Međutim, prije priče, prvo je sišla u đardin, da razmisli i sabere u glavi sve što je danas čula. Sjela je u hladovinu koju je murva pravila, ubravši prethodno nekoliko slatkih, zrelih plodova, da se zasladi poslije ručka. Oko nogu joj se motao mačak, koji je pratio sve od kuće, i kao i uvijek, nadao se kakvom dobrom zalogaju. Gore, kroz grane murve koje je maestral lagano pomjerao tamo-amo, naziralo se par oblaka. Danicu su podsjećali na lijepe bokeljske gospođe, mirišljave i blistave, sve umotane u skupocjene svilene šalove…

Ribanje

Interesantno je koliko djeca vole da ribaju. Nije bitan ni uzrast, ni odakle dolaze, ni da li su ikad uzeli štap ili karolu u ruke – to su potpuno sporedne stvari. Onaj momenat kad nanjeskaju udicu, i zabace je što dalje mogu, ubijeđeni da će nakon samo par sekundi na mulo izvući oradu toliku da je ni najiskusniji mjesni ribar u svom životu nije ni vidio, a kamoli ulovio, isti je za svako dijete. Dabome, načekaju se svi oni ne samo orada, nego i najmanje, najsmotanije mačkulje, za koju ti se nekad učini da samo čeka da proguta udicu, koliko je lako uloviti. Jer, kako to obično biva, njeska ne bude dobro zakačena, pa spadne čim je voda prekrije. Ili, dok si trpnuo, zgrabi je kakva sitna riba, a da uopšte ni ne dotakne udicu. Pa dijete, puno nade jer je nešto „dobro odozdo trznulo“, krene da vuče i vuče, a ono se umjesto istorijskog ulova kakvog Zaliv još nije vidio, pojavi čitav žbun zamršene morske trave, koja me je, dok sam bila mala, nevjerovatno podsjećala na kosu, te sam je kačila na glavu dok se kupam, ne bih li bar na kratko uživala u drečavo zelenim kikama do koljena, bez obzira što su zaudarale toliko da je to zbilja moglo istrpjeti samo čeljade od srca željno lepršavih, vilinskih, dugih kosa.

Međutim, i pored bezbrojnih propalih pokušaja, djeca su u ribanju uporna i istrajna. Neumorno njeskaju, trudeći se da svaka sledeća njeska bude što bolja, zabacuju, pa i dalje puni nade, čekaju prvi ulov. Sada to više ne mora biti najveća riba ikada ulovljena, već su prihvatljive i one malecne. Eto na primjer, neki srebrnasti špar, oblika najsličnijem onom sa dječijih crteža, bi sasvim lijepo legao, čak i šašava mačkulja velike glave, prozirnog repa, pjegava, i ne baš toliko prijatna za vidjeti.

Motiv ne nestaje ni kad se pingvin zapetlja toliko da ga ni natprirodne sile više ne mogu raspetljati. Želja je tu i onda kada, prilikom zabacivanja njeska otpadne, a udica se zakači za nečiji peškir pa mali novopečeni ribar, očiju iskolačenih od neprijatnog iznenađenja, ne zna ni kud će ni šta će, već vuče izbezmljeno onaj peškir, dok ga s druge strane ljutito poteže razgoropađena vlasnica, izvjesna tetka Mira, svježe namazana maslinovim uljem za potamnjivanje, pa dijete u cijeloj onoj panici ne zna je li se tetka Mira toliko od bijesa cakli, ili je štogod drugo u pitanju.

Ribanje na najljepši način združuje djecu. Onda zajedno beru mušlje za mamac, uče jedni od drugih šta im je raditi, raspoređuju uloge u tom komplikovanom procesu, skaču od sreće do ivice lepetanskog brda kada jedan od njih ponosno iz mora izvuče svoj prvi trofej u vidu duguljaste labre, ili šarene perke. Pa se svi naguraju oko ulova, proučavaju ga, pipkaju, komentarišu, kikoću se… Lijepo ne znaju više šta bi od sreće radili, i kako bi reagovali. I dabome, poslije tolikog ushićenja, sve što su ulovili vrate u more, jer kako kažu, ribe treba i dalje da žive. A sad već prevejani ribari su svoj cilj za taj dan ispunili, i to im je dovoljno. A dovoljno im je jer su djeca. Što se nekako u ovim modernim vremenima sve više i više zaboravlja, pa ih zatrpavamo kojekakvim glupostima misleći da je to za djecu sreća. A njima, u stvari, treba samo jedna karola, malo pingvina, udica i dobra, kvalitetna njeska. Pa da vidiš onda…

Doručak

Jutros sam za doručak htjela da jedem ili tost, ili ništa drugo! Mada bi, zbog one haljine što je nedavno pazarih preko interneta, bolje bilo da sam se odlučila za „ništa drugo“. A još se i toster pokvario ima tome barem dvije godine, dok drugog nema ni u najavi – uvijek se nađe nešto preče za kupiti. Pa se u momentu sjetih da rastegnem komad aluminijumske folije preko najveće ploče na šporetu, i tu izbeškotam nekoliko komada hleba, čisto da me želja mine. A sjetih se kako su to isto nekad radile mama i baba Meri, dolje u Boki. Jedino što je šporet bio na drva, a ja nekoliko decenija mlađa. Pa rano ujutro skoro preletim kroz ledeni hodnik, od spavaće sobe do već dobro ugrijanog dnevnog boravka, i kako otvorim vrata, osjetim poznati miris blago pregorelih ivica hleba skoro pa zalijepljenih za foliju. Onda sjednem za ćošak od stola, za drugim se već smjestila baba Meri, te zajedno doručkujemo. Tost, maslac, domaći džem od cijelih smokava, i vruću bijelu kafu ili kakao. Dok s velikim guštom jedem, kora smokve mi krcka pod zubima, sirup klizi preko sloja maslaca i brzinski se sliva niz prste i šaku, a baba Meri me opominje da odem i operem ruku. Kaže, nehotice ću dirnuti njome kosu, kosa će se skroz slijepiti i umrsiti, i gotovo – moraće da me ošišaju, pa na šta ću onda da ličim! Meni se učini da je nekako slađe da poližem onaj sirup sa prstiju, pa po cijenu ne znam kakve frizure. To i radim, a Meri već sastavlja novi, ništa manje slikovit scenario, ovoga puta namijenjen totalnoj propasti tek oprane i postavljene tavalje, ako joj samo priđem ljepljivim prstom. Gledam u mamu. Po njenom izrazu lica zaključujem da nije ni malo zabrinuta za sudbinu mojih franceta, a ni za svježe ispeglanu tavalju. Odem ipak i operem ruke, jer ne želim ni da se baba Meri sekira, umoriće se još izjutra smišljajući onolike priče, a tek nam predstoji ručak…

Eto, a samo mi se jeo tost jutros…

Miris bosiljka – sjećanja…

Tri vrste bosiljka u „mojoj režiji“ … Ne znam da li išta može tako intenzivno da probudi uspomene kao što to mogu određeni mirisi . Evo ja, čim pomirišem ovaj tek iznikli bosiljak (a to je moj mini ritual svakog jutra poslednjih dvadesetak dana) odmah sam u Kamenarima, srednjoškolac sam, ili student, a baba Milena iz svoje karirane torbe vadi i pruža mi buket bosiljka, kadifica i koralja pa ne zna čovjek da li taj buket više miriše, ili karirana torba. Donijela ga je od silne sreće što me vidi poslije toliko vremena. Ili možda zato što je prvi julski dan, a tog dana sam rođena pa da mi onako iz duše čestita, kako samo ona to zna. Ili eto… jednostavno ga je samo tako donijela, bez ikakvog posebnog razloga. A obavezno je pri dnu buket umotan u malo bijelo platno natopljeno vodom, i pedantno obavijeno koncem, da se kojim slučajem ne razmota. I onda tako miriše danima, sve do sledeće prilike…

Već duže vrijeme tih prilika više nema. Ostadoše tamo negdje u kariranoj torbi, a nema je ko otvoriti.

Prekosutra je Vidovdan, a baba Milena je neopisivu želju imala da se Ljubica rodi baš na taj dan, nikako dan poslije, kada je bilo zakazano. I uspelo joj je, znamo ona i ja kako…

Eto… a samo čovjek pomiriše bosiljak! Nevjerovatno!

Ima li nešto slatko? Ima jabuka!

Ja ne znam ima li kuće koja nekada na stolu, u kuhinji, ili eventualno u špajzu, nije imala ama baš ništa slatko osim jabuka! A tebi se kao za inat jede čokolada, makar i ona za jelo i kuvanje, tvrda kao kamen, gorka kao čemer i zla sudbina, u kojoj ti pri svakom zalogaju ostanu zarobljena dva zuba najmanje, pa ih izvlačiš kao mač kralja Artura iz ljutoga krša. Lijepo ne znaš u tom mučnom momentu je li ti gore postati vitezom ili ne, hoću reći, je li ti manja nevolja da zubi unutra ostanu, ili hoće li služiti više ičemu ako ih ikad vani istjeraš! Ili ako nema baš čokolade, da ti je jadnome neki kremasti kolač prepun čokoladnog fila, sa debelim slojem šlaga odozgo i mrvicama od oraha na samom vrhu. Ma može i puding, miješani, od čokolade i vanilije, skuvan nešto malo prije ručka, a onako vreo presut u starinske staklene zdjelice u obliku školjke, da se ohladi. A od svih zdjelica u onoj šestoj obavezno ima najmanje jer je poslednja došla na red, i slijedovalo joj je samo ono što se kašikom ostrugalo sa zidova teće. Pa onda panično gutaš ručak, shvatajući pritom kako je pelikanima, tim divnim neobičnim pticama dok jedu ne žvačući ni zalogaja, samo da bi prvi završio i izbjegao grehotnu sudbinu šeste zdjelice sa najmanje pudinga.

I eto, od svih blaženih mogućnosti, ti od dana do dana uglavnom nemaš ništa osim jabuka! Još te nahvataju na vrlo moćan osjećaj krivice, jer zaboga, jabuke su i slatke i zdrave, miriše od njih cijela kuća, a ti bi jeo kojekakve vještačke šećere, tamanio zle fabričke prerađevine koje samo što oči i kosu nemaju, žvakao nepresušni izvor misterioznih aditiva i emulgatora, i direktno time skraćivao sebi dragocjeni život. A da ne pričam koliko u stvari nezahvalan ispadaš, jer su ti tvoji najmiliji namijenili blistavu budućnost i dug životni vijek, a ti nećeš da jedeš jabuka što dođoše direktno od majčice Prirode. I tako u krug, dan za danom, mjesec za mjesecom, godinu za godinom, sve dok tvoj lični potomak jednog dana ne uleti u kuću, pun nade upita ima li što slatko, a ti mu najnormalnije odgovoriš (pritom se snebivajući na njegovu predstojeću reakciju nezahvalnosti i podcjenjivanja svih blagodeti ovog nenadmašnog voća) – IMA JABUKA!

Osim jabuka – ovog univerzalnog sredstva za podizanje šećera i započinjanje psihološkog rata između djece i roditelja na cijeloj kugli zemaljskoj – kuhinja na kojoj sam u Boki odrasla predstavljala je jednu zanimljivu mješavinu primorskog, a bogami i kontinentalnog jelovnika, ali sa vrlo zapaženim uticajem američkih recepata i začina, za koje sam tek kasnije, kada sam malo odrasla, shvatila da ne pripadaju našoj tradicionalnoj kuhinji. Kao mala, mislila sam da ono što se nama servira za stolom, jedu svi u Đurićima, Jošici, Boki, Teksasu i Univerzumu (tako je izgledala geografska postavka u mojoj glavi sa nekih šest, sedam ili osam godina), i da su jela svuda ista, uključujući i one zloslutne jabuke sa kojima su se neuspješno rvala i američka djeca. Što sam, naravno, vrlo mudro zaključila, jer je jedna od glavnih izreka babe Meri bila upravo ona ONE APPLE A DAY, KEEPS A DOCTOR AWAY. Pa ako su čak sa druge strane kugle zemaljske koristili takvu jednu mudroliju, sasvim je logično bilo da se taj nemili problem sa jabukama zapatio širom planete, a ne samo u Kamenarima. I tako sam ti ja saosjećala sa svom djecom na (mom prekrojenom) svijetu, istovremeno se tješeći kako u svoj toj teškoj i nepravednoj muci nisam sama, i žudeći za svakodnevnom porcijom torte, keksa, čokolade i sladoleda, iako svjesna da ću, sad već pokojnog ali tada nadaleko poznatog stručnjaka za medicinu opšte prakse, doktora Žikića držati AWAU samo ako na ONE APPLE A DAY zdušno navalim.

Kod nas u kući se, dakle, jela vrlo raznovrsna hrana, ali uvijek svježe spremljena što je značilo da se kuvalo svaki dan. Dobro, kad kažem ovako KUVALO SE, ne mislim da su se obroci sami od sebe spremali, što ja i dan danas zamišljam kao najveće (ne)otkriće svih vremena, već su za to bile zaslužne prvo baba Meri, a kasnije i moja mama. Doduše, imao je i tata svojih momenata, spremajući često sopstveni izum – MUĆKALICU – ali ne onako kako to recepti iz određenih krajeva Srbije nalažu, već isključivo po ličnoj ideji i nahođenju. Mućkalica se inače sastojala od svega slanog što se u datom momentu moglo naći u frižideru, a sjeckalo se na kockice i pržilo u čuvenoj crvenoj teći. Bilo je tu i suhomesnatog, i kiselih krastavaca, i ovoga i onoga, na kraju obavezno dopunjenog sa krompirom siječenim „na barkice“ a prelivenog umućenim jajima, kao za kajganu. Jeste da je priprema za ovaj nevjerovatni kulinarski poduhvat počinjala još u jutarnjim časovima, i jeste da se svaka kockica sjekla u isključivo „adagio“ tempu i provjeravala uglomjerom, međutim svi smo voljeli kada bi se na dnevnom jelovniku našao upravo ovaj originalni bućkuriš, i to svako iz svojih razloga naravno. Mama naročito zbog toga što tog dana nije morala da razmišlja o ručku, a sestra i ja eto čisto iz razloga što smo voljeli to tatino jelo, bilo nam je preukusno. Čak i ako su postojali momenti kada bi nam se činilo da će se sjeckanje svih tih kockica jednake veličine i zapremine završiti tek možda sutradan u isto doba, nije nas napuštala nada da ćemo na kraju ipak jesti onda kada je to za ručak i bilo predviđeno.

Što se samih obroka tiče oni su u našem skromnom domu bili zastupljeni u svom kompletnom sastavu, znači, jeli su se i doručak, i ručak, i večera. S tim što je baba Meri i tu imala neku svoju zlata vrijednu izreku, koje se ne mogu baš tačno sjetiti, ali je suština bila da je doručak svakako najzdraviji obrok koji nikako ne bi trebalo preskakati. Ručak je takođe bio obavezan, ali da ne bude mnogo jak i u velikim količinama, dok je večera uglavnom zauzimala jedno od prvih mjesta na baba Merinoj „crnoj listi“ i mnogo bolje je bilo „dati je neprijatelju“, kako je to govorila naša izreka (pošto se američke očigledno više neću sjetiti). E sad, ako ćemo pošteno, nešto se baš i ne sjećam da je bilo koja večera pripremana u našoj kuhinji ikada završila „kod neprijatelja“, jer ruku na srce, niko je nije ni izbjegavao. Čak ni baba Meri, džaba bile sve izreke i doskočice, strane i naše. Jeste da se jela dosta laganija hrana u mnogo manjim količinama nego što je to bio slučaj sa ručkom, međutim, odgovorno tvrdim da se nijedan neprijatelj od naših večera nije ‘leba najeo. Prije će biti da se to neprijateljstvo čak produbilo, ako ne i zbog čega drugog, a ono zbog činjenice da ni zalogaja večernjeg nikad od nas nije dobio pa šta god nam narodne umotvorine poručivale i čemu god nas metaforički ili direktno učile.

Što se doručka tiče, kada smo sestra i ja bile male ali i kasnije, nije se tu isticala neka naročita filozofija ni bog zna kakve raznovrsnosti. Kupovao se svako jutro pravi svježi bijeli hleb dolje kod tete Ivanke u prodavnici sa zelenim pultom i velikom starinskom vagom na sred pulta. Mene je ta vaga, odnosno njen dio koji je pokazivao težinu onoga što se mjeri dugačkom sivom kazaljkom, podsjećao na neku čudnu ljudsku glavu, ili još bolje, na glavu nekog neobičnog bića, vanzemaljca možda! Pa kad bih ga i kojim slučajem srela negdje tamo blizu Veriga (gdje nikad nije bilo žive duše, uvijek je duvao i zviždao neki jezivi ledeni vjetar pa je to bilo svakako najidealnije mjesto koje je moja sedmogodišnja glava mogla da smisli kao punkt za spuštanje svemirskog broda direktno iz druge galaksije tamo iz pravca Lepetana), tačno bih mu rekla: „Hej, ti, poznat si mi nešto, pljunuta si vaga iz teta Ivankine prodavnice, mora bit’ da si kakvo čudno biće, dakle vanzemaljac!“

Nego, da se vratim na svježi bijeli hleb i vrijeme doručka u našoj petočlanoj zajednici. Ovaj obrok se uglavnom svodio na kombinaciju hleba, maslaca, džema i bijele kafe. Džem je baba Meri zvala MRMLEJD (marmelade) po američki, a i vala izgledao je tako, sav onako divno zbrčkan i mirišljavo smućkan, sa komadima voća zgusnutim kao suglasnici u riječi MRMLEJD. Bila je tu još jedna varijanta sastavljena od hleba, maslaca od kikirikija, opet džema i opet bijele kafe. Maslac od kikirikija smo svi porodično zvali PINATBATR (peanut butter) i nikako drugačije, i to zato što ga u ono vrijeme nije bilo kod nas za pazariti (naročito ne kod tete Ivanke, što je za mene značilo – ama baš nigdje!) već je velike plastične plave tegle pune ovog divnog namaza donosio stric kad bi se vratio sa broda, te je sasvim logično bilo da takva neka svar nije mogla imati domaći naziv pošto kao domaća još uvijek nije postojala ni u naznakama. A kud ćeš joj onda naše ime davati, stvarno nije imalo ama baš nikakvog smisla! Kasnije je bijelu kafu zamijenio nadaleko čuveni čokoldani napitak koji se pripremao tako što bi se iz svima tada dobro poznate crvene, nešto šire kutije neobičnog oblika i dizajna, uzimale dvije-tri kašičice ovog naprosto božanski ukusnog praha, dospjelog pokretnim spiralnim stepenicama boje duge iz samog Raja, i to se miješalo sa toplim mlijekom. E, taj ukus ni dan danas nisam uspjela zamijeniti ni sa jednim drugim, a nije baš da je izbor mali ako ćemo pravo. Doduše, sve i da ovog momenta kupim isto pakovanje tog čokoladnog blaženstva i pripremim doručak identičan onom iz djetinjstva, još tamo osamdesetih godina prošlog vijeka, ne bi to bilo to. Falila bi tu mama koja grije mlijeko na šporetu na drva, baba Meri što sjedi za samim ćoškom stola tamo pored televizora, i lagano žvaće zalogaj po zalogaj takođe ćoška, samo od hleba, sa maslacem i džemom, a sve to uzimajući sa ovalne srebrne gvantijere. Falila bih i ja koja zavirujem u kesu sa hlebom da vidim da li je ostao drugi ćošak da ga u slast potamanim. Pa dok mama sipa skoro provrelo mlijeko u šolju, čujem Meri kako zabrinuto gunđa što stojim direktno pored vrelog „špahera na drva“, gdje je najtoplije i gdje će mi se glava toliko usijati da ako kojim slučajem izađem iz dnevnog boravka u hodnik, otpašće mi istog momenta sa ramena, u najmanju ruku, eto kolika je to opasnost bila. Takve i slične neponovljive stvari, kad malo bolje razmislim, najbolje je i ostaviti u onom vremenu u kojem su se desile, a pod tim mislim i na najljepši čokoladni napitak na svijetu. Bog te pita kakav bi danas ukus uopšte imao.

Eto tako smo ti mi doručkovali iz dana u dan, bez nekih naročitih novina što se ovog prilično jednostavnog jelovnika tiče. Izuzimajući naravno one momente kada smo ujutro umjesto bijele kafe i čokoladnog mlijeka pile pravi pravcati kakao, koji i nije bio tako loš, osim što se nikako nije mogao skroz razmutiti sa vodom ili mlijekom, te je po neka gromuljica povazdan plivuckala od jednog zida šolje do drugog. A ako je slučajno posrčeš sa ostatkom tekućine, bude toliko gorka da ti se od tolike gorčine lijepo lijevo oko kompletno zatvaralo pa nisi mogao do kraja dana sebi doći, a kamoli nešto drugo okusiti. Eto, time smo najčešće razbijali monotoniju kada je doručak bio u pitanju. E sad, kad smo kod ručka, šta god da se spremalo i koliko god jela da je bilo određenog dana planirano, ovaj obrok je uvijek bio u isto vrijeme i bogami rijetko kad se dešavalo da se satnica pomjeri. To bi obično značilo da je nekakva vanredna situacija u pitanju, a većih vanrednosti u malom mjestu kakvo je Kamenari teško da je ikada bilo pa se tako sto postavljao svakog dana u vrlo slično vrijeme. A slobodno mogu da kažem da su nam i stomaci bili na to isto vrijeme naštimovani te bi nam pred očima dobro zaigralo ukoliko bi jelo iz određenih razloga kasnilo deset ili petnaest minuta.

Vrlo često je glavnom jelu u okviru ručka prethodila domaća supa. Bile su u opticaju četiri vrste – juneća, kokošija, riblja i takozvana „falso“ supa – i mada su uvijek bile lijepo i ukusno spremljene, nikada prema njima nisam imala neki naročiti stav. Hoću reći, mogla sam svakog dana da ih jedem, ali isto tako ne bi mi smetalo ako se ne bi prezentale u tanjiru ni u sledećih mjesec dana. Eto takva sam ti ja bila prema supama – indiferentna totalno. Dobro, moram priznati da su postojala dva momenta kada mi nikako nisu bile po volji, i kada su u mojoj glavi izazivale određene reakcije iako to nikoga nije nešto naročito zanimalo, ali eto, ne mogu a da ne spomenem te nemile supene momente. Prvi je svakako bio onaj kada smo ljeti, usred rozopeka od trideset i više stepeni, jeli vruću, tek iz lonca sa šporeta pristiglu supu. Tom prilikom sam se baš onako iskreno i sa dna svog dječijeg srca nadala da ću uspjeti da preteknem do sledećeg jela, i da neću sagoreti iznutra odjednom, iz čista mira, kao oni misteriozni slučajevi samozapaljivanja u Kaliforniji što su se desili, po kojima je kasnije i film snimljen i koje je lično istraživao čuveni pisac i pronalazač Artur Klark. Sjećam se dobro da bih bila crvena u licu kao rak sa ponte iz Đurića, preznojavala se od temena pa sve do peta, dok su mi oči suzile od vrele pare koja je za kraj putanje imala upravo moje beonjače i zenice. Sad, s neke naučne strane posmatrano, sigurno je to bilo zdravo za organizam (jer kad bilo šta što je vezano za supu nije bilo zdravo, plus što su na isti način razmišljale i mama i baba Meri, dakle, čvrsta i nepobjediva struja se tu obrazovala!), ali da sam bila presrećna kada bih konačno vidjela dno tanjiru, koji mi se tada činio kao bunar bezdani, bogami jesam, nema šta!

U drugu nevolju me uvijek dovodila „falso“ supa, bez obzira na to koje je godišnje doba bilo kad smo je jeli. Zašto se zvala baš takvim imenom, nisam sigurna. Čak sam se uvijek i pitala kako jedno takvo jelo može da nosi naziv „falso“ (lažno), kad je sve ono što je sadržalo bilo i te kako pravo i bez ikakve prevare. Počevši od najpravije moguće blitve koje je bilo u vrlo zavidnim količinama pa sve do nekih isto tako vrlo pravih travčica,korjenčića, listova i listića. Jedući u tim prilikama jedan omanji plastenik, ili kompletan proljećni zasad sa parcele iz kuće, sve i da si htio nisi mogao u glavi stvoriti nikakav „falso“ utisak sa tako vjerno prikazanim povrćem u tanjiru. Još kad se poklopi sa ljetnjim rozopekom… e to su bili doživljaji.

„Jedi, to ti je zdravo!“, govorila je mama kad god bih izrazila bilo kakvo negodovanje u vezi sa dnevnim izborom jelovnika. Ta njena rečenica se samo na prvi pogled činila jednostavnom i bezazlenom, a u stvari je bila višeslojna i višeznačna, jer ko je dobro upoznao našu mamu, shvatio bi sve skrivene poruke koje je ovih par riječi nosilo. Kao prvo, značila je upravo to što nam je i bilo rečeno – jedi, jer je zdravo – i to je bila ta površina koja je sve naivne duše i te kako do srži zavaravala. Jer kad zagrebeš malo ispod površine, oslušneš ton i izanaliziraš sve alikvote kojima je tih pet riječi bilo obojeno, a pritom ti se naježi sva koža na rukama, shvatiš da si u stvari čuo sledeće: „Svakako ćeš pojesti to što je ispred tebe, sviđalo ti se ili ne. Jede se ono čega ima u kući i, prosto, ne bih se ja tu mnogo raspravljala. Mislim da je diskusija završena.“ Pošto sam još od malih nogu naučila odlično da tumačim sve ono što se često uopšte nije ni čulo, ali se svakako podrazumijevalo, jela sam sve zdrave stvari pa tako i „falso“ supu. I još neke vrste povrća koje su izazivale jezu kod mene pri samom njihovom pomenu, a da se nisu ni u loncu još našle! Na primjer, vrati se tata sa pijace iz Bijele i sav srećan stavlja punu kesu svježe boranije na sto. Zatim izjavljuje ponosno kako je naišao na najbolju vrstu, takozvanu „olovku“, koja je po njegovim riječima uvijek bila najslađa za jelo i da bolje nema niti će je ikada biti dok je svijeta i mahunarki u njemu! Znajući da sam tog dana osuđena na kuvanu boraniju „olovku“ i pun „jedi, to ti je zdravo“ tanjir, pitala sam se da li bi mi možda lakše pala porcija pravih olovaka, ne moraju ni kuvane da budu, pa da ih sažvaćem onako sa sve gumicom za brisanje na vrhu. Ili, kad se u kući dođe u posjed mlade salate pod nazivom „puterica“, pa tata, dok ručamo, svako malo oduševljeno prokomentariše kako je divna, svježa i meka, ma kao pravo pravcato maslo! Što naravno u mom tumačenju nije imalo nikakve veze jedno s drugim. Mislim, maslac sam jela skoro svakog jutra i tako lijepo se slagao sa džemom i bijelom kafom, a nisam baš najsigurnija kako bi salata „puterica“ tu uspjela da se uklopi. I ako je to sve bilo tačno, zašto onda za maslac nismo baba Meri, sestra i ja ujutro doručkujući egzaltirano uzvikivale: „Ma kako se samo maže ovaj maslac, koliko je divan, mekan i svjež, baš kao mlada salata jutros svježe ubrana!“

Za razliku od povrća, od kojeg sam dosta toga stvarno i voljela da ne griješim dušu, omiljeni ručkovi su mi bili oni koji su uključivali neku vrstu tjestenine ili bilo šta tome slično. Obožavala sam paštu sa mesom, sa sirom, ili sa ostacima od jučerašnjeg ručka. Takođe sam stalno priželjkivala da vidim u tanjiru bilo kakav proizvod od tijesta sa krompirom, koje su tako majstorski pripremale i mama i baba Meri. Pravile su se tu njoke sa crvenim sosom, makaruli sa gratanim domaćim sirom, prigane kiflice u obliku potkovica (uz koje je obavezno išla pohovana piletina), a da ne spominjem neprevaziđene knedle sa šljivama. Te božanstvene i miomirisne knedle sam samo jednom u životu i sama pokušala da napravim, ali na kraju sam u stvari dobila hladno oružje u vidu kugli tvrđih i od kakvog ljutog krša sa Lovćen planine, sasvim primjereno da se izloži u Vojnom muzeju na Kalemegdanu za nauk svim budućim pokoljenima kako ne treba sa tijestom postupati. Obožavala sam i rižot na sve moguće načine – čak i onaj crni sa mastilom od sipe, koji nije baš najprivlačnije izgledao onako najcrnje od svega crnog crn, sve dok ga ne probaš, a onda osjetiš „stotinu ukusa“ kako se to dolje kod nas za neko jelo vrlo često govorilo.

Iako su jela od tijesta i sa tjesteninom kod nas vremenom bila servirana i isprobana u milion različitih varijatni, zanimljivo je bilo da moj tata nije nikada htio da proba onu milion i prvu, pogotovo ako nije spremana od strane moje mame, ili tako nekog u koga je imao neograničeno kulinarsko povjerenje. I, desilo se tako jednog ljeta da je naša rođaka, koja je svake godine provodila kod nas priličan broj julskih i avgustovskih dana, došla na ideju da nas iznenadi ručkom i počasti receptom vrlo popularnim u mjestu u kom je živjela – preciznije rečeno, u komšiluku u zgradi u kojoj je živjela – a radilo se o špagetama sa dimljenim lososom i pavlakom. Koliko se sjećam, bilo je to jedno sasvim ukusno i vrlo lijepo spremljeno jelo, ali mislim da je moj otac tada doživio prilično veliki šok (što sam mogla da primjetim po izbezumljenom izrazu lica dok je objedovao taj od srca spremljen rođački specijalitet), jer je po prvi put u životu prekršio nepisano sveto bokeško pravilo da „nikada, nikada, ali baš nikada ne treba kombinovati ribu sa mlijekom!“ I sad, možete zamisliti količinu stresa prouzrokovanog konzumacijom delicije koja je direktno kršila pravila onoga što se u našoj kući poštovalo decenijama unazad. A opet, ne možeš velikodušnu rođaku ne ispoštovati, još u rođenoj kući, pogotovo što se tako srdačno potrudila da nas sve komplet nahrani. I evo, kao sad da vidim i čujem svog potpuno skrhanog oca kako u kuhinji ispod glasa zapomaže i govori mami: „Kuku meni, ko će ovo da jede! Jao, jao, jao, riba i pavlaka! Kuku meni jadnome!“ Gotovo da mi je došlo da mu lično sipam porciju u tanjir, potapšem ga po ramenu i saosjećajno kažem: „Jedi, to ti je zdravo! Kao boranija olovka!“

Ono što mi je uvijek privlačilo pažnju kao maloj, a odnosilo se na spremanje jela u našoj kući, bilo je to da su se gostima služili nekakvi zastrašujući recepti, pored svih onih divnih specijaliteta koje smo sa uživanjem listili i strugali do poslednje mrvice sa tanjira malih, velikih, dubokih i plitkih, uvijek pitajući ima li još, i čkiljeći ispod oka je li onaj pored tebe koju zeru više sebi sipao. Ne, ovdje su se nekakva čuda iz lonaca i šporeta prezentavala, čiji su i nazivi već dovoljno jezivo zvučali, a da ne pričam o mirisima i ukusima od kojih sam se sa svojih jednocifrenim brojem godina načisto sablažnjavala. I što je najveća misterija za mene tada bila, ti isti gosti su vazda bili naskroz oduševljeni i vraćali su se kod nas na ručkove i večere kad god bi im se za to ukazala prilika. Ma šta vraćali, letjeli su naprosto uz one kamene stepenice da uživaju u skoro profesionalno spremljenim, pazi sad, „mušljama na buzaru“, „crnom zelju i kaštradini“, „bumbarima i kuljici“, „salati od hobotnice“, „škrpini i grdobi na žaru“ i još svakakvim strahotnim prikazanijama. I uvijek sam u potpunoj nevjerici posmatrala momente kada moja mama pred ushićene goste iznese i postavi ogromni bronzin krcat skuvanih poluotvorenih mušalja, a one onako nasmrt crne i zlokobno sjajne od pare prijeteći zijevaju prema nama i tek što ne ciknu: „Samo me uzmi u ruku, prst ću ti otkinuti dok si trepn’o!“ Jednom prilikom sam pitala roditelje šta zaboga ima lijepo u čitavom tom mračnom prizoru, međutim, dobila sam odgovor sasvim uobičajen za takvu priliku i poznat več godinama unazad: „Kako šta ima lijepo! Pa to je delikates, zaboga, ne postoji ništa ukusnije! Ne bi ti ništa falilo da probaš, bogami!“ Ruku na srce, i jesam probala, ali mišljenje nisam promijenila ni dan danas, jedino što sam sada svjesna da je mama to stvarno majstorski spremala i da su u pitanju jela u kojima su mnogi ljudi iskreno uživali i to sasvim opravdano.

Osim vrlo bogatog slanog jelovnika, za koji bi mi prilično mnogo vremena trebalo da ga u cjelosti predstavim, bila je tu i ona omiljena slatka kategorija koja ni po čemu za slanom nije zaostajala. Jeste da je izbor bio nešto manji, međutim, meni ne bi tada smetalo ni da se pravio samo jedan jedini kolač sa te liste i ništa drugo, samo da mi je neko pouzdano mogao garantovati da će taj kolač biti u našim životima prisutan svakog bogovetnog dana. Pošto to ipak nije bio slučaj i takvu vrstu garancije zasigurno da nikada nisam dobila, živjela sam od prilike do prilike kada bi na stolu osvanulo neko od dobro poznatih slatkih savršenstava.

Kada su torte u pitanju, one su se pravile skoro isključivo za rođendane i za slavu, tako da su predstavljale zaista poseban događaj u našoj prehrambenoj svakodnevici. Bile su to starinske torte, najčešće od čokolade i oraha, sa korama koje su se pekle uvijek jedna po jedna, a umućene tako što bi prvo morao da se dobije čvrst ali izuzetno osjetljiv snijeg od bjelanaca (koji je uvijek prijetio da splasne!) pa da se onda pažljivo, nikako mikserom već isključivo ručno, umiješaju ostali sastojci. Krem od žumanaca se kuvao na pari sve dok ti oči ne ispadnu čekajući da vidiš liniju koja će na dnu teće ostati kada po njemu povučeš liniju kašikom. Međutim, na kraju bi nam ispred nosa osvanula prava poslastičarska remek djela, čiji si miris čokolade, ruma, ili bilo čega tako božanstvenog čuvao u nozdrvama, a samim tim i u duši sve dok ne dođe momenat kada se torta mogla probati.

Pored jednostavnijih kolača kakve su bile kocke sa voćem, čupavci, pišinger sa čokoladom (po nezamjenjivom receptu tete Zore), i još mnogo štošta, posebno mjesto u mom srcu zauzimao je, a to i dan danas radi, neprevaziđeni kabler od trešanja. Taj recept je još davne 1934. godine donijela baba Meri u miraz iz Amerike, i to je jedna od stvari na kojima ćemo joj vječno biti zahvalni i ja, i moja čula ukusa i mirisa. Spremanje ovog, za mene pravog pravcatog delikatesa (a ne nekakvih mušalja i kaštradina i grdoba, božemesačuvaj), počinjalo je sa najranijim sezonskim trešnjama, a prva tačka u receptu glasila je: „Poslati tatu da ubere trešnje“. To je, bogme, vrlo često bila i najsloženija tačka čitavog procesa, jer je branje trešanja uvijek predstavljalo vrlo zahtjevnu i u velikom broju slučajeva po život opasnu rabotu, bar kako nam je tata pripovjedao. A ja sam mu stvarno i vjerovala, jer su to bili jedini momenti kada je njegova uvijek besprekorno uredna i očešljana frizura bila u totalnom haosu, sa šiškama razbacanim skroz preko čela, pa mi se činilo sasvim razumljivim da sigurno nije bilo lako rvati se sa stablom ovog voća i njegovim razmahanim grančugama, ili možda bježati od podivljalih, krvoločnih trešanja koje su bespomoćnu čeljad u grozdovima vazda napadale, kvareći im frizure da ih više nikad ne poprave ni najbolji frizeri! Sledeća faza u pripremi kablera bilo je oslobađanje kilograma (ili dva, nisam baš načisto sa tim mjerama) trešanja od košpica i to sa nekakvom alatkom za koju bi, da nisi znao da je za trešnje, garantovano mislio da je služila kao sprava za mučenje još iz vremena Inkvizicije i Mračnog doba, kakva se samo još u muzejima čuva. Međutim, ovo samo naizgled zastrašujuće sokoćalo vrlo je efikasno obavljalo posao za koji je bilo namijenjeno, tako da bih ga ja svakako, da sam kojim slučajem živjela onomad, rado ponudila Inkvizitorima. Svakako da bi se i oni više interesovali za čišćenje trešanja i pravljenje kablera, pa bi istorija bila mnogo lagodnija i opuštenija za učiti.

Kada su sve trešnje bile očišćene, mijesilo se tijesto, od kojeg su se pravile dvije tanje kore – gornja i donja – dok bi se između njih udobno smjestile sve one sočne crvene trešnje, pomiješane sa milion nekakvih začina i mirisa. Onda se ta pregršt trešanja kuvala između dvije hrskave kore, u sopstvenom soku i dodatim začinima pa je cijela kuća mirisala tako da za mene sigurno nije postojalo ljepše mjesto na kojem bih se u tom momentu mogla nalaziti. Kako je baba Meri često za života dobijala pakete od svojih prijateljica iz Amerike, uvijek bi se u njima našlo i nekoliko teglica sa začinima kojih nije bilo kod nas za kupiti i koji su bili zaslužni za takav jedan praznik za sva čula, pa je dosta vremena prošlo dok i sama nisam uspjela dobiti ukus i miris kablera bar približan onom kojeg su baba i mama spremale. Iako se po pravilu jeo hladan, ja često nisam mogla taj momenat dočekati, te bih ovaj kolač jela dok se još para iz njega dizala, prepuštajući se u potpunostima najljepšim ukusima na svijetu i ostavljajući negdje tamo u daljini baba Merine vapaje da ostavim to nesrećno parče da se ohladi jer ću dobiti „ingropaciju“ crijeva ako ga tako vrućeg pojedem.

Eto tako smo ti mi jeli u Boki, a tako se i dan danas kod nas u kući jede, samo što sam ja predaleko da bih u tim obrocima svakodnevno uživala. Dobro, ne u svim, iako nikad nisam posumnjala da je čisto zdravlje u pitanju, kako je moja mama govorila. Naročito sam počela sve to da cijenim onda kada sam tokom studiranja povremeno svraćala kući. Ili kada sam se skroz odselila, prepuštena sama sebi i svojim sačuvajmebože kakvim kulinarskim sposobnostima. Kako je vrijeme prolazilo, počela sam polako da učim kako se sve te divne stvari spremaju. Priznajem, nije uvijek to najslavnije prolazilo. Kao onomad kad sam punila ulignje, a oni ispali kao guma najgora, ne možeš ih ni sa najkvalitetnijim zubima pregristi, lijepo nisam znala jedem li morski plod ili žvaćem točak od auta. Ili kad sam pravila svoje prve kroštule – slatko prženo tijesto – pa umjesto par kapi, sunula ne znam ti ni ja koliko rakije u smjesu, mirisalo je kao da sam u kuhinji šljivovicu pekla tri dana uzastopce pa se komšije naljutile što i njih nisam zvala da zajedno pečemo i sjedimo oko kazana! A da ne spominjem svečani nedeljni ručak i pripremu punjene kokoške, čije je punjenje skroz poispadalo dok se peklo, zalijepilo se za dno pleha i zagorelo, stvorivši pritom neke čudne reljefe za koje sam se mogla zakleti da podsjećaju na brdo između Risna i Perasta, evo ne pomjerila se ako nije pljunuto takvo bilo! I još svakakvih doživljaja se tu nanizalo, sve dok nisam shvatila da je možda tako i bolje. Jer postoje ti neki mirisi i ukusi koje ne možeš nikad ponoviti pa ne znam koliko da bi to želio. Čak i kad misliš da si im najbliži, ostane ona jedna neuhvatljiva nit bez koje si uvijek na korak do cilja, ali taj korak se nikako ne da napraviti. Pa ti prvo bude krivo. Pa se iznerviraš što ne možeš sam sebe počastiti nečim baš identičnim onome što su ti doma spremali. A onda na kraju zaključiš da je to mnogo više od ukusa i mirisa. Da su to neki ljudi kojih više nema, ili koji su predaleko. Da su to neka vremena koja su davno prošla i koja samo tim mirisima u sjećanje možeš vratiti. A da ćeš ti sam stvoriti sasvim nove, za neka buduća vremena i naraštaje. I da se nadaš da će i tada u neku kuću utrčati dijete i onako sa puno nade upitati: „Ima li nešto slatko?“ I da će odgovor biti kao i onomad čak u Teksasu: „Ima jabuka…“

Mala bijela torba i u njoj djetinjstvo 2. dio

Torba se kod nas, u Boki, kaže BORSA. Po italijanski, dabome! Kao i bezbroj drugih riječi, ne samo porijeklom sa „Čizme“, već i iz drugih krajeva, a dospjelih u Boku putujući glomaznim, drvenim, trgovačkim brodovima, ili iskačući iz doseljeničkih špagova i prašnjavih valiža. A možda i izlazeći iz grla vječitih osvajača koji neumorno dolaziše Boki u pohode pa kad se jednom od domaćina oslobode, više ne pronađu put nazad, nego ostanu gdje su se našle, strpljivo čekajući ko će ih sledeći usvojiti i izgovoriti. Ima tu riječi doslovno sačuvanih i uvijek isto korišćenih kroz vjekove, a ima ih i često nespretno prekrojenih i prepravljanih tokom višedecenijskog prenošenja sa koljena na koljeno. Ima ih skroz logičnih, a ima i onih kojima ni sama dan danas ne mogu kraju doći, mada se ni ne trudim mnogo, pošto su mi vazda dobro služile tačno onakve kakve su odvajkada bile.

Moja mala bijela borsa, koju kao dijete dobih od tete Merijele, sa crvenim porubima i plastičnim, prozirnim džepovima za malecni češalj i još malecnije ogledalo, pored svih sjećanja koje vrijedno tokom godina resporedih u ono malo pregrada proštepanih bijelim debelim koncem, prepunila se nekako i svim tim riječima koje se saživješe sa mnom otkad progovorih prvi put. Sad da mi je ta borsa pri ruci pa da je kojim slučajem otvorim, brzinom bi iz nje izletjele razne ožice, piruni, kućarini, ćikare, pjati. Pokuljala bi negdje sa dna čitava gomila crevalja, bječava, kotula, vešta, špigeta, jaketuna, đila, a vjerno bi ih pratile hrpe lencula, šugamana i kanavaca, svježe iskuvanih u velikoj plavoj teći, metnutoj još u ranu zoru na špaher na drva da lagano provri, uz oštri miris praška za robu uzetog na mjeru iz male platnene vreće, a s namjerom da skloni svu šporkecu koja se na robu nakupila. Provirila bi tu i mama odnekud, da đusta vatru na špaheru, ubacujući u pregradu sa žarom veću ili manju cjepanicu. A i tata za njom, da zeru poslije završenog objeda priupita ‘oćemo li štogoć lijepoga sparićat za večeru, da se slučajno ne batimo u postelju gladni. I svašta bi još nos promolilo iz moje male bijele borse, nego ko bi toliko čuda i drangulija vratio nazad i složio onako kako je prije bilo, a da se sve živo ne pomiješa! Ne zna čeljade ni kud će sa ovim što ga danas snalazi, a kamoli sa nečim što se davnijeh dana desilo. Mada sve se nešto mislim, baš zbog toga što će mu i za ovo danas, a i za ono što ga sutra čeka, vazda trebati po neka nova pregrada u borsi, ili gdje je već namjerio da ih čuva, valja ponekad presložiti i one stare. Čisto da se red napravi. I taman da se na trenutak prisjeti šta ga je načinilo onim što je sad i kako je dotle stigao. A i dobro dođe malo dodatnog slobodnog prostora, valja se, što bi naš narod rekao…

Na svu sreću, ja ovoga puta ne bih ni malo lijena, nego se baš onako sa voljom bacih trideset i više godina unazad, pokušavajući nespretno da preberem i presložim neke za mene veoma važne uspomene i događaje iz perioda kad mi je samo glava iznad stola virila. I kratka kosa na toj glavi, upriličena dabome kod frizerke Olge ili frizera Minja (trećeg nije bilo, tamo u Bijeloj, malo poviše „donje samoposluge“), a sa francetama obavezno dotjerivanim nakon nekog vremena u kućnoj varijanti, i to kvalitetnim krojačkim nožicama (makazama), izvučenih direktno iz mamine šivaće mašine na rasklapanje. Tamo su te nožice „živjele“ zajedno sa velikom limenom kutijom, koja je ranije bila puna čokoladnih bombona različitih oblika, zamotanih u celofan svih mogućih boja, a koji je tako divno šuštao i nekako čudno škripao svaki put kad smo koji bombon otvarali. Donosio ih je Koko (tako sam zvala strica odmalena, a tako ga i sad zovem) kad god bi se vratio sa vijađa brodom, a kada svim bombonima dođemo kraju, limene ljubičasto bijele kutije bi dobijale uvijek drugu namjenu. E, ova najveća je služila da u njoj stoje konci, igle, i ostali pribor za šivenje. Pored nje su uvijek ležale te nožice sa narandžastom plastikom tamo gdje ih rukom treba pridržati, oštre i precizne kao da su sad ispod kalupa izašle. I onda u tom nekom međuprostoru i međuvremenu, koje je teklo od jednog profesionalnog šišanja do drugog, od Olge u januaru do Minja u avgustu, mama bi svečano izvlačila nožice, postavila me ispred sebe govoreći da ni slučajno ne mrdam, te bi polako i precizno njima krenula da vuče liniju po mojim francetama, kao da kroji suknju po linijama iz nekog tada popularnog modnog časopisa. Naravno, kod tih stvari sa krojenjem, krajnji rezultat je najčešće bio sasvim pristojan, ali kako moja kosa nije nikako mogla da se uklopi u bilo kakvu šemu iz novina, ma koliko precizna bila, onda je poslije svakog poteza makazama vazda trebalo još malo dotjerati. I još malo lijevo pa još malo desno. Pa opet lijevo, jer je „pobjeglo“ sa desne strane, a mora se izravnati. Tako je to išlo sve dok skoro ne bi ponestalo materijala, to jest mojih mučenih franceta za šišanje pa bi mi na kraju između njih i obrva ostao prilično prazan prostor. Vrlo često toliki da si slobodno mogao kakve slajdove iz prirodnih nauka preko grafoskopa projektovati. Čak bi i mjesta za datum i potpis autora ostalo, bez ikakvog pretjerivanja! Nisam je nikad pitala, ali mislim da je mama uvijek imala vrlo podijeljene emocije kada bi na kraju čitavog „posla“ vidjela šta mi je na glavi ostalo, odnosno čega više nije tamo ni za lijeka nije bilo. Prva bi svakako bila blaga zgroženost krajnjim produktom i, pretpostavljam, osjećaj krivice zbog konačnog „poravnanja linije“ negdje iz četrdeset trećeg puta, a druga je (za ovo sam sto posto sigurna) bila utjeha što ću sada biti duže vrijeme mirna, jer mi ni jedna dlaka neće prije Nikoljdana u oko upasti, ako je recimo bila ošišana tamo negdje za Uskrs, ili eventualno o Spasovdanu.

Eto, takve glave i sa takvim francetama, ja sam virila iza stola ili nekog drugog zgodnog mjesta, posmatrala i proučavala svijet oko sebe, ili bar ono što sam tada smatrala svojim svijetom. Istina, ponekad bih stavila neke od svojih hulahopki, ili sukanja sa lastikom na glavu, zamišljajući na taj način kako imam dugu kosu, ali to je više bila stvar estetske prirode, i nikako nije uticala na moje viđenje stvari koje su se svakodnevno dešavale, a koje sam, htjela – ne htjela, upijala kao sunđer. Kad malo bolje pogledam, i nije tako loše što su mi francete, iz praktičnih razloga, najčešće bile kraće od trepavica, jer ko zna šta bih sve zanimljivo propustila da vidim i primjetim. A to ne bi bilo dobro, jer čime bih onda uopšte i popunila ove redove, nafilovala sjećanja i pretrpala sve one plastične pregrade u bijeloj borsi.

Već sam negdje napisala kako sam od malena, od svega najviše, voljela da posmatram i analiziram ljude u svom okruženju, pogotovo onda kada su to bile neke zanimljive i originalne osobe. A takvih je, nekim čudom, u našoj kući, otkad znam za sebe, uvijek boravilo u vrlo zavidnom broju. Da li smo možda i mi porodično u neku ruku bili takvi pa se „sličan sličnom radovao“, ili smo pak bili skroz na drugoj strani, te je važilo pravilo o „suprotnostima koje se privlače“, tome ni dan danas nisam uspjela da dođem kraju. Ali kad malo bolje razmislim, nije ni važno toliko šta je u stvari bila prava istina. Mnogo je važnije da se tu radilo o jednoj bogatoj skupini najrazličitijih ljudskih osobina, navika, karaktera i pogleda na svijet, nepresušnom izvoru inspiracije za kasnija prepričavanja i pretvaranja mnogobrojnih događaja u anegdote, kao i odličnoj podlozi za mene malu da se kasnije lakše uklopim i prihvatim novu okolinu, nove ljude, i neki drugačiji način života.

Eto, na primjer, bila je tu čuvena teta Zamira. Na mojoj listi posebnih i naskroz neobičnih ljudi ona je svakako zauzimala mjesto pri samom vrhu. Do dana današnjeg nisam uspjela da sretnem bilo koga ko bi joj po bilo čemu sličio i ko bi me po jednoj jedinoj sitnici na nju podsjetio. Čak nisam sigurna ni da ću uspjeti uopšte da je prikažem onakvom kakva ona zaista jeste, a šteta bi bilo stvoriti nekakvu nedovršenu ili nejasnu sliku, jer takve osobe to naprosto ne zaslužuju. Za razliku od tete Merijele, koja je bila organizovana, pedantna i precizna u svemu što je radila, te smo tako uvijek znali tačan dan i vrijeme kada će doputovati i do kada će ostati kod nas, teta Zamira bi se samo odjednom niotkuda stvorila dolje na kapiji, na samom dnu kamenih skalina. Puf i eto je! Ma kad si se najmanje nadao! Vuče kufere, borse i nekakve silne sakete sa sobom, puhće, cokće, brekće, komentariše, proklinje vrućinu i komarce još sa dna stepenica, i dok stigne gore do dvorišta, već je šest tema naglas započela, sa sedmom samo što ne krene, a osma i deveta joj se već spremno u glavi krčkaju kao najljepši gulaš sa trista mirisnih začina – toliko toga je povazdan imala da kaže. Iako bi se ponekad pojavila tek nakon dvije-tri godine pauze, uvijek je njen sasvim neočekivani dolazak izgledao tako kao da smo se juče rastali i dogovorili da se opet danas vidimo. Eto, toliko je to kod nje bilo jednostavno. I bez obzira što bismo se mi svaki put iz dubine duše iznenadili i obradovali kad bi se tako iz čista mira odnekud teleportovala pravo ispred naše kapije, teta Zamira nikad nije učestvovala u bilo kakvim formalnostima pozdravljanja, pitanja za zdravlje i ostalim protokolima vezano za goste, već je od tog momenta jednostavno bila tu. I to bi bilo to – dan kao i svaki drugi, nastavio bi se potpuno isto kao što je tog jutra i započeo, samo sa jednim članom više u kući.

Koliko znam, teta Zamira se uvijek vodila kao neki naš dalji rod, jer je njen djed po imenu Bogdan bio od Đuranovića. Kako je on tačno bio povezan sa nama, u koje rođačko koljeno bi ga trebalo smjestiti i na kojoj je on grani porodičnog stabla udobno bio smješten kao ravnopravan član familije, ja, iskreno, ne bih znala baš najpreciznije da objasnim. Sjećam se samo da je postojala izvjesna crno bijela fotografija gdje taj djed Bogdan jaše na nekom konju, ima prilično dugačke i vrlo bogate brkove, i umjesto sjedla sjedi na nekakvoj deci (ili je meni to sjedlo ličilo na deku, što je vrlo moguće, poznajući sopstvenu moć zapažanja isto tako kao sopstveni džep). I eto, on je po svoj prilici nekad boravio u našoj kući, prezivao se kao mi, ta slika je bila dokaz njegovog postojanja (mada je više dokazivala da je čovjek znao da jaše na konju, al’ ‘ajde sad), on je bio teta Zamirin djed i stvarno više nije bilo potrebe da se o tome u bilo koje svrhe diskutuje. Na kraju krajeva, meni nije smetalo, čak mi se i dopadala cijela ideja! Ono jest da sam za tetu Merijelu tačno znala kako je ona tatina sestra od tetke, a za tetu Zamiru tek da joj je djed Bogdan Đuranović koji jaše konja na sjedlu-vunenoj deci, na crno bijeloj fotografiji, ali porodica je porodica, i to je jedino što je, po meni, uopšte trebalo da bude važno.

Inače, Teta Zamira je u vrijeme mog djetinjstva živjela na samom jugu Italije – na malom ostrvu po imenu Iskija, tačno preko puta Napolija. Bavila se plesom (ili možda baletom, ako me sjećanje ne vara), a bila je udata za izvjesnog gospodina Edvarda, kojeg je mnogo voljela, i čiju je uramljenu fotografiju uvijek nosila sa sobom, obavezno je držeći na stočiću pored kreveta, naročito u vremenima nakon njegove smrti. Djece nisu imali. Zamirine sestre su živjele u Čileu (Južna Amerika), gdje se i sama preselila nakon što je dobri gospodin Edvardo napustio ovaj i otišao na onaj svijet. Zbog artritisa i problema sa kostima koji su je stigli s godinama, a prema ljekarskim preporukama, trebalo je uvijek da boravi tamo gdje klima topla i blaga, tako da je proljeće i ljeto provodila na Iskiji, a jesen i zimu u Čileu. Kako je Italija oduvijek bila maltene „preko puta“ naše kuće, nadasve aktivnoj i ne-drži-me-mjesto teta Zamiri nikakav problem nije bio da nam se prezenta u nekom momentu pravo ispred nosa, započne rođačku posjetu nekad početkom jula, nekad krajem avgusta, a onda poslije koju nedelju bukvalno „ispari“ iz kuće, jureći sa svim onim kuferima, borsama i saketima niz skaline i zamičući iza kapije, uz vrlo dramatičnu kuknjavu kako će zakasniti na feribot Bar-Bari, ili, mogla bih se zakleti, na vožnju nekakvim gliserom kojim će prvo do bogtepita kojeg ostrva, te onda dalje po planu ka Iskiji na jugu Italije.

Ono što u mom malom rodnom mjestu, usred Boke kotorske, nikako nisi mogao da vidiš osamdesetih godina prošlog vijeka, a mogla bih se kladiti ni danas u ovo moderno doba, jeste da neko svakog jutra kada se probudi, prvo provede određeno vrijeme dubeći na glavi. Jeste, svega mi, potpuno naopačke, sa vrhom glave smještenim na okrugloj francuskoj kapi (da bude mekše, i ne nažulja mozak valjda, šta ti ja znam) i nogama nebu pod oblake, razgrćući ih, vjerovatno kako bi što lakše granulo prvo jutarnje sunce tamo iznad lepetanskog brda. Naravno da takvu vratolomiju nikada niko živi iz naše kuće nije izvodio, jer kao prvo, svi bismo redom vrat polomili, koliko smo bili vični akrobacijama, a kao drugo, šta bi svijet rekao – eno ih oni Đuranovići svi stoje naopako, sto posto su porodično poludjeli, kao da im nije dosta što čitav svijet već naopako živi, mada su se uvijek činili pomalo čudni, što jes’-jes’! Međutim, teta Zamira je najnormalnije započinjala svaki svoj dan života upravo na ovaj način, i to je radila s takvom lakoćom da sam nekada imala utisak kako svi mi ostali, u stvari, stojimo naopako, a jedina ona je iz kreveta ustajala kako treba i onako kako bog zapovijeda. Pokušala je teta Zamira da nagovori i našu babu Meri da počne sa istim aktivnostima, ne bi li što više doprinijela svom zdravlju i razgibanijim, gipkijim ekstremitetima, međutim, baba je to glatko i sasvim odlučno odbila, navodeći kako se od toga vrlo lako može dobiti izliv krvi u mozak i ostati na mjestu mrtav, a i sasvim joj je dovoljna bila kašika propolisa dnevno, pogotovo što je naručivala onaj najkvalitetniji – direktno iz Slovenije. I tako je svaka nastavila iz svoje perspektive da vodi računa o zdravlju i kvalitetu života – jedna na podu sa glavom, druga sa nogama – i svi su bili srećni i zadovoljni. Sve dok se jedne godine nije potrefilo da se tu našla i teta Merijela, koja se načisto skandalizovala i sablaznila vidjevši ujutru nečije dvije noge kako stoje tamo gdje bi po pravilu trebalo da bude glava. Smirivali su je poslije ne znam ti ni ja koliko, mada moram priznati da se baba Meri više nekako bila presamitila od smijeha, prisustvujući čitavoj toj nemiloj sceni, nego što se trudila da pruži bilo kome bilo kakvu vrstu utjehe. Vjerovatno je probala poslije da svojoj uznemirenoj rođaci to nadoknadi kašičicom propolisa, koji je po njenom, bio odličan i za nervni sistem isto toliko kao i za sve ostalo u organizmu, a bogami i šire.

Teta Zamira je vrlo brzo uspjela da se iskupi teti Merijeli za neočekivani jutarnji šok, tako što je, kao veliki zagovornik kvalitetnog života, jakog imuniteta i zdravih navika, predložila i njoj i babi Meri jednu fantastičnu metodu za izbacivanje toksina iz organizma, kao i redukovanje masnih naslaga, ukoliko ih je neka od njih nedajbože imala. Ta metoda se sastojala od vrlo originalnog postupka da se sve tri umotaju u nekakve kese, ili još bolje u rastegljivu foliju za čuvanje hrane, i onda tako upakovane kao tri viršle provedu izvjesno vrijeme direktno na suncu, iliti u ovom slučaju na teškom ljetnjem rozopeku. Uzalud je ostatak familije urgirao da se tako nešto ne radi, jer podne, sunce i sredina jula svakako nisu predstvaljali najbezbjedniju kombinaciju za tri gospođe u već prilično zrelim godinama, ali pomoći nije bilo! Akcija, odnosno detoksikacija je sprovedena onako kako je i zamišljena i svi smo mogli, ovamo iz debele hladovine, samo da posmatramo kako će čitav događaj da teče i koja će prva od njih tri da padne u nesvijest. Kad malo bolje saberem, mislim da sve nije ukupno trajalo ni petnaest minuta, tako da nisam sigurna da je bilo koji otrov uspio da se zalijepi za bar jednu od kesa ili folija, za tako kratko vrijeme. Prva se oglasila teta Merijela, koja se već toliko bila skuvala, da je u jednom momentu demonstrativno ustala sa stolice i krenula nervozno da skida sa sebe sve ono u šta se bila umotala. Međutim, toliko se izgleda bila čvrsto i pedantno stegla, i preklopila jedan sloj folije preko drugog, da sada nikako nije mogla da ih se riješi. I onda je nekako sav taj otrov, koji je po pravilima struke trebalo vrlo uspješno da se oslobodi preko ilindanskim suncem upaljene folije, krenuo da joj navire kroz usta i to u vidu najzanimljivijih rečenica i izraza koje sam do tada imala prilike da čujem. Bilo je tu i našeg i engleskog jezika u vrlo vještim kombinacijama i sklopovima, podržanih izuzetno visokim glasovnim frekvencijama. Međutim, folija izgleda nije reagovala ni na zavidna umijeća bilingvalnosti, a ni na bilo kakve visoke tonove. Taman se odlijepi sa jedne strane, a ona se za drugu zalijepi, i sve tako! Baba Meri je, što od sunca, što od čitave situacije, dobila, kako je to najčešće i bivalo, težak napad smijeha, i umirila se tek kad smo je malo u hladovinu, ispod lovorike stavili. Teta Zamira je pak bila razočarana kako su i jedna i druga tako brzo odustale od čitave fantastične zamisli, ali se svakako solidarisala i povukla sa sunca, šuškajući sa onim kesama kao ogromna karamela iz ljubičaste limene kutije za bombone, i ostavljajući čitav proces možda za neku drugu priliku.

Već sam gore negdje, na samom početku priče, izvukla iz svoje borse za sjećanja jedan djelić inače vrlo bogatog bokeškog riječnika, vrlo često prošaranog izrazima brojnih drugih naroda i narodnosti. Koristiti se isključivo takvim načinom govora, predstavljalo je samo po sebi veliki izazov, pogotovo što su se određene riječi potpuno drugačije upotrebljavale i izgovarale od mjesta do mjesta u Boki. Ja sam, eto, imala i tu čast da takvom jednom vokabularu dodam i priličnu količinu engleskog jezika s obzirom na to da je baba Meri čitavog svog života pričala neku svoju englesko-američko-bokešku kombinaciju. Kada bi tu bila teta Merijela, čitava stvar bi se podigla na još viši nivo, jer je engleskog jezika bilo u mnogo većim količinama, a kombinovao se sada i sa čisto ekavskim naglaskom, pristiglim direktno iz srca Beograda, zajedno sa našom dragom rođakom. Dovoljno već da ti se zavrti u glavi, i da se lijepo zapitaš nije li možda najpametnije bilo na vrijeme progovoriti na čistom mandarinskom, bar bi znao šta pričaš, i kako tačno pričaš. Ovako, imaš negdje oko osam ili devet godina, i stalno slušaš sledeće: „Honey, pripazi na kogumu, da ne uzavri voda za coffee!“ „Ok, honey, je li cukar u kredenci ili somewhere else?“ I sve tako! Međutim, kada bi čitavu družinu dopunila još i teta Zamira, slobodno mogu da kažem – žurka je polako mogla da počne!

To kako je tetka Za pričala, i kako se izražavala trebalo je, po meni, patentirati kao sasvim nov pronalazak na polju lingvistike, i naravno zaštititi autorskim pravima. Možda i proučavati na filološkim fakultetima širom svijeta, jer stvoriti sopstveni jezik na osnovu nekoliko već postojećih, i koristiti ga tako samouvjereno i profesionalno, kao da je u pitanju majka svih ostalih jezika, e to je stvarno zavrijeđivalo svaku pažnju! Tu je bukvalno nastao jedan pravi pravcati bućkuriš, skrpljen od italijanskog, španskog i engleskog jezika, kao i onog koji smo pričali mi u Boki. I nije u pitanju bilo samo miješanje različitih stranih riječi, već čitavi reciklirani izrazi, nekakve nepostojeće riječi skrpljene od više različitih varijanti iz raznih drugih zemalja, neka čuda nebeska koja niko živi nije razumio osim samog autora. A taj isti autor ih je sve koristio tako vješto, da bi neki jezički ekspert, kad bi nas sve zajedno slušao, božemeprosti, pomislio kako mi pričamo potpuno pogrešno, a teta Zamira barata jezikom tako prirodno, kao da je nekim čudom tamo bila rođena (dakle, u četiri države odjednom!). Isto kao što je onako prirodno i dubila na glavi svakog jutra, umjesto da stoji na obje svoje noge.

I eto, na sve ono što sam svakodnevno slušala nalazeći se tih vrelih, ljetnjih dana u baba Merinom i teta Merijelinom društvu, sad se tu nakalemila i teta Zamirina teška artiljerija, pardon, govorancija. I onda, na primjer, sjediš ujutro za stolom i doručkuješ lijepo hleb, maslac i džem, naravno sve to uz šolju bijele kafe, okružena si ovim nevjerovatnim triom kojeg su samo rodbinske veze mogu spojiti, žvaćeš, srčeš i slušaš sledeće: „Oh my god, izbujaće mlijeko, skloni teću sa špahera, honey!“ „Ok, sweatheart, da ti uspem u ćikaru zeru of milk?“ „Mamma mia, Meri, dove e knož, e qui?“ „Otvori tu prvu ladicu, honey, tu je nož. A što si obukla duge rukave po rozopeku?“ „Ma e, ti žderu kumarice, to je za poludit, majko moja! Ma ecolla knož, sam našla, e!“

Ovo „ti žderu kumarice“ je na Zamirinom jeziku značilo da je „kolju komarci“, te da joj je mnoge muke to zadavalo, čak tolike da je zbog zaštite oblačila zimske stvari sa dugačkim rukavima i nogavicama, a Ilindan samo što nije osvanuo! Da ne pričam da joj je baba Meri prorekla sigurnu smrt uslijed toplotnog udara, međutim, komarci su ipak predstavljali mnogo veću pošast. I kao što svaki sentimentalni Italijan kaže „ti amo“, tako i svaka iznervirana i puna ujeda teta Zamira iskombinuje jednu lijepu i zvučnu sentencu kao što je „ti žderu kumarice“. Bogami, evo preko tri decenije prođe, a ja još ne čuh nešto toliko bez ikakve veze s mozgom, a da je tako lijepo služilo svrsi. Kao uostalom i onaj „knož“ (knife na engl + nož), i još hiljadu kojekakvih zavrzlama, od kojih najveći broj nisam zapamtila. Zbog čega naročito žalim, jer bi sada predstavljalo pravu riznicu za moje pisanije, a i sačuvala bih od zaborava jedan tako rijedak lingvistički talenat – pravi biser među hibridnim svjetskim jezicima.

Teta Zamira već odavno više ne arivaje dolje na dno naših skalina, sa svom onom pričom i drekom, kao da smo par sati ranije već negdje sreli. Honey i Sweetheart (baba Meri i teta Merijela) sada žive samo u ovakvim nekim pričama, sjećanjima, i u albumima punih slika. Tamo su i moje francete kraće od trepavica. I nožice sa plastičnim narandžastim rukohvatom. I mala bijela borsa puna djetinjstva koju, sve i da čovjek hoće, ne može presložiti onako kako bi htio. Uvijek nešto proviri, ispadne odnekud, doremuća se odozdo iz najdublje pregrade pa ti gledaj šta ćeš s tim i kako ćeš ga upakovati. Ali ti bude nekako milo kad ti nešto tako iznenada dođe pred oči, kad ga se samo odjednom sjetiš, potaknut ko zna kojim mirisom, bojom, melodijom ili predmetom, i kad znaš da ga imaš gdje sačuvati. A bude ti i tužno, jer ispočetka više ne može. Samo bezbroj slika i zvukova tamo negdje u sjećanjima, nagomilanih i zbrkanih kao četiri jezika tete Zamire. Pa šta kad izvučeš, i kad nešto odluči da ti se u glavi prikaže. Međutim, sam ne možeš birati. Zato valjda i postoje te male bijele borse, ko će ga više znati…

S one strane klupe

Kako god čovjek da okrene, ja sam s ove ili s one strane školske klupe taman toliko ljeta, koliko me na ovome svijetu ima. E sad, tome svakako valja oduzeti onih šest godina i dva mjeseca, koliko sam imala kada sam počela da pišem svoju malu školsku istoriju i prešla po prvi put prag učionice. Cijeli taj sudbinski momenat desio se krajem sad već davnih osamdesetih godina prošlog vijeka, kada su me mama i baba Meri jednog sunčanog septembarskog jutra ispratile na daleke (od nekoliko stotina metara) pute do škole, tradicionalno za uspjeh i sreću prosipajući za mnom lavor pun vode. Kao tipičan predstavnik đaka prvaka iz tog vremena – obučena u plavu kecelju sa svježe isheklanom stolnjak-kragnom, braon torbom sa dva džepa sprijeda i likom Pčelice Maje na „poklopcu“, kratkom kosom precizno ošišanom „na lonac“ – otklipsala sam sa svojih jedva napunjenih šest godina u školu, vjerovatno ne znajući ni šta me snašlo, a ni šta će me tek snaći. I eto, kako sam jednom u učionicu ušla, više nisam znala da izađem. Prvo su podučavali mene, a onda sam ja odlučila da podučavam druge. Da li je tome presudila ona čudotvorna voda iz lavora, što me zamalo nije okupala cijedeći se i vijugajući niz kamene stepenice kojima sam se i sama spuštala, ili je nešto drugo bilo u pitanju, to je već tema za neku drugu priču. Ovoj su namijenjeni sasvim drugačiji redovi, godinama nesvjesno ispisivani i nagomilavani negdje u sopstvenim sjećanjima, prateći me dok je djetinjstvo lagano odmicalo svojim putem, a vrlo strpljivo čekajući da budu prenijeti na papir i time dobiju svoj konačni oblik, sigurni i zaštićeni od bilo kakvog zaborava.

Tamo gdje sam prvi put sjela u klupu i stala pred tablu, u maloj školi u Kamenarima, provela sam ukupno četiri godine. Prve dvije kod učiteljice Nade, a ostatak kod učitelja Petra. Nakon toga je valjalo dalje učiti i proširivati svoje obrazovne vidike pa je nas šestoro sledeći po redu razred započelo u školi u susjednom mjestu. Bila je to – a i ostala do dana današnjeg – osnovna škola „Orjenski bataljon“ u Bijeloj. Naša četiri minijaturna mjesna razreda, raspoređena odvajkada u dvije učionice sa po jednim učiteljem u svakoj, pripojena su bjeljskoj školi kao istureno odjeljenje polovinom prošlog vijeka. Prije pridruživanja i okupljanja „pod istu kapu“ (zajedno sa četvororazrednim školama iz Bjelskih Kruševica, Baošića i Đenovića) ove dvije škole obavljale su svoje dužnosti kao odvojene ustanove. Škola u Kamenarima otvorila je svojim mještanima vrata još davne 1846. godine. Sa kraćim ili dužim pauzama, izazvanim ratnim vremenima, ili kakvom epidemijom koju tada nije bilo jednostavno ni spriječiti ni liječiti, škola je dostigla radni vijek od skoro dvjesto godina, propuštajući kroz svoje drvene klupe i stolice zavidan dio istorije jednog malog bokeškog mjesta. Opstajući gotovo isključivo od dobre volje mještana, i njihove želje za obrazovanjem sopstvene djece, škola se više puta selila sa jedne lokacije ne drugu, u zavisnosti od toga koji bi domaćin ustupio čitavu kuću, ili neki njen dio, đacima i učiteljima na korišćenje. Sličan razvojni put prošla je i škola u Bijeloj, pokrenuta prvi put još 1812. godine pri crkvi Sv. Bogorodice u Vali (dio Bijele), a poslije nekoliko seljenja konačno smještena u zadužbini bjeljske porodice Zloković, čija je vila (ili „Palac“, kako su je u Bijeloj zvali) vremenom nadograđivana i proširivana, dobivši na kraju izgled kakav danas ima. Polovinom šezdesetih godina prošlog vijeka, školi je dodijeljen naziv „Orjenski bataljon“, u čast istoimenog partizanskog odreda, formiranog 1941. godine, koji se za vrijeme Drugog svjetskog rata borio protiv italijanske okupacije. Za Dan škole izabran je 9. novembar – dan i mjesec kada je Orjenski bataljon formiran – a imena najznačajnih boraca ovog odreda danas nosi nekoliko osnovnih škola u hercegnovskoj opštini. I eto, tako je naša šestočlana ekipa nastavila svoje „orjenskobataljonske“ pohode, prešavši u čak tri kilometra udaljenu zgradu, i prepuštajući se kovitlacima nepredvidive i nepoznate učeničke sudbine. Nije baš da sam se osjećala kao komesar Nikola Đurković koji je onomad predvodio opasne ratne akcije Orjenskog bataljona, ali nove bitke i pobjede su me svakako čekale, i trebalo ih je pošteno izvojevati.

Kada sam prvi put stala ispred školske zgrade u Bijeloj, nakon naše dvije male udobne učionice, razdvojene hodnikom punim fikusa različitih vrsta i veličina, mislila sam da sam se našla pred najvećom svjetskom građevinom tog tipa, koja zasigurno ima trista, ako ne i više, učionica. Da ste me tada pitali, a da sam sa svojih deset godina posjedovala neko zavidnije znanje o opštoj kulturi i istoriji, rekla bih vam da sam se obrela pred pravim Titanikom među brodovima, ili Koloseumom među arenama. Naravno, bez onih komplikacija sa santama leda, ili božemeprosti borbe sa lavovima, tigrovima i tome slično. Eto tako vam ja doživjeh svoj prvi susret sa ovim arhitektonskim čudom, za koje nisam bila sigurna da ću ga savladati ni u naredne četiri godine, a kamoli za jedan jedini dan. Čak sam se malčice bavila mišlju da napišem svojoj porodici jedno oproštajno pismo, u slučaju da se tog prvog dana petog razreda ne uspijem sama izvući iz čitave one zapetljancije od učionica i hodnika pa kad me blagovremeno budu pronašli, da imaju koju riječ mojima za prenijeti, pošteno bi i ljudski bilo! Interesantno je koliko ti se neke stvari na prvi pogled učine mnogo većim nego što u stvari jesu, pogotovo dok si još dijete. Pa ako se i jesam u jednom momentu sebi učinila kao čovječuljak kome treba olovkom ucrtati put kroz lavirint, da bi došao do svog cilja, već poslije par dana sam mapu školske zgrade besprekorno savladala, od sale za fizičko na jednoj pa sve do kabineta za fiziku i onog za hemiju, na sasvim suprotnoj strani. Ili od svečane sale do učionice za OTO, smještene skroz desno, ispod širokog stepeništa. Dozvolićete, za kratko vrijeme kretala sam se hodnicima kao da sam lično crtala plan škole prije nego što su je izgradili i nadogradili. Lelujala sam tamo amo poput ribe u akvarijumu, ili istorijski začinjeno – kakav sam ja sebi bila Tezej, heroj stare Grčke, koji se sa lakoćom kreće mračnim kritskim podzemnim lavirintima, uspijevajući na kraju da savlada jezivo mitsko biće, Minotaura. Dakle, ako sve rezimiramo, ovaj novi početak je sasvim obećavao. Prva prepreka bila je savladana (doduše, bez Minotaura, da ne pretjerujemo!) i bila sam spremna da polako, ali sigurno, krenem dalje.

Za razliku od prve četiri godine, tokom kojih sam zajedno sa još dvije djevojčice i tri dječaka učestvovala u sastavu mini verzije jednog razreda, u novoj školi su me dočekala čak tri odjeljenja sa po dvadeset i kusur učenika, podijeljenih po slovima A, B, i C. Kao i uvijek, pripala sam zlatnoj sredini, takozvanom petom B odjeljenju, zajedno sa još troje kamenarskih saboraca i pobratima u školskom dobru i zlu. Razredni starješina bio nam je nastavnik fizičkog vaspitanja – Miodrag zvani Bato – jedna po mnogo čemu zanimljiva osoba, vrlo upečatljivog i nesvakidašnjeg karaktera, poznat i po tome što je iz škole već bio ispratio priličan broj generacija, uključujući i oba moja roditelja. Odjeljenje A je pripalo nastavniku matematike, Radoju, a ono pod slovom C je dodijeljeno nastavnici Nedi, inače zaduženoj da nas uputi u sve tajne jedne ozbiljne prirodne nauke kakva je bila biologija. Naredne godine (ili možda još jedne kasnije, ne sjećam se najbolje), kada su se sva tri odjeljenja smanjila za određen broj učenika vrlo odlučnih u svojoj namjeri da glume kruške i padnu (razred), baš kao u staroj narodnoj izreci, onu treću – C grupu – na pravdi Boga podijeliše da dva dijela, te jedna polovina završi u petom A, a druga kod nas, direktno u okrilje bivše zlatne sredine.

Ne sjećam se da sam imala nekih većih problema sa uklapanjem i navikavanjem na novo društvo, sredinu, kao i na potpuno drugačiji način nastave i učenja. Pored tri već dobro poznata lica, bilo je tu i nekoliko starih drugara još iz vrtića (u koji sam išla možda mjesec – dva) i iz muzičke škole, koju sam pohađala koju godinu unazad. Nekako smo se od samog početka svi združili – neko manje, neko više – i tako združeni, sve do kraja osmog razreda, stvarali sebi uspomene, priče, doživljaje i anegdote iz osnovne škole, bez kojih se jedno prosječno djetinjstvo, odrastanje i sazrijevanje prosto ne bi moglo zamisliti.

Moje glavno sjećanje i prva asocijacija kada se spomene taj period školovanja i života, jeste smijeh. Ogromne količine smijeha. Nepregledne gomile kikotanja i litre nepresušnih suza smijalica! Smješkanje u sebi, cerekanje na sav glas, zagonetno osmjehivanje, zasmijavanje drugih, „pucanje“ u smijeh kad te drugi zasmiju – sve je to bio dio moje školske svakodnevnice, podijeljene uvijek na jednake djelove prodornim zvukom zvona za početak i kraj časa. U čitavoj toj prilično zahtjevnoj raboti, zdušno mi je i vrlo posvećeno, gotovo profesionalno, od samog početka pomagala najbolja drugarica. Zbližismo se malo po mom dolasku u Bijelu, mada smo se poznavale još iz vrtićkih dana. Najbolja tada, najbolja i sada, poslije trideset i više ljeta. Najbolja i poslije lijepih trenutaka, ali i neprijatnih svađa. Poslije sastanaka i rastanaka, uspona i padova, uspjeha i teških životnih trenutaka. Poslije dobrih i loših izbora, neposlušanih savjeta i usvojenih predloga. Poslije svega, eto ti nas dvije i dalje na istom mjestu, istoga duha kao i onomad, jednako spremne da prsnemo u smijeh tačno onako kako smo to radile prije toliko decenija. Pa ako je istina ono što kažu, da se smijehom produžava život, onda smo nas dvije samo za one četiri školske godine zasigurno sebi obezbijedile još pozamašan broj dana, mjeseci i decenija. Ostaje nam još samo da se u to i uvjerimo.

Dubokog sam uvjerenja da niko ko bi sada krenuo da opisuje određeni period iz svog đačkog života, ne bi mogao da ispriča dovoljno zanimljivu priču, vic, ili anegdotu, ukoliko se u njima ne bi našao i određeni učitelj, nastavnik, profesor. Nema đaka bez učitelja, niti učitelja bez đaka. To dvoje je vazda u paketu išlo, i zafali li jedna od te dvije stavke, znaš da je neko potpuno pogrešno paket upakovao. Bude kao da je prekinuo neku nevidljivu nit, koja se stvorila još pri prvom susretu onog ko predaje i onih koji će ga slušati, i koliko god novih čvorova vežeš da bi popravio stvar, to više nije to. E, tako vam ni ja sada ne mogu dobru ni potpunu priču ispričati, a da ne spomenem sva ta nezaboravna imena i likove s one strane katedre, bez kojih bi svaki novi pasus ostao skroz nedorečen. A nisam sigurna da bilo ko voli pročitati pola priče, i nema to baš nekog naročitog smisla.

Što se tiče onog smijeha, kojeg par redova ranije tako vjerno opisah, pouzdano mogu da tvrdim da ga je najmanje bilo kada se u blizini nalazio naš razredni starješina – nastavnik Bato, i da tu moja najbolja drugarica i ja i nismo baš nešto zaradile za onaj životni kredit, koji se za količinu smijeha dodjeljivao. Naime, razredni je bio prilično strog i ozbiljan nastavnik, nije tolerisao bilo kakve ispade, smicalice, ili nedajbože neku veću nedisciplinu, i kod njega smo tačno znali kako treba da se ponašamo. Takav je bio i na časovima fizičkog vaspitanja, koje nam je predavao pa slobodno mogu da kažem da smo tih četrdeset pet minuta bili kao pravi mali Orjenski bataljon. Prvo poređani u besprekorno ravnu liniju pa kad nastavnik Bato oštro i odlučno uzvikne: „Na parove razbroj s’!!!“, onda smo svi jednako oštro i odlučno odgovarali sa: „Prvi!!! Drugi!!! Prvi!!! Drugi!!!“ I tako sve dok i poslednji od nas ne podvrisne redni broj koji mu je slijedovao. Namjerno kažem „podvrisne“, jer je to u našem izvođenju zvučalo više kao raštimovani hor penzionera entuzijasta, nego što je odražavalo zdravi i snažni vojnički duh. I za veliko čudo, nije bilo jednog jedinog dana kada bismo mi to odradili bez greške, kao da nam je zadavano da računamo jednačine sa dvije nepoznate na glas, a ne da uzvikujemo dva prosta broja, jedan za drugim. Kada bismo se konačno prebrojali, a da to nije bilo bogu za plakati, nastavljale su se fizičke aktivnosti, od kojih sam ja znala da uradim ni jednu. I tako, kao vrsni antitalenat za zvijezde, premete, stojeve, kozliće, kolutove naprijed i nazad, i ostale gimnastičarske i atletske vratolomije, bauljala sam po onoj sali za fizičko kao slon u staklenoj radnji, trudeći se da ne polomim ruku, nogu ili vrat, sebi i drugome. Jednom sam tako ostala da visim na mreži od konopaca, uz koju smo po planu i programu morali tog časa da se pentramo, a kako sam sam se (ne znam ni ja kojim čudom) previsoko popela, od straha više nisam mogla da siđem. Ko velim, ostaću da živim na mreži, sigurnije mi je bilo to nego da se smandrljam niz onaj bezdan teški, samo neka mi obezbijede hranu, vodu i toplu vodu u bojleru. Nastavnik Bato je uporno pokušavao da probudi u meni taj herojski duh Spartanskog vojnika, ubjeđujući me da slobodno siđem i da mi se ništa neće desiti ako napravim par pokreta rukama i nogama i spustim se bezbjedno na parket, međutim, ja sam čvrsto bila odlučila da steknem stanarsko pravo viseći na tim konopcima u nedogled. Na kraju mi je čitava grupa drugara pomogla da siđem, a razredni svakako više nije gajio nikakve nade da bi od mene mogao da postane ni prvak mjesne zajednice u sjedjenju za stolom, a kamoli neko tamo Spartansko čudo od izdržljivosti. Jedino gdje sam kod razrednog uspjela da postignem kakav takav uspjeh, bilo je na kvizu koji je za nas organizovan na jednom od časova odjeljenjske zajednice. Sjećam se da smo bili podijeljeni u tri grupe (svaki niz klupa, jedna ekipa), i da sam ja bila u onoj koja je sjedjela do prozora. i onda je nastavnik Bato postavljao razna pitanja, a ko se prvi javi da odgovori, njegova grupa je dobijala poen. Začuvši u jednom momentu pitanje: „Šta štiti zube?“, ponosno sam podigla ruku i znalački uzviknula: „Gleđ!“, na šta me razredni pogledao i rekao: „Bravo, Đuranovićka! Poen za vas!“ Međutim, iako sam pokazala izvrsno znanje na polju opšte kulture, to me nije spasilo ni od kozlića, a bogami ni od mreže sa upletenim konopcima.

Još jedan predmet sa kojim ni jedan od mojih talenata nije imao ni jednu dodirnu tačku, jeste matematika. Predavao nam je nastavnik Radoje, jedna sasvim prijatna i vedra osoba, međutim, još prijatnije i vedrije nam je po cijeli bogovetni čas zadavao da računamo nekih trista čuda i ispisujemo sve to onoliko koliko tabla ima površine, i potrošimo pola sveske na teoreme i translacije kojekakvih vektora. Sve i da sam htjela od nekoga da prepišem kakvu spasonosnu matematičku operaciju, teško mi je to polazilo za rukom, jer je nastavnik Radoje neizmjerno uživao u šetnji kroz redove između naših klupa, nadgledajući svačiju aktivnost ponaosob, pritom zbijajući šale i praveći raznorazne doskočice od jednog vrsnog matematičara do drugog. I onda se ti taman uljuljkaš u blaženu atmosferu zabave i komike, puštajući da mozak strese sa sebe sve one kilograme aritmetike, algebre i geometrije, kad, eto te u sledećem trenutku ispred table, niti znaš šta ćeš tu, niti kako ćeš sad zadatak dokučiti, a da načisto matematički ne propadneš. Sjećam se samo sa kojim sam divljenjem gledala neke moje drugarice i drugare kako sa lakoćom ispisuju rešenje za rešenjem, zadatak za zadatkom, što na tabli, što u svesci, često se pripremajući za opštinska pa čak i regionalna takmičenja iz ove egzaktne nauke. Mene je nastavnik Radoje eventualno mogao poslati da se takmičim u iscrtavanju krugova na tabli sa onim zastrašujuće ogromnim školskim drvenim šestarom, koji je više ličio na nepoznato dvonogo biće iz druge galaksije. I sve to pod uslovom da mi obezbijede kvalitetnu kredu da nataknem na vrh ove teške školske artiljerije, pošto su se naše krede za svakodnevnu upotrebu vječito lomile pa su krugovi više izgledali kao da ih je neko dobro strujom protresao, nego kao očekivano savršeno geometrijsko tijelo.

Na prvom spratu školske zgrade, direktno iznad učionice za matematiku, nalazio se kabinet za istoriju i geografiju, koje nam je u osnovnoj školi predavao nastavnik, takođe pod imenom Radoje, samo, dabome, sa drugim prezimenom (pretpostavljam da su svi nastavnici koji su se isto zvali, bili grupisani na jednom mjestu). Bila je to prava duša od čovjeka, jedno nadasve dobro i plemenito čeljade, kojega se uvijek rado sjetim, iako odavno već proučava nebesku geografiju, čineći i sam, već duže vrijeme, dio školske istorije. Ne znam zašto, ali moju najbolju drugaricu i mene je najnevjerovatnija količina smijeha hvatala baš na časovima kod nastavnika Radoja. Da li je to bilo zbog horoskopa, položaja učionice ili nečeg sasvim trećeg, tek, bilo je momenata kada smo morale i učionicu da napustimo, da ne kažem, da budemo izbačene sa časa. I koliko god mi pokušavale da se smirimo i prestanemo sa zaraznim kikotanjem, to su nam suze sve više tekle. Obično bi uzrok tolikog smijeha bila neka najobičnija glupost, ali kako smo znale da je to prije svega spadalo u nedolično ponašanje i ometanje nastave, tako nam je sve teže bilo da se zaustavimo. U takvim momentima, a prije nego što se odluči da li će nas udaljiti sa časa, ili ne, nastavnik Radoje bi obično prišao klupi gdje smo sjedjele, prekrstio ruke i prvo nas nekoliko trenutaka razočarano posmatrao, klimajući glavom, što bi u prevodu vjerovatno značilo: „Eeeee, kuku, u šta ste se pretvorile, nikad ništa od vas biti neće…“ Zatim bi, nakon bogatog neverbalnog izliva emocija, krenuo i njegov legendarni govor: “ C, c, c,c, sraaaaaaaam vas bilo, pa kako vas nije sramota, pa roditelji od usta odvajaju da biste vi imali, a vraćate im ovakvom mjerom! Pa sraaaaaaaaam vas bilo, jadnih li vaših roditelja što se muče, a vi tako!“ Bilo je tu još raznoraznih kritika, prijekornih pogleda, coktanja u koje bi obično stalo sve ono što riječima nije moglo da se iskaže, ali ove dvije rečenice predstavljale su samu srž negodovanja, tvrdo idejno jezgro iz kojeg je dalje izrastala čitava mreža opomena, dobronamjernih savjeta, putokaza ka smjerovima suprotnim od stranputice, koja je, po riječima nastavnika Radoja, za nas ipak bila neminovna. Inače, takvo jedno nesebično roditeljsko „odvajanje od usta“ nije se odnosilo samo na naše napade smijeha, već je važilo za sve ono za šta je nastavnik smatrao da naši stvoritelji uzalud podnose toliku žrtvu. Dakle, naše majke i očevi su sasvim bezrazložno gladovali da bi mi: pričali na času, ulazili koji minut nakon zvona, tražili olovku onome u klupi iza ili pored, pogledali kroz prozor, zaboravili svesku, ignorisali kod kuće lekciju o vulkanima i zemljotresima, disali glasnije od propisanog, i svašta tome slično. Doduše, ja sam tu lekciju o vulkanima i zemljotresima bila baš dobro naučila, čak sam je blagovremeno i odgovarala pred tablom, ali svejedno, moji roditelji su „sa mukom odvajali od usta“ da bih ja ispričala sve što znam o tektonskim pločama i usijanoj magmi od milion stepeni, tek na ovom času, a ne na prošlom, za kada je to u stvari i bilo predviđeno, tako da je zaključak bila jedna sveopšta sramota i za mene, a i za moju porodicu, i uopšte, za sve generacije unazad koje su zarad onih sledećih od usta odvajali.

Dijagonalno od učionice dobrog našeg nastavnika Radoja, u kabinetu koji je bio krcat nekakvih sudopera i česmi kroz koje nije prolazila ni kap vode, a uglavljenih međ’ klupe i stolice, odvijala se nastava biologije. Sva saznanja i informacije vezane za ovu zanimljivu nauku, prenosila nam je nastavnica Neda. Udobno smješteni, neko uz sudoperu, neko uz prozor sa romantičnim pogledom na brdo i magistralni put, slušali smo njena vrlo ozbiljna i detaljna predavanja, moleći se u sebi da nas samo tog časa ne pita šta je paramecijum, ili koja je uloga citoplazme i organela, što bismo, naravno, za sledeći čas bez greške naučili. Što se ispitivanja iz biologije tiče, ostao mi je u sjećanju jedan vrlo originalan nastup mog druga, kojeg je tog časa zapala teška sudbina u vidu preciznog raščlanjivanja ćelije na djelove i pojašnjavanja ostatku razreda čemu svaki taj dio uopšte služi. On se, mučenik, šest puta preznojio samo dok je ustao sa stolice, bjesomučno uvrćući rukom česmu pored koje je stajao (valjda se nadao da će tako iz nje iscijediti koju kap dragocjene tečnosti, ne bi li se osvježio i spriječio oči da se sve više od panike kolače), zamuckujući tako da su mu se jedva riječi razabirale: „Ovaj…Ovaj… Ja nisam, ovaj, tu lekciju, ovaj, naučio, jer….jer, ovaj, nisam bio na prošlom času….“ „A zašto nisi bio, zna li se?“ „Pa zna se, ovaj… Nisam bio, jer, jer sam bio odsutan!“, ispali ponosno naš delija objašnjenje, kao da je najlogičnije na svijetu, bez obzira što se na čitav njegov skup ćelija, citoplazmi i organela, sručila salva negodovanja, prijetnji jedinicom kao vrata, i ostalih sankcija u domenu školskog zakona, pisanog i nepisanog. Eto, bar je ona česma preživjela, ne dajući ni dalje bilo kakav nagovještaj očekivane aktivnosti, a meni je zauvijek ostalo pitanje, kad smo već imali tako savremeno opremljen kabinet, zašto nismo nad tim sudoperama sjecnuli bar jednu žabu, kao što to redovno rade u američkim tinejdžerskim filmovima. Bar je njih vazda bilo na izvoz, tamo na Baru (oblast blizu granice Kamenara i Bijele), a nisam primjetila da ih je neko proglasio zaštićenom vrstom pograničnog, bjelsko-kamenarskog područja. Ono jest da bih ja sedamnaest puta pala u nesvijest dok bih samo žabu u ruku uzela, ali nekad se i nije loše malo žrtvovati u čast jedne takve nauke. Vala, kad su mogli naši roditelji zbog nas nezahvalnika toliko odvajati od usta, šta bi nam bilo teško jednu žabu proučiti. Taman da one sudopere i česme malo živnu i osjete se korisnim bar jednom u toku svoje neinteresantne karijere.

Moram da naglasim da su naročito interesantni časovi bili iz predmeta pod skraćenicom OTO (opštetehničko obrazovanje), čija je prilično velika učionica više podsjećala na kakvu zanatsku radionicu, nego na prostoriju obrazovnog tipa. Predavao nam je nastavnik Milan, nadaleko poznat po svojoj izuzetnoj preciznosti, savršene pedantnosti u radu, i očekivanju da pripadnici naše vesele družine u najmanju ruku budu baš kao i on. I što je pedantni i precizni nastavnik Milan više to od nas tražio, to su naši radovi bili sve nekako jadniji, nesimetričniji, nestabilniji, često se raspadajući taman prije nego što ih je trebalo ostatku svijeta prezentovati. I dan danas sam ubijeđena da nastavniku Milanu nikako nije bilo jasno kako to, da ako sam se ja odlučila od komada šperploče napraviti model automobila, umjesto očekivanog mini primjerka nekog popularnog četvorotočkaša, dobijem nešto što liči na potpuno neproporcionalnog medvjeda do te mjere izvaljenog na zemlju, da prosto nisam bila sigurna da li je nastavniku više smetalo što to uopšte nije automobil, ili što model ne predstavlja čak ni živog medvjeda. Moram priznati, ne znam da li sam od nečega imala toliko neprijatan osjećaj u stomaku kao od one zlokobno izvijene testere za šperploču, koju nikako nisam mogla pravo da držim, nego je vazda mlatarala lijevo desno kao pijana kokoška, dok su milimetarski tanki nožići pucali na svakih deset sekundi. I dan danas sam zahvalna Svevišnjem što mi je oba oka u glavi, i deset prstiju na rukama sačuvao. Mislim se, kako sam tim oružjem uopšte baratala, dobro se i medvjed promolio, znači da je sve to ipak na nešto ličilo. Pravili smo mi kod nastavnika Milana, između ostalog, i pernice od skaja. Taj skaj je bio neke tamnije bordo boje, prošarane crnim nervoznim linijicama koje su štrčale na sve strane, a valjalo je od svega toga upriličiti predmet dostojan svake olovke, nalivpera i gumice , koje je svako od nas posjedovao. Sjećam se dobro, nastavnik je na svaki komad skaja, prije nego što nam ih je podijelio, crnim markerom utisnuo svoj potpis, da ne bi bilo nekog podvaljivanja, ili bilo kakvih drugih nelegalnih radnji. Kako nismo sve stigli da završimo za jedan dvočas, predviđeno je bilo da nastavimo sledeće nedelje. Iskreno, toliko sam bila oduševljena svojim radom, da sam već sebe vidjela kao dizajnera školskih pernica, tamo negdje u ateljeu na mansardi zgrade, u šestom pariskom arondismanu (ne može se odmah u prvi, svi veliki umjetnici su vrlo skromno počinjali!). Međutim, evo do dana današnjeg, niko me još nije pozvao bar da tapaciram skajem sjedišta u autobusu, što me nije ni malo demoralisalo, naravno. Jer, opšte je poznato da mnogi umjetnici postanu popularni tek nakon što odu Bogu na istinu, a dotle ću se diviti sama sebi i svojoj prelijepoj pernici od skaja. I ako ćemo pošteno, moj rad je bar bio uspješan, a zamislite kako je bilo mom dobrom drugu, koji je, da ga niko ne vidi, odsjekao parče skaja i krijući ga odnio kući, gdje mu je otac napravio pravo malo remek djelo. Na kraju sledećeg časa ga je nekako izvukao iz torbe, i pokazao kao svoj krajnji proizvod. Nastavnik Milan se, dabome, beskrajno oduševio, ali je oduševljenje malčice splasnulo onog momenta kada nije mogao da vidi svoj markerom utisnut potpis. Preblijedi ti moj drugar kao svježe isječena šperploča, otvori usta da nešto kaže, međutim, od riječi ni traga, te na kraju, ne znajući šta će, uze rukom da prepipava unutrašnjost pernice, tražeći potpis kao da je ribarskim konopcem izvezen, a ne napisan, promrmljavši očajno: „Ma mora da je ovdje negdje, pa juče je tu bio!“ Ne moram ni napominjati kako se taj neslavni događaj završio, osim da je sve bilo vrlo precizno i pedantno riješeno, baš onako kako se od nastavnika Milana moglo i očekivati.

Ovakve, a i slične đačke muke i nedaće, dijelili smo složno i na ostalim predmetima. I na fizici, kod nastavnice Drage, gdje je vazda nešto išlo puta ili plus. Te sila puta ubrzanje, te akcija plus reakcija, te ovo, te ono, dok popamtiš sve te „parove“, neko je već negdje smislio neki novi zakon i formulu koju je valjalo proučavati. I na hemiji, kod izvjesne nastavnice Svetlane, koja se kratko u školi zadržala, ne poklonivši nam za to vrijeme ni jedan jedini osmjeh (vjerovatno zbog onih silnih hemijskih jedinjenja i čitavog periodnog sistema, ko se još zbog toga mogao osmjehivati…) pa smo mi, jadni, morali umjesto nje toga da se prihvatimo. I na likovnom, gdje smo kod duhovite nastavnice Nade bjesomučno bockali i lijepili onaj mozaik, pitajući se kome je normalnom uopšte palo na pamet da smisli kvadratiće od pet milimetara, koje zatim moraš sa vazda istom koncentracijom lijepiti na list iz bloka broj pet, i još od toga napraviti prelijepo umjetničko djelo, koje čak može završiti i u školskom holu na panou, a da ne pričam o štampanom izdanju u dječijim novinama! Iskreno, meni bi lakše bilo da sam onako obnevidjela od hiljada i hiljada petomilimetarskih kvadratića i sama visila na panou pa da svi vide kako izgledaju mučenici koji te nedjelje prave čuveni mozaik i kakve ih strahote sa time čekaju.

Bilo je tu još bezbroj zanimljivih događaja, smicalica i doživljaja, ali ko bi sve u jednoj kratkoj priči ispričao… Htjedoh spasiti od zaborava bar neke trenutke, dok me sjećanje na njih koliko toliko služi. Otkad smo otišli iz škole „Orjenski bataljon“, preko trideset generacija je uspjelo ispisati svoje redove preko naših pa se plašim, da sam malo duže čekala, ne bih tu čitavu gomilu više nikad uspjela razdvojiti. Ovako, ostaće bar jedna kockica, izdvojena iz tog nepreglednog mozaika, ali od sad ću tačno znati gdje joj je mjesto i gdje se uklapa. Toliko dugujem i sebi, a i svim onim divnim, originalnim i nezaboravnim ljudima, od kojih mnogi više nisu među nama, a koji su u našem odrastanju imali veliku ulogu, i kojima se od srca zahvaljujem. I na anegdotama, i na onome što su nas naučili, i na onome što ostade nenaučeno, i na porukama koje shvatih tek kad sam zauzela njihovo mjesto. Ne znam kako to danas, u ovim modernim vremenima ide, ali ja drugačije od ovoga ne mogu.

Nadam se, dragi nastavniče Radoje, da naši roditelji nisu zalud od usta odvajali i da ste negdje tamo gore ipak zadovoljni 😉

S velikim poštovanjem,

Milica Đuranović,

generacija 1989.

Usmenost, pismenost i žuti auto

Baba Milena – mamina mama – doputovala je na ovaj svijet sa badnjacima, tačno 6. januara, davne 1931. godine. Sa njega je otišla skoro devedeset godina kasnije, 2. avgusta, ruku pod ruku sa Svetim Ilijom Gromovnikom, tačno onako kako joj je i priličilo. Ne sumnjam da mu je usput održala i kakvo predavanje, izgovorila nekoliko stihova koji su joj „onog momenta samo tako došli u pamet“ pa čak ga i prekorila da je ne požuruje toliko, jer će ionako stići tamo gdje su naumili, plus što ne treba ljude požurivati, nije lijepo, a konkretno njoj je to uvijek baš onako smetalo. Pogotovo ako je bila usred nečeg važnog što je htjela da saopšti. Tako da, ako je ko početkom tog avgusta, ljeta 2019. prisustvovao negdje kakvim neočekivanim munjama i gromovima, da zna o čemu se u stvari radilo, i da se ne čudi. Znajući babu Milenu, za očekivati je bilo. A nisam baš sigurna ni u strpljivost Svetog Ilije, jer da je takav, ne bi grmio toliko, zasigurno. Ne ide to jedno s drugim!

Djed Branko (takođe po majci), otišao je za babom nepuna tri mjeseca kasnije. Onako skromne i mirne duše, nije birao neke specijalne datume kada će se svijetu predstaviti, a kada pozdraviti s njime. Jedino što je za oba važna događaja izabrao jesen, 12. novembar i 22. oktobar, što je nekako i razumljivo ako ćemo pošteno. Lijepa je jesen, posebna nekako, pripremajući prirodu na dugačak zimski san, a zamazujući joj oči (da je odvrati od onoga što je čeka) najljepšim nijansama žute, crvene i narandžaste boje. Tako je to sa jeseni, i na ovom, a sigurna sam, i na onome svijetu… Inače, mislim da je djedu neobično bilo samom poslije toliko decenija zajedničkog života pa se samo umirio i otišao. Mada ne sumnjam i da mu je baba Milena pokazala kakav mot rukom i mig okom da dođe, da ima nešto vrlo bitno da mu ispriča i da to nikako nije za čekanje, dabome pa čemu onda toliko odugovlačenje? A kao sad da se sjeća, sigurno je dodala negdje odozgo sa nebesa, kako je uvijek požurivao da odnekud stignu kući na vrijeme za dnevnik, tako da može i on njoj ovog puta udovoljiti, molim lijepo! Pa ne traži mnogo!

Dok je baba Milena uvijek sa ogromnom dozom ponosa i miline navodila kako je porijeklom iz Gornjeg Morinja, i kako se tamo rodila i odrasla u kući čuvene familije Milutinović, donoseći sa sobom u miraz karakter jak kao temelji kamene kuće iz koje je potekla, djed Branko nikada nije mnogo o tome pričao, mada smo svi mi i bez bilo kakve priče znali da je rodom iz Grblja, iz mnogočlane porodice Duletić. Ne znam tačno kada i gdje su se baba i djed upoznali, ali mi je svakako, kao vrlo upečatljiva, ostala priča kako je on, kao mlad momak, pješačio iz Grblja pješke sve do Gornjeg Morinja i nazad, da bi se babi udvarao. Svi koji u Boki žive, ili je poznaju na ovaj ili onaj način, znaće da je razdaljina koju je djed u tim prilikama morao da pređe bila stvarno ogromna, i da nama, koji smo danas blagosloveni raznim udobnostima i olakšicama na četiri, a i više točkova, nikako ne može biti jasno toliko tabananje i pješačenje, da bi vidio jednu osobu na možda sat vremena, ili čak manje, koliko god ti ona draga bila i srcu prirasla. Ne znam, vjerovatno su zato i ostali toliko zajedno, ili, kako je to baba Milena često znala da kaže „brak je navigacija“, a oni su skupa, eto, navigavali preko šest decenija. U dobru i zlu. Bez ikakvog pretjerivanja.

Veliki dio svog zajedničkog života, baba i djed su proveli u Kamenarima, gdje su se rodili moja mama, tetka i ujak. Djed Branko je radio na trajektu i tamo je ostao sve do penzije. Sedamdesetih godina prošlog vijeka, od firme je dobio stan (odnosno gornji dio kuće, sa dvorištem i prilično velikim vrtom iza) na granici Bijele i Baošića, u kome su oboje živjeli do kraja svoje zanimljive „navigacije“. Baba Milena nije bila zaposlena, već je, kao i većina žena u tom periodu, vodila računa o kući, djeci i porodici, ili, kako se to danas popularno kaže – bila je nezaposlena domaćica koja sjedi kod kuće i ništa ne radi. Voljela bih da sam zapisala neke prilično oštre, a duhovite opaske, koje je baba Milena imala običaj da kaže vezano za nepostojeći i neplaćeni posao, koji se nekako sam obavljao od jutra do mraka, dok su djeca isto tako sama odrastala i sama se vaspitavala. Ali kako se njenih riječi ne sjećam doslovno, ne želim ih otprilike ovdje napisati, jer bi sav onaj njen britki duh i otresita narav ostali nekako zamagljeni i nedorečeni, a to mi nikako nije cilj. Pogotovo što želim da oboje prikažem baš onakvim kakvi su bili i kako ću ih se za života sa najljepšim emocijama sjećati.

Često kažu kako je svako dijete jedna velika mješavina različitih gena svojih predaka, kako bližih, tako i onih iz starijih generacija. Kod mene je to svakako slučaj, pouzdano mogu da tvrdim, mada, imam osjećaj kao da će mi još koja decenija trebati da ih sve nekako posložim na svoje mjesto i bar jednim malim dijelom utvrdim šta se sa čim pomiješalo i gdje se tačno utkalo u moju ličnost. Jer kad postavim pred sebe zamišljenu sliku roditelja sa očeve i majčine strane, štošta se tu imalo naslijediti i smućkati pa nije ni čudo što sama sebe nekada ne mogu uhvatiti ni za glavu, ni za rep. Jedan djed, umjetnik – slikar, muzičar – proputovao pola svijeta, vječito tragajući za nekakvim inspiracijama, doveo kući nevjestu direktno iz Teksasa, a inače porijeklom iz Češke, ni manje ni više! Drugi djed sušta suprotnost prvom, mirnog i prisebnog duha, sve što je ikad želio našao tamo odakle je potekao, ne osjećajući potrebu da ide čak do Amerike, ni po nešto za život važno, a kamoli po nekakvu inspiraciju. Baba Meri, pola priče na engleskom, pola na srpskom (koristeći povremeno i po koji češki izraz, kad se sjeti…), sva u bojama – od kose koja se na suncu u lila presijavala, do prirode koju si mogao na papiru prikazati sve u roze i žutim nijansama. Onda Baba Milena, sušta suprotnost svima zajedno, veliki poklonik „bordo i drap“ materijala za suknje „A“ kroja, aranžer najljepših, najmirisnijih malih i velikih buketa cvijeća iz sopstvene bašte, sa gromadom od naravi, toliko snažnom, da mi se često fizički činila mnogo većom nego što je u stvari bila. Kako je odvede Sv. Ilija u avgustu, tako mi je odjednom izgledalo kao da se noseći stub neke naše zajedničke, zamišljene kuće sam od sebe urušio pa se sada sve klimata tamo-amo, od podruma do potkrovlja, a mi se moramo nekako snaći da sve to lijepo opet učvrstimo, boga pitaj kako… I eto, od svega toga gore opisanog ja sada imam po malo, a nije mi se uvijek sa svim baš najlakše snaći, priznajem. Velika se mreža isplela, a čvorovi mornarski. Ima posla i za dva čovjeka, a ne za mene jednu jedinu…

„Nisam pismena, ali sam usmena“, govorila je baba Milena toliko često, gotovo svaki put kada bismo se vidjele ili čule telefonom , „Jesi li me čula, Milica? Ko zna što bi sa mnom bilo da sam učila škole, e?“ Ja bih joj uvijek potvrdno klimala glavom (ne preko telefona, tada bih koristila rečcu DA, jer svakako ne bi mogla čuti moje klimanje preko nekakve tamo čudne žice), pokušavajući u mislima do kraja da izanaliziram njenu omiljenu ličnu umotvorinu. Naravno, mnogo teže mi je to išlo dok sam bila mala, ili ako ću baš iskrena da budem, pojma nisam imala šta mi to baba govori, a i zašto! Mislim, ono o propuštenom školovanju sam shvatala, i bilo mi je žao što baba nikako nije mogla tu svoju želju ostvariti zbog različitih teških životnih okolnosti. Iako, ruku na srce, malo sam se čudila, onako mala i zatrpana svakodnevnim domaćim zadacima, ko još pri čistoj svijesti i zdravoj pameti toliko žarko želi da radi trista jednačina sa dvije nepoznate i pamti nekakvog Nabukodonosora i kojekakva šašava imena što samo u knjigama iz istorije obitavaju. Ili, božemesačuvaj, traži u tri pjesme pretkosovskog ciklusa sedamdeset primjera za glagolski prilog sadašnji, ne bi li ga što bolje naučio! U tim momentima bih se vrlo rado sa njom bila mijenjala, pogotovo kad smo onomad kod, sad već pokojne, nastavnice Nede, iz biologije, učili diobu ćelija pa je valjalo zapamtiti sve one nesrećne nazive faza diobe, a svaki se sa svakim za dva slova razlikuje! I to uvijek dva različita slova! Pa mozak mi se samo od te lekcije sedam puta podijelio!

Kako sam odrastala, tako mi je svakim danom sve jasnije bilo o čemu je baba Milena pričala. I stvarno je bila jedna od „najusmenijih“osoba koje sam ikada upoznala. A živu istinu je govorila – ko zna gdje bi joj kraj stvarno bio, da je imala prilike da se opismeni i obrazuje. Jer, posjedovala je čitav spektar lično osmišljenih izreka i mudrosti. Često je pričala u metaforama i simbolima, čak i zagonetkama. Odlično je rimovala, sastavljala stihove, s namjerom, a i slučajno, onako „kroz priču“. Onda bi obavezno rekla: „Vidiš kako je ispalo u stihove, a nijesam planirala“ pa smo se zajedno novonastalom, a skroz slučajnom „proizvodu“ smijale i smijale. Imala je čak i male lične „kletve“ za onoga ko je naljuti. S tim što su to prije bile neke duhovite mudrolije, neko gunđanje u stihovima, nego prave kletve, daleko od toga. Za svaku našu životnu priliku (a i nepriliku), znala je šta će da kaže i koje će riječi da upotrebi. Tako nas je ispraćala u osnovnu školu, srednju, na fakultet… Kad odlazimo od kuće i vraćamo se o praznicima i raspustima, kad smo polagale ispite, diplomirale… Kad smo se udale, dobile djecu… Uvijek je imala spreman poseban mali govor, onako od srca upakovane i složene najživopisnije rečenice, koje više neću imati prilike nigdje da čujem, a koje moja nesmotrena glava, vječito opterećena nekakvom nepotrebnom trkom, gužvom i nervozom, nikada nije našla za shodno da zapiše, ne shvatajući koliko su originalne i neponovljive. I sa koliko jake, iskrene želje i pozitivne energije je svaka od njih izgovorena. Zato zapisujte, bilježite, slikajte, ili snimite ono što vam je u stvari važno i dragocjeno, jer vrijeme brzo prođe, a tek kasnije shvatite da se druga prilika neće možda nikada više ukazati…

Baba Milena nikako nije voljela da joj govorimo dvije riječi – SUPER i ĆAO! „SUPER je gorivo i ništa drugo“, govorila je kad god bi nas čula da upotrebljavamo taj strahotni strani izraz, a mi bismo se zdušno bacale na grozničavo traženje sinonima za spornu riječ latinskog porijekla, koja se među nama mlađima toliko već bila ukorijenila, da nikako nismo mogli da shvatimo šta je to toliko strašno i neprihvatljivo u vezi sa njom. Takođe, kada bismo završavale telefonski razgovor, ili se rastajale poslije posjete, najgora varijanta bi bila ako bismo joj rekli: „Ćao, baba!“ „Nemoj mi to ĆAO, šta ĆAO, nijesmo u Italiju!“, ljutito bi prokomentarisala, a kako meni zapravo i nije trebalo više puta ponavljati da bih nešto popravila, vrlo brzo sam naučila da joj uvijek za kraj kažem DOVIĐENJA. I sad mi je neizmjerno drago zbog toga, jer je i primjerenije, a mnogo ljepše i toplije zvuči. A i nismo u Italiji, živa istina! Tako sam joj jedno DOVIĐENJA u sebi rekla i onog 2. avgusta kada je otišla pa ako me čula, sigurna sam da joj je baš milo bilo.

Kad god bi nam dolazila u posjetu, baba Milena je donosila buket cvijeća svježe ubranog tog dana u svojoj bašti. Ono što je tada cvjetalo, to bi nam i poklanjala. Svaka grančica je bila savršeno složena i uklopljena sa onom drugom, a da od Bijele do Kamenara to cvijeće ne bi svenulo (pogotovo ljeti kad je vrućina), umotavala je donji dio buketa u mokru bijelu krpu i vezivala koncem, ili tanjim konopcem. Nekad je taj buket donosila tek onako, da ga stavimo na trpezarijski sto kao ukras, a nekad su to bile sasvim specijalne namjene: za rođendan, slavu, Uskrs, Božić…Da mama odnese u crkvu i stavi pored određene ikone… Da prisloni uz kuhinjski prozor, jer joj se učinilo da tu najljepše „figura“… Da uzme dva cvijeta iz buketa i stavi ih tačno tamo gdje je u momentu, još kod kuće, zamislila, a ostalo kako mi rasporedimo… I sve tako. Kad dođe jesen, osim cvijeća, donosila je i one male kese od zamrzivača, do vrha pune zrelih čičimaka (vrsta voća, koja oblikom i veličinom podsjeća na masline, a ukusom otprilike na nešto kiseliju jabuku) a pri samom vrhu pedantno vezane u čvor. I sve bi to vadila iz svoje karirane torbe, šuškajući do besvijesti sa desetinama kesa (uglavnom praznih), koje su se u njoj nalazile za NEDAJBOŽE, ako nešto kupi, a nema u čemu da spakuje. Tu torbu je nosila i nedeljom na pijacu u Risan, gdje je naprosto obožavala da ide, da detaljno obiđe i prouči sve što se tog dana na prodaju našlo pa bi čuvene prazne kese konačno našle svoju dugo očekivanu namjenu. Tačno sam znala, ako poslije pijace ona i djed, na povratku kući, svrate kod nas na kafu, obavezno bi se u kesi, u kesi, pa u još jednoj kesi, u torbi, našla i neka sitnica za nas. Ili haljina za mamu. Možda i neki crveni džemper sa velikim, isto tako crvenim dugmadima, koji joj se baš onako svidio, a prodavala ga je „žena od brata od toga i toga iz Morinja, kako ne znaš koji je?! Sve donosi robu odatle i odatle, a divnih džempera ima! Probaj, ‘ajde…“ Onda bismo svi pola sata isprobavali i džempere, i haljine, ili proučavali kvalitet peškira, kuhinjskih krpa, jastučnica…Sve zavisi šta je tog dana na pijaci zanimljivo našla. Pa bi prepričavala doživljaje – koga je srela, šta joj je ko rekao i šta je koga pitala. I tako sve dok djed ne ustane sa stolice i kaže kako je vrijeme za polazak kući i popodnevni odmor. A babi se baš nikada nije išlo kad i njemu pa tek je počela da priča šta ima, a nije sve ni izvadila iz torbe. Onda djed ode po auto gdje je čitavu vječnost za volanom strpljivo čeka, dok nam ona opisuje još neku zanimljivost. Ili kaže još jedan stih koji nikako nije planirala, ali eto, sam joj je u misli niotkuda došao… Pa se smije tom stihu, toj neplaniranoj rimi, sve dok i ona i njena karirana torba konačno ne zamaknu za kapijom.

Otkada sam sa svojih sedamnaest ljeta otišla u Beograd da studiram pa sve do avgusta 2019. godine, nije prošao ni jedan, manje ili više, važan događaj u mom životu, a da ga baba Milena nije ispratila na onaj sebi toliko svojstven način. Uvijek mi je govorila kako me u mislima prati i kako mi vazda sve najbolje želi, a da će me u mojim putešestvijama čuvati taj i taj svetac, tačno po njenoj želji i kako je ona zamislila. I ja znam da je tako i bilo. Tačno znam, jer me svaki put, za ove skoro tri decenije, ispratila i dočekala sa buketom cvijeća zamotanim u bijelu, vodom natopljenu krpicu. I sa ponekim besprekorno upakovanim peškirom ili jastučnicom, čak i posteljinom. I sa čitavim kilogramom čuvene „Jančić“ kafe, koju su pržili i mljeli direktno u Bijeloj, a za koju je ona smatrala da joj nema premca, ne samo u Boki, već na cijeloj kugli zemaljskoj. I poslije koje ja nikako ne mogu naći neku drugu koja bi mi više prijala, pogotovo od onda kada sam spremala ispite, pare bi bile pri kraju, a ja se sjetim da mi je ostalo još jedno neotvoreno pakovanje „Jančić“ kafe. Pa mi miriše sto puta ljepše nego da sam otišla i četiri kese bilo koje druge kafe sama pazarila. Znam da je tako mislila i onomad kada je išla da mi kupi zlatni lančić i privjezak, kao poklon pošto sam diplomirala. A onda je zadivljeno i ushićeno prepričavala kako mi je bila namijenila jedan zlatni krstić, ali joj je u tom momentu zlatar pokazao i privjezak sa ugraviranim likom Sv. Petke, pri tom tumačeći, kako to nikako nije moglo biti slučajno, te mi je kupila oba. I onaj koji mi je namijenjen, i onaj koji je suđen, tako mi je onda rekla. I tačno znam da je tako mislila i kada smo se poslednji put čule, u ljeto ove godine, ja u Beogradu, ona u svojoj kući na granici Bijele i Baošića. Pa je po hiljaditi put poželjela da me čuva i Onaj i Ovaj, a i napomenula kako sam joj vazda lijepe poklone sa putovanja donosila. Kao onu lepezu. Ili tople bordo papuče.. I koliko se „silno iznenadila“ kad je onomad pročitala onu šaljivu, dugačku pjesmu što sam o nekim bokeškim „oriđinalima“ napisala, a nije znala „da i taj talenat imam“. Eto tako je baba Milena sve za mene mislila, i to mi je željela. Voljela bih i da mi odozgo tako misli, jer sam prosto navikla i sigurno se osjećam još otkad sam mala bila, a teško mi je odvikavati se sa već četrdeset i kusur ljeta. Ne ide nekako pa i kad bih to željela…

Sve ove događaje i doživljaje vjerno, i na sasvim svoj način, pratio je djed Branko sa svojim žutim autom – Golfom 1 (ako se ne varam, pošto te golfovske brojeve redovno pobrkam). Doduše, prvo je vozio bijelog „Fiću“, a onda mu je tetka kupila to čuveno žuto čudo, i od njega se nije odvajao sve dok god je mogao da vozi. Održavao ga je besprekorno, čistio, glancao, vodio računa i o najmanjoj sitnici, upravljao njime pažljivo i smireno, gdje god treba i kad god treba, bez ijedne jedine riječi. I po nekoliko puta na dan. Zato valjda i posmatram cijelu djedovu ličnost simbolično, baš kroz tog žutog Golfa. Redovno je njime dovozio one mirišljave bukete cvijeća i „Jančić“ kafu. Sačekivao me na aerodromu, vozio do autobuske stanice. Vozio i kod ljekara, vraćao iz apoteke. Čekao na pijaci, parkirao kod pošte, dovozio do banke. Vazda miran i strpljiv, nikad od neke velike priče, ali ti je sa tim žutim autom odavno rekao sve što je htio i imao da kaže.
Kada je dolazio u posjetu, parkirao bi auto ispred naše garaže. Znali smo da dolazi, jer bi još sa vrata viknuo: „Gdje ste, Đuranovići?“. Onda bi sjeo za trpezarijski sto, popio kafu ili nešto malo jače, kratko popričao sa mojima, a zatim se odvezao dalje, po svom nekom planu i programu. Nikad se nije zadržavao duže od pola sata, nekad i svega petnaestak minuta, tek da vidi šta radimo, ili da donese ono što nam je baba Milena poslala, pritom precizno objašnjavajući kojim redoslijedom šta da vadimo iz kese, i kome je šta namijenjeno. Uvijek je bio uredan, pedantan, sa precizno začešljanom kosom i braon pantalonama peglanim „na crtu“. Volio je da gleda dnevnik i sluša vijesti pa je tempirao sve obaveze da završi i bude kod kuće taman na vrijeme za ono glavno izdanje, uveče u 19:30. Tako je bilo i ljeti i zimi. Volio je djed Branko taj svoj red i način pa je takav ostao i do samog kraja. Eto, kad bih znala da i gore može kakve vijesti da sluša, baš bih bila srećna. Bogami, baš, baš srećna…

I eto, ja koja sam po prirodi malo više pismena nego usmena, poželjela sam da sa ovih nekoliko riječi održim uspomenu na jedan ciklus života naše porodice, koji se ove jeseni završio, a koji nikako nije zaslužio da bude zaboravljen. Uvijek će mi biti žao što ne zapisah bar neke od onih gornjemorinjskih, oštroumnih, vrcavih umotvorina i doskočica, ali vrijeme ne mogu vratiti. Mogu se, bar na neki način, iskupiti sa ovih par redova, utiskujući slovima na papir obrise dvije predivne i nezaboravne duše. Sad mi je još samo ostalo da proučim šta se sve od njihove u moju dušu utisnulo, jer tako to ide, od generacije do generacije pa ko šta zahvati… E da, i da probam naći neku dobru i kvalitetnu kafu. Kad je otvorim da zamiriše na Boku i buket cvijeća u bijeloj krpici natopljenoj vodom. A poslije ćemo da vidimo…

Kuća

Šta pisati o jednoj običnoj kući, zapita se prosječan čitalac kada mu ovakav naslov nekim slučajem dospije u ruke. Pitanje može biti na mjestu ako nije, na primjer, riječ o nekom arhitektonskom časopisu ili ako se možda ne radi o oglasima za nekretnine. Takođe, pitanje može biti pravo i ako je, eventualno, sa gradnjom izvjesne kuće tek završeno pa zvrji onako prazna, neuseljena, još uvijek bez duše, bez nekog svog određenog karaktera i bez uspomena vremenom urezanih u zidove. A takve uspomene su poput godova upisanih u stablu drveta pa kad ga zasiječeš, a ono ti se čitava istorija prikaže i odigra pred očima. Sve možeš pročitati kao iz otvorene knjige. E, baš o takvoj kući ja hoću da pišem u narednih nekoliko redaka, tim prije što se radi o kući moje porodice i cijelog jednog porodičnog stabla, sa korijenjem ukopanim daleko u prošlost i tako čvrsto isprepletanim da je nekada teško otkriti gdje ko završava a gdje mu je početak. Godova tog porodičnog stabla ima taman toliko kao da si naišao na prastari panj kakvog šuškavog, razgranatog hrasta pa ti trebaju sati dok ih sve prebrojiš, razdvojiš, i primjetiš one najtanje i najneupadljivije. Svaki od tih prstenova stvarao se i disao pod istim krovom. Da naša kuća može kojim slučajem progovoriti, ponašala bi se zasigurno poput kakve brbljive komšinice, prepričavajući detaljno sve što se od tavana do podruma izdešavalo za ovih nekoliko vjekova. Neko ko bi sve te priče saslušao, preplavljen najrazličitijim informacijama i dogodovštinama, obavezno bi prokomentarisao da nije ni čudo što je imenica kuća baš ženskog roda, čim može tako neumorno da priča, brblja, veze i prepričava. A dok se takvo jedno čudo ne desi, pa kojeg god roda bilo, bićemo prinuđeni da se oslonimo na istorijske podatke, porodične priče, dokumenta i fotografije, pisma, razglednice, poruke i što je najinteresantnije, da oslušnemo dušu i srce drevnih kamenih zidova i sami oživimo slike i način života u toj posebnoj građevini.

Naša kuća spada među najstarije u mjestu Kamenari, smještenom između dva svetionika. U školi smo učili da razdaljina između njih iznosi tačno dva kilometra, što možda može dati približnu sliku o veličini našeg mjesta. Jedan od svetionika smješten je na samoj obali Veriga – svakako jednom od najljepših djelova Boke Kotorske. Riječ je o najužem dijelu zaliva, koji je priroda obilježila sa dva bajkovita rta, smjestivši ih jedan naspram drugog i udaljivši ih svega trista metara, osuđujući ih tako da za vijek i vjekova odmjeravaju jedan drugog i prepiru se koji je ljepši. Naziv Verige je turskog porijekla, a na našem jeziku označava lance. Istorija veli da je moreuz dobio to ime još krajem XIV vijeka, tačnije 1381. godine, kada je izvjesni mađarski kralj između dva rta postavio ogromne, masivne lance kako bi spriječio venecijanske galije da uđu u kotorski zaliv i napadnu istoimeni grad. Kotor je tada, inače, bio pod mađarskim protektoratom pa su ga na taj način i štitili. Sjećam se, dok sam išla u osnovnu školu, često su nam spominjali tu legendarnu priču, mada smo isto tako često slušali i tvrdnje da je u pitanju samo mit i da je nemoguće bilo napraviti i rasteći tolike lance na onako oštrom i negostoljubivom terenu. Bilo kako bilo, i sa jedne i sa druge strane Veriga dan danas stoje ostaci zidina kula – stražara, a meni – starom romantiku i zaljubljeniku u sve što ima veze sa istorijom – to je bilo sasvim dovoljno da uvijek u glavi imam vjernu sliku prijeteći rastegnutih, džinovskih veriga i neprijateljskih galija zaustavljenih upravo tu gdje sam prošla desetine puta više nego što sada imam godina. Inače, Verige su prirodna granica između dva umutrašnja i dva spoljašnja zaliva (Risanskog i Kotorskog – Tivatskog i Hercegnovskog). Toliko je veličanstven i nestvaran pogled sa Veriga, da zasigurno ne postoji domaće, strano, a ni vanzemaljsko čeljade, kojeg neće obuzeti nekakva milina, nekakvo grozničavo ushićenje kada stane na ono čuveno pješčano proširenje iznad svetionika, a pogled mu pukne tamo od Risna, preko uvijek sunčanog Perasta i svjetlucavih Školja, sve do Dobrote i modro sivih brda iznad, kojima kao da je nedostajalo prostora da se smjeste pa se nagužvala jedno preko drugog, stvarajući tako jedinstven i nesvakidašnji prizor. Još kad je dan bistar, a more mirno kao staklo pa se cijela slika ogleda u vodi kao u starom venecijanskom ogledalu, ne možeš a da ne budeš savladan, naprosto omađijan nepreglednom paletom boja. Sa takvog mjesta čovjek ode potpuno ošamućen i prepun utisaka za još nekoliko svojih budućih života. Eto, tu sam ja odrasla. Dobro, kao svjedok „iz prve ruke“, mogu da kažem da se čeljad tu ne ošamućuju samo od ljepote čitavog pejzaža i ostalih prirodnih proizvoda, već ih, bogme, dobro i vjetar omlati, da se ne lažemo. Živa istina je da na Verigama uvijek duva, čak i kad je ostatak zaliva potpuno miran. I nije to neki lagani povjetarac, znate ono, more, maestral, zalazak sunca… Ma kakvi! Taman staneš da se diviš svoj toj ljepoti, a za minut te toliko oduva da se za čas nađeš na vrh brda sv. Ilije, pa gledaj kako ćeš se odozgo vratiti odakle si krenuo. Tobože stojiš i diviš se Perastu i ostrvima, pokušavajući da doživiš neku filmsku romantiku, a ono te vjetar uporno gura ulijevo, sam si sebi smiješan, ma živa komedija, kakva romantika. O fotografijama i da ne pričamo. Ko se tu slikao, kosa mu, ili štrči pravo u vis pozdravljajući bokokotorska nebesa, ili označava putokaz lijevo prema Kostanjici, a možda i desno ka Stolivu i lepetanskoj strani, usmjeravajući tako ostale putnike namjernike. Kako god, ako mene pitate, taj vjetar je sasvim neophodan mjestu kakve su Verige, jer oduvijek štiti njihovu prirodnu ljepotu, čuva je od neoriginalnih ljudskih ideja, ružnih građevina sklepanih i postavljenih samo da bi se zadovoljila bezbojna, beznačajna, materijalna strana. Ni ranije mi vjetar nije smetao, jer sam tu odrasla i shvatala ga kao sasvim uobičajenu pojavu, a danas sam mu zbog mnogo čega zahvalna što je vjerni pratilac nesvakidašnje ljepote Veriga. A i priznaćete, nema baš mnogo mjesta gdje možete napraviti tako originalnu i nezaboravnu fotografiju!

Drugi svetionik smješten je na obali koja se dalje širi i otvara prema Tivatskom zalivu sa jedne strane, a Hercegnovskom sa druge. Iznad svetionika, preko magistrale, izdiže se predivan brežuljak sav izvezen drvećem kao kakav starinski goblen okačen na zidu primorske kamene kuće, uokviren onim teškim, izrezbarenim, ukrasnim ramom . Tu se, između bogatih i razlistalih, zimzelenih krošnji, skromno izdiže zvonik mjesne , pravoslavne crkve, podignute u čast i slavu svetiteljki i velikomučenici – sv. Neđelji. Mnogi će reći da je to crkva smještena na jednom od najljepših mjesta u Boki, sa pogledom na vijugavi zaliv sa jedne i brdovitim pejzažom sa druge strane. Moram priznati da su u pravu. Jer, kada kreneš ovamo od svetionika uskim stepenicama uzbrdo pa izbiješ na ne mnogo širu, popločanu stazu, oivičenu visokim razgranatim borovima pa vijugaš njome do samoga podnožja crkvenog stepeništa, već imaš osjećaj da si odlutao ko zna gdje, možda baš u neku sopstvenu, fantastičnu, neispričanu priču. Prva crkva sv. Neđelje podignuta je još 1675. godine, dakle, krajem XVII vijeka. Kako priče kažu, tu staru crkvu izgradili su skoro cijelu ukopanu u zemlji pa joj je samo vrh virio iznad nje. Vele stari da su djeca slobodno mogla da sjednu na vrh krova i odmore se od trčanja okolo. Gradilo se tako zbog Turaka, a da bi im i taj način dozvolili, narod je pristajao na neljudske zahtjeve i ucjene, opisane detaljno u mnogim pričama i narodnim pjesmama. Nova crkva izgrađena je skoro dvjesto godina kasnije – 1857, prvo bez zvonika, da bi ga konačno dobila tek 1939. godine. Smjestili su je iznad starije sestre pa kad su se na taj način udružile, nije ni čudo što su dočekale zajedno, evo, polovinu četvrtog vijeka, čvrsto isprepletane i povezane sa mnogobrojnim starim mjesnim porodicama. Naša porodica neizostavno spada u grupu pomenutih, a najneraskidiviju vezu je svakako napravio moj pradjed Špiro Đuranović, oslikavši veliki dio oltara u novoj crkvi i posvetivši joj brojne vrijedne ikone.

Eto, tako vam izgledaju početak i kraj mog malog rodnog mjesta. A kad o njima mogu tolike priče da se ispričaju, zamislite onda šta se sve nalazi u samoj sredini, između ona dva svetionika. To su tek posebne teme. Na primjer, ne mogu a da ne spomenem podatak da se naziv Kamenari pojavio tek u nekoj ranijoj istoriji, tokom XX vijeka, a da se prije toga naše mjesto zvalo Jošica i Đurići. Dakle, kao neko udruženje sastavljeno od dva manja podmjesta ili submjesta. A kako se u brdima iznad ovog neobičnog udruženja nalazio kamenolom bogat dragocjenim, rijetkim, crvenim kamenom, koji se nadaleko izvozio, desilo se da su radnici koji su u njemu radili sebe nazvali Kamenarima. E, otuda se nekako izmigoljilo i to ime i ostalo u upotrebi do dana današnjeg, gurajući u drugi plan ona dotadašnja dva. Ipak, otkad sam bila mala, slušala sam tumačenja mudrih starina da „katastar kaže“ kako su Jošica i Đurići jedina prava, pravcijata imena mjesta i da to Kamenari nikad nigdje nije upisano pa sa samim tim i ne može unijeti u zvanične knjige ili dokumenta. Pošto pojma nisam imala šta je to katastar, a zbog zastrašujućeg imena koje mi se još na prvo slušanje urezalo duboko u mozak, sama sam sebi stvorila lik još strašnijeg čovjeka koji upravo to ime nosi. Tako sam, naravno, tumačenje oko naziva mjesta slijepo i pobožno poštovala. Jer ako jedan Katastar tako kaže, ko smo mi da govorimo suprotno! Kako je vrijeme prolazilo i kako sam polako shvatala pravo stanje stvari, sve mi je to postala jedna zanimljiva istorijska zavrzlama. I iako je naziv Kamenari danas u širokoj upotrebi i samo mještani znaju da se u stvari radi o Jošici i Đurićima, ja i dalje strogo slijedim ono što čika Katastar kaže, a on nepokolebljivo tvrdi da se sporno novo ime nikada kod njega nije registrovalo. Time se svaka dalja rasprava završava. Molim lijepo, da ponovim: ako Katastar tako kaže, ko sam ja da govorim suprotno!

U samom srcu Kamenara – služiću se ipak nekatastarskom varijantom naziva – nalazi se naša kuća. Dobro, nije baš stoprocentno u strogom centru, jer porodične priče kažu kako su, po dužini gledano, dva prozora kuće smještena u Đurićima, a četiri u Jošici, što automatski pobija teoriju „samog srca“. Međutim, pošto se radi o svega jednom prozoru razlike, biću toliko slobodna da se i dalje držim svog romantičnog geografskog tumačenja. Pa nećete valjda da napišem kako nam kuća obitava u lijevoj ili možda desnoj pretkomori srca Kamenara! Na šta bi to ličilo? Ovako, oprostićete mi taj jedan pravougaoni otvor zarad rečenice osmišljene za prijatno čitanje i ugodnu atmosferu, nećemo valjda sitničariti.

Ne znamo tačan datum i godinu kada je kuća izgrađena, ali pretpostavlja se da je to bilo negdje oko 1700. godine, dakle na samom početku XVIII vijeka. Tome u prilog ide i sam oblik kuće, karakterističan za starije građevine ovog tipa. Vremenom se primorska arhitektura mijenjala pa se sada mogu izdvojiti različiti tipovi kamenih kuća. U najkarakterističnije spadaju prvenstveno duguljaste i pravougaone kuće sa velikim brojem prozora, kao što je naša, kao i one nešto uže, ali sa takozvanom „vidionicom“ na vrhu – malim izdignutim dijelom na samoj sredini krova, sa čijeg se prozora obično pruža predivan pogled. Moj otac kaže da je i naša kuća imala dvije takve „vidionice“, a kada i zašto su ih uklonili, to niko živi ne zna. Jedino što je od njih ostalo jeste stara, kamena, iz jednog komada isklesana, masivna škafa (sudopera), čije je mjesto davnijeh dana bilo u jednoj od „vidionica“. Već dugi niz godina ta škafa služi mojoj majci kao originalna i jedinstvena saksija za cvijeće i moram priznati, djeluje sasvim efektno. Čisto da napomenem, mojoj mami bi cvijeće uspjelo i na Marsu ili, uopšte gledano, u bilo kojoj galaksiji, bližoj ili daljoj. Pretpostavljam da kad bi otkrili neku novu planetu udaljenu milionima svjetlosnih godina od nas, i kada bi krenuli da je istražuju, odjednom bi se odnekuda tu stvorila i moja mama, procjenjivački osmatrajući novootkriveno tlo uz obaveznu rečenicu: „Oooo, pa ovdje bi mogla neka kamelija da se zasadi, baš bi lijepo figuralo!“ Upravo iz tog razloga ispred naše kuće, a bogami i unutar nje, mogu se sresti raznorazne vrste i veličine saksija, i nečega što eventualno liči na saksije , a koje u stvari nikada u svom plastičnom, gumenom ili kamenom životu nisu ni sanjale da će jednog dana imati zasađeno cvijeće na vrhu sopstvene glave. I, htjele – ne htjele, eno ih sad stoje raspoređene na najrazličitijim mjestima, od poda do plafona, od vrha do podnožja vrta, dok iz njih ponosno izviruje kakva Petunia hybrida, Orchideeae, čudesni bodljikavac iz bogate porodice sukulenata, pa čak i neka davno izgubljena endemska vrsta, koju je čovečanstvo davno otpisalo ne znajući da, osim u enciklopedijama, neizostavno uspjeva i u jednoj od saksija moje majke.

Dakle, sam oblik kuće jasno svjedoči o njenoj starosti, a meni je baš nekako milina razmišljati o tome da je građena otprilike u isto vrijeme kada je mlađahni Johan Sebastijan Bah prepješačio čitavih trista kilometara da bi stigao u Njemački grad Lineburg i u njemu započeo svoje školovanje. Ili, dok je neki moj cijenjeni askurđel slagao kamen na kamen, završavajući prizemlje kuće i započinjući njen prvi sprat, u Kremoni, u Italiji, čuveni Antonio Stradivari je već uveliko pravio svoje najčarobnije primjerke violina, koristeći onaj „tajni sastojak“, zbog kojeg su i danas njihove vrijednosti neprocjenjive. Ili pak, dok je Rusijom vladao car Petar Veliki, udarajući moderne temelje bajkovitom Sankt Peterburgu i pišući neku sasvim novu istoriju te ogromne, nepregledne zemlje, moji prarođaci su već živjeli u svojoj duguljastoj, kamenoj kući, stvarajući sopstvenu istoriju i bilježeći sopstvene važne datume. U neku ruku, kada ovako posmatramo stvari, i sami se osjetimo kao neki važan istorijski djelić, rame uz rame sa Bahom, Stradivarijem, a bogme i Petrom Velikim , iako je on izgradio čitav jedan grad, a ovi moji samo kuću.

Sve stare primorske kamene kuće bile su osmišljene i građene po istom principu – u prizemlju su bile radionice ili štale za domaće životinje, a živjelo se i boravilo na spratu i u potkrovlju. U našoj kući je bila ista situacija, da bi negdje u drugoj polovini prošlog vijeka plan kuće bio izmjenjen pa su se dnevni boravak, kuhinja i jedno kupatilo smjestili u prizemlju, dok je tavan ostao prazan. Dobro, ne baš prazan, jer je, kao u starim filmovima i knjigama, postao sabirni centar svega i svačega – starih i novih stvari, drangulija, potrepština i nepotrepština. Moji su, između ostalog, gore našli sanduk do vrha pun djedovih skica i akvarela, za koje se nije znalo ni da postoje. Još uvijek se na tom istom tavanu čuva i prastara romijenča – bakarni kotao, koji je visio okačen na lancu i u kojem su se nekada kuvali svi porodični obroci. Slična takva romijenča visi kao ukras i danas u dnevnom boravku, a mene na nju tokom cijelog svog postojanja, asocira jedna jedina rečenica ili bolje rečeno upozorenje: „Ne prolazi tuda, jedva se taj lanac drži, otkačiće se i udariće te po glavi!“ Eto, u momentu dok ovo pišem, polako brojim četrdeseto ljeto, a romijenča – ubica se jedva drži na onom lancu još sigurno dvadeset godina ranije. I još uvijek se nije otkačila i lupila nekoga po glavi. Ali ako je još moja baba Meri uvela pomenute mjere predostrožnosti i zaštite, onda je to sigurno i istina, mada bih ja samo malčice preformulisala tekst: „Ne prolazi tuda, jedva se taj lanac drži, za sto pedeset godina će se otkačiti i može nekoga udariti po glavi!“

U prošlosti naša kuća je sa svih strana bila opasana visokim kamenim zidinama, čiji ostaci i danas postoje, a zamislite novosti, služe mojoj mami kao idealna mjesta za stalnu, kao i sezonsku postavku postojećih i nepostojećih biljnih vrsta. O tim zidinama svjedoče brojne stare fotografije i priče. Jer, iako ih danas svi posmatramo sa divljenjem i opisujemo na prilično romantičan način – znate ono : divna, stara primorska kuća opasana neravnim, napuklim zidinama – pravi razlog njihovog postojanja je bio sve samo ne romantičan. Te zidine su služile za zaštitu od najezde i pljačkanja takozvanih Komita – neke vrste odmetnika ili hajduka, inače skrivenih po gustim crnogorskim šumama. Iako su Komiti bili poznati i po određenim političkim idejama i djelovanjima, istina je da su često silazili iz šuma na primorje i napadali bogatije kuće, među kojima i našu. Kako su se mnoge porodice bavile pomorstvom i trgovinom, to je spisak meta bio podugačak i valjalo je odbraniti i život i imovinu od takvih napada. Često razmišljam o tome koliko su surova vremena tada bila. Da su moji preci kojim slučajem znali da će jednog dana ostaci zidina služiti za izložbu cvijeća, i to po sezonama, vrstama i bojama, sigurno bi im laknulo pa bi mirnije živjeli uslijed saznanja da porodici predstoje neka bolja i pitomija vremena, prepuna fikusa, hrizantema, hortenzija i rododendrona.

Još uvijek ne znam ko su prvi Đuranovići koji su u stvari podigli kuću i započeli život u njoj. Najstarije ime koje nam je poznato jeste ime izvjesnog pra-pra-pra-pradjeda Jova, a zatim njegovog sina – Mitra Đuranovića – za koga se zna da je živio negjde tokom XVIII vijeka. Sa suprugom Andrijanom imao je četiri sina: Iva, Mata, Draga i Jova. Drago, inače otac mog pradjeda Špira, bio je uspješan i cijenjen pomorac i trgovac. Godinama je izvozio čuveni kamenarski crveni kamen svojim brodom čak u Ukrajinu. U poznatoj ukrajinskoj luci Odesi postojale su tri kuće porodice Đuranović, a u jednoj od njih je živio i Dragov brat Mato, za kojeg se zna da se nije ženio i nije imao djece. O tim kućama danas ne znamo ništa, jer su ih tamošnje vlasti konfiskovale još 1917. godine, za vrijeme oktobarske revolucije. Poznato je da je Dragova snaja, moja prababa Milica, pokušala da sazna sudbinu kuća i da je čak vršila prepisku sa nadležnima u Odesi, ali ishod vjerovatno nikada nećemo saznati pošto su ta dokumenta izgubljena još šezdesetih godina prošlog vijeka kada je izvršeno „veliko spremanje“ kuće i tavana. Pradjed Špiro, Dragov sin, napustio je porodičnu pomorsku i trgovačku tradiciju i umjesto u kakvu poznatu luku, uplovio je u nesigurne umjetničke vode, ističući se i dan danas u crnogorskoj istoriji kao jedan od prvih školovanih slikara na tim prostorima. Njegova supruga, a moja prababa i imenjakinja – Milica – školovala se u tada čuvenom Djevojačkom liceju ruske carice Marije, osnovanom na Cetinju još 1869. godine. Bila je jedna od četristo pedeset učenica, koje su taj licej pohađale za vrijeme njegovog četrdesetogodišnjeg rada. Dakle, sudeći po istorijskim, a i porodičnim pričama i podacima, duguljastu kamenu kuću su naselile neke sasvim nove i drugačije generacije, ostavljajući na njoj duboke i neizbrisive tragove, očuvane i vidljive danas a i ubuduće. Pradjed Špiro i prababa Milica imali su dvoje djece – mog djeda Mata i njegovu sestru Jovanku. Mato je nastavio očevu tradiciju, veoma uspješno se baveći slikarstvom ali i muzikom, o čemu danas postoje brojna svjedočenja u vidu bogate zaostavštine slika, fotografija, izložbi, tekstova u časopisima i dnevnim novinama, emisija, intervjua i još mnogo čega vrijednog. Živeći i izlažući određeno vrijeme u Americi, djed Mato u Galvestonu upoznaje mladu Teksašanku Meri, ženi je, i 1934. godine dolaze zajedno u Kamenari, čime u našu kuću ulazi jedan sasvim nov, svjež dašak drugačijeg i neobičnog. To drugačije i neobično zadržalo se u kući sve do dana današnjeg, prvo kroz nesvakidašnje iskustvo življena sa tako jednom posebnom osobom, a zatim kroz obilje uspomena i sjećanja na zajedno provedeno vrijeme. Djed Mato i Baba Meri dobili su dva sina, prvo Špira 1937, a četrnaest godina kasnije i mog oca, Dragana, rođenog 1951. godine. Sve do osamdesetih godina prošlog vijeka, dva brata su sa svojim porodicama živjela u staroj, kamenoj kući, da bi se onda stric sa svojima odselio u novi životni prostor. U ovom, za mene tada nepreglednom prostoru ostali smo nas četvoro i baba Meri. To je bilo prije nekih trideset pet godina. Sada su u staroj kući samo moji roditelji, dok ja ove redove pišem sa prilično velike udaljenosti. Iako je njih svega dvoje na tako velikom prostoru, nikad mi se kuća nije činila ispunjenijom nego ovih godina kada joj odlazim samo u posjetu. Zašto, pitate se? Pa eto… Kada su ljudi veliki, sa velikim dušama, ispune svaki prostor od zida do zida. Ne smeta ni što je to kuća od dvjesta – trista kvadratnih metara. Neke stvari ne možeš nikada metrom izmjeriti…

E sad, ako saberemo sve podatke koje sam u prethodnim rečenicama navela, možemo sasvim lijepo zaključiti da se viševjekovna istorija naše kuće odvijala u dva potpuno različita pravca. Prvi je svakako bio onaj prizemniji, racionalniji, podržan čitavim nizom generacija koje su se ozbiljno bavile tada popularnim poslovima kao što su pomorstvo i trgovina. Time je porodica bila sigurna, zaštićena, materijalno obezbijeđena. Jednom riječju – dobrostojeća. Drugi pravac, koji se na kuću i te kako odrazio jeste onaj umjetnički, spontani, onaj ne-znam-šta-me-čeka pravac, zavisan isključivo od trenutne inspiracije i nepredvidivih raspoloženja. Potpuno nesiguran i neizvjestan pravac, nastao, sva sreća, na već učvršćenim i obezbijeđenim porodičnim temeljima pa valjda zato nije ni predstavljao neku veću opasnost. Iako ni po čemu nije mogao da se mjeri sa onim prethodnim, a daleko od toga da je mogao uljuljkati porodicu u blaženi osjećaj spokoja i sigurnosti, ipak je ostavio najjače uspomene, najvrijednije tragove, najljepše momente i najzanimljivije priče koje jedna porodica može svojim potomcima ostaviti u naslijeđe. I eto, nekako se namjestilo da o svemu tome pišem baš ja – mješavina svih davnih, nemirnih, vrcavih bokeških duša. Ja kao jedan još uvijek nedefinisan proizvod, spoj najrazličitijih kultura, sa nogama čvrsto na zemlji, glavom u oblacima, a srcem daleko u prošlosti. Možda mi je Onaj odozgo, inspirisan cijelim tim bućkurišem, baš zbog toga i dao malo riječi, po koji papir i kutiju olovaka da te riječi zapišem. Ko će ga znati…

O tome šta se sve tokom decenija događalo u našoj kući, moglo bi se napisati još deset ovakvih priča. Izdvojila sam nekoliko, i to onih koje su mi oduvijek bile najzanimljivije i kojih se rado sjećam, bez bojazni da bi mi jednog dana mogle dosaditi.. Zanimljivo je da su sve priče vezane uglavnom za takozvanu umjetničku eru, koja je u kući zavladala negdje u drugoj polovini XIX vijeka, odlukom pradjeda Špira da se otisne u nepredvidive slikarske vode. Iako nije dugo živio – svega četrdeset šest godina – sudeći po pričama koje ga prate, iskoristio je svoj kratki život maksimalno. Provodio je pradjed svoje trenutke na sve moguće načine, samo ne jednolično, ili, ne daj Bože, po kakvim pravilima. Kako je bio veliki poštovalac kulture i svih grana umjetnosti, radio je nevjerovatne stvari upravo njima u čast, a neke od njih su se trajno odrazile i na našu kamenu, primorsku građevinu.

Desilo se tako, negdje na samom početku XX vijeka, da je tada čuveno Srpsko Narodno pozorište trebalo da gostuje u Boki kotorskoj sa svoja dva Rodoljubiva komada – „Balkanska carica“ i „Hercegovačko roblje“ – rađenim prema tekstovima kralja Nikole. Kako to na ovim našim prostorima, nažalost, oduvijek biva, iz određenih političkih razloga kojima se ovdje ipak neću baviti, ni jedna javna ustanova nije htjela ovoj pozorišnoj trupi da obezbijedi prostor i nastup. Vjerovatno bi i odustali od namjere i otkazali bilo kakav dolazak, da se tu, nekako, nije umiješao moj pradjed Špiro. Naime, doznavši detalje o čitavoj toj nemiloj situaciji, ponudio je potpuno nezamislivo i neočekivano rješenje. Tako je pradjed ustupio čitav gornji sprat kuće Srpskom Narodnom pozorištu, porušivši za potrebe predstave nekoliko njenih zidova i napravivši na taj način improvizovanu pozornicu sa sve mjestima za publiku sa druge strane. Narednih sedam dana posjetioci su se smjenjivali u „pozorištu“, uživajući u izvedbama komada, a nadležni nisu mogli da intervenišu, jer se radilo o „privatnoj posjeti na isto tako privatnom posjedu“. Eto, dotle je pradjed bio spreman da ide zarad umjetnosti i zarad činjenice da će narod biti bogatiji za jedan takav događaj. Otkada sam prvi put čula za tu legendarnu priču, često razmišljam o svemu što se tada desilo i o čitavom postupku uopšte. U najvećoj mjeri osjećam divljenje prema tako naglom, originalnom i nesebičnom gestu, mada, otkako imam svog čo’eka, razmišljam i o tome kako bih ga vjerovatno poslala na neko stručno savjetovanje, da mi kojim slučajem dođe sa takvom idejom. Jeste da sam i sama veliki pobornik svake vrste umjetnosti, ali zamislite vi koliko tu poslije ima samo da se mete i čisti! I ko bi te zidove vratio na mjesto, lako ih je porušiti! Tim prije je moje divljenje danas još veće – prema pradjedu sa jedne, a prema prababi imenjakinji, bogme, sa sasvim druge strane.

Kako sam iz brojnih priča mogla da zaključim, pradjed kad se nečim bavio, onda bi se tome baš onako pošteno i posvetio. ‘Ajde što je porušio zidove pa ih opet postavljao, nego što su mu i ostali djelovi kuće potpali pod ruke i to na svakakve moguće načine. Do tada „normalna“, sasvim neupadljiva, standardna porodična kuća, namijenjena prvenstveno za život njenih vlasnika, postala je odjednom prazno platno jednog nepredvidivog i nadasve maštovitog umjetnika. Ono što bi prosječan slikar nacrtao na papiru ili u oslikao na platnu, moj pradjed je radio po prozorima, zidovima i ostalim za te stvari pogodnim djelovima kuće. Iako ni jedno izabrano mjesto ni po čemu nije podsjećalo na blok za skiciranje, njemu to, izgleda, uopšte nije smetalo. Naprotiv! Cijela kuća postala je predmet jednog ogromnog slikarskog izazova.

Tako je, otprilike negdje u isto vrijeme kada se desio i pozorišni spektakl, pradjed posvetio svoju punu pažnju i kreativnost običnim kućnim prozorima. Sa prednje strane kuće, one koja gleda na ulicu, oslikao je sva stakla na prozorima, a njih je bilo ukupno dvanaest, pa vi vidite! A svako staklo je, opet, tankim letvicama bilo podijeljeno na po šest kvadrata – znači jedan kvadrat je predstavljao jednu sliku. Priznaćete, prilično zahtjevan posao je to bio. Međutim, Špiru to kao da je dalo dodatni vjetar u leđa. Oslikao je svaki kvadrat, a krasili su ih u najvećoj mjeri likovi i portreti najpoznatijih srpskih i ruskih umjetnika iz svih branši. Lijepo da čovjeku dah zastane pri pomisli o značaju čitave grupe koja se na tom neobičnom mjestu okupila. Naravno, i tu postoji priča kako su pradjeda nadležni kritikovali zbog cijele slikarske akcije, opominjući ga da izbor prikazanih ličnosti nikako nije u skladu sa tadašnjim političkim stanjem u Boki. Na sve to im je on jasno i glasno odgovorio kako ne krši nikakav zakon, jer su svi portreti naslikani sa unutrašnje strane prozora, a to se sve nalazi unutar kuće pa samim tim predstavlja isključivo privatnu i ličnu stvar, nikako javnu. I još je, navodno, dodao da nije kriv ako im to smeta. Nisam do kraja upoznata sa svim detaljima ovog incidenta, ali mi uopšte nije teško da povjerujem da je pradjed baš tako postupio. Bilo je to toliko u skladu sa čitavom njegovom prirodom i neobičnim načinom života. Nažalost, ni jedno od tih stakala nije sačuvano, a ja bih baš voljela da se mogu samo na pola sata iskrasti i vratiti vijek unazad pa da bar neko vrijeme uživam u tom jedinstvenom prizoru. Kakva bi to izložba na otvorenom bila! I kakav susret sa umjetničkim velikanima…

Pedesetih godina prošlog vijeka, djed Mato (Špirov sin), i sam po profesiji slikar, jednom prilikom se bavio sasvim neslikarskim poslom, sređujući i krečeći sobe na spratu kuće. Kako priča kaže, u jednoj od soba, taj, inače, potpuno običan posao, naišao je na novi i neočekivani obrt. Naime,skidajući sloj maltera sa zida sobe koja danas pripada mojim roditeljima, djed Mato je naišao na nešto što svakako nije očekivao: ugledao je djeliće nekakvog crteža na površini ispod. Kako nije znao o čemu se radi, nastavio je pažljivo da skida sloj po sloj maltera i taj proces je, koliko mi se čini, prilično dugo trajao i zahtjevao veliku preciznost i koncentraciju, da se slika ne bi oštetila. Ono što je na kraju čitavog tog posla izronilo iz maltera i prašine, bila je freska. Prava pravcata freska. Kako je kasnije utvrđeno, bila je to jedina umjetnina tog tipa naslikana na običnom zidu jedne kuće. Prikazivala je kralja Nikolu u narodnoj nošnji, sa sivim orlom raširenih krila, iznad njegove glave. Otkriće je tada naišlo na nevjerovatne reakcije. Kako se ustanovilo i utvrdilo da rad pripada pradjedu Špiru i da je, pritom, vrlo vrijedan, brojni stručnjaci su prošli kroz tu sobu procjenjujući i proučavajući neobičnu fresku. Jedan muzej je čak nudio i da je kupi i izloži u svojim prostorijama, ali niko iz porodice nikada na to nije pristao. Tako freska i danas krasi sobu mojih roditelja, dobivši vremenom bijeli okvir od svježe okrečenih zidova. A mi osmo ostali jedna od rijetkih porodica kojima je nuđen otkup jednog jedinog zida kuće. Ako se ne varam, obično ide cijela građevina u paketu, ali eto, takvi smo ti mi. Ništa neobično, ako mene pitate…

Poslednjih pet-šest decenija kuća se nije bitnije promijenila, osim što se vremenom radilo na izvjesnim estetskim momentima – unutrašnjim i spoljašnjim. Moji roditelji su je sredili po svom ukusu, bar ovu polovinu koja pripada mom ocu. Onaj drugi, stričev dio, i dalje na donjem spratu ima djedovu galeriju sa slikama, dok se na gornjem nalazi čuvena „šala“ – prostorija muzejskog tipa u kojoj su smještene stare, vrijedne stvari, počevši od čuvenog baroknog Bidermajer namještaja, preko porcelanskih servisa, slika, knjiga, instrumenata, ogledala, sve do određenih primjeraka oružja i koječega još. Tu je i djeda Matov živopisni vitraž, urađen na staklu sobnih vrata, sav u jarkim bojama, koje naročito dođu do izražaja kad u „šalu“ grane sunce i osvijetli čitav prizor. Utisak je poseban, vjerujte! Kao mala sam se plašila odlaska u tu prostoriju, pošto se nije koristila, a na sve strane su izvirivali razni, za mene, čudn, neuobičajeni i čak zastrašujući predmeti. Strah bi splasnuo jedino kada sam, za vrijeme slave, odlazila tamo po kolače, koji su se tu namjenski čuvali pred veliki praznik. Valjda bi mi ta velika količina slatkog i čokoladnog zadovoljstva odvukla pažnju na trenutak pa ne bih razmišljala o duhovima, drekavcima i ostalim sablasnim čudovištima. Danas imam sasvim drugi utisak kada uđem u „šalu“. Interesantan mi je cijeli njen sadržaj i često razmišljam kako su nekad moji preci živjeli, šta im je krasilo prostorije za boravak, šta su čitali, čime su se bavili…Još da ima kakva činija sa čokoladnim kolačima dok se tim mislima bavim, doživljaj bi, bez svake sumnje, bio potpun.

Isti raspored prostorija u kući pamtim otkad znam za sebe. Kako je vrijeme teklo, smjenjivali su se samo vlasnici postojećih soba. Ne sjećam se kako je to bilo dok su stric i strina živjeli sa nama, jer sam bila baš mala, ali kasnije, osamdesetih godina prošlog vijeka, kada su se odselili u novu kuću, sestra i ja smo dobile bratovu sobu (brat od strica je u pitanju), baba Meri je ostala u sobi u kojoj je i bila, a moji roditelji su se uselili u sada već poznatu prostoriju sa freskom kralja Nikole. Kako su moja i babina soba bile jedna preko puta druge, a dijelio ih je samo uzani hodnik, sjećam se da sam se često noću iskradala iz svog kreveta i bježala kod nje. Baba Meri bi se zavjerenički nasmijala mojoj bježaniji uz obavezne riječi: „Brzo u krevet, prehladićeš se, ludane jedan!“ Ja bih se brzinski smjestila na drugu stranu velikog bračnog kreveta, a ona bi me pokrila, između ostalog i sa jedinstvenim narandžastim prekrivačem koji je sav bio izvezen nekakvim čupavim, ali pod ruku skroz mekanim romboidima. Kao sad da ga vidim i osjećam na obrazu! Tada sam naročito voljela da gledam iz kreveta kroz prozor i posmatram nebo i kako se na njemu ocrtavaju grane velikog drveta lovorike, koje je dugo godina krasilo dvorište ispred kuće. Baba Meri bi obavezno dobila inspiraciju i pričala mi razne priče, najčešće uspomene iz djetinjstva provedenog u dalekoj Americi. I bilo je tako lijepo i njoj i meni. Ja sam u tim pričama uživala, upijajući ih kao sunđer, posmatrajući istovremeno razne oblike koje su napolju, potpomognute kakvim vjetrom, obrazovale lovorove grane , a Meri je ponovo proživljavala svoje davno prošle trenutke, odigrane tamo negdje preko nepreglednog Atlantika.

U novijoj istoriji kuće, dakle, u onom periodu kada smo sestra i ja u njoj odrastale, nije bilo tako drastičnih momenata kao što je, na primjer, rušenje zidova da bi se ugostilo čitavo jedno pozorište. Mi smo istoriju ispisivali na svoj način, uz razne nezaboravne dogodovštine . Dok je baba Meri bila živa, te iste dogodovštine pratila su raznorazna pravila i upozorenja, koja smo svakodnevno toliko puta slušali, da smo ih svi prihvatili kao neku vrstu nepisanog kućnog zakonika. Da, da, toliko mnogo su bila ta pravila ponavljana, eto, ja i danas sa svojih čedrdesetak ljeta svako od njih mogu da ponovim od riječi do riječi. U bilo koje doba dana i noći, bez greške!

Jedno od takvih pravila bilo je vezano za sto iz dnevnog boravka. Taj sto napravljen je od masivne bijele mermerne ploče, dimenzija, otprilike, metar ipo sa metar. Toliku težinu mogao je da izdrži samo jaki crni okvir od kovanog gvožđa, sa nogicama karakteristično uvijenim u oblik puža, na samim njihovim krajevima. Mišljenja sam da bi taj sto ostao na mjestu čak i kad bi sudnji dan došao. Tom čudu sa puževim nogicama ni sve prirodne ni natprirodne sile ne bi mogle ama baš ništa, pa bi vjerovatno na kraju ostao sam samcat, na istom mjestu gdje je nekada bio dnevni boravak, kao jedini svjedok da je nekada davno tu neko postojao i živio. Naša baba Meri je oduvijek pokazivala veliko interesovanje za taj komad namještaja, težak koliko i prosječna studentska garsonjera. Od samog početka postavila se kao njegov veliki zaštitnik i čuvar pa, iako je prošlo već više od tri decenije, ja i dalje čujem sledeće njene riječi: „Pomalo! Pomalo! Ne trčite tuda! Uništićete taj sto koji je baba Milica u prćiju donijela!“ E sad, kad ste malo dijete, logično je da stvari shvatate baš onako kako su vam rečene i predstavljene, što je tada bio slučaj i sa mnom. I najlakše od svega je meni bilo da prestanem da trčim, dok su mi mnogo teže padale dvije stvari koje su me tom prilikom mučile. Prvo, kako je moguće da ja sa svojih sedam-osam godina UNIŠTIM sto napravljen od mermera i okovan gvožđem? Nekako mi je logičnije bilo da taj sto uništi nas, i to ne samo sestru i mene, nego svu kamenarsku djecu odjednom, ako bi se kojim slučajem tu našla. I zar nije bilo za očekivati da baba Meri štiti nas od stola, a ne sto od nas? Kakvu li je to nadljudsku snagu u nama vidjela, oduvijek se pitam! Druga stvar koja mi nikako nije dala mira odnosila se na prababa Milicu i njenu prćiju. Prćija je, u stvari, predstavljala sinonim za miraz, ali ja o tim jezičkim zapetljancijama pojma tada nisam imala. Zato sam se uvijek pitala gdje se uopšte nalazila ta prćija u koju je baba Milica donijela sto. O tome da sam baba imenjakinju zamišljala kako na leđima donosi teški mermerni sto i meće ga u nekakvu strašnu prćiju, neću ni da pričam. Potrajalo bi sigurno još nekoliko stranica! Zato vam kažem, najlakše je meni bilo da prestanem trčati oko stola. Mnogo više muka su mi zadavale ove baba Merine rečenice i samo pravilo vezano za četvoronožno čudo. Bilo kako bilo, sve smo to poštovale i sestra i ja, a danas, kad god dođem u staru kuću i prođem kraj ove mermerne legende, jasno i glasno u glavi čujem sve one riječi – od prve do poslednje! I vjerujte, i dalje strogo vodim računa da ne uništim tako važan komad namještaja, prije toliko vremena na leđima donijet u zloglasnu prćiju.

Još jedno, od životnog značaja pravilo, takođe prisutno u onom nepisanom kućnom zakoniku, ticalo se izvjesnog „luštrofina“. Da, da, dobro ste pročitali – luštrofina! Ta leksikološka tvorevina opet je, bez svake sumnje, bila vezana za namještaj, ovoga puta za kauč i fotelje koji su krasili prostor oko onog spornog baba Miličinog stola. Iskreno, još uvijek nisam sigurna šta je tačno predstavljala riječ „luštrofin“, ali po svemu sudeći, najvjerovatnije se radilo o nekakvoj materiji, nekakvom zaštitnom sloju kojim su se premazivale drvene ručke i nogice cijelokupne pomenute garniture. Sama sam izvela taj zaključak i to na osnovu vrlo sugestivnog baba Merinog upozorenja, ponavljanog revnosno iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu: „Nemoj tako po tom kauču, uništićeš sav luštrofin!“ To „tako po tom kauču“ podrazumijevalo je bilo kakav iole nagliji ili odsječniji pokret prilikom hvatanja za drvenu ručku, ili, ne daj Bože, kakav dodir oštrijim predmetom po istoj. E, tada je taj mučeni luštrofin bio u ogromnoj opasnosti da strada od nas, opasnih porodičnih hajduka, pa se sasvim logično, morao i zaštititi. Kako možete zaključiti, poštovani moji čitaoci, nas dvije djevojčice smo predstavljale strah i trepet za kompletan dnevni boravak, na čelu sa luštrofinom. Još ako dodamo onu staru romijenču, koja se decenijama jedva drži na labavom lancu, slika je kompletirana. Naravno, razumjeli ste da je tu u pitanju, u stvari, bila bezbijednost lanca koji bi nas tom izuzetnom prilikom pošteno opaučio po glavi. Jer, dozvolićete, ako smo prijetile da UNIŠTIMO mermerno – gvozdeni sto, ostružemo i poslednje luštrofinske atome sa ručki i nogica nesretnog namještaja, zamislite kako bi tek prošao siroti, labavi, gvozdeni lanac od pet kilograma prilikom našeg udarca glavom! Pa to bi bila potpuna kućna havarija, propast, nezapamćeno uništenje prastare imovine. Ipak, uspijevali smo nekako svi zajedno da održimo dnevni boravak u životu. Zalagao se tu svako na svoj način, a što bi se po starinski reklo: „Gdje čeljad nisu bijesna, kuća nije tijesna!“ Za pretpostaviti je, naravno, da smo sestra i ja bile predstavnici te „bijesne čeljadi“ pa je za svaku pohvalu kako smo taj bijes uspjele da obuzdamo, usmjerimo na neke lijepe stvari i zajedno sa babom Meri sačuvamo krhki i osjetljivi dnevni boravak od svake zle pošasti, napasti i loše sudbine.

Kao i svi, tako smo i mi osim uže, imali brojnu širu rodbinu, raštrkanu svuda po bijelome svijetu. Od svih njih, našu kuću su nekako najviše voljeli rođaci udaljeni za neku umjerenu trocifrenu kilometražu. Dirljiva i posebna je ta njihova ljubav i privrženost prema staroj kući bila. Dirljiva zbog količine emocija koja se kod svakog dragog nam rođaka ponaosob javljala, a posebna zato što se pojačavala isključivo u ljetnjim mjesecima. E, kako krenu prvi junski dani, a tebi milina kad se prvi iz brojne familije najavi i kad čak telefonskim putem osjetiš snažan izliv ljubavi prema našoj kamenoj građevini, kao i neopisivu želju da je što prije vidi. I, dabome, koliko bi surovo bilo da mi, stanari njihove ljubljene kuće, stanemo na put tako snažnim osjećanjima. To bi u najmanju ruku bilo skandalozno i potpuno neprimjereno prema ovim brižnim porodičnim dušama. I tako je naša kuća, posebno na našu, dječiju radost, postajala jedan veseli i razigrani centar svih familijarnih zbivanja dok god je termometar pokazivao trideseti podjeljak. Kako se ona živa spusti, a samim tim opadne i prijatna temperatura mora koje se nekim čudom nalazi baš preko puta kuće, nekako bi i te emocije splasnule, ne znam kako to da vam objasnim. Mada, s druge strane, bilo je sasvim i razumljivo, jer su ljudi po prirodi meteoropate i logično je koliki uticaj na njih može imati dolazak hladnijeg vremena. Za neke stvari se rešenje prosto samo nameće, nema šta!

Kako god, bilo da je ljeto ili ne, dolazili rođaci ili ne, ostavila nam je ta kuća brojne uspomene na djetinjstvo i odrastanje. Ja sam je napustila sa nepunih osamnaest godina i od tada joj odlazim uglavnom kao gost. Nekada se desi da to bude samo jednom godišnje, ali to su vam te trocifrene kilometraže… U početku sam se vraćala sama, kao student željan roditeljske kuhinje i svih drugih udobnosti. Deceniju kasnije se tim posjetama priključila i moja „bolja polovina“, da bi se sada odlasku u Boku i u staru kamenu kuću, beskrajno radovala moja djeca. Istinu da kažem, mnogo toga još ima naša kuća da ponudi i to godinama, decenijama unaprijed. Gotovo kao da je na samom početku svog životnog ciklusa, toliko nekako svježe i pozitivno djeluje i zrači. Obećava kamena kuća još nezaboravnih trenutaka, samo je treba oslušnuti i razumjeti na pravi način. Poslije je sve lako. Ideje same dolaze, priče se same pišu, uspomene se same urezuju u zidove. Nadam se samo da će se i u toj daljoj budućnosti naći neka posebna duša koja će dopuniti ove moje redove, a ja ću joj rado ostaviti slobodnog prostora. Valjaće prebrojati nove godove, izdvojiti nove prstenove, a ja ću zdušno navijati da Onaj odozgo ponovo takne nekog u srce i dodijeli mu tabak papira, kutiju olovaka i nešto malo riječi…

Kad krenuh sa knjigama na put

Kad siđeš sa trajekta u Kamenarima (Ili catare, kako je dolje zovu) pa kad kreneš lijevo magistralom koja vodi ka Herceg – Novom, vidjećeš odmah sa desne strane, tačno uz samu ulicu, čitav niz starih kamenih kuća. Sve su spojene jedna sa drugom, jedino se između prve dvije može vidjeti skroz uska uličica, koja stepenicama vodi naviše i zavija ulijevo, ka još nekoliko grupa istih takvih kuća. Na njihovim gornjim spratovima oduvijek su živjeli ukućani, dok su prizemlja tokom ranijih decenija i decenija imala sasvim različite namjene. Između ostalog, često su se izdavala zakupcima, zainteresovanim da otvore kakvu radnju, pekaru ili pak objekat ugostiteljskog tipa. Svega je tu bilo, kad malo bolje razmislim. Doduše, nikad u isto vrijeme, i nikad na neki duži period, a opet sasvim dovoljno da ti zagolica sjećanje i inspiriše na neku nostalgičnu priču.

Ja, na primjer, vrlo jasno pamtim kako je u jednoj od tih kuća dosta dugo opstala prodavnica prehrambenog tipa, koju su svi stariji zvali PE-KA-BE, a čije smo ime, sasvim logično, usvojili i mi mlađi. U to vrijeme nikako mi nije bilo jasno ko je, i iz kog razloga, jednoj prodavnici nadenuo tako besmisleno ime, koje u mom mozgu nije imalo veze bukvalno ni sa čim, a kamoli sa onim što ćeš svakodnevno jesti, piti i kuvati. Kako smo lijepo i logično onu drugu prodavnicu, dolje na dnu stepenica naše kuće, zvali KOD IVANKE, što je i bilo sasvim za očekivati, jer je svima poznata teta Ivanka iz Đurića bila njena legitimna vlasnica. I tako si lijepo znao i kod koga kupuješ, i šta kupuješ, a ovo, božemeprosti, PE-KA-BE (ili kako bi naša baba Meri na svom maternjem engleskom izgovarala PI-KEJ-BI, što mi je unosilo još veću zabunu!), nit’ znaš odakle je stiglo, nit’ ko mu je vlasnik, a i ako je imalo vlasnika, onda on zasigurno nije bio ni iz Jošice, a ni iz Đurića, kao naša dobra teta Ivanka. Bilo kako bilo, PE-KA-BE se kod nas zadržao duži niz godina, a ja ću ga svakako pamtiti i zbog imena, a i zbog našeg rođaka (iz Kraljeva rodom), koji je jednog jutra otišao tamo da mu daju svježi jogurt, jer „ovaj koji je prethodnog dana kupio VRIŠTI“ (prokisao, da stručno objasnimo). Meni je i dan danas najiskrenije žao što nije bilo neke kamere na licu mjesta da snimi taj neponovljivi trenutak primopredaje VRIŠTEĆEG jogurta potpuno šokiranoj prodavačici, i iznerviranog rođaka koji nije mogao čudu da se načudi što ga ubjeđuju da vrište čeljad, a ne mliječni proizvodi, a lično on je imao toliko sličnih iskustava.

Poslije famozne PE-KA-BE prodavnice, otvorio se u prizemlju jedne od kuća i salon namještaja. Bilo je to prilično zanimljivo, moram priznati, jer u takvu radnju ne ideš svakog dana, kao po hleb, mlijeko i ostale potrepštine, i nije baš da ćeš jutro za jutrom govoriti nekome iz familije: „Idi do prodavnice i kupi jednu policu, nogu od stola i onu zelenu fotelju, ali da sve bude svježe, nemoj kao juče da ne pogledaš datum!“ Ne, ne, ne, ovo su bili posebni momenti, kako za onoga ko odluči da se u mjesnom salonu namještaja ponovi za novu kuhinju, ugaonu garnituru ili spavaću sobu, tako i za sve ostale mještane koji bi se tu zatekli prilikom biranja, plaćanja, i uopšte, svih ostalih trgovinskih procesa. Iskreno, često nisu ni morali da budu prisutni tokom tako važnog događaja, jer bi se u vrlo kratkom vremenskom roku vrlo detaljno saznalo ko će sjedjeti na novom kauču i spavati u novom krevetu, a to je, dozvolićete, za jedno tako malo mjesto uvijek bilo od velikog društvenog značaja.

Otvarala su se u tim prostorijama svakojaka druga čuda, i potrebna i nepotrebna, logična i nelogična, ali meni je svakako u najljepšem sjećanju ostao period kada je je u jednoj od njih radila knjižara. Istina, ona se u Kamenarima održala svega četiri godine (1984 – 1988), ali izgleda sasvim dovoljno da obilježi čitavu jednu posebnu i nezaboravnu fazu naše porodice, a bogami i našeg malog mjesta.

Ovu knjižaru, koja je nosila vrlo jednostavno i kratko ime -„Uzor“- otvorio je osamdesetih godina prošlog vijeka upravo jedan od mještana, profesor Mato Mijajlović. Sad bi za očekivati bilo da napišem da je u pitanju profesor književnosti ili nečega tome slično, ali ne! Mato je u Boki, a pouzdano znam i šire, ostao poznat i priznat kao vrsni profesor matematike i stručnjak za ovu ni malo laku nauku. Jeste, bogami, baš za matematiku, ni manje ni više! Vršnjak mog oca, njegov prijatelj iz djetinjstva, i neizostavna ličnost u školovanju generacija i generacija cijele hercegnovske opštine, živio je u Kamenarima, a radio u gimnaziji, u Herceg – Novom. Pored posla u školi, Mato je ovoj zahtjevnoj vještini podučavao i kod kuće, pojedinačno i u grupama, kako je kome trebalo. Ko god da je imao problema sa matematikom (a da se ne lažemo, imali smo ih mnogi!), obavezno je išao kod profesora Mata na časove, a on je te časove držao toliko posvećeno, skoncentrisano, precizno i pedantno, da si prosto morao naučiti ono što se kod njega radilo, sve i da si se tvrdoglavo zainatio da nikad ama baš ništa iz matematike naučiti nećeš! Eto na primjer, ja sam vam živi svjedok takve jedne situacije, jer kad su me negdje gore oblikovali i sklapali prije dolaska na ovaj svijet, neki od majstora je prosto zaboravio da na određeno mjesto uglavi i talenat za matematiku, te ti ja tako ostadoh bez njega, ni kriva ni dužna. Dabome, kako mene uskratiše za tako jedan važan sastojak, tako nekom drugom dadoše i više nego što je trebalo pa se dolje na zemlji ipak uspostavila kakva-takva ravnoteža, jer i dan danas oni koji manje znaju, uče od onih koji su za to talentovani. Ne samo iz matematike, nego i iz bilo čega drugog. Jer kad bismo svi sve znali , ja zasigurno ne bih onako očajnički gledala u NA-LIVADI-SU-TRI-KUĆE-KOJA-JE-NIŽA-AKO-JE-TREĆA-ŠIRA zadatke, a prof. Mato ne bi imao kome da ih objašnjava. Niko ne bi bio potreban nikome pa kamo ti onda uspomene i šta bih ja danas uopšte ovdje pisala…?

Dakle, kao i ostala mnogobrojna čeljad, mlada i malo starija, tako sam i ja iskusila časove matematike kod ovog čuvenog profesora. Nije da sam baš krenula da ih pohađam iz lične ljubavi prema računskim operacijama, jednačinama i nejednačinama, već me na to, istinu govoreći, teška muka natjerala. Te godine, u prvom razredu srednje škole, ostaviše me dušmani sa jedinicom sve do avgusta pa je, bogami, ili valjalo popravljati, ili da popravljaju mene vraćajući me još jednom u isti razred da detaljno u moždane vijuge utisnem ono što ih je prošli put zaobišlo. Kao sad se sjećam kotorske gimnazije, profesorke matematike koja nas je žnjela kao zlatnu lelujavu pšenicu u polju (ne)znanja kad joj vrijeme dođe, i sebe koja sam prva junački u toj žetvi pala. I šta ću, nije mi bilo druge nego da krenem „kod Mata na matematiku“, kako se to popularno kod nas govorilo. Tako sam uživala do avgusta – dok se svi kupaju i sunčaju, ja knjige pod ruku i pravo na čas! Doduše, nisam bila sama, još je tu palih boraca bilo pa smo se svi nekako u toj zajedničkoj muci i združili, nas šest napaćenih duša na frontu, prsa u prsa sa nemilosrdnim zadacima u kojima obavezno moraš izračunati kolika je površina fudbalskog igrališta AKO SE ZNA da je njena polovina šest puta veća od četvrtine susjednog bazena na kvadrat (od ovog AKO SE ZNA naročito me jeza podiđe, jer sve se nešto kao ZNA, a u stvari sve sam moraš izračunati i eto ti ga već problem u najavi!) . I pravo da vam kažem, savladala sam sve to što mi je trebalo! Ne za neku visoku ocjenu, naravno, ali da mogu bar na miru da upišem sledeći razred i da se nastavim baviti onim što me istinski zanimalo. E, tu sam profesoru Matu baš onako iskreno, od srca zahvalna pa iako sam svjesna da već duže vrijeme računa na nebeskoj računaljci, nije zgoreg da to opet spomenem. Nikad ne znaš gdje se sve riječi mogu čuti…

Osim matematike, profesor Mato je izuzetno volio i knjige, i sve što je za njih vezano pa je tako, pomenute ’84. godine, u malom, prilično skučenom prizemlju jedne od kamenih kuća, otvorio svoju knjižaru. Iskreno, mislim da je to jedna od najljepših stvari koja je mogla zadesiti jedno tako malo mjesto kao što je naše. Prvo, zato što svaki i najmanji kutak u kojem možeš naći makar dva različita naslova, predstavlja u stvari, prolaz ka nekim potpuno novim svjetovima i dimenzijama. A zamislite koliko se takvih prolaza otvori pred vama kada uđete u jednu pravu pravcatu knjižaru, i gdje sve pomoću njih možete stići a da ni korak niste napravili. Drugo, čitavo bogatstvo informacija ti je dostupno na jednom malom prostoru i neophodno je samo prstom pokazati za koju od svih tih informacija si spreman, prelazeći tog momenta prag od knjižare. Treće, ne postoje ljepša mjesta od onih gdje se prodaju knjige. I to naročito od onih malih, autentičnih, koje dišu tačno onako kako im i vlasnik diše, a miris novih, svježe ukoričenih naslova, često i ne baš pedantno složenih po drvenim policama, prati te na svakom koraku. Takve su mi knjižare vazda bile najmilije, pogotovo što kad posjetim neku od njih, tačno znam da ću naići na nešto posebno i nesvakidašnje, što ni na jednom drugom mjestu ne bih našla. Takva je bila i ova naša knjižara, zato i vrijedi o njoj par riječi napisati, da se ne zaboravi, šteta bi bilo…

U knjižari „Uzor“ nema ko tada nije pazario, bar što se našeg mjesta i okoline tiče. Moji su svako malo kući donosili i pojedinačne primjerke, i cijele komplete svih mogućih žanrova. Mislim da ne postoji klasik koji danas ne krasi policu naše kućne biblioteke. Jeste, baš biblioteke, jer tolike knjige je trebalo negdje i smjestiti pa su moji roditelji, otprilike u to vrijeme, angažovali izvjesnog mjesnog stolara da jednu od spavaćih soba na spratu kuće obloži policama od poda do plafona, da bi svaki pisani primjerak našao svoje mjesto. Iskreno, mišljenja sam, da je kojim slučajem knjižara „Uzor“ potrajala do dana današnjeg, morali bi dograditi i pomoćni objekat da se može porodica smjestiti, jer bi se sve ostale prostorije u već postojećoj kući lagano predale pod najezdom polica, a svi stolari iz Boke kotorske došli da žive i rade u Kamenarima. To bi za njih bilo zlatno doba u karijeri i o tome bi se zasigurno učilo u knjigama iz istorije stolarstva i sličnih zanata.

Profesor Mato je uvijek u svoj knjižari imao izbor knjiga za zavidjeti. Sam je birao šta će prodavati, sam je sve naslove nabavljao, često putujući po većim gradovima tadašnje Jugoslavije (prvenstveno Beogradu) tragajući za primjercima za koje je smatrao da se obavezno moraju naći na njegovim policama. Bilo je tu i antikviteta, i rijetkih knjiga, i novih, savremenih naslova, i udžbenika za školu, i putopisa, priručnika, čitave oblasti posvećene samo djeci, ma nema šta se tamo nije moglo primjetiti. Kako pređeš onaj grbavi kameni prag, sa svih strana su te gledali različiti nazivi, zapljuskivale svakojake boje u bezbroj nijansi. Toliko je sve nekako bilo pretrpano i zatrpano tvrdim i mekim povezima, koricama većih i manjih dimenzija, tanjim knjižicama i debelim, teškim knjižurinama , da si se često pitao kako je to sve stalo u par kvadrata, i da li će prilično mali broj polica izdržati toliki teret, a da ti ne doleti na glavu baš onda kad si počeo da biraš šta ćeš kupiti. Međutim, na kraju bi svoju kupovinu sasvim bezbjedno obavio, a kao dokaz da si baš u toj knjižari pazario, dobio bi priznanicu sa autentičnim pečatom na čijem je tamno ljubičastom otisku pisalo KNJIŽARA „UZOR“. Nadam se da se taj pečat još negdje čuva, kao dragocjen svjedok davno minulih dana, i jednog vremena koje se, tako posebno kakvo je bilo, više ne može vratiti…

Kad se knjižara „Uzor“ otvorila, ja sam imala osam godina, i to je otprilike bio period kada je počelo moje putovanje sa knjigama. Prvi ozbiljniji naslov koji sam možda godinu ranije pročitala, a poslije kojeg nikad nisam ni prestala da čitam, jeste lektira „Hajdi“, koju nam je učiteljica Nada zadala da pročitamo za vrijeme ljetnjeg raspusta. „Progutala“ sam je za vrlo kratko vrijeme, silno se sekirajući što je Klara u invalidskim kolicima, što je Petrova baka slijepa, i što Hajdi mora da spava na gomili slame u potkrovlju kolibe, na samom vrhu planine, pa je to sve bocka i žulja, a djed joj je pritom vazda ljut i nikad mu ne možeš udovoljiti, Bože me sačuvaj! I nisam je pročitala tada jednom, već nekoliko puta, uvijek se iznova radujući trenutku kada Klara konačno ustane iz kolica, a djed se konačno otkravi pa svi zajedno vrate u grad tetku koja je došla da vodi Hajdi sa sobom. E kakav mi je to gušt bio, ne može se opisati. I mada danas sretnem na desetine osoba kakva je Hajdina tetka, i mada se često i sama ponašam kao Hajdin djed, uvijek se toliko rado sjetim tih svojih prvih upečatljivih čitalačkih momenata i smatram ih za jednu od najvrijednijih i najljepših stvari koje su na mene duboko uticale.

Poslije „Hajdi“ su stvari prosto išle same od sebe, sve se nekako slagalo i namještalo. U kući smo već imali prilično lijepu zbirku knjiga, a kako se koju kuću dalje, otvorila i nova prodavnica knjiga, nekako su svi djelovi slagalice došli na svoje mjesto. Sjećam se novog, tek pristiglog kompleta bajki i priča, bio je izložen na najnižoj polici, na samom ulasku u knjižaru sa lijeve strane. Svaka knjiga je imala tvrde, sjajne korice, u različitoj boji. Takođe se sjećam da nam je mama na svakih nekoliko dana davala novac da kupimo po jednu knjigu iz kompleta, a ja bih onda sa tim novcem zgužvanim u ruci odtapkala do knjižare i onda pola sata birala koju tog puta da kupim. A nerviralo me što za koju god da se odlučim, činilo mi se da je ona druga bolja i zanimljivija pa sam jedva čekala da se za koji dan vratim i donesem i nju kući. Uz to bih obavezno „snimala“ šta se još nudi, i šta bi bilo zanimljivo za pročitati. Bilo je tamo i slikovnica, i bojanki, i opet cijeli komplet papirnih lutaka za oblačenje, koje su mi u to vrijeme bile prava pravcata opsesija! Redovno sam ih sjeckala kada bi izlazile na pretposlednjoj stranici „Politikinog zabavnika“. Međutim, kada sam u knjižari vidjela ova remek djela papirnih kreacija, bila sam potpuno opčinjena. Niko me nije mogao ubijediti da na svijetu postoji savršenija zbirka papirnih lutaka, nego što je to tada u knjižari „Uzor“ bilo. I svašta sam još ja tamo pronalazila. Nešto bi mi kupili, nešto bih dobila za rođendan, ili tako neku prigodu, a nešto je ostajalo i u knjižari, dabome, ne možeš sve u životu imati. A i ako imaš, ne možeš odjednom dobiti, već jedno po jedno, čekajući strpljivo i predano, kao one bajke i priče iz kompleta…

Eto, tako ti ja od onda vječito putujem sa nekakvim knjigama. Vučem dvije za sobom, tri pod rukom, a nekoliko guram ispred sebe. Ne znam ni kuda sam sa njima krenula, a ni kuda ću stići, znam samo da je pravac dobar. Znala sam to još onomad kad je Klara ustala iz stolice, a djed prvi put sišao u selo, u crkvu, zajedno sa Hajdi. A i onda kada mi je uzor bio „Uzor“.

Danas nikad više knjiga, a čini mi se da se sve manje čita. Knjižare ogromne, sa hiljadama naslova, kad uđem ne znam šta bih prije pogledala. Sve složeno „pod konac“, po kategorijama, piscima, žanrovima. I lijepo je, na neki svoj novi, moderan način, lagala bih kad bih rekla da nije. Ima svakakvih bajki, i trista vrsta papirnih lutaka! Ali, bogami, lijepo bi bilo opet zapeti o kakav grbavi kameni prag i prebirati po pretrpanim policama. Prosto da dušu malo nahraniš i vratiš se tamo gdje si nekada bio…