Usmenost, pismenost i žuti auto

Baba Milena – mamina mama – doputovala je na ovaj svijet sa badnjacima, tačno 6. januara, davne 1931. godine. Sa njega je otišla skoro devedeset godina kasnije, 2. avgusta, ruku pod ruku sa Svetim Ilijom Gromovnikom, tačno onako kako joj je i priličilo. Ne sumnjam da mu je usput održala i kakvo predavanje, izgovorila nekoliko stihova koji su joj „onog momenta samo tako došli u pamet“ pa čak ga i prekorila da je ne požuruje toliko, jer će ionako stići tamo gdje su naumili, plus što ne treba ljude požurivati, nije lijepo, a konkretno njoj je to uvijek baš onako smetalo. Pogotovo ako je bila usred nečeg važnog što je htjela da saopšti. Tako da, ako je ko početkom tog avgusta, ljeta 2019. prisustvovao negdje kakvim neočekivanim munjama i gromovima, da zna o čemu se u stvari radilo, i da se ne čudi. Znajući babu Milenu, za očekivati je bilo. A nisam baš sigurna ni u strpljivost Svetog Ilije, jer da je takav, ne bi grmio toliko, zasigurno. Ne ide to jedno s drugim!

Djed Branko (takođe po majci), otišao je za babom nepuna tri mjeseca kasnije. Onako skromne i mirne duše, nije birao neke specijalne datume kada će se svijetu predstaviti, a kada pozdraviti s njime. Jedino što je za oba važna događaja izabrao jesen, 12. novembar i 22. oktobar, što je nekako i razumljivo ako ćemo pošteno. Lijepa je jesen, posebna nekako, pripremajući prirodu na dugačak zimski san, a zamazujući joj oči (da je odvrati od onoga što je čeka) najljepšim nijansama žute, crvene i narandžaste boje. Tako je to sa jeseni, i na ovom, a sigurna sam, i na onome svijetu… Inače, mislim da je djedu neobično bilo samom poslije toliko decenija zajedničkog života pa se samo umirio i otišao. Mada ne sumnjam i da mu je baba Milena pokazala kakav mot rukom i mig okom da dođe, da ima nešto vrlo bitno da mu ispriča i da to nikako nije za čekanje, dabome pa čemu onda toliko odugovlačenje? A kao sad da se sjeća, sigurno je dodala negdje odozgo sa nebesa, kako je uvijek požurivao da odnekud stignu kući na vrijeme za dnevnik, tako da može i on njoj ovog puta udovoljiti, molim lijepo! Pa ne traži mnogo!

Dok je baba Milena uvijek sa ogromnom dozom ponosa i miline navodila kako je porijeklom iz Gornjeg Morinja, i kako se tamo rodila i odrasla u kući čuvene familije Milutinović, donoseći sa sobom u miraz karakter jak kao temelji kamene kuće iz koje je potekla, djed Branko nikada nije mnogo o tome pričao, mada smo svi mi i bez bilo kakve priče znali da je rodom iz Grblja, iz mnogočlane porodice Duletić. Ne znam tačno kada i gdje su se baba i djed upoznali, ali mi je svakako, kao vrlo upečatljiva, ostala priča kako je on, kao mlad momak, pješačio iz Grblja pješke sve do Gornjeg Morinja i nazad, da bi se babi udvarao. Svi koji u Boki žive, ili je poznaju na ovaj ili onaj način, znaće da je razdaljina koju je djed u tim prilikama morao da pređe bila stvarno ogromna, i da nama, koji smo danas blagosloveni raznim udobnostima i olakšicama na četiri, a i više točkova, nikako ne može biti jasno toliko tabananje i pješačenje, da bi vidio jednu osobu na možda sat vremena, ili čak manje, koliko god ti ona draga bila i srcu prirasla. Ne znam, vjerovatno su zato i ostali toliko zajedno, ili, kako je to baba Milena često znala da kaže „brak je navigacija“, a oni su skupa, eto, navigavali preko šest decenija. U dobru i zlu. Bez ikakvog pretjerivanja.

Veliki dio svog zajedničkog života, baba i djed su proveli u Kamenarima, gdje su se rodili moja mama, tetka i ujak. Djed Branko je radio na trajektu i tamo je ostao sve do penzije. Sedamdesetih godina prošlog vijeka, od firme je dobio stan (odnosno gornji dio kuće, sa dvorištem i prilično velikim vrtom iza) na granici Bijele i Baošića, u kome su oboje živjeli do kraja svoje zanimljive „navigacije“. Baba Milena nije bila zaposlena, već je, kao i većina žena u tom periodu, vodila računa o kući, djeci i porodici, ili, kako se to danas popularno kaže – bila je nezaposlena domaćica koja sjedi kod kuće i ništa ne radi. Voljela bih da sam zapisala neke prilično oštre, a duhovite opaske, koje je baba Milena imala običaj da kaže vezano za nepostojeći i neplaćeni posao, koji se nekako sam obavljao od jutra do mraka, dok su djeca isto tako sama odrastala i sama se vaspitavala. Ali kako se njenih riječi ne sjećam doslovno, ne želim ih otprilike ovdje napisati, jer bi sav onaj njen britki duh i otresita narav ostali nekako zamagljeni i nedorečeni, a to mi nikako nije cilj. Pogotovo što želim da oboje prikažem baš onakvim kakvi su bili i kako ću ih se za života sa najljepšim emocijama sjećati.

Često kažu kako je svako dijete jedna velika mješavina različitih gena svojih predaka, kako bližih, tako i onih iz starijih generacija. Kod mene je to svakako slučaj, pouzdano mogu da tvrdim, mada, imam osjećaj kao da će mi još koja decenija trebati da ih sve nekako posložim na svoje mjesto i bar jednim malim dijelom utvrdim šta se sa čim pomiješalo i gdje se tačno utkalo u moju ličnost. Jer kad postavim pred sebe zamišljenu sliku roditelja sa očeve i majčine strane, štošta se tu imalo naslijediti i smućkati pa nije ni čudo što sama sebe nekada ne mogu uhvatiti ni za glavu, ni za rep. Jedan djed, umjetnik – slikar, muzičar – proputovao pola svijeta, vječito tragajući za nekakvim inspiracijama, doveo kući nevjestu direktno iz Teksasa, a inače porijeklom iz Češke, ni manje ni više! Drugi djed sušta suprotnost prvom, mirnog i prisebnog duha, sve što je ikad želio našao tamo odakle je potekao, ne osjećajući potrebu da ide čak do Amerike, ni po nešto za život važno, a kamoli po nekakvu inspiraciju. Baba Meri, pola priče na engleskom, pola na srpskom (koristeći povremeno i po koji češki izraz, kad se sjeti…), sva u bojama – od kose koja se na suncu u lila presijavala, do prirode koju si mogao na papiru prikazati sve u roze i žutim nijansama. Onda Baba Milena, sušta suprotnost svima zajedno, veliki poklonik „bordo i drap“ materijala za suknje „A“ kroja, aranžer najljepših, najmirisnijih malih i velikih buketa cvijeća iz sopstvene bašte, sa gromadom od naravi, toliko snažnom, da mi se često fizički činila mnogo većom nego što je u stvari bila. Kako je odvede Sv. Ilija u avgustu, tako mi je odjednom izgledalo kao da se noseći stub neke naše zajedničke, zamišljene kuće sam od sebe urušio pa se sada sve klimata tamo-amo, od podruma do potkrovlja, a mi se moramo nekako snaći da sve to lijepo opet učvrstimo, boga pitaj kako… I eto, od svega toga gore opisanog ja sada imam po malo, a nije mi se uvijek sa svim baš najlakše snaći, priznajem. Velika se mreža isplela, a čvorovi mornarski. Ima posla i za dva čovjeka, a ne za mene jednu jedinu…

„Nisam pismena, ali sam usmena“, govorila je baba Milena toliko često, gotovo svaki put kada bismo se vidjele ili čule telefonom , „Jesi li me čula, Milica? Ko zna što bi sa mnom bilo da sam učila škole, e?“ Ja bih joj uvijek potvrdno klimala glavom (ne preko telefona, tada bih koristila rečcu DA, jer svakako ne bi mogla čuti moje klimanje preko nekakve tamo čudne žice), pokušavajući u mislima do kraja da izanaliziram njenu omiljenu ličnu umotvorinu. Naravno, mnogo teže mi je to išlo dok sam bila mala, ili ako ću baš iskrena da budem, pojma nisam imala šta mi to baba govori, a i zašto! Mislim, ono o propuštenom školovanju sam shvatala, i bilo mi je žao što baba nikako nije mogla tu svoju želju ostvariti zbog različitih teških životnih okolnosti. Iako, ruku na srce, malo sam se čudila, onako mala i zatrpana svakodnevnim domaćim zadacima, ko još pri čistoj svijesti i zdravoj pameti toliko žarko želi da radi trista jednačina sa dvije nepoznate i pamti nekakvog Nabukodonosora i kojekakva šašava imena što samo u knjigama iz istorije obitavaju. Ili, božemesačuvaj, traži u tri pjesme pretkosovskog ciklusa sedamdeset primjera za glagolski prilog sadašnji, ne bi li ga što bolje naučio! U tim momentima bih se vrlo rado sa njom bila mijenjala, pogotovo kad smo onomad kod, sad već pokojne, nastavnice Nede, iz biologije, učili diobu ćelija pa je valjalo zapamtiti sve one nesrećne nazive faza diobe, a svaki se sa svakim za dva slova razlikuje! I to uvijek dva različita slova! Pa mozak mi se samo od te lekcije sedam puta podijelio!

Kako sam odrastala, tako mi je svakim danom sve jasnije bilo o čemu je baba Milena pričala. I stvarno je bila jedna od „najusmenijih“osoba koje sam ikada upoznala. A živu istinu je govorila – ko zna gdje bi joj kraj stvarno bio, da je imala prilike da se opismeni i obrazuje. Jer, posjedovala je čitav spektar lično osmišljenih izreka i mudrosti. Često je pričala u metaforama i simbolima, čak i zagonetkama. Odlično je rimovala, sastavljala stihove, s namjerom, a i slučajno, onako „kroz priču“. Onda bi obavezno rekla: „Vidiš kako je ispalo u stihove, a nijesam planirala“ pa smo se zajedno novonastalom, a skroz slučajnom „proizvodu“ smijale i smijale. Imala je čak i male lične „kletve“ za onoga ko je naljuti. S tim što su to prije bile neke duhovite mudrolije, neko gunđanje u stihovima, nego prave kletve, daleko od toga. Za svaku našu životnu priliku (a i nepriliku), znala je šta će da kaže i koje će riječi da upotrebi. Tako nas je ispraćala u osnovnu školu, srednju, na fakultet… Kad odlazimo od kuće i vraćamo se o praznicima i raspustima, kad smo polagale ispite, diplomirale… Kad smo se udale, dobile djecu… Uvijek je imala spreman poseban mali govor, onako od srca upakovane i složene najživopisnije rečenice, koje više neću imati prilike nigdje da čujem, a koje moja nesmotrena glava, vječito opterećena nekakvom nepotrebnom trkom, gužvom i nervozom, nikada nije našla za shodno da zapiše, ne shvatajući koliko su originalne i neponovljive. I sa koliko jake, iskrene želje i pozitivne energije je svaka od njih izgovorena. Zato zapisujte, bilježite, slikajte, ili snimite ono što vam je u stvari važno i dragocjeno, jer vrijeme brzo prođe, a tek kasnije shvatite da se druga prilika neće možda nikada više ukazati…

Baba Milena nikako nije voljela da joj govorimo dvije riječi – SUPER i ĆAO! „SUPER je gorivo i ništa drugo“, govorila je kad god bi nas čula da upotrebljavamo taj strahotni strani izraz, a mi bismo se zdušno bacale na grozničavo traženje sinonima za spornu riječ latinskog porijekla, koja se među nama mlađima toliko već bila ukorijenila, da nikako nismo mogli da shvatimo šta je to toliko strašno i neprihvatljivo u vezi sa njom. Takođe, kada bismo završavale telefonski razgovor, ili se rastajale poslije posjete, najgora varijanta bi bila ako bismo joj rekli: „Ćao, baba!“ „Nemoj mi to ĆAO, šta ĆAO, nijesmo u Italiju!“, ljutito bi prokomentarisala, a kako meni zapravo i nije trebalo više puta ponavljati da bih nešto popravila, vrlo brzo sam naučila da joj uvijek za kraj kažem DOVIĐENJA. I sad mi je neizmjerno drago zbog toga, jer je i primjerenije, a mnogo ljepše i toplije zvuči. A i nismo u Italiji, živa istina! Tako sam joj jedno DOVIĐENJA u sebi rekla i onog 2. avgusta kada je otišla pa ako me čula, sigurna sam da joj je baš milo bilo.

Kad god bi nam dolazila u posjetu, baba Milena je donosila buket cvijeća svježe ubranog tog dana u svojoj bašti. Ono što je tada cvjetalo, to bi nam i poklanjala. Svaka grančica je bila savršeno složena i uklopljena sa onom drugom, a da od Bijele do Kamenara to cvijeće ne bi svenulo (pogotovo ljeti kad je vrućina), umotavala je donji dio buketa u mokru bijelu krpu i vezivala koncem, ili tanjim konopcem. Nekad je taj buket donosila tek onako, da ga stavimo na trpezarijski sto kao ukras, a nekad su to bile sasvim specijalne namjene: za rođendan, slavu, Uskrs, Božić…Da mama odnese u crkvu i stavi pored određene ikone… Da prisloni uz kuhinjski prozor, jer joj se učinilo da tu najljepše „figura“… Da uzme dva cvijeta iz buketa i stavi ih tačno tamo gdje je u momentu, još kod kuće, zamislila, a ostalo kako mi rasporedimo… I sve tako. Kad dođe jesen, osim cvijeća, donosila je i one male kese od zamrzivača, do vrha pune zrelih čičimaka (vrsta voća, koja oblikom i veličinom podsjeća na masline, a ukusom otprilike na nešto kiseliju jabuku) a pri samom vrhu pedantno vezane u čvor. I sve bi to vadila iz svoje karirane torbe, šuškajući do besvijesti sa desetinama kesa (uglavnom praznih), koje su se u njoj nalazile za NEDAJBOŽE, ako nešto kupi, a nema u čemu da spakuje. Tu torbu je nosila i nedeljom na pijacu u Risan, gdje je naprosto obožavala da ide, da detaljno obiđe i prouči sve što se tog dana na prodaju našlo pa bi čuvene prazne kese konačno našle svoju dugo očekivanu namjenu. Tačno sam znala, ako poslije pijace ona i djed, na povratku kući, svrate kod nas na kafu, obavezno bi se u kesi, u kesi, pa u još jednoj kesi, u torbi, našla i neka sitnica za nas. Ili haljina za mamu. Možda i neki crveni džemper sa velikim, isto tako crvenim dugmadima, koji joj se baš onako svidio, a prodavala ga je „žena od brata od toga i toga iz Morinja, kako ne znaš koji je?! Sve donosi robu odatle i odatle, a divnih džempera ima! Probaj, ‘ajde…“ Onda bismo svi pola sata isprobavali i džempere, i haljine, ili proučavali kvalitet peškira, kuhinjskih krpa, jastučnica…Sve zavisi šta je tog dana na pijaci zanimljivo našla. Pa bi prepričavala doživljaje – koga je srela, šta joj je ko rekao i šta je koga pitala. I tako sve dok djed ne ustane sa stolice i kaže kako je vrijeme za polazak kući i popodnevni odmor. A babi se baš nikada nije išlo kad i njemu pa tek je počela da priča šta ima, a nije sve ni izvadila iz torbe. Onda djed ode po auto gdje je čitavu vječnost za volanom strpljivo čeka, dok nam ona opisuje još neku zanimljivost. Ili kaže još jedan stih koji nikako nije planirala, ali eto, sam joj je u misli niotkuda došao… Pa se smije tom stihu, toj neplaniranoj rimi, sve dok i ona i njena karirana torba konačno ne zamaknu za kapijom.

Otkada sam sa svojih sedamnaest ljeta otišla u Beograd da studiram pa sve do avgusta 2019. godine, nije prošao ni jedan, manje ili više, važan događaj u mom životu, a da ga baba Milena nije ispratila na onaj sebi toliko svojstven način. Uvijek mi je govorila kako me u mislima prati i kako mi vazda sve najbolje želi, a da će me u mojim putešestvijama čuvati taj i taj svetac, tačno po njenoj želji i kako je ona zamislila. I ja znam da je tako i bilo. Tačno znam, jer me svaki put, za ove skoro tri decenije, ispratila i dočekala sa buketom cvijeća zamotanim u bijelu, vodom natopljenu krpicu. I sa ponekim besprekorno upakovanim peškirom ili jastučnicom, čak i posteljinom. I sa čitavim kilogramom čuvene „Jančić“ kafe, koju su pržili i mljeli direktno u Bijeloj, a za koju je ona smatrala da joj nema premca, ne samo u Boki, već na cijeloj kugli zemaljskoj. I poslije koje ja nikako ne mogu naći neku drugu koja bi mi više prijala, pogotovo od onda kada sam spremala ispite, pare bi bile pri kraju, a ja se sjetim da mi je ostalo još jedno neotvoreno pakovanje „Jančić“ kafe. Pa mi miriše sto puta ljepše nego da sam otišla i četiri kese bilo koje druge kafe sama pazarila. Znam da je tako mislila i onomad kada je išla da mi kupi zlatni lančić i privjezak, kao poklon pošto sam diplomirala. A onda je zadivljeno i ushićeno prepričavala kako mi je bila namijenila jedan zlatni krstić, ali joj je u tom momentu zlatar pokazao i privjezak sa ugraviranim likom Sv. Petke, pri tom tumačeći, kako to nikako nije moglo biti slučajno, te mi je kupila oba. I onaj koji mi je namijenjen, i onaj koji je suđen, tako mi je onda rekla. I tačno znam da je tako mislila i kada smo se poslednji put čule, u ljeto ove godine, ja u Beogradu, ona u svojoj kući na granici Bijele i Baošića. Pa je po hiljaditi put poželjela da me čuva i Onaj i Ovaj, a i napomenula kako sam joj vazda lijepe poklone sa putovanja donosila. Kao onu lepezu. Ili tople bordo papuče.. I koliko se „silno iznenadila“ kad je onomad pročitala onu šaljivu, dugačku pjesmu što sam o nekim bokeškim „oriđinalima“ napisala, a nije znala „da i taj talenat imam“. Eto tako je baba Milena sve za mene mislila, i to mi je željela. Voljela bih i da mi odozgo tako misli, jer sam prosto navikla i sigurno se osjećam još otkad sam mala bila, a teško mi je odvikavati se sa već četrdeset i kusur ljeta. Ne ide nekako pa i kad bih to željela…

Sve ove događaje i doživljaje vjerno, i na sasvim svoj način, pratio je djed Branko sa svojim žutim autom – Golfom 1 (ako se ne varam, pošto te golfovske brojeve redovno pobrkam). Doduše, prvo je vozio bijelog „Fiću“, a onda mu je tetka kupila to čuveno žuto čudo, i od njega se nije odvajao sve dok god je mogao da vozi. Održavao ga je besprekorno, čistio, glancao, vodio računa i o najmanjoj sitnici, upravljao njime pažljivo i smireno, gdje god treba i kad god treba, bez ijedne jedine riječi. I po nekoliko puta na dan. Zato valjda i posmatram cijelu djedovu ličnost simbolično, baš kroz tog žutog Golfa. Redovno je njime dovozio one mirišljave bukete cvijeća i „Jančić“ kafu. Sačekivao me na aerodromu, vozio do autobuske stanice. Vozio i kod ljekara, vraćao iz apoteke. Čekao na pijaci, parkirao kod pošte, dovozio do banke. Vazda miran i strpljiv, nikad od neke velike priče, ali ti je sa tim žutim autom odavno rekao sve što je htio i imao da kaže.
Kada je dolazio u posjetu, parkirao bi auto ispred naše garaže. Znali smo da dolazi, jer bi još sa vrata viknuo: „Gdje ste, Đuranovići?“. Onda bi sjeo za trpezarijski sto, popio kafu ili nešto malo jače, kratko popričao sa mojima, a zatim se odvezao dalje, po svom nekom planu i programu. Nikad se nije zadržavao duže od pola sata, nekad i svega petnaestak minuta, tek da vidi šta radimo, ili da donese ono što nam je baba Milena poslala, pritom precizno objašnjavajući kojim redoslijedom šta da vadimo iz kese, i kome je šta namijenjeno. Uvijek je bio uredan, pedantan, sa precizno začešljanom kosom i braon pantalonama peglanim „na crtu“. Volio je da gleda dnevnik i sluša vijesti pa je tempirao sve obaveze da završi i bude kod kuće taman na vrijeme za ono glavno izdanje, uveče u 19:30. Tako je bilo i ljeti i zimi. Volio je djed Branko taj svoj red i način pa je takav ostao i do samog kraja. Eto, kad bih znala da i gore može kakve vijesti da sluša, baš bih bila srećna. Bogami, baš, baš srećna…

I eto, ja koja sam po prirodi malo više pismena nego usmena, poželjela sam da sa ovih nekoliko riječi održim uspomenu na jedan ciklus života naše porodice, koji se ove jeseni završio, a koji nikako nije zaslužio da bude zaboravljen. Uvijek će mi biti žao što ne zapisah bar neke od onih gornjemorinjskih, oštroumnih, vrcavih umotvorina i doskočica, ali vrijeme ne mogu vratiti. Mogu se, bar na neki način, iskupiti sa ovih par redova, utiskujući slovima na papir obrise dvije predivne i nezaboravne duše. Sad mi je još samo ostalo da proučim šta se sve od njihove u moju dušu utisnulo, jer tako to ide, od generacije do generacije pa ko šta zahvati… E da, i da probam naći neku dobru i kvalitetnu kafu. Kad je otvorim da zamiriše na Boku i buket cvijeća u bijeloj krpici natopljenoj vodom. A poslije ćemo da vidimo…

Kuća

Šta pisati o jednoj običnoj kući, zapita se prosječan čitalac kada mu ovakav naslov nekim slučajem dospije u ruke. Pitanje može biti na mjestu ako nije, na primjer, riječ o nekom arhitektonskom časopisu ili ako se možda ne radi o oglasima za nekretnine. Takođe, pitanje može biti pravo i ako je, eventualno, sa gradnjom izvjesne kuće tek završeno pa zvrji onako prazna, neuseljena, još uvijek bez duše, bez nekog svog određenog karaktera i bez uspomena vremenom urezanih u zidove. A takve uspomene su poput godova upisanih u stablu drveta pa kad ga zasiječeš, a ono ti se čitava istorija prikaže i odigra pred očima. Sve možeš pročitati kao iz otvorene knjige. E, baš o takvoj kući ja hoću da pišem u narednih nekoliko redaka, tim prije što se radi o kući moje porodice i cijelog jednog porodičnog stabla, sa korijenjem ukopanim daleko u prošlost i tako čvrsto isprepletanim da je nekada teško otkriti gdje ko završava a gdje mu je početak. Godova tog porodičnog stabla ima taman toliko kao da si naišao na prastari panj kakvog šuškavog, razgranatog hrasta pa ti trebaju sati dok ih sve prebrojiš, razdvojiš, i primjetiš one najtanje i najneupadljivije. Svaki od tih prstenova stvarao se i disao pod istim krovom. Da naša kuća može kojim slučajem progovoriti, ponašala bi se zasigurno poput kakve brbljive komšinice, prepričavajući detaljno sve što se od tavana do podruma izdešavalo za ovih nekoliko vjekova. Neko ko bi sve te priče saslušao, preplavljen najrazličitijim informacijama i dogodovštinama, obavezno bi prokomentarisao da nije ni čudo što je imenica kuća baš ženskog roda, čim može tako neumorno da priča, brblja, veze i prepričava. A dok se takvo jedno čudo ne desi, pa kojeg god roda bilo, bićemo prinuđeni da se oslonimo na istorijske podatke, porodične priče, dokumenta i fotografije, pisma, razglednice, poruke i što je najinteresantnije, da oslušnemo dušu i srce drevnih kamenih zidova i sami oživimo slike i način života u toj posebnoj građevini.

Naša kuća spada među najstarije u mjestu Kamenari, smještenom između dva svetionika. U školi smo učili da razdaljina između njih iznosi tačno dva kilometra, što možda može dati približnu sliku o veličini našeg mjesta. Jedan od svetionika smješten je na samoj obali Veriga – svakako jednom od najljepših djelova Boke Kotorske. Riječ je o najužem dijelu zaliva, koji je priroda obilježila sa dva bajkovita rta, smjestivši ih jedan naspram drugog i udaljivši ih svega trista metara, osuđujući ih tako da za vijek i vjekova odmjeravaju jedan drugog i prepiru se koji je ljepši. Naziv Verige je turskog porijekla, a na našem jeziku označava lance. Istorija veli da je moreuz dobio to ime još krajem XIV vijeka, tačnije 1381. godine, kada je izvjesni mađarski kralj između dva rta postavio ogromne, masivne lance kako bi spriječio venecijanske galije da uđu u kotorski zaliv i napadnu istoimeni grad. Kotor je tada, inače, bio pod mađarskim protektoratom pa su ga na taj način i štitili. Sjećam se, dok sam išla u osnovnu školu, često su nam spominjali tu legendarnu priču, mada smo isto tako često slušali i tvrdnje da je u pitanju samo mit i da je nemoguće bilo napraviti i rasteći tolike lance na onako oštrom i negostoljubivom terenu. Bilo kako bilo, i sa jedne i sa druge strane Veriga dan danas stoje ostaci zidina kula – stražara, a meni – starom romantiku i zaljubljeniku u sve što ima veze sa istorijom – to je bilo sasvim dovoljno da uvijek u glavi imam vjernu sliku prijeteći rastegnutih, džinovskih veriga i neprijateljskih galija zaustavljenih upravo tu gdje sam prošla desetine puta više nego što sada imam godina. Inače, Verige su prirodna granica između dva umutrašnja i dva spoljašnja zaliva (Risanskog i Kotorskog – Tivatskog i Hercegnovskog). Toliko je veličanstven i nestvaran pogled sa Veriga, da zasigurno ne postoji domaće, strano, a ni vanzemaljsko čeljade, kojeg neće obuzeti nekakva milina, nekakvo grozničavo ushićenje kada stane na ono čuveno pješčano proširenje iznad svetionika, a pogled mu pukne tamo od Risna, preko uvijek sunčanog Perasta i svjetlucavih Školja, sve do Dobrote i modro sivih brda iznad, kojima kao da je nedostajalo prostora da se smjeste pa se nagužvala jedno preko drugog, stvarajući tako jedinstven i nesvakidašnji prizor. Još kad je dan bistar, a more mirno kao staklo pa se cijela slika ogleda u vodi kao u starom venecijanskom ogledalu, ne možeš a da ne budeš savladan, naprosto omađijan nepreglednom paletom boja. Sa takvog mjesta čovjek ode potpuno ošamućen i prepun utisaka za još nekoliko svojih budućih života. Eto, tu sam ja odrasla. Dobro, kao svjedok „iz prve ruke“, mogu da kažem da se čeljad tu ne ošamućuju samo od ljepote čitavog pejzaža i ostalih prirodnih proizvoda, već ih, bogme, dobro i vjetar omlati, da se ne lažemo. Živa istina je da na Verigama uvijek duva, čak i kad je ostatak zaliva potpuno miran. I nije to neki lagani povjetarac, znate ono, more, maestral, zalazak sunca… Ma kakvi! Taman staneš da se diviš svoj toj ljepoti, a za minut te toliko oduva da se za čas nađeš na vrh brda sv. Ilije, pa gledaj kako ćeš se odozgo vratiti odakle si krenuo. Tobože stojiš i diviš se Perastu i ostrvima, pokušavajući da doživiš neku filmsku romantiku, a ono te vjetar uporno gura ulijevo, sam si sebi smiješan, ma živa komedija, kakva romantika. O fotografijama i da ne pričamo. Ko se tu slikao, kosa mu, ili štrči pravo u vis pozdravljajući bokokotorska nebesa, ili označava putokaz lijevo prema Kostanjici, a možda i desno ka Stolivu i lepetanskoj strani, usmjeravajući tako ostale putnike namjernike. Kako god, ako mene pitate, taj vjetar je sasvim neophodan mjestu kakve su Verige, jer oduvijek štiti njihovu prirodnu ljepotu, čuva je od neoriginalnih ljudskih ideja, ružnih građevina sklepanih i postavljenih samo da bi se zadovoljila bezbojna, beznačajna, materijalna strana. Ni ranije mi vjetar nije smetao, jer sam tu odrasla i shvatala ga kao sasvim uobičajenu pojavu, a danas sam mu zbog mnogo čega zahvalna što je vjerni pratilac nesvakidašnje ljepote Veriga. A i priznaćete, nema baš mnogo mjesta gdje možete napraviti tako originalnu i nezaboravnu fotografiju!

Drugi svetionik smješten je na obali koja se dalje širi i otvara prema Tivatskom zalivu sa jedne strane, a Hercegnovskom sa druge. Iznad svetionika, preko magistrale, izdiže se predivan brežuljak sav izvezen drvećem kao kakav starinski goblen okačen na zidu primorske kamene kuće, uokviren onim teškim, izrezbarenim, ukrasnim ramom . Tu se, između bogatih i razlistalih, zimzelenih krošnji, skromno izdiže zvonik mjesne , pravoslavne crkve, podignute u čast i slavu svetiteljki i velikomučenici – sv. Neđelji. Mnogi će reći da je to crkva smještena na jednom od najljepših mjesta u Boki, sa pogledom na vijugavi zaliv sa jedne i brdovitim pejzažom sa druge strane. Moram priznati da su u pravu. Jer, kada kreneš ovamo od svetionika uskim stepenicama uzbrdo pa izbiješ na ne mnogo širu, popločanu stazu, oivičenu visokim razgranatim borovima pa vijugaš njome do samoga podnožja crkvenog stepeništa, već imaš osjećaj da si odlutao ko zna gdje, možda baš u neku sopstvenu, fantastičnu, neispričanu priču. Prva crkva sv. Neđelje podignuta je još 1675. godine, dakle, krajem XVII vijeka. Kako priče kažu, tu staru crkvu izgradili su skoro cijelu ukopanu u zemlji pa joj je samo vrh virio iznad nje. Vele stari da su djeca slobodno mogla da sjednu na vrh krova i odmore se od trčanja okolo. Gradilo se tako zbog Turaka, a da bi im i taj način dozvolili, narod je pristajao na neljudske zahtjeve i ucjene, opisane detaljno u mnogim pričama i narodnim pjesmama. Nova crkva izgrađena je skoro dvjesto godina kasnije – 1857, prvo bez zvonika, da bi ga konačno dobila tek 1939. godine. Smjestili su je iznad starije sestre pa kad su se na taj način udružile, nije ni čudo što su dočekale zajedno, evo, polovinu četvrtog vijeka, čvrsto isprepletane i povezane sa mnogobrojnim starim mjesnim porodicama. Naša porodica neizostavno spada u grupu pomenutih, a najneraskidiviju vezu je svakako napravio moj pradjed Špiro Đuranović, oslikavši veliki dio oltara u novoj crkvi i posvetivši joj brojne vrijedne ikone.

Eto, tako vam izgledaju početak i kraj mog malog rodnog mjesta. A kad o njima mogu tolike priče da se ispričaju, zamislite onda šta se sve nalazi u samoj sredini, između ona dva svetionika. To su tek posebne teme. Na primjer, ne mogu a da ne spomenem podatak da se naziv Kamenari pojavio tek u nekoj ranijoj istoriji, tokom XX vijeka, a da se prije toga naše mjesto zvalo Jošica i Đurići. Dakle, kao neko udruženje sastavljeno od dva manja podmjesta ili submjesta. A kako se u brdima iznad ovog neobičnog udruženja nalazio kamenolom bogat dragocjenim, rijetkim, crvenim kamenom, koji se nadaleko izvozio, desilo se da su radnici koji su u njemu radili sebe nazvali Kamenarima. E, otuda se nekako izmigoljilo i to ime i ostalo u upotrebi do dana današnjeg, gurajući u drugi plan ona dotadašnja dva. Ipak, otkad sam bila mala, slušala sam tumačenja mudrih starina da „katastar kaže“ kako su Jošica i Đurići jedina prava, pravcijata imena mjesta i da to Kamenari nikad nigdje nije upisano pa sa samim tim i ne može unijeti u zvanične knjige ili dokumenta. Pošto pojma nisam imala šta je to katastar, a zbog zastrašujućeg imena koje mi se još na prvo slušanje urezalo duboko u mozak, sama sam sebi stvorila lik još strašnijeg čovjeka koji upravo to ime nosi. Tako sam, naravno, tumačenje oko naziva mjesta slijepo i pobožno poštovala. Jer ako jedan Katastar tako kaže, ko smo mi da govorimo suprotno! Kako je vrijeme prolazilo i kako sam polako shvatala pravo stanje stvari, sve mi je to postala jedna zanimljiva istorijska zavrzlama. I iako je naziv Kamenari danas u širokoj upotrebi i samo mještani znaju da se u stvari radi o Jošici i Đurićima, ja i dalje strogo slijedim ono što čika Katastar kaže, a on nepokolebljivo tvrdi da se sporno novo ime nikada kod njega nije registrovalo. Time se svaka dalja rasprava završava. Molim lijepo, da ponovim: ako Katastar tako kaže, ko sam ja da govorim suprotno!

U samom srcu Kamenara – služiću se ipak nekatastarskom varijantom naziva – nalazi se naša kuća. Dobro, nije baš stoprocentno u strogom centru, jer porodične priče kažu kako su, po dužini gledano, dva prozora kuće smještena u Đurićima, a četiri u Jošici, što automatski pobija teoriju „samog srca“. Međutim, pošto se radi o svega jednom prozoru razlike, biću toliko slobodna da se i dalje držim svog romantičnog geografskog tumačenja. Pa nećete valjda da napišem kako nam kuća obitava u lijevoj ili možda desnoj pretkomori srca Kamenara! Na šta bi to ličilo? Ovako, oprostićete mi taj jedan pravougaoni otvor zarad rečenice osmišljene za prijatno čitanje i ugodnu atmosferu, nećemo valjda sitničariti.

Ne znamo tačan datum i godinu kada je kuća izgrađena, ali pretpostavlja se da je to bilo negdje oko 1700. godine, dakle na samom početku XVIII vijeka. Tome u prilog ide i sam oblik kuće, karakterističan za starije građevine ovog tipa. Vremenom se primorska arhitektura mijenjala pa se sada mogu izdvojiti različiti tipovi kamenih kuća. U najkarakterističnije spadaju prvenstveno duguljaste i pravougaone kuće sa velikim brojem prozora, kao što je naša, kao i one nešto uže, ali sa takozvanom „vidionicom“ na vrhu – malim izdignutim dijelom na samoj sredini krova, sa čijeg se prozora obično pruža predivan pogled. Moj otac kaže da je i naša kuća imala dvije takve „vidionice“, a kada i zašto su ih uklonili, to niko živi ne zna. Jedino što je od njih ostalo jeste stara, kamena, iz jednog komada isklesana, masivna škafa (sudopera), čije je mjesto davnijeh dana bilo u jednoj od „vidionica“. Već dugi niz godina ta škafa služi mojoj majci kao originalna i jedinstvena saksija za cvijeće i moram priznati, djeluje sasvim efektno. Čisto da napomenem, mojoj mami bi cvijeće uspjelo i na Marsu ili, uopšte gledano, u bilo kojoj galaksiji, bližoj ili daljoj. Pretpostavljam da kad bi otkrili neku novu planetu udaljenu milionima svjetlosnih godina od nas, i kada bi krenuli da je istražuju, odjednom bi se odnekuda tu stvorila i moja mama, procjenjivački osmatrajući novootkriveno tlo uz obaveznu rečenicu: „Oooo, pa ovdje bi mogla neka kamelija da se zasadi, baš bi lijepo figuralo!“ Upravo iz tog razloga ispred naše kuće, a bogami i unutar nje, mogu se sresti raznorazne vrste i veličine saksija, i nečega što eventualno liči na saksije , a koje u stvari nikada u svom plastičnom, gumenom ili kamenom životu nisu ni sanjale da će jednog dana imati zasađeno cvijeće na vrhu sopstvene glave. I, htjele – ne htjele, eno ih sad stoje raspoređene na najrazličitijim mjestima, od poda do plafona, od vrha do podnožja vrta, dok iz njih ponosno izviruje kakva Petunia hybrida, Orchideeae, čudesni bodljikavac iz bogate porodice sukulenata, pa čak i neka davno izgubljena endemska vrsta, koju je čovečanstvo davno otpisalo ne znajući da, osim u enciklopedijama, neizostavno uspjeva i u jednoj od saksija moje majke.

Dakle, sam oblik kuće jasno svjedoči o njenoj starosti, a meni je baš nekako milina razmišljati o tome da je građena otprilike u isto vrijeme kada je mlađahni Johan Sebastijan Bah prepješačio čitavih trista kilometara da bi stigao u Njemački grad Lineburg i u njemu započeo svoje školovanje. Ili, dok je neki moj cijenjeni askurđel slagao kamen na kamen, završavajući prizemlje kuće i započinjući njen prvi sprat, u Kremoni, u Italiji, čuveni Antonio Stradivari je već uveliko pravio svoje najčarobnije primjerke violina, koristeći onaj „tajni sastojak“, zbog kojeg su i danas njihove vrijednosti neprocjenjive. Ili pak, dok je Rusijom vladao car Petar Veliki, udarajući moderne temelje bajkovitom Sankt Peterburgu i pišući neku sasvim novu istoriju te ogromne, nepregledne zemlje, moji prarođaci su već živjeli u svojoj duguljastoj, kamenoj kući, stvarajući sopstvenu istoriju i bilježeći sopstvene važne datume. U neku ruku, kada ovako posmatramo stvari, i sami se osjetimo kao neki važan istorijski djelić, rame uz rame sa Bahom, Stradivarijem, a bogme i Petrom Velikim , iako je on izgradio čitav jedan grad, a ovi moji samo kuću.

Sve stare primorske kamene kuće bile su osmišljene i građene po istom principu – u prizemlju su bile radionice ili štale za domaće životinje, a živjelo se i boravilo na spratu i u potkrovlju. U našoj kući je bila ista situacija, da bi negdje u drugoj polovini prošlog vijeka plan kuće bio izmjenjen pa su se dnevni boravak, kuhinja i jedno kupatilo smjestili u prizemlju, dok je tavan ostao prazan. Dobro, ne baš prazan, jer je, kao u starim filmovima i knjigama, postao sabirni centar svega i svačega – starih i novih stvari, drangulija, potrepština i nepotrepština. Moji su, između ostalog, gore našli sanduk do vrha pun djedovih skica i akvarela, za koje se nije znalo ni da postoje. Još uvijek se na tom istom tavanu čuva i prastara romijenča – bakarni kotao, koji je visio okačen na lancu i u kojem su se nekada kuvali svi porodični obroci. Slična takva romijenča visi kao ukras i danas u dnevnom boravku, a mene na nju tokom cijelog svog postojanja, asocira jedna jedina rečenica ili bolje rečeno upozorenje: „Ne prolazi tuda, jedva se taj lanac drži, otkačiće se i udariće te po glavi!“ Eto, u momentu dok ovo pišem, polako brojim četrdeseto ljeto, a romijenča – ubica se jedva drži na onom lancu još sigurno dvadeset godina ranije. I još uvijek se nije otkačila i lupila nekoga po glavi. Ali ako je još moja baba Meri uvela pomenute mjere predostrožnosti i zaštite, onda je to sigurno i istina, mada bih ja samo malčice preformulisala tekst: „Ne prolazi tuda, jedva se taj lanac drži, za sto pedeset godina će se otkačiti i može nekoga udariti po glavi!“

U prošlosti naša kuća je sa svih strana bila opasana visokim kamenim zidinama, čiji ostaci i danas postoje, a zamislite novosti, služe mojoj mami kao idealna mjesta za stalnu, kao i sezonsku postavku postojećih i nepostojećih biljnih vrsta. O tim zidinama svjedoče brojne stare fotografije i priče. Jer, iako ih danas svi posmatramo sa divljenjem i opisujemo na prilično romantičan način – znate ono : divna, stara primorska kuća opasana neravnim, napuklim zidinama – pravi razlog njihovog postojanja je bio sve samo ne romantičan. Te zidine su služile za zaštitu od najezde i pljačkanja takozvanih Komita – neke vrste odmetnika ili hajduka, inače skrivenih po gustim crnogorskim šumama. Iako su Komiti bili poznati i po određenim političkim idejama i djelovanjima, istina je da su često silazili iz šuma na primorje i napadali bogatije kuće, među kojima i našu. Kako su se mnoge porodice bavile pomorstvom i trgovinom, to je spisak meta bio podugačak i valjalo je odbraniti i život i imovinu od takvih napada. Često razmišljam o tome koliko su surova vremena tada bila. Da su moji preci kojim slučajem znali da će jednog dana ostaci zidina služiti za izložbu cvijeća, i to po sezonama, vrstama i bojama, sigurno bi im laknulo pa bi mirnije živjeli uslijed saznanja da porodici predstoje neka bolja i pitomija vremena, prepuna fikusa, hrizantema, hortenzija i rododendrona.

Još uvijek ne znam ko su prvi Đuranovići koji su u stvari podigli kuću i započeli život u njoj. Najstarije ime koje nam je poznato jeste ime izvjesnog pra-pra-pra-pradjeda Jova, a zatim njegovog sina – Mitra Đuranovića – za koga se zna da je živio negjde tokom XVIII vijeka. Sa suprugom Andrijanom imao je četiri sina: Iva, Mata, Draga i Jova. Drago, inače otac mog pradjeda Špira, bio je uspješan i cijenjen pomorac i trgovac. Godinama je izvozio čuveni kamenarski crveni kamen svojim brodom čak u Ukrajinu. U poznatoj ukrajinskoj luci Odesi postojale su tri kuće porodice Đuranović, a u jednoj od njih je živio i Dragov brat Mato, za kojeg se zna da se nije ženio i nije imao djece. O tim kućama danas ne znamo ništa, jer su ih tamošnje vlasti konfiskovale još 1917. godine, za vrijeme oktobarske revolucije. Poznato je da je Dragova snaja, moja prababa Milica, pokušala da sazna sudbinu kuća i da je čak vršila prepisku sa nadležnima u Odesi, ali ishod vjerovatno nikada nećemo saznati pošto su ta dokumenta izgubljena još šezdesetih godina prošlog vijeka kada je izvršeno „veliko spremanje“ kuće i tavana. Pradjed Špiro, Dragov sin, napustio je porodičnu pomorsku i trgovačku tradiciju i umjesto u kakvu poznatu luku, uplovio je u nesigurne umjetničke vode, ističući se i dan danas u crnogorskoj istoriji kao jedan od prvih školovanih slikara na tim prostorima. Njegova supruga, a moja prababa i imenjakinja – Milica – školovala se u tada čuvenom Djevojačkom liceju ruske carice Marije, osnovanom na Cetinju još 1869. godine. Bila je jedna od četristo pedeset učenica, koje su taj licej pohađale za vrijeme njegovog četrdesetogodišnjeg rada. Dakle, sudeći po istorijskim, a i porodičnim pričama i podacima, duguljastu kamenu kuću su naselile neke sasvim nove i drugačije generacije, ostavljajući na njoj duboke i neizbrisive tragove, očuvane i vidljive danas a i ubuduće. Pradjed Špiro i prababa Milica imali su dvoje djece – mog djeda Mata i njegovu sestru Jovanku. Mato je nastavio očevu tradiciju, veoma uspješno se baveći slikarstvom ali i muzikom, o čemu danas postoje brojna svjedočenja u vidu bogate zaostavštine slika, fotografija, izložbi, tekstova u časopisima i dnevnim novinama, emisija, intervjua i još mnogo čega vrijednog. Živeći i izlažući određeno vrijeme u Americi, djed Mato u Galvestonu upoznaje mladu Teksašanku Meri, ženi je, i 1934. godine dolaze zajedno u Kamenari, čime u našu kuću ulazi jedan sasvim nov, svjež dašak drugačijeg i neobičnog. To drugačije i neobično zadržalo se u kući sve do dana današnjeg, prvo kroz nesvakidašnje iskustvo življena sa tako jednom posebnom osobom, a zatim kroz obilje uspomena i sjećanja na zajedno provedeno vrijeme. Djed Mato i Baba Meri dobili su dva sina, prvo Špira 1937, a četrnaest godina kasnije i mog oca, Dragana, rođenog 1951. godine. Sve do osamdesetih godina prošlog vijeka, dva brata su sa svojim porodicama živjela u staroj, kamenoj kući, da bi se onda stric sa svojima odselio u novi životni prostor. U ovom, za mene tada nepreglednom prostoru ostali smo nas četvoro i baba Meri. To je bilo prije nekih trideset pet godina. Sada su u staroj kući samo moji roditelji, dok ja ove redove pišem sa prilično velike udaljenosti. Iako je njih svega dvoje na tako velikom prostoru, nikad mi se kuća nije činila ispunjenijom nego ovih godina kada joj odlazim samo u posjetu. Zašto, pitate se? Pa eto… Kada su ljudi veliki, sa velikim dušama, ispune svaki prostor od zida do zida. Ne smeta ni što je to kuća od dvjesta – trista kvadratnih metara. Neke stvari ne možeš nikada metrom izmjeriti…

E sad, ako saberemo sve podatke koje sam u prethodnim rečenicama navela, možemo sasvim lijepo zaključiti da se viševjekovna istorija naše kuće odvijala u dva potpuno različita pravca. Prvi je svakako bio onaj prizemniji, racionalniji, podržan čitavim nizom generacija koje su se ozbiljno bavile tada popularnim poslovima kao što su pomorstvo i trgovina. Time je porodica bila sigurna, zaštićena, materijalno obezbijeđena. Jednom riječju – dobrostojeća. Drugi pravac, koji se na kuću i te kako odrazio jeste onaj umjetnički, spontani, onaj ne-znam-šta-me-čeka pravac, zavisan isključivo od trenutne inspiracije i nepredvidivih raspoloženja. Potpuno nesiguran i neizvjestan pravac, nastao, sva sreća, na već učvršćenim i obezbijeđenim porodičnim temeljima pa valjda zato nije ni predstavljao neku veću opasnost. Iako ni po čemu nije mogao da se mjeri sa onim prethodnim, a daleko od toga da je mogao uljuljkati porodicu u blaženi osjećaj spokoja i sigurnosti, ipak je ostavio najjače uspomene, najvrijednije tragove, najljepše momente i najzanimljivije priče koje jedna porodica može svojim potomcima ostaviti u naslijeđe. I eto, nekako se namjestilo da o svemu tome pišem baš ja – mješavina svih davnih, nemirnih, vrcavih bokeških duša. Ja kao jedan još uvijek nedefinisan proizvod, spoj najrazličitijih kultura, sa nogama čvrsto na zemlji, glavom u oblacima, a srcem daleko u prošlosti. Možda mi je Onaj odozgo, inspirisan cijelim tim bućkurišem, baš zbog toga i dao malo riječi, po koji papir i kutiju olovaka da te riječi zapišem. Ko će ga znati…

O tome šta se sve tokom decenija događalo u našoj kući, moglo bi se napisati još deset ovakvih priča. Izdvojila sam nekoliko, i to onih koje su mi oduvijek bile najzanimljivije i kojih se rado sjećam, bez bojazni da bi mi jednog dana mogle dosaditi.. Zanimljivo je da su sve priče vezane uglavnom za takozvanu umjetničku eru, koja je u kući zavladala negdje u drugoj polovini XIX vijeka, odlukom pradjeda Špira da se otisne u nepredvidive slikarske vode. Iako nije dugo živio – svega četrdeset šest godina – sudeći po pričama koje ga prate, iskoristio je svoj kratki život maksimalno. Provodio je pradjed svoje trenutke na sve moguće načine, samo ne jednolično, ili, ne daj Bože, po kakvim pravilima. Kako je bio veliki poštovalac kulture i svih grana umjetnosti, radio je nevjerovatne stvari upravo njima u čast, a neke od njih su se trajno odrazile i na našu kamenu, primorsku građevinu.

Desilo se tako, negdje na samom početku XX vijeka, da je tada čuveno Srpsko Narodno pozorište trebalo da gostuje u Boki kotorskoj sa svoja dva Rodoljubiva komada – „Balkanska carica“ i „Hercegovačko roblje“ – rađenim prema tekstovima kralja Nikole. Kako to na ovim našim prostorima, nažalost, oduvijek biva, iz određenih političkih razloga kojima se ovdje ipak neću baviti, ni jedna javna ustanova nije htjela ovoj pozorišnoj trupi da obezbijedi prostor i nastup. Vjerovatno bi i odustali od namjere i otkazali bilo kakav dolazak, da se tu, nekako, nije umiješao moj pradjed Špiro. Naime, doznavši detalje o čitavoj toj nemiloj situaciji, ponudio je potpuno nezamislivo i neočekivano rješenje. Tako je pradjed ustupio čitav gornji sprat kuće Srpskom Narodnom pozorištu, porušivši za potrebe predstave nekoliko njenih zidova i napravivši na taj način improvizovanu pozornicu sa sve mjestima za publiku sa druge strane. Narednih sedam dana posjetioci su se smjenjivali u „pozorištu“, uživajući u izvedbama komada, a nadležni nisu mogli da intervenišu, jer se radilo o „privatnoj posjeti na isto tako privatnom posjedu“. Eto, dotle je pradjed bio spreman da ide zarad umjetnosti i zarad činjenice da će narod biti bogatiji za jedan takav događaj. Otkada sam prvi put čula za tu legendarnu priču, često razmišljam o svemu što se tada desilo i o čitavom postupku uopšte. U najvećoj mjeri osjećam divljenje prema tako naglom, originalnom i nesebičnom gestu, mada, otkako imam svog čo’eka, razmišljam i o tome kako bih ga vjerovatno poslala na neko stručno savjetovanje, da mi kojim slučajem dođe sa takvom idejom. Jeste da sam i sama veliki pobornik svake vrste umjetnosti, ali zamislite vi koliko tu poslije ima samo da se mete i čisti! I ko bi te zidove vratio na mjesto, lako ih je porušiti! Tim prije je moje divljenje danas još veće – prema pradjedu sa jedne, a prema prababi imenjakinji, bogme, sa sasvim druge strane.

Kako sam iz brojnih priča mogla da zaključim, pradjed kad se nečim bavio, onda bi se tome baš onako pošteno i posvetio. ‘Ajde što je porušio zidove pa ih opet postavljao, nego što su mu i ostali djelovi kuće potpali pod ruke i to na svakakve moguće načine. Do tada „normalna“, sasvim neupadljiva, standardna porodična kuća, namijenjena prvenstveno za život njenih vlasnika, postala je odjednom prazno platno jednog nepredvidivog i nadasve maštovitog umjetnika. Ono što bi prosječan slikar nacrtao na papiru ili u oslikao na platnu, moj pradjed je radio po prozorima, zidovima i ostalim za te stvari pogodnim djelovima kuće. Iako ni jedno izabrano mjesto ni po čemu nije podsjećalo na blok za skiciranje, njemu to, izgleda, uopšte nije smetalo. Naprotiv! Cijela kuća postala je predmet jednog ogromnog slikarskog izazova.

Tako je, otprilike negdje u isto vrijeme kada se desio i pozorišni spektakl, pradjed posvetio svoju punu pažnju i kreativnost običnim kućnim prozorima. Sa prednje strane kuće, one koja gleda na ulicu, oslikao je sva stakla na prozorima, a njih je bilo ukupno dvanaest, pa vi vidite! A svako staklo je, opet, tankim letvicama bilo podijeljeno na po šest kvadrata – znači jedan kvadrat je predstavljao jednu sliku. Priznaćete, prilično zahtjevan posao je to bio. Međutim, Špiru to kao da je dalo dodatni vjetar u leđa. Oslikao je svaki kvadrat, a krasili su ih u najvećoj mjeri likovi i portreti najpoznatijih srpskih i ruskih umjetnika iz svih branši. Lijepo da čovjeku dah zastane pri pomisli o značaju čitave grupe koja se na tom neobičnom mjestu okupila. Naravno, i tu postoji priča kako su pradjeda nadležni kritikovali zbog cijele slikarske akcije, opominjući ga da izbor prikazanih ličnosti nikako nije u skladu sa tadašnjim političkim stanjem u Boki. Na sve to im je on jasno i glasno odgovorio kako ne krši nikakav zakon, jer su svi portreti naslikani sa unutrašnje strane prozora, a to se sve nalazi unutar kuće pa samim tim predstavlja isključivo privatnu i ličnu stvar, nikako javnu. I još je, navodno, dodao da nije kriv ako im to smeta. Nisam do kraja upoznata sa svim detaljima ovog incidenta, ali mi uopšte nije teško da povjerujem da je pradjed baš tako postupio. Bilo je to toliko u skladu sa čitavom njegovom prirodom i neobičnim načinom života. Nažalost, ni jedno od tih stakala nije sačuvano, a ja bih baš voljela da se mogu samo na pola sata iskrasti i vratiti vijek unazad pa da bar neko vrijeme uživam u tom jedinstvenom prizoru. Kakva bi to izložba na otvorenom bila! I kakav susret sa umjetničkim velikanima…

Pedesetih godina prošlog vijeka, djed Mato (Špirov sin), i sam po profesiji slikar, jednom prilikom se bavio sasvim neslikarskim poslom, sređujući i krečeći sobe na spratu kuće. Kako priča kaže, u jednoj od soba, taj, inače, potpuno običan posao, naišao je na novi i neočekivani obrt. Naime,skidajući sloj maltera sa zida sobe koja danas pripada mojim roditeljima, djed Mato je naišao na nešto što svakako nije očekivao: ugledao je djeliće nekakvog crteža na površini ispod. Kako nije znao o čemu se radi, nastavio je pažljivo da skida sloj po sloj maltera i taj proces je, koliko mi se čini, prilično dugo trajao i zahtjevao veliku preciznost i koncentraciju, da se slika ne bi oštetila. Ono što je na kraju čitavog tog posla izronilo iz maltera i prašine, bila je freska. Prava pravcata freska. Kako je kasnije utvrđeno, bila je to jedina umjetnina tog tipa naslikana na običnom zidu jedne kuće. Prikazivala je kralja Nikolu u narodnoj nošnji, sa sivim orlom raširenih krila, iznad njegove glave. Otkriće je tada naišlo na nevjerovatne reakcije. Kako se ustanovilo i utvrdilo da rad pripada pradjedu Špiru i da je, pritom, vrlo vrijedan, brojni stručnjaci su prošli kroz tu sobu procjenjujući i proučavajući neobičnu fresku. Jedan muzej je čak nudio i da je kupi i izloži u svojim prostorijama, ali niko iz porodice nikada na to nije pristao. Tako freska i danas krasi sobu mojih roditelja, dobivši vremenom bijeli okvir od svježe okrečenih zidova. A mi osmo ostali jedna od rijetkih porodica kojima je nuđen otkup jednog jedinog zida kuće. Ako se ne varam, obično ide cijela građevina u paketu, ali eto, takvi smo ti mi. Ništa neobično, ako mene pitate…

Poslednjih pet-šest decenija kuća se nije bitnije promijenila, osim što se vremenom radilo na izvjesnim estetskim momentima – unutrašnjim i spoljašnjim. Moji roditelji su je sredili po svom ukusu, bar ovu polovinu koja pripada mom ocu. Onaj drugi, stričev dio, i dalje na donjem spratu ima djedovu galeriju sa slikama, dok se na gornjem nalazi čuvena „šala“ – prostorija muzejskog tipa u kojoj su smještene stare, vrijedne stvari, počevši od čuvenog baroknog Bidermajer namještaja, preko porcelanskih servisa, slika, knjiga, instrumenata, ogledala, sve do određenih primjeraka oružja i koječega još. Tu je i djeda Matov živopisni vitraž, urađen na staklu sobnih vrata, sav u jarkim bojama, koje naročito dođu do izražaja kad u „šalu“ grane sunce i osvijetli čitav prizor. Utisak je poseban, vjerujte! Kao mala sam se plašila odlaska u tu prostoriju, pošto se nije koristila, a na sve strane su izvirivali razni, za mene, čudn, neuobičajeni i čak zastrašujući predmeti. Strah bi splasnuo jedino kada sam, za vrijeme slave, odlazila tamo po kolače, koji su se tu namjenski čuvali pred veliki praznik. Valjda bi mi ta velika količina slatkog i čokoladnog zadovoljstva odvukla pažnju na trenutak pa ne bih razmišljala o duhovima, drekavcima i ostalim sablasnim čudovištima. Danas imam sasvim drugi utisak kada uđem u „šalu“. Interesantan mi je cijeli njen sadržaj i često razmišljam kako su nekad moji preci živjeli, šta im je krasilo prostorije za boravak, šta su čitali, čime su se bavili…Još da ima kakva činija sa čokoladnim kolačima dok se tim mislima bavim, doživljaj bi, bez svake sumnje, bio potpun.

Isti raspored prostorija u kući pamtim otkad znam za sebe. Kako je vrijeme teklo, smjenjivali su se samo vlasnici postojećih soba. Ne sjećam se kako je to bilo dok su stric i strina živjeli sa nama, jer sam bila baš mala, ali kasnije, osamdesetih godina prošlog vijeka, kada su se odselili u novu kuću, sestra i ja smo dobile bratovu sobu (brat od strica je u pitanju), baba Meri je ostala u sobi u kojoj je i bila, a moji roditelji su se uselili u sada već poznatu prostoriju sa freskom kralja Nikole. Kako su moja i babina soba bile jedna preko puta druge, a dijelio ih je samo uzani hodnik, sjećam se da sam se često noću iskradala iz svog kreveta i bježala kod nje. Baba Meri bi se zavjerenički nasmijala mojoj bježaniji uz obavezne riječi: „Brzo u krevet, prehladićeš se, ludane jedan!“ Ja bih se brzinski smjestila na drugu stranu velikog bračnog kreveta, a ona bi me pokrila, između ostalog i sa jedinstvenim narandžastim prekrivačem koji je sav bio izvezen nekakvim čupavim, ali pod ruku skroz mekanim romboidima. Kao sad da ga vidim i osjećam na obrazu! Tada sam naročito voljela da gledam iz kreveta kroz prozor i posmatram nebo i kako se na njemu ocrtavaju grane velikog drveta lovorike, koje je dugo godina krasilo dvorište ispred kuće. Baba Meri bi obavezno dobila inspiraciju i pričala mi razne priče, najčešće uspomene iz djetinjstva provedenog u dalekoj Americi. I bilo je tako lijepo i njoj i meni. Ja sam u tim pričama uživala, upijajući ih kao sunđer, posmatrajući istovremeno razne oblike koje su napolju, potpomognute kakvim vjetrom, obrazovale lovorove grane , a Meri je ponovo proživljavala svoje davno prošle trenutke, odigrane tamo negdje preko nepreglednog Atlantika.

U novijoj istoriji kuće, dakle, u onom periodu kada smo sestra i ja u njoj odrastale, nije bilo tako drastičnih momenata kao što je, na primjer, rušenje zidova da bi se ugostilo čitavo jedno pozorište. Mi smo istoriju ispisivali na svoj način, uz razne nezaboravne dogodovštine . Dok je baba Meri bila živa, te iste dogodovštine pratila su raznorazna pravila i upozorenja, koja smo svakodnevno toliko puta slušali, da smo ih svi prihvatili kao neku vrstu nepisanog kućnog zakonika. Da, da, toliko mnogo su bila ta pravila ponavljana, eto, ja i danas sa svojih čedrdesetak ljeta svako od njih mogu da ponovim od riječi do riječi. U bilo koje doba dana i noći, bez greške!

Jedno od takvih pravila bilo je vezano za sto iz dnevnog boravka. Taj sto napravljen je od masivne bijele mermerne ploče, dimenzija, otprilike, metar ipo sa metar. Toliku težinu mogao je da izdrži samo jaki crni okvir od kovanog gvožđa, sa nogicama karakteristično uvijenim u oblik puža, na samim njihovim krajevima. Mišljenja sam da bi taj sto ostao na mjestu čak i kad bi sudnji dan došao. Tom čudu sa puževim nogicama ni sve prirodne ni natprirodne sile ne bi mogle ama baš ništa, pa bi vjerovatno na kraju ostao sam samcat, na istom mjestu gdje je nekada bio dnevni boravak, kao jedini svjedok da je nekada davno tu neko postojao i živio. Naša baba Meri je oduvijek pokazivala veliko interesovanje za taj komad namještaja, težak koliko i prosječna studentska garsonjera. Od samog početka postavila se kao njegov veliki zaštitnik i čuvar pa, iako je prošlo već više od tri decenije, ja i dalje čujem sledeće njene riječi: „Pomalo! Pomalo! Ne trčite tuda! Uništićete taj sto koji je baba Milica u prćiju donijela!“ E sad, kad ste malo dijete, logično je da stvari shvatate baš onako kako su vam rečene i predstavljene, što je tada bio slučaj i sa mnom. I najlakše od svega je meni bilo da prestanem da trčim, dok su mi mnogo teže padale dvije stvari koje su me tom prilikom mučile. Prvo, kako je moguće da ja sa svojih sedam-osam godina UNIŠTIM sto napravljen od mermera i okovan gvožđem? Nekako mi je logičnije bilo da taj sto uništi nas, i to ne samo sestru i mene, nego svu kamenarsku djecu odjednom, ako bi se kojim slučajem tu našla. I zar nije bilo za očekivati da baba Meri štiti nas od stola, a ne sto od nas? Kakvu li je to nadljudsku snagu u nama vidjela, oduvijek se pitam! Druga stvar koja mi nikako nije dala mira odnosila se na prababa Milicu i njenu prćiju. Prćija je, u stvari, predstavljala sinonim za miraz, ali ja o tim jezičkim zapetljancijama pojma tada nisam imala. Zato sam se uvijek pitala gdje se uopšte nalazila ta prćija u koju je baba Milica donijela sto. O tome da sam baba imenjakinju zamišljala kako na leđima donosi teški mermerni sto i meće ga u nekakvu strašnu prćiju, neću ni da pričam. Potrajalo bi sigurno još nekoliko stranica! Zato vam kažem, najlakše je meni bilo da prestanem trčati oko stola. Mnogo više muka su mi zadavale ove baba Merine rečenice i samo pravilo vezano za četvoronožno čudo. Bilo kako bilo, sve smo to poštovale i sestra i ja, a danas, kad god dođem u staru kuću i prođem kraj ove mermerne legende, jasno i glasno u glavi čujem sve one riječi – od prve do poslednje! I vjerujte, i dalje strogo vodim računa da ne uništim tako važan komad namještaja, prije toliko vremena na leđima donijet u zloglasnu prćiju.

Još jedno, od životnog značaja pravilo, takođe prisutno u onom nepisanom kućnom zakoniku, ticalo se izvjesnog „luštrofina“. Da, da, dobro ste pročitali – luštrofina! Ta leksikološka tvorevina opet je, bez svake sumnje, bila vezana za namještaj, ovoga puta za kauč i fotelje koji su krasili prostor oko onog spornog baba Miličinog stola. Iskreno, još uvijek nisam sigurna šta je tačno predstavljala riječ „luštrofin“, ali po svemu sudeći, najvjerovatnije se radilo o nekakvoj materiji, nekakvom zaštitnom sloju kojim su se premazivale drvene ručke i nogice cijelokupne pomenute garniture. Sama sam izvela taj zaključak i to na osnovu vrlo sugestivnog baba Merinog upozorenja, ponavljanog revnosno iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu: „Nemoj tako po tom kauču, uništićeš sav luštrofin!“ To „tako po tom kauču“ podrazumijevalo je bilo kakav iole nagliji ili odsječniji pokret prilikom hvatanja za drvenu ručku, ili, ne daj Bože, kakav dodir oštrijim predmetom po istoj. E, tada je taj mučeni luštrofin bio u ogromnoj opasnosti da strada od nas, opasnih porodičnih hajduka, pa se sasvim logično, morao i zaštititi. Kako možete zaključiti, poštovani moji čitaoci, nas dvije djevojčice smo predstavljale strah i trepet za kompletan dnevni boravak, na čelu sa luštrofinom. Još ako dodamo onu staru romijenču, koja se decenijama jedva drži na labavom lancu, slika je kompletirana. Naravno, razumjeli ste da je tu u pitanju, u stvari, bila bezbijednost lanca koji bi nas tom izuzetnom prilikom pošteno opaučio po glavi. Jer, dozvolićete, ako smo prijetile da UNIŠTIMO mermerno – gvozdeni sto, ostružemo i poslednje luštrofinske atome sa ručki i nogica nesretnog namještaja, zamislite kako bi tek prošao siroti, labavi, gvozdeni lanac od pet kilograma prilikom našeg udarca glavom! Pa to bi bila potpuna kućna havarija, propast, nezapamćeno uništenje prastare imovine. Ipak, uspijevali smo nekako svi zajedno da održimo dnevni boravak u životu. Zalagao se tu svako na svoj način, a što bi se po starinski reklo: „Gdje čeljad nisu bijesna, kuća nije tijesna!“ Za pretpostaviti je, naravno, da smo sestra i ja bile predstavnici te „bijesne čeljadi“ pa je za svaku pohvalu kako smo taj bijes uspjele da obuzdamo, usmjerimo na neke lijepe stvari i zajedno sa babom Meri sačuvamo krhki i osjetljivi dnevni boravak od svake zle pošasti, napasti i loše sudbine.

Kao i svi, tako smo i mi osim uže, imali brojnu širu rodbinu, raštrkanu svuda po bijelome svijetu. Od svih njih, našu kuću su nekako najviše voljeli rođaci udaljeni za neku umjerenu trocifrenu kilometražu. Dirljiva i posebna je ta njihova ljubav i privrženost prema staroj kući bila. Dirljiva zbog količine emocija koja se kod svakog dragog nam rođaka ponaosob javljala, a posebna zato što se pojačavala isključivo u ljetnjim mjesecima. E, kako krenu prvi junski dani, a tebi milina kad se prvi iz brojne familije najavi i kad čak telefonskim putem osjetiš snažan izliv ljubavi prema našoj kamenoj građevini, kao i neopisivu želju da je što prije vidi. I, dabome, koliko bi surovo bilo da mi, stanari njihove ljubljene kuće, stanemo na put tako snažnim osjećanjima. To bi u najmanju ruku bilo skandalozno i potpuno neprimjereno prema ovim brižnim porodičnim dušama. I tako je naša kuća, posebno na našu, dječiju radost, postajala jedan veseli i razigrani centar svih familijarnih zbivanja dok god je termometar pokazivao trideseti podjeljak. Kako se ona živa spusti, a samim tim opadne i prijatna temperatura mora koje se nekim čudom nalazi baš preko puta kuće, nekako bi i te emocije splasnule, ne znam kako to da vam objasnim. Mada, s druge strane, bilo je sasvim i razumljivo, jer su ljudi po prirodi meteoropate i logično je koliki uticaj na njih može imati dolazak hladnijeg vremena. Za neke stvari se rešenje prosto samo nameće, nema šta!

Kako god, bilo da je ljeto ili ne, dolazili rođaci ili ne, ostavila nam je ta kuća brojne uspomene na djetinjstvo i odrastanje. Ja sam je napustila sa nepunih osamnaest godina i od tada joj odlazim uglavnom kao gost. Nekada se desi da to bude samo jednom godišnje, ali to su vam te trocifrene kilometraže… U početku sam se vraćala sama, kao student željan roditeljske kuhinje i svih drugih udobnosti. Deceniju kasnije se tim posjetama priključila i moja „bolja polovina“, da bi se sada odlasku u Boku i u staru kamenu kuću, beskrajno radovala moja djeca. Istinu da kažem, mnogo toga još ima naša kuća da ponudi i to godinama, decenijama unaprijed. Gotovo kao da je na samom početku svog životnog ciklusa, toliko nekako svježe i pozitivno djeluje i zrači. Obećava kamena kuća još nezaboravnih trenutaka, samo je treba oslušnuti i razumjeti na pravi način. Poslije je sve lako. Ideje same dolaze, priče se same pišu, uspomene se same urezuju u zidove. Nadam se samo da će se i u toj daljoj budućnosti naći neka posebna duša koja će dopuniti ove moje redove, a ja ću joj rado ostaviti slobodnog prostora. Valjaće prebrojati nove godove, izdvojiti nove prstenove, a ja ću zdušno navijati da Onaj odozgo ponovo takne nekog u srce i dodijeli mu tabak papira, kutiju olovaka i nešto malo riječi…

Kad krenuh sa knjigama na put

Kad siđeš sa trajekta u Kamenarima (Ili catare, kako je dolje zovu) pa kad kreneš lijevo magistralom koja vodi ka Herceg – Novom, vidjećeš odmah sa desne strane, tačno uz samu ulicu, čitav niz starih kamenih kuća. Sve su spojene jedna sa drugom, jedino se između prve dvije može vidjeti skroz uska uličica, koja stepenicama vodi naviše i zavija ulijevo, ka još nekoliko grupa istih takvih kuća. Na njihovim gornjim spratovima oduvijek su živjeli ukućani, dok su prizemlja tokom ranijih decenija i decenija imala sasvim različite namjene. Između ostalog, često su se izdavala zakupcima, zainteresovanim da otvore kakvu radnju, pekaru ili pak objekat ugostiteljskog tipa. Svega je tu bilo, kad malo bolje razmislim. Doduše, nikad u isto vrijeme, i nikad na neki duži period, a opet sasvim dovoljno da ti zagolica sjećanje i inspiriše na neku nostalgičnu priču.

Ja, na primjer, vrlo jasno pamtim kako je u jednoj od tih kuća dosta dugo opstala prodavnica prehrambenog tipa, koju su svi stariji zvali PE-KA-BE, a čije smo ime, sasvim logično, usvojili i mi mlađi. U to vrijeme nikako mi nije bilo jasno ko je, i iz kog razloga, jednoj prodavnici nadenuo tako besmisleno ime, koje u mom mozgu nije imalo veze bukvalno ni sa čim, a kamoli sa onim što ćeš svakodnevno jesti, piti i kuvati. Kako smo lijepo i logično onu drugu prodavnicu, dolje na dnu stepenica naše kuće, zvali KOD IVANKE, što je i bilo sasvim za očekivati, jer je svima poznata teta Ivanka iz Đurića bila njena legitimna vlasnica. I tako si lijepo znao i kod koga kupuješ, i šta kupuješ, a ovo, božemeprosti, PE-KA-BE (ili kako bi naša baba Meri na svom maternjem engleskom izgovarala PI-KEJ-BI, što mi je unosilo još veću zabunu!), nit’ znaš odakle je stiglo, nit’ ko mu je vlasnik, a i ako je imalo vlasnika, onda on zasigurno nije bio ni iz Jošice, a ni iz Đurića, kao naša dobra teta Ivanka. Bilo kako bilo, PE-KA-BE se kod nas zadržao duži niz godina, a ja ću ga svakako pamtiti i zbog imena, a i zbog našeg rođaka (iz Kraljeva rodom), koji je jednog jutra otišao tamo da mu daju svježi jogurt, jer „ovaj koji je prethodnog dana kupio VRIŠTI“ (prokisao, da stručno objasnimo). Meni je i dan danas najiskrenije žao što nije bilo neke kamere na licu mjesta da snimi taj neponovljivi trenutak primopredaje VRIŠTEĆEG jogurta potpuno šokiranoj prodavačici, i iznerviranog rođaka koji nije mogao čudu da se načudi što ga ubjeđuju da vrište čeljad, a ne mliječni proizvodi, a lično on je imao toliko sličnih iskustava.

Poslije famozne PE-KA-BE prodavnice, otvorio se u prizemlju jedne od kuća i salon namještaja. Bilo je to prilično zanimljivo, moram priznati, jer u takvu radnju ne ideš svakog dana, kao po hleb, mlijeko i ostale potrepštine, i nije baš da ćeš jutro za jutrom govoriti nekome iz familije: „Idi do prodavnice i kupi jednu policu, nogu od stola i onu zelenu fotelju, ali da sve bude svježe, nemoj kao juče da ne pogledaš datum!“ Ne, ne, ne, ovo su bili posebni momenti, kako za onoga ko odluči da se u mjesnom salonu namještaja ponovi za novu kuhinju, ugaonu garnituru ili spavaću sobu, tako i za sve ostale mještane koji bi se tu zatekli prilikom biranja, plaćanja, i uopšte, svih ostalih trgovinskih procesa. Iskreno, često nisu ni morali da budu prisutni tokom tako važnog događaja, jer bi se u vrlo kratkom vremenskom roku vrlo detaljno saznalo ko će sjedjeti na novom kauču i spavati u novom krevetu, a to je, dozvolićete, za jedno tako malo mjesto uvijek bilo od velikog društvenog značaja.

Otvarala su se u tim prostorijama svakojaka druga čuda, i potrebna i nepotrebna, logična i nelogična, ali meni je svakako u najljepšem sjećanju ostao period kada je je u jednoj od njih radila knjižara. Istina, ona se u Kamenarima održala svega četiri godine (1984 – 1988), ali izgleda sasvim dovoljno da obilježi čitavu jednu posebnu i nezaboravnu fazu naše porodice, a bogami i našeg malog mjesta.

Ovu knjižaru, koja je nosila vrlo jednostavno i kratko ime -„Uzor“- otvorio je osamdesetih godina prošlog vijeka upravo jedan od mještana, profesor Mato Mijajlović. Sad bi za očekivati bilo da napišem da je u pitanju profesor književnosti ili nečega tome slično, ali ne! Mato je u Boki, a pouzdano znam i šire, ostao poznat i priznat kao vrsni profesor matematike i stručnjak za ovu ni malo laku nauku. Jeste, bogami, baš za matematiku, ni manje ni više! Vršnjak mog oca, njegov prijatelj iz djetinjstva, i neizostavna ličnost u školovanju generacija i generacija cijele hercegnovske opštine, živio je u Kamenarima, a radio u gimnaziji, u Herceg – Novom. Pored posla u školi, Mato je ovoj zahtjevnoj vještini podučavao i kod kuće, pojedinačno i u grupama, kako je kome trebalo. Ko god da je imao problema sa matematikom (a da se ne lažemo, imali smo ih mnogi!), obavezno je išao kod profesora Mata na časove, a on je te časove držao toliko posvećeno, skoncentrisano, precizno i pedantno, da si prosto morao naučiti ono što se kod njega radilo, sve i da si se tvrdoglavo zainatio da nikad ama baš ništa iz matematike naučiti nećeš! Eto na primjer, ja sam vam živi svjedok takve jedne situacije, jer kad su me negdje gore oblikovali i sklapali prije dolaska na ovaj svijet, neki od majstora je prosto zaboravio da na određeno mjesto uglavi i talenat za matematiku, te ti ja tako ostadoh bez njega, ni kriva ni dužna. Dabome, kako mene uskratiše za tako jedan važan sastojak, tako nekom drugom dadoše i više nego što je trebalo pa se dolje na zemlji ipak uspostavila kakva-takva ravnoteža, jer i dan danas oni koji manje znaju, uče od onih koji su za to talentovani. Ne samo iz matematike, nego i iz bilo čega drugog. Jer kad bismo svi sve znali , ja zasigurno ne bih onako očajnički gledala u NA-LIVADI-SU-TRI-KUĆE-KOJA-JE-NIŽA-AKO-JE-TREĆA-ŠIRA zadatke, a prof. Mato ne bi imao kome da ih objašnjava. Niko ne bi bio potreban nikome pa kamo ti onda uspomene i šta bih ja danas uopšte ovdje pisala…?

Dakle, kao i ostala mnogobrojna čeljad, mlada i malo starija, tako sam i ja iskusila časove matematike kod ovog čuvenog profesora. Nije da sam baš krenula da ih pohađam iz lične ljubavi prema računskim operacijama, jednačinama i nejednačinama, već me na to, istinu govoreći, teška muka natjerala. Te godine, u prvom razredu srednje škole, ostaviše me dušmani sa jedinicom sve do avgusta pa je, bogami, ili valjalo popravljati, ili da popravljaju mene vraćajući me još jednom u isti razred da detaljno u moždane vijuge utisnem ono što ih je prošli put zaobišlo. Kao sad se sjećam kotorske gimnazije, profesorke matematike koja nas je žnjela kao zlatnu lelujavu pšenicu u polju (ne)znanja kad joj vrijeme dođe, i sebe koja sam prva junački u toj žetvi pala. I šta ću, nije mi bilo druge nego da krenem „kod Mata na matematiku“, kako se to popularno kod nas govorilo. Tako sam uživala do avgusta – dok se svi kupaju i sunčaju, ja knjige pod ruku i pravo na čas! Doduše, nisam bila sama, još je tu palih boraca bilo pa smo se svi nekako u toj zajedničkoj muci i združili, nas šest napaćenih duša na frontu, prsa u prsa sa nemilosrdnim zadacima u kojima obavezno moraš izračunati kolika je površina fudbalskog igrališta AKO SE ZNA da je njena polovina šest puta veća od četvrtine susjednog bazena na kvadrat (od ovog AKO SE ZNA naročito me jeza podiđe, jer sve se nešto kao ZNA, a u stvari sve sam moraš izračunati i eto ti ga već problem u najavi!) . I pravo da vam kažem, savladala sam sve to što mi je trebalo! Ne za neku visoku ocjenu, naravno, ali da mogu bar na miru da upišem sledeći razred i da se nastavim baviti onim što me istinski zanimalo. E, tu sam profesoru Matu baš onako iskreno, od srca zahvalna pa iako sam svjesna da već duže vrijeme računa na nebeskoj računaljci, nije zgoreg da to opet spomenem. Nikad ne znaš gdje se sve riječi mogu čuti…

Osim matematike, profesor Mato je izuzetno volio i knjige, i sve što je za njih vezano pa je tako, pomenute ’84. godine, u malom, prilično skučenom prizemlju jedne od kamenih kuća, otvorio svoju knjižaru. Iskreno, mislim da je to jedna od najljepših stvari koja je mogla zadesiti jedno tako malo mjesto kao što je naše. Prvo, zato što svaki i najmanji kutak u kojem možeš naći makar dva različita naslova, predstavlja u stvari, prolaz ka nekim potpuno novim svjetovima i dimenzijama. A zamislite koliko se takvih prolaza otvori pred vama kada uđete u jednu pravu pravcatu knjižaru, i gdje sve pomoću njih možete stići a da ni korak niste napravili. Drugo, čitavo bogatstvo informacija ti je dostupno na jednom malom prostoru i neophodno je samo prstom pokazati za koju od svih tih informacija si spreman, prelazeći tog momenta prag od knjižare. Treće, ne postoje ljepša mjesta od onih gdje se prodaju knjige. I to naročito od onih malih, autentičnih, koje dišu tačno onako kako im i vlasnik diše, a miris novih, svježe ukoričenih naslova, često i ne baš pedantno složenih po drvenim policama, prati te na svakom koraku. Takve su mi knjižare vazda bile najmilije, pogotovo što kad posjetim neku od njih, tačno znam da ću naići na nešto posebno i nesvakidašnje, što ni na jednom drugom mjestu ne bih našla. Takva je bila i ova naša knjižara, zato i vrijedi o njoj par riječi napisati, da se ne zaboravi, šteta bi bilo…

U knjižari „Uzor“ nema ko tada nije pazario, bar što se našeg mjesta i okoline tiče. Moji su svako malo kući donosili i pojedinačne primjerke, i cijele komplete svih mogućih žanrova. Mislim da ne postoji klasik koji danas ne krasi policu naše kućne biblioteke. Jeste, baš biblioteke, jer tolike knjige je trebalo negdje i smjestiti pa su moji roditelji, otprilike u to vrijeme, angažovali izvjesnog mjesnog stolara da jednu od spavaćih soba na spratu kuće obloži policama od poda do plafona, da bi svaki pisani primjerak našao svoje mjesto. Iskreno, mišljenja sam, da je kojim slučajem knjižara „Uzor“ potrajala do dana današnjeg, morali bi dograditi i pomoćni objekat da se može porodica smjestiti, jer bi se sve ostale prostorije u već postojećoj kući lagano predale pod najezdom polica, a svi stolari iz Boke kotorske došli da žive i rade u Kamenarima. To bi za njih bilo zlatno doba u karijeri i o tome bi se zasigurno učilo u knjigama iz istorije stolarstva i sličnih zanata.

Profesor Mato je uvijek u svoj knjižari imao izbor knjiga za zavidjeti. Sam je birao šta će prodavati, sam je sve naslove nabavljao, često putujući po većim gradovima tadašnje Jugoslavije (prvenstveno Beogradu) tragajući za primjercima za koje je smatrao da se obavezno moraju naći na njegovim policama. Bilo je tu i antikviteta, i rijetkih knjiga, i novih, savremenih naslova, i udžbenika za školu, i putopisa, priručnika, čitave oblasti posvećene samo djeci, ma nema šta se tamo nije moglo primjetiti. Kako pređeš onaj grbavi kameni prag, sa svih strana su te gledali različiti nazivi, zapljuskivale svakojake boje u bezbroj nijansi. Toliko je sve nekako bilo pretrpano i zatrpano tvrdim i mekim povezima, koricama većih i manjih dimenzija, tanjim knjižicama i debelim, teškim knjižurinama , da si se često pitao kako je to sve stalo u par kvadrata, i da li će prilično mali broj polica izdržati toliki teret, a da ti ne doleti na glavu baš onda kad si počeo da biraš šta ćeš kupiti. Međutim, na kraju bi svoju kupovinu sasvim bezbjedno obavio, a kao dokaz da si baš u toj knjižari pazario, dobio bi priznanicu sa autentičnim pečatom na čijem je tamno ljubičastom otisku pisalo KNJIŽARA „UZOR“. Nadam se da se taj pečat još negdje čuva, kao dragocjen svjedok davno minulih dana, i jednog vremena koje se, tako posebno kakvo je bilo, više ne može vratiti…

Kad se knjižara „Uzor“ otvorila, ja sam imala osam godina, i to je otprilike bio period kada je počelo moje putovanje sa knjigama. Prvi ozbiljniji naslov koji sam možda godinu ranije pročitala, a poslije kojeg nikad nisam ni prestala da čitam, jeste lektira „Hajdi“, koju nam je učiteljica Nada zadala da pročitamo za vrijeme ljetnjeg raspusta. „Progutala“ sam je za vrlo kratko vrijeme, silno se sekirajući što je Klara u invalidskim kolicima, što je Petrova baka slijepa, i što Hajdi mora da spava na gomili slame u potkrovlju kolibe, na samom vrhu planine, pa je to sve bocka i žulja, a djed joj je pritom vazda ljut i nikad mu ne možeš udovoljiti, Bože me sačuvaj! I nisam je pročitala tada jednom, već nekoliko puta, uvijek se iznova radujući trenutku kada Klara konačno ustane iz kolica, a djed se konačno otkravi pa svi zajedno vrate u grad tetku koja je došla da vodi Hajdi sa sobom. E kakav mi je to gušt bio, ne može se opisati. I mada danas sretnem na desetine osoba kakva je Hajdina tetka, i mada se često i sama ponašam kao Hajdin djed, uvijek se toliko rado sjetim tih svojih prvih upečatljivih čitalačkih momenata i smatram ih za jednu od najvrijednijih i najljepših stvari koje su na mene duboko uticale.

Poslije „Hajdi“ su stvari prosto išle same od sebe, sve se nekako slagalo i namještalo. U kući smo već imali prilično lijepu zbirku knjiga, a kako se koju kuću dalje, otvorila i nova prodavnica knjiga, nekako su svi djelovi slagalice došli na svoje mjesto. Sjećam se novog, tek pristiglog kompleta bajki i priča, bio je izložen na najnižoj polici, na samom ulasku u knjižaru sa lijeve strane. Svaka knjiga je imala tvrde, sjajne korice, u različitoj boji. Takođe se sjećam da nam je mama na svakih nekoliko dana davala novac da kupimo po jednu knjigu iz kompleta, a ja bih onda sa tim novcem zgužvanim u ruci odtapkala do knjižare i onda pola sata birala koju tog puta da kupim. A nerviralo me što za koju god da se odlučim, činilo mi se da je ona druga bolja i zanimljivija pa sam jedva čekala da se za koji dan vratim i donesem i nju kući. Uz to bih obavezno „snimala“ šta se još nudi, i šta bi bilo zanimljivo za pročitati. Bilo je tamo i slikovnica, i bojanki, i opet cijeli komplet papirnih lutaka za oblačenje, koje su mi u to vrijeme bile prava pravcata opsesija! Redovno sam ih sjeckala kada bi izlazile na pretposlednjoj stranici „Politikinog zabavnika“. Međutim, kada sam u knjižari vidjela ova remek djela papirnih kreacija, bila sam potpuno opčinjena. Niko me nije mogao ubijediti da na svijetu postoji savršenija zbirka papirnih lutaka, nego što je to tada u knjižari „Uzor“ bilo. I svašta sam još ja tamo pronalazila. Nešto bi mi kupili, nešto bih dobila za rođendan, ili tako neku prigodu, a nešto je ostajalo i u knjižari, dabome, ne možeš sve u životu imati. A i ako imaš, ne možeš odjednom dobiti, već jedno po jedno, čekajući strpljivo i predano, kao one bajke i priče iz kompleta…

Eto, tako ti ja od onda vječito putujem sa nekakvim knjigama. Vučem dvije za sobom, tri pod rukom, a nekoliko guram ispred sebe. Ne znam ni kuda sam sa njima krenula, a ni kuda ću stići, znam samo da je pravac dobar. Znala sam to još onomad kad je Klara ustala iz stolice, a djed prvi put sišao u selo, u crkvu, zajedno sa Hajdi. A i onda kada mi je uzor bio „Uzor“.

Danas nikad više knjiga, a čini mi se da se sve manje čita. Knjižare ogromne, sa hiljadama naslova, kad uđem ne znam šta bih prije pogledala. Sve složeno „pod konac“, po kategorijama, piscima, žanrovima. I lijepo je, na neki svoj novi, moderan način, lagala bih kad bih rekla da nije. Ima svakakvih bajki, i trista vrsta papirnih lutaka! Ali, bogami, lijepo bi bilo opet zapeti o kakav grbavi kameni prag i prebirati po pretrpanim policama. Prosto da dušu malo nahraniš i vratiš se tamo gdje si nekada bio…

Šta te čeka u Boki

Kad dođeš u Boku, mnogo toga lijepog te tamo dočeka. Ne samo lijepog, nego i autentičnog, i tradicionalnog, i nesvakidašnjeg. I starog, i novog. I u jednoj boji, a i sa stotinu nijansi. I valovitog, i brdovitog. Često pješčanog, ali ti vode ne fali. Ništa manje krševitog, a opet ćeš i livade i poljane naći. Kao u prodavnici svega i svačega, gdje u izlogu piše „Od igle do lokomotive“. Ili na nekoj pijaci gdje na tezgama u poslednja dva reda prodaju stare knjige, još stariji namještaj, i po koju ogrlicu od potamnjelog srebra, a na samom ulazu sušeno voće i svakojake začine. E tako ti je nekako kad dođeš u Boku. Mala je, išna, a vazda će ti faliti vremena da bi je cijelu vidio. Na mapi je i ne primjetiš, a potpuni je svijet za sebe. Volio je ili ne, ne možeš je zaboraviti, jer poneki sitni detalj će te uvijek za nju vezivati, a ti se buni koliko god ti je volja. Takva ti je Boka.

Ko se nađe na ulici u nekom malom Bokeškom mjestu (a slobodno i u nekom od gradova), a ko ima dobru moć zapažanja i interesuju ga stvari koje ću opisati, može sa te iste ulice otići prepun različitih utisaka. Na primjer, krenuo si u posjetu nekome, a prvi put si tamo. Mogu pouzdano da tvrdim da ti je domaćin, prilikom dogovaranja, rekao nešto kao: „Ma ne možeš pogriješit’ kuću nikako, s puta se vidi! Slobodno pitaj na ulicu nekoga, samo mu prezime reci, odma’ će ti reć’ kuda ćeš!“ I dabome, time se i rukovodiš. Ideš putem, prvo pokušavajući sam da nađeš odredište, a usput razgledaš okolinu. Lijepo je i toplo. Ima malo oblaka tamo „od Tivta“, stari kažu biće kiše. A još kažu da je bolje i to nego da okrene na buru, prošle godine je krovove nosila, u kosti se uvukla, ni jedan cvijet u đardin nije ostao… Šetaš polako, nema gužve, samo su mještani tu, svaki ide za svojim poslom. Kuće su najvećim dijelom kamene, starinske, često naslonjene jedna na drugu. Na nekoj su škura širom otvorena, a na nekoj „u libret“. Tamo ispred one sa bogatom zelenom odrinom, neka žena prostire robu. Kači na žicu svježe oprane lencule, jastučnice, kanavace, šugamane. Zateže ih spretno, od najvećeg do najmanjeg, rekao bi čovjek da ispadoše iz nekog geometrijskog zadatka za šesti razred, koliko ravno uz žicu prianjaju. Nailazi putem i druga žena, staje, javlja se ovoj koja je upravo zakačila i poslednji faculet. Kaže, bila je „u špenzu“, taman su vrući kruv iznijeli kad je ona došla, sve mu korica krcka, morala je barem ćošak okusit’ dok ne stigne doma! Na to se obje žene nasmiju, a zatim nastave priču utiho, naginjući se jedna ka drugoj, jer to je u četiri oka i nije za svakoga da čuje. Poslije se pozdravljaju, kažu „adio“ jedna drugoj, a žena koja se „iz špenze“ vratila, u odlasku dovikuje ovoj drugoj smijući se: „Ma samo da kiša ne pa’ne, lako ćemo za sve drugo!“

Par koraka dalje, učini ti se da vidiš kuću prijatelja kod kojeg si krenuo, ali opet nisi siguran. Mogla bi biti i ona iza nje, jer takođe ispred ima i visoke i niske palme, a eno je i živa ograda od pitasvora, sređena pod konac. Najbolje je ipak pitati nekoga. Vidiš na nekih pedesetak metara ispred, kako ti u susret ide stariji čovjek. Ruke prekrstio na leđima, u jednoj drži novine, na glavi mu kapelin da ga sunce ne „ubije u glavu“, i ide polako, nogu pred nogu. Odlučiš da ćeš njega pitati, zasigurno će ti dati odgovor, jer ti je već jasno da starina poznaje sve i svakoga u mjestu, i staro i mlado, i ko je došao i ko se odselio. Tu je otkad se rodio, živi i diše zajedno sa mjestom, svaki mu pokret to govori, dok bez žurbe korača i gleda okolinu taman kao da je neko njegovo malo kraljevstvo. I tek što si krenuo da mu se obratiš, a on primjeti komšiju gore na prozoru od kuće, zastane, mahne mu i pozdravi ga: „Kenova?“ „Evo pomalo“, odgovara mu čovjek sa prozora, odmahujući rukom, „Otvorio da malo sunca uđe u kuću prije ove kiše, namrčilo se bogami od Tivta!“ „Jes, jes, ma nije me nimalo volja od kiše, pravo da ti rečem!“, odgovara čovjek sa kapelinom mršteći se, što od nezadovoljstva, što od sunca koje mu se tačno na oči namjerilo dok gleda onako uvis. „A nije ni mene, dobri moj komšija, a što ćemo, ne možemo birat’!“, pomirljivo uzvraća sagovornik odozgo. „Ne možemo, i to je tačno! ‘Ajde adio, idem doma malo novine pročitat’, da vidim što se u svijet čini!“ I kreće dondo tačno prema tebi, a ti iskoristiš priliku, javiš mu se lijepo i pitaš za kuću tog i tog domaćina. „Aaaaaa, pa kako ne znam, znaju njega svi u mjesto! Samo ti ‘ajde naprijed pa kad prođeš onu zelenu ogradu, ideš uz ulicu desno i tu mu je kuća. Ne možeš pogriješit’ nikako!“ Zahvališ se i sa olakšanjem kreneš kuda ti je rečeno. Inače, dolje svi žive ili „uz ulicu“, ili „niz ulicu“, a kako se to izgovara, zvuči više kao jedna riječ, lijepo ti čudno dođe kad vidiš da se, u stvari, odvojeno piše, toliko je sraslo sa primorskim govorom. Takođe, neko živi i „na more“ (na samoj obali), a neko drugi „u brdo“, „malo gore u brdo“ i „skroz gore u brdo“ (zavisi koji red kuća je u pitanju). Dabome, i to se sve izgovara „u jednom dahu“, dobijajući pritom stvarno karakteristike geografskog položaja, a ne nekoliko riječi spojenih u jednu. I što je najinteresantnije, teško da ćeš se izgubiti, ili da ćeš promašiti kuću koju tražiš. Tolika tehnologija nas okupirala, a dolje ti je još uvijek dovoljna jedna dobra duša, par riječi i eto te gdje si naumio.

Dok ne stigneš do zelene ograde pored koje ćeš skrenuti desno „uz ulicu“, prođeš pored prodavnice, i tu primjetiš najviše mještana. Neki unutra kupuju, pričaju međusobno, ili sa prodavcima i prodavačicama osvježavaju novosti. Drugi opet ćakulaju ispred, na freškoj ariji, ali sklanjajući se od sunca koje je sada prilično ugrijalo. Vidiš i grupu djece koja su iz obližnje škole izašla na veliki odmor pa uz kikotanje i graju ulaze u prodavnicu ne bi li napravili gužvu i pometnju dok pronađu šta će kupiti za marendu.

Preko puta, na plaži, neki čovjek pituraje barku. Ona stoji naopačke okrenuta, položena na dvije dugačke drvene grede. Čovjek skroz skoncentrisano povlači zelenu liniju gore pri vrhu barke, sve od prove do krme, i tako sa obje strane. Koliko lagano, smireno i precizno to radi, toliko se u sebi grozničavo moli da se farba što prije osuši. Brzo će pun mjesec, ulignji će sami iz vode iskakati, a ostalo mu je još i pajule da opitura! Bogami je kasno ove godine sa tim počeo, a i kako će kad se s broda iskrcao prije koju sedmicu pa se drugačije nije ni moglo. I sad sve preko ramena gleda put Tivta, misli se, neće dati kiša dok se pitura ne osuši, ne bi valjalo nikako…

Do prijateljeve kuće stižeš taman kako ti je stari dondo objasnio – poslije zelene ograde, desno „uz ulicu“ i eto te! Stvarno nije bilo šanse da pogriješiš, ili profulaš kako bi dolje rekli. Domaćin te vidi još sa kapije, smije se, maše i viče: „Lijepo sam ti rek’o da ću doć’ autom po tebe, a ti nećeš! E pa što ću ti ja!“ Ti se isto smiješ, veliš, nije bilo potrebe, taman ti je prijalo da prošetaš malo, a on te dobronamjerno tapše po leđima, pozdravljajući se sada sa tobom kako i dolikuje. Pita te gdje ćeš da sjedneš, „u kuću, ili vani u ladovinu, kako ti je milije“. Opredijeliš se za debelu hladovinu ispod lovorike, odakle krajičkom oka možeš u daljini vidjeti čovjeka koji farba barku. Sa druge strane, preko međe, od glave do pete te odmjerava starija komšinica, pitajući se ko si i odakle si došao, iako bi ti glavu dao da ona samo okopava ruže i da ništa živo više ne primjećuje. Domaćin te odmah nudi pićem, a kako kaže, „ostaćeš bome i na ručak, kuvali smo brodet, kupio sam juče svježega gruja, nikad ljepši nije bio!“ Vrlo rado ostaješ na ručku, ne odbijaš, a i zašto bi kad ti je lijepo. Poslije brodeta ima i slatko – ostalo je štruce od oraha još od slave (bila prošle nedelje), a kažu da je ljepša što duže stoji. I stvarno jeste, zaključiš to još poslije prvog zalogaja. A što ide uz kafu! Pita te domaćica treba li ti „cukra u kafu“da ti donese koju kocku i kućarin da promiješaš, a ti kažeš da je taman po mjeri, i da odavno bolju nisi pio. Na stolu je i zdjela sa suvim smokvama, mirišu dolje do plaže.. Kaže prijatelj, domaće su, on i žena su ih sušili, a smokva iza kuće je prošlog avgusta toliko rodila da su i drugima poklanjali. Spakovaće ti obavezno da poneseš, lijepe su i za „pojest usput“.

Bude ti kod prijatelja baš lijepo, tek predveče kreneš nazad. On duhovit, zabavan, priča – ne staje! Pun je doživljaja, a opisuje ih toliko slikovito i zanimljivo. A i „šene izvodi“ ne bi li te nasmijao. Nagovara te da ostaneš i na večeri, veli, „nećemo kuvat’, snaćemo se nešto, ima svega!“ Međutim, vrijeme je za polazak, koliko god da ti se ne ide. U svakom slučaju, ne ideš kako si došao, voziće te domaćin kolima i to ti je to. Vala ako si večeru odbio, ovo nećeš, „pa kako te god volja“!

Dok se vozite mjestom mrak se već spustio. Vidiš da rominja sitna neka kiša, znači, stiglo je „od Tivta“. Šta li će biti sa onom barkom, pitaš se, nadajući se da čovjek koji je farbao ima rješenje i za to. Na ulici tek po koje čeljade, neko se vraća s posla, neko iz škole, a neko iz posjete komšijama. Kako izlazite iz mjesta, nestaje ulične rasvjete. Brdo se tada spaja sa obalom, a obala sa morem, ne možeš poznati šta je šta. Tek tu i tamo primjetiš nekakvo slabo svijetlo kako sija negdje na moru, a ne znaš da li je u vazduhu, ili ispod površine vode, tako se čudno rasipa. Kaže prijatelj da su to ribari i da često noću idu da štogod ulove. Na suprotnoj strani zaliva vidiš čitavu grupu svijetlećih tačkica – neko drugo mjesto. Malo dalje još ih je više, i još jače svijetle i titraju, što znači da je blizu i grad. Otprilike na sredini morske površine ocrtavaju se dva ostrva. Nekako ti nestvarno djeluju u mraku, kao da su mastilom nacrtani, a ono se još nije osušilo pa se sve presijava… Vidjevši da posmatraš ostrva, prijatelj te ubjeđuje da obavezno dođeš „na ljeto kad je fašinada“, da se takav događaj ne smije propustiti. Znatiželjno ga pitaš šta je to „fašinada“, ne nalazeći ništa ni približno poznato u toj riječi. „A to ti je stara tradicija, običaj, ritual, kako bi’ ti rek’o…Traje preko pet vjekova, i nikad ga nisu prekidali, za nevjerovat’! A sve je krenulo kad su na stijeni u sred mora našli ikonu, tako kažu. Oko te stijene su onda godinama kasnije nasipali krše, ne bi li napravili ostrvo. I tako ti je i bilo, bogami! A fašinada se baš na to odnosi. Barke iz cijele Boke se jednom godišnje okupe i voze do ostrva pa tamo tradicionalno bacaju po kamen u vodu, kao što se od samog početka činjelo. A zašto fašinada? Znaš li što je faša?“ Odmahuješ glavom da ti nije poznato. „E to ti je kao neka traka, veza, kako bi’ ti to objasnio sad… Barke su sve povezane konopcima međusobno, kako bi pravile jednu povorku koja ide prema ostrvu. I okićene su da ljepše i svečanije izgledaju! Ma samo ti dođi na ljeto pa ćeš vidjet’ i sam, nećeš se pokajat’! Boka ti je sva od istorije i tradicije, svašta lijepoga možeš saznat’! Eeeeee, moj dobri, ko sve ovdje nije vladao, toliko različitih naroda, običaja, a sve jedan ljepši od drugoga, čiji god da je… I tako kroz vjekove. Ako te bude zanimalo, samo dođi i pitaj, ima tri dana da ti pripovjedam! „

Prijatelj i dalje veselo nastavlja da ti priča o svemu i svačemu, kao da prije toga niste proveli cijeli dan zajedno, a ti ga sad već nekako kroz maglu slušaš, glave prepune novih informacija i doživljaja. Gledaš tako kroz prozor u pomrčinu, i razmišljaš kako je moguće da si toliko pod utiskom, a bio si samo u jednoj maloj posjeti, u još manjem mjestu. Usput ti u mislima promaknu i oni lenculi što su se, bijeli kao snijeg, sušili ispred kuće… Je li ih pokvasila kiša, pitaš se, grehota bi bilo…

E, to ti je, prijatelju moj, Boka. I to će uvijek biti, samo da znaš kako da je gledaš – srcem više nego očima, a dušom najviše. Jer tada će i ona tebi svoju dušu bez zadržavanja otkriti…

OBJAŠNJENJE ZA POJEDINE RIJEČI I IZRAZE

IŠNA – malecna

ĐARDIN – vrt

ŠKURA – spoljašnji drveni kapci na prozorima

„U LIBRET“ – kapci prislonjeni jedan uz drugi, ali ne skroz zatvoreni

„PROSTIRE ROBU“ – širi veš

LENCUO – čaršav

KANAVACA – kuhinjska krpa

ŠUGAMAN – peškir

FACULET – platnena maramica

„U ŠPENZU“ – u kupovinu

KRUV – hleb

ADIO – zbogom

PITASVOR – vrsta žive ograde

KAPELIN – šešir

„KENOVA?“ – „Šta ima novo?“

DONDO – stariji čovjek

ĆAKULATI – ćaskati, nešto kao tračariti

MARENDA – užina

PITURA, PITURAVATI – farba, farbati

PROVA I KRMA – prednji i zadnji dio barke, broda

ULIGNJI – lignje

PAJULI – daske sa dna čamca

BRODET – nešto kao riblji paprikaš

GRUJ – vrsta morske ribe

CUKAR – šećer

KUĆARIN – kašičica

ZDJELA – staklena ili keramička činija

ŠENE – kada se neko glupira, nešto slično tome

Božićne dogodovštine

Kako stvari stoje, do sada sam imala prilike da proslavim ukupno četrdeset i jedan Božić, što uopšte nije tako loše, i da budem neskromna, sasvim bi lijepo bilo da se tako i nastavi. Što više zajedničkih obilježenih momenata, to si bogatiji za isto toliko uspomena i imaš šta ljudima da ispričaš! Evo ja sam, na primjer, do svoje četrnaeste godine aktivno proslavljala oba Božića, kao i obje Nove godine. Baba Meri je bila katoličke vjeroispovjesti, ostatak familije pravoslavan, a to vam je na nekoj zamišljenoj vagi bila jedna sasvim ispravna ravnoteža, ako me razumijete 🙂 ! Prema tome, feštanje bi krenulo već krajem decembra, a završavalo se krajem januara, kada bismo svi porodično obilježavali i slavili Jovanjdan. Pa ako tu nisi imao šta da zapamtiš, ispričaš, zapišeš i preneseš, onda stvarno ne znam koje druge izvore bi čovjek mogao da potraži i iskoristi.

U principu, ako ćemo da budemo skroz iskreni, prva neka moja sjećanja vezana za Božić su prilično zbrkana, jer imam gomilu slika u glavi, koje uopšte ne znam gdje da smjestim, a ni kako da uklopim. A sve zbog toga što meni zadugo apsolutno nije bilo jasno ko šta slavi i koji Božić je u toku! Ozbiljno, pojma nisam imala ko je vlasnik kojeg Božića, znam samo da je čitava ta kolona praznika išla u cik – cak: prvo jedno Badnje veće pa jedan Božić, onda opet isti komplet, samo dvije nedelje kasnije. Između bi se ugurala Nova godina, taman da me još više zbuni. Za ovaj prvi Božić u nizu dolazio je sveštenik kod nas kući (dabome, katolički, kako sam kasnije sve lijepo ukapirala i povezala) i njega je dočekivala baba Meri lično i to sa toliko uvažavanja i toliko svečano, da sam imala utisak kao da dolazi sam poglavar crkve lično i personalno. Pošto se nije znalo tačno vrijeme kad će Njegova Uvaženost da se pojavi, cijeli bogovetni dan smo svi bili u teškom iščekivanju, a prednjačila je naravno baba Meri, koja je na sve živo što uradimo imala komentar otprilike ovakav: „Nemoj tako glasno da trepćeš, treba gospodin pop da naiđe!“ „Morate kulturno da dišete, sad će gospodin pop da dođe“ I sve tako dok se „gospodin pop“ ne pojavi! Kada bi došao, posjedjeo bi neko vrijeme, poslužio se, osveštao prostorije, pozdravio se i otišao, a mi bi dalje nastavili svoj život, i to vrlo bahato trpćući i dišući.

Ono što je mene naročito zbunjivalo, jeste upravo baba Merina politika vezana za poklone. Mogu slobodno da kažem da je ta ista politika umnogome doprinijela mojoj opštoj zbunjenosti oko toga ko šta i kada slavi. Vidite, Meri je slavila katolički Božić, ali je iz nekog nepoznatog razloga nama djeci dijelila poklone za pravoslavni, jer je po njenim riječima baš tada Sent Nikolas posjećivao kuće i ostavljao darove. Ako biste mene tada pitali (mada pouzdano mogu da vam kažem da me niko ništa nije pitao), ja bih poklone očekivala za Novu godinu i to od Djeda Mraza, što je nekako i bilo logično, je l’? Ovako, Baba Meri je slavila Božić četrnaest dana ranije, davala nam poklone od Sent Nikolasa isto toliko dana kasnije, a u međuvremenu bi se tu odnekud pojavio i Djeda Mraz, taman negdje na polovini i sve što bih ja mogla da zaključim jeste to da sam dobijala poklone dva puta za tri praznika, od Nikolasa i Mraza, koji su u stvari bili jedna ista osoba! Eto! Sad vi vidite sa koliko informacija sam se ja nosila u svojim malim godinama. Pa ova kombinacija praznika poklona i Djeda Mrazova bi idealno poslužila kao osnova za kakav tekstualni zadatak iz matematike, a kako nikada nisam sa njima najbolje „sarađivala“, možete misliti kolika je zbrka u mojoj glavi vladala, i to priličan broj ljeta…

E, kad su mi se stvari oko čitave ove zavrzlame konačno malo razbistrile, već je bilo kasno, jer nas je baba Meri upravo tada napustila i otišla kod Sent Nikolasa, vjerovatno da pakuju i dijele darove, šta ti ja znam… Jedva sam se nekako oprostila od nje, od Djeda Mrazovog dvojnika, od duplih poklona i od svega što je njen boravak u našoj porodici uopšte i predstavljao. Ostala mi je čista slika oko Božića, ali se pomutila sa druge strane. Ne može i jare i pare, kažu stari. Ne može, velim i ja… S tim što bi nekad mogao neki izuzetak da se napravi, ne vjerujem da bi ikome pala kapa s glave zbog toga. A i da padne, kao da je teško podići, hajte, molim vas…

Nastavismo mi i dalje da obilježavamo prvo baba Merin Božić, ali se težište, prirodno, prebacilo na ovaj naš, sedmog januara. Prvo se slavio Badnji dan, dabome. Ujutro toga dana mama bi ustajala jako rano da zamuti i isprži priganice (neka vrsta uštipaka, samo posnih). Kako je sve što je mama ikada u svom životu radila oduvijek bilo naprosto savršeno, uredno, pedantno i organizovano, takve su, dozvolićete, bile i te priganice! Bile su zlatne boje, mirisale na vanilin šećer, spolja hrskave, a iznutra meke i sve iste veličine i istog oblika… Mama bi ih složila u nekoliko staklenih činija i iznijela na sto, a ja se častila od kad ustanem iz kreveta pa sve dok se i sama ne pretvorim u jednu ogromnu priganicu, Pardon, u nekoliko spojenih priganica! Jeste. Eto, sve mi se nekako čini da sam takva i ostala, samo što ne mirišem na vanilin šećer, a i hvala Bogu, još uvijek nisam hrskava!

Na Badnje veče su se nalagali badnjaci, koje bi tata ubrao i okitio nekoliko dana ranije. Bilo ih je ukupno petnaest, i nalagali su se tri puta (po pet komada): šestog, trinaestog i osamnaestog januara. Uvijek su ih unosili muški predstavnici familije, uz obavezne riječi: „Dobro veče, nazdravlje vam Badnje veče!“ Ženska ekipa bi ih dočekivala u kući i posipala pirinčem. To posipanje je trebalo, naravno, da bude simbolično, tek nekoliko zrna, ali kad si dijete naročito ti je zanimljivo da prospeš bar pola kilograma ljudima na glavu i ubaciš u oči! Kako nam niko ništa nije prigovarao, onda smo mi tu situaciju dabome i koristili pa bi kuća bila puna pirinča, kao da se nalazimo u nekoj južnoj kineskoj pokrajini (ostao mi taj izraz iz dnevnika!). Kada bi se badnjaci naložili, slijedila je večera sa trideset i četiri vrste ribe, od kojih sam ja voljela da jedem ni jednu. Pošto nikoga naročito nije zanimalo da li ja volim ribu ili ne, jela sam je kao „bela lala“, boreći se sa onim napasnim koščicama i melanholično maštajući o mekim, hrskavim priganicama, sve istih oblika i veličine…

Na dan Božića, muški dio familije je ujutro išao u crkvu na liturgiju, a bolje polovine su ostajale kod kuće i spremao se ručak. Bilo je tu svega i svačega da se čovjek pošteno počasti, a cijeli obrok se zaokruživao takozvanim MIRBOŽENJEM, običajem kojem ja nikada nisam bila nešto naročito sklona. Taj običaj je uključivo ljubljenje u obraz sa svakim prisutnim ukućaninom, a poljubaca je bilo toliko koliko je bilo slogova prigodnog teksta da se izgovori. Ne znam cijeli tekst napamet pa ga ovdje sada neću ni pisati, ali moram priznati da on i nije bio toliko dugačak koliko se meni tada činilo. Tokom cijelog tog procesa, svako je u ruci držao po jednu svijeću, a ja nikada nisam mogla dovoljno da se skoncentrišem i na tekst, i na poljupce, i na svijeću pa bi mi na kraju ruka bila puna voska, a u glavi bi mi sve bučalo od onoliko čeljadi i onoliko poljubaca! Kako sam bivala starija, moj namćorluk povodom tog običaja je sve više rastao pa se ne bih čudila da u mom malom mjestu i dan danas pričaju: „Ona Draganova ćerka pobjegla u Beograd samo zato što gore nema mirboženja! Da, da, rekla mi komšinica, oduvijek je čudna biljka bila ta mala…“ Bila ja čudna biljka ili ne, činjenica je da se cijela familija i dan danas šali na moj račun u vezi tog, u suštini, vrlo lijepog Božićnog običaja…

Ovu poslednju deceniju Božić slavim ovdje u Beogradu. Nema nikakve zbrke, sve je vrlo jasno i glasno, poklone dobijaju moja djeca, a vremena su takva da odnekud već dobro znaju kako nema nikakvog Djeda Mraza, već da smo mi te iste poklone upriličili i to od drugog dijela plate. Ja ponekad napravim priganice, ali uopšte nisam zadovoljna kako mi ispadnu. Sve nejednake, grbave, spolja kao kamena kuća, a unutra nekakva rupa – bezdan teški! Da ih izbacim kroz prozor na ulicu, pobile bi pola Mirijeva kao kakvo ljuto oružje iz Njegoševe mudre poezije! Napravim onda neke druge kolače ili nešto tome slično, nešto za šta „imam ruku“. Slavimo ovdje na svoj način, bude nam i lijepo i zabavno, budu nam i puni stomaci, ali ja uvijek odnekud vidim Sent Nikolasa kako maše i pokazuje mi poklon koji je trebalo da dobijem dvadeset petog decembra. Pardon, trideset prvog! Ili ipak sedmog januara, ko će ga više znati… 🙂 🙂 🙂

Mala bijela torba i u njoj djetinjstvo – dio prvi

Odrastati u velikoj, staroj, primorskoj kući, u samom centru mjesta koje osamdesetih godina prošlog vijeka nije brojalo više od hiljadu duša, a okružen porodicom čiji su članovi igrom sudbine činili jedan nadasve živopisan međukontinentalni milje, e, to vam je, dragi moji, bila jedna velika avantura. Kažu da djetinjstvo obilježi dušu i karakter svakog kasnije odraslog čeljadeta i da na njegovo odrastanje utiče sve ono što ga je od malena pratilo. Kako sam otkad znam za sebe, između ostalog, bila okružena čitavim mozaikom najrazličitijih članova porodice, njihovih prijatelja, rođaka tih njihovih prijatelja, a naravno i prijatelja od rođaka onih prvih prijatelja (i još dalje!), sasvim je za očekivati da se tolika količina plemenitih duša prosto morala nekako utisnuti, da ne kažem oslikati u gotovo prazno platno mog dječijeg lika, ostavljajući za sobom neizbrisive tragove djetinjstva i odrastanja.

U našu kuću je uvijek neko svraćao. Iako nije smještena baš na samoj sredini puta (sa ogromnim trepćućim neonskim znakom „SVRATITE!“ iznad ulaznih vrata) i iako do nje vodi popriličan broj nesimetričnih kamenih stepenica, sve to nije sprječavalo zvane i nezvane goste da dođu bar na kafu i čašicu razgovora. Osim tih brzopoteznih posjeta, rado su bile zastupljene i one od nekoliko sati, zatim, ništa manje popularna cjelodnevna, jednodnevna i višednevna okupljanja, a da ne spominjemo ljetnje šeme od po mjesec i više, kada su se lančano smjenjivali svi prstenovi rodbinskih koljena – od dalekog devetog pa sve do najbliže svojte, prijatelja s fakulteta i ostale bratije.

Od svih posjetilaca koji su ređe ili češće svraćali do nas (po nekom sopstvenom nahođenju i potrebi), svako je imao neki svoj način, potrebu ili razlog. Na primjer, mamin otac, djed Branko, radio je na trajektu odmah dolje preko ulice pa je redovno dolazio da nam se javi. Te posjete su trajale najviše petnaestak minuta, i ja sam na taj ritam toliko bila navikla, da kad bi djed nekom drugom prilikom ostao duže od uobičajenog, gledala bih u njega kao u četrnaesto svjetsko čudo! Jeste, baš tako! I mislim da bi mi normalnije bilo da je dolazio tri puta po standardnih petnaest minuta, nego što bi u cugu izbrojao čitavih četrdeset pet, a što nikako nije moglo da se uvrsti u standardnu dnevnu šemu.

Bila je tu i izvjesna teta Zora, komšinica-rođaka iz kuće prve tu sa lijeve strane. Kako nam je bila komšinica to je bilo sasvim očigledno, ali u kom smo se mi rodbinskom svojstvu nalazili, nikada za ovih četrdeset i kusur godina nisam uspjela da zapamtim. Ponavljala mi je mama tu familijarnu zapetljanciju više puta, međutim, sve što nije podrazumijevalo strica, tetku ili ujaka, odlepršalo bi iz moje memorije poput leptirića, da se ne vrati sve do sledećeg prikaza razgranatog porodičnog stabla. Elem, ta komšinica-rođaka teta Zora, obavezno bi prvo zvala telefonom da najavi posjetu i da da znak da voda za kafu može da se pristavi. Zatim bi lagano došetala do nas, smjestila se na svoje uobičajeno mjesto i uz tek skuvani napitak prepričavala šta se novo u mjestu desilo.

Takvih, stalnih gostiju je bilo više. Trebalo bi mi strana i strana da ih sve nabrojim, opišem, i predstavim njihove posjetilačke rituale, ali to su uglavnom bili najbliži rođaci, kao i bliže i dalje komšije, dakle, jedna uobičajena slika malog primorskog mjesta. Koliko god da se njih sjećam, ne mogu da zaboravim i one povremene goste, njihove iznenadne posjete i sasvim neočekivane razloge zbog kojih su dolazili. Na primjer, bio je tu neki advokat iz Kotora, gospodin Jovo, kako su ga moji zvali. E sad, ja se uopšte ne sjećam da li je on kod nas dolazio poslom ili privatno, ali ono što mi je svakako ostalo u glavi kao zanimljivost jeste to da je taj gospodin advokat Jovo sve unaprijed odgovarao. Na primjer, krenete da ga ponudite kafom, a on odgovori: „Hoću, hvala!“ još i prije nego što ste dovršili rečenicu. Ja čudu nisam mogla da se načudim kako to neko hoće nešto, a da ni sam nije znao šta mu se nudi i da li uopšte voli da konzumira ono na šta je pristao. Ali dobro, ko zna da li bih ga se i sjećala da nije bilo te njegove karakteristične navike. Ili, isto tako, dolazio je nekoliko puta kod nas izvjesni gospodin Momčilo, koji je inače živio u Beču, a u svojstvu čijeg prijatelja se u našoj kući prezentovao, evo da me ubiješ sad ne bih znala. Sjećam se samo da su moji, uvijek kada se na televiziji prenosio novogodišnji koncert Štrausove muzike iz Beča, komentarisali nešto kao: „Evo počinje koncert, da nije možda gospodin Momčilo u publici?“ Vjerovatno niko nije bio svjestan koliko ozbiljno sam ja to tada shvatala, ali evo prođoše decenije, a ja i dan danas kad god krene novogodišnji koncert, preletim pogledom po publici neću li vidjeti gospodina Momčila. Istina, jedino što može on sada da sluša jesu nebeske harfe i rajski zvončići, ali ono što ti se kao djetetu učita u memoriju, teško bilo koji kompjuter može nadmašiti. Ovom drugom sve podatke potpuno možeš izbrisati ako želiš, dok je dječije sjećanje neizbrisivo koliko god puta ga „restartovao“…

Kako od tih kratkih, povremenih posjeta pamtim samo izvjesne slike i detalje, tako od onih dužih, koje su se iz godine u godinu ponavljale, imam čitave priče u glavi i to vrlo slikovito prikazane. Sve i kad bih htjela, ne postoji ni najmanja šansa da se takvih uspomena oslobodim. A i zašto bih, kad su toliko jedinstvene i kada su na isto tako jedinstven način uticale na način mog odrastanja i shvatanja ljudi i prilika oko sebe. Saznanja koja sam tokom svih tih godina lagano sticala, svakako su se odnosila na to koliko pojedina ljudska bića mogu biti posebna i originalna. Možeš poslije godinama tragati, nećeš im ni sličnog više naći. Ja takvu misiju nisam ni započinjala, iskrena da budem. Nije mi bilo potrebno, jer kad je neko poseban takav treba i da ostane, pogotovo kad te nakon toliko decenija za njega vežu samo sjećanja i uspomene. Onda ga se nekako još jasnije sjećaš, kao da ste se juče poslednji put pozdravili…

Što se tiče bliže rodbine mog oca, onu sa strane babe Meri nisam nikad upoznala, jer su svi živjeli u Americi pa se kompletna veza sa njima održavala isključivo preko pisama. Znam da su tamo bili pradjed i prababa, kao i dva babina brata, međutim, nekako su sa ovog svijeta prerano otišli svi osim sina kojeg je jedan od babine braće imao. Sa njim se nažalost svaki kontakt izgubio, tako da se ta priča završila na ne baš najsrećniji način.

S druge strane, djed Mato (očev otac) imao je jednu sestru (Jovanku – Seku), koja se sa mužem preselila takođe u Ameriku i tamo dobila tri ćerke – Ljubicu, Đorđanu i Merielu. Ljubica i Đorđana su cijeli život provele u Kaliforniji, dok se Meriela vratila u Beograd gdje je i živjela do kraja svog života, sve do juna 1990. godine. Izuzetna, neponovljiva i nezaboravna teta Meriela (kako sam je oduvijek zvala), razlog zbog kojeg sam krenula u pisanje svih ovih redova, ostavila je na mene toliki utisak, da je prosto neminovno bilo da joj posvetim jednu ovako skromnu, ali sasvim iskrenu priču. Da prikažem kako sam je u svojim ranim godinama života doživjela i kakvu je pamtim danas, poslije skoro trideset godina otkako nas je napustila…

Teta Meriela je bila jedna nevjerovatno lijepa žena. Kao glumica, govorila je moja baba Meri, a bogme, i ostali članovi porodice su bili sasvim saglasni sa takvom jednom konstatacijom. I to je bila živa istina! Bez obzira da li govorimo o njenoj mladalačkoj ljepoti (za koju ja znam sa slika i iz porodičnih priča), ili onoj kasnijoj kada je već zašla u neke zrelije godine, obrni-okreni, mogao si satima da je gledaš, diviš joj se i ne trepćeš. Ja sam to uvijek radila, jesam bez svake šale! Toliko mi je bila zanimljiva u svakom smislu te riječi, da kad bi doputovala iz Beograda – bilo ljeti, bilo zimi – uvijek bih iskrsla negdje blizu nje, pomno posmatrajući šta je obukla, koji je lak za nokte namazala i šta će sledeće da uradi i osmisli.

Kad god bi dolazila kod nas, teta Meriela je donosila nekoliko kofera. Manjih i većih. To nisu bili standardni koferi, već više onako starinski, sa retro šarama i u neobičnim oblicima. Nikad ni jedan nije zamijenila, koliko znam, a godinama su izgledali kao novi, kao da ih je onog momenta u radnji kupila. Nevjerovatno kako je čuvala stvari. Ista stvar je bila i sa garderobom. Naime, u tim starinskim koferima uvijek su bili spakovani isti komadi odjeće. Iste kombinacije isključivo sukanja i bluza. Uz svaku suknju i bluzu išle su i odgovarajuće minđuše. Meni najzanimljivija je svakako bila jedna žuto-bijelo-crna uska suknja, na koju je obavezno nosila crnu bluzu, a minđuše su bile takođe sa nekim žutim detaljima, mada ne mogu jasno da ih se sjetim. Poslije tog, najviše sam voljela da je vidim u crveno-crnom sklopu boja, opet sa savršeno uklopljenim minđušama. I sve to joj je uvijek stajalo kao saliveno, dopunjeno nejneobičnijom frizurom kojom sam ja u svom, tada jednodecenijskom životu, imala prilike da vidim. Teti Merieli je kosa bila sijeda, ali mislim da je stavljala neki interesantan preliv pa je uvijek imala specifičnu plavičastu boju. Pritom, redovno je stavljala minival (ili možda radila one čuvene trajne, ne bih znala tačno) i taj minival je toliko uredno bio „složen“, da je svaka kovrdža (a bilo ih je poprilično!) strogo imala samo svoje mjesto i ni jedno drugo. I to nije bila neka obična frizura kakvu ste najčešće mogli sresti kod osobe sa standardnim minivalom ili trajnom. Ne, ne, to je išlo nekako uvis, kao da je prkosilo zemljinoj teži, kao da ima dugu kosu samo u obrnutom smjeru, a opet toliko joj je pristajalo da nikako ne bih mogla da je zamislim sa drugačijom kreacijom na glavi.

Pored savršeno urednih i očuvanih, a uvijek istih odjevnih kombinacija, teta Meriela je iz svojih retro kofera vadila i veći broj isto tako retro nesesera, od kojih je svaki imao svoju namjenu. U jednom je bio nakit, u drugom pribor za nokte i jedna nadasve jeziva sprava za uvijanje trepavica (od koje sam imala noćne more i bila ubijeđena da ona osim što uvije trepavice, iskopa i cijelo oko i prije nego si trepnuo!), u trećem ruževi, olovke i maskare, u četvrtom razne vrste krema i pomada za svaki dio lica i tijela, a sve zajedno su ih baba Meri i teta Meriela zvale „kozmetika“ („idemo da stavimo kozmetiku na lice“, odlična je ova nova kozmetika za dekolte“, itd, itd…). Sjećam se, te kreme su mi toliko božanstveno mirisale i toliko su me privlačili svi ti neseseri da bih sate mogla provesti samo prebirajući po istim. Naravno, tako nešto mi nikada nije bilo dozvoljeno, pa sam mogla samo da posmatram i strpljivo čekam da se neka od kremica i pomadica potroši, a meni da pripadne kutijica koja je mjesecima poslije imala onaj predivan miris…

Nisu iz tih čuvenih starinskih kofera izvirivale samo teta Merieline lične stvari, jer da jesu, morala bih ovu priču završiti baš sada, mada bi i kao takva mogla da prođe, bar što se mene tiče. Međutim, tu je bilo još nekoliko vrlo, vrlo interesantnih stvarčica. Kao prvo – note! Donosila je sa sobom brdo nota, i to ne samo onih klasičnih štampanih partitura, već milion nekakvih papira, papirčića, kartona, kartončića… I svi su bili ispisani sa desetinama akorada. Na primjer, hemijskom olovkom piše naziv kompozicije, a odmah ispod se vidi sledeći niz: A, D, E7, fis… I sve tako. Naslov za naslovom. Niz za nizom. Jer teta Meriela je čitavog svog života svirala klavir, i radila je to tako lako, muzikalno i majstorski spretno, da si, slušajući je, bio ubijeđen da nema lakše stvari na svijetu nego svirati klavir. Da to svi mogu, samo da krenu. Kao što sam i ja, dabome, krenula, ali o tome će svakako biti riječi nešto kasnije.

Takođe, teta Meriela je iz svojih kofera vadila i poklone kad god je dolazila. Interesantno, ali ja se tih poklona apsolutno ne sjećam, za veliko čudo, jer čemu se dijete obraduje više nego darovima pa još ako su iz takvog bijelog svijeta kakav je za mene bio Beograd! Jedino što mi se nekako baš duboko urezalo u pamćenje jeste mala bijela torba koju sam jednog ljeta dobila na poklon od tete Meriele. Bila je to jedna simpatična četvrtasta stvarčica, obrubljena crvenim trakama sa svih strana. Spolja je imala nekoliko prozirnih džepića, a u svakom tom džepiću se nešto nalazilo – mali češalj, ogledalce, četka… Evo kao da je sada vidim – to malo bijelo čudo – spolja tobože sa stvarima za uljepšavanje, a unutra sa cijelim jednim djetinjstvom, često u sjećanjima neuhvatljivim, ali savršeno dobro upakovanim…

Bokeške duše

Sa koje god strane da čovjek prilazi Boki Kotorskoj (a nekoliko je različitih načina pa ko kako izabere ili kako se kome samo nametne), uvijek će, htio – ne htio, osjetiti neku specifičnu, potpuno nedefinisanu atmosferu. Može joj taj koji dolazi prići skroz sa morske obale, počevši tamo negdje od Ulcinja, Bara, Sutomora. Može se spustiti preko Cetinja sve onako nizbrdo, zaboravljajući šta je lijevo, a šta desno, uvijajući se zajedno sa prilično zastrašujućim serpentinama. Može putnik namjernik (a i onaj koji nije namjerio, ali ga put ipak nekim čudom nanese na tu stranu) doći u Boku i nakon što je popio domaću kafu ispod trebinjskih platana pa se onda samo spusti u zaliv tamo sa hercegnovske strane. Može sići i skroz odozgo sa Žabljaka preko Nikšića, može Jadranskom magistralom vozeći se morskom obalom kroz najljepše gradove počevši sve od Rijeke pa naniže. Može uploviti brodom, može sletjeti avionom. Može kako god poželi! A bilo kako da odluči, uvijek će primjetiti ono NEŠTO, što ni sam neće moći da definiše. Primjetiće svjesno ili nesvjesno. Možda će detaljno analizirati o čemu se radi, a možda će se samo blago očešati o to NEŠTO, puštajući da ga nepoznato, ali vrlo prijatno osjećanje zapljusne u trenutku i odtalasa dalje svojim putem.

Ako mene pitate (mada pouzdano znam da me niko neće pitati, osim što se ja sama uvijek nešto pitam pa kad, isto tako sama, nađem odgovor, obavezno krenem rečenicu na ovaj način), treba malo vremena da prođe da bi se ponešto o toj čudnoj pojavi zaključilo. Dobro, meni i malo više, preciznije rečeno – čitavih četrdeset godina! I onda odjednom – puf! Samo ti sine u glavi, kao kad upališ sijalicu u potpuno mračnoj prostoriji i onda tačno vidiš gdje je čemu mjesto, a da je potpuno drugačije od onoga kako si prije toga zamišljao. E baš tako je i u mojoj glavi „škljocnulo“ tačno u prošlu srijedu, predveče negdje, kada smo u dvorištu kuće za kamenim stolom, slavili peti rođendan moje ćerke. Okupila se samo familija (u koju, dabome, računam i prijateljstvo od četvrte godine života), poslužilo se malo slanog, malo više slatkog, ja sam bila servirana kao predjelo, glavno jelo i desert komarcima i ostalim mušicama, tako da je sve bilo baš onako kako treba da bude. Pričalo se tu o svemu i svačemu – o djeci, školi, vremenu, neizostavnim klimatskim promjenama, o ovome, onome… Slikavalo se pametnim telefonima i postavljalo u virtuelne albume. Nekim slikama su se, sasvim logično, dodavali i određeni specijalni efekti, da zanimljivije izgledaju i da se prije uoče na nekoj od društvenih mreža. Sve u skladu sa godinama i na ruku vijeku u kojem živimo. Moderno, pametno i fotošopirano. Može u boji, a može i crno-bijelo, kako ko voli. Uhvaćeno u najljepšem momentu i tako prikazano ostatku svijeta. I, tako nekako se danas svi događaji završavaju. Tako prosto ova nova vremena nalažu.

Međutim, ovoga puta stvar je otišla u potpuno drugom pravcu. Bogami negdje od kad je veče palo pa sve do kasnijih noćnih sati, skoro niko nije pogledao u telefon ili neki drugi uređaj. Jeste se upriličila još po koja interesantna fotografija, čisto da dokažemo po ko zna koji put kako nam tehnologija omogućava uspješno bilježenje bilo kojeg momenta pod bilo kojim uslovima, ali ostatak vremena je potpuno bio rezervisan samo za priče. I to ne bilo kakve priče, već pripovijedanja vezana za neka prošla vremena i ljude koji su tada živjeli. Kako su za kamenim stolom bile prisutne bar tri različite generacije, tako su se samo nizale razne anegdote, dogodovštine i doživljaji iz ranijih vremena. Oživjeli su na taj način ponovo čuveni kamenarski „oriđinali“, kao i oni iz okolnih mjesta, pošto ne postoji mjesto u zalivu koje nije imalo (a i dan danas ima po kojeg) bar dva-tri predstavnika ove nesvakidašnje vrste. „Oriđinalima“ se inače, dolje u Boki nazivaju ljudi koji su po svim svojim karakteristikama tipični predstavnici mjesta u kome žive. To su izuzetno zanimljive osobe, obavezno duhovite, harizmatične, pune priča za poznatog i nepoznatog sagovornika, specifičnih navika. To su majstori u nadmudrivanju, eksperti za sve i svašta (i što im je poznato, a i što nije!), prvaci u smišljanju raznih doskočica. „Oriđinal“ je najčešće legenda mjesta, i dok je živ, a i kad ode Bogu na istinu (čak se još više u svojoj originalnosti uzdigne, preselivši se na onaj svijet!). Njega svi poznaju, i staro i mlado! Ne postoje dva, po karakteru ista ili makar slična „oriđinala“ (valjda im je i zbog toga ovakvo ime dato, između ostalog…). Tu je prisutan čitav spektar ljudskih osobina, i onih dobrih, a bogami, i onih manje dobrih. Možeš razlikovati nepopravljiva spadala od vječitih namćora, koji se ljute kad god i kako god da im se obratiš. Onda obavezno ona spadala „dušu vade“ tim istim namćorima, nalazeći u njima svakodnevnu inspiraciju za šale i pošalice, ma čini ti se kao da su stvoreni samo zato da bi jedni druge izazivali i podbadali. Možeš razlikovati i vječite mudrace i filozofe od isto tako vječitih „kontraša“ pa ako ovi prvi iznesu neku činjenicu sa sve dokazima i obrazloženjima, oni drugi će je za sekund pobiti, tvrdeći sasvim suprotno. Možeš tu sresti i visoko učenih ljudi, i onih koji to nisu. Možeš vidjeti one koji nekim čudom znaju sve živo što se u mjestu dešava, a i one koji nisu u to upućeni pa im ovi prethodni dođu kao naručeni za razmjenu informacija. Široka je to lepeza ljudskih osobina, ne bih do sutra mogla nabrojati, sve i kad bih htjela. I sad, ako bar jedan „oriđinal“ živi u tvom mjestu, tu su svakako razne dogodovštine zagarantovane. Ali ako ih ima više pa još ako čine jedan drugome društvo iz dana u dan, uvijek na istom mjestu, u isto vrijeme, razmjenjujući svakojake priče, šale, provokacije i životne filozofije, e onda budi siguran da si dobio materijal za priče koje će slušati nekoliko budućih pokoljenja. Eto, potvrđujem iz prve ruke!

Jedan mjesni „oriđinal“, po nekom nepisanom pravilu, čitav svoj život provede isključivo u mjestu iz kojega je potekao. Nema seljenja, nema dužeg udaljavanja od rodne grude, nema nikakvih većih životnih promjena. On je toliko prožet mjestom u kojem živi, a to isto mjesto je toliko utkano i u najdublji djelić njegove duše, da često nije jasno gjde je je kome (čemu) kraj, a gdje početak. Ne možeš nikada u potpunosti doživjeti jedno malo bokeško mjesto, a ni grad, ako nisi upoznao nekog njihovog „oriđinala“, ili bar čuo nekoliko anegdota vezanih za ove izuzetne persone. Tek tada možeš ući u samu dušu mjesta u kom si se zatekao, jer, onda tačno vidiš kako ono diše, a i kako dišu svi oni koji u njemu žive. Vidite, svi oni imaju porodice. Svaka od tih porodica slavi slavu, poštuje običaje, ide u crkvu i na ostala mjesna i porodična dešavanja. Tako se međusobno posjećuju, druže, pomažu jedni drugima (nerijetko i odmažu, da se ne lažemo 😉 !), podržavaju jedni druge, ogovaraju se međusobno, svađaju se, mire, vezuju se kumovskim vezama, vjenčavaju se… I ti onda vidiš kako jedno primorsko mjesto funkcioniše. Na taj način se stvaraju sve one nezaboravne anegdote, koje se decenijama prepričavaju, lagano „filuju“ novim podacima, prenoseći se sa koljena na koljeno. Baš takvih nekih dogodovština naslušah se prošle srijede, dok su moj otac i brat neumorno oživljavali i prizivali davno uspavane bokeške duše.

I, kao što već rekoh, tada mi se upalilo ono svijetlo u glavi. Tada sam konačno shvatila šta je to NEŠTO što me dotakne svaki put kad priđem ovom dijelu zemlje odakle potičem. To je upravo onaj stari bokeški duh, sve ono što prožima stare kamene kuće, pločnike, uličice, odrine, đardine, kapije, kolone. Predivno je kako ga mještani čuvaju baš na onaj najljepši mogući način – pričajući priče, gledajući stare slike, čuvajući i čitajući požutjela pisma i razglednice izgužvanih i pocijepanih krajeva. Ide se lagano dalje, ali nikako bez onoga što je prije bilo i što nas je ovakvima i napravilo. Ljudi odlaze i dolaze, ispraćamo stare, dočekujemo nove sa raznih strana. Miješaju se narodi, kulture, što je jedan sasvim normalan proces, gdje god da je ljudska noga kročila i stvorila uslove za život. Sve to novo se prihvata, ali se ni staro ne odbacuje, i to je najispravniji način kako se među različitim čeljadima ravnoteža može uspostaviti.

I tako, odlazeći iz Boke ove nedelje negdje ranom zorom, tamo kod Veriga primjetih neku neobičnu izmaglicu, onu jutarnju, kako bi je mještani protumačili. I ti bi onda pomislio da je to samo proizvod toplog i hladnog, možda suvog i vlažnog vazduha. Ali to nije to. To su se gore okupile sve one bokeške duše koje smo prošle srijede pričama prizvali pa im lijepo, ne znaju da odu. A kako ih uvijek neko doziva, sa ove ili one strane zaliva, onda one nikada više nikuda i ne odlaze. Pa ti onako blago pređu preko ruku i obraza, streseš se, a ni sam ne znaš zašto. Opisao bi šta to lijepo vidiš, a da nisu bezbrojne nijanse boja koje se preslikavaju na morskoj površini. Rekao bi nešto, a ni sam ne znaš šta. I onda samo nastaviš dalje, usput pokušavajući da pametnim telefonom ili aparatom ovjekovječiš to NEŠTO. A ne može ni poslje hiljadu slika. Ne može sve dok mu sam kraju ne dođeš…