Kad onomad bejah u Kini

Dok sam bila student, tamo negdje u prošlom vijeku i krajem prvog milenijuma, veoma aktivno sam pjevala u nadaleko poznatom ženskom horu Fakulteta muzičke umetnosti. O samom horu ne bih mnogo detaljisala, sve je već odavno ispričano pa da poznate činjenice ne ponavljam bez potrebe. Isti slučaj je i sa dirigentom hora – nema tu šta da se doda ili oduzme – svjetski poznata dama, čiji su uspjeh, ambicija, volja i nevjerovatna energija odavno poznati svima koji prate i cijene ovu vrstu muzike. Ovog puta neka to budu događaji i doživljaji iz ugla moje malenkosti, dakle, horski život posmatran kroz moje naočare :-).

Za žensku pjevačku ekipu sam se prijavila u drugoj godini studija. Do tada sam vezla i štrikala altovske dionice u mješovitom akademskom horu koji mi je, ustvari, bio jedan od obaveznih predmeta tokom studiranja. Ne mogu da kažem da mi tu nije bilo zanimljivo i inspirativno, ali kada su tri moje drugarice i koleginice odlučile da počaste čuvenu grupu svojim finim glasovima, zapitah se kako bi to moglo uopšte da prođe bez mene :-). I tako se nas četiri zajedno prijavismo pa je vesela pjevačka družina postala bogatija za još tri druga soprana i jedan prvi alt.

Pjevački period je u u mom životu zauzeo deset vrlo lijepih godina. Praksa hora je bila i ostala da svaka djevojka koja za vrijeme studiranja na FMU postane njegov član, može da nastavi sa pjevanjem i kada diplomira. Naravno, do sada je svaka od nas postavila sebi neku normalnu granicu kada je staž u pitanju, izašla iz hora u sasvim primjerenom trenutku i prepustila mjesto nekim novim generacijama. Iskreno, nije da bi mi sada baš najzgodnije bilo da sa Vukijem i Ljubicom idem na probe, dok me dragi suprug čeka na zidiću ispred zgrade fakulteta. Ili možda da aktivno nastupam sa svojim bivšim učenicama, a sadašnjim studentkinjama kojih je tamo priličan broj. Da radimo zajedno, to je prava stvar, ali da pjevamo zajedno u akademskom horu – ne ide nekako, priznaćete i to bez obzira na to što sam ja jedna izuzetno mlada i poletna osoba :-)! Sve u životu treba raditi s mjerom, pa čak i ovo. Tokom svoje pjevačke decenije nebrojeno puta sam od naše dirigentkinje čula da „pjevanje u ovom horu znači kao studiranje osam falulteta, osam!!!“ Sa mojom diplomom to je ukupno devet, a kada tome dodam i svoj desetogodišnji staž, kao i tihu jezu koja bi me u poslednje vrijeme obuzela kada čujem intonaciju B-D-F za “ IV duhovni stih“, sasvim je dovoljno postalo za jedan dostojanstven izlazak iz grupe. Treba krenuti dalje, nekim drugim putem. Na kraju krajeva, veliki je Beograd, ima toliko drugih horova – seniorskih, veteranskih, penzionerskih… 🙂

Kao i svako umjetničko društvo i naš hor je mnogo putovao, a tradicija se nastavila i do danas. O našoj tadašnjoj i sadašnjoj državi neću ni da pričam, jer nema mjesta gdje nismo nastupali. Pored toga, imala sam sreću da obiđem veliki dio Evrope, Meksiko, Kinu… Naravno, kako to stari, dobri Marfi pripovjeda, čim sam napustila hor krenule su turneje po Brazilu, Argentini, Tajvanu, Ekvadoru, Njujorku, Bostonu, ali i bez toga nemam šta da se žalim. Vidjela sam, naučila i doživjela mnogo, mnogo toga. Osam fakulteta je ipak pozamašna brojka, dozvolićete! 🙂

Od svih svojih turneja sa horom moram izdvojiti veliko, nezaboravno, tronedeljno putovanje u Kinu. Eto, neću biti kao svi oni pjevači, koji za svoje pjesme, albume, nastupe ili šta već, kažu da ih u cjelosti doživljavaju kao svoju djecu i da bi ih grizla savjest ako nešto posebno izdvoje i istaknu. Ja ću hrabro izdvojiti ovu kinesku turneju, prvo zato što nisam poznata pjevačica i ne moram svoju djecu da upoređujem sa pjesmama i ostalim stvarima. Drugo, nema neke naročite filozofije, to putovanje mi je zaista ostalo u najljepšem mogućem sjećanju. Pokušaću nekako da vam dočaram djelić atmosfere i najzanimljivije događaje sa ovog putešestvija…

Dakle, za daleku Kinu smo krenuli negdje polovinom jula, davne 2002. godine. Ujutro smo prvo putovali za Moskvu, odakle je bio planiran večernji let za Šangaj. Ne znam za druge, ali ja sam se osjećala kao da putujemo na najveći Jupiterov mjesec – Ganimed – sa pauzom od nekoliko sati na Marsu. Tome je naravno doprinio i moj natprirodni strah od letenja, pa kad sam čula da prvi let traje skoro tri sata, a drugi između osam i devet, bilo mi je svejedno taman da će me i na Ganimed poslati. Kad jednom uđeš u tu limenu kutiju, to ti je – što ti je, povratka nema. Zvuči vrlo kobno i sudbinski, ali ne obraćajte pažnju, tako pričaju svi koji se druže sa strahom ove vrste :-). Kako se u našem horu uglavnom o svemu vodilo računa, tako su gledali i da mene tokom leta smjeste pored kakve staložene i pribrane osobe, da ne bih druge ljude bacila u očaj. Ono mi i jeste bilo nešto opuštenije, ali jedva da sam mogla dočekati izlazak iz aviona i čvrsto tlo pod nogama. Da je čovjek trebalo da leti – imao bi krila (i ovo će vam uglavnom reći ljudi koji se plaše letenja :-))! Pošto smo na aerodrom u Moskvi stigli otprilike u isto vrijeme kao i kad smo krenuli iz Beograda (kada se dođe kraju svoj toj zapetljanciji oko našeg i njihovog vremena!), imali smo prilično dugačku pauzu do večernjeg leta za Šangaj. Kako smo imali tranzitne vize, nismo mogli da odemo do same Moskve i razgledamo, već smo vrijeme pokušali da prekratimo na aerodromu. Poslije dva sata znali smo napamet sve prodavnice, restorane i trafike, a poslije četiri sata i kompletan plan moskovskog aerodroma Šeremetjevo, sa sve požarnim i antipožarnim prolazima. Veče se približavalo, a gužva je polako jenjavala. Čuli su se pozivi i za putnike sa nekih od poslednjih dolazaka i odlazaka tog dana. Naš let se iz nekog razloga uporno odlagao, a da niko nije znao zašto. I tako, svi odoše, odletješe na svoju stranu, zatvoriše se prodavnice, restorani i trafike, pogasi se veliki broj aerodromskih svijetala, a mi ostadosmo da čekamo, zajedno sa braćom Kinezima koji su takođe imali karte za legendarni let u Šangaj. Nije nam bilo jasno šta se dešava, pogotovo što je naša dirigentkinja imala vizu i otišla da posjeti brata u Moskvi pa nam se čitava situacija učinila još neizvjesnijom i mučnijom. Negdje u kasne večernje sate saznali smo da se let odlaže za čitava dvadeset četiri sata. Razlog – nepoznat (bar nama…). E to su momenti za pamćenje, dragi moji prijatelji! Mi, domaći i kineski tranzitaši, ujedinjeni u istoj nevolji, izubijani i ukočeni od neudobnih metalnih stolica, ostavljeni na milost i nemilost aerodromskim čuvarima. Ono čega se ja sjećam, jeste da smo i pored ogromnog umora i gladi, nalazili načine da se zabavimo i nasmijemo. Bilo je tu i pjesme i svirke na gitari, prepričavanja događaja sa ranijih turneja, dijeljenja jedne čokoladice na sedam djelova, podmetanja prijateljskih leđa kao naslona za odmor…Nikada u svom životu nisam mislila da ću zanoćiti zatvorena na nekakvom aerodromu, a eto, upravo to mi se i desilo. Sjećam se da smo u jednom momentu počeli da pravimo neke improvizovane ležaje na parketu ispred prodavnica, pa nam je sve to toliko bilo smiješno (od muke valjda :-)…), da nije bilo govora ni o kakvom spavanju. Što je noć više odmicala, bili smo sve iscrpljeniji i prestravljeni činjenicom da ćemo ostati tu do nanovo zakazanog leta. Ali, duh je čudo! Interesantno, i taj ne baš najprijatniji događaj, ne pamtim po ružnim stvarima, već po svom onom smijehu i šalama i mislim da sam napravila najbolji izbor što se uspomena tiče…

Negdje pred samu zoru, oko četiri sata ujutro, stiže nam vijest da ćemo biti smješteni u hotel koji je predviđen za tako neočekivane, „otkazivačke“ situacije. Obradovasmo se i mi i Kinezi, ma ne zna se ko je srećniji bio u tom momentu! Jedino nam se vrijeme nešto baš i nije uklapalo u cijelu tu zavrzlamu. Ne znam kako su to braća Rusi bili smislili, ali za otkazivanje leta se znalo još prije deset sati, a mi tek pred ranu zoru idemo u hotel za „otkazane slučajeve“! Ipak, neću da budem zajedljiva, možda su čistili hotel da bi nas što ljepše i pristojnije dočekali i smjestili, to bi moglo da bude sasvim logično objašnjenje :-). I krenusmo tako, Kinezi i mi, ruku pod ruku, braća po nevolji. U jednom momentu nas razdvojiše, mi na jednu, a oni na drugu stranu. Pomislih kako idemo u različite hotele i bila sam u pravu. Jedino što je njihov hotel bio neposredno pored aerodroma, a mi smo do našeg autobusom putovali i putovali….I putovali….Kada je već svanulo, negdje oko pola šest, onako izbezumljeni od nespavanja, primjetismo da naš autobus staje ispred hotela čiji je lanac i dan-danas jedan od poznatijih u svijetu. Lično, mislila sam da haluciniram od prevelikog umora i nedostatka hrane. Međutim, kad smo svi međusobno potvrdili da vidimo istu stvar (a nisam do sad baš čula za grupne, identične halucinacije!), naša avantura je konačno mogla da se nastavi…

O tome kako smo završili u jednom od najboljih hotela i kako smo najzad stigli do Kine – u mojoj sledećoj priči! 🙂 🙂 🙂

Sva lica jedne plaže

Plaža u mom rodnom mjestu nije se mijenjala godinama, decenijama… Čak i da jedan vijek spomenem, vjerujem da ne bih bila daleko od istine. Jedine promjene doživjela je onda kada je to priroda htjela, na primjer, 1979. godine, kada je veliki zemljotres opustošio Boku Kotorsku. To je ono što ja znam, a da li se kakvo prirodno renoviranje desilo ranije, još uvijek nisam upućena. Naša plaža ima svoju lijevu i desnu stranu. Te dvije strane razdvojene su ruševinama nekakve kuće, obrasle u bršljan i ostalo puzeće i nepuzeće rastinje. Otkad znam za sebe, znam i za priču da je ruševina još uvijek tu samo zato što je imala više vlasnika, a ti vlasnici nikada nisu uspjeli da se dogovore šta s njom da rade. Evo ja već zagazih u četrdesetu, a vlasnici ni dalje da se dogovore. Pod pretpostavkom da danas nisu svi među živima, moram zaključiti da tek sad neće biti ništa od dogovora, ako ni zbog čega drugog, onda isključivo iz tehničkih razloga. Sa lijeve strane ruševne kućice nalazi se igralište za vaterpolo, kao i mala pješčana plaža (podplažica). Slobodno mogu da kažem da sam na toj lijevoj strani provela sigurno četvrtinu svog života. Dok smo bili djeca kupali smo se ujutro i popodne, sa kratkom pauzom za ručak i odmor. Predveče su se tu održavali treninzi za vaterpoliste, a vrlo često i utakmice na kojima smo bili neizostavna publika i vatreni navijači tima iz našeg malog mjesta. Glavni zadatak nam je bio da bodrimo igrače koliko nas grlo nosi i krivimo sudiju za sve što se dešavalo, bilo da je stvarno pogriješio ili ne. Kakvo je samo to uživanje bilo i koliko smo ponosni bili na svaku pobjedu, kao da smo, u najmanju ruku, navijači čuvene državne reprezentacije. Danas nema ni vaterpolo tima, ni treninga, ni utakmica, čudno neko vrijeme došlo…

Sa desne strane sporne ruševine prostire se nevelika plaža, na koju se nadovezuje mala kamena ponta. Komšinica iz kuće iznad nas je jednom prilikom izjavila, onako pjesnički, da je ta ponta naš pravi mali Sveti Stefan. Sjećam se da sam danima piljila u kamenu pontu, pokušavajući da nađem bilo kakvu sličnost sa Svetim Stefanom, ali su mi godine trebale da shvatim da je njena izjava bila i više nego simbolična. Međutim, kad si dijete, svjetlosnim godinama si udaljen od bilo kakve simbolike i sve tumačiš onako kako ti je servirano. Bogami, mene je taj Sveti Stefan poprilično namučio i to sa sve kamenom pontom, komšinicom i simbolikom…

Ni jedna od opisanih strana, a naročito ruševina u sredini, ne pripadaju današnjem tipu plaže, znate ono – divan pjesak, ležaljke i suncobrani geometrijski poređani (a koštaju kao obrok za četvoročlanu porodicu!), kafić sa muzikom…Ma kakvi. Naša plaža je sasvim autentična i iako zbog svog izgleda možda i nije privlačna turistima, ona ima svoju dušu i diše na svoj način. Upravo zbog svega toga na njoj i nema mnogo gostiju. Tu smo samo mi – mještani (bivši i sadašnji) i turisti koji ljetuju u našem mjestu po dvadeset i više godina pa ih više smatramo domaćima nego pridošlicama. Tu je, na primjer, čuveni taksista iz Beograda koga se sjećam još iz ranog djetinjstva. Neodoljivo nas je podsjećao na Hogara Strašnog (junaka iz stripa), pa mu je taj nadimak ostao i dan danas. Sjećam se da je dolazio sa ženom i malom bebom – djevojčicom. Sad je ta beba čitava žena i ne dolazi sa roditeljima, ko zna gdje je i šta radi. Ali Hogar je neizostavno svakog ljeta tu i mislim da plaža ne bi bila ta plaža da nije njega i njegove supruge. Onda tu je i jedna starija gospođa sa psom. Kad smo bili mali, dolazila je sa porodicom – mužem i sinom (sa kojim smo se igrali na plaži, ako se dobro sjećam). Evo ima nekoliko godina da dolazi sama, samo uz pratnju izuzetno pametnog i privrženog psa, po tim svojim osobinama poznatog cijelom mjestu. Ne mogu da ne spomenem i bakicu koja već sedamnaest godina sa svojom porodicom ljetuje kod raznih domaćina u našem mjestu. Kaže, ne bi ga mijenjala ni za šta na svijetu. Cijela porodica provede kompletan dan na plaži, tu jedu, kupaju se, odmaraju…Bakica najviše voli da šeta po plićaku, obilazi nas ostale kupače i sa svakim progovori po koju riječ. Obavezno na glavi nosi šešir ili ako ga zaboravi, dva lista od kakve novine, jer važno je nečim se zaštititi od sunca, kako ona kaže. Ovog ljeta, kada je odlazila, pozdravila se sa svima nama, kao da smo rod rođeni a ne poznanici sa plaže. Mogla bih još tih zanimljivih ljudi nabrajati i nabrajati, ali ostaviću za neku drugu priliku, sigurna sam da će se ukazati…

Kada imate takvu jednu plažu i takav sklop ljudi, onda na tom mjestu svakodnevno možete čuti svakakve priče, događaje, savjete, recepte, novosti, tračeve, vremensku prognozu, rezultate utakmica, ma sve što vam padne na pamet. Kao da surfujete internetom uživo! Čak se i termin „surfovati“ uklapa u morsku atmosferu, morate priznati :-). I skoro svi učestvuju u razgovoru i diskusiji, poznavali se međusobno ili ne. Nekada to može da bude izuzetno zanimljivo, a nekada, bogme, baš i ne. Na primjer, tek što smo se u julu pojavili na moru, Ljubica i ja smo postale prava poslastica za komarce i paukove. Naročito Ljubica. Puna je bila ujeda malih i velikih, ove i one boje, a kad tome još dodamo i tačkice od nedavno preležanih boginja, dobili smo savršenu temu za svakodnevne razgovore i savjete na plaži. I tako je to trajalo i trajalo…Iz dana u dan! Samo što se pojavimo, eto ti komentara: „Jaoooo, vidi kako su je izujedali, jadno dijete!“, „Mažete li je sa nečim, da je to ne muči, jadna mala!“ , „Pa zar toliko da je izujedaju, nikad još to nisam vidjela!“, „Mažite joj Pantenol, mi smo našoj Lari tako mazali, sutradan je bila kao nova!“, „Pa zaštitite je malo, nemojte da se muči tako, jadno dijete…“ Iskreno, poslije nekoliko dana, mom „jadnom djetetu“ i meni je bila puna glava savjeta, kritika i saosjećanja. Kao da lično pozivam komarce i paukove i nudim im Ljubicu na tanjiru! Stvar je riješila moja sestra, istovremeno tetka „jadnom djetetu“, rekavši jednom gospodinu (koji je taman bio počeo sa savjetima) da Ljubicu koristimo kao tabletu protiv komaraca i da onda ne ujedaju nas ostale, što je, kako nam se pokazalo, izuzetno praktično. Od tada, niko nam više ništa nije rekao i mogli smo opušteno da krenemo na neku drugu temu, na primjer, zašto ja nikada ne dobijem boju na suncu, koliko još treba onom tamo djetetu da nauči da pliva, ko je ona gospođa sa šeširom koja svakog dana pliva od tamo do ovamo, i tako dalje i tako dalje…Tema za priču koliko vam duša želi, nema ništa da nedostaje :-)!

Kad sam bila mlađa, silno sam željela da naprave od naše plaže neko atraktivno mjesto, da uživam sunčajući se na ležaljci, da iz iste naručim kafu u kakvom baru, da konačno dobijemo onaj fini, sitni pijesak umjesto kamenja…Sada to više ne želim. Istina, bilo bi lijepo da nema one ruševine, ali drugo ništa ne bih mijenjala. Sve treba da ostane onako kako je i to je jedino ispravno. Ta plaža i dalje treba da ima dušu. Svakog ljeta kada odem dolje, samo nastavljam priču započetu prije četrdeset godina. I moja djeca su na istom tom mjestu započela svoje priče i imaju još toliko da ih ispišu, i u moru, i na Svetom Stefanu, i na igralištu, na lijevoj i desnoj strani….Nije to samo obući kupaći kostim i bućnuti se u more. To je nešto mnogo, mnogo više… 🙂 🙂 🙂