Novogodišnja jelka – nekad i sad

Najdalja sjećanja za Novu godinu vezuju me za jedan od ključnih elemenata ovog praznika: novogodišnju jelku i njeno kićenje . Naravno, ovaj običaj je popularan i dan danas, ali kako svako čeljade na iste stvari ima različite uspomene, tako ni moja „knjiga utisaka“ iz tog perioda nije za zanemariti…

Prvih godina mog (sebe svjesnog) života, za ovaj specijalan praznik brala se i specijalna jelka. Sjećam se da je tata dan ili dva ranije išao malo visočije „u brdo“, kako smo mi to govorili, i poslije par sati vraćao se sa velikom, mirišljavom jelkom. Obično bi dolazio potpuno iscrpljen i iznemogao od ovog izuzetno napornog i zahtjevnog posla pa sam ja duboko vjerovala da se on jadničak probijao satima kroz smetove i nanose ogromnog snijega (iako je ova padavina dolje u Kamenarima poslednji put zabilježena sedamdesetih godina prošlog vijeka), do samog vrha jezive litice, sa čijeg vrha su se vidjeli samo gusti oblaci ispod. Eto, na takvom mjestu su u mojoj glavi tada rasle novogodišnje jelke, i osjećala sam duboko poštovanje i prema njima i prema ogromnoj tatinoj izdržljivosti i požrtvovanosti samo da bi nama uljepšao praznik. Kasnije, kad sam malo odrasla, shvatila sam da je isto toliko zahtjevan i iscrpljujući bio i odlazak u obližnju prodavnicu, i vožnja trajektom do suprotnog mjesta (od svega 5 minuta), a o odlasku kolima, na primjer u Herceg-Novi, da i ne pričam! Tamo (i dan danas) ko se usudi da „mota kola po gradu kroz onu užasnu gužvu i bez mjesta za parking“, taj sigurno nije pri čistoj svijesti i zdravoj pameti. Eto, a ni jedno od nabrojenih mjesta nije bilo ni na kakvoj litici, kao i one nedostižne jelke pa dok sam sabrala dva i dva, logično je da je trebalo malo više godina da napunim. Nego, da se vratim ja na operaciju zvanu „jelka“. Kada bi je tata donio, prvo je provodila izvjesno vrijeme na kamenom stolu ispred kuće, jer je tamo izvođen izuzetno komplikovan proces uklapanja stabla u stalak. Taj stalak je bio domaće izrade i podsjećao je na veliki drveni znak PLUS, koji je u sredini imao rupu. E, kad bi u tu rupu pravilno naleglo dno stabla, onda bi jelka konačno bila spremna za svečani ulazak u kuću. Međutim, ako ste mislili da bi je onda samo stavili na određeno mjesto i odmah krenuli sa kićenjem, tu ste se pošteno prevarili! Ma kakvi! Jer, kad bi se dotično drvo unijelo u dnevni boravak, tu je tek počinjala cijela priča, sve ovo do sada je bilo skoro i zanemarujuće. Znate, naša jelka nije mogla nikako da stoji sama na onom stalku, to je bilo prosto nemoguće. Zašto, pitaćete? E pa zato što, kako god bi je okrenuli, zaokrenuli i izokrenuli, po mišljenju mog tate, ona nikad nije stajala dovoljno pravo i dovoljno simetrično. Tu bi onda na scenu stupao najlon za pecanje, odnosno PINGVIN, kako ga dolje popularno zovemo. Kako je taj pingvin tanak i proziran, a nevjerovatno izdržljiv, predstavljao je idealno rješenje za  još idealniju nivelaciju novogodišnjeg drveta. Tata je toliko bio pedantan, vješt i precizan u toj vrsti operacije, svojevrstan PINGVIN-NINDŽA, ako ga tako mogu nazvati, da je sigurno sat-dva provodio vezujući jednu granu za nešto na lijevoj strani pa drugu granu za nešto na desnoj, treću kroz četvrtu do pete, a šestu nagore prema semoj. Na kraju je cijela jelka izgledala kao da je okružena onim nevidljivim laserima, znate ono u bankama i muzejima, kada je neka vrijednost zaštićena sa bezbroj ukrštenih laserskih traka…E tako je i kod nas bilo! Ništa se nije vidjelo, ali pingvin je bio svuda oko jelke i ona je stajala toliko savršeno pravo, da bi nam pozavidjeli svi oni romantični junaci iz američkih novogodišnjih filmova. E sad, kako je ta čuvena jelka bila smještena sa lijeve strane kamina, zaklanjala je veliki dio isto tako velike vitrine u ćošku i do nje je tih dana prosto bilo nemoguće doći. Meni je uvijek fascinantno bilo kako bi se baba Meri svake godine po nekoliko puta zapetljala u taj pingvin, jer joj je baš tada nešto trebalo iz pomenute vitrine. Onda bi se ona prvo nervirala, pa bi je uhvatio smijeh dok je pokušavala da se ispetlja. Jelka bi se pri svakom njenom pokretu prilično zatresla, a tata se unezvjreno kleo kako nikad više neće u životu ubrati ni jedno jedino drvo, ukoliko se ovo sada otkači i sruši, iako je to praktično bilo nemoguće! Izvjesnije je, dozvolićete, bilo da baba Meri ostane zapetljana u cijeloj onoj pingvinskoj mreži, ali dobro, to je sad neka druga priča.

E, kad bi i ova faza bila završena, dolazilo je na red kićenje jelke. Donosila bi se velika kartonska kutija puna ukrasa i to je nama svakako bio najzanimljiviji dio priče. Međutim, kako su ranije ukrasi bili pravljeni od izuzetno lomljivog materijala i bilo je potrebno da samo malo jače duneš pa da divna sjajna kugla ode u stotine komada, tako meni sa današnje tačke gledišta nikako nije bilo jasno zašto nam tata nije tada omogućio neka zaštitna odijela specijalno za tu namjenu. Pritom ne mislim da bi ta odijela štitila nas, nego upravo sve te predivne ukrase. Na primjer, trebalo je od glave do pete da budemo umotani u onaj materijal koji kasnije svi obožavaju da „puckaju“, i da onda bezbrižno pristupimo zabavi kićenja jelke. Ovako se svaki minut moglo čuti sledeće: „Pazi na tu kuglu, ona je unikat, samo je jedna takva bila da se kupi!“ „Ne uzimaj dvije odjednom, polomiće se!“ „Pazi kuda ideš, završićete na pod i ti i ukras!“ „Vodi računa, taj je najosjetljiviji od svih!“ Da napomenem, koliko god da ste u tom momentu uzeli u ruke „osjetljivi“ ukras, uvijek, ali uvijek je postojao neki koji je osjetljiviji. Pa sve tako u krug! I tako smo ih mi na jastučićima donosili do jelke i kačili ih gdje bi nam se dopalo. Kada bi ih sve smjestili na svoje mjesto, onda bi tata „samo malo“ popravio stvar i čisto zbog simetrije prebacio ovu kugluovdje, ovu ovdje, onu tamo, onu ovamo, odzgo dolje i odozdo gore i onda bi jelka izgledala taman kako treba! Na kraju bi dodao malo vate po krajevima, da predstavlja snijeg (to je bio trend tih godina), a ispod, kod stabla bi umjetnički poređao nekoliko pomorandži tek ubranih u vrtu, da zamaskira onaj drveni PLUS stalak, a i da izgleda „što prirodnije“. Kao da je jelka tog momenta izrasla iz zemlje na kojoj se sasvim spontano našlo dvadesetak pomorandži poređanih u krug. Da napomenem da se tata poslije svakog poteza udaljavao na koji metar od jelke i znalački je posmatrao, čisto da utvrdi kako izgleda kao cjelina i da li negdje EVENTUALNO ima neki prostor da se popuni, što je, priznaćete, poslije svega ovoga bilo potpuno nemoguće.

Eto, tako se kod nas kitila jelka prije čitavih trideset i kusur godina! Interesantan proces je to bio, moram priznati, meni potpuno nezaboravan. I da se ne lažemo, koliko god se trudila danas, ne mogu postići ono što je tata tada postizao, ili se bar meni tako čini. Prvo što nije nikakav problem postaviti plastičnu kinesku jelku bilo gdje u stanu, ne treba ti ni pingvin, ni vitrina, a nema ni babe Meri da se onako profesionalno upetlja u mrežu za održavanje ravnoteže… Drugo, današnje ukrase sve i da hoćeš ne možeš nikako polomiti, toliko je izražen taj dalekoistočni kvalitet. A da ne pričam o tome da u prodavnicama ima da se kupi sve što ti srce, odnosno jelka želi – i vještački snijeg i lampice u raznim bojama i nekakvi ukrasni svjetlucavi prah i još trista čuda bez kojih apsolutno nije moguće zamisliti jednu savremenu novogodišnju jelku.

Svako vrijeme donosi nešto svoje, rekli bi naši stari. U potpunosti sam saglasna, naročito što se pomorandži tiče. Nekad si imao ovih domaćih mirišljavih voćki u izobilju, pa čak i da ih u naletu umjetničke inspiracije iskoristiš za ukršavanje jelke! Jutros gledam u prodavnici, svježe pomorandže iz Argentine, Čilea, ili odakle već (znam da je neka južnoamerička zemlja u pitanju), na sniženju toliko i toliko! Pa ih ti kupi sada i stavi ispod jelke, ako smiješ! Odoh do Kineza da provjerim, možda tamo prodaju neke novogodišnje… 😉 😉 😉