Novogodišnja jelka – nekad i sad

Najdalja sjećanja za Novu godinu vezuju me za jedan od ključnih elemenata ovog praznika: novogodišnju jelku i njeno kićenje . Naravno, ovaj običaj je popularan i dan danas, ali kako svako čeljade na iste stvari ima različite uspomene, tako ni moja „knjiga utisaka“ iz tog perioda nije za zanemariti.

Prvih godina mog (sebe svjesnog) života, za ovaj specijalan praznik brala se i specijalna jelka. Sjećam se da je tata dan ili dva ranije išao malo visočije „u brdo“, kako smo mi to govorili, i poslije par sati vraćao se sa velikom, mirišljavom jelkom na ramenu, iza koje su ostajali tragovi u vidu bezbroj zelenih, i od rose svjetlucavih iglica. Tata bi obično sa putešestvija dolazio potpuno iscrpljen i iznemogao od ovog izuzetno napornog i zahtjevnog posla pa sam duboko vjerovala da se on, jadničak, probijao satima kroz smetove, olujni vjetar, i nanose gustog, neprobojnog snijega (iako je ova padavina u Kamenarima poslednji put zabilježena sedamdesetih godina prošlog vijeka, i to svega par centimetara visine), sve do jezive, šiljate litice, sa čijeg vrha su se vidjeli samo gusti oblaci kilometrima daleko. Ispod litice zjapio je sablasni, ledeni abmis, za kojeg legenda kaže da kad te jednom proguta i obavije svojom tamom, crnjom od najcrnje moguće boje, nikada se više iz nje živ izvući nećeš. Eto, na takvom mjestu su u mojoj glavi tada rasle novogodišnje jelke pa je sasvim logično bilo to što sam osjećala duboko poštovanje i divljenje, i prema njima, i prema herojskoj tatinoj izdržljivosti i požrtvovanosti samo da bi nama uljepšao predstojeći praznik. Kasnije, kad sam malo odrasla, shvatila sam da je za mog oca isto toliko dramatičan bio i odlazak u obližnju prodavnicu (odmah tamo preko puta škole), i vožnja trajektom do suprotnog mjesta (od svega 5 minuta), a o odlasku kolima, na primjer u Herceg-Novi, da i ne pričam! Tamo (i dan danas) ko se usudi da „mota kola po gradu kroz onu užasnu gužvu i bez mjesta za parking“, taj sigurno nije pri čistoj svijesti i zdravoj pameti. Eto, a ni jedno od nabrojenih mjesta nije bilo ni na kakvoj litici, kao  one nedostižne jelke pa dok sam sabrala dva i dva, logično je da je trebalo malo više godina da napunim i iskustva steknem. Jedino mi je žao što tada, u naletu inspiracije, ne napisah kakvu bajku, nešto kao „Čarobna jelka i zlokobni kruševički ambis“, ili na primjer, „Tajna kamenarske litice“, mada me niko živi iz rodnog mjesta ne bi zaozbiljno uzeo. Pogotovo što je i staro i mlado do tih litica i gudura stizalo za tili čas, bilo da je ljeto ili zima, i teško da je iko od njih ikada sreo neku čarobnu jelku. Doduše, viđali bi staru komšinicu Jelku, gore iz najudaljenijih kuća, ali niko nikad nije primjetio da kod nje postoji bilo šta čarobno, ili vezano za jednu takvu rabotu pa je logičnije bilo ne baviti se takvim pisanijama.

Nego, da se vratim ja na operaciju zvanu „jelka“. Kada bi je tata na jedvite jade ubrao i donio kući, prvo je provodila izvjesno vrijeme na kamenom stolu u dvorištu, jer je tamo izvođen izuzetno komplikovan proces uklapanja stabla u stalak. Taj stalak je bio domaće izrade i podsjećao je na veliki drveni znak PLUS, koji nije imao ama baš nikakvu matematičku namjenu, ali ga je u samoj sredini krasio vrlo precizno isječen kružni otvor. E, kad bi u taj otvor pravilno naleglo dno stabla, onda bi jelka konačno bila spremna za svečani ulazak u kuću. Pri takvom jednom svečanom ulasku, obavezno bi neka grana zapela za uska ulazna vrata, izazivajući kod mog oca blagi osjećaj panike, da bi se ta grana mogla odlomiti i tako narušiti simetriju dugo biranog i prirodno besprekorno konstruisanog drveta. Kada bi i ta prepreka, na svu sreću, bila savladana, jelka je napokon bila u kući, spremno čekajući da zauzme svoju prazničnu poziciju.  Međutim, ako ste mislili da bi je onda samo stavili na određeno mjesto i odmah krenuli sa kićenjem, tu ste se, bogme, pošteno prevarili! Ma kakvi! Jer, kad bi se to krasno drvo unijelo u dnevni boravak, tu je tek počinjala cijela priča, sve ovo do sada je bilo skoro pa zanemarujuće. Znate, naša jelka nije mogla nikako da stoji sama na onom stalku, to je bilo prosto nemoguće. Zašto, pitaćete? E pa zato što, kako god bi je okrenuli, zaokrenuli i izokrenuli, po mišljenju mog tate, ona nikad nije stajala dovoljno pravo i dovoljno simetrično. Tu bi onda na scenu stupao najlon za pecanje, odnosno PINGVIN, kako ga dolje popularno mještani zovu. Kako je taj pingvin tanak i proziran, a nevjerovatno izdržljiv, predstavljao je idealno rješenje za  još idealniju nivelaciju novogodišnjeg drveta. Tata je toliko bio pedantan, vješt i precizan u toj vrsti operacije, svojevrstan PINGVIN-NINDŽA, ako ga tako mogu nazvati, da je sigurno sat-dva provodio vezujući jednu granu za nešto na lijevoj strani pa drugu granu za nešto na desnoj, treću kroz četvrtu do pete, a šestu nagore prema sedmoj. Na kraju je cijela jelka izgledala kao da je okružena onim nevidljivim laserima, znate ono u bankama i muzejima, kada je neka vrijednost zaštićena sa bezbroj ukrštenih laserskih traka pa ako samo pogledate prema jednoj, oglasi se zaglušujući, piskavi alarm…E tako je i kod nas bilo, samo bez alarma, na sreću svih ukućana! Ništa se nije vidjelo, ali pingvin je bio svuda oko jelke i ona je stajala toliko savršeno pravo, da bi nam pozavidjeli svi oni romantični junaci iz američkih novogodišnjih filmova, koji u svojim crvenim džemperima sa irvasom, piju vrući kakao i zadivljeno gledaju u svoju jelku, besprekorno okićenu od poda do plafona, sa ogromnom zlatnom zvijezdom na vrhu. E sad, kako je kod nas to divno drvo bilo smješteno sa lijeve strane kamina, zaklanjalo je veliki dio isto tako velike vitrine u ćošku i do njega je tih dana prosto bilo nemoguće doći. Meni je uvijek prosto zadivljujuće bilo kako bi se baba Meri svake godine po nekoliko puta zapetljala u taj pingvin, jer joj je baš tada nešto trebalo iz trenutno skroz nedostupne vitrine. Onda bi se ona prvo nervirala, pa bi je uhvatio smijeh dok je pokušavala da se ispetlja. Jelka bi se pri svakom njenom pokretu prilično zatresla, a tata se unezvjereno, ali odlučno kleo kako nikad više neće u životu ubrati ni jedno jedino drvo, ukoliko se ovo sada otkači i sruši, iako je to praktično bilo nemoguće! Izvjesnije je, dozvolićete, bilo da baba Meri sve do Jovanjdana ostane zapetljana u cijeloj onoj pingvinsko-laserskoj mreži, ali dobro, to je sad već neka druga priča.

E, kad bi i ova faza bila završena, dolazilo je na red toliko očekivano kićenje jelke. Donosila  se odnekud sa gornjeg sprata kuće velika kartonska kutija puna ukrasa i to je nama svakako bio najzanimljiviji dio priče. Međutim, kako su ranije ukrasi bili pravljeni od izuzetno lomljivog materijala i bilo je potrebno da samo malo jače duneš pa da divna sjajna kugla ode u stotine komada, tako meni sa današnje tačke gledišta nikako nije bilo jasno zašto nam tata nije tada omogućio neka zaštitna odijela specijalno za tu namjenu. Pritom ne mislim da bi ta odijela štitila nas, nego upravo sve te predivne ukrase. Na primjer, trebalo je od glave do pete da budemo umotani u onu prozirnu pucketavu foliju, koja dokazano amortizuje sve jače pokrete (ili nedajbože udarce!) i da onda bezbrižno pristupimo zabavi kićenja jelke. Ovako se svaki minut moglo čuti sledeće: „Pazi na tu kuglu, ona je unikat, samo je jedna takva bila da se kupi!“ „Ne uzimaj dvije odjednom, polomiće se!“ „Pazi kuda ideš, završićete na podu i ti i ukras!“ „Vodi računa, taj je najosjetljiviji od svih!“ Da napomenem, koliko god da ste u tom momentu uzeli u ruke „osjetljivi“ ukras, uvijek, ali uvijek je postojao neki koji je osjetljiviji. Pa sve tako u krug! I tako smo ih mi na jastučićima donosili do jelke i kačili ih gdje bi nam se dopalo. Kada bi ih sve smjestili na svoje mjesto, onda bi tata „samo malo“ popravio stvari i čisto zbog simetrije prebacio ovu kuglu ovdje, ovu ovdje, onu tamo, onu ovamo, odozgo dolje i odozdo gore i onda bi jelka izgledala taman kako treba! Na kraju bi dodao malo vate po krajevima, da predstavlja snijeg (to je bio trend tih godina), a ispod, kod stabla, bi umjetnički poređao nekoliko pomorandži tek ubranih u vrtu, da zamaskira onaj drveni PLUS stalak, a i da izgleda „što prirodnije“. Kao da je jelka tog momenta izrasla iz zemlje na kojoj se sasvim spontano našlo dvadesetak pomorandži poređanih u krug. Da napomenem da se tata poslije svakog poteza udaljavao na koji metar od jelke i znalački je posmatrao, čisto da utvrdi kako izgleda kao cjelina i da li negdje EVENTUALNO ima neki prostor da se popuni, što je, priznaćete, poslije svega ovoga bilo potpuno nemoguće.

Eto, tako se kod nas kitila jelka prije čitavih trideset i kusur godina! Interesantan proces je to bio, moram priznati, meni potpuno nezaboravan. I da se ne lažemo, koliko god se trudila danas, ne mogu postići ono što je tata tada postizao, ili se bar meni tako čini. Prvo što nije nikakav problem postaviti plastičnu jelku sa sopstvenim stalkom bilo gdje u stanu, ne treba ti ni pingvin, ni vitrina, a nema ni babe Meri da se onako profesionalno upetlja u mrežu za održavanje jelkine ravnoteže… Drugo, današnje ukrase sve i da hoćeš ne možeš nikako polomiti pa taman da ih sa dvanaestog sprata bacaš dolje na beton, i to po nekoliko puta. Od čega li ih prave, da mi je samo znati… A da ne pričam o tome da u prodavnicama ima da se kupi sve što ti srce, odnosno jelka želi – i vještački snijeg, i lampice u raznim bojama, i nekakvi ukrasni svjetlucavi prah, i još trista čuda bez kojih apsolutno nije moguće zamisliti jedno savremeno novogodišnje drvo.

Svako vrijeme donosi nešto svoje, rekli bi naši stari. U potpunosti sam saglasna, eto na primjer i što se pomorandži tiče. Nekad si imao ovih domaćih mirišljavih voćki u izobilju pa čak i da ih u naletu umjetničke inspiracije iskoristiš za ukršavanje podnožja jedne novogodišnje jelke! I svi bi se mirisi onda pomiješali, i od drveta, i oni voćni, i oni iz šporeta na drva tamo iz kuhinje… Ma milina jedna! Sad pomorandže uvoze iz raznih krajeva svijeta, a one bez mirisa, sa nekakvom debeljuškastom korom, otpadnu ti prsti dok ih oljuštiš! Moraš ih istog dana pojesti, inače načisto propadoše do sutra. Plastična jelka, logično, miriše isključivo na plastiku, mada ti odvlači pogled onako sva svjetlucava i pretrpana kojekakvim ukrasima, mašnama i svjetiljkama. Ukrasi često stoje nesimetrično, gotovo nabacano, jer pustiš podmladak da uživa u svojim kreacijama. Tek nešto kasnije, kad se svi o nekom drugom poslu zabave, uhvatiš sebe kako krišom, da niko ne vidi, prebaciš onu kuglu tamo, ovu gore, one dvije iza, ovu odozgo dolje… I eto ti bajke o čarobnoj jelki. Samo je čekala da bude napisana…