Kako sam provela prvi dan proljeća

Proljeće je stiglo u naš grad. Jeste, bogami! I to na velika vrata, sa isto tako velikom temperaturom i suncem koje te ošamuti dok si trepnuo. Ja čak nisam stigla ni da trepnem, a već sam vidjela dva tramvaja umjesto jednog, pa se prvi sve nekako preliva u onog drugog, ne znam gdje koji počinje, a gdje se završava! Sva sreća te uđoh u pravi, inače bi me vadili iz ruševina rakovičke fabrike, garantovano! Dabome, sve se to dešava prilikom mog povratka kući, poslije priličnog broja časova, nekog mršavog doručka koji sam upriličila još prije nego što je sunce izašlo, i na kraju, nakon pješačenja od škole do stanice po najvećoj vrućini. Dobro ne vidjeh i tramvaj, i trolejbus i šest trotineta zajedno, ne bi me čudilo. Elem, umigoljim se ja nekako u „trojku“, sjednem naravno sa sunčane strane (a kako drugačije!), stavim kaput preko koljena (ujutro je ipak freško), torbu preko kaputa, lijepo se pokajah što i onaj bračni frotir ne ponesoh da se ogrnem, čisto da kompletiram sliku. Poslije devetnaest stanica intezivnog roštiljanja, cvrčanja i gratiniranja, siđem kod Pravnog fakulteta, s namjerom da udahnem malo vazduha i prepješačim jednu stanicu do narednog prevoza. Međutim, sva onako skuvana i zapečena, sa tendencijom promjene sopstvenog agregatnog stanja, osjetim u momentu kako mi klecaju koljena i kako me hvata neka malaksalost. Mudro, kao i svaka četrdesetogodišnja žena-majka-domaćica, procijenim da me spopala teška glad i da mi je šećer pao ispod normale, što se dabome, dalo ispraviti nekim mini zalogajčićem iz isto tako mini marketa. Odlično, jedan mi je taman bio usput, te uđoh klecajući, kao da su mi prije tri sata anesteziju u oba koljena ubrizgali. Izaberem fino šta sam htjela, okrenem se ka kasi i stadoh da kopam po torbi da upriličim neko od platežnih sredstava. Tražim po onim pregradama, prepipavam lijevo – desno, tamo – amo, uđem do struka u sopstvenu torbu, ali avaj! Novčanika nema! Sad već kreće ubrzano prekopavanje, bjesomučno traganje, preznojavanje, nekontrolisano žmirkanje očima punim nevjerice, pojačani tvist sa koljenima i na kraju totalni šok – novčanika  ZAISTA nema! Nestao! PUF!!! Pa šta učinje sa novčanikom, u glavu li te pufnulo, šašava ženo, mislim se očajno! Gdje je mogao da nestane? Ko je uopšte mogao da ga uzme, ma da mi priđe onako zabetoniranoj kaputom usred tramvaja!! Sva tako ubijena u pojam, vratim kasirki stvarčice što sam uzela (čisto da preživim do kuće), izvinim joj se i onako u dubokoj bijedi i crnom beznađu kažem kako sam izgubila novčanik. Ona me potpuno šokirano pogleda, veli: „Gospođo, šta je s Vama, pa eto Vam ga novčanik u ruci!!!“ Eto ti! PUF broj dva!!! Pogledam u sopstvenu lijevu ruku, kad zbilja eto ga – ponosno se bijeli sa svom dekupaž Ajfelovom kulom i Trijumfalnom kapijom, gleda me, ma samo što ne progovori. Pojma ja nemam kad sam ga uopšte izvukla iz torbe, evo i sad pokušavam da se sjetim. Jedino što sam uspjela da rekonstruišem, kao svaki pravi forenzičar, jeste to da ga nisam konstatovala vjerovatno zato što sam u lijevoj ruci držala i kaput, a cijelo ono bjesomučno prekopavanje sam obavljala desnom rukom, pošto sam torbu, naravno, oko sebe okačila u čuvenom „poštar“ fazonu. Što bi u filmovima rekli – kakav nevjerovatan splet okolnosti!!! E sad, vi ćete sigurno misliti da se tu priča završila, da sam ja uredno platila svoje potrepštine i otperjala dvadeset sedmicom direktno za Mirijevo, ali ne!!!! Tu tek dolazi do zapleta, do glavne dramske scene! Jer, kad me prošao onaj prvi šok, kad sam shvatila da nema razloga za sekiraciju, tek me tada čudo stiglo. Uhvati me odjednom slabost, i od stresa, i od gladi, i od vrućine, krene da mi se crni pred očima, noge ne osjećam, mislim se, sad ću u nesvijest da otresem tačno tu pored kase, ispred voća, a dijagonalno od mliječnih proizvoda! Ma samo mi je to još falilo!! Požalim se kasirki, zamolim je da sjednem negdje, a ono ne da nema da se sjedne, toliko je mala prodavnica da jedva čovjek može i da stane! I, tako ja lijepo završih pravo za kasom! Da, da, prvi put u životu! Posjela me fina gospođa kasirka na onu poskakujuću okruglu stolicu, ne znam da li se ona mrda ili ja od slabosti ševrludam! Napoji me vodom, nahrani čokoladnom bananicom draga moja Kosovka kasirka, povratih se nekako… Htjedoh se ponuditi da sama sebi otkucam račun kad sam već za kasom (i da konačno ispunim svoju želju iz djetinjstva!), međutim odustala sam. Ne treba ljudima dodatno strpljenje testirati, znam ja to, pa nemam zalud čedrdeset i još za koji mjesec kusur. Te lijepo platih što je trebalo, uljudno se zahvalih uz brojna izvinjenja i podizvinjenja pa nastavih svojim putem ka Mirijevu. I tako… Proljeće je definitivno stiglo u naš grad! I u moju glavu, po svemu sudeći… 😉 😉 😉

Nedostaje Vam još jedan papir!

Kako istorija kaže, još prije dvije hiljade godina Kinezi su otkrili kako se pravi papir. Iako su žarko željeli da tajnu njegovog stvaranja sačuvaju od ostatka svijeta, nije bilo šanse da je sakriju od upornih i ambicioznih Japanaca. Japanci su, kao vrlo vrijedan i disciplinovan narod, odmah po otkrivanju te iste tajne krenuli da rade duplo više i da proizvode četiri puta više papira od Kineza. Kasnije su postupak izrade usvojili i Arapi, da bi ga preko Španaca donijeli sve do Evrope, negdje otprilike milenijum ranije. Vidite, ako niste znali, papir je izmišljen i stvoren da bi se od njega pravili formulari raznih vrsta i namjena. Tako je. Čitava višemilenijumska istorija ovog čudesnog predmeta imala je za cilj samo jednu jedinu stvar – ne štampanje knjiga, izradu fotografija, i ostalih trica iz te kategorije, već je mjesto na tronu među svim mogućim hartijama pripalo upravo i baš formularima! Sigurno postoji legenda koja kaže kako je neki mudri stari Kinez prišao olistalom drvetu na vrhu planine desno od Kineskog zida, pomilovao hrapavu koru rukama ogrubjelim od svakodnevnog rada u poljima pirinča i uljane repice, i skoro šapćući izgovorio: „Od ove kore će jednog dana postati formular, to vidim i to osjećam.“ Dalje je poznato kako su se stvari odvijale, imamo rezultata na svakom koraku.

Lično, ubijeđena sam da su formulari bili tu i još dok su se koristili pergament i papirus, čak i kad se tekst urezivao na glinenim, drvenim i kamenim pločama. Ma postojali su zasigurno i dok se još na lišću i kostima pisalo, a da ne govorimo o korišćenju svile i drugog raznoraznog platna u iste, formularske, svrhe… I onda, dabome, eto ti drevnih Kineza, tog pametnog i učenog svijeta, shvatiše da nešto tako značajno kao što je jedan formular, ne može nikako više da se pravi od hrpe kojekakvih materijala, već mora da se osmisli nešto jedinstveno i kvalitetno, sasvim dostojno ovih dokumenata od izuzetne važnosti! I eto, napraviše papir, kako je već i prethodno ispričana legenda nagovještavala! Kasnije, tokom vijekova, uvidjeli su da to naizgled krhko i osjetljivo čudo može stvarno svašta da istrpi pa se tako pojaviše i knjige. Nastalo je takođe još mnogo drugih stvari, ali to ovog puta nije tema priče, a i skroz je nebitno! Mislim, danas uglavnom čovjek ode u knjižaru da kupi knjigu jer se uz nju dobija bombonjera, lak za nokte, dezodorans ili tečni puder pa što bih ja, dozvolićete, trošila vrijeme i pisala o nekim naslovima, ili što je još dosadnije o autorima tih naslova (oni i nisu od papira!)? Kao i uvijek, pratim trendove i sasvim dobro znam šta je IN, a šta AUT, molim vas. I, dok o knjigama sam odlučuješ (što se danas sasvim lijepo vidi), o formularima ne možeš sve i kad bi htio. Oni su nešto mnogo, mnogo, mnogo više….

Prosječan čovjek je od svog samog rođenja pa sve do prelaska u drugu dimenziju osuđen otprilike na nekoliko hiljada formulara različite namjene. Ako se i ponovo rodi (ima raznih tumačenja na temu reinkarnacije…), opet će ga sačekati sve ispočetka htio on to ili ne, pa rodio se po sto puta u isto tako stotinu različitih mjesta! Jednostavno, od formulara ne možeš nikada i nigdje pobjeći. Pišu tamo kojekakve priče i snimaju veoma napete emisije o tome ko je uspio da pobjegne iz nekog ozloglašenog zatvora, a niko se ne usuđuje da govori na temu formulara. Zašto? Zato što od ove vrste papira niko nikad još nije umakao. Bježali su ljudi iz najčuvanijih ćelija i to sa skroz udaljenih ostrva, ali od onog NEDOSTAJE VAM JOŠ JEDAN FORMULAR, niko nikada nije… A bogami, kako stvari stoje, nikada i neće…

Formulari su čovječanstvu potrebni za sve živo i neživo. Skroz je netačno kada kažu da čovjek može da preživi jedino u okruženju u kojem ima vazduha, vode i hrane. Ne može tako, treba lijepo da se kaže: da bi jedno ljudsko biće moglo da opstane na planeti Zemlji, neophodni su mu vazduh, voda, hrana i pravilno popunjeni formulari! I to je jedina istina. Jer pazite, džabe se bilo ko od nas rodio, počeo da diše, jede i pije, ako prvo izbezumljeni otac ili majka nisu pravilno popunili nekoliko obrazaca u samom porodilištu, koji se zatim šalju u zgradu opštine pa onda i tu mora da se ide, da bi se, dabome, popunilo još isto toliko obrazaca. U principu, kad dobiješ pečat na papiru, e onda zvanično i postojiš, drugačije te ne bi bilo na ovome svijetu! Mislim, druže, ako nisi zaveden u sedamnaest različitih formulara, džabe te majka rodila! Popuni ti taj i taj papir pa ćemo onda da pričamo, ovako si vazduh, nema te!

Papire treba popuniti, naravno, i pri odlasku na onaj svijet. Mislim, kako si živio na ovom tako sa njega treba i otići. A ako si mogao cijelog života i u svim njegovim segmentima predati više hiljada popunjenih formulara na šalter ovaj i onaj, e onda, prijatelju, možeš i ovaj poslednji put! Doduše, nećeš baš ti direktno, ali bez papira te niko nigdje neće pustiti da odeš, čak ni Bogu na istinu pa ko god da ih popuni i preda! Ne znam kako je sa one strane, možda i tamo traže štogod, ali ti odavde nema mrdanja dok se to pravilno ne ovjeri, pa sad ti vidi šta ti je činiti ako nemaš taj i taj list sa tog i tog šalteras. Po mom mišljenju, ne vrijedi ti se s dušom bez pečata i uvjerenja rastajati…

Inače, formulari ti, osim na početku, kao i na samom kraju života, trebaju i za sledeće: za upis u vrtić, za upis u školu, za upis na fakultet, za upis na magistarske i doktorske studije, za zaposlenje, da se udaš ili oženiš, da kupiš stan, da prodaš stan, da kupiš kuću, da prodaš kuću, da kupiš auto, da prodaš auto, da se razvedeš, da tužiš nekoga, da tebe neko tuži, da uđeš i izađeš iz zemlje, da izvadiš dokumenta kao što su zdravstvena knjižica, lična karta, vozačka dozvola, saobraćajna dozvola i pasoš i tako dalje, i tako dalje… Da ne gnjavim, formulari ti trebaju bukvalno za SVE! Bilo koji važan i nevažan potez u tvom životu je praćen gomilom potrebnih i nepotrebnih papira. I to nije u pitanju samo jedan primjerak! E, kad bi tako bilo… Neeee, to su čitave fascikle ovakvih i onakvih obrazaca, koji se nekada i nedeljama sakupljaju! Nema većeg stresa nego kad pročitaš spisak šta ti sve od papira treba da bi obavio neki od gore pomenutih poslova. Te nekakvi posebni obrasci koji se mogu naći samo u toj i toj knjižari, te onaj ovjeren samo u opštini gdje si rođen, te uvjerenje o uvjerenju da si dobio uvjerenje, te oni čuveni NE STARIJI OD ŠEST MJESECI obrasci, te potvrde da si nešto uradio, kao i potvrde da nešto nisi uradio! A da ne spominjemo one dvostrane obrasce sa posebnim oznakama, koji mogu da se popune i ovjere samo u sobi pod tim i tim brojem, na trećem spratu te i te institucije. Pa kad i taj uspiješ da dobiješ, onda te obavezno pošalju u neku drugu sobu na nekom drugom spratu, da bi taj specijalni obrazac dobio djelovodni broj i zaveo se u pod tom i tom šifrom! A nema šanse da ne pogriješiš sobu, makar jednom! Ajde, da vas vidim, kome se nije desilo da ga pošalju u sobu 7, a tamo te neka nervozna i nestrpljiva gospođa zatrpana poslom pa si joj još samo ti falio, uputi u sobu 7A, pritom se najiskrenije gnušajući tvoje nesposobnosti da potrefiš prava vrata u jednom tako jednostavnom sistemu. A još ako pri svemu tome nisi prethodno uplatio ukupno četrdeset dvije takse u maloj pošti u prizemlju, koja je namijenjena samo za poslove te vrste, a ipak stalno dolaze ljudi da plate račune, jer jasno i glasno piše da je to pošta? A šta ćemo onda? E onda te „otresu“ na onom završnom šalteru samo tako! Kao, NISTE PLATILI TAKSE, c, c, c, c…. Pa onda krene i čitav red iza da cokće, jer zbog takvih kao što si ti nam, u stvari, i nikada neće biti bolje. A realno, i kad platiš sve to što treba i tobože mirno dođeš na šalter da konačno predaš sve prikupljene formulare, dokumenta i uplatnice, tamo te sačeka ona čuvena rečenica: „C! Ne možemo ovo da prihvatimo, nedostaje Vam ONAJ formular!“ Naravno, ONAJ koji nedostaje spada takođe u posebnu grupu, i možeš ga dobiti samo ako prethodno iz opštine u kojoj si prijavljen dobiješ uvjerenje, na osnovu kojeg će ti izdati potvrdu, na osnovu koje ćeš da uplatiš toliko i toliko, u svrhu tu i tu pa da se onda vratiš tamo odakle si sve i počeo, gdje će ti MOŽDA i izdati  nedostajući formular. Kažem MOŽDA, jer ne možeš nikada biti siguran da si sve uradio kako treba. Čak i kad stvarno doneseš sve što je potrebno, uvijek možeš očekivati ono: „A, ne, ne, OVAJ formular niste dobro popunili! Ne treba da stoji datum rođenja, nego datum prijave u opštini rođenja, u godini u kojoj ste se rodili! Molim Vas, provjerite to kod matičara u Vašem mjestu rođenja pa se vratite, drugačije ne možemo da završimo ovo što ste tražili!“ Dabome, ne može da završi ukoliko ne posjetiš matičara u mjestu gdje si se rodio, Zar to nije toliko logično i jednostavno…?

Moji omiljeni formulari su upravo oni već pomenuti – sa nekakvim posebnim oznakama i brojevima. Mislim, toliko čovjeku unesu neku specifičnu atmosferu u čitav proces (valjda zato što su i sami tako specifični), da ih ne možeš lako zaboraviti! Eto na primjer, ja sam upisala fakultet prije nešto više od dvije decenije i nikada, dok sam živa, ne mogu a da se ne sjetim dragih, takozvanih ŠV obrazaca. Sve i da hoću, ne mogu ih otisnuti u zaborav, a pokušavala sam, vjerujte mi na riječ! Pazite, ŠV obrazac se nije popunjavao samo jednom, prilikom upisa na fakultet. No, no, no, on je tu bio svakog bogovetnog semestra! Ali svakog!!! Prosto ti dođe da ne završiš prethodni samo da ne bi popunjavao ŠV obrazac! Vjerovatno zato se toliko i oduži studiranje u pojedinim slučajevima, ozbiljno vam kažem! Jer dok ispišeš sve četiri strane (na kojima se vrte sve neka slična a vrlo različita pitanja), a vjerovatnoća da si sve ispravno popunio je ravna nuli i ničemu, pa sačekaš kilometarski red ispred studentskog referata, pa konačno uiđeš, a tamo te čeka prilično jeziva osoba zadužena za studentska pitanja, pa ako još ustanovi da ŠV nije kako treba!! Ili, ne daj Bože, da si kojim slučajem ZABORAVIO da ga priložiš uz ostala dokumenta!!! Pa, tu već vidiš da nećeš skoro studiranje završavati, da si zalud i upisivao, ako već nisi u stanju da popuniš i priložiš jedan obični ŠV obrazac. I to će ti svaki referent za studentska pitanja potvrditi, bez daljnjeg! Savjesni su oni i dobro procjenjuju ljude pa razmisli malo ako ti kažu da nisi za dotični fakultet, jer, činjenica je da bez ŠV obrasca nema upisa, a bez upisa nema završetka, a ako ti nije stalo da upišeš i završiš, onda o čemu dalje pričati? Onda nisi ni za šta i idi kopaj kanale, ili radi neki drugi pošten posao, kad već nemaš ŠV obrazac i nije ti bilo stalo da ga ispravno popuniš i priložiš. Mislim, sami svoju sudbinu krojimo, a ti je zapečati, ako si tako već odlučio. Što bi stari rekli, sam pao – sam se ubio. Ili u ovom slučaju: sam pao, sam nije popunio ŠV obrazac, sam se ubio…

Eto, pokušah ukratko da vam prikažem čudesni svijet formulara i to sve od drevnih Kineza pa do danas! Da budem iskrena, laknulo mi je što pronađoše papir. Mislim, volim ja drveće i u suštini mi je žao što strada zarad tako neslavne uloge, ali nemojmo se lagati, ko bi još volio da urezuje ŠV obrazac u kamenu ploču? Ili da ga oslikava na svili pa još pogriješi i sa takvim proizvodom uđe u studentski referat… Ovako, ponoviću, papir trpi sve! A sada me izvinite, odoh do knjižare, dijele začin od sušenog povrća uz najnoviji bestseler, a valja mi supu zakuvati…