Učitelj

Prošle srijede u školama se slavila školska slava – Sveti Sava, a nekakva neobična organizacija gore sa nebesa uredila je da baš tog dana na daleke pute ispratimo našeg starog, mjesnog učitelja. Ima neke simbolike u tome, priznaćete. Jedan posebni, školski krug se zatvorio i po mom skromnom mišljenju, to je sasvim u redu. Jer, ako je učitelj neodložno morao da ode, onda je baš lijep dan izabrao, ma ne može ljepši! Čista logika je da, ako dvije trećine života provedeš u učionici, red je da te ta ista učionica na neki način i isprati na poslednji veliki, sada najveći odmor. Istina, nepravedno je što u ovakvim situacijama niko, pa ni jedan učitelj, nema prava na dodatne i dopunske časove, ali tako to ide. Fond se ispunio, sve lekcije su održane i valja ići dalje…

Učitelj je bio jedna veoma posebna, originalna i nesvakidašnja ličnost i to će vam svaki mještanin koji ga je poznavao, potvrditi. A kako je živio i radio u našem veoma malom mjestu, slobodno mogu da kažem da nema kuće koja ga nije znala. Izveo je generacije i generacije iz tih istih kuća i ko god da je imao čast roditi se u drugoj polovini prošlog vijeka, taj je neizostavno prošao kroz učiteljevu klupu i odgovarao pred njegovom tablom. I zato, kada neko tako važan napusti ovaj svijet, imate osjećaj kao da je čitav jedan dio istorije otišao sa njim. A ako je jedna ista osoba učestvovala u životima tolikih duša, onda je taj dio istorije još i vrijedniji pa je red da mu posvetimo po koju riječ i misao. Dirljivo je kada se, kako prolazi vrijeme, iz dana u dan polako gase i prekidaju spone koje su nas čvrsto vezivale za djetinjstvo i odrastanje. Čudna je ta komandna tabla gore, neke lampice isključi, neke nove uključi, a na nama je da se snalazimo u svemu tome kako znamo. Nije baš uvijek jednostavno, ali drugačije ne može, sve je već odavno dokazano.

Moja malenkost je kod učitelja završila treći i četvrti razred osnovne škole. Jednu učionicu u školskoj zgradi dijelili su prvi i drugi razred na čelu sa učiteljicom, dok su u drugoj učionici bili učiteljevi trećaci i četvrtaci. I to su bila jedina četiri razreda u mjestu. Poslije se išlo u mnogo veću školu, u susjedno mjesto, ali to je već neka druga priča. Sistem rada je bio takav da se pola časa radilo sa jednim, a pola časa sa drugim razredom, dok su ovi prethodni za to vrijeme radili ono što bi im učitelj zadao. Inače, bilo je vrlo malo učenika po razredima pa su vjerovatno zato i časovi bili tako osmišljeni. Konkretno, u mojoj generaciji bilo je svega šestoro djece – tri muška i tri ženska predstavnika. Mala grupa, ali odabrana 🙂 ! I baš lijepe uspomene nosim iz tog vremena, kada je naša vesela družina vladala školskim hodnicima, odnosno hodnikom u ovom slučaju. Sad smo svi „kud koji“, od Australije do dalekog Beograda 🙂 , ali kilometri svakako ne spriječavaju ovaj djelić istorije da nas ponovo poveže. To su te vrijedne životne stvarčice! 🙂

Učitelj je bogme bio strog, da se ne lažemo. I to strog u pravom smislu riječi, iako to za nas nije bila neka prepreka ka dogodovštinama i raznim zanimacijama. Umio je učitelj i te kako da povisi ton, pa smo se svi svojski trudili da ga ipak održavamo na što nižim frekvencijama. Ali kako svaki razred ima svoje bube i bubice, taman imao i svega šest duša, tako je i ovaj naš često upadao u neprilike. Naravno, bila je tu i velika količina sasvim „priličnog“ ponašanja, ali je ovo drugo mnooooogo zanimljivije za prepričavanje :-). Sjećam se jednog događaja, bio je Osmi mart – dan žena i sasvim je logično da je po školskom planu i programu bio predviđen razgovor na tu temu. Prirodno, učitelj se tome i posvetio. Imao je veoma lijepo osmišljen uvod u čitavu priču, ili bolje rečeno, imao je lijepu ideju o cijelom tom uvodu, jer kad je naša grupa stupila na scenu, stvari su iznenada poprimile sasvim neočekivani tok. Inače, plan je bio da nas učitelj pita koja je najljepša riječ na svijetu, pa da mi u nekom momentu odgovorimo sa MAMA i onda da lijepo, preko tog neprikosnovenog stuba porodice, stignemo i do ostalih pripadnica ženskog pola, a samim tim i do tekućeg praznika. Međutim, mi ni da mrdnemo od uvoda! Kako nas je učitelj pitao da kažemo najljepšu riječ na svijetu, mi smo krenuli da vezemo i da se nadvikujemo: SUNCE, SRCE, CVIJET, RUŽA, NEBO, PRINCEZA, ZVIJEZDA, PRIJATELJSTVO… Da je kojim slučajem tada bio kakav DAN ASTRONOMA, DAN BOTANIČARA, ili možda DAN MEĐULJUDSKIH ODNOSA, tu bismo se svakako istakli, a ovako, MAME ni na vidiku! Vidimo mi da se učitelj unervozio, uzvrpoljio, šeta li šeta tamo – amo po učionici, a mi se ubismo ređajući sve ljepše i ljepše riječi. Vrhunac je bio kada je moj drug uzviknuo: „Golub!“ A njemu će učitelj: „Ma nije golub!“ Kad, eto ti mog drugog, najboljeg druga, sav ponosan diže dva prsta i ispali: „Znam ja! Galeb!“ E, kod tog galeba nam je pukla pogibija: „Kakav galeb sad?! Pa je li galeb slavi Osmi mart??? Slavi li??? Pa MAMA je trebalo da kažete! Danas je dan žena, ne dan galebova!!!“ I jeste nas malo bilo sramota što se tako važne riječi ne sjetismo, ali ako kojim slučajem naiđete negdje na neko udruženje galebova kako proslavlja ovaj važan praznik, znajte da je za to zaslužan upravo naš četvrti razred, iz mjesta tog i tog, godine osamdeset i neke 🙂 !

Drugom prilikom, tokom jednog skroz neprazničnog dana, desilo se da je učitelj ispitivao trećake sve ono što su prešli iz poznavanja prirode i društva. Za to vrijeme, mi četvrtaci smo pisali nekakav sastav iz srpskog jezika. Kako svaki razred ima svoje dobre i ne baš tako dobre predstavnike, tako se i ovdje istakla jedna učenica, koja nikad ništa nije ni učila, ni pisala, ni čitala, niti je sva ta golema nauka ikada uspjela da je zainteresuje. I baš je nju učitelj izabrao za odgovaranje, a mi ostali smo taj mučeni proces posmatrali i bio nam je mnogo zanimljiviji od nekog tamo dosadnog sastava. I, propituje učitelj našu junakinju, a ona ni slova da zucne, ni glasa da pusti! Samo čeka da sjedne i završi sa svime što je snašlo. Ali ne da se uča, uporno pita, postavlja podpitanja, subpitanja, pitanjca, podpitanjca i sve ostale vrste, ne bi li je naveo makar nešto da kaže, da ne piše jedinicu u dnevnik. Na samom kraju tog stradanja zamoli je da mu nabroji bar pernate domaće životinje, ma samo neka kaže koje su i neće je više ništa pitati! I kaže ona jednu, jedva nekako drugu i opet muk. Utoliko joj moj drug šapne: „Kornjača!“ Ponovi ona to kao iz puške, uopšte ne razmišljajući šta priča, već se samo radujući što će se konačno muke osloboditi. Veli učitelj naš: „Kornjača??? Je li kornjača??? Pa je li ima ta tvoja kornjača perje??? Ja takvu još vidio nisam, a ti ako je imaš, donesi, pa da i mi to čudo upoznamo! Sjedi!!!“ Naravno, mi smo se prevrtali po klupama od smijeha, što je povuklo za sobom razne poslijedice, međutim, koji smijeh je slađi od onog zabranjenog? Pa to ne zaboravljaš dok si živ 🙂 !

Još jedan događaj koji pamtim jeste onaj sa čuvene školske radne akcije. Kako je još uvijek bilo vrijeme Titovih pionira, i malih i velikih, tako su i ovi događaji uveliko bili aktuelni i u školama i van njih. Ova radna akcija podrazumijevala je čišćenje i sređivanje školskog dvorišta, uzduž i popreko. Čupao se korov, sakupljalo opalo lišće, uklanjali papiri i ostali nepoželjni predmeti. Učestvovala su sva četiri razreda, dakle nas dvadesetoro, eventualno dvadeset petoro 🙂 . Međutim, mom drugu je palo na pamet kako mi kao najstariji, ne treba da radimo, već da sjednemo na zidić, posmatramo ostale i pošteno se odmaramo. Ta riječ – POŠTENO – nekako je postala moto čitavog događaja, a bogami i radne akcije. Vođeni sopstevnim vizijama i idejama, a isto tako i čvrstom voljom druga iz razreda, sjedjeli smo na onom zidiću, pekli se na suncu i kako nas neko od mlađih pita zašto ne radimo, a mi istog momenta pesnicu u vis i ponosno uzvratimo: „Mi ne radimo! Mi smo pošteni ljudi i pošteno ćemo da odmaramo!“ Tek što je naš vizionarski štrajk počeo, kad eto ti učitelja pred nas, čovjek potpuno zgranut, ne vjeruje šta vidi i pita zašto ne pomažemo ostalima. Opade polako štrajkačka atmosfera, svi progutamo knedlu, iako se onaj drug – vođa ipak odvažio i klimavim glasom odgovorio isto ono: „Mi ne radimo! Mi smo pošteni ljudi i pošteno ćemo da odmaramo!“ „A je li tako? E pa, sad ćete POŠTENO da ustanete sa tog zida i još POŠTENIJE  da očistite cijelo dvorište! Brzo! Daću ja vama POŠTENO!“ I tako, završi se najveća učenička buna u istoriji mjesta, dvorište se preporodi, a onaj zidić ostade kao jedini nijemi svjedok burnih istorijskih previranja. Iskreno, nikad mi nije bilo jasno kakve veze imaju pošteni ljudi i pošteno odmaranje sa čupanjem trave, ali da je poslužilo svrsi i ušlo u školsku istoriju, tu sam svakako saglasna 🙂 !

Veliki je broj uspomena koje me vezuju za učitelja i cijeli taj period školovanja. Kako ovo pišem, tako me sa svih strana bockaju razne dogodovštine i anegdote, mogla bih još deset ovakvih priča napisati. Međutim, staću baš ovdje, jer nije poenta u broju riječi i rečenica, već u želji da se na svoj način oprostim od starog, dobrog učitelja. Na isti taj način odajem počast i cijeloj jednoj eri koja je njegovim odlaskom završena. Poštovani druže učitelju (tada je bio DRUG učitelj…), nadam se da ste lijepo putovali i još ljepše stigli tamo gdje su Vas zvali. Bogami, vrijeme je da se POŠTENO odmorite, zaslužili ste! Vidite da je imala smisla ona naša štrajkačka parola, a bilo mi je potrebno trideset godina da shvatim njenu pravu namjenu. Eto, uvijek sve dođe na svoje! A što se najljepše riječi na svijetu tiče, biću slobodna da Vam danas odgovorim iako nije nikakav praznik, već običan februarski dan. Lično, mislim da je najljepša i najdragocjenija riječ koja postoji ŽIVOT, pogotovo kada u njemu ostavite toliko traga. A Vi ste ga dolje, u onom našem malom mjestu, svakako ostavili i to u velikim, velikim količinama. Srdačan pozdrav!!! S beskrajnim poštovanjem, generacija iz osamdeset i neke…

Advertisements