Kad krenuh sa knjigama na put

Kad siđeš sa trajekta u Kamenarima (Ili catare, kako je dolje zovu) pa kad kreneš lijevo magistralom koja vodi ka Herceg – Novom, vidjećeš odmah sa desne strane, tačno uz samu ulicu, čitav niz starih kamenih kuća. Sve su spojene jedna sa drugom, jedino se između prve dvije može vidjeti skroz uska uličica, koja stepenicama vodi naviše i zavija ulijevo, ka još nekoliko grupa istih takvih kuća. Na njihovim gornjim spratovima oduvijek su živjeli ukućani, dok su prizemlja tokom ranijih decenija i decenija imala sasvim različite namjene. Između ostalog, često su se izdavala zakupcima, zainteresovanim da otvore kakvu radnju, pekaru ili pak objekat ugostiteljskog tipa. Svega je tu bilo, kad malo bolje razmislim. Doduše, nikad u isto vrijeme, i nikad na neki duži period, a opet sasvim dovoljno da ti zagolica sjećanje i inspiriše na neku nostalgičnu priču.

Ja, na primjer, vrlo jasno pamtim kako je u jednoj od tih kuća dosta dugo opstala prodavnica prehrambenog tipa, koju su svi stariji zvali PE-KA-BE, a čije smo ime, sasvim logično, usvojili i mi mlađi. U to vrijeme nikako mi nije bilo jasno ko je, i iz kog razloga, jednoj prodavnici nadenuo tako besmisleno ime, koje u mom mozgu nije imalo veze bukvalno ni sa čim, a kamoli sa onim što ćeš svakodnevno jesti, piti i kuvati. Kako smo lijepo i logično onu drugu prodavnicu, dolje na dnu stepenica naše kuće, zvali KOD IVANKE, što je i bilo sasvim za očekivati, jer je svima poznata teta Ivanka iz Đurića bila njena legitimna vlasnica. I tako si lijepo znao i kod koga kupuješ, i šta kupuješ, a ovo, božemeprosti, PE-KA-BE (ili kako bi naša baba Meri na svom maternjem engleskom izgovarala PI-KEJ-BI, što mi je unosilo još veću zabunu!), nit’ znaš odakle je stiglo, nit’ ko mu je vlasnik, a i ako je imalo vlasnika, onda on zasigurno nije bio ni iz Jošice, a ni iz Đurića, kao naša dobra teta Ivanka. Bilo kako bilo, PE-KA-BE se kod nas zadržao duži niz godina, a ja ću ga svakako pamtiti i zbog imena, a i zbog našeg rođaka (iz Kraljeva rodom), koji je jednog jutra otišao tamo da mu daju svježi jogurt, jer „ovaj koji je prethodnog dana kupio VRIŠTI“ (prokisao, da stručno objasnimo). Meni je i dan danas najiskrenije žao što nije bilo neke kamere na licu mjesta da snimi taj neponovljivi trenutak primopredaje VRIŠTEĆEG jogurta potpuno šokiranoj prodavačici, i iznerviranog rođaka koji nije mogao čudu da se načudi što ga ubjeđuju da vrište čeljad, a ne mliječni proizvodi, a lično on je imao toliko sličnih iskustava.

Poslije famozne PE-KA-BE prodavnice, otvorio se u prizemlju jedne od kuća i salon namještaja. Bilo je to prilično zanimljivo, moram priznati, jer u takvu radnju ne ideš svakog dana, kao po hleb, mlijeko i ostale potrepštine, i nije baš da ćeš jutro za jutrom govoriti nekome iz familije: „Idi do prodavnice i kupi jednu policu, nogu od stola i onu zelenu fotelju, ali da sve bude svježe, nemoj kao juče da ne pogledaš datum!“ Ne, ne, ne, ovo su bili posebni momenti, kako za onoga ko odluči da se u mjesnom salonu namještaja ponovi za novu kuhinju, ugaonu garnituru ili spavaću sobu, tako i za sve ostale mještane koji bi se tu zatekli prilikom biranja, plaćanja, i uopšte, svih ostalih trgovinskih procesa. Iskreno, često nisu ni morali da budu prisutni tokom tako važnog događaja, jer bi se u vrlo kratkom vremenskom roku vrlo detaljno saznalo ko će sjedjeti na novom kauču i spavati u novom krevetu, a to je, dozvolićete, za jedno tako malo mjesto uvijek bilo od velikog društvenog značaja.

Otvarala su se u tim prostorijama svakojaka druga čuda, i potrebna i nepotrebna, logična i nelogična, ali meni je svakako u najljepšem sjećanju ostao period kada je je u jednoj od njih radila knjižara. Istina, ona se u Kamenarima održala svega četiri godine (1984 – 1988), ali izgleda sasvim dovoljno da obilježi čitavu jednu posebnu i nezaboravnu fazu naše porodice, a bogami i našeg malog mjesta.

Ovu knjižaru, koja je nosila vrlo jednostavno i kratko ime -„Uzor“- otvorio je osamdesetih godina prošlog vijeka upravo jedan od mještana, profesor Mato Mijajlović. Sad bi za očekivati bilo da napišem da je u pitanju profesor književnosti ili nečega tome slično, ali ne! Mato je u Boki, a pouzdano znam i šire, ostao poznat i priznat kao vrsni profesor matematike i stručnjak za ovu ni malo laku nauku. Jeste, bogami, baš za matematiku, ni manje ni više! Vršnjak mog oca, njegov prijatelj iz djetinjstva, i neizostavna ličnost u školovanju generacija i generacija cijele hercegnovske opštine, živio je u Kamenarima, a radio u gimnaziji, u Herceg – Novom. Pored posla u školi, Mato je ovoj zahtjevnoj vještini podučavao i kod kuće, pojedinačno i u grupama, kako je kome trebalo. Ko god da je imao problema sa matematikom (a da se ne lažemo, imali smo ih mnogi!), obavezno je išao kod profesora Mata na časove, a on je te časove držao toliko posvećeno, skoncentrisano, precizno i pedantno, da si prosto morao naučiti ono što se kod njega radilo, sve i da si se tvrdoglavo zainatio da nikad ama baš ništa iz matematike naučiti nećeš! Eto na primjer, ja sam vam živi svjedok takve jedne situacije, jer kad su me negdje gore oblikovali i sklapali prije dolaska na ovaj svijet, neki od majstora je prosto zaboravio da na određeno mjesto uglavi i talenat za matematiku, te ti ja tako ostadoh bez njega, ni kriva ni dužna. Dabome, kako mene uskratiše za tako jedan važan sastojak, tako nekom drugom dadoše i više nego što je trebalo pa se dolje na zemlji ipak uspostavila kakva-takva ravnoteža, jer i dan danas oni koji manje znaju, uče od onih koji su za to talentovani. Ne samo iz matematike, nego i iz bilo čega drugog. Jer kad bismo svi sve znali , ja zasigurno ne bih onako očajnički gledala u NA-LIVADI-SU-TRI-KUĆE-KOJA-JE-NIŽA-AKO-JE-TREĆA-ŠIRA zadatke, a prof. Mato ne bi imao kome da ih objašnjava. Niko ne bi bio potreban nikome pa kamo ti onda uspomene i šta bih ja danas uopšte ovdje pisala…?

Dakle, kao i ostala mnogobrojna čeljad, mlada i malo starija, tako sam i ja iskusila časove matematike kod ovog čuvenog profesora. Nije da sam baš krenula da ih pohađam iz lične ljubavi prema računskim operacijama, jednačinama i nejednačinama, već me na to, istinu govoreći, teška muka natjerala. Te godine, u prvom razredu srednje škole, ostaviše me dušmani sa jedinicom sve do avgusta pa je, bogami, ili valjalo popravljati, ili da popravljaju mene vraćajući me još jednom u isti razred da detaljno u moždane vijuge utisnem ono što ih je prošli put zaobišlo. Kao sad se sjećam kotorske gimnazije, profesorke matematike koja nas je žnjela kao zlatnu lelujavu pšenicu u polju (ne)znanja kad joj vrijeme dođe, i sebe koja sam prva junački u toj žetvi pala. I šta ću, nije mi bilo druge nego da krenem „kod Mata na matematiku“, kako se to popularno kod nas govorilo. Tako sam uživala do avgusta – dok se svi kupaju i sunčaju, ja knjige pod ruku i pravo na čas! Doduše, nisam bila sama, još je tu palih boraca bilo pa smo se svi nekako u toj zajedničkoj muci i združili, nas šest napaćenih duša na frontu, prsa u prsa sa nemilosrdnim zadacima u kojima obavezno moraš izračunati kolika je površina fudbalskog igrališta AKO SE ZNA da je njena polovina šest puta veća od četvrtine susjednog bazena na kvadrat (od ovog AKO SE ZNA naročito me jeza podiđe, jer sve se nešto kao ZNA, a u stvari sve sam moraš izračunati i eto ti ga već problem u najavi!) . I pravo da vam kažem, savladala sam sve to što mi je trebalo! Ne za neku visoku ocjenu, naravno, ali da mogu bar na miru da upišem sledeći razred i da se nastavim baviti onim što me istinski zanimalo. E, tu sam profesoru Matu baš onako iskreno, od srca zahvalna pa iako sam svjesna da već duže vrijeme računa na nebeskoj računaljci, nije zgoreg da to opet spomenem. Nikad ne znaš gdje se sve riječi mogu čuti…

Osim matematike, profesor Mato je izuzetno volio i knjige, i sve što je za njih vezano pa je tako, pomenute ’84. godine, u malom, prilično skučenom prizemlju jedne od kamenih kuća, otvorio svoju knjižaru. Iskreno, mislim da je to jedna od najljepših stvari koja je mogla zadesiti jedno tako malo mjesto kao što je naše. Prvo, zato što svaki i najmanji kutak u kojem možeš naći makar dva različita naslova, predstavlja u stvari, prolaz ka nekim potpuno novim svjetovima i dimenzijama. A zamislite koliko se takvih prolaza otvori pred vama kada uđete u jednu pravu pravcatu knjižaru, i gdje sve pomoću njih možete stići a da ni korak niste napravili. Drugo, čitavo bogatstvo informacija ti je dostupno na jednom malom prostoru i neophodno je samo prstom pokazati za koju od svih tih informacija si spreman, prelazeći tog momenta prag od knjižare. Treće, ne postoje ljepša mjesta od onih gdje se prodaju knjige. I to naročito od onih malih, autentičnih, koje dišu tačno onako kako im i vlasnik diše, a miris novih, svježe ukoričenih naslova, često i ne baš pedantno složenih po drvenim policama, prati te na svakom koraku. Takve su mi knjižare vazda bile najmilije, pogotovo što kad posjetim neku od njih, tačno znam da ću naići na nešto posebno i nesvakidašnje, što ni na jednom drugom mjestu ne bih našla. Takva je bila i ova naša knjižara, zato i vrijedi o njoj par riječi napisati, da se ne zaboravi, šteta bi bilo…

U knjižari „Uzor“ nema ko tada nije pazario, bar što se našeg mjesta i okoline tiče. Moji su svako malo kući donosili i pojedinačne primjerke, i cijele komplete svih mogućih žanrova. Mislim da ne postoji klasik koji danas ne krasi policu naše kućne biblioteke. Jeste, baš biblioteke, jer tolike knjige je trebalo negdje i smjestiti pa su moji roditelji, otprilike u to vrijeme, angažovali izvjesnog mjesnog stolara da jednu od spavaćih soba na spratu kuće obloži policama od poda do plafona, da bi svaki pisani primjerak našao svoje mjesto. Iskreno, mišljenja sam, da je kojim slučajem knjižara „Uzor“ potrajala do dana današnjeg, morali bi dograditi i pomoćni objekat da se može porodica smjestiti, jer bi se sve ostale prostorije u već postojećoj kući lagano predale pod najezdom polica, a svi stolari iz Boke kotorske došli da žive i rade u Kamenarima. To bi za njih bilo zlatno doba u karijeri i o tome bi se zasigurno učilo u knjigama iz istorije stolarstva i sličnih zanata.

Profesor Mato je uvijek u svoj knjižari imao izbor knjiga za zavidjeti. Sam je birao šta će prodavati, sam je sve naslove nabavljao, često putujući po većim gradovima tadašnje Jugoslavije (prvenstveno Beogradu) tragajući za primjercima za koje je smatrao da se obavezno moraju naći na njegovim policama. Bilo je tu i antikviteta, i rijetkih knjiga, i novih, savremenih naslova, i udžbenika za školu, i putopisa, priručnika, čitave oblasti posvećene samo djeci, ma nema šta se tamo nije moglo primjetiti. Kako pređeš onaj grbavi kameni prag, sa svih strana su te gledali različiti nazivi, zapljuskivale svakojake boje u bezbroj nijansi. Toliko je sve nekako bilo pretrpano i zatrpano tvrdim i mekim povezima, koricama većih i manjih dimenzija, tanjim knjižicama i debelim, teškim knjižurinama , da si se često pitao kako je to sve stalo u par kvadrata, i da li će prilično mali broj polica izdržati toliki teret, a da ti ne doleti na glavu baš onda kad si počeo da biraš šta ćeš kupiti. Međutim, na kraju bi svoju kupovinu sasvim bezbjedno obavio, a kao dokaz da si baš u toj knjižari pazario, dobio bi priznanicu sa autentičnim pečatom na čijem je tamno ljubičastom otisku pisalo KNJIŽARA „UZOR“. Nadam se da se taj pečat još negdje čuva, kao dragocjen svjedok davno minulih dana, i jednog vremena koje se, tako posebno kakvo je bilo, više ne može vratiti…

Kad se knjižara „Uzor“ otvorila, ja sam imala osam godina, i to je otprilike bio period kada je počelo moje putovanje sa knjigama. Prvi ozbiljniji naslov koji sam možda godinu ranije pročitala, a poslije kojeg nikad nisam ni prestala da čitam, jeste lektira „Hajdi“, koju nam je učiteljica Nada zadala da pročitamo za vrijeme ljetnjeg raspusta. „Progutala“ sam je za vrlo kratko vrijeme, silno se sekirajući što je Klara u invalidskim kolicima, što je Petrova baka slijepa, i što Hajdi mora da spava na gomili slame u potkrovlju kolibe, na samom vrhu planine, pa je to sve bocka i žulja, a djed joj je pritom vazda ljut i nikad mu ne možeš udovoljiti, Bože me sačuvaj! I nisam je pročitala tada jednom, već nekoliko puta, uvijek se iznova radujući trenutku kada Klara konačno ustane iz kolica, a djed se konačno otkravi pa svi zajedno vrate u grad tetku koja je došla da vodi Hajdi sa sobom. E kakav mi je to gušt bio, ne može se opisati. I mada danas sretnem na desetine osoba kakva je Hajdina tetka, i mada se često i sama ponašam kao Hajdin djed, uvijek se toliko rado sjetim tih svojih prvih upečatljivih čitalačkih momenata i smatram ih za jednu od najvrijednijih i najljepših stvari koje su na mene duboko uticale.

Poslije „Hajdi“ su stvari prosto išle same od sebe, sve se nekako slagalo i namještalo. U kući smo već imali prilično lijepu zbirku knjiga, a kako se koju kuću dalje, otvorila i nova prodavnica knjiga, nekako su svi djelovi slagalice došli na svoje mjesto. Sjećam se novog, tek pristiglog kompleta bajki i priča, bio je izložen na najnižoj polici, na samom ulasku u knjižaru sa lijeve strane. Svaka knjiga je imala tvrde, sjajne korice, u različitoj boji. Takođe se sjećam da nam je mama na svakih nekoliko dana davala novac da kupimo po jednu knjigu iz kompleta, a ja bih onda sa tim novcem zgužvanim u ruci odtapkala do knjižare i onda pola sata birala koju tog puta da kupim. A nerviralo me što za koju god da se odlučim, činilo mi se da je ona druga bolja i zanimljivija pa sam jedva čekala da se za koji dan vratim i donesem i nju kući. Uz to bih obavezno „snimala“ šta se još nudi, i šta bi bilo zanimljivo za pročitati. Bilo je tamo i slikovnica, i bojanki, i opet cijeli komplet papirnih lutaka za oblačenje, koje su mi u to vrijeme bile prava pravcata opsesija! Redovno sam ih sjeckala kada bi izlazile na pretposlednjoj stranici „Politikinog zabavnika“. Međutim, kada sam u knjižari vidjela ova remek djela papirnih kreacija, bila sam potpuno opčinjena. Niko me nije mogao ubijediti da na svijetu postoji savršenija zbirka papirnih lutaka, nego što je to tada u knjižari „Uzor“ bilo. I svašta sam još ja tamo pronalazila. Nešto bi mi kupili, nešto bih dobila za rođendan, ili tako neku prigodu, a nešto je ostajalo i u knjižari, dabome, ne možeš sve u životu imati. A i ako imaš, ne možeš odjednom dobiti, već jedno po jedno, čekajući strpljivo i predano, kao one bajke i priče iz kompleta…

Eto, tako ti ja od onda vječito putujem sa nekakvim knjigama. Vučem dvije za sobom, tri pod rukom, a nekoliko guram ispred sebe. Ne znam ni kuda sam sa njima krenula, a ni kuda ću stići, znam samo da je pravac dobar. Znala sam to još onomad kad je Klara ustala iz stolice, a djed prvi put sišao u selo, u crkvu, zajedno sa Hajdi. A i onda kada mi je uzor bio „Uzor“.

Danas nikad više knjiga, a čini mi se da se sve manje čita. Knjižare ogromne, sa hiljadama naslova, kad uđem ne znam šta bih prije pogledala. Sve složeno „pod konac“, po kategorijama, piscima, žanrovima. I lijepo je, na neki svoj novi, moderan način, lagala bih kad bih rekla da nije. Ima svakakvih bajki, i trista vrsta papirnih lutaka! Ali, bogami, lijepo bi bilo opet zapeti o kakav grbavi kameni prag i prebirati po pretrpanim policama. Prosto da dušu malo nahraniš i vratiš se tamo gdje si nekada bio…