Dnevnik iz proljećnog karantina – po istinitim događajima (dio 2.)

21. MART 2020.

DAN 6.

Dragi dnevniče,

Danas sam se malo podsjetila lektire iz osnovne škole, i to naročito jedne, a riječ je o nadaleko poznatoj knjizi „Alisa u zemlji čuda“. E sad, jeste čudno kako mi je baš taj naslov pao na pamet, međutim kompletna situacija, koju već danima unazad pratim, zaista me navela da se osjećam kao da već duže vrijeme sjedim kod Ludog Šeširdžije na čajanci, a ne postoje naznake da će se taj događaj skorije završiti. Naime, primjetila sam da mi se neke stvarčice u glavi nikako ne uklapaju i koliko god se ja trudila na bilo koji način da ih spojim, one opet tvrdoglavo odu svaka na svoju stranu, praveći opštu konfuziju u mojim moždanim ćelijama. Evo o čemu se radi…

Poslednjih pet dana, kad god uključim TV i radio, ili pristupim nekoj od društvenih mreža, stalno čujem i vidim jedno te isto: OSTANI KOD KUĆE i po stotinu puta OSTANI KOD KUĆE! I tako po cijeli dan! Onda izađem na terasu, ili pogledam kroz prozor, a ono – svi su napolju, niko u kući nije ! Prava proljećna idila: djeca se igraju u parku, skaču po svim igralištima oko zgrade, stariji sjede na klupama i razmjenjuju iskustva, mame šetaju bebe u kolicima, kotrljaju ih onako u grupama i ćaskaju… pogledam lijevo dolje, skroz preko puta – kafić na dva sprata krcat! Svi sjede, kafenišu, hvataju vitamin D. Zatim opet pogledam TV – opet svi govore OSTANI KOD KUĆE! Počeškam se po glavi, razmišljam, kakvo je ovo čudo nebesko? Je li ovaj moj prozor nekakav portal u drugu dimenziju, prolaz ka paralelnom svijetu, gdje svi žive u sastavu iz petog razreda „Proljeće je došlo u moj kraj“? Ili možda ovo brdašce na kojem se nalazi naselje sa zgradom u kojoj živim, kasni jednu godinu za svim aktuelnim događajima, te je kod nas u stvari tek godina pod brojem 2019? Ili je pak vanredno stanje samo u sobi moje djece, gdje se po vascijeli dan nas troje preganjamo ko će šta da pospremi, i kada će NEKO konačno igračke (po završetku sa igranjem) vratiti na svoje mjesto. Da ne pričam o onim kartonskim valjcima od toalet papira, koje moja ćera vječito bojadiše, lijepi, posipa šljokicama, umače u tempere, ušiva sa nekim konopčićima… oni su svuda po sobi izloženi! I pouzdano mogu da tvrdim da to dijete od kartonskih toalet valjaka može da napravi sve što joj u momentu zatražiš, bez problema! Samo joj daj lijepak, boje i šljokice, i sve će da završi! Jedino što ne znam kako da joj objasnim da ti toalet valjci trenutno predstavljaju jedan od luksuznijih umjetničkih materijala, i da će sa tom situacijom morati da se nosi kako zna i umije… Svako svoju muku muči! Nego, da se vratim ja na onu moju Alisu i Ludog Šeširdžiju, jer bih voljela da riješim ovonedeljnu nedoumicu i otarasim se već jednom te šašave čajanke. Pošto su male šanse za bilo kakav vremenski portal, crvotočinu, i putovanje u godinu nazad, i pošto je situacija vrlo, vrlo realna, i sa ove i sa one strane mog prozora, ja bih se poslužila nekim trikovima, da bi se sve dovelo u kakvu-takvu ravnotežu. U suštini, vrlo je prosto – ako svuda kruže apeli OSTANI KOD KUĆE, a vrlo malo ljudi to čini, ja bih onda taj apel samo malčice izmijenila i napisala bih, na primjer: NEMOJ NIKAKO I NI U KOM SLUČAJU OSTATI KOD KUĆE, MA NI U NAJLUĐIM SNOVIMA! BUDI NAPOLJU OD JUTRA DO SUTRA! Pa da vidimo šta će onda da bude … jer neko očigledno nije u pravu! E sad, da li su to oni koji su su ostali kod kuće kada im je to savjetovano, ili možda oni koji su izašli napolje, a rečeno im je da ne idu, ali oni ipak misle da je to u redu. Pa ako im kažeš da ne idu, oni će onda kontra da urade, a mi koji smo i ranije poslušali, opet ćemo doći na isto kao i ovi što su to za inat uradili.

Pa reci, zar nije kao kod Ludog Šeširdžije, dragi moj dnevniče???

Toliko za danas,

Nastavak sledi sutra!

22. MART 2020.

DAN 7.

Dragi dnevniče,

Danas je za našu porodicu bio vrlo važan dan, jer se desilo nešto sasvim neočekivano. Nešto što ni u snu nismo mogli zamisliti, niti bi nam u najluđim snovima palo na pamet! I eto, od jutros, otkad raspolažemo tim potpuno nevjerovatnim podatkom pa sve do večeras, do momenta kada ovo pišem, mi smo pod jednako snažnim utiskom, i prosto ne znam kako bih ti toliki nalet emocija uopšte dočarala, dragi moj dnevniče ! Jer, desilo se to, vjerni moj sapatniče u ovim karantinskim danima, da sam jutros, u kutijici sa začinima, na drugoj polici u visećem kuhinjskom elementu, desno od šporeta, a iznad sudopere, pronašla DVIJE KESICE SUVOG KVASCA ! Dakle, SUVOG KVASCA, možeš li to da vjeruješ??? I to ne nekog kome je istekao rok još za vrijeme raspada SFRJ, da se razumijemo! Neeeee, to su dva sasvim svježa, kao tek ispod čekića izašla primjerka, sa rokom upotrebe sve do jula 2020. godine. Iskreno, veze nemam kako je do jednog ovako dramatičnog obrta u mojoj kuhinji uopšte došlo, i kako su mi se te dvije kesice, u ovom momentu SUVOG ZLATA, a ne kvasca, uspjele potkrasti, znajući da vječito pronalazim neki davno junački pali vanilin šećer, herojski i do poslednjeg daha pun nade prašak za pecivo, ili na primjer džemfiks promjera 3:1, koji nikada nije odustao od vjere da ću ga jednog momenta ipak sunuti u lonac pun šljiva ili kajsija koje pucketavo krčkaju na blagoj vatri. I pored svega toga, eto ti odjednom čak dva komada kesica, i to baš ovih dana, kad u prodavnici kojim slučajem pitaš da li imaju bilo kakvog kvasca i da li će ga uopšte dobijati, a prodavačica te saosjećajno i milo gleda, misleći: „Šta će jadna izgubljena duša, još je u fazi poricanja, kao onomad i baba Živka kad su joj rekli da nema prepipavanja ‘leba dok je ovo vanredno stanje. Treba im vremena, proći će to…“

Da se razumijemo, nisam ja nikakva vajna domaćica, koja je dnevno trošila pet pakovanja suvog i tri kocke svježeg kvasca, ne bi li umijesila buhtle, krofne, uštipke i savijaču – pola od maka pola od oraha – čisto da se malo predveče porodično svi zasladimo. Ne, ja sam eto, imala običaj da jednom ili dva puta nedeljno stavim sve sastojke za hleb u mini pekaricu, i onda slušam kako ona obavlja sve ono što je trebalo ja da radim, a na kraju kad hleb bude ispečen, samo isključim kabl iz utičnice. Eto, to nam je bio neki nedeljni ritual, da tako kažem, međutim, bila sam izgubila svaku nadu da će se u skorije vrijeme upriličiti. I nije da sam baš bila u nekoj fazi poricanja, kao baba Živka-prepipačica ‘leba, ali eto, nisam se ni nadala ovako jednom lijepom događaju. I eto nas večeras, srećni i zadovoljni! Stavili smo one dvije kesice na ukrasni jastučić da ih neko vrijeme prvo malo gledamo i uživamo u njihovom prisustvu (jer ko zna kad ćemo ih opet vidjeti ), a onda, u jednom momentu i da upriličimo naš mali nedeljni ritual. I živa istina je da život čine male stvari, ali da će me toliko obradovati dvije kesice suvog kvasca, e to nisam mogla ni da zamislim!

Toliko za danas, dragi dnevniče!

Nastavak sledi sutra!

23. MART 2020.

DAN 8.

Dragi dnevniče,

Današnji dan sam posvetila organizaciji svog radnog prostora, hoću reći, svoje zbornice- kancelarije – kol – centra – pošte – biblioteke – nototeke – info pulta – i – još – koječega u jednom. Na tu ideju sam došla, jer mi se sve informacije koje na dnevnom nivou primim, obradim i pošaljem, na kraju vežu u jedan ogroman čvor u glavi, sa kojim poslije ne mogu ništa da uradim, već samo da sjednemo i zajedno plačemo, i čvor, i ja.

Kako je ta moja organizacija tekla, opisaću ti, dragi moj dnevniče, u nekoliko koraka…

1. KORAK – poslije kraćeg pregovaranja sa djecom, po principu dogovorićemo-se-da-bude-kako-ja-kažem, pozajmila sam iz njihove sobe plutanu tablu za poruke, donijela je u svoj krizni štab i okačila na zid kako bi na njoj poređala sve rasporede, tabele, termine, zadatke, projekte i planove. Međutim, poslije pola sata, zaključila sam da mi to nije dovoljno i prešla na sledeći korak.

2. KORAK – vratila sam plutanu tablu u dječiju sobu, donijela iz ostave šperploču veličine 1,5×1,5m, prislonila je na zid i opet krenula sve po redu da kačim i lijepim. Ipak, ni to mi nije bilo dovoljno pa sam bila prinuđena da pređem na još jedan korak.

3. KORAK – vratila sam šperploču 1,5mx1,5m u ostavu, rastavila bračni krevet, izdvojila drvenu podlogu na kojoj je ležao dušek, podigla je uvis i smestila tik ispod lustera, kako bi se nesmetano mogla proteći sve do poda. Opet sam krenula da kačim sve svoje neophodne materijale, međutim, zaključila sam da mi ni to neće biti dovoljno. Iz tog razloga sam, logično, prešla na skroz novi korak.

4. KORAK – vratila sam podlogu od bračnog kreveta, ponovo ga sastavila i namjestila posteljinu kako je i bila. Sklonila sam regal i sve police sa zida od sobe, veličine 2,5x5m, i vrlo motivisano uzela nanovo sve da lijepim na površini od jedanaestak metara kvadratnih. Međutim, ni to mi nije bilo dovoljno, te sam vratila regal i police uza zid i prešla na sledeći korak.

5. KORAK je trenutno još u procesu, jer pregovaram sa komšijom iz susjednog stana da srušimo zajednički pregradni zid pa da iskoristim i svoj i njegov zid od dnevnog boravka, skroz tamo do terase koju dijeli sa komšinicom sa druge strane zgrade. A uzeću opet i onu plutanu tablu od djece, za svaki slučaj, zlu ne trebalo.Eto tako sam, dragi moj dnevniče, većinom provela današnji dan. Možda i nisu svi koraci bili baš onakvi kakvim sam ih opisala, ali nekad je neophodno dodati malo umjetničke slobode da bi ljudima što jasnije predstavio određenu situaciju.U svakom slučaju, plutana tabla za poruke mi ne gine, jer je 1. korak u procesu stvarno pisan po istinitim događajima

Ostaj mi zdravo, dragi dnevniče!

Nastavak slijedi sutra!

24. MART 2020.

DAN 9.

Dragi dnevniče,

Jutros me probudio muž, kako bi mi saopštio da na TV-u nema signala, jer je snijeg napadao po anteni u obliku tanjira pa se jadna skroz batalila (što je sasvim za očekivati na početku 21. vijeka). To je bio veliki problem u najavi, jer su moja dva vrijedna djeteta, žedna znanja k’o čeljade u pustinji, po programskoj šemi, imala nastavu od 8h na isto tako dva različita kanala, a mi trenutno nismo imali ni jedan jedini. Ma ni reklamicu! Ništa mi nije, tek probuđenoj i prilično šlogiranoj i rastrojenoj, padalo na pamet, osim da zovem Jutarnji program i zamolim da nam zbog snijega na anteni-tanjiru opravdaju izostanke za danas. To mi se činilo nekako najlogičnijim rešenjem, jer ako se nastava odvija na televiziji, onda tamo i pravdam časove. A snijeg na anteni se u ovu šašavu situaciju sasvim lijepo uklopio kao razlog za opravdanje.

Našu malu jutarnju vanrednu situaciju smo ipak uspjeli da riješimo, koristeći jedan jedini telefon od svih koje imamo, a koji je bio u mogućnosti da podrži nekakvu tamo aplikaciju pa se nastava pratila tim putem. Prvo mlađe dijete, a onda starije (uz premotavanje programa unazad). Manji incident je izbio negdje oko devet časova, kada je moja ćerka počela unezvijereno da skače oko stola i mlati rukama tamo amo, kao da je roj tigrastih komaraca napao, kao da se u struju uključila! Živa se isprepadavši, izletim iz kuhinje, velim, šta ti je dijete, šta te uhvatilo, a ona me prijekorno ošinu pogledom, kaže, imam fizičko, zar ne vidiš? Radim, bre, vežbe! Jes’ bogami, ima fizičko, eno nastavnice na televiziji, ona vježbe radi, a mene noge bole! Ona ruke isteže, meni se mišići upalili! Nego, samo kad pregurah tu stresnu situaciju, to mi je najvažnije bilo…

Kad se nastava završila, muž i ja se spremismo da odemo u obližnji supermarket u nabavku. Sve smo lijepo po protokolu uradili, stavili maske i rukavice, spakovali vlažne maramice, gel za dezinfekciju, papirne maramice, šlem, tenk i doktora, i krenuli u avanturu. Napolju snijeg do koljena, veje li veje, ne misli stajati. Mislim se, ovi što zagovaraju sastav „Proljeće je stiglo u naš kraj“ eno ih na aparatima, traže pomoć stručnjaka da ih posavjetuje i utješi. Svako svoju muku muči! Ispred supermarketa red ljudi, svi stoje na po dva metra razmaka jedni od drugih, čekaju da ih obezbjeđenje pusti da uđu. Zauzesmo svoje mjesto u redu, mada, nismo mnogo čekali, da se ne lažemo. Uđosmo poslije nekih desetak minuta u prodavnicu i taman krenusmo voće da izmjerimo, kad meni se zamagliše naočare zbog one maske, ne vidim prsta pred okom! Mjerkam banane, pakujem cveklu! Vratim cveklu, uzmem papaju, misleći da su kisele jabuke! Daj da ne vraćam papaju, možda je i ona kisela, ko će se više sa voćem zamajavati! Krenem da skinem i obrišem naočare, one padoše na pod, ne smijem ih sad više ni na oči vratiti onako kontaminirane ! Šta ću, pokupim ih, stavim u torbu i nastavim kupovinu sa totalno iskolačenim očima, misleći da ću tako, kao, nešto bolje vidjeti. Međutim, ne da nisam vidjela ništa, nego da me muž kojim slučajem pustio da sama sve završim, mislim da bih kući donijela, između ostalog, i svježu svinjsku glavu, ugalj za roštilj, kasirku i onaj viljuškar što njime namirnice donose. Bih svega mi! Ovako, moja divna bolja polovina, vodeći se onim čuvenim „i u dobru i u zlu“, pomože mi da sve završim kako treba, mada bih se mogla zakleti kako me iz čiste zabave pustio da čkiljim u cijenu za Gauda sir, presamitivši se do poda ne bih li bar dva broja jasnije vidjela.

Nakon prilično ćorave, mada ipak uspješne kupovine, vratili smo se kući. Dok smo sve dezinfikovali, stavili na pranje, prokuvali i obrisali, eto ti i večere, a kamoli ručka! Ja zgrabih rezervne naočare, zadivljeno gledajući oko sebe čitavih petnaest minuta, kao da sam u Luvru a ne na Stojčinom brdu! Karantin je konačno opet mogao da krene svojim tokom…

Toliko za ovaj put, dragi dnevniče!

Nastavak slijedi sutra!

P. S. Ima li blesavije situacije od ove na slici ispod – počelo proljeće, snijeg do koljena, hara jezivi virus, ja sa rukavicama i maskom idem da kupim ručak! Fali još samo mali vanzemaljac koji je tu u prolazu, a u stvari ide na seminar o samovrednovanju u Prijepolju! E onda bi slika bila potpuna i taman kako treba!

25. MART 2020.

DAN 10.

Dragi dnevniče,

Svoj karantinski, a ipak radni dan sam započela tako što sam uz prvu jutarnju kafu kontrolisala sastav svog starijeg djeteta na temu „Sedam svjetskih čuda iz perioda antike“, sa posebnim osvrtom na Kolosa sa Rodosa (svaki učenik je trebalo da izabere jedno svjetsko čudo i detaljnije ga opiše). Nije baš da sam žarko željela u rano jutro baviti se ovim džinovskim starogrčkim kipom, kojeg su gradili dvanaest godina, a srušio se poslije svega pedeset i šest ljeta, prelomivši se u koljenima zbog jakog zemljotresa, ali ‘ajde, rekoh sebi, neka mi to bude jedan lijepi uvod u dalje dnevne aktivnosti.

Nakon svjetskih čuda prebacila sam se na savremeno svjetsko čudo tehnologije, hoću reći kompjuter, da upišem časove u neku vrstu elektronskog dnevnika, kojeg mi muzičari koristimo. Od svega prisutnog na onoj tabeli, najviše mi se dopala opcija biranja boje za svoje ime, predmete po grupama i virtuelnu učionicu. Motala sam mišem po spektru ponuđenih nijansi sigurno pet minuta, dvoumeći se između limun žute i kraljevsko plave. Na kraju sam ipak izabrala neku spanać zelenu, više zbog toga što su mi zabagovali i miš i spektar pa sam kliknula na onu boju na kojoj sam se u momentu našla. Jeste da je kompjuter odreagovao tek poslije par minuta, ali važno je da sam svoj prvi zadatak uspješno obavila . Upisivanje časova je uglavnom teklo kako treba, međutim, u momentu kada sam poslednju rubriku popunjavala – PUF!!! – nestade dnevnika! Ode on, gospodin, nekud! Ispario načisto! Ostade samo onaj mali dinosaurus na bijeloj podlozi i obavještenje da je stranica nedostupna Pa gdje mi odoše časovi, kuku majko? U kakvom etru završiše? Da ih ne zarobiše u kakvoj vremenskoj crvotočini, o kojoj je još Ajnštajn pričao prije toliko decenija pa se to sad tek prezentava nama koji vodimo elektronske dnevnike? Presječe me u koljenima od brige, presamitiše mi se oba zgloba kao kod Kolosa sa Rodosa onomad prije nove ere, lijepo ne znadoh šta ću! Viče muž, RIFREŠUJ stranicu, ja RIFREŠUJEM I RILOUDUJEM, međutim ništa živo se ne RIHEPENINGUJE (ovo sam ja smislila ). Tješi me moj životni saputnik, veli, ne nerviraj se, sačekaj malo, možda im je pao sistem, a ja sjedim na onoj stolici komentarišući u sebi kako se još nije desilo da mi običan papirni dnevnik samo tako ispari dok upisujem čas. I bogami se ne sjećam da je iko od nas prosvetara došao u zbornicu i uznemireno uzviknuo: NARODE MILI, POMAGAJ, JA UPISIVAH ČAS, A DNEVNIK, PUF, NESTADE SA STOLA! Niti da je neko od kolega tada savjetovao da se RIFREŠUJE učionica bilo kako osim na način kako to tetkice rade – raznim dezinfekcionim sredstvima, koje svakog dana neumorno DAUNLOUDUJU u svaki njihov ćošak. A taman posla da ti se poslije nestanka tog istog papirnog dnevnika još ukaže i nekakvi dinosaurus koji ti kao nešto savjetuje, o tome neću ni da pričam!

Poslije nekih dvadesetak minuta, sistem se lagano povratio, prikazala mi se ista ona tabela sa spanać zelenom bojom koju izabrah, međutim, nigdje nema časova! Kao da ih nikad nisam ni upisala! Pa kako sad to – vratilo se sve, a časovi nisu ? Još sam ono dugme SNIMI pritisnula po pet puta za svaki čas, sigurnosti radi (mada, samo prvi put reaguje, da se ne lažemo ). Jesu li odvojenim prevozom išli nazad pa onaj drugi, u kome su časovi, kasni? Ili može bit’ neće da dođu, ne sviđa im se ona spanać zelena, više bi im prijalo da se javljaju eventualno pod avokado nijansom? Ništa, šta ću, kucaj sve časove ponovo, ređaj grupu po grupu, dan po dan, jedinicu po jedinicu… a sve pod stresom da mi dnevnik opet ne utekne . Lijepo sam sebi rekla da ću, čim se u pravu učionicu vratim, ižljubiti sve one dnevnike, i veliki crveni, i male plave, čak i one za dopunsku i dodatnu nastavu! ‘Oću vala! Uzeću ih na revers iz nototeke samo da ih zahvalno cmoknem što su vazda tu i ne moram strijepiti da će im pasti sistem, i da će mi u zamjenu poslati nekakvog Tireksa da me uči šta da radim Završih konačno i ovu rabotu, ponosna što sam čak dva puta upisala sve časove (iako prvih definitivno više nema), odem da ljuštim krompir za ručak, usput razmišljajući koliki je stvarno bio taj Kolos sa Rodosa, ako su godišnje podizali po 2,75 metara istog kao da im je falila kakva daska u glavi, kad, zove me koleginica iz škole (koja je zadužena za elektronski dnevnik), kaže, imam duplo upisane časove! Ahaaaaa, tu li ste, mislim se ja, sakrili ste se tamo u one tabele, dušu mi uzeli jutros, a sad se pojavljujete i to još u paru sa drugom objavom! Ali doskočiću vam ja, hoću, hoću, samo me gledajte! Ima da stojite u onom rasporedu i da se presijavate u sedam nijansi spanać zelene, onako mi Kolosa sa Rodosa i svih Semiramidinih visećih vrtova u Vavilonu! Pa da vidimo čija mačka crnu vunu prede, ko se zadnji smije najslađe se smije, i sve te ostale izreke sličnog tipa.

Toliko za danas, dragi dnevniče !

Nastavak slijedi sutra!

Dnevnik iz proljećnog karantina – po istinitim događajima (dio 1.)

16. MART 2020.

DAN 1.

Dragi dnevniče, Danas je prvi dan kako niko od nas nije otišao u školu i na posao. Malo je čudno, jer kad moraš negdje da ideš, onda bi najradije ostao kod kuće, a kad ne moraš, eto ti čitave liste u glavi gdje bi sve mogao uživati po ovom divnom sunčanom danu. I tako je to, vazda sve obrnuto, a nikako da se spoji onako kako bi mi to htjeli. Pa sad, snalazi se kako znaš i umiješ!Iako nisam prag od kuće prešla, ne mogu se požaliti da mi je bilo dosadno. Prvo, probudilo me sunce ranom zorom, upeklo me tačno u desno oko, do devet sati sam čkiljeći bauljala po stanu nakrećući sve glavu nalijevo, ne bih li bolje vidjela. Sigurno mi je zato i iskliznulo jaje iz ruke, dok sam spremala doručak, i razlijepilo se koliko je dugo i široko po pločicama. Očistila sam sve to, dodajući i malo Domestosa u kantu sa vodom, kako to vanredno stanje nalaže, međutim, onaj miris me toliko ošamutio, da sam i dalje ubijeđena kako će me prije glave doći hemija, nego sva ova aktuelna dešavanja.Negdje oko podneva, stavila sam vodu za drugu kafu u ketl, da provri, međutim, iz nekog nepoznatog razloga taj ketl je eksplodirao i to toliko jako, da sam mislila da mi je neko bombu bacio u kuhinju. Razletio se u nekoliko komada, a sva ona voda se razlila po kuhinji. Kako svak reaguje na svoj način kad se šokira, tako je moj muž na sve to počeo da hvali osigurače, i da im se divi,govoreći kako su „ti automatski najbolji“ i kako „svaka kuća treba da ih ima“ jer odmah reaguju i iskoče. Ja sam, pak, preneraženo piskutala kako sam tačno čula neki šušteći jezivi zvuk prije nego li je eksplodirao. I tako, muž u klin, ja u ploču, da bismo na kraju, onako po balkanski zajedno zaključili kako je to „bio odličan ketl, koji nas je služio čitavih petnaest godina“, žaleći ujedno što nije trajao još najmanje petnaest, kao i svaki pripadnik bijele tehnike i malih kućnih aparata, koji se u našeg naroda može naći. Naravno, opet sam sve prebrisala sa malo Domestosa, ko velim, što je sigurno – sigurno je! Ono jes’ da sam poslije toga sipala peršun pored šerpe s ručkom, umjesto u nju, ali to je zato što mi se učinilo da ih ima dvije pa rekoh sebi, sipaću dok ne potrefim gdje treba, jednom će svakako upaliti.Poslije ručka sam krenula da raširim veš. Prije par dana smo kupili novu sušilicu u poznatoj švedskoj kući namještaja i ostalih stvari za kuću. Pazarili smo neku malo veću i praktičniju, kako je to moj muž procijenio, jer veš može da se kači od vrha sve do samog dna, što je, priznaćete, stvarno praktično! To što ima milion nekakvih landaravih krajeva, od kojih se svaki odnekud izvlači i kači za onaj drugi, a svi isto izgledaju (ja sam jedino uspjela da dobijem nekakav čudan trougao, prikliještivši prste deset puta pritom!), nije umanjilo ogromnu njenu praktičnost, mada, ako mene pitate, nikad je više neću rasklopiti, za svaki slučaj! Neka stoji ovako kao sad, ili neka se vrlo praktično vrati u Švedsku, odakle je i stigla!Predveče sam odlučila da napravim kolač, neki najobičniji „na čaše“, kako to domaćice popularno zovu. Ne znam, mislim da je trebalo da ga pečem na manjoj temperaturi, jer kad sam ga kasnije posmatrala, onako van pleha, više je izgledao kao polica za knjige iz našeg regala iza vrata od dnevnog boravka, u „venge“ nijansi, nego kao poslastica za „uz kafu“ i kad padne šećer. Međutim, probaćemo ga, što da ne, pod uslovom da može nožem da se isječe, da ne moram da tražim cirkular od komšije Mileta. Onda bih i taj cirkular morala da prebrišem Domestosom, jer vanredno je stanje, a mislim da je za danas dosta to što sam umjesto nas četvoro ukućana, bila ubijeđena da u stanu vidim još četvoro nekakve čeljadi kako u izmaglici tumaraju tamo amo, te sam crkla od stida što nema dovoljno ručka i za njih, nego moraju onako gladni da tumaraju.Eto, dragi dnevniče, tako sam provela svoj prvi karantinski dan.Nastavak sledi sutra!

17. MART 2020

DAN 2.

Dragi dnevniče,Danas je u našoj kući bio dan potpuno posvećen informisanju o online nastavi, kao i o najvažnijim elementima njene buduće organizacije. Kako je kompletna situacija sasvim nova za cijelu našu porodicu (a iskreno vjerujem i za mnoge druge), nije ni čudo što u ovo inače prijatno predvečerje osjećam kao da mi je u glavi čitav dan svirala limena gradska muzika, sve koračajući tamo amo, vazda u istom ritmu, od jednog do drugog uveta i nazad.

Ustali smo rano, jer je u 8h trebalo da počne nastava iz srpskog jezika i matematike za đake prvake i to na jednom od državnih televizijskih kanala. Kako smo još prethodnog dana zaključili da u našem TV paketu baš tog kanala nema, posvetili smo se logovanju na njegovu internet platformu. Što se cijelog tog procesa tiče, najviše smo vremena proveli da dokažemo željenoj internet platformi da nismo roboti, već da pokušavamo da se ulogujemo kao obični ljudi od krvi i mesa. I tako je krenuo beskonačni začarani krug – prvo iskoči zahtjev „DOKAŽI DA NISI ROBOT“, a zatim prikažu nekoliko slika na kojima treba da označimo sve one koje sadrže semafor. Dobro, označim semafore, kad eto ti novi set slika, veli, označi sve slike sa autobusima. ‘Ajde, dobro, štiklirah i autobuse, kad eto ti opet semafora!!! I uporno ona rečenica „DOKAŽI DA NISI ROBOT“ Sad već dosta energično mlatim mišem po drugoj turi semafora, nadajući se da ih više neću gledati, međutim, eto opet autobusa! Eto autobusa, ljudi, života mi moga! Kaže, „DOKAŽI DA NISI ROBOT“ i „UOKVIRI SVE AUTOBUSE NA SLICI“! Sad već kreće paranoja u glavi, povezujem čitavu priču sa GSP preduzećem, te prilično mahnito uokvirujem one autobuse, grozničavo umišljajući kako je ovo njihova osveta za sve one priče i statuse posvećene mojim doživljajima iz prevoza. Došlo sve na naplatu! Stigla osveta loših đaka! Mislim, semafori, autobusi, semafori, autobusi, a ja samo hoćui da dođem do lekcija iz srpskog i matematike za moje mlađe dijete! Na kraju sam rekla sebi – ako ti opet daju da klikćeš po semaforima, reći ćeš lijepo: „Ja sam robot! Eto, priznajem da sam robot, jesam svega mi, i to onaj pravi japanski, samo me manite više ove strahote pa taman ne vidjela ni platformu ni časove!“

Dok sam se ja bavila ličnom malom naučnom fantastikom, moj muž je, slučajno mijenjajući kanale na televizoru, zaključio kako su nam otključali onaj preko potrebni, i da nema potrebe da budem na internet stranici. Sad mi to kažeš, mislim se, nakon čitave ove auto škole koju na pravdi Boga prođoh, ni kriva ni dužna! Nepovjerljivo začkiljih ka TV prijemniku, jednom nogom već prema ulaznim vratima od stana, da umaknem onog momenta kada i tamo zatraže da uokvirim kakav autobus i semafor. Na svu sreću, to se nije desilo. Prva dva TV časa su lijepo i u miru prošla, jedino što me Ljubica (đak prvak) pitala hoće li imati „MALI ODMOR“, na šta sam joj odgovorila da hoće i da slobodno može za to vrijeme da ode do trafike tu u predsoblju i kupi nešto za užinu, ako želi. Odgovorila mi je da sam neozbiljna, i da se sa školom ne treba šaliti. Vuk (đak petak) je svoja dva časa odslušao nešto kasnije, a za čitavo to vrijeme ja sam komunicirala sa svojim đacima, kolegama, nastavnicima svoje djece u muzičkoj školi, Ljubičinom učiteljicom, Vukovim razrednim starešinom. I svi smo razmjenjivali raznorazne e-mail adrese, dogovarali se ko će slati materijal, kako će se raditi zadaci, kome da šaljem snimke, ko će meni slati snimke, kako da uskladimo termine, koja će Viber grupa biti za šta, ko će biti samo u jednoj, a ko u više grupa…

I eto me sad, sjedim, pišem ovo, dragi dnevniče, i razmišljam da li mi je bolje malo Domestosom glavu pročistiti, ili pak da negdje zaokružim kakav semafor i autobus, čisto da se smirim. Pa nisam robot, zaboga! Dokazano!!!

Toliko za danas! Nastavak slijedi sutra!

18. MART 2020.

DAN 3.

Dragi dnevniče,

Današnji dan ću pamtiti po tome što sam se vrlo uspješno ulogovala na sve predmete moje djece u virtuelnoj učionici, koju su požrtvovano i odgovorno organizovali njihovi nastavnici i učiteljice, na čelu sa razrednim starješinama. Ovim putem želim javno da im se zahvalim, jer promijeniti svoj način rada za sto osamdeset stepeni, i to u roku od tri dana, a pritom podjednako ispoštovati ogroman broj djece i kompletan plan i program, predstavlja bogme popriličan izazov. A kako ću se i sama za nekih petnaestak sati naći u vrlo sličnoj situaciji, takođe ću ovim putem onda i sebe pohvaliti…Šalim se, htjedoh reći, kako u tom slučaju sve kolege još više podržavam i razumijem, mada, prija čovjeku svaka pohvala u ovim ludim vremenima pa taman došla i od sebe samoga. Pogotovo što danas kad negdje spomeneš zanimanje PROSVETNI RADNIK, odmah zatim čuješ i onaj čuveni nastavak „…koji ništa ne radi, samo odmara na trista nekakvih raspusta!“ E pa, mogu se onda i sama sebi koji trenutak diviti, taman da dodam malo motivacije pred „ulazak“ u sve predstojeće virtuelne učionice i ostale prostorije tog tipa. Valja se, što bi rekli naši stari.

Osim što sam od jutra do mraka kuckala pristupne kodove za svaki predmet ponaosob, vodeći računa da ne pomiješam sve one brojeve i slova (i upadnem tako na sajt nečijeg predsjednika ili organizacije pa da me još i krivično gone), ja sam obavljala i sve ostale dnevne dužnosti jedne osobe zatvorene u kući. Bila sam prava majka, žena, prosvetni radnik i domaćica, jesam najozbiljnije! Jeste da su mi se uloge u nekoliko navrata pomiješale – na primjer, uhvatila sam sebe kako sjedim sa varjačom pored svog djeteta dok radi domaći, i tome slično – ali sve to nije poremetilo moj veliki 4 u 1 entuzijazam.Što se uloge prosvetnog radnika tiče, ona se danas naročito istakla kada sam u popodnevnim časovima sjela za kompjuter kako bih za maturante upriličila i osmislila jedan online kviz. Vezan za predmet koji im predajem, dabome. Pošto sam se prethodnih dana već raspitala koje aplikacije da koristim, i kako je najbolje da to uradim, vrlo motivisano sam pristupila cijelom poslu, govoreći sebi u bradu kako će mi na samom proizvodu pozavidjeti i Oliver Mlakar, najpoznatije lice najpoznatijeg kviza moje mladosti, a vjerovatno će me kontaktirati i gospoda iz „Muzičke slagalice“, čim vide kolikim potencijalom raspolažem. Elem, krenem ti ja u taj poduhvat, vrlo profesionalno klikćem mišem tamo amo, a ono mi sve iskaču neke tabele, nekih milion čuda, mislim se šta da radim, je l’ da vičem SKOČKO SKOČKO TREF TREF, možda pomogne??? Na kraju sam ustanovila da sam na sva pitanja sama sebi odgovorila, a da ne znam ni ja kako se to desilo ! Pomislih u momentu da nije u pitanju nekakvi AUTOKVIZ, neka od onih psiholoških zavrzlama, kao, postavljaš sam sebi pitanja, sam izabereš tačan odgovor, a u stvari to je tvoja podsvijest iz dubine tvoje tanane duše govorila, inače ne bi nikad baš taj odgovor zaokružio… Pa onda dođeš do neke samospoznaje ili samonečega drugog, znali bi to stručnjaci već objasniti kako treba. Ipak, ovo nije bio nikakav LAJFKOUČING, nego sam prosto JA postavila pitanja i JA odgovorila, a maturanti nek vide šta će ! Probudi se u meni tada ona domaćica s varjačom pa sve maše njome i viče već potpuno sluđenom prosvetnom radniku da se urazumi i napiše pitanja u programu u kojem se trenutno najbolje snalazi. Pa kad savlada novu aplikaciju, neka se onda sa njome bakće. Kako su dobre domaćice oduvijek bile praktične i razumne žene, tako se i onaj prosvetar u meni urazumi i prihvati dati savjet, te ti ja ubrzo sastavih test (sličan kvizu) na već poznat način i poslah ga da leluja poznatim virtuelnim putanjama ka mojim dragim učenicima.

Kada govorimo o majčinskim aktivnostima u toku današnjeg dana, i one su bile na sasvim pristojnom nivou, da se ne lažemo! Eto na primjer, kada je moj sin pratio nastavu putem televizije, komentarišući kako se u jednom momentu toliko udubio, da se prepao da će ga nastavnica matematike sa TV kanala pred tablu izvesti, ja sam precrkla od smijeha, dijelom zbog toga što mi je stvarno bilo smiješno, a dijelom i zbog činjenice da je ovo tek treći dan kako sve moguće aktivnosti sprovodimo u ista četiri zida. Vjerovatno je ovo drugo prevagnulo u jednom momentu pa me sinak prilično zabezeknuto gledao kad sam se smijala malo duže nego što je bilo predviđeno, dodajući pritom čitavom tom kikotanju jednu prilično sablasnu notu. Ali neka, odlično je to, da vam kažem! Ova vanredna situacija će ionako poslužiti da se svi međusobno još više kao porodica upoznamo i zbližimo pa je sasvim pohvalno to što će moja djeca imati priliku da upoznaju još mnogo zanimljivih i neotkrivenih strana moje ličnosti. Ono jest da moj sin od tog događaja više nije iz sobe izlazio, ali to je samo zato što je predano učio i požrtvovano vježbao gitaru, čisto da se zna!

Eto tako sam, dragi moj dneviče, provela današnji dan.

Pišemo ti i sutra, sve nas četiri!

19. MART 2020.

DAN 4.

Dragi dnevniče,

Ustala sam jutros ranom zorom, provirila kroz prozor, a napolju divan dan. Ne može biti ljepši! Pade mi na pamet kako je četvrtak, i kako bih sada već bila u nekom od prevoza na putu ka školi, doživljavajući jednu od bezbroj nepredviđenih situacija kada je GSP u pitanju. Onda bih sišla na Kanarevom brdu, da svratim do pekare i kupim svoj hrono doručak (jedina hrono stavka koja se i dalje hrabro drži u mom prilično haotičnom jelovniku). Nakon toga, još četiri stanice autobusom i eto me u školi. Tamo, nekih petnaestak minuta čujemo se samo tetkice i ja, a onda društvo lagano počinje da se okuplja. Što đaci, što profesori, što ostalo osoblje. U 8h kreće nastava, i ja svojim odmornim paperjastim koracima odjezdim skroz pravo niz hodnik pa lijevo kroz svečanu salu, otvorim jedna vrata, provirim kroz druga, i eto me kod maturanata! I onda se svi lijepo pozdravimo – ja orna k’o zora u proljeće, dok njima duša spava, svakom zatvoreno po jedno oko, sjedi deset đaka, pet očiju me gleda. Evidentiram lijepo ko je prisutan, upišem čas, te započnem prvo predavanje, prethodno prekopavši svoj ormar sa staklenim vratima da nađem knjige koje će mi tog dana biti potrebne (toliko miliona milijardi svakavih drangulija u tom ormaru imam, da bih se mogla zakleti kako sam jednom prilikom, rovareći po onolikim papirima, vidjela Stravinskog u ćošku kako sjedi i pije čaj! Fin čovjek!)

E, tako je bilo prošlog četvrtka, a šta je sa ovim? Pa eto, kao prvo, nemam ni jednu tetkicu u kući, tako da sam onih prvih petnaestak minuta provela sama samcata, vrteći se po kuhinji da nađem svoju omiljenu šolju za kafu (dok je ostatak porodice čvrsto spavao). Drugo, nemam ni Kanarevo brdo pa samim tim ni pekaru u kojoj bih pazarila dvije hrono proje i kiselo mlijeko. A tek GSP što nemam, ama ni jednu jedinu liniju, čak ni onu pod slovom L, ili E, na primjer. Ma ni minibus! Ili bar jedan BusPlus aparat da očitam kartu, da me želja mine…Ne mogu čak da iskoristim ni svoje odmorne paperjaste korake da odjezdim u učionicu, pozdravim maturante i prekopam strahotni stakleni ormar (ne oprostih se ni sa Stravinskim, misliće čovjek da sam nevaspitana)! Ma kakvi, nego se samo nešto saplićem po stanu, prvo o par cipela u predsoblju, zatim o nekakvu igračku, koju još sinoć dušmani ostaviše nasred dnevnog boravka, samo da bih se ja lomatala preko nje. I sve tako, mili moji…

Međutim, kako sam u prethodnom pisaniju vrlo entuzijastično najavila, ovog jutra počeh sa organizacijom svoje online nastave. Moram priznati da je to jedna vrlo zanimljiva rabota. Jes’ vala! Jedno čudo modernog svijeta ! I u pravu su svi koji kažu da napredna tehnologija olakšava svaki segment ljudske svakodnevnice (ovo sam pročitala na internetu, moćno zvuči skroz ), jedino što bih ja dodala da osim što olakšava sve te segmente, napredna tehnologija popije i svaki segment mozga, izvuče ti dušu na slamčicu, a volja za životom ti kroz nos izađe, sa koferom u ruci, uz riječi OSTAJ MI ZBOGOM, ZA MENE VIŠE OVDJE MJESTA NEMA…Nemojte me pogrešno shvatiti, ništa ja protiv bilo kakvog napretka nemam, ali kako sam po sklopu jedna sasvim nježna i usporena dušica , navikla da bilo kakve životne promjene prihvatam lagaaaaano, korak po kooooorak, dok sve lijepo ne izanaliziram, sažvaćem i usvojim, ovo sada sam doživjela kao da mi je neko sručio kantu punu ledene vode direktno na glavu . Tačno tako, vjerujte! Jer, evo na primjer, jedan od prvih jutrošnjih zadataka je bio da sakupimo sve e-mail adrese i brojeve telefona djece kojima smo razredne starješine. I krenem ja lijepo u taj poduhvat. I šalju djeca stvarno istog momenta, i brojeve i adrese. S tim što mi je dio učenika u jednoj Viber grupi, dio u drugoj. U trećoj imam samo njih četvoro, a za četvrtu grupu ne znam ni kako se stvorila ! A poruke stižu li, stižu! Pa ja lijepo prepisujem svaki broj, po sto puta gledajući da li je 060, 061, 062, 063, 064, 065 ili 069. Pa da li sam pravilno ostatak zapisala? Sve trepćem, a pred očima mi tri hiljade cifara, uhvatile se u kolo i igraju Moravac, čak im i male opanke vidim na nožicama dok ih spretno prepliću ! Onda e-mail adrese, kuku majko ! Nešto, nešto, nešto, „majmunčić“ gmail.com. Pa opet – nešto, nešto, nešto, „majmunčić“ gmail.com! Dvadeset puta gmail.com-ova i isto toliko „majmunčića“! Pita me sin šta imamo za ručak danas, ja kažem VIDJEĆEMO, NISAM JOŠ ODLUČILA GMAIL.COM! Zamoli me ćerka da joj nađem majicu „za po kući“, ja kažem UZMI ONU 060 SIVU, ENO TI JE NA 064 FOTELJI GMAIL.COM! Štrikam one adrese i brojeve, ponašam se kao pomahnitala napredna tehnologija, a prije samo sedam dana sam spokojno pisala svoje šeme zelenim flomasterom na lijepoj bijeloj tabli. Za sve to vrijeme, primam poruke i iz virtuelnih učionica moje rođene djece. Stižu lekcije i domaći zadaci, ali onaj iz engleskog nikako ne možemo da otvorimo. PREUZMI DOKUMENT I SEJVUJ GA, viče moj muž. NEĆE, vičem, KLIKĆEM ALI NEĆE! Utoliko stiže na mail i tabela za operativni plan koji moram popuniti i poslati šefu svog odsjeka. Međutim, moram i nju da PREUZMEM i pritisnem UNESI IZMJENE, kako bih ukucala sve što treba. Na telefonu i dalje pristižu adrese, priključuju se djeca grupama vrijedno i odgovorno. Jedno dijete veli, ne može da instalira Viber pa ako mogu sa njom da komuniciram preko WhatsApp-a. Može, sinko, može, samo mi reci ko si, tako ti svega, nemoj da još i tebe moram da DAUNLOUDUJEM, jer preteći neću!

Negdje oko 14h završio se moj prvi online školski dan. Doduše, organizacioni, ali bez toga se nije moglo dalje. I završila sam sve, dragi moj dnevniče, uspjela sam !!! Prvi korak je savladan, škripi mi od njega glava kao zarđala kanta, ali idemo dalje, u nove pobjede! Kažu da čovjek ne zna da cijeni ono što je imao sve dok to ne izgubi. Potpuna istina! I ovim putem se obraćam autobusima 46, 50 i 27, da im kažem da ih volim najviše na svijetu, da mi mnogo nedostaju, i da bih se naradije vratila u njih, visila na rasklimatanim šipkama, brojeći stanice kada ću stići na Kanarevo brdo da kupim svoj hrono doručak. Sad mi se to čini kao najjednostavnija stvar na svijetu…Toliko za danas, dragi dnevniče!Nastavak 063 sutra gmail.com

20. MART 2020.

DAN 5.

Dragi dnevniče,

Danas je prvi dan proljeća , a mi smo ga dočekali skromno i u krugu porodice. Priroda se budi, cvijeće cvjeta, sunce sija , budi se optimizam kod ljudi, a nestaje zimska depresija. Mislim, tako bi trebalo da bude, ali bogami ja sebe jutros uhvatih kako detaljno vagam koja mi je opcija bliža, s obzirom na to da proljećne čari mogu osjetiti samo preko prozorskog stakla, što automatski znači da će i onaj malo prije pomenuti optimizam ostati zakačen za neko olistalo drvo napolju pa se nas dvoje eventualno možemo na razdaljini posmatrati i namigivati jedno drugome. Iskreno, nisam se neko duže vrijeme mogla baviti ovim životnim mudrolijama i razmišljanjima, jer su na moj broj već od ranih jutarnjih sati krenuli da stižu raznorazni mailovi, poruke na Viber i WhatsApp, poruke iz virtuelnih učionica (prvo kao notifikacija, a onda i kao mail, dakle, ukupno dvije za jednu!), SMS poruke, Messenger poruke, razna obavještenja duga, kratka, srednje duga i srednje kratka, linkovi za lekcije iz engleskog za prvi razred, linkovi za filmove iz muzičkog za peti razred, YouTube prezentacije, adrese elektronskih učenika, predlozi za nove online platforme, čak i neki recepti za pitu krompirušu na Instagramu, čisto da i ta strana ne bude zapostavljena. U jednom trenutku, dok sam tobože smireno pokušavala da iščitam i razvrstam sve to u neke kategorije (da mi bude lakše), provirim kroz prozor, kad, onaj optimizam me gleda sa drveta, smješka se, sav obasjan ranoproljećnim suncem i opijen vitaminom D, i viče: „Prvo ti, sestro, napravi tu krompirušu sa Instagrama, poslije ćeš lako! Znaš kako ono kažu – neće prazna vreća uzbrdo!“ Poslušah tu sugestiju, te se kao svaka savjesna prazna vreća istog momenta posvetih adekvatnom punjenju, kako bih što efikasnije krenula uzbrdo po sve one informacije od kojih telefon samo što mi nije eksplodirao. Odustala sam od pite krompiruše, , jer me cijeli taj proces i nije nešto naročito ranom zorom privlačio, već krenuh da zgotovim neki normalan doručak, nešto što uobičajeno jedem svakog jutra. Otvorim frižider, kad ono, nema kiselog mlijeka, a baš mi se neizdrživo i neodložno jelo! Ništa, odlučim da odem do prodavnice u susjednoj zgradi, ko velim, nemam masku nikakvu, nemam ni rukavice, ali procijeniću situaciju. Ako bude gužva, vraćam se istog momenta, a ako bude čista slika, pazarim to što mi treba i odmah zatim krećem nazad u stan. I započeh ti ja tako svoje pohode od ukupno pedeset metara, otvaram laktom vrata od lifta (mada sam lakat više utukla, nego što sam tobože bila efikasna), a guram ih drugom nogom iznutra kako bi uhvatila zamah da se zatvore i „uhvate kontakt“ da lift krene (vrhunac tehnologije u mirijevskim zgradama iz ’78.). Vozeći se sa sedmog sprata ka prizemlju, razmišljah kako onom rečenicom „nemam ni masku ni rukavice“ treba da se bave hirurzi u nekoj tamo operacionoj sali pa onda lijepo pošalju sestre da im donesu sve to iz bolničke ostave, a ne da mislim o tome ja koja idem u zgradu preko puta da kupim kiselo mlijeko. Ali ‘ajde, šta da se radi, čudna neka vremena došla, ništa živo više logike nema.

Za veliko čudo, kad sam stigla u prodavnicu, unutra nije bilo nikog osim jedne gospođe i mene (mušterije) i kasirke (privatna je radnja u pitanju). Savršeno, ma kao naručeno, pomislih, te stavivši u korpu nekoliko čaša kiselog mlijeka, požurim ka kasi, kad ona gospođa me prestigla i već vadi novčanik da plati. Stanem iza (trudeći se da ispoštujem razmak od bar metar i po između nas dvije), strpljivo čekajući da dođem na red. Ispostavilo se da je gospođa ispred došla da kupi cigarete, i to dvije kutije neke marke, nisam ni obratila pažnju koje. Kasirka ih izvuče odnekud sa nebesa, otkuca račun i veli: „Petsto dinara!“ Gospođa izvlači karticu da plati, međutim, kasirku kao da je neko odjednom ključem na leđa navio, te stade da komentariše, ma ni jednom više ne trepnuvši: „Petsto dinara dve kutije, zaboga, Miro, pa za to možeš kilo mesa kupiti! Možeš tri kila voća, ili trista grama nekog lepog suhomesnatog! Možeš kutiju porodičnog sladoleda, Miro…“ Vidim ja da se Mira lagano roguši, usta skupila ispod samoga nosa, obrve prebacila preko kapaka, sva se od mrštenja zgužvala nekako, a kasirka veze li veze, i neumorno pravi spisak šta se sve može kupiti za pola crvene. Mislim se ja, ćuti, ženo, zaboga, vidiš da hoće te cigarete, naplati joj pa da se razilazimo! Ćuti, šiške će ti Mira iščupati i popušiti ako i dalje nastaviš! Ma šta šiške, popušiće i moje kiselo mlijeko pa šta ću onda, da opet novo kupujem? Bože me sačuvaj, šta je s ovim narodom, šta se ovo radi? Mada, iskreno, slušajući sve one kombinacije o kupovini za petsto dindži, na vrh mi je jezika bilo da viknem Miri kako može i dva pakovanja „Somborske“ fete da kupi, na sniženju je u Tempu, lijepo će joj uz kajganu doći! Samo neka ne ide bez maske i rukavica! Eh, šta ti je zakon mase, odmah svi krenu isto da se ponašaju, padaju kao domine, prosto da ne povjeruješ! Dobro ovo je bila masa od svega nas tri, ali sve ti je to isto, da ne filozofiramo mnogo, nema se kad!

Ne znam kako je Mira uspjela da se iskontroliše, elem, plati ona to po šta je došla, mrmljajući sebi u bradu kako joj je na cijelu muku falilo još samo da je neko preslišava, pokupi one dvije kutije i odleprša dalje svojim poslom. Ja priđoh kasi, sasvim smirena zbog saznanja da se kasirka sigrurno neće baviti kalkulisanjem mog računa i kupovine, jer za sedamdeset dinara teško da možeš napraviti više od nekakve dvije mučene kombinacije. A i kiselo mlijeko je zdravo pa joj neću biti toliko zanimljiva, tako da se ja ubrzo vratih domu svom (opet lomeći lakat na onim vratima od lifta i udarajući nogom u vrata da doprinesem „kontaktu“). Kako sam doručkovala, prazna vreća se napunila i svijet je odjednom dobio neke druge boje (vjerovatno mi je sve bilo bijelo pred očima od gladi pa mi se sad razbistrilo, a ne što sam poetična i romantična). Dobro, ne cijeli svijet, nego ovih šezdeset karantinskih kvadrata, ali to mu sad svakako dođe na isto. Onako puna energije, bacih se na četiri miliona svježe pristiglih online poruka, i vidim, bistrija mi slova! Viber jarko ljubičast, WhatsApp proljećno zelen, Messenger se nebeski plavi, dakle, sve je kako treba. Pogledam još jednom kroz prozor, vidim da je onaj optimizam na istom mjestu, mahnem mu, namignem, i krenem dalje u svoje dnevne pohode…

Toliko za danas, dragi dnevniče! E da, veliki pozdrav za Miru, stoički je sve izdržala !

Nastavak slijedi sutra…

Ko to tamo peva (al’ na moj način) – 3. dio

14. jun 2016.

Ja, kad bih kojim slučajem uzela kompletno ozvučenje sa koncerta Zdravka Čolića na Marakani, iz 2007. godine, i zalijepila ga na uši, opet ne bih mogla da nadjačam zvuk motora u dvadesetsedmici iz „stare garde“ autobusa. A tobože, očekujem nešto od dvije malecne slušalice! Što bi rekle ljubazne gospođe šalteruše: „Pfffffffffff….!!!!“

19. maj 2016.

Ako više znam kako da se obučem po ovom vremenu… Krenem na posao i zaključim da na sebi imam sve dužine rukava, kožnu jaknu preko ruke, baletanke, maramu, kišobran u torbi, što bi rekli – NIĐE VEZE!!! Fale mi još samo kupaći kostim, šubara, suncobran, šator i pašteta u konzervi, ako me kojim slučajem strefi vremenska nepogoda pa da se sklonim i preživim! Eto, ako se održavaju kakve maškare na putu do Rakovice, javite, osvajam prvu nagradu sigurno!!!

16. maj 2016.

Eto, očekivala sam da će mi se izviniti gospođa koja me u autobusu svom snagom nagazila svojom ogromnom gumenom platformom, da će mi makar reći: „Žao mi je što sam Vam otkinula prste i svojom štiklom stigla do središta Zemlje…“ Kad ona ni pet ni šest, nego veli: „A i Vi svuda stavljate te vaše noge! Pripazite malo!!!“ Jeste, gospođo, jeste, inače imam punu torbu nogu pa čim uđem u prevoz sve ih izvadim i razbacam po podu…. E pa, nemam riječi, ali stvarno!!!

12. april 2014.

Malo prije, u mom omiljenom autobusu br. 46, otkacila se sipka za koju sam se drzala, pa sam ljupko poletjela unazad. Iza mene je bila jedna gospodza, sa velikom kariranom torbom od nekoliko kvadrata. Odbila sam se nekako o pomenutu personu i sjela na njenu torbu. Unutra je nesto puklo. Nekako sam ustala, sa strahom se hvatajuci za drugu sipku. Uocila sam kod gospodze visok nivo stresa, jer su joj se usta pomijerala brze od zvuka. Promrmljala sam nesto kao IZVNTE, i sisla na sledecoj stanici glave crvene kao oveca kuvana cvekla. Uh, nadam se samo da je sipka dobro….

2. april 2016.

Šta je sa ovim vremenom??? Juče se dvoumim da l’ na plažu da idem. Jutros ulazim u prevoz, zveckaju mi kosti od hladnoće, cijeli tramvaj se ori, neka bakica ispred mene sve misli da joj sitniš ispada iz džepa, izbezumila se tražeći ga!!!

24. januar 2016.

Juče ujutro, na autobuskoj stanici, pri temperaturi od -6, jedna mlada gospođica stoji do mene i trese se od hladnoće kao prut. Međutim, nije bilo šanse da stavi kapu na glavu, jer bi pokvarila frizuru. Takođe, šal mnogo ljepše izgleda kada se obmota 6 puta, ali oko ramena – ne smije nikako da pokrije vrat. Eto, bar je poslije par minuta stavila naočare za sunce pa mi bi drago što se čeljade ipak malo ugrijalo…

22. januar 2016.

Sinoć u pedesetici gužva neviđena, duša dušu davi, a ja osjetim, duva promaja odnekud. Okrenem se, kad ono neka gospođa stavila po dva para vještačkih trepavica na svako oko i trepće li trepće, vrat mi se ukočio, morala sam Diklofen da popijem…

23. decembar 2016.

Zaključila sam da me toliko izmori cijelo ono oblačenje pred izlazak napolje, da je sva sreća što ispred zgrade nema nikakav kauč ili fotelja na rasklapanje. Pouzdano znam da bih se u tom slučaju samo smjestila i zadrijemala.Prvo dok navučem rukavice. A njih moram prije nego što obučem jaknu, jer ako idem obrnuto, ne mogu lijepo da ih uvučem ispod rukava pa me obavezno ubije promaja po ručnim zglobovima. Naravno, i rukave od majice moram da uvučem u rukavice, inače će jakna da ih nagužva do lakata i onda opet ništa nisam uradila.Poslije rukavica ide kapa. Ona mora da bude sledeća, jer u protivnom, ako stavim prvo šal pa onda kapu, ona obmotana vunena gomila će je stalno gurati naviše pa ću većinom dana izgledati kao Štrumpf, sa kapom smještenom na vrh temena. Ovako je lijepo podvučem pod obod šala i ona nigdje ne mrda.Na kraju oblačim jaknu. Kad nalegne na svoje mjesto, valja je zakopčati. Međutim, obavezno zapne bar jednom ona njena postava za rajsferšluš. Kad to odglavim, upetlja se rub od džempera, koji sam za svaki slučaj obukla preko majice. Pošto ne pomaže da ga samo sklonim u stranu (opet se vrati i smeta), sve se naginjem naprijed, da napravim lufta za zakopčavanje pa izgledam kao da sam, ne daj Bože, stukla pola flaše rakije i onda me preteže naprijed!Kad je konačno završena agonija sa zakopčavanjem, dolazi najteži dio! Pošto imam „poštarsku“ torbu, moram onaj dugački kaiš da prebacim preko glave na lijevo rame. Taj kaiš obavezno zapne za kapuljaču jakne, i onda ne mogu nikako da ga otkačim pa se bjesomučno izvijam unazad, ne bi li skliznuo nekako! Ove komšije iz zgrade preko puta garantovano misle da pokušavam, iz nekog čudnog razloga, da poljubim sama sebe u leđa!I eto, kad se sve to konačno završi, ja sam mrtva umorna! E da, ne spomenuh obuvanje čizama i to uvlačenje nogavica u iste. Sva se presamitim, udari mi krv u glavu dok sav posao obavim, poslije mi se vrti u glavi, prosto moram čokoladu sa lješnikom da pojedem, da mi još kojim slučajem ne padne i šećer… Ozbiljno, lijepo mi dođe da do povratka kući ništa ne skidam i da sjedim cijelo vrijeme u kompletnoj opremi, nego ne znam kako bi me djeca u školi gledala, ionako im čudno djelujem…

2. decembar 2016

E, ljudi moji, šta me snađe malo prije… Uđem ja u dvadeset sedmicu kod Pravnog fakulteta, kad, uđoše za mnom i dvije djevojke – drugarice. Jedna sjedne pored mene, a druga stane iznad nas. Taman se njih dvije zapričaše, a na sledećoj stanici eto ti još dvije takve djevojke – drugarice. Kad se sve četiri međusobno primjetiše, nastane teška cika, vika, kikotanje, pozdravljanje, nadglašavanje, a sve se, naravno, zguraše oko mene, kako drugačije je l’? I, prvo dok su se izljubile: ova s ovom, ona s onom, ova s onom i ona s ovom! Ma zaklela bih se da je na kraju svaka još i sebe po jednom cmoknula! Prepadoh se, sad će i mene na pravdi Boga da ižljube i za zdravlje pitaju! Poslije prijateljskih cmokića i i standardnih pitanja „ko, šta, kako i gdje“, krenu one međusobno da hvale jedna drugu: Jao, kako super izgledaš, ne, ti super izgledaš, ma daj, ti si strava, ma neeeee, strava mi kaže. Iskreno, mene strava već polako počela leđima podilaziti, zabučalo mi u glavi, a frekvencije samo rastu! Ali avaj, to tek bješe početak! Jer, kad se svaka do izbezumljenja nadivila kompletnom izgledu one druge, treće i četvrte, krenu pohvale na račun detalja: Jaoooo, što su ti dobri nokti, ne, tebi su, ma ne, tebi su, ma daaaaaj, tebi su, ko mi kaže, tebi su, jaoooo! Uhvati mene već panika, pošto vidjeh da su sve komplet sređene, od glave do pete pa se mislim, koliko materijala imaju za divljenje, naći ću ih i sutra u autobusu, a radim tek u popodnevnoj smjeni… Međutim, skoncentrisaše se nekako na kosu. I, poslije obaveznog – divna ti je kosa, ne, tebi je, ma daaaaj, tebi je, ma kakvi, tebi je, ne budi luda , tebi je, i tako četiri puta u krug – započe saga o njezi kose, kao i prigodnim preparatima. Ova do mene se žali kako je presom izravnala kosu, ali joj se jutros desna strana izvila pa je pala u depresiju. Ova iznad mene krene da hvali neki poznati sprej za kosu, koji je „brutalan, majke mi“, kad su takve situacije u pitanju. Treća prebaci kosu skroz sa lijeve strane i rastrese je nekoliko puta, da bi određeno vlasište, dabome, završilo na mojoj torbi. Hahahaha, hihihihihih, hehehehehe, kikoću se sve četiri, ovo djete mi se izvinjava, a ja se mislim, ma samo ti daj još koji „rastres“, fali mi taman toliko da ispletem izvrnutu pletenicu dok sledeći prevoz čekam…

24. novembar 2017.

Evo ovako: malo prije u tramvaju preko puta mene neka gospođa, naravno, viče u telefon toliko glasno, da mi nije bilo jasno zašto uopšte troši minute, kad bi je onaj sa druge strane slobodno čuo i bez telefona. Evo sada mi je na desno uvo intonacija niža za pola stepena, nagrabusiće ovi moji sutra na solfeđu. I to nije sve! Krenem da izađem iz tramvaja, kad, ispred mene neki par – momak i djevojka, mladi i ustreptali. I, namjesti se nekako da je prvo izašao on pa ja, pa tek onda njegova bolja polovina. Ne gledajući iza, uhvati mene dečko lijepo za ruku, prosto se prepadoh živa kuda li će sa mnom, a ni ručak nisam skuvala! Zacrveni se delija kad vidje koga vodi, promrmlja nešto kao „mhmhmhmhm“, a ja se mislim, e, moj sinak, ne znaš ti u kakvo si se kolo uhvatio, drži ovo tvoje umiljato čeljade iza pa da ja polako kući krenem. Ionako mi je desno uvo stradalo, valja mi štetu popravljati…

17. oktobar 2016.

Žurim danas nazad u Mirijevo, a igrom slučaja mi se namjestilo da treba da promijenim ukupno tri prevoza da bih stigla. I, uđem ja u prvi, kad, na sledećoj stanici eto ti nekog čikice, sjedne pored mene pa kad poče bjesomučno da „škljocka“ zubima, ja se već ozbiljno namrštim. Poslije nekoliko stanica, promijenim prevoz, smjestim se na slobodno mjesto pored određene gospođe, a ona žvaće nesrećnu žvaku, dušu joj uzima po deseti put, čujem one unutrašnje „rafale“ balončića koje toliko ponosno proizvodi, već mi se svijest polako mrači! Izađem i iz tog autobusa i, pošto sam nekako prosto znala da će u onaj treći da uđe šestočlana porodica, od kojih će dvoje da hrskaju čips, dvoje da grickaju i pljuckaju sjemenke, a onih preostalih dvoje da uživaju glasno grizući sočne jabuke (a svi će da se smjeste upravo oko mene!), odlučih da krenem pješke! Svjež je vazduh, duva jak vjetar, taman će me pogurati uzbrdo!!!

17. maj 2019.

Danas sam dvadeset sedmicom, od Pravnog do Mirijeva, putovala nekih pola sata. Tokom cijele trase, momak i djevojka, koji su sjedjeli ispred mene, dogovarali su se šta od hrane da naruče preko neke aplikacije. Doduše, momak je odmah znao šta će da jede, a djevojka nikako nije mogla da se odluči. Znači, od početka „Ruzveltove“ pa do stanice „Stojčino brdo“, ja sam slušala sledeće: hoćeš belo meso – neću, hoćeš pljeskavicu – neću, ne volim pljeskavicu, hoćeš hamburger – neeeeee, to je masno, hoćeš picu – ma kakvi, to je tek kalorično, hoćeš sendvič sa vratom – šta ti je to vrat, hoćeš slanu palačinku – ne jedem palačinke, hoćeš pastu neku – nikako, testenina goji, hoćeš giros – neee, grozno, ogroman je a i sva ću se umazati, hoćeš falafel (?!) – muka mi je od njega. I sve tako!!! Na kraju je rekla da hoće „Kapreze“ salatu pa su se onda na krv i nož posvađali, jer mučeni momak nije znao kakva je to „Kapreze“ salata i pomoću koje aplikacije da je naruči. Ona se do srži naljutila zbog takvog njegovog gastronomskog neobrazovanja, kao i neinformisanosti o vrstama zdravih, dijetalnih, italijanskih salata, i demonstrativno okrenula glavu ka prozoru, ne progovorivši više ni riječi. Meni bilo žao dečka, em mrtav gladan, em sav unezvijeren gugla da nađe šta je to „Kapreze“ i gdje raste, ma se mislim, čekaj ti, sinak, ovo vam je očigledno sam početak veze, tada sve mi zobljemo sjemenke, grickamo travu i zalivamo nemasni sir maslinovim uljem, praveći ptičije zalogaje. Pitaću te za koji mjesec kada krene punjena pljeka i pica sa filovanom korom posutom susamom, bili vi meni živi i zdravi, dragi moji golupčići ! Do tada, neka vam je prijatan „Kapreze“, tražićeš ga ti nazad…

Ima li nešto slatko? Ima jabuka!

Ja ne znam ima li kuće koja nekada na stolu, u kuhinji, ili eventualno u špajzu, nije imala ama baš ništa slatko osim jabuka! A tebi se kao za inat jede čokolada, makar i ona za jelo i kuvanje, tvrda kao kamen, gorka kao čemer i zla sudbina, u kojoj ti pri svakom zalogaju ostanu zarobljena dva zuba najmanje, pa ih izvlačiš kao mač kralja Artura iz ljutoga krša. Lijepo ne znaš u tom mučnom momentu je li ti gore postati vitezom ili ne, hoću reći, je li ti manja nevolja da zubi unutra ostanu, ili hoće li služiti više ičemu ako ih ikad vani istjeraš! Ili ako nema baš čokolade, da ti je jadnome neki kremasti kolač prepun čokoladnog fila, sa debelim slojem šlaga odozgo i mrvicama od oraha na samom vrhu. Ma može i puding, miješani, od čokolade i vanilije, skuvan nešto malo prije ručka, a onako vreo presut u starinske staklene zdjelice u obliku školjke, da se ohladi. A od svih zdjelica u onoj šestoj obavezno ima najmanje jer je poslednja došla na red, i slijedovalo joj je samo ono što se kašikom ostrugalo sa zidova teće. Pa onda panično gutaš ručak, shvatajući pritom kako je pelikanima, tim divnim neobičnim pticama dok jedu ne žvačući ni zalogaja, samo da bi prvi završio i izbjegao grehotnu sudbinu šeste zdjelice sa najmanje pudinga.

I eto, od svih blaženih mogućnosti, ti od dana do dana uglavnom nemaš ništa osim jabuka! Još te nahvataju na vrlo moćan osjećaj krivice, jer zaboga, jabuke su i slatke i zdrave, miriše od njih cijela kuća, a ti bi jeo kojekakve vještačke šećere, tamanio zle fabričke prerađevine koje samo što oči i kosu nemaju, žvakao nepresušni izvor misterioznih aditiva i emulgatora, i direktno time skraćivao sebi dragocjeni život. A da ne pričam koliko u stvari nezahvalan ispadaš, jer su ti tvoji najmiliji namijenili blistavu budućnost i dug životni vijek, a ti nećeš da jedeš jabuka što dođoše direktno od majčice Prirode. I tako u krug, dan za danom, mjesec za mjesecom, godinu za godinom, sve dok tvoj lični potomak jednog dana ne uleti u kuću, pun nade upita ima li što slatko, a ti mu najnormalnije odgovoriš (pritom se snebivajući na njegovu predstojeću reakciju nezahvalnosti i podcjenjivanja svih blagodeti ovog nenadmašnog voća) – IMA JABUKA!

Osim jabuka – ovog univerzalnog sredstva za podizanje šećera i započinjanje psihološkog rata između djece i roditelja na cijeloj kugli zemaljskoj – kuhinja na kojoj sam u Boki odrasla predstavljala je jednu zanimljivu mješavinu primorskog, a bogami i kontinentalnog jelovnika, ali sa vrlo zapaženim uticajem američkih recepata i začina, za koje sam tek kasnije, kada sam malo odrasla, shvatila da ne pripadaju našoj tradicionalnoj kuhinji. Kao mala, mislila sam da ono što se nama servira za stolom, jedu svi u Đurićima, Jošici, Boki, Teksasu i Univerzumu (tako je izgledala geografska postavka u mojoj glavi sa nekih šest, sedam ili osam godina), i da su jela svuda ista, uključujući i one zloslutne jabuke sa kojima su se neuspješno rvala i američka djeca. Što sam, naravno, vrlo mudro zaključila, jer je jedna od glavnih izreka babe Meri bila upravo ona ONE APPLE A DAY, KEEPS A DOCTOR AWAY. Pa ako su čak sa druge strane kugle zemaljske koristili takvu jednu mudroliju, sasvim je logično bilo da se taj nemili problem sa jabukama zapatio širom planete, a ne samo u Kamenarima. I tako sam ti ja saosjećala sa svom djecom na (mom prekrojenom) svijetu, istovremeno se tješeći kako u svoj toj teškoj i nepravednoj muci nisam sama, i žudeći za svakodnevnom porcijom torte, keksa, čokolade i sladoleda, iako svjesna da ću, sad već pokojnog ali tada nadaleko poznatog stručnjaka za medicinu opšte prakse, doktora Žikića držati AWAU samo ako na ONE APPLE A DAY zdušno navalim.

Kod nas u kući se, dakle, jela vrlo raznovrsna hrana, ali uvijek svježe spremljena što je značilo da se kuvalo svaki dan. Dobro, kad kažem ovako KUVALO SE, ne mislim da su se obroci sami od sebe spremali, što ja i dan danas zamišljam kao najveće (ne)otkriće svih vremena, već su za to bile zaslužne prvo baba Meri, a kasnije i moja mama. Doduše, imao je i tata svojih momenata, spremajući često sopstveni izum – MUĆKALICU – ali ne onako kako to recepti iz određenih krajeva Srbije nalažu, već isključivo po ličnoj ideji i nahođenju. Mućkalica se inače sastojala od svega slanog što se u datom momentu moglo naći u frižideru, a sjeckalo se na kockice i pržilo u čuvenoj crvenoj teći. Bilo je tu i suhomesnatog, i kiselih krastavaca, i ovoga i onoga, na kraju obavezno dopunjenog sa krompirom siječenim „na barkice“ a prelivenog umućenim jajima, kao za kajganu. Jeste da je priprema za ovaj nevjerovatni kulinarski poduhvat počinjala još u jutarnjim časovima, i jeste da se svaka kockica sjekla u isključivo „adagio“ tempu i provjeravala uglomjerom, međutim svi smo voljeli kada bi se na dnevnom jelovniku našao upravo ovaj originalni bućkuriš, i to svako iz svojih razloga naravno. Mama naročito zbog toga što tog dana nije morala da razmišlja o ručku, a sestra i ja eto čisto iz razloga što smo voljeli to tatino jelo, bilo nam je preukusno. Čak i ako su postojali momenti kada bi nam se činilo da će se sjeckanje svih tih kockica jednake veličine i zapremine završiti tek možda sutradan u isto doba, nije nas napuštala nada da ćemo na kraju ipak jesti onda kada je to za ručak i bilo predviđeno.

Što se samih obroka tiče oni su u našem skromnom domu bili zastupljeni u svom kompletnom sastavu, znači, jeli su se i doručak, i ručak, i večera. S tim što je baba Meri i tu imala neku svoju zlata vrijednu izreku, koje se ne mogu baš tačno sjetiti, ali je suština bila da je doručak svakako najzdraviji obrok koji nikako ne bi trebalo preskakati. Ručak je takođe bio obavezan, ali da ne bude mnogo jak i u velikim količinama, dok je večera uglavnom zauzimala jedno od prvih mjesta na baba Merinoj „crnoj listi“ i mnogo bolje je bilo „dati je neprijatelju“, kako je to govorila naša izreka (pošto se američke očigledno više neću sjetiti). E sad, ako ćemo pošteno, nešto se baš i ne sjećam da je bilo koja večera pripremana u našoj kuhinji ikada završila „kod neprijatelja“, jer ruku na srce, niko je nije ni izbjegavao. Čak ni baba Meri, džaba bile sve izreke i doskočice, strane i naše. Jeste da se jela dosta laganija hrana u mnogo manjim količinama nego što je to bio slučaj sa ručkom, međutim, odgovorno tvrdim da se nijedan neprijatelj od naših večera nije ‘leba najeo. Prije će biti da se to neprijateljstvo čak produbilo, ako ne i zbog čega drugog, a ono zbog činjenice da ni zalogaja večernjeg nikad od nas nije dobio pa šta god nam narodne umotvorine poručivale i čemu god nas metaforički ili direktno učile.

Što se doručka tiče, kada smo sestra i ja bile male ali i kasnije, nije se tu isticala neka naročita filozofija ni bog zna kakve raznovrsnosti. Kupovao se svako jutro pravi svježi bijeli hleb dolje kod tete Ivanke u prodavnici sa zelenim pultom i velikom starinskom vagom na sred pulta. Mene je ta vaga, odnosno njen dio koji je pokazivao težinu onoga što se mjeri dugačkom sivom kazaljkom, podsjećao na neku čudnu ljudsku glavu, ili još bolje, na glavu nekog neobičnog bića, vanzemaljca možda! Pa kad bih ga i kojim slučajem srela negdje tamo blizu Veriga (gdje nikad nije bilo žive duše, uvijek je duvao i zviždao neki jezivi ledeni vjetar pa je to bilo svakako najidealnije mjesto koje je moja sedmogodišnja glava mogla da smisli kao punkt za spuštanje svemirskog broda direktno iz druge galaksije tamo iz pravca Lepetana), tačno bih mu rekla: „Hej, ti, poznat si mi nešto, pljunuta si vaga iz teta Ivankine prodavnice, mora bit’ da si kakvo čudno biće, dakle vanzemaljac!“

Nego, da se vratim na svježi bijeli hleb i vrijeme doručka u našoj petočlanoj zajednici. Ovaj obrok se uglavnom svodio na kombinaciju hleba, maslaca, džema i bijele kafe. Džem je baba Meri zvala MRMLEJD (marmelade) po američki, a i vala izgledao je tako, sav onako divno zbrčkan i mirišljavo smućkan, sa komadima voća zgusnutim kao suglasnici u riječi MRMLEJD. Bila je tu još jedna varijanta sastavljena od hleba, maslaca od kikirikija, opet džema i opet bijele kafe. Maslac od kikirikija smo svi porodično zvali PINATBATR (peanut butter) i nikako drugačije, i to zato što ga u ono vrijeme nije bilo kod nas za pazariti (naročito ne kod tete Ivanke, što je za mene značilo – ama baš nigdje!) već je velike plastične plave tegle pune ovog divnog namaza donosio stric kad bi se vratio sa broda, te je sasvim logično bilo da takva neka svar nije mogla imati domaći naziv pošto kao domaća još uvijek nije postojala ni u naznakama. A kud ćeš joj onda naše ime davati, stvarno nije imalo ama baš nikakvog smisla! Kasnije je bijelu kafu zamijenio nadaleko čuveni čokoldani napitak koji se pripremao tako što bi se iz svima tada dobro poznate crvene, nešto šire kutije neobičnog oblika i dizajna, uzimale dvije-tri kašičice ovog naprosto božanski ukusnog praha, dospjelog pokretnim spiralnim stepenicama boje duge iz samog Raja, i to se miješalo sa toplim mlijekom. E, taj ukus ni dan danas nisam uspjela zamijeniti ni sa jednim drugim, a nije baš da je izbor mali ako ćemo pravo. Doduše, sve i da ovog momenta kupim isto pakovanje tog čokoladnog blaženstva i pripremim doručak identičan onom iz djetinjstva, još tamo osamdesetih godina prošlog vijeka, ne bi to bilo to. Falila bi tu mama koja grije mlijeko na šporetu na drva, baba Meri što sjedi za samim ćoškom stola tamo pored televizora, i lagano žvaće zalogaj po zalogaj takođe ćoška, samo od hleba, sa maslacem i džemom, a sve to uzimajući sa ovalne srebrne gvantijere. Falila bih i ja koja zavirujem u kesu sa hlebom da vidim da li je ostao drugi ćošak da ga u slast potamanim. Pa dok mama sipa skoro provrelo mlijeko u šolju, čujem Meri kako zabrinuto gunđa što stojim direktno pored vrelog „špahera na drva“, gdje je najtoplije i gdje će mi se glava toliko usijati da ako kojim slučajem izađem iz dnevnog boravka u hodnik, otpašće mi istog momenta sa ramena, u najmanju ruku, eto kolika je to opasnost bila. Takve i slične neponovljive stvari, kad malo bolje razmislim, najbolje je i ostaviti u onom vremenu u kojem su se desile, a pod tim mislim i na najljepši čokoladni napitak na svijetu. Bog te pita kakav bi danas ukus uopšte imao.

Eto tako smo ti mi doručkovali iz dana u dan, bez nekih naročitih novina što se ovog prilično jednostavnog jelovnika tiče. Izuzimajući naravno one momente kada smo ujutro umjesto bijele kafe i čokoladnog mlijeka pile pravi pravcati kakao, koji i nije bio tako loš, osim što se nikako nije mogao skroz razmutiti sa vodom ili mlijekom, te je po neka gromuljica povazdan plivuckala od jednog zida šolje do drugog. A ako je slučajno posrčeš sa ostatkom tekućine, bude toliko gorka da ti se od tolike gorčine lijepo lijevo oko kompletno zatvaralo pa nisi mogao do kraja dana sebi doći, a kamoli nešto drugo okusiti. Eto, time smo najčešće razbijali monotoniju kada je doručak bio u pitanju. E sad, kad smo kod ručka, šta god da se spremalo i koliko god jela da je bilo određenog dana planirano, ovaj obrok je uvijek bio u isto vrijeme i bogami rijetko kad se dešavalo da se satnica pomjeri. To bi obično značilo da je nekakva vanredna situacija u pitanju, a većih vanrednosti u malom mjestu kakvo je Kamenari teško da je ikada bilo pa se tako sto postavljao svakog dana u vrlo slično vrijeme. A slobodno mogu da kažem da su nam i stomaci bili na to isto vrijeme naštimovani te bi nam pred očima dobro zaigralo ukoliko bi jelo iz određenih razloga kasnilo deset ili petnaest minuta.

Vrlo često je glavnom jelu u okviru ručka prethodila domaća supa. Bile su u opticaju četiri vrste – juneća, kokošija, riblja i takozvana „falso“ supa – i mada su uvijek bile lijepo i ukusno spremljene, nikada prema njima nisam imala neki naročiti stav. Hoću reći, mogla sam svakog dana da ih jedem, ali isto tako ne bi mi smetalo ako se ne bi prezentale u tanjiru ni u sledećih mjesec dana. Eto takva sam ti ja bila prema supama – indiferentna totalno. Dobro, moram priznati da su postojala dva momenta kada mi nikako nisu bile po volji, i kada su u mojoj glavi izazivale određene reakcije iako to nikoga nije nešto naročito zanimalo, ali eto, ne mogu a da ne spomenem te nemile supene momente. Prvi je svakako bio onaj kada smo ljeti, usred rozopeka od trideset i više stepeni, jeli vruću, tek iz lonca sa šporeta pristiglu supu. Tom prilikom sam se baš onako iskreno i sa dna svog dječijeg srca nadala da ću uspjeti da preteknem do sledećeg jela, i da neću sagoreti iznutra odjednom, iz čista mira, kao oni misteriozni slučajevi samozapaljivanja u Kaliforniji što su se desili, po kojima je kasnije i film snimljen i koje je lično istraživao čuveni pisac i pronalazač Artur Klark. Sjećam se dobro da bih bila crvena u licu kao rak sa ponte iz Đurića, preznojavala se od temena pa sve do peta, dok su mi oči suzile od vrele pare koja je za kraj putanje imala upravo moje beonjače i zenice. Sad, s neke naučne strane posmatrano, sigurno je to bilo zdravo za organizam (jer kad bilo šta što je vezano za supu nije bilo zdravo, plus što su na isti način razmišljale i mama i baba Meri, dakle, čvrsta i nepobjediva struja se tu obrazovala!), ali da sam bila presrećna kada bih konačno vidjela dno tanjiru, koji mi se tada činio kao bunar bezdani, bogami jesam, nema šta!

U drugu nevolju me uvijek dovodila „falso“ supa, bez obzira na to koje je godišnje doba bilo kad smo je jeli. Zašto se zvala baš takvim imenom, nisam sigurna. Čak sam se uvijek i pitala kako jedno takvo jelo može da nosi naziv „falso“ (lažno), kad je sve ono što je sadržalo bilo i te kako pravo i bez ikakve prevare. Počevši od najpravije moguće blitve koje je bilo u vrlo zavidnim količinama pa sve do nekih isto tako vrlo pravih travčica,korjenčića, listova i listića. Jedući u tim prilikama jedan omanji plastenik, ili kompletan proljećni zasad sa parcele iz kuće, sve i da si htio nisi mogao u glavi stvoriti nikakav „falso“ utisak sa tako vjerno prikazanim povrćem u tanjiru. Još kad se poklopi sa ljetnjim rozopekom… e to su bili doživljaji.

„Jedi, to ti je zdravo!“, govorila je mama kad god bih izrazila bilo kakvo negodovanje u vezi sa dnevnim izborom jelovnika. Ta njena rečenica se samo na prvi pogled činila jednostavnom i bezazlenom, a u stvari je bila višeslojna i višeznačna, jer ko je dobro upoznao našu mamu, shvatio bi sve skrivene poruke koje je ovih par riječi nosilo. Kao prvo, značila je upravo to što nam je i bilo rečeno – jedi, jer je zdravo – i to je bila ta površina koja je sve naivne duše i te kako do srži zavaravala. Jer kad zagrebeš malo ispod površine, oslušneš ton i izanaliziraš sve alikvote kojima je tih pet riječi bilo obojeno, a pritom ti se naježi sva koža na rukama, shvatiš da si u stvari čuo sledeće: „Svakako ćeš pojesti to što je ispred tebe, sviđalo ti se ili ne. Jede se ono čega ima u kući i, prosto, ne bih se ja tu mnogo raspravljala. Mislim da je diskusija završena.“ Pošto sam još od malih nogu naučila odlično da tumačim sve ono što se često uopšte nije ni čulo, ali se svakako podrazumijevalo, jela sam sve zdrave stvari pa tako i „falso“ supu. I još neke vrste povrća koje su izazivale jezu kod mene pri samom njihovom pomenu, a da se nisu ni u loncu još našle! Na primjer, vrati se tata sa pijace iz Bijele i sav srećan stavlja punu kesu svježe boranije na sto. Zatim izjavljuje ponosno kako je naišao na najbolju vrstu, takozvanu „olovku“, koja je po njegovim riječima uvijek bila najslađa za jelo i da bolje nema niti će je ikada biti dok je svijeta i mahunarki u njemu! Znajući da sam tog dana osuđena na kuvanu boraniju „olovku“ i pun „jedi, to ti je zdravo“ tanjir, pitala sam se da li bi mi možda lakše pala porcija pravih olovaka, ne moraju ni kuvane da budu, pa da ih sažvaćem onako sa sve gumicom za brisanje na vrhu. Ili, kad se u kući dođe u posjed mlade salate pod nazivom „puterica“, pa tata, dok ručamo, svako malo oduševljeno prokomentariše kako je divna, svježa i meka, ma kao pravo pravcato maslo! Što naravno u mom tumačenju nije imalo nikakve veze jedno s drugim. Mislim, maslac sam jela skoro svakog jutra i tako lijepo se slagao sa džemom i bijelom kafom, a nisam baš najsigurnija kako bi salata „puterica“ tu uspjela da se uklopi. I ako je to sve bilo tačno, zašto onda za maslac nismo baba Meri, sestra i ja ujutro doručkujući egzaltirano uzvikivale: „Ma kako se samo maže ovaj maslac, koliko je divan, mekan i svjež, baš kao mlada salata jutros svježe ubrana!“

Za razliku od povrća, od kojeg sam dosta toga stvarno i voljela da ne griješim dušu, omiljeni ručkovi su mi bili oni koji su uključivali neku vrstu tjestenine ili bilo šta tome slično. Obožavala sam paštu sa mesom, sa sirom, ili sa ostacima od jučerašnjeg ručka. Takođe sam stalno priželjkivala da vidim u tanjiru bilo kakav proizvod od tijesta sa krompirom, koje su tako majstorski pripremale i mama i baba Meri. Pravile su se tu njoke sa crvenim sosom, makaruli sa gratanim domaćim sirom, prigane kiflice u obliku potkovica (uz koje je obavezno išla pohovana piletina), a da ne spominjem neprevaziđene knedle sa šljivama. Te božanstvene i miomirisne knedle sam samo jednom u životu i sama pokušala da napravim, ali na kraju sam u stvari dobila hladno oružje u vidu kugli tvrđih i od kakvog ljutog krša sa Lovćen planine, sasvim primjereno da se izloži u Vojnom muzeju na Kalemegdanu za nauk svim budućim pokoljenima kako ne treba sa tijestom postupati. Obožavala sam i rižot na sve moguće načine – čak i onaj crni sa mastilom od sipe, koji nije baš najprivlačnije izgledao onako najcrnje od svega crnog crn, sve dok ga ne probaš, a onda osjetiš „stotinu ukusa“ kako se to dolje kod nas za neko jelo vrlo često govorilo.

Iako su jela od tijesta i sa tjesteninom kod nas vremenom bila servirana i isprobana u milion različitih varijatni, zanimljivo je bilo da moj tata nije nikada htio da proba onu milion i prvu, pogotovo ako nije spremana od strane moje mame, ili tako nekog u koga je imao neograničeno kulinarsko povjerenje. I, desilo se tako jednog ljeta da je naša rođaka, koja je svake godine provodila kod nas priličan broj julskih i avgustovskih dana, došla na ideju da nas iznenadi ručkom i počasti receptom vrlo popularnim u mjestu u kom je živjela – preciznije rečeno, u komšiluku u zgradi u kojoj je živjela – a radilo se o špagetama sa dimljenim lososom i pavlakom. Koliko se sjećam, bilo je to jedno sasvim ukusno i vrlo lijepo spremljeno jelo, ali mislim da je moj otac tada doživio prilično veliki šok (što sam mogla da primjetim po izbezumljenom izrazu lica dok je objedovao taj od srca spremljen rođački specijalitet), jer je po prvi put u životu prekršio nepisano sveto bokeško pravilo da „nikada, nikada, ali baš nikada ne treba kombinovati ribu sa mlijekom!“ I sad, možete zamisliti količinu stresa prouzrokovanog konzumacijom delicije koja je direktno kršila pravila onoga što se u našoj kući poštovalo decenijama unazad. A opet, ne možeš velikodušnu rođaku ne ispoštovati, još u rođenoj kući, pogotovo što se tako srdačno potrudila da nas sve komplet nahrani. I evo, kao sad da vidim i čujem svog potpuno skrhanog oca kako u kuhinji ispod glasa zapomaže i govori mami: „Kuku meni, ko će ovo da jede! Jao, jao, jao, riba i pavlaka! Kuku meni jadnome!“ Gotovo da mi je došlo da mu lično sipam porciju u tanjir, potapšem ga po ramenu i saosjećajno kažem: „Jedi, to ti je zdravo! Kao boranija olovka!“

Ono što mi je uvijek privlačilo pažnju kao maloj, a odnosilo se na spremanje jela u našoj kući, bilo je to da su se gostima služili nekakvi zastrašujući recepti, pored svih onih divnih specijaliteta koje smo sa uživanjem listili i strugali do poslednje mrvice sa tanjira malih, velikih, dubokih i plitkih, uvijek pitajući ima li još, i čkiljeći ispod oka je li onaj pored tebe koju zeru više sebi sipao. Ne, ovdje su se nekakva čuda iz lonaca i šporeta prezentavala, čiji su i nazivi već dovoljno jezivo zvučali, a da ne pričam o mirisima i ukusima od kojih sam se sa svojih jednocifrenim brojem godina načisto sablažnjavala. I što je najveća misterija za mene tada bila, ti isti gosti su vazda bili naskroz oduševljeni i vraćali su se kod nas na ručkove i večere kad god bi im se za to ukazala prilika. Ma šta vraćali, letjeli su naprosto uz one kamene stepenice da uživaju u skoro profesionalno spremljenim, pazi sad, „mušljama na buzaru“, „crnom zelju i kaštradini“, „bumbarima i kuljici“, „salati od hobotnice“, „škrpini i grdobi na žaru“ i još svakakvim strahotnim prikazanijama. I uvijek sam u potpunoj nevjerici posmatrala momente kada moja mama pred ushićene goste iznese i postavi ogromni bronzin krcat skuvanih poluotvorenih mušalja, a one onako nasmrt crne i zlokobno sjajne od pare prijeteći zijevaju prema nama i tek što ne ciknu: „Samo me uzmi u ruku, prst ću ti otkinuti dok si trepn’o!“ Jednom prilikom sam pitala roditelje šta zaboga ima lijepo u čitavom tom mračnom prizoru, međutim, dobila sam odgovor sasvim uobičajen za takvu priliku i poznat več godinama unazad: „Kako šta ima lijepo! Pa to je delikates, zaboga, ne postoji ništa ukusnije! Ne bi ti ništa falilo da probaš, bogami!“ Ruku na srce, i jesam probala, ali mišljenje nisam promijenila ni dan danas, jedino što sam sada svjesna da je mama to stvarno majstorski spremala i da su u pitanju jela u kojima su mnogi ljudi iskreno uživali i to sasvim opravdano.

Osim vrlo bogatog slanog jelovnika, za koji bi mi prilično mnogo vremena trebalo da ga u cjelosti predstavim, bila je tu i ona omiljena slatka kategorija koja ni po čemu za slanom nije zaostajala. Jeste da je izbor bio nešto manji, međutim, meni ne bi tada smetalo ni da se pravio samo jedan jedini kolač sa te liste i ništa drugo, samo da mi je neko pouzdano mogao garantovati da će taj kolač biti u našim životima prisutan svakog bogovetnog dana. Pošto to ipak nije bio slučaj i takvu vrstu garancije zasigurno da nikada nisam dobila, živjela sam od prilike do prilike kada bi na stolu osvanulo neko od dobro poznatih slatkih savršenstava.

Kada su torte u pitanju, one su se pravile skoro isključivo za rođendane i za slavu, tako da su predstavljale zaista poseban događaj u našoj prehrambenoj svakodnevici. Bile su to starinske torte, najčešće od čokolade i oraha, sa korama koje su se pekle uvijek jedna po jedna, a umućene tako što bi prvo morao da se dobije čvrst ali izuzetno osjetljiv snijeg od bjelanaca (koji je uvijek prijetio da splasne!) pa da se onda pažljivo, nikako mikserom već isključivo ručno, umiješaju ostali sastojci. Krem od žumanaca se kuvao na pari sve dok ti oči ne ispadnu čekajući da vidiš liniju koja će na dnu teće ostati kada po njemu povučeš liniju kašikom. Međutim, na kraju bi nam ispred nosa osvanula prava poslastičarska remek djela, čiji si miris čokolade, ruma, ili bilo čega tako božanstvenog čuvao u nozdrvama, a samim tim i u duši sve dok ne dođe momenat kada se torta mogla probati.

Pored jednostavnijih kolača kakve su bile kocke sa voćem, čupavci, pišinger sa čokoladom (po nezamjenjivom receptu tete Zore), i još mnogo štošta, posebno mjesto u mom srcu zauzimao je, a to i dan danas radi, neprevaziđeni kabler od trešanja. Taj recept je još davne 1934. godine donijela baba Meri u miraz iz Amerike, i to je jedna od stvari na kojima ćemo joj vječno biti zahvalni i ja, i moja čula ukusa i mirisa. Spremanje ovog, za mene pravog pravcatog delikatesa (a ne nekakvih mušalja i kaštradina i grdoba, božemesačuvaj), počinjalo je sa najranijim sezonskim trešnjama, a prva tačka u receptu glasila je: „Poslati tatu da ubere trešnje“. To je, bogme, vrlo često bila i najsloženija tačka čitavog procesa, jer je branje trešanja uvijek predstavljalo vrlo zahtjevnu i u velikom broju slučajeva po život opasnu rabotu, bar kako nam je tata pripovjedao. A ja sam mu stvarno i vjerovala, jer su to bili jedini momenti kada je njegova uvijek besprekorno uredna i očešljana frizura bila u totalnom haosu, sa šiškama razbacanim skroz preko čela, pa mi se činilo sasvim razumljivim da sigurno nije bilo lako rvati se sa stablom ovog voća i njegovim razmahanim grančugama, ili možda bježati od podivljalih, krvoločnih trešanja koje su bespomoćnu čeljad u grozdovima vazda napadale, kvareći im frizure da ih više nikad ne poprave ni najbolji frizeri! Sledeća faza u pripremi kablera bilo je oslobađanje kilograma (ili dva, nisam baš načisto sa tim mjerama) trešanja od košpica i to sa nekakvom alatkom za koju bi, da nisi znao da je za trešnje, garantovano mislio da je služila kao sprava za mučenje još iz vremena Inkvizicije i Mračnog doba, kakva se samo još u muzejima čuva. Međutim, ovo samo naizgled zastrašujuće sokoćalo vrlo je efikasno obavljalo posao za koji je bilo namijenjeno, tako da bih ga ja svakako, da sam kojim slučajem živjela onomad, rado ponudila Inkvizitorima. Svakako da bi se i oni više interesovali za čišćenje trešanja i pravljenje kablera, pa bi istorija bila mnogo lagodnija i opuštenija za učiti.

Kada su sve trešnje bile očišćene, mijesilo se tijesto, od kojeg su se pravile dvije tanje kore – gornja i donja – dok bi se između njih udobno smjestile sve one sočne crvene trešnje, pomiješane sa milion nekakvih začina i mirisa. Onda se ta pregršt trešanja kuvala između dvije hrskave kore, u sopstvenom soku i dodatim začinima pa je cijela kuća mirisala tako da za mene sigurno nije postojalo ljepše mjesto na kojem bih se u tom momentu mogla nalaziti. Kako je baba Meri često za života dobijala pakete od svojih prijateljica iz Amerike, uvijek bi se u njima našlo i nekoliko teglica sa začinima kojih nije bilo kod nas za kupiti i koji su bili zaslužni za takav jedan praznik za sva čula, pa je dosta vremena prošlo dok i sama nisam uspjela dobiti ukus i miris kablera bar približan onom kojeg su baba i mama spremale. Iako se po pravilu jeo hladan, ja često nisam mogla taj momenat dočekati, te bih ovaj kolač jela dok se još para iz njega dizala, prepuštajući se u potpunostima najljepšim ukusima na svijetu i ostavljajući negdje tamo u daljini baba Merine vapaje da ostavim to nesrećno parče da se ohladi jer ću dobiti „ingropaciju“ crijeva ako ga tako vrućeg pojedem.

Eto tako smo ti mi jeli u Boki, a tako se i dan danas kod nas u kući jede, samo što sam ja predaleko da bih u tim obrocima svakodnevno uživala. Dobro, ne u svim, iako nikad nisam posumnjala da je čisto zdravlje u pitanju, kako je moja mama govorila. Naročito sam počela sve to da cijenim onda kada sam tokom studiranja povremeno svraćala kući. Ili kada sam se skroz odselila, prepuštena sama sebi i svojim sačuvajmebože kakvim kulinarskim sposobnostima. Kako je vrijeme prolazilo, počela sam polako da učim kako se sve te divne stvari spremaju. Priznajem, nije uvijek to najslavnije prolazilo. Kao onomad kad sam punila ulignje, a oni ispali kao guma najgora, ne možeš ih ni sa najkvalitetnijim zubima pregristi, lijepo nisam znala jedem li morski plod ili žvaćem točak od auta. Ili kad sam pravila svoje prve kroštule – slatko prženo tijesto – pa umjesto par kapi, sunula ne znam ti ni ja koliko rakije u smjesu, mirisalo je kao da sam u kuhinji šljivovicu pekla tri dana uzastopce pa se komšije naljutile što i njih nisam zvala da zajedno pečemo i sjedimo oko kazana! A da ne spominjem svečani nedeljni ručak i pripremu punjene kokoške, čije je punjenje skroz poispadalo dok se peklo, zalijepilo se za dno pleha i zagorelo, stvorivši pritom neke čudne reljefe za koje sam se mogla zakleti da podsjećaju na brdo između Risna i Perasta, evo ne pomjerila se ako nije pljunuto takvo bilo! I još svakakvih doživljaja se tu nanizalo, sve dok nisam shvatila da je možda tako i bolje. Jer postoje ti neki mirisi i ukusi koje ne možeš nikad ponoviti pa ne znam koliko da bi to želio. Čak i kad misliš da si im najbliži, ostane ona jedna neuhvatljiva nit bez koje si uvijek na korak do cilja, ali taj korak se nikako ne da napraviti. Pa ti prvo bude krivo. Pa se iznerviraš što ne možeš sam sebe počastiti nečim baš identičnim onome što su ti doma spremali. A onda na kraju zaključiš da je to mnogo više od ukusa i mirisa. Da su to neki ljudi kojih više nema, ili koji su predaleko. Da su to neka vremena koja su davno prošla i koja samo tim mirisima u sjećanje možeš vratiti. A da ćeš ti sam stvoriti sasvim nove, za neka buduća vremena i naraštaje. I da se nadaš da će i tada u neku kuću utrčati dijete i onako sa puno nade upitati: „Ima li nešto slatko?“ I da će odgovor biti kao i onomad čak u Teksasu: „Ima jabuka…“

Ko to tamo peva (al’ na moj način) – 2. dio

Nastavak mog GSP dnevnika (predvirusna era) – originalni događaji, sve do poslednjeg slova doživljeno i (nekad jedva) preživljeno! 🙂 😉

14. januar 2018.

E, šta ti je umor! Prvo juče odlučim da stignem kući sa četiri autobusa, umjesto sa dva, jer mi je tako, navodno, bilo praktičnije . Onda, konačno se dokopavši lifta u zgradi sopstvenog prebivališta, unezvjereno krenuh da tražim dugme za 12. sprat, iako živim na sedmom, a zgrada ima ukupno 11 spratova (jedino logično objašnjenje – vratih se momentalno u stari kraj, gdje smo živjeli na 12. spratu) . Zatim sam se poslije ručka zablesavila u neku emisiju, u kojoj su sat vremena objašnjavali kako su Kinezi, za vrijeme te i te dinastije, pet vjekova razvijali mehanizam dvokolica u cilju što efikasnijeg učešća u borbama . Sva sreća te odoh na spavanje jer nisam sigurna da mi sledeći korak ne bi bio rad na ličnom razvoju mehanizma dvokolica u cilju što efikasnijeg stizanja u Rakovicu…

23. decembar 2017.

Čekam ti ja jutros, nešto malo poslije 6 sati, tramvaj na stanici. Cupkam okolo, slušam radio, posmatram svitanje, ma prava zimska idila! Kad, u jednom momentu primjetim kako mi je lijeva noga nekako visočija od desne, sve hoću da je spustim, a ne mogu da kraja nikako! Pogledam, a ono mi se žvaka zalijepila za čizmu, a za žvaku se uhvatio opušak od cigarete pa sad viri onako sa strane, rekao bi čovjek propušila čizma u sred decembra, ma vidi je samo kako s merakom dimlija! Krenem da stružem đonom po zemlji, uvijam i izvijam nogu, ma kakvi, ni da mrdne ona gromulja! Utoliko eto tramvaja. Šta ću, moradoh ući, ko zna kad će sledeći. U tramvaju lijepo toplo, mjesta za sjedjenje koliko hoćeš, a ja ti sjedim sa onom poročnom čizmom, štrči joj cigareta sa strane, lijepo mi žao bilo što joj ne mogu kafu i rakiju ponuditi, za kompletan ugođaj! I, dovezosmo se tako nas troje do Rakovice. Tamo, čim sam izašla, krenuh sad već prilično unezvjereno da mlatim nogom po ivičnjaku, vrtim se kao pijana ovca, mislim se, ako me neko vidi pomisliće da plešem po industrijskoj zoni na uranak, zvaće „stručna lica“ pa šta ću onda?! Na svu sreću, ugledam nekakvu debelu granu skroz sa strane trotoara, prihvatim je i krenem da grebem njome po onoj zabetoniranoj materiji. Otpadne čudo nekako, odnese onu cigaretu u nepovrat, a moja čizma i ja nastavismo svojim poslom, svaka bogatija za sopstveno izuzetno iskustvo…

21. novembar 2016.

Malo prije u dvadesetsedmici, sjedne neka bakica pored mene, i poslije par trenutaka izvadi ona kesu u kojoj je kesa, u kojoj je kesa, u kojoj je kesa, u kojoj je kesa… u kojoj je salveta, u kojoj je minijaturna flašica sa vodom. Otpi par gutljaja, zamota je nazad u salvetu pa u kesu, pa u kesu, pa u kesu, pa u kesu… Svaka čast, gospođo, mislim se ja, pa Vama bi i Noje pozavidio, prešišali biste VELIKI POTOP samo tako. Kakva barka, Vi biste to sve lijepo u SALVETU, pa u kesu, pa u kesu, pa u kesu, pa u kesu, i u još jednu kesu, ma tri potopa bi uzalud bila!!!

13. oktobar 2016.

Moram priznati da mnogo volim parfeme, iako, kao prosječan prosvetar mogu sebi da upriličim eventualno neki „Mošus“, ili „Rusku Ljubičicu u proljeće“. E sad, koliko god da uživam u lijepom, kvalitetnom mirisu, ipak nisam sigurna da je baš neophodno sasuti pola flašice na glavu i tako ući u prevoz. Malo prije, neka gospođa u trojci sjela ispred mene, mirišeeeeee, oči mi se ukrstile, izađoh iz tramvaja, hoću da skrenem lijevo, a ono me sve desno vuče, zapetljah se u neko rastinje, morali su me iz stare, zatvorene fabrike izvlačiti…

23. maj 2017.

Onaj osjećaj kad se u autobusu, na prazno mjesto pored, bukvalno sruči malo veća gospođa, sa tri pune kese, ogromnom tašnom, i ništa manjim kariranim cegerom, a sve to uz jedno zvučno: „Uh!!! E, tako!!!“ Pritom ti zabetonira desnu ruku uz tijelo, skrcka sve kosti unutra, ocrtaju ti se sva rebra na laktu, možeš poslije H-dur odsvirati, ma kao na harmonici! Neprocjenjivo!!!

11. april 2017.

Evo ovako sam porazgovarala sa jednim gospodinom, koji je u trojku ušao takođe kod Bogoslovije….- Gospođo, je l’ ide ovaj tramvaj do željezničke?- Ide…Poslije par minuta:- Je li, gospođo, a mogu li njime na Banovo brdo?- Ne, on ide u Rakovicu. Siđite na željezničkoj pa tu sačekajte 12 ili 13.- A što tako?- Pa oni idu na Banovo brdo.- Ali meni treba pedeset osmica!- Gospodine, gdje Vi u stvari idete?- U Železnik, i ne znam šta će vama uopšte ta informacija, zašto me to pitate??? Kome ćete to poslije da prenesete??? Sramota!!!I ode čovjek da pita nekog drugog, ko nije eventualni državni špijun i tajni agent sagitarom kao glavnim elementom kamuflaže…

30. mart 2017.

Malo prije, na stanici dvadeset sedmice, dolazi neki čovjek, nosi rajf na glavi, a kosu bogato nauljio izvjesnim preparatom, sva se presijava, pola Mirijeva mu se na potiljku ogleda. Iza stoji starija gospođa, gleda u tu njegovu kosu i dramatično se krsti, ko veli, neka mu Nebesa oproste što je pola flaše ulja sasuo na glavu, umjesto da spremi djeci mekike za doručak!!!

14. mart 2017.

Ulazim sad u tramvaj, nosim torbu na ramenu, gitaru u ruci i sebe na nogama. Unutra opšta gužva, kad, obraća mi se jedna gospođa, kaže: „Je l’ hoćete da Vam pridržim to gudalo?“ „Hvala, hvala“, odgovorim joj, „ali nisu ova gudala teška. Hvala još jednom!“ Naravno, dobra namjera je uvijek dobra namjera i prija čovjeku! A sad idem da izguglam najpopularnije kompozicije za gudalo, čovjek se uči dok je živ!

10. februar 2017.

E, što sam sad prisustvovala događaju u dvadeset sedmici, i to taman kad sam pomislila da sam već sve vidjela! Sva je prilika da sam tek počela, bogami, još je svemir za mene iznenađenja pripremio… Uđem u autobus, a ono poprilična gužva, jedva da ima mjesta za stajanje. Zajedno sa mnom uđoše i jedan dječak od desetak godina i njegova majka. Naguraju se nekako kod prozora, kad, eto ti malog, skoči, uhvati se rukama za onu gornju šipku i krene da radi zgibove! Opušteno, spretno, vježba dečko u sve šesnaest. Da stvar bude još zanimljivija, njegova majka se obrati gospođi koja je stajala pored, sa sledećim riječima:- Izvinite, da li biste mogli malo da se pomjerite, Dimitrije nema dovoljno mjesta da se razgibava…- Jaooooo, Gospode Bože, sad ću da se prekrstim i lijevom i desnom rukom! Pa nije Vam ovo FISkulturna sala! Šta ste to umislili??? – Gospođa se načisto šokirala, pa sve spominje fiskulturnu salu, naglašavajući ono FIS, u mozak mi se urezalo..- Moj Dimitrije trenira karate i odavno su mu već rekli da je jedan od najvećih talenata u Beogradu, prema tome, ako on poželi da se razgibava, ja ću mu to i omogućiti! Nema potrebe da budete tako drski, GOSPOĐO!!!I, sad tu kreće opšta svađa i rasprava, uključiše se i sva okolna lica, nastade opšta vika i nadvikivanje, a ja htjedoh da predložim majci da sledeći put ponese strunjaču i kozlić, gre’ota da Dimitrije sine Mitre ima tako mali izbor kao što je jedna obična šipka u autobusu! Neka dijete trenira, mislim, ne razumijem zašto se ovaj narod buni! A sve hoćemo da nam djeca napreduju…

6. mart 2017.

Vraćam se danas dvadeset trojkom sa svojim starijim djetetom iz muzičke škole. Smjestili smo se udobno još na početnoj stanici, a valjalo se voziti sve do Pančevačkog mosta. U autobusu, preko puta nas sjede neki gospodin i gospođa (bračni par), gledaju kroz prozor i komentarišu svaku građevinu pored koje prevoz prolazi. Kad smo stigli do DIF-a, ražesti se gospođa i krene da drži govor: „Evo, vidi ovo, molim te! Ovolika zgrada a ne služi ničemu! Tobože studiraju nešto… Ma šta studiraju, trče tamo-amo kao sumanuti i prave kolut naprijed i kolut nazad! I to mi je neka nauka! Kad će više ova država da se mane ćorava posla? sve to treba ukinuti – i fizičko, i muzičko i likovno! Da ova naša jadna djeca konačno nauče nešto korisno… Fakultet za fizičko, možeš misliti! Evo mi se Rada prije neki dan žali kako joj stariju unuku tjeraju po čitav čas da trči i dobacuje se sa nekakvim loptama! Jadno dijete, umjesto da uči…“Potrudila sam se da što vjerodostojnije prenesem riječi ove fine gospođe, jer su me duboko kosnule. Da vam kažem, srce mi prepuče za mučenom Radinom unukom (ne znam je, ali kao da je poznajem cijelog života pa sva djeca su ista, a naročito u ovakvoj muci i tiraniji…), prosto ne smijem ni da pomislim na to siroto dijete koje trči i dobacuje se loptom na času fizičkog vaspitanja! I to cijeli čas, ‘ej, cijeli čas!!! A da ne pričam o ovom mom sinu koji pored fizičkog maltretiranja ide još i u muzičku školu…. Ajajajajaj, kakva propast…. I slušajte, potpuno sam saglasna sa gospođom, ima ona viziju, da se ne lažemo! Evo, prvi put kada bude roditeljski sastanak, ja ću da predložim da se umjesto fizičkog i ostalih gluposti, uvede aktivno gledanje rijaliti programa. I to da ih opreme strunjačama, da leže dok gledaju, čak ne ni da sjede! I da obavezno, obavezno, bez daljnjeg, uvedu sekciju u kojoj će djeca da se bave time kako izgledaju naše estradne zvijezde bez šminke! Pa dabome! A ne da izađu iz osmogodišnje škole, a ne znaju kako izgleda Sonja Ameba ujutro odmah nakon spavanja, ili Zora Azija uveče kada skine puder. Mislim, imala bih ja ideja koliko voliš, nego nemam vremena sve to da osmislim… Hvala Bogu što postoje ljudi pametni kao ova divna gospođa iz autobusa – otvore ti oči kad se najmanje nadaš…P.S. Veliki pozdrav i podrška za Radinu unuku: Drž’ se i budi hrabra, dolaze neka bolja vremena!!!P.P.S. Mislim da ću večeras zasigurno sanjati Radu koja sumanuto trči tamo-amo, prosto mi se na počinak ne ide!

13. oktobar 2018.

Vraćam se danas iz škole sa Vidikovca dvadeset trojkom. Ona, dabome, kako to red i nalaže, malo ide redovnom trasom, malo skreće unazad do Žarkova, sve nešto nizbrdo, ulijevo i desno, a sve to zbog ozbiljnih radova na kojoj stotini metara puta, koji se, sasvim razumljivo, ne mogu završiti za manje od šest mjeseci.I sad, kad smo dovijugali prečicama do početka Žarkova, na samom skretanju za Banovo brdo, autobus stade, a ispred totalno pomračenje, haos, žurka – stoji bar dvadesetak autobusa u koloni, u jednom i u drugom pravcu!Zašto smo stali – ne zna se!Kad ćemo krenuti – ne zna se!Da li ćemo ikada krenuti – ne zna se!Kad, eto ti neke bakice, sjedi preko puta mene, prekrsti se vrlo profesionalno, po tri puta sve nekako u krug, takoreći lančano i vikne onako sudbinski:“Znam ja zašto se ovo dešava! To je sve otkad su uveli ovu ELEKTRONIKU u autobuse, od tada mira nemamo! Dragi Bože, spasi nas od svih tih zala!!!“Zatim je uslijedio prekrst još tri puta brzinski ulančano, a onda tišina, valjda smo se svi zamislili nad ovim proročanskim sentencama.Tako da znate, kada kasnite na posao, ili ne stižete kući, ili ste u zastoju – sve je to zbog elektronike! Izgleda da smo zbog „tih zala“ tu gdje jesmo, ostalo nam je sve u savršenom redu…

7. jun 2018.

Uđem u dvadeset sedmicu, cijela autobuska stanica uđe sa mnom. Ubacim se u četrdeset šesticu, svi se voze njome, ostanu eventualno dva čovjeka da čekaju nešto drugo. Da kojim slučajem čekam rimske dvokolice iz trećeg vijeka, bilo bi: „A, odlično, evo rimskih dvokolica iz trećeg vijeka, taman smo njih čekali, sad ćemo svi da uđemo!“

8. mart 2019.

KAKO SAM PROVELA 8. MART – Ovaj divni praznik sam provela uglavnom u prevozu, te sam se sa posla kući vraćala tri sata i petnaest minuta. Prvo sam krenula na pedeset šesticu, ali ona je bila udaljena četrnaest stanica. Prebacih se na pedeset devetku, veli aplikacija, stiže za dvanaest stanica. Dobro, ništa, mislim se ja, odoh onda na početnu stanicu dvadeset trojke i pedeset trojke pa ću da vidim šta dalje. Dvadeset trojke nema ni na vidiku. Ok, eno tamo parkirana jedna pedeset trojka, sa njom ću taman do Zelenog venca. Međutim, ona ode prazna, promijenivši u međuvremenu natpis na displeju u „ZA GARAŽU“. Šta sad da radim, eto, jedino je tu još jedna osamdeset devetka, ali ona ide za Novi Beograd. Možda ni to nije loša ideja, da odem za Novi Beograd pa da tamo uhvatim devedeset peticu za Borču, a onda presjednem kod Pančevačkog mosta na šesnaesticu pa na sedamdeset četvorku, ili dvadeset pet PE do Mirijeva. Međutim, naiđe u tom momentu još jedna pedeset trojka pa tako poslije sat vremena stigoh na Zeleni venac. Došetam lagano do sledeće stanice da sačekam dvadeset sedam E ili šesnaesticu, ali njih nije bilo čitavih čedrdeset minuta. Kada su konačno naišle, iz njih niti je moglo da se izađe, a još manje uđe. Ostala sam na stanici sa još tristotinak ljudi, razmišljajući šta dalje da radim i koju strategiju da primjenim.Utoliko se odnekud dokotrljao linijski kombi E6, i tu sam nekim čudom uspjela da se uguram. Kad sam platila kartu, okrenula sam se da vidim gdje mi je bolje da se smjestim nekako, da li kod žene koja nosi neku ogromnu orhideju ili kod djevojke sa velikom tvrdom fasciklom. Hmmm, to mi je teško bilo da odlučim, moram priznati, jer, ako stanem iznad žene sa orhidejom, iskopaće mi oko onaj oštri vrh cvijeta čim kombi ludački zakoči prvi put. Međutim, ako stanem pored djevojke sa trdom velikom fasciklom, polomiće mi rebro kad se sa njome na mene nasloni. Ipak, rebro će zarasti, a šta sa okom poslije da radim, mudro zaključih i priklonih se fascikli. Inače, pola putnika u ovom spasonosnom prevozu je nosilo cvijeće – od singl ruža upakovanih u celofan do džinovskih orhideja i ultra mirisnih aranžmana u pletenim korpama različitih boja. Da napomenem da ventilacija u kombiju nije radila, šiber je bio pokvaren, a prozori jednostavno nisu bili predviđeni za otvaranje. Dobro, utješih se ja, sva sreća te su mi moja draga djeca u školi danas poklonila slatkiše za ovaj veliki praznik pa ako mi se sloši od mirisa cvijeća, taman ću da gricnem po koji, da se povratim, spasim život i sačuvam dušu, koja mi je u tom trenutku bila u nosu.Kada sam izašla iz linijskog kombija u Mirijevu, otišla sam po ćerku u vrtić. Ona me dočekala sa kuknjavom da su joj ispale oči i da ih podhitno mora naći, da neće bez njih da krene kući. Trebalo mi je petnaest minuta da shvatim da su u pitanju neke male samoljepljive oči, pomoću kojih mi je napravila čestitku za praznik (nacrtala je cvijet kako se smije i zalijepila oči) i one su, u stvari, bile poenta cijelog tog projekta.Tek što smo našle oči i zalijepile ih na čestitku (malo zrikavo, ali nije važno), eto ti mog sina, došao ispred vrtića, sav se presijava od nekakvih šljokica, a u teškoj depresiji jer je izgubio ključeve od stana. Kaže, u školi su pravili čestitke za mame, i drugar ga je zasuo punom šakom šljokica. Ja ga upitah što nije i ključeve zasuo šljokicama pa da ih lakše u mraku nađemo, ovako samo on svijetli kao ukras usred Mirijeva.U stan sam ušla u kasnim predvečernjim časovima, zahvalno i od sreće poljubivši parket, tepih i pločice u kuhinji. Ljubica je opet u međuvremenu izgubila svoje samoljepljive oči, ali to sad više i nije bilo toliko strašno…Eto, tako sam provela ovaj divni praznik, koji, uzgred budi rečeno, i svima vama čestitam.

P.S. Ništa u ovoj priči nije preuveličano, osim onog dijela kad ljubim parket, tepih i pločice. Nije se desilo, ali iskreno, bila sam u iskušenju, jer mi se u jednom momentu učinilo da ih nikada više vidjeti neću… 🙂 🙂 🙂