Koreja u Beogradu

Poslije dužeg vremena, uđem juče u četrdeset šesticu, pošto imala sam neka neodložna posla na Bulevaru. Naravno, sva sjedišta zauzeta, a u prednjem dijelu sjedi čitava grupa ljudi koji se međusobno poznaju. Sve stariji ljudi, najvjerovatnije krenuli na Cvetkovu pijacu, sudeći po kariranim torbama na točkiće. I svi nešto ćaskaju, dobacuju jedni drugima, neki se smiju, zbijaju šale. Iskreno, imala sam utisak kao da su krenuli na kakvu ekskurziju pa zavladalo ono poznato ushićenje. Međutim, naročito mi je ostao u sjećanju razgovor izvjesne gospođe Anđe i njenog komšije (kako sam iz priče shvatila), koji je pričao toliko nerazumljivo, da me podsjetio na onog inspektora Draguljčeta iz istoimenog crtanog filma. Ovako je to izgledalo:

ANĐA (vadi nekakvu člansku kartu iz novčanika): Vidi ovo, komšija! Je l’ imaš ti ovu člansku kartu? Ovo ti je SARŽEM, jesi čuo za SARŽEM?

KOMŠIJA: Mhmhm#%&hmh….

ANĐA: Šta kažeš? Nisam te razumjela! Pa jesi li čuo za SARŽEM, pitam te? To ti je najbolja korejska masaža u Beogradu, imaš je na Dušanovcu i na Novom Beogradu! Vidiš da ja imam člansku kartu! Imam i kupone! Besplatne! Sve je besplatno! A taj sto za masažu je korejski i punjen je sa čuvenim korejskim žadom, tako piše! Mnogo je ljekovit taj sto, zbog žada, znaš! I besplatno legneš na taj sto i masiraju ti kičmu i sve organe! Ma super je, komšija!

KOMŠIJA: Hmsm&m#$*$mh…

ANĐA: Šta si rekao? Ne čujem te ništa! Ma odlična je ovo stvar! Da ti ubacim neki besplatni kupon u sanduče, je l’ hoćeš? Da ideš sa gospođom, ima da vam izmasiraju kičmu samo tako! Odozgo masaža, a odozdo korejski žad, to ti je zdravlje, komšo! Da ubacim ja neki kupon u sanduče, a?

KOMŠIJA: Šmhm%%%6hmsš…

ANĐA: Molim? Pa je l’ hoćeš ili nećeš, ne razumijem te ništa???

KOMŠIJA: Mh$m&sš#$%…

Ne znam da li je komšo prihvatio Anđinu dobrodušnu ponudu i plan sa sandučetom i gospođom, ali me čitav razgovor prilično dirnuo. Dobro, bar ovaj dio koji sam razumjela 😀 . Jer, kao da svi nemamo besplatno masiranje kičme i ostalih organa svih ovih godina. Naročito stariji. A pravo bi bilo da im je, poslije cijelog radnog vijeka, omogućeno da jednom nedeljno opušteno mogu sebi platiti jednu običnu masažu. Ili bilo šta što bi ih razveselilo i opustilo. Ovako se raduju kuponima i još ih velikodušno dijele. O korejskom krevetu sa žadom neću ni da pričam. Da li je taj krevet stvarno njime punjen, ne znam. Nisam sigurna, ali neću ni da sudim. Ako Anđi prija, sigurno ima nešto… A na sve ostalo mogu samo da odgovorim sledeće:

MHM&%$HMSŠ%&%$!!!!!!!!!

🙂 🙂 🙂

Advertisements

Princ Čarls i ostale uspomene…

Ovih dana, kako nas revnosni mediji neumorno uvijaju u paučinastu mrežu potrebnih i nepotrebnih izvještaja, lagano roštiljaju na užarenim rešetkama članaka i pasusa, uporno bodu informacijama ravno u oko, direktno do malog mozga, naš lijepi grad sprema se da dočeka predstavnike britanske kraljevske porodice – princa Čarlsa i njegovu uvaženu gospođu suprugu, vojvotkinju od Kornvola. Koliko vidim, sada se tu polemiše ko će ih i kako dočekati, koliko su se pripremali za čitav događaj, kako će se sa njima pozdraviti, kakav će protokol da važi, da li će prisustvovati članovi naše kraljevske familije… Interesantno, ali kad sam prvi put čula za svečani trenutak koji nas očekuje, prva asocijacija mi je bila jedan davni događaj, odigran još prije skoro četvrt vijeka, dakle u doba kada je moja skromna malenkost došla u Beograd spremna da završi velike škole, kako bi to naši stariji lijepo rekli. Tada sam za vrijeme prve tri godine studiranja dijelila garsonjeru sa nezaboravnom mi cimerkom sasvim neuobičajenog imena, a isto tako još neuobičajenijeg karaktera. Sjećam se da smo se svemu smijale kao šašave pa tako i jednom njenom snu koji, eto,  nisam zaboravila ni dan danas, vjerovatno zbog količine kikotanja koje je neizostavno uslijedilo. Naime, odmah po buđenju krenula je ogromna priča, pa sam tako saznala da se čitav san odvijao upravo u Beogradu, u nekoj velikoj sali i tu je bila gomila nekakvog svijeta, a među njima i moja cimerka, kao i Njegovo Kraljevsko Visočanstvo, princ Čarls. I sad, odigrava se tu neki događaj, oni zajedno prisustvuju balu ili tako nečemu, i kako su krenuli da plešu, moja cimerka se iznervira i krene da viče na princa: „Čarls! Čarls! Šta to radiš? Kako to plešeš, Čarls?!“ Dalje se ne sjećam šta je bilo, osim da smo se kikotale čitavo jutro, a i danima kasnije kad se sjetimo. Nasmijala sam se i ja, sama sa sobom, kada sam se prije par dana toga sjetila, inspirisana hiljaditom najavom dolaska uvažene engleske gospode. Stvarno čovjek mora biti originalan da bi sanjao tako nešto, priznaćete, a moja visokopoštovana cimerka je bila originalna za sve pare 😀 !!!

Kao i svi studenti koji se odvoje od kuće i dođu da žive u sasvim nepoznatoj i novoj sredini, tako smo i nas dvije prošle nebrojeno mnogo dogodovština i doživljaja, što lijepih, što onih manje lijepih. Iskreno, mene su uvijek iznova uspijevale da iznenade njene reakcije i izjave na određene situacije, mislim da je to ono  po čemu sam je uvijek rado pamtila, a pamtim je i danas iako odavno nismo u kontaktu. Prosto me zadivljuje činjenica da nije aktivna ni na jednoj društvenoj mreži, pa jedino što znam jeste to da je udata, da ima dva sina i da živi u Francuskoj. Iskreno se nadam da će i njeno specifično ime osvanuti jednog dana u ovom virtuelnom svijetu pa da možemo ponekad da se prisjetimo starih doživljaja i plesa sa engleskim prestolonaslednikom 😀 …

Naročito bih voljela da je podsjetim na ono  nezaboravno novembarsko jutro, kada je cijeli grad osvanuo pod ogromnim sniježnim pokrivačem, a mi smo se po prvi put srele sa takvom vremenskom prilikom, ili bolje rečeno – neprilikom. Sjećam se da je bilo oko šest sati ujutro, a nas dvije smo zabezeknuto gledale kroz prozore, kao da se lično princ Čarls na sankama spuštao niz ulicu Svetozara Markovića i to odozgo, od Bulevara! Nije se još pošteno ni razdanilo bilo, pa je čitava stvar izgledala još jezivije i zlokobnije. Naravno, kako bi to maćeha Sudbina obično zakuvala, moja predavanja su počinjala tačno u osam sati, dok je gospođica cimerka, koja je inače studirala medicinu, trebalo da krene tek negdje oko podneva. Sva prestravljena, povjerila sam joj se kako ne znam da hodam po tolikom snijegu i da pojma nemam kako ću stići do fakulteta. Za vašu detaljniju informaciju, igrom slučaja se namjestilo da sam živjela na pet minuta od  same fakultetske zgrade, a da sam tog jutra „putovala“ čitavih pola sata, zakasnivši na veoma važno predavanje iz vokalnog kontrapunkta. Moja cimerka je, prije nego što sam krenula, bila puna razumijevanja i ispratila me sa rečenicom: „Ne brini, Milice, ako me zovu iz štaba ekipa za spasavanje, doći ću po tebe, ništa me neće spriječiti!“ I vjerujte, došla bi, nisu to bile prazne priče 🙂 ! U to sam se uvjerila kasnije, u više navrata i to u situacijama mnogo ozbiljnijim od nekoliko centimetara napadalog snijega…

Voljela bih da je podsjetim i na ono pismo koje je jednom prilikom poslala svojoj tadašnjoj velikoj ljubavi u daleki zavičaj. Vjerovali ili ne, to je još uvijek bila era dobrih starih papira i koverata, poštanskih markica i sandučića. Kaže onaj natpis na žutom sandučetu: SVE POŠILJKE POSLATE PRE 14H BIĆE POSLATE ISTOG DANA. I onda smo se mi trudile da sva pisma završimo i pošaljemo u dogledno vrijeme, da bi otputovala onako kao je to bilo obećano na drečavo žutoj, limenoj kutiji. Toga dana moja cimerka mi se obratila za pomoć sa molbom da joj  malčice pomognem sa pisanjem pisma, jer nije znala šta romantično da napiše, a njena srodna duša je to svakako očekivala i sama pišući srceparajuće  i dušeuzdižuće rečce, riječi i rečenice. Međutim, cimerka mi se požalila na sopstveno odsustvo bilo kakvih elemenata romantike, a htjela je da ispoštuje svog čo’eka. Ja, jedna skroz romantična i emotivna duša sa Šopenom u uvetu, Jesenjinom na ramenu i Renoarom na trepavicama 😀 , izaberem joj neke stihove, odnosno refren iz pjesme Zdravka Čolića („Ti si jedina od svih, koja dođe kada treba…“), prebacimo to zajedno u muški rod i ona zadovoljno krene da prepisuje u svoje pismo. Negdje na pola rabote izjavi moja antiromantična cimerka kako će ipak još malo da „oživi“ čitavu situaciju pa krene da prepravlja stihove, da oduzima, dodaje, sjecka, prišiva… Na kraju, to ne da nije bio refren iz Čoline pjesme, već nekakva ultra parodija, nekakav pjesnički mutant, hibrid nastao ukrštanjem svega i svačega! Nisam ni stigla sve da prokomentarišem, a ona je već zadovoljno zatvarala i lijepila kovertu uz riječi: „E tako! To je prava stvar! Sigurno će mu biti zanimljivo!“ I bilo je, da vam kažem! Momak se oduševio! Danima je, po prijemu pisma, preko telefona uzdizao svoju dragu u pjesnička nebesa i ljljuškao je na oblacima poezije, dok smo Čola i ja posmatrali sve to sa strane pitajući se o čemu se tu u stvari radi i gdje smo to pogriješili??? 😀

Bilo bi lijepo prisjetiti se i zajedničkog učenja – nje, koja satima uporno i nepomično sjedi na istom mjestu, sa knjigama i atlasima raširenim svuda okolo, učeći anatomiju, i mene koja malo učim, malo pijem kafu, pa opet malo učim, malo pogledam kroz prozor, onda opet učim pa se sjetim da nemamo hleba u kući, učim, pa se smijem nečemu sama sa sobom… Negdje uveče, ja bih pala u krevet mrtva umorna od tolikih dnevnih aktivnosti, a moja cimerka bi ustala iz onog jednog jedinog, skoro desetočasovnog položaja, uz sasvim flegmatičan komentar: „Mislim da mi se malo vrat ukočio.“ Iskrena da budem, dobro je da je tako bilo, jer šta bi se desilo da je kojim slučajem situacija bila obrnuta? Zamislite doktora koji pjevuši, smije se sam sa sobom, viri kroz prozor, malo pregleda pacijenta, malo srče kaficu, malo piše recept. Ili, zamislite muzičara koji sa ogromnom koncentracijom deset sati sjedi nad istom knjigom, upija istim tempom sve moguće informacije i na kraju mrtav – hladan samo ustane i neznatno protegne vrat. Ma kakvi, ne bi to išlo, nikako ne bi išlo, vidite valjda i sami! 😀

Mislim da smo se  baš zbog toliko različitih karaktera i osobina tako lijepo i slagale, u stvari, ubijeđena sam u to! A ne pamtim da sam u svom, sad već četrdesetogodišnjem životu, srela osobu toliko različitu od sebe, da nije postojala ni jedna jedina stavka koja bi nas na bilo koji način povezala. S druge strane, povezale smo se i te kako, čim sam ja u stanju da se poslije dvdeset i kusur godina sjetim princa Čarlsa koji se pojavio svega par sekundi u nekakvom njenom snu.

Eto, baš nešto razmišljam, i njih dvoje nikako da se uklope! Prvo je ona bila ovdje, a Čarls u svojoj domovini, a sada kada je on konačno najavio posjetu, moja draga cimerka se mota tamo negdje po Francuskoj. Ko zna, kako ono kažu – TREĆA SREĆA! Možda nekad i zaplešu… Naravno, pod uslovom da Čarls zna sve korake kako treba, a ne da ja idem po nju u štab spasilačkih ekipa! 😀 😉 😉

POZDRAV ZA CIMERKU!!!! 😉