lutke i njihove haljine


U kući preko puta naše, prije onoliko decenija, tačno iza visoke kamene međe, živjela je jedna mala teta Mina. Kažem mala, jer ne postoji bolji način da opišem kako sam je doživljavala onda kada ni sama nisam bila visočija od prosječnog žbuna koralje, iždžikljalog na sve strane iz poveće narandžaste saksije. Pa kako mi je taj razgranati žbun, pretpran hiljadama drečavo crvenih „trubica“, koje sam obožavala, krijući od mame, da pucketam (čitaj – uništavam) između palca i kažiprsta, predstavljao savršeno mjesto za skrivanje, virila sam preko njega svakodnevno ne bih li vidjela tetu Minu, kako se najsporijim koracima na svijetu gega kroz đardin, i poslije ne znam ni sama koliko vremena, konačno stigne iz najudaljenijeg dijela vrta do ulaznih vrata od kuće. U to vrijeme, sa svojih sedam ili osam godina, činilo mi se da je teta Mina najstarija osoba koja je ikada u Boki postojala, pa mi je naprosto čast bila što jedna tako važna ličnost živi odmah pored nas, tu preko prve međe. Moram još da dodam da sam sa svog stražarskog mjesta, od cijele tete Mine uspijevala da vidim samo njenu kratku, plavičasto-sijedu kosu, kako promiče kroz grane limunovog drveta, ili proviruje iznad, meni ne baš najljepše biljke na svijetu, takozvanog tigrastog ljiljana. Mudro sam tada razmišljala da bih mogla sigurno i cijelu glavu do ramena da joj vidim, samo da nije išla onako pogrbljeno, i to s vremenom sve više i više. Zašto li je to radila, pitala sam se u potpunoj nevjerici! Nekoliko puta mi je čak palo na pamet da joj najdobronamjernije predložim da se slobodno ispravi umjesto što se sve više savija unaprijed, i da će joj tako, logično, sve biti mnogo jednostavnije. Ipak, nešto mi, onako maloj, nije dalo da se pred starijom ženom razmećem kojekakvim pametnim savjetima, zbog čega sam naročito bila srećna kada sam dostigla neke godine, i shvatila da na mnoge stvari često ne možeš ni na koji način uticati, već se one dese tačno onako kako ti ih je život namijenio. Zato sam i dalje ćutala, virila iza kosmate, raščupane koralje, i strpljivo čekala momenat kada će teta Mina doći do same ivice međe, dozvati me svojim jedva čujnim glasom, a ja ću se onda trčeći spustiti skalinima koji vode ka ulaznoj kapiji, i preuzeti zamotuljak napravljen od davno pročitanih dnevnih novina. Taj zamotuljak, namijenjen isključivo meni, predstavljao je pravo pravcato blago, eto tako sam ga doživljavala dok sam sa nestrpljenjem otpakivala drugi, pa treći sloj novina, već umorna od stražarske smjene, i prilično načeta osjećajem krivice zbog onoliko ispuckanih „trubica“. Međutim, sav umor bi nestao, a savjest se potpuno preporodila, onog momenta kada bi iz zgužvanih listova poispadali najrazličitiji komadi tkanina, u raznim bojama i oblicima, spremni da u vidu najmodernijih kreacija obuku moje obožavane lutke, i upriliče ih za najelitniju modnu pistu u Kamenarima. Zahvaljivala sam tada i teti Mini, a još više Nebesima što su nju nagradila raskošnim talentom za šivenje, a mene uvijek najmodernijim odijevnim kolekcijama za lutke, na kojima mi je, ma sto posto, i sam Milano, centar mode, tada zavidio. Jer, sigurna sam bila da milanski kreatori od tete Mine nisu nikad ništa dobili, već su ko zna odakle, i ko zna kako, nabavljali ostatke tkanina za svoje kreacije, pa mi ih je zbog tolike muke prosto bilo žao. Pa još ako ni jednu „trubicu“ ne zgnječiše među prstima, kakva li je to tek grehota bila. I koliko sam samo sreće onda ja imala, evo ni sad ne vjerujem.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s