Glava čizmu čuva

Jedna poznata narodna izreka počinje sasvim obrnuto, naglašavajući da je čizma ta koja čuva glavu, međutim, pojavila se i nova verzija. Ova iz naslova. Sad ću vam to i dokazati…

Prekjuče, vraćam se ja iz prodavnice, a ono lije kiša, pljušti, spustilo se nebo na zemlju. Šljapkam po onim barama kao Pepa prase sa porodicom, kukajući u sebi što mi kišobran nije prečnika kao suncobran i što nema zaštitnu ceradu koja se spušta skroz do poda, sa malim prozorčićem za vazduh. Negdje blizu naše zgrade naiđem na mlađi par koji se upravo odnekud vratio. Momak pokušava da što preciznije uparkira auto između druga dva vozila, a djevojka stoji napolju, malo dalje,  mašući i navodeći ga na pravu putanju. E sad, ona skroz kisne, jer nema ni kišobran, ni bilo šta što bi je makar malo zaštitilo od onog pljuska. Nije našla inspiraciju čak ni u onim gospođama koje, u nedostatku drugih antikišnih rekvizita, lijepo vežu kesu oko glave i tako poštede bar kosu i gornji respiratorni trakt. Kad je već vidjela da je parkiranje skoro gotovo, djevojka priđe kolima i vikne momku:“E, ne mogu više da te čekam, idem kući, skroz će mi se pokvasiti čizme!“

Eto, pokvasiće joj se čizme! Ne znam, ja sam nekako (po starinski) očekivala da će reći „skroz će mi se pokvasiti kosa“, ili možda „pokisnuću cijela“, ili nešto tome slično, ali ne! Pokvasiće se čizme. Ono zbilja jesu bila prelijepa dva primjerka, kvalitetna, neke svjetlije sive boje, visine skroz iznad koljena. Ja da ih obujem, izgledala bih kao dalji Pakmenov rođak, ali ovu djevojku su krasile samo tako. Ipak, i sve da štiti svoj lijepi izgled i cijelu odjevnu kombinaciju, nije mi ta reakcija baš bila najjasnija. Koliko se sjećam, do skora su čizme čuvale čovjeka da ne pokisne. Danas čovjek čuva čizme od kiše. Nekada je čovjek obuvao čizme i odlazio u šetnju, a danas čizme obuvaju čovjeka i izvedu ga napolje. Onda je, dabome, i logično ko tu koga mora da čuva! Nekako me sve podsjeća na onu Ćopićevu „Izokrenutu priču“ koja počinje ovako: „Tek je brdo izašlo iza sunca, a krevet skoči iz prostranog čiče, navuče noge na opanke, stavi glavu na kapu i otvori kuću na vratima.“ E, umjesto ovih opanaka mogu se slobodno ubaciti i čizme, ništa se ne bi poremetilo. Ja bih možda još samo malčice preformulisala rečenicu, za potrebe ove moje skromne pričice: „Krenuše čizme u šetnju pa navukoše čovjeka, kad ono, udari oblak iz kiše…“

Jutros gledam kroz prozor – predivan dan! Otišla bih malo poslije do prodavnice, ali moram dobro da razmislim šta ću da obujem. Prvo mi padoše na pamet baletanke, ali strah me je, jako je sunce, spržiće ih! Bolje da navučem čizme, nema kiše, sve je vedro, znači, ništa loše im se ne može desiti. Da samo znate što volim kada nađem najlogičnije moguće rešenje…. 😉 😉 😉

Advertisements

Lazar

Vuki voli da sjedim negdje blizu njega kada rješava domaće zadatke. Kaže, tako je sigurniji dok radi, a i može da me pita ako mu nešto nije jasno. Naravno, meni je sve potaman dok ne dođe matematika na red, pošto sam na tom polju prirodno uzgojeni antitalenat i to najčistije vrste. Još sad kada su počeli tekstualni zadaci tipa: Milan ima trideset šest jabuka, a Jovan šljiva za trećinu više od zbira Milanovih jabuka i tamo još nečijih krušaka, ne znam ni ja više. I na kraju obavezno pitanje: Koliko ima tog i tog voća, AKO SE ZNA….E, kad pročitam to AKO SE ZNA, odmah mi se zavrti u glavi, jer se u stvari NIŠTA NE ZNA, osim neke gomile likova i njihove voćne salate. Na sreću, Vuki se tu sasvim lijepo snalazi i samo mu je neophodna provjera zadataka kada sve završi. A njih, inače, ima četristo pedeset i to sve pod A,B, V, G, D, Đ….Ma Vukijev imenjak, Stefanović-Karadžić, nije toliko slova ustanovio, koliko ovdje ima tih pitanja i potpitanja. Dok sve pregledam, mozak mi načisto provri, pomiješa mi se i voće, i desetice, i umanjenici, i veće – manje – jednako, i sva muška i ženska imena, ma sve živo! Eto, bar me tješi što Vuki može nekada završiti matematički fakultet i dobiti lijepi posao na kasi u nekom hipermarketu pa da iskoristi sve to znanje koje je stekao. Već imam sliku pred očima: Vuki ukucava cijene, štampa račun i ljubazno se obraća mušteriji, „Evo, gospođo, imate dvadeset sedam jabuka i dvanaest krušaka, a šljiva za četvrtinu više od zbira ova dva voća zajedno! Izvolite i prijatan dan!“ Mislim, ja bih više voljela da lijepo završi neku srednju školu i ode za kakvog ministra (pa da budem gospođa majka ministarska!), ali neću se mnogo miješati. Djeca su tu da ih podržimo u svim njihovim željama i izborima…

Nego, da se vratim na glavnu temu. Prekontrolišem ja juče tri tone zadataka, pregledam i sve što je mladi gospodin imao iz drugih predmeta, i kad je sve to bilo gotovo, sva srećna se okrenem predivnim kućnim poslovima, da se lijepo, kao čovjek odmorim. Čujem negdje u magli kako mi Vuki nešto priča, ali džabe, mozak više ne prima nikakve informacije. Pravim se da ga slušam, pošto vidim da se skroz uživio u priču i sve vičem: „Aha! Da! Aha! Mhm!“ Odjekuju mi u glavi i neka imena koja je spomenuo, učine mi se poznata, ali su sve one šljive i jabuke učinile svoje. Jednostavno me zaobilaze informacije kao kiša Kragujevac (???). Na kraju, uspijem da povratim nešto malo koncentracije i čujem sledeće:

– … Marija, Marta i Lazar, eto! Jesi li znala za njih?

Uh, koji su sad pa ti, pomislim u sebi. O čemu je Vuki meni uopšte pričao, zaboga? Ništa, mislim ja i dalje, pokušaću da se izvučem nekako, bolje nego da primjeti kako ga ništa nisam slušala. I krenem vrlo samopouzdano u čitavu priču:

– Da, da! Jesu li to dvije sestre i brat?

– Pa jesu, kažem ti! Lijepo sam ti sve objasnio!

– Znam, znam… Pa jesu li svi došli kod tebe u razred? Jesu li to blizanci?

– Ma ko je došao, pa Lazar je vaskrsnuo, o tome ti cijelo vrijeme pričam! Kakav razred, kakvi blizanci???

– Ma ko je vaskrsnuo, koji Lazar??? – O, ljudi moji, šta ovo dijete priča, bolje da sam ćutala, sad se neću izvući nikad…

– Lazar, Lazar! Učili smo iz vjeronauke i ja sam ti cijelu priču ispričao, a ti me pitaš o blizancima! Ništa me nisi slušala!!!

I naljuti se dijete i odmaršira u sobu. Za njim naravno krene i Ljubica, dobacivši mi ljutito:

– E nisi fer! Ništa ga nisi slušala o Lazaru! Idem i ja!!!

Ostadoh sama samcijata u svoj svojoj sramoti :-), a nekako sam tačno znala da ću to veče sanjati Lazara kako nosi punu korpu jabuka, a za njim idu njegove sestre – Marija i Marta- jedna nosi za trideset šljiva više od druge, koja, opet, nosi za trećinu krušaka manje nego ovo dvoje zajedno šljiva i jabuka. Još samo da vidim u sanovniku da li je sve to dobar znak ili mi se crno piše! Prije da će biti ovo drugo, čim sam se ja matematike dohvatila… 😉 😉 😉

Naopako!

I tako ja prekjuče ujutro razbijem flašicu parfema. Izmigolji mi se nekako iz ruke, padne na pločice i PUF! Rastavi se na sto komada, još ih skupljam po kupatilu. Loš je to znak, pomislim. Kao prvo, loš je, jer ću sledeći parfem kupiti tek za četiri godine. Da pojasnim malo: prosječan prosvetni radnik pravi, kvalitetan parfem kupuje onda kada dobije novčanu JUBILARNU nagradu za deset, dvadeset i trideset godina radnog staža. Naravno, ukoliko ne duguje pare za struju, grijanje ili neke druge zaostale račune, kamate i sudske troškove. Dobro, za struju mi i nije žao da dam, eto, bar mogu da odam neku počast Tesli, zbilja je čovjek zaslužio. Ovo ostalo neću ni da komentarišem, s obzirom na to da ispada kao da mjesečno plaćamo grijanje za halu br. 3 beogradskog sajma. Dakle, ako 2020. godine budem imala čistu situaciju sa svim nametima, kreditima i ostalim vrjednosnim hartijama, moći ću ponosno da ušetam u parfimeriju, pokažem prstom na željeni proizvod i kažem: „Želim taj! Spakujte mi!“ Pa vi sad recite da ona lomnjava nije  bila loš znak! Doduše, to je ako gledamo na duže staze, jer prekjuče ujutro ja sam tačno znala da će mi čitav predstojeći dan krenuti naopako! Mislim, razbila sam flašicu u šest sati ujutro, šta je dobro to moglo da donese….?

I, naravno, desilo se! Krenem ja na posao, stignem skroz do autobuske stanice, kad se sjetim da nisam ponijela telefon. NISAM PONIJELA TELEFON!!! Kako je to moglo da mi se desi? Šta da radim? Kako da se ponašam? Da l’ da idem naprijed ili nazad? Ako se vratim po njega, propustiću i autobus i tramvaj, garantovano kasnim na nastavu! Ako se ne vratim…. Oblije me ledeni znoj, ali ipak hrabro krenem naprijed razmišljajući kakve veze ima što sam jedan dan bez telefona? Jeste, kao da sam zavisna od njega pa sad imam veliki problem. Aha, kako da ne! Ma daaaaaj….I tako puna entuzijazma nastavim dalje. E sad, čekam onu dvadeset sedmicu, ne znam TAČNO kad će da dođe. Koliko stanica je TAČNO udaljena? Kako da funkcionišem sa redom vožnje ako nemam APLIKACIJU da me uputi? Jao, jao, šta da radim danas, hoću li stići na posao…? Naravno, dođe autobus i bez APLIKACIJE, vjerovali ili ne, stignem i na tramvaj i tu mi već bude lakše. Sjednem, izvučem iz torbe slušalice da ih raspetljam i da, kao i obično, slušam neki radio i ispunim nečim naredne dvadeset tri stanice. Jeste, da, sve je to lijepo, ali gdje da utaknem slušalice, sjetim se u momentu? Pa nigdje, dabome! Nema telefona – nema pjesama! Eventualno da ih onako, od želje, stavim u uši i pravim se da slušam muziku. Ili da otmem nekome telefon, eno ona djevojka, dva sjedišta ispred, ima baš lijepi uređaj i to zaštićen maskom sa šljokicama! Mogao bi da prođe. Jedino što ne bih stigla do škole, nego do neke sasvim druge ustanove, samo malčice dalje od Palate pravde. Ništa onda! Neka joj taj njen telefon, i nije neki… Vratim slušalice u torbu. Nikakve vajde od njih danas.

Prolazimo tramvajem kroz Topčiderski park. Nigdje ništa osim drveća. Čovječe, pa tu ne prolazi ni jedan drugi prevoz, sjetim se u momentu. Šta ako se tramvaj pokvari, a ja nemam čime do škole da stignem, a ne mogu ni da JAVIM TELEFONOM! Tu taxi prolazi na svaka tri mjeseca, a i da dođe, lijepo sam objasnila – jubilarna nagrada mi je tek za četiri godine, onda ću da se luksuziram! Jao, jao, šta onda da radim u toj nedođiji, majko mila, kako će me naći… Naravno, sasvim normalno smo prošli kroz zloglasni park i nastavili dalje. Taman sam se malo opustila, kad mi jedna, zapravo dvije strašne misli prođoše kroz glavu. Šta ako Vuki (prvi razred osnovne škole) pobjegne sa časa, prođe pored obezbjeđenja, preskoči ogradu i ode u susjednu školu, gore poviše pijace na Mirijevu, i ukrade dnevnik iz zbornice??? Kako će meni to da jave, kad nemam telefon??? Ili, šta ako se Ljubica otme glavnoj kuvarici u vrtiću ključ, zatvori se u kuhinju i krene da tamani sve one jabuke, ionako se uvijek žali kako je pojela samo dvije??? Ni to neće moći da me obavijeste! Dobro, dobro, ima moj muž telefon, javiće njemu, ‘ajde, šta sad… Ali ako se njegovom telefonu isprazni baterija??? Aha! Šta ćemo onda??? Dobro, dobro, ima neko punjač, nije smak svijeta… Ali ako taj punjač… E sad je dosta, rekoh sebi! Ne pretjeruj, ti što ne zavisiš od pametnog mobilnog telefona. Vidim ja da je taj isti telefon, pored svoje, „popio“ i moju pamet, lijepa mi se budućnost piše…

Da vam kažem, na kraju kad sve saberem, sasvim mi je normalno prošao taj dan bez pametnog uređaja. Jeste da sam nekoliko puta bila u iskušenju da zgrabim onaj fiksni telefon iz zbornice, da bar imam nešto u torbi, šta ima veze, pa tu je i slušalica i brojevi za biranje. Telefon je telefon! Ipak nisam, na sigurnom je i dalje. Kako je vrijeme prolazilo, bila sam opuštenija. Nisam se zaglavila u topčiderskom parku, Vuki je ostao u svojoj učionici, Ljubica je uredno pojela svoju užinu i sve je bilo u redu.

Baš nešto razmišljam, ako ove redove pišem ja, koja nisam baš nikakvi zavisnik od mobilnog telefona 😀 , šta li bi tek imao da kaže neko ko to jeste. Bogami, ne bih mu bila u koži! 😀 😀 😀

I samo još da napomenem, sva moja razmišljanja tokom ovih putešestvija do škole su ipak maaaaaalčice preuveličana! Čisto da steknete utisak koliko na mene taj telefon nema uopšte, ama bilo kakvog uticaja. Da, da, znam, ni na vas, ma jasno mi je potpuno, sve smo se razumjeli!!! 😉 😉 😉

Pink Panter & John Wayne

Sledećeg ponedeljka moj tata ide u penziju. Tačno na svoj rođendan. I poslije  tačno četrdeset godina. Pošto sam istog broja godina kao i njegov radni staž, dođem mu  sve ovo vrijeme kao neki „penziometar“! Kako mi koji rođendan dođe, a tata se, dočekujući goste i uzimajući kovertu sa parama na čuvanje, u glavi preračunava koliko još radnih godina ima pred sobom. I eto, ove godine se poklopilo. Da sam negdje bliže, sigurno bih napravila neku zanimljivu tortu, ukrasila je odgovarajućim profesorskim simbolima pa bi se svi slikali sa njom, oko nje, a onda bi sve te simbole zajedno pojeli. Ovako, mogu samo da napišem nekoliko riječi. Doduše, nisu jestive, ne možeš sa njima napraviti baš neku zanimljivu fotografiju, ali mislim da mogu da posluže svrsi.

Moj tata je svih četrdeset godina radio kao profesor engleskog jezika. Kratko vrijeme u kotorskoj gimnaziji, a sve do sada na Pomorskom fakultetu, takođe u Kotoru. On je od onih profesora iz „stare garde“, kako ih ja zovem. Ili, još slikovitije, pripada vrsti „profesora – dinosaurusa“, koja je polako osuđena na nestajanje. Šta karakteriše te „profesore – dinosauruse“? Pokušaću ukratko da ih dočaram kroz primjer mog oca. Eto, on je studirao i završio engleski jezik i dan danas važi za jednog od najvećih poznavalaca i predavača, pogotovo u oblasti pomorskog stručnog jezika i terminologije. Kao profesor je bio strog, ali pravedan i što je važno, pun humora i dobrih priča, pa su mu predavanja uvijek bila zanimljiva i dinamična. Studenti su ga izuzetno poštovali, a bogme i veoma kvalitetno imitirali, nekada bolje od originala, čemu sam bila svjedok više puta 🙂 . Osim svoje struke, sa mojim tatom možete pričati o svim granama umjetnosti, o istoriji (našoj i svih ostalih naroda!), o književnosti (našoj i svih ostalih naroda!). Divno pjeva, ima odličan sluh i uživa naročito u filmskoj, klasičnoj i starogradskoj muzici. Lijepo je i crtao, ali ga to nikada nije interesovalo u nekoj većoj mjeri, više je posmatrao i proučavao druge umjetnike i pratio njihov rad. Posebna strast su mu stari filmovi, stari glumci, čuvene filmske numere i njihovi kompozitori. Uz njega sam ispratila čitav Mancinijev stvaralački rad, prvi put čula na gramofonskoj ploči Šopenovu Polonezu u As – duru, Listovu Rapsodiju h-moll i koncert za violinu i orkestar u D-duru od Čajkovskog. Kaže, to mu je omiljena ploča, kupio je u Raveni kad je onomad bio da posjeti svog brata, a mog strica, na brodu. Kao mali, obožavao je vestern filmove, a naročito Džon Vejna, pa je i sam sebe tako prozvao 🙂 ! Danas ga dosta ljudi poznaje pod tim nadimkom, a nadobijao se i suvenira sa ovim izuzetnim likom i to sa raznih strana. Takođe, neprikosnoveni je poštovalac Pink Pantera, u crtanoj i filmskoj verziji. I dan danas kad na nekom od kanala krene film sa Piter Selersom, ja zovem u Boku i obavještavam šta se daje, da slučajno ne propusti. Svojevremeno je moj tata imao želju da se bavi i zoologijom, naročito morskim životinjama pa je jedna polica u kućnoj biblioteci posvećena upravo ovoj nauci, što mi je znatno olakšalo domaće iz biologije u osnovnoj školi. Naročito Bremov „Život životinja“, tu sam redovno nalazila utočište kad bi nam zadali da pišemo o kojekakvim stvorenjima. U njegovu sferu interesovanja svojevremeno je ušlo i kuvanje, pa osim što može dobro da te opremi svim mogućim informacijama, može pošteno i da te nahrani ukusnim, izmišljenim specijalitetima. Što bi se reklo, dobiješ pun pansion! 🙂

Dakle, „profesori – dinosaurusi“, to vam je vrsta  čiji „primjerci“, osim onoga za šta su se školovali,  imaju toliko drugih znanja, interesovanja i iskustava, da ti je milina započeti sa njima bilo kakav razgovor. To su ljudi koje krasi ono pravo, kulturno, dostojanstveno, profesorsko ponašanje. Tu imate čitav jedan paket dobrih osobina koje prosto podrazumijevaju jedna drugu. Naravno, ne omalovažavam nikog, i sama sam od iste profesije, ali kako su neka nova vremena došla, promijenili su se i ljudi, a sa njima i shvatanja, interesovanja, stavovi, vrijednosti… Idem i ja u korak sa vremenom, prilagođavam se novim dešavanjima, novim trendovima u ovom našem poslu. Takođe, poznajem veliki broj odličnih profesora, stručnjaka u svom poslu, vrsnih pedagoga i odajem im svako poštovanje. Ali, ovo je nešto drugo. Ovo je duh nekih starijih vremena, jedne divne tradicije i onih starinskih vrijednosti koje se danas malo teže mogu naći. A ja sam veliki obožavalac istih, kao što je to slučaj sa mojim ocem, Džon Vejnom i Pink Panterom 😀 .

Prema tome, poštovani profesore Đuranoviću, želim Vam srećan i miran odlazak u penziju. Za ostalo ćete se sami pobrinuti, znam ja… 🙂

P. S. Čisto da napomenem, ovaj isti vrsni profesor je kao mali bježao na krov kuće, peo se na traktor i pokretao ga, vezivao pertle ljudima ispod stola jednu za drugu, redovno jedio nastavnike i profesore u osnovnoj školi i gimnaziji, „dušu uzimao“ jednoj vremešnoj komšinici svojim idejama i ispadima, odvrtao šrafove na nogama od stolova… Kako ono kažu, trnovit je put do zvijezda. E, u ovom slučaju je i bukvalno bilo tako, da znate! 😉 😉 😉

Proljeće je stiglo u naš grad

Kalendarski gledano, proljeće je u naš lijepi grad stiglo tačno na vrijeme i to je svakako osnovni pokazatelj da smo zakoračili u ovo lijepo godišnje doba. Međutim, izdvojilo se još nekoliko veoma značajnih vijesnika meni omiljenog perioda pa ću vam ih vrlo rado predstaviti. Sve što slijedi je, naravno, isključivo viđenje iz skromnog ugla moje malenkosti. Dakle, evo kako bi to izgledalo…

1)  Prije nekoliko dana skinuta je novogodišnja rasvjeta, a to je svakako definitivna potvrda da su prošli ne samo praznici te vrste, već kompletan zimski period, kao i bilo šta što bi nas povezivalo sa ovim hladnim godišnjim dobom. Tako da znate, čim se poslednja svjetiljka ugasi, eto nam proljeća! 😉

2) U poslednje vrijeme svi iz ormara uveliko vade i osvježavaju čizme za „prelazni period“. Nekada smo zimske čizme zamjenjivali prvo „laganijim“ cipelama, baletankama, da bi na kraju došle na red i sandale. Sada postoje zimske čizme, ljetnje čizme i čizme za „prelazni period“. Ja imam baletanke i, iskreno, ne znam kako ću u njima na ulicu, među ljude da se pojavim… 😉

3) Čim temperatura pređe dvadeseti podjeljak, u svakom autobusu, tramvaju i trolejbusu osjeti se veoma kvalitetno grijanje, slobodno mogu da kažem da je prve klase! I pazite, logično je! Potrebno je izjednačiti temperaturu u prevozu sa onom spoljašnjom, kako putnici ne bi doživljavali neprijatne temperaturne šokove. Zato se zimi grijanje uopšte ne uključuje, a ljeti je baš fino toplo. Takođe, zimi su uglavnom u opticaju vozila sa drvenim i plastičnim sjedištima, dok sa prvim otopljenjem stižu autobusi sa udobnim, tapaciranim, plišanim mjestima za sjedjenje. 😉

4) Kvalitetan SELFI se više ne pravi u kupatilu, čak ni u onom svježe renoviranom, sa popularnim, MAST HEV sitnim, šarenim pločicama i LED osvjetljenjem. Sada se to obavlja pored kakve rascvjetale trešnje (japanske, kao Njujorku!) ili nekog drugog FENSI drveta, žbuna i vresišta. 😉

5) Naočare za sunce više nisu onako „zimski“ malecne, dužine eventualno do donje polovine nosa. Sada se protežu otprilike do vrha gornje usne, a visoko iznad obrva sa druge strane. I da, ne nose se samo danju, već do duboko u noć, što je sasvim razumljivo, velike su klimatske promjene u svijetu, ne zna čovjek kad ga sunce može iznenaditi. Ja se opet ne uklapam u priču, naočare mi prekrivaju samo predio oko očiju i skidam ih kad spavam pa ću morati makar čizme da obezbijedim! 😉

Eto, opisah nekoliko, za mene veoma upečatljivih vijesnika proljeća. Ako ste primjetili još neke, slobodno dopišite. Ja odoh da nađem negdje u komšiluku bonsai japansku trešnju i da napravim tri – četiri selfija, valja se!

P.S. Valjda se neće na slici primjetiti da su čizme zimske… 🙂 🙂 🙂