Kad onomad bejah u Kini – dio treći


U drugom dijelu moje kineske ispovjesti imali ste prilike da pročitate kako smo konačno uspjeli da se domognemo željene destinacije – Šangaja – i kako je tamo izgledao naš prvi obrok. Što se mene tiče, nisam se baš najela, ali da sam doživjela jedno sasvim novo i neuobičajeno iskustvo, to je živa istina! Zato ga se tako detaljno i sjećam poslije svih ovih godina, nema dileme :-). Nego, da nastavim dalje, pošto su nam predstojali tako fantastični događaji da bi šteta bilo ne podijeliti ih, kad već ova vrsta tehnologije to dozvoljava….

Poslije čuvenog ručka imali smo kratak odmor, a onda nas je čekao koncert. Da me neko tada pitao, odgovorila bih mu da se osjećam kao da moram da istrčim polumaraton, iako mi koncerti stvarno nikada nisu predstavljali neki napor. Međutim, pošto me niko ništa nije pitao, dala sam se na spremanje i pripremanje kao i sve ostale djevojke. Tačno u dvadeset časova, obučene, našminkane i frizura sređenih pod konac, izašle smo na binu. Sala je bila puna, ni jedno jedino mjesto nije bilo slobodno. Kineska publika je bila sve samo ne standardna, kada su koncerti ovakve vrste u pitanju. Kada je kod nas neki koncert, na primjer u čuvenom „Kolarcu“, svi sjede mirno, prilično ukočeno, uz obavezno kašljanje i kijanje za vrijeme pauza među numerama ili stavovima. Kinezi su, sa druge strane, skroz opušteni. Prvo što sam primjetila je da su skoro svi donijeli sa sobom nekakve grickalice, napitke i sladolede, kao da idu u bioskop :-)! Nije se toliko čulo to šuškanje, mljackanje i krckanje, ali su tokom cijelog koncerta svi bili u pokretu. Ili su jeli, ili su pili, ili su nam mahali, smijali se, komentarisali međusobno. Ako se nekome kašljalo, taj bi to i uradio, a isto je bilo i sa kijanjem…Nije to bilo ništa nekulturno ili ometajuće za nas, jer su Kinezi sami po sebi miran i umjeren narod, već je prosto pokazivalo neki njihov način ponašanja u ovakvim situacijama. Brzo sam se navikla na to, čak mi je pomoglo i da zaboravim na umor koji me od svih dotadašnjih događaja bio pošteno ophrvao…

Ne sjećam se tačno šta smo sve pjevali na tom prvom koncertu, ali ono što nikada neću zaboraviti jeste izvođenje kineske pjesme. Pošto je u Pekingu trebalo da učestvijemo u takmičenju za najbolje strano izvođenje kineske pjesme, mi smo pomenutu numeru u Beogradu vježbali, vježbali i vježbali…Nije to baš bilo lako, pogotovo kad je izgovor kineskog jezika u pitanju. U tu svrhu je naša dirigentkinja pozvala u pomoć i kineskog ambasadora, koji se rado odazvao pozivu i došao na jednu našu probu da nam malo pomogne oko teksta pjesme. Vjerovatno bi svačiji komentar bio kako je uopšte moguće da jedna tako uvažena ličnost odvaja vrijeme i ide na nekakvu tamo probu hora da čita tekst pjesme, ali oni su takvi ljudi i te stvari su im potpuno normalne i bez riječi će izaći u susret šta god da je u pitanju. Naravno, kada još uz to imate i dirigentkinju koja je prilično ubjedljiva i sugestivna osoba, onda je to dobitna kombinacija pa i onaj koji se nikada u životu ne bi pojavio, došao bi trčeći istog trenutka :-). Inače, gospodin ambasador se zvao Li (ne znam da li je to bilo ime ili prezime), iako ga je naša, već toliko puta pomenuta dirigentkinja iz nekog nepoznatog razloga zvala gospodin Lju. I tako je nama gospodin Li-Lju objasnio da se pjesma zove „Mali kupus“ i pročitao nam je nekoliko puta tekst na kineskom, da bismo mogle da izgovaramo kako treba. Nije to bilo ništa detaljno, ali ne mogu da kažem da nije pomoglo. E sad, kakva može da bude atmosfera kada pjevaš o kupusu, mislim, kako možeš uopšte da dočaraš tu traženu atmosferu?. Ne znam, ali sam prilično sigurna da smo svi, dok smo pjevali, imali u glavi novogodišnje sarme, ili neki podvarak koji se krčka, ili možda kakav svadbarski kupus, eventualno onu salatu koja se služi uz pečenje. Jer ako se kompozicija zove „Mali kupus“, kakve druge asocijacije možeš da imaš kada je hrana u pitanju, a preveden ti je samo naslov? Nisam sigurna ni kakvu su tu atmosferu trebalo Kinezi zamislili i opjevali, ni kakve su emocije bile u planu, ali razmišljajmo logično – hrana je hrana, a kakva god da je, stvara pozitivnu atmosferu, prvenstveno onaj blaženi osjećaj sitosti, pa kako onda da ne pjevamo o malom kupusu veselo i bezbrižno??? Međutim, ne lezi vraže….

Kada smo završili izvođenje kineske pjesme, nastala je kao neka dramska pauza, osjećala se blaga zbunjenost u vazduhu. Tek poslije te dvije-tri sekunde začuo se aplauz i to je prošlo kako je prošlo. Poslije smo od našeg domaćina i vodiča, gospodina Lija, čuli da smo tekst izgovarale otprilike kao NJEGOVO KRALJEVSKO VISOČANSTVO PRESTOLONASLEDNIK ALEKSANDAR II KARAĐORĐEVIĆ (Vaše Visočanstvo, čisto da napomenem, ne rugam se ja Vama, taman posla, nego samo ističem Vaš specifičan način govora i ništa drugo, da me neko ne shvati pogrešno i zlonamjerno! :-)), a da smo previše veselo i razdragano otpjevali jednu tako tužnu i nesrećnu pjesmu. Dobro, ovo oko izgovora nas i nije baš iznenadilo, ali tužna i nesrećna pjesma o kupusu??? E to je stvarno bilo novo za nas! Mada, drugačiji je to narod, otkud mi znamo kako oni doživljavaju stvari! Za mene je to bio jedan potpuno nepoznati svijet i uopšte me ne bi čudilo da je u pjesmi opisan neki žal za propalim prošlogodišnjim rodom kupusa, ili tako nečim. Na kraju krajeva, Kinezi poštuju sve oko sebe, pa sam sasvim sigurna da duboko poštuju i ono što jedu i piju. Pa zašto to onda ne bi opjevali i u pjesmi??? Nego ‘ajde ti sa ove strane dočaraj te emocije! Već me uhvatila panika kako moram da dočaram ogromnu tugu i nesreću, a kroz glavu mi prolaze divne, mirisne, novogodišnje sarme, pire-krompir i ruska salata. Ja mogu da plačem, ali od sreće, džaba ti sve!!!

Međutim, kada nam je gospodin Li ispričao da je Mali Kupus u stvari ime jedne kineske djevojčice koja je sa svojom siromašnom porodicom muku mučila i do iznemoglosti radila u nekom polju da bi se prehranila, pa je ostala bez brata, pa se u toj pjesmi opisuje sva ta njena tuga i jad…Bogme, svi smo ostali bez teksta, a bilo je i po koje suze. Još kako je to gospodin Li prepričao, kao da smo se i sami našli u tom polju…Sjećam se, sigurno smo dva-tri sata sjedjeli u istoj prostoriji i sa gospodinom Lijem učili riječ po riječ, ponavljali, upijali…. Šta da vam kažem, u Pekingu smo osvijili prvo mjesto u izvođenju kineske pjesme. Ipak je sarma da se jede, na taj način joj se najbolje odaje počast i pokazuju emocije. Pjesme su nešto drugo, čak i kod Kineza… 🙂

U Šangaju smo proveli još jedan predivan dan. Vodili su nas u obilazak grada, peli smo se na sam vrh TV tornja, razgledali njihove tradicionalne vrtove sa ribnjacima, slikali se, malo kupovali, jednom riječju – uživali! A onda smo krenuli za Peking, naravno avionom, mojom najvećom mukom :-(…

U svom životu neću, a i sve da hoću – ne mogu zaboraviti let od Šangaja do Pekinga! Još uvijek se naježim kad se sjetim malog „nervoznog“ aviona koji se konstantno penje, spušta, opet penje, trese, krivi, ispravlja, opet trese….Dušu ostavih u tom avionu, sa sve nekim šljivama koje su nam dali kao posluženje, a koje su bile prelivene nečim za šta sam ja mislila da je čokolada. Aha, jeste čokolada, kad bismo se gađali tim istim šljivama! Još me smjestiše između naše glavne solistkinje (nazvaćemo je Cvrle ;-)) i jedne djevojke iz hora. E sad, Cvrle ima još gori strah od oviona nego što je to slučaj sa mnom, i tokom cijelog leta one me gurka, štipa i viče: „Jao meni, izginućemo!!!“ „Jao meni, gotovi smo, padamo!!!“ „Nema nam spasa, je l’ da, Milice, je l’ da???“ Sa druge strane, tu je izvjesna Ane Marija, inače jedno divno stvorenje, ali potpuno nesvjesna da pored sebe ima dva frika koja plave i tresu se od panike. I sad, Ane Marija kreće sa pričom: „Ma vidi kako se trese ovaj avion! Čudno je to! Vjerovatno postoje i šanse da se srušimo, mislim, ovo ne liči baš na uobičajene turbulencije, zar ne? Ja ne mogu da uporedim ni sa jednim dosadašnjim letom, zato se i pitam…Mada, i ako padne avion, nije neka velika visina, postoje šanse da preživimo, bar ovi što sjede pozadi u repu…Eh, mi smo u sredini, i nemamo neke šanse…“ Dakle, slušam ja Cvrleta sa lijeve strane, slušam Ane Mariju sa desne, grizem one šljive da mi ne padne šećer od panike….Šta da vam kažem, htjedoh da slavim novi rođendan tog dana kad sam izašla iz malog, nervoznog, kineskog aviona. Tresla sam se još sat vremena poslije. Ipak, lako je bilo zaboraviti na taj „incident“ jer, čekao nas je Peking i čekale su nas nova iskustva i nove dogodovštine…

U sledećem nastavku – izlet na KINESKI ZID i u ZABRANJENI GRAD. Sasvim nezaboravni doživljaji…. 🙂 🙂 🙂

2 mišljenja na „Kad onomad bejah u Kini – dio treći

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s