Filozofija jedne pedesetice…

Voziti se pedeseticom od Ustaničke ulice do okretnice na Banovom brdu, bez svake sumnje predstavlja poseban doživljaj. Podjednako je interesantno prevesti se samo jednu stanicu, kao i ići sa kraja na kraj grada. Ima u toj pedesetici nešto, neka specifična atmosfera je prisutna, ne može se to osjetiti na nekoj drugoj liniji, ma kakvi! Ukoliko inače ne koristite ovaj broj autobusa, a nekim slučajem se zateknete u njemu, sigurno je da ćete biti bogatiji za jedno naročito iskustvo, otvoriće vam se sasvim novi vidici i zasigurno je da ćete drugačije početi da posmatrate svijet oko sebe. Ukoliko ste, pak, stalni putnik ovog nesvakidašnjeg prevoznog sredstva, onda prosto ne znam šta bih vam drugo rekla osim – ugasili ste! Baš tako, ugasili ste i teško da ćete ikada više ponovo upaliti… 🙂

U pedesetici je uvijek gužva – od prve do poslednje stanice. Tu ne važi ono pravilo da su početne i krajnje stanice rasterećenije, a da se gužva povećava tek kako autobus odmiče. Neee, ovdje i na pretposlednjoj stanici izađe jedna duša, a uđe sedamdeset i jedna i onda jedni druge lančano guraju naviše uz obavezno pitanje: „Je l’ može još malo ka sredini???“ U pedeseticu nikada ne možeš ući zasebno, kao jedinka, već ulaziš isključivo u gomili sa drugim putnicima. Ko ima sreće da se nađe u sredini te gomile, njega lijepo unesu unutra, ne mora nešto posebno da se trudi. Ta ista gomila te i smjesti u autobus. Tek kad se vrata sa teškom mukom, uz cviljenje i škripu, nekako zatvore, onda se gomila ljudi „instalira“, noge ti opet dotaknu dno (najčešće samo lijeva ili samo desna!) i onda vidiš da si na stepeniku, možda na točku, ili eventualno na nečijim stopalima. Dakle, uspješno ući u pedeseticu predstavlja svakodnevni mali životni uspjeh. Ukoliko svakog dana imate po jedan ili dva ovakva mala životna uspjeha, zamislite kako ćete se osjećati poslije nekoliko godina. Vi ste onda, u stvari, uspjeli u životu! 🙂

Ne postoji racionalno objašnjenje kako se toliki broj putnika uspije smjestiti u jedan autobus prosječne veličine. Na vozačevoj kabini okačena je tablica na kojoj piše da mjesta za sjedjenje ima 23, a za stajanje 56. U pedesetici se toliki broj smjesti samo kod zadnjih vrata. Broj putnika koji se nalazi u pedesetici, na stanicama na Banjici i Trošarini, kosi se sa svim naučnim zakonima. Tu je omanula i fizika i matematika i biologija, kao i bilo koja druga naučna grana, podgrana i ogranak. U pedeseticu uvijek nekako može da uđe još ljudi. I još… I još… Na primjer, uspijete da okrenete glavu na desnu stranu i preko nečijeg lakta, a ispod nečijeg nosa, vidite kako dvadesetoro putnika stoji na stepenicama kod srednjih vrata. Nekolicini je lice na staklu, a duša u nosu. Njihov nos je, opet, na ramenima onih ispred, a glave onih ispred su na leđima onih skroz naprijed. Svi oni kad izađu, garantovano imaju utisnute obrise onih ljudi sa kojima su tokom vožnje bili srasli. E sad, na svakoj stanici siđe po jedno – dvoje, a uspije da uđe njih desetoro, i to na svim vratima. Kako? KAKO??? Da li se svi ti ljudi smanjuju kada uđu u autobus? Da li im se zapremina prepolovi? Ili su možda usavršili tu tehniku sabijanja do savršenstva? Ne znam, nešto se tu ozbiljno dešava, nauka ćuti, a trebalo bi podhitno da reaguje…

U pedesetici nikada ne možete stajati na jednom mjestu, znate ono, nađete slobodnu šipku, zacementirate se za nju i tako do željenog odredišta. To vam je ovdje misaona imenica. Gomila ljudi u pedesetici se uvijek nešto pomjera, talasa, ševrluda, njiše, stalno vas neko pita da se pomjerite malo lijevo, malo desno, da idete malo naprijed, da pomjerite torbu, da spustite ruku, da iskrivite lakat, da savijete nogu…Dešavalo se da me neko zamoli da „krenem malo ka sredini“, a ja nogu ne mogu ni lijevo ni desno. I onda se samo gornjim dijelom tijela pomjerim na zamoljenu stranu, dok mi noge ostanu na potpuno istom mjestu. I stojim tako ukoso, kao čuveni „trinaesti paragraf“ (šta god to značilo!), a na onom, tobože oslobođenom mjestu, uguraju se nekim čudom još četiri čovjeka, bakuta sa cegerom i gospođa sa kišobranom i kutijom. Zamislite šta bi bilo da sam i noge uspjela da pomjerim „ka sredini“, pa cijeli gimnazijski razred bi mogao pored mene da se naslaže i to komotno. Čudo je pedesetica, nema toga u drugim autobusima, pogotovo ne u onim duplim, ma kakvi :-)!

Nekad se nebo otvori i na zracima sunca, uz bajkovite zvuke harfe, iz nekog paralelnog univerzuma, spusti se na asfalt i dokotrlja do stanice poluprazna pedesetica. Ja to zovem čudom. Istina, veoma je mali broj ljudi koji mogu da vide takvu pedeseticu i da se u tom čudu lično provozaju, ali kome god je uspjelo, bio je nekako miran, srećan i spokojan čitavog tog dana, sa velikom toplinom oko srca i nepobjedivom nadom u bolje sutra. Ako se neko pronađe u ovome, znaće o čemu pričam, sigurno je prosvijetljen za cijeli život pa i kasnije… 🙂

Mislim da je u pedesetici gužva i kada ne vozi. To je zato što ljudi čim vide ovaj autobus, po automatizmu krenu da se guraju ka njemu, da „love“ slobodno mjesto, da grabe slobodnu šipku, da mole za „još malo ka sredini“…Čudne emocije izaziva ta pedesetica kod ljudi, čudne…Kada naučiš da opstaješ u pedesetici, svaki drugi autobus je za tebe „mala maca“! Ušetaš tako mrtav-hladan, na primjer, u trideset jedinicu, odmah procijeniš i gdje ćeš i šta ćeš, profesionalno se proguraš kroz omanju gužvu, spretno nađeš najbolju šipku da se okačiš, manevrišeš u prostoru kao riba u vodi, a ostali putnici te pomalo sa zavišću gledaju i misle: „Uh, evo ga profesionalac – pedesetičar, blago njemu, kada ću ja ovako…“

Eto, tako vam je to kad se vozite pedeseticom. Posebna jedna životna filozofija, poseban svijet…Toplo preporučujem ukoliko želite da se čeličite i ojačate duh. Poslije pedesetice vam više nikada ništa neće biti isto. Potvrđujem i potpisujem, jer poslije takvog iskustva spremna sam da krenem biciklom na Mars i čamcem u Sibir!!! 🙂 🙂 🙂

Kad onomad bejah u Kini – dio drugi

U prethodnoj priči čitali ste:

• kada i kako sam dospjela u čuvenu žensku pjevačku ekipu
• gdje sam sve putovala i gdje sve nisam putovala
• kako smo krenuli na put u daleku Kinu
• kako smo „zaglavili“ na moskovskom aerodromu
• kako su nas „odglavili“ i smjestili u hotel iz bajke

Pa, da krenem dalje…

Već je uveliko bilo svanulo kada smo se zatekli u holu bajkovitog hotela iz snova. Moram da napomenem da bi nam u tom momentu sve što ima krevet, hranu i tuš bilo bajkovito i iz najljepših snova, pogotovo poslije onih metalnih stolica na aerodromu, pokušaja spavanja na parketu ispred prodavnica i svih ostalih dogodovština koje su nas prethodnog dana i noći zadesile. Kad se samo sjetim tog osjećaja…Dobili ključeve od soba, a prije toga nas poslali u restoran na doručak. Do stolova sa hranom smo doplovili na oblacima, dok se u pozadini čula harfa…A na stolovima svakakve đakonije za iće i piće, slane, slatke, poluslane, ultra slatke, a sve svježe i mirišeeeee, mirišeeeee…Harfi u pozadini se tog trenutka pridružila i predivna violina. Nisam sigurna, ali mislim da smo pojeli i konobare, pošto ih se uopšte ne sjećam! Moj mozak je memorisao samo hranu, toplu vodu i čistu posteljinu na krevetu. Sve ostalo više nije bilo važno…

Pošto smo odmorili par sati, dobili smo dozvolu da obiđemo centar Moskve, ali da se vratimo tačno u dogovoreno vrijeme kako nam ne bi propao i drugi pokušaj leta za Šangaj. Jeste da kažu TREĆA SREĆA, međutim, nama se nekako nije dalo da odmaknemo dalje od tog drugog pokušaja. Inače, ostala sam vam dužna objašnjenje kako smo uopšte dobile vize i smjestile se u predivnom hotelu, kad je za to bio predviđen onaj za putnike-tranzitaše, odmah pored aerodroma. E pa, za to, kao i za mnogo šta drugo u našoj pjevačkoj karijeri, moramo zahvaliti našoj upornoj i sposobnoj dirigentkinji. Kako je imala običaj da kaže, „radila je cijelu noć, radila, radila, zvala ovog, zvala onog, do jutra radila, radila“ i??? Sve odradila! Stigla i do ambasadora, do još nekoliko važnih ljudi i eto nas za stolom sa vrućim kroasanima i svježom kafom! Opet kažem, nisu zalud onih osam fakulteta… 🙂

Iz drugog puta let za Šangaj je uspio, ali stvarno! Moram da napomenem da ni u ovom pokušaju nije sve išlo baš glatko, ali ušli smo u avion. To što smo kasnili sa polijetanjem, jer je odjednom „pao sistem“ u kompjuterima i jer su NEKOME našli čitav paket laka za kosu (što je moglo da se protumači i kao pokušaj terorističkog napada :-)), nije nas mnogo iznenadilo. Strpljivo smo čekali da avion poleti, a da li će to da bude sat ili dva kasnije, nama je poslije prehodnog dana bilo već sasvim svejedno. Ovo je važilo za čitav hor uopšteno govoreći, a sad, ako ćemo pojedinačno da se izjašnjavamo, ja baš i nisam čekala ni uzletanje ni poletanje ni letenje ni sletanje. Da sam mogla kako da se dokotrljam do Šangaja, vrlo rado bih to prihvatila. Ali što ono kažu, kud svi Turci – tu i mali Mujo! Prema tome, dragi moj Mujo, nema ti druge nego da letiš ka’ ptičica…

Let od Moskve do Šangaja je trajao oko osam sati ili u mom slučaju – osam sati agonije. Sjedjela sam između dvije drugarice koje su se prepirale koja će da sjedi do prozora i uživa u pogledu dok avion nadlijeće predivnu Gobi pustinju, eto koliko su uživale u letenju. Ja sam, sjedeći na srednjem sjedištu, sa svojim strahom i stravom davala određeni nivo kontrasta i razbijala monotoniju nastalu kao proizvod njihove beskrajne ljubavi prema letenju limenom kutijom. I eto, preživjeh nekako taj let. Preživjeh i strašne ruske stjuardese kao od brda odvaljene, sa namrštenom facom i takvim stavom i ponašanjem da sam imala utisak kako nas sprovode u kakav vojni kineski kamp na obuku o snalaženju i preživljavanju u istoj onoj Gobi pustinji. Mada, da budem iskrena, i na to bih pristala samo da izađem iz onog aviona…

U Šangaj smo stigli negdje oko podneva (najvjerovatnije po kineskom vremenu :-)). Dočekao nas je naš budući vodič i domaćin u predstojećoj kineskoj avanturi, predivni gospodin Li, kao i izvjesna gospođa Juan – predstavnica nečega i nečega za nešto i nešto u Ministarstvu kulture. Nju smo kasnije, kada smo se već opustili i odomaćili, zvali gospođa „sto juana“, odavajući na taj način počast i njoj a i kineskoj valuti. Gospođa „sto juana“ nam to nikada nije zamjerila iz prostog razloga što nije razumjela ni jednu jedinu riječ koju bismo izgovorili. Ipak, jedno predivno poznanstvo je ostvareno, kako sa gospođom, tako i sa kineskim novčanicama. Eto dokaza da nepoznati jezik nikada ne mora predstavljati prepreku divnim stvarima – ni prijatnom druženju a bogme ni još prijatnijoj kupovini… 🙂 Za razliku od gospođe Juan, gospodin Li je vrlo tečno govorio srpski jezik, uz određene, ali sasvim zanemarljive greške. Nama je naročito zabavno bilo kad gospodin Li upotrebi pogrešan izraz za pojedine stvari ili događaje. Tako, na primjer, izađemo mi iz autobusa i treba da prepješačimo određeni dio puta da bi stigli do predivnog hrama koji je bio u planu našeg obilaska. I, idemo mi, skakućemo, ševrludamo okolo, kad gospodin Li odjednom stane, podigne ruku i vikne: „Defojke, pasite, tu je ogromna TIKVA! Ići ćemo trugim putem!“ Sjećam se da sam u tom momentu stala kao ukopana, grozničavo pogledom tražeći džinovsku TIKVU. U mojoj glavi je to bila neka specijalna kineska vrsta tikve (inače veoma umiljatog povrća) iz porodice ljudožderki, nekakav mutant, neuspjeli hibrid, koji je pobjegao iz nečijeg vrta i spremao se da nas napadne i sa lakoćom sažvaće. Međutim, ispostavilo se da je gospodin Li mislio na LOKVU, a ne na TIKVU, tako da smo put nastavili smijući se zajedno sa njim. Takvih situacija je bilo još mnogo i žao mi je što ih nisam sve zapamtila, mada me to svakako nije spriječilo da gospodina Lija zapamtim za cijeli život kao jednog divnog, kulturnog, prijatnog i srdačnog čovjeka, koji je eto, nekada davno a na našu sreću, izabrao da studira baš srpski i ruski jezik.

Prvobitni plan, koji nam bio predstavljen još u Beogradu, podrazumijevao je da u Šangaj stignemo dan ranije, odmorimo se, prilagodimo vremenskoj razlici, opušteno obiđemo grad, prespavamo i onda se onako odmorni pripremimo za nastup sledećeg dana. E sad, kako smo mi taj jedan dan izgubili statirajući na moskovskom aerodromu, imali smo samo par sati do koncerta. To nikako nije valjalo. Prvo što smo bile ošamućene od leta, drugo, šokirane od osmočasovne vremenske razlike i treće, naravno najvažnije, gladne! Nije nam baš najjasnije bilo kako ćemo pregurati cijeli program na sceni, ali to pitanje je moralo ostati zauvijek neodgovoreno i pohranjeno u nekoj zabačenoj fioci, u najudaljenijem kutku našeg mozga. Koncert je bio ugovoren i tu je bio kraj. To što smo mi prethodnog dana švrljali po Moskvi, nisu bila baš kineska posla. Sve što je bilo u Moskvi – ostaje u Moskvi! Kina je tražila svoje :-)!

Ono što neizostavno moram da spomenem jeste ljubaznost i gostoprimstvo svih naših kineskih domaćina. Bez obzira gdje i kada smo gostovali (a obišli smo više gradova), svuda su nas, bez izuzetka, dočekivali na najtopliji i najsrdačniji način. Nije bilo tog zahtjeva na koji oni ne bi odgovorili i udovoljili. Naravno, na te pretjerane zahtjeve smo slobodno mogli da zaboravimo, politika hora je oduvijek bila i ostala ista. A iskreno, ovog puta nije bilo baš nikakve potrebe za tim. Ta njihova pažnja je bila prisutna na svakom našem koraku. Tog dana kada smo stigli u Šangaj, odmah su nas odveli na ručak, znajući da smo preumorne i gladne a naročito im je bilo krivo što moramo isto veče da se izlažemo takvim naporima kakav je jedan cjelovečernji koncert. „Kakvim naporima, molim, o čemu pričate?“, čudila se naša dirigenkinja, „Nema tu nikakvog napora, mlade su one, vidi ih! Eeeee, u moje vrijeme pjevalo se trista četrdeset koncerata za trideset dana i šta je tu strašno??? Nema tu napora!“ Eto, čuli ste, nije bilo nikakvog napora :-). Ali u svakom slučaju, bile smo presrećne što idemo na ručak a i veoma uzbuđene što ćemo probati nešto novo, u ovom slučaju originalnu kinesku hranu. Onu koja ne uključuje samo piletinu, kikiriki, susam i eventualno možda soja sos.

Kineska hrana. Prava kineska hrana. Neponovljivo iskustvo. Kada smo stigli u restoran u Šangaju i smjestili se za čuvene okrugle stolove sa pokretnim dijelom za posluživanje, još jedna avantura je mogla da počne. Jela su polako počela da pristižu. Male bijele činijice sa nečim unutra. U jednoj nešto sa prelivom, u drugoj preliv sa nečim. U trećoj meso a možda i nije, u četvrtoj nije povrće a možda i jeste. I sve tako. Tu je i neizostavni čaj od jasmina, preporučljiv za varenje, mirisan kao parfem. Tu su i štapići, naš novi pribor za jelo. Nudili su nam i viljuške i noževe, ne mogu da kažem, ali mi smo htjeli u svemu da ih ispoštujemo, pa zašto bi onda bilo toliko teško jesti štapićima. Ako to mogu sve dalekoistoče nacije, vala mogu i ja! E jeste, aha, lako je reći, ali stvarnost je za mene tada bila sasvim drugačija…Gledam u onu bogatu ponudu na stolu i pitam se odakle da počnem. Neko mi šapne da bi trebalo da krenemo sa tim i tim, da je takav red, a da ona supa tamo dolazi na kraju. Dobro. U redu. Da počnem, ionako mi želudac zavija čitav program sa predstojećeg koncerta, treba malo spustiti tu intonaciju. Sjećam se da sam uzela neki rozikasti kvadrat nečega, koji bio prošaran bijelim tačkama, manjim i većim. Otprilike je izgledao kao neka vrsta mortadele, pa sam očekivala da je takvog i ukusa. Sad mi je drago što sam baš to prvo uzela, jer da sam napravila drugi izbor, ova jedinstvena uspomena ne bi ni postojala. Elem, gricnem ja komadić (prethodno izvodeći vratolomije i akrobacije sa štapićima!), kad eto ti čuda, pobježe mi i zalijepi se za nepce. Ja ga odlijepim, on se opet zalijepi za drugo mjesto. Ma nema šanse da ga pregrizeš! I nastavim ja tako – odlijepi, zalijepi, odlijepi, zalijepi, svu me znoj oblio, a želudac pjeva troglasno! Smatram za svoj prilično veliki životni uspjeh momenat kada sam uspjela da sažvaćem i progutam taj komadić „mortadele“. Kasnije sam saznala da je to bio korijen neke biljke punjen sa nečim pa oblikovan i veoma precizno isječen ka kvadrate. Gricnula sam i malo kuvanog kaktusa. Pa dobro, interesantno je, ali ja ih nekako više preferim u saksiji na prozoru (vole svjetlost), pa to ti je!. Probala sam i male uljane repice! E one su me oduševile i sa njima sam se družila na svakom ručku, sve do kraja turneje. Sipala sam i malo supe u tanjir. Ovaj, eto, sipala sam…Pristigao je i pirinač sa raznim dodacima. Preukusno, samo, spojiti štapiće sa pirinčem – nemoguća misija! Čaj su nam non stop dosipali. Kako popijemo jednu šolju, eto odmah simpatične Kineskinje, osmjehne se, nakloni se i sipa. Nalivali bismo se tako ne znam ni ja koliko (vjerovatno bi nam u nekom momentu i sam jasmin procvjetao na glavi), da nas gospodin Li nije blagovremeno obavijestio da samo prekrijemo rukom šoljicu kada završimo sa čajem i on više neće biti sipan. Pa dobro, bolje ikad nego nikad. Jeste da smo popile nekoliko litara, ali ne mari, svako iskustvo je dragocjeno… 🙂

Opisom ovog obroka ću završiti današnju priču. U sledećoj ću se baviti našim prvim nastupom, interesantnim izvođenjem kineske pjesme, letom u Peking, obilaskom koneskog zida, Zabranjenog grada i još nekim zanimljivim stvarčicama. Do tada, srdačne pozdrave šaljem i ugodan dan vam želim!!! 🙂 🙂 🙂