Ta divna stvorenja!

Ništa ljepše od jutarnje kafe u hladovini dvorišta blizu morske obale. Mislim da nema osobe koja bi takav jedan ugođaj odbila, pogotovo dok je na odmoru! Meni je to omiljeni dio dana, otkad „gostujem“ kod mojih u Boki, a bogme, i dok sam živjela tamo. I gotovo da bi idilično djelovala ta romantična atmosfera, ako bih je opisala na sledeći način: stara kamena kuća,  prostrano popločano dvorište, palme, glicinije, oleandri i ostalo primorsko drveće, cvijeće, povjetarac u kosi, šum mora, miris jutarnje kafe, tišina malog mjesta itd, itd. Kako sam poznata kao izuzetno romantična duša, nije ni čudo što mi je baš jutarnja kafa omiljeni dio dana. E sad, pošto osim romantike imam još nekoliko interesantnih osobina koje me krase, ne bih bila živa a da vam ne opišem kako U STVARI izgleda taj moj jutarnji ritual na moru. Pošto sve što sam do sada opisala izgleda kao jedna prelijepa, savršena razglednica, ili kao scenario iz neke latinoameričke serije, biću sasvim iskrena! Na kraju krajeva, lijepo je romantiku nekada malo začiniti…

Sto i stolice u našem dvorištu smješteni su u samom njegovom uglu, tačno pored kamelije, koju je još posadila baba Meri i osim što je neviđenih dimenzija, ona takođe ima i sentimentalnu vrijednost. Iznad kamelije se uzdiže stablo stare, odavno propale trešnje, skroz obrasle u narandžaste cvjetove glicinije. To remek djelo prirode nam ujutro daje debelu hladovinu sa jedne strane, dok se sa druge uzdiže džinovska juka (ili možda drvo života, drvo juke, juka života, nisam baš sigurna, uvijek na jednu biljku ide trista različitih imena, svi je drugačije zovu, a na istu misle!). Kad oko podneva upeče sunce, stolice premještamo ispod feloje (neko jedinstveno drvo, ili mi imamo samo tu vrstu, tako nešto…), ali to svakako nije ona svježa hladovina koja krasi predivne jutarnje časove.

I tako ja svakog jutra sjednem pored kamelije, a ispod glicinije i životnog drveta, da uživam. Negdje oko sedam sati, na radno mjesto, to jest, na gliciniju, dolazi roj pčela. Kako su mi objasnili, to su pčele nekog našeg komšije i NAROČITO vole baš te narandžaste cvjetove i oni su im, valjda, najkorisniji u spravljanju meda. Eto, htjela ja to ili ne, moja glava nekim čudom postane kružni tok za milion i sedamsto pčela. Zuje, lepršaju, lepetaju krilcima vrijedna mala bića, a ja još malo pa dobih tikove mlateći glavom sa jedne na drugu stranu, vrat mi se načisto ukočio. Ali ko te pita, med je izvor života cijelog čovječanstva, što se za moju malenkost svakako ne bi moglo reći pa ako pogledamo u čiju korist se ova bitka rješava, nije naročito teško pogoditi, je l‘?

Nešto malo kasnije eto ti i komaraca, svih vrsta! Rekla bih da imam sa njima neki prećutni dogovor, jer, dok ja pijem kafu, oni doručkuju – mene naravno, tako da se svak o svom jelu, odnosno piću zabavio! Pa dobro, doručak je najvažniji obrok u toku dana. Poslije kafe ću ga i sama svakako upriličiti, tako da stvarno ne bi bilo u redu da komarcima zbog toga zamjeram i „pijem im krv na slamčicu“, što je, na kraju krajeva, oduvijek bila isključivo njihova uloga.

Negdje u isto vrijeme dok gostim komarce, ovoj veseloj družini pridruže se i mravi – sitni, krupni, crni, braon, žuti, leteći,i bez krila. Oni zaista imaju i previše posla pa su raspoređeni bukvalno svuda i u svakoj mogućoj dimenziji. Poslije pola sata ne znaš više ni odakle naviru ni kuda su krenuli. Iskreno, nisam baš oduševljena kada im navigacija pokaže da idu uzbrdo uz moju nogu, ali pošto su nas uvijek učili da su to nadasve vrijedna i marljiva stvorenja, onda svakako ne bi bilo u redu ometati ih i uzimati im to uporno nadiranje u svim pravcima za zlo. Baš nešto razmišljam, zamislite samo koliko je u stvari dobar i strpljiv čovjek za koga se kaže da „ne bi ni mrava zgazio“! Sasvim prikladno poređenje, jer meni dođe da im objavim rat sve do istrebljenja! Na kraju krajeva, što u tom mravljem životu nema neko pametno čeljade da smisli izreku kako je taj i taj mrav toliko dobar, da „ne bi nikad čovjeku uz nogu pošao“? Molim univerzum za malo ravnoteže po tom pitanju, valjalo bi…

Iz dubina kamelije pored koje sjedim, uvijek se mogu očekivati razna iznenađenja iz porodice insekata. Tu su paukovi, skakavci, smrdibube, bogomoljke, buba mare, nešto-ne-znam-ni-ja-šta, i ostali višenožni prijatelji. Međutim, kako smo svi za tu kameliju vezani prvenstveno iz sentimentalnih razloga, onda takva osjećanja moraju da nas vezuju i za sve što iz nje izmili, izleti, iskoči, izmigolji se i ispuzi. A kako drugačije, molim vas, zar se može ići protiv istorijsko – porodičnih tekovina…?

Naročitu atmosferu stvara dolazak zlatnog ili zelenog „popa“ (Cetonia aurata je njeno učeno ime, ali nije baš popularno u primorskim krajevima, nekako logičnije mu dođe da ga zovu „pop“!). Koliko su bezopasni, toliko su i ogromni, a od svega najglasnije zuje dok lete. Mišljenja sam da i nisu baš neka naročita inteligencija, jer od cijelog dvorišta oni nađu da prolaze baš kroz moju glavu. I onda se zaleću svom snagom, ja izbezumljeno skačem i mašem rukama pa ko prije poludi! Uglavnom bude neriješeno, mrtva trka, što bi se reklo…

Zaista ne bih bila pravedna ukoliko bi bilo izostavljeno nekoliko redaka posvećenih simfonijskom orkestru zrikavaca, koji nastanjuju skoro svaku granu drveta u dvorištu i vrtu. Čim izađe sunce i temperatura krene da raste, to izazove nekakvu suludnu reakciju kod ovih muzički nadarenih bića i oni tada kreću da „zriču“, i „zriču“, i „zriču“… Prvo jedan, a onda još sedamsto komada za njim i tako u nedogled, sve do same besvijesti. Taj zvuk je toliko jak i prodoran, da je zaista poželjno imati ogromno strpljenje, do krajnjih granica rastegljivu toleranciju i neviđenju ljubav prema prirodi i svim njenim proizvodima. Bukvalno svim, jer kad ova buka i dreka krene, reakcije mogu biti vrlo nepredvidive, zato, nije na odmet uputiti ljude šta ih čeka. Čak je i poželjno!

Čitava ova „ekipa“ ne bi bila potpuna, a da se u nekom momentu ne pojave i stršljenovi. Nisam neki ljubitelj moram priznati, a i prilično su mi zastrašujući. Naravno, od svih dvorišta u našem dvokilometarskom primorskom mjestu, oni su BAŠ u ovom izabrali da piju vodu i to BAŠ iz tacne ispod saksije, koja se nalazi tačno pored kućnih ulaznih vrata! I dolaze tako na svakih desetak minuta, a ja, čuvši da napadaju kada je neka veća galama ili kretanje, trudim se da glumim pečurku i ne mrdam, moleći se u sebi da me baš tada ne spopadne onaj šašavi, pogubljeni zeleni „pop“, iliti stručno rečeno, toliko originalna Cetonia aurata…

Eto, to vam je moje društvo uz prvu jutarnju kaficu! Poslije „druženja“ uđem u kuću da doručkujem, a glava mi po navici „sjecka“ tamo-amo, ruke i noge su mi preplavljene ujedima raznih vrsta, dok mi se u šoljici od kafe dave, u prosjeku, dva mrava i jedna pčela. I naravno, ulazak sam natempirala tačno između dva stršljenova pojenja vodom, uz još koji suludni nastup zlatnog ili zelenog „popa“. Pirlično zanimljivo, morate priznati! I, kada sve to saberem, moj opis romantične jutarnje kafe na moru bi, u stvari, izgledao ovako: stara kamena kuća, prostrano kameno dvorište, palme, glicinije, oleandri i ostalo primorsko drveće, cvijeće, vjetar u kosi, šum mora, miris jutarnje kafe, pčele, komarci, mravi, bumbari, skakavci, bogomoljke, muve, zrikavci, ose, stršljenovi, „popovi“, paukovi, smrdibube, takozvani „helikopteri“, buba mare, leptiri, nešto-ne-znam-ni-ja-šta, i ostali… E da, i tišina malog mjesta! Mada, ništa od toga, trajekt neumorno odvozi i dovozi… Sve u svemu, pravo i istinito uživanje u prirodi!!!

Lajanje na zv(ij)ezde i još ponešto…

Oporostih se na kraju ove školske godine sa još jednom generacijom . Pokupiše juče svježe odštampana i potpisana svjedočanstva i diplome, i odoše lagano, svako svojim putem.  E sad, obavezno moram da napišem i onu čuvenu: „A kao da su juče upisali srednju školu!“ Bez nje  se ne može objaviti ni jedan tekst ovakve vrste, jer, zvučalo šablonski ili ne, to vam je živa istina! Eto, ni ne trepnuh (još jedna šablonska 😉 ), a oni već promarširali kroz sva četiri srednjoškolska razreda, proslavili matursko veče, prijavili se na prijemne ispite pa se sad vrpolje nestrpljivo čekajući rang listu – trenutno najvažniju stvar u njihovim osamnaestogodišnjim glavama. Ništa im više ne želim u ovom momentu, nego da osjete ono neopisivo olakšanje kada pročitaju svoje ime „iznad crte“. Sjećam se svog iskustva sa svim tim zavrzlamama, i vjerujte, tačno znam o čemu se tu radi…

Ovom zanimljivom i nadasve originalnom generacijom sam „predsjedavala“ sve četiri godine, koliko su kod nas i bili. Prvo su mi bili dodijeljeni „instrumentalisti“ (u prvom razredu), a onda sam u drugom naslijedila „teoretičare“. Došla mala grupa, ali odabrana. Ma odabrana u svakom smislu! Da sam ih preko kataloga naručivala, ne bi mi tako interesantno upakovani stigli! Sjećam se, sjede sa druge strane katedre, čkilje me onako nepovjerljivo ispod oka, neko lijevog, nego desnog, i misle: „Ko je sad pa ovo i koliko smo nagrabusili na skali od jedan do deset???“ Pošto sam od koleginice naslijedila starješinstvo, ali i predmet (solfeđo) koji im je predavala, utoliko je cijelo to nepovjerenje bilo još nekako veće. Trebalo je da prođe skoro cijela godina, ma i više, a da na svakom bogovetnom času ne čujem tako dobro poznatu rečenicu: „Ali mi smo to kod te i te profesorke radili tako i tako!“ „Jeste“, odgovorim ja po milioniti put, „ali sad ste kod mene i mene, i radićete ovako i ovako!“ Još sam im na kraju vrlo velikodušno ponudila da okačimo lijepo iznad table portret bivše profesorke (u ulju rađen, dabome!) pa kad god im je teško, a oni neka je pogledaju, utješe se, i svakako će im biti lakše! Pa jeste, tako je! I da vam kažem, nije to bilo zato što sam ja ne-znam-ti-koliko sujetni solfeđista 😉 , nego, dozvolićete, odlično vladam i psihologijom, dabome! Učila sam te važne nauke u visokoj školi pa mi je sasvim logično bilo i da ih primjenim. Nego se ne pogodih nešto najbolje za cijenu oko pomenutog ulja na platnu pa su moja teoretičarska dječica bila osuđena da i dalje samo mene gledaju, i onako bespomoćno trpe moje surove solfeđijske metode. Mada, primjetih poslije nekog vremena da ne čkilje više onako nepovjerljivo, što je svakako bio idealan uslov za mnogo bolju saradnju narednih nekoliko godina.

Kako smo se upoznavali, prolazili smo, moja djeca i ja, brojne faze, podfaze i fazice. Bilo je tu svađanja, mirenja, opet svađanja, po dva puta mirenja, i sve tako u nedogled. Na primjer, dođem ti ja na čas, a oni ultra veseli, puni šale, veselja i najsvježijih doskočica. Jer, je l’ te, gdje su mladi, tu je i šala, tako stari govoraše! Poštujem ti ja stare, ali nemoj da to baš uvijek bude na mom času! Pa imate još predmeta, smislite i tamo neki vic, svi profesori vam to vole, ne samo ja! Poslije sam naravno saznala da nigdje nisu gušili taj svoj komičarski talenat pa mi je bilo malo lakše. A i izjedala me činjenica da sam sebična prema ostatku kolektiva što dječiji vedar duh zadržavam samo za sebe i svoj čas. Ovako, lijepo je sa drugima podijeliti… I pazite, što su i djeca to nesebično dijelila, ne samo ja! Pa kad krenu da se smiju, a ono nema kraja, ne možeš ih zaustaviti! Jednom sam čak sebe izbacila sa časa (pošto njih zakonski ne mogu, a nigdje nije pisalo da sebe ne smijem!), ljutito otišla u zbornicu, a oni me poslije par minuta zovu nazad, napisali ogromno IZVINITE preko cijele table. Kaju se do nebesa i nazad, a i dalje im se brk smije, sve im nove smicalice naviru, ali moraju se ponašati! E, toga se stvarno vrijedi sjećati…

Inače, kad smo već kod zakona, prava, amandmana, članova, kao i svih ostalih pravnih začkoljica, tu su moja djeca oduvjek bila neprikosnovena. Ma niko im nije mogao prići ni šest stepenika ispod! To su vam bili takvi borci za pravdu, da mi prosto žao dođe što se takav njihov talenat nije mogao u nekim drugim ključnim istorijskim momentima iskoristiti! Pa oni bi pravdu istjerali i tamo gdje je niko nikad istjerao nije! Eto na primjer, šteta što ne življahu u vrijeme Dušana Silnog, jer sam ubijeđena da bi Zakonik ovog veličanstvenog gospodara bio kudikamo kvalitetnije odrađen. Tu bi se sve tačno znalo, bez daljnjeg! Ma kao sad da ih čujem kako besjede: „Vidi, Dušane, sve je to u redu, ali daj da mi ubacimo u tu knjižicu par stvarčica! Budi siguran da je niko oboriti neće dok je svijeta i vijeka, i teoretskog odsjeka!“ Ili, zamislite koliko bi drevni Rim u ono doba procvjetao da su moja djeca u njemu pravna akta sastavljala… Mislim, bio je to i tada prilično uređen sistem, ali velika je šteta što nije doveden do savršenstva, a ova ekipa bi u tome svakako i neizostavno uspjela. Ovako, mislim da svi oni koji uče i polažu Rimsko pravo potpuno svjesni da tu još uvijek nešto nedostaje, iako je prošlo više od dva milenijuma. Pa jeste, kad neko nije dovoljno stručan kao ova moja grupa, šta da se radi… Raspolaži sa onim što ti je dostupno, nema druge!

Kad malo detaljnije rezimiram cjelokupno naše druženje, ne mogu a da ne spomenem nevjerovatan broj događaja, doživljaja, ideja i anegdota kojima su me moja djeca prilikom svakog časa obasipala. Scenario je bio uvijek isti: sjednem da upišem čas i ubilježim ko je prisutan, a onda obavezno se neko čuje: „Profesorka, ja moram da Vam ispričam šta nam se danas desilo…“ Jaoj, majčice mila, čega li se sve ne naslušah… Bila sam sunđer za informacije od neprocjenjivog značaja ukupno četrdeset i osam mjeseci, znate li vi šta je to??? Koliko smo se mi tu problema narješavali, priča ispričali… Nekad su oni bili u pravu, nekad ja. Onda kada su oni to bili, čupala bih sebi kosu sa glave, jer sam znala da na sve moraju odreagovati tačno onako kako su to i doživjeli. Kada bi se moji argumenti pokazali ispravnijim, opet sam čupala kosu, jer je valjalo ispravljati sve što su u određenom momentu „iskrivili“. Kako god da okreneš, čupanje kose mi nije ginulo, pa se sve nešto mislim, ako novu generaciju sada dobijem, valja mi na vrijeme obezbijediti nekih pedesetak perika pa da njih čupam kad dođe vrijeme. Ovako nastrada moja kosa, ni kriva ni dužna, a samo joj farbanje i šišanje ponekad zatreba…

E sad, ispada da mi na časovima ništa nismo radili, nego su se samo priče vodile i pravda istjerivala. To apsolutno nije tačno, odmah da vam kažem. Radilo se tu kako god da okreneš! Istina, nije im se uvijek baš sve sviđalo, je l’. Pa dobro, i ne može se svakome sve dopadati, to je živa istina! Ali ja se onomad zakleh nad crvenijem dnevnikom da iz škole neće niko od njih izaći, a da bar nešto u glavi sa sobom nije odnio. A nije uvijek bilo lako. Nije, svega mi! Ja pričam, oni kroz zid gledaju! Ja analiziram primjere, oni broje linije na tabli! Ja diktat sviram, njima sluh „ne radi“, jer kiša pada pa im niska intonacija, sviram D-dur, oni se C-duru obradovaše! E nećeš, mislim se ja, tako mi svih modulacija i Hajdnovog sonatnog oblika! Ma ima da naučiš, onako me sve alteracije po sred čela strefile!!! Vala ćeš izaći iz ove devetke (broj učionice) sa bar osam lekcija, sedam pravila, šest izuzetaka i pet zaključaka pa u bilo kojem dijelu mozga da ih smjestiš! Ma možeš i u centar za vid, bar znam da će ti vazda pred očima sonatni rondo blistati, i to sa svojom predivnom šemom A B A C A B A! Kud ćeš ljepše, dragi teoretičaru i muzički saradniče!!!

Nadam se da ste iz ovih par redaka uspjeli da shvatite kakvu sam zanimljivu četvorogodišnju storiju prošla sa ovom mojom dragom djecom. Svaka generacija koju ispratim značajna mi je i posebna pa tako i ova! Svakoj od njih treba prići na drugačiji način, a ja se nadam da sam u tome ovoga puta bar malo uspjela. Kad god ih se sjetim, ili kada ih budem spominjala mlađim naraštajima (što vrlo često praktikujem), znam da ću ih spominjati upravo po njihovom duhu, beskonačnoj zanimljivoj priči i nezaboravnim dogodovštinama. Neću im zaboraviti ni ono prvo IZVINITE na tabli, kao ni ovu poslednju zajedničku fotografiju što načinjesmo na školskom stepeništu. Moraću da pričam o torti koju su mi bez ikakvog povoda pripremili, i čije ukrase čuvam kod kuće na polici (dok Ljubica čežnjivo pravi planove kako da ih se dokopa!). Nema šanse a da ne zabesjedim o maturskoj večeri, koju su osmilili sa toliko stila, i toliko truda uložili u svaki mogući detalj, počevši od pozivnica sa stihovima pa preko poklona i cvijeća za sve profesorke (kojih je bilo i skoro više od njih samih…) sve do divnih zajedničkih fotografija i novostvorenih uspomena. Kad si profesor, a još više kad si razredni starješina, onda nekako živiš za te momente, a kad oni prođu, onda je sasvim normalno da naredne generacije žive ugnjaviš i udaviš sa nezaboravnim uspomenama i doživljajima. To je tako normalan proces kod nas, prosvetnih radnika…

Poštovana moja djeco, svima najiskrenije želim svu sreću ovoga svijeta i da svi do jednog nađete svoj put. Kako pamtim i svoju prvu generaciju, još od prije osamnaest godina, budite sigurni da ću i vas upamtiti. Nije baš uvijek sve bilo idealno, ali sve nešto mislim, nije zanimljivo kad je sve u najboljem redu, zar ne 😉 ? Na kraju krajeva, rješavajući te neidealne stvarčice, naučili ste mnogo i zasluženo došli do toga da vas zovemo maturantima. Budite sigurni da sam i ja od vas toliko stvari naučila. Neopisivo mi je drago što sam bila dio vaše srednjoškolske priče, i što ste me zvali „razredna“. Takve stvari uvijek ostaju u našem ličnom „crvenom dnevniku“, i to je ono što daje smisao jednom profesoru pa makar on predavao i solfeđo 😉 …

Dragi moji, srećno!!! I budite i dalje tačno onakvi kakvi ste i do sad bili, to vas baš čini posebnima i drugačijima od ostalih! A i u inat svima! He – he, što bi Boris rekao… 😉 🙂 🙂

Tako treba da bude!

Vozim ti se ja tako jutros ranom zorom u četrdeset osmici, i to skoro od početne stanice pa sve do Kanarevog brda gdje ću, je l’, presjesti na neki drugu liniju da bih stigla do svog radnog mjesta. Eto, ne pamtim kad sam poslednji put koristila ovaj broj autobusa, ali otkako se veliki i ozbiljni radovi odvijaju u ulici kod Bogoslovije pa ova moja dvadeset sedmica obilazi sve okolo i naokolo, procijenila da mi je najzgodnije upriličiti upravo četrdeset osmicu kao jedno od odgovarajućih prevoznih sredstava.

Ne znam zašto, ali na koji god autobus, tramvaj ili trolejbus da se namjerim, uvijek ispadne da je upravo u njemu najveća gužva! Nije mi jasno šta je u pitanju, da li sav taj narod iz nekog razloga ide tamo gdje sam ja krenula, ili pak ja idem tamo gdje su se svi ostali uputili, ali da se pošteno izgužvam dok ne dođem do cilja, to je živa istina! Tako je i jutros bilo! Izigravala sam prozorsku naljepnicu sve tamo do Banjice, kad se onaj silni svijet malo razišao i zabavio se svako svojim poslom. Oslobodilo se čak i nekoliko mjesta za sjedjenje, ali nisam baš nešto bila zainteresovana. A i nikako da se otkočim od prethodnog položaja u kome mi je glava bila pola metra ispred leđa, a sigurno četrdeset santima zapadno od koljena pa rekoh sebi, stoj gdje si, bolje i za tebe i za druge!

Na stanici „Pet solitera“ izađe još pet-šest duša, a uđe njih desetak. Ili, preciznije rečeno – devet duša i jedan žbun metli (velikih i malih, svježe napravljenih!). Taj metlasti žbun, za čiji je kraj bio prikačen jedan oniži čiča skroz bez kose, a sa kompletnom bradom i brkovima, smjesti se na jedno od tri preostala slobodna sjedišta. Sjede čova tako nekako da mu iza onih bezbrojnih metli i metlica proviruje samo glava pa izgleda potpuno nestvarno, kao neki lik iz „Pinokia“, zarobljen međ’ veljom rajom banjičkom!

Iza čiče s metlama sjede izvjesna mlada gospođica, tačno vidim da joj je laknulo što je našla slobodno mjesto, jer vodi  vrlo važan telefonski razgovor pa joj se nikako ne mili stajati. Ne možeš dvije stvari u isto vrijeme raditi, ne ide nikako! A i treba snage za onakvu govoranciju, pošto je izgleda, vrlo važno bilo da svi mi, zaključno sa vozačem, čujemo svaku bogovetnu riječ, svaki komentar i svaki napad smijeha koji nam je draga gospođica tako velikodušno upriličila.

Do poslednjeg slobodnog mjesta, a pored čiče sa metlama, jedva nekako stiže stari, ma prastari dekica. Već se dokotrljasmo i do sledeće stanice, a on tek tada uspije da se smjesti i to uz pomoć više ljubaznih putnika. Kad je sjeo, odmori se nekoliko trenutaka, obriše čelo sivom platnenom maramicom, osmotri sa velikim zanimanjem onaj žbun sa metlama bez kose, a sa bradom, i upita ga:

„Gdje ti prodaješ te metle?“

„U Barajevu, rode, u Barajevu…“, odgovori žbun i bučno se zakašlja, a sve metle se tom prilikom zatresoše i zaklepetaše.

„Daleko ti je to… Mogao si ih negdje bliže prodavati, ne mete se samo u Barajevu…“, mudro zaključi dekica i slatko se nasmije.

Međutim, žbun ga nije baš najbolje razumio pa promrmlja nešto sebi u metlu, zakašlja  još nekoliko puta i okrete se da gleda avalski pejzaž kroz prozor autobusa. Iza njih, ona gospođica je i dalje histerično prepričavala doživljaje sa nečijeg rođendana, povremeno se zacenivši od grohotnog smijeha.

Na sledećoj stanici, eto ti uđe neka bakica, poprilično vremešna i još popriličnije pogrbljena. Nosi kesu sa svježim hlebom i veliki narandžasti kišobran. Kako nije bilo više mjesta za sjedjenje, stane pored onog dekice i uhvati se za šipku. Uoči je đedo, sve je nešto gleda i odmjerava pa joj se konačno i obrati:

„Snajka, koliko imaš godina?“

Snajka se promeškolji, blago zamahne hlebom i narandžastim kišobranom i prilično jakim, piskavim glasom odgovori: „Osamdeset i jednu, skoro osamdeset dvije, ako dočekam!“

„A što ne bi dočekala, snajka?“, vedro joj dekica odgovori, „Nego, mislio sam da ti ustanem, da sjedneš! Ali mlađa si od mene dvanaest godina pa nije red da sjediš! Ja imam devedeset tri, ne mogu ja tebi ustajati!“

„Jeste, stariji si, tako treba da bude…“, odgovori pogrbljena bakica, osmjehne se i još čvršće se osloni na klizavu autobusku šipku.

I, tako se završio razgovor između ova dva čeljadeta što ukupno imaju godina kao svi oni koji u tom trenutku sjedješe oko njih, zajedno. Ona gospođica je i dalje pištala preko telefona, upravo opisujući neku bijelu bluzu sa „brutalnim izrezom“, koju pod hitno mora da ima. Baš je nekako udobno sjedjela u svom sjedištu, skroz ponosna što svi možemo da pratimo njeno bogato, visokoumno izlaganje. Lijevo od stare, a ipak mlađe bakice, još udobnije su sjedjela dva osnovca sa slušalicama u ušima, potpuno izolovana u hipnotišućem svijetu pametnih telefona. Iza njih, na onim uzdignutim sjedištima, ćaskala su dva studenta (pričali su o ispitnim rokovima). I tako dalje… Da ne nabrajam više, dosadiće ljudima, sve je na sličnu temu.

Stiže četrdeset osmica i do Kanarevog brda. izađoh lagano, a za mnom i ona bakica – snajka. Sva onako pogrbljena, sa kesom i kišobranom u ruci, nastavi lagano svojim putem, nogu pred nogu. Milion pitanja mi se u tom momentu vrzmalo po glavi, a sve pod utiskom prethodnog događaja u autobusu. U šta se to svijet pretvara i kuda ćemo uopšte sami sebe odvesti…? „Tako treba da bude“, reče bakica malo prije u autobusu, s poštovanjem gledajući devedesettrogodišnjeg djeda. Ne znam, sve mi se čini da je to što „treba tako da bude“ ostalo negdje u prošlom vijeku, prošlom milenijumu. Plašim se samo da zauvijek ne nestane, da se skroz zaboravi. Mada, danas postoje aplikacije za sve i svašta, tješim se, neko će je i za ovo osmisliti… 😉