Kako je „neću“ ušlo u istoriju


U odrastanju djeteta postoje razne faze. Taman se izneseš sa jednom, kad eto ti druge, pa treće, pa ohohoho, dok si trepnuo eto i četrdeset treće, ma nikad kraja! I koliko god da je svako dijete priča za sebe, faze su uglavnom svuda prilično slične. Danas možete dobiti razne savjete od stručnjaka, ukoliko vam se neka faza učini baš onako nerješivom. Dostupni su vam članci na internetu, u časopisima, možete zakazati razgovore sa stručnjacima – pomoć pristiže sa svih strana. U MOJE VRIJEME (što si stariji, sve češće korišćen izraz) nije bilo baš neke naročite stručne pomoći, ukoliko se u to ne računaju babe, babine sestre i ostala rodbina „po babine linije“,a i neko nepisano pravilo je bilo da roditelj može sam sa tim da izađe na kraj. Naravno, nije baš uvijek bilo tako, postojale su razne priče, razni slučajevi – manje teški, više teški, preteški… Ja se neću ovdje njima baviti, jer ne smatram svoju malenkost kompetentnom za komentarisanje takvih stvari, već su se posvetiti jednoj interesantnoj dječijoj fazi, ne naročito problematičnoj, ali upečatljivoj u svakom slučaju. Kroz nju smo svi prošli, prolaze je djeca i danas, ali odnedavno ta faza je poprimila neke sasvim druge dimenzije. I, sad ću ja da je osmotrim kroz svoja dva stakla i da joj priđem sa čisto pedagoške strane. Dobro, ja sam nekakav muzički pedagog, ali danas vam je to sve isto. I muzički i likovni i fizički i ovakav i onakav. Možeš biti šta god hoćeš i davati sebi titulu koja ti god padne na pamet, sve prolazi. Dovoljno je da se zna da si pedagog i da imaš nekog gdje je to potrebno, drugo te ništa ne pitaju. Pa eto, što bih ja odskakala, a još i imam pomenuto zvanje. Kakve veze imaju te vrste i podvrste, ma hajte, molim vas!

Nego, da se vratim svojoj današnjoj temi, prilično sam odlutala… Dječija faza koju sam najavila je ona čuvena „NEĆU“ faza. Znate ono, kad dijete otkrije kako je baš zanimljivo suprotstaviti se i onda to „neću“ dolazi u tonama i hiljadama i milionima tona. Sve bude „neću“, nije više bitno ni šta ste mu rekli. Za sve to vrijeme vi se trudite da ga naučite kako se ne može uvijek tako reagovati, kako „neću“ i nije baš najljepši način za odgovoriti, kako postoji mnogo drugih izraza koje može upotrebiti da izrazi svoje negodovanje (kako to stručnjaci danas kažu), kako „neću“ prilično grubo zvuči kada se na taj način izgovori pa se onaj koji sluša i ne osjeća baš najprijatnije…. I, nakon određenog perioda dijete to i usvoji. Neko prije, neko malo kasnije, ali nađe se neka zlatna sredina, pa taman misliš da ćeš moći malo da odahneš, kad eto ti muke: onaj vaš neće da jede ništa osim „čajne“ i hleba! Ma ništa! Evo već danima to traje, muku mučite sa njim, nova faza ga zaposjela! Zaboravi se i ono „neću“ i sve muke koje ste zajedničkim snagama prošli, ko još i misli o tome?! Daj, spašavaj se od čajne i hleba, sve će vitamine da izgubi, mora zdravo da jede, uh, ko će ovo da preživi, a šta li je sledeće??? 🙂

E sad, zašto je meni kao dugogodišnjem (muzičkom) pedagogu trenutno toliko interesantna ta „neću“ faza? Zato što smo svi, prije nekih mjesec dana, bili svjedoci jedne ISTORIJSKE izjave, koja je sasvim preokrenula značenje i atmosferu riječi „neću“. Ako se sjećate, jedna velika svjetska institucija (tri slova u nazivu) je predložila vrlo važnom čovjeku u našoj državi da može da poveća nešto i nešto i time malo olakša život nekim ljudima u već pomenutoj državi. Međutim, vrlo važan čovjek je odgovorio: „Neću! Eto, neću!“ Pritom je to sve bilo ispraćeno jednim iskrenim osmjehom, a toliko je istorijski i sudbinski zvučalo ono naglašeno N, pa malčice otegnuto E, pa ono „eto“ koje je puklo kao dvanaest pušaka, pa zatim još jedno „neću“…Ma nemam riječi. Te tri riječi su toliko glasno odjeknule, da se gotovo niko i ne sjeća nastavka – da će to nešto što je trebalo da se poveća, držati kao rezervu za nešto i isto tako za programe za nešto što ima veze sa mladima (dakle, ulaže se u budućnost) a što je svakako bolje rešenje nego  trenutno olakšati život ljudima u državi. Mislim, tako ispada, nisam to ja izmislila. I sad, pitam ja vas, ako vrlo važan čovjek u državi može javno, dok svi mediji uživo snimaju i prenose, da tako jasno i glasno bilo kome odgovori sa „Neću! Eto, neću!“, kakva se to nama poruka u stvari nameće? Da li to možda znači da faza „neću“ više neće ni postojati u odrastanju djece? Mislim, postojaće ona, ali ako tako važan čovjek u zemlji, na koga svi treba da se ugledamo i koji služi za primjer, javno govori „neću“, zašto mi onda našu djecu da učimo suprotno? Kako ja vidim stvari, svi smo mi do sada učeni na pogrešan način i dobro je da su se stvari promijenile. Iskreno, ponosna sam što sam svjedok jedne istorijske jezičke promjene, ne dešava se to stalno… I sad, kako možemo zaključiti, postalo je baš onako poželjno odgovoriti na „neću“ način, jer sve je to u ovom slučaju bilo rečeno za dobrobit onoga koji sluša. Možda nismo odmah shvatili poruku, ali tim postupkom je taj vrlo važan državni čovjek obezbijedio našu sigurnu budućnost! Dakle, budite vizionari i poštujte to istorijsko „neću“ Evo, meni je odmah na pamet palo nekoliko interesantnih primjera koje bih i sama mogla da primjenim, onako baš vizionarski:

PRIMJER BR. 1 – Predajem novu lekciju u školi i poslije petnaestak minuta obraća mi se učenik: „Izvinite, da li biste mogli da ponovite ovo poslednje o čemu ste pričali? Nismo baš najbolje shvatili i koristilo bi nam ako biste opet o tome pričali…“ A onda ja, vođena i inspirisana onim istorijskim primjerom, odgovorim: „Neću! Eto neću!“ Dabome, tako odgovaram zato što ja u stvari želim da uložim u trud i angažovanje učenika! Tako je, jednog dana će mi biti zahvalni! Jer, ako im ja odmah olakšam situaciju, kako će znati da se iznesu sa onim još težim zadacima koji dolaze? Ovako, ja im ne objasnim već nastavim dalje, a oni onda lijepo unajme privatnog profesora, POTRUDE SE, i na taj način samostalno riješe problem! Dakle, ja ulažem u njihovu budućnost, baš kao što je to uradio i vrlo važan čovjek u državi! Kud ćeš bolje?

PRIMJER BR. 2 – Sjedim na omiljenom dvosjedu, čitam, kad eto ti Ljubice i Vuka, donose knjigu i zamole me da im pročitam jednu priču. Ja im odgovorim sa: „Neću! Eto, neću!“ Naravno, oni moraju da shvate da ja to činim isključivo za njihovo dobro i da ulažem u njihovo buduće znanje i obrazovanje. Jer ako pristanem i učinim im to zadovoljstvo, ja u stvari ništa nisam uradila. Ovako će sami da se angažuju, sami da uče slova i onda će moći da čitaju koliko god hoće, a neće mene gnjaviti. Eto, zar nije odlično rešenje?

PRIMJER BR. 3 – Stojim u redu na kasi (naravno, u omiljenom Maxiju). Iza mene je žena sa blizancima u kolicima, oni se uznemirili, ne mogu više da čekaju, jedan plače, drugi se vrti… I, pita mene njihova mama ako bih mogla da je pustim preko reda, bilo bi joj lakše da ne čeka sa tako malom djecom… A onda nastupam ja. Pročistim grlo, osmijehnem se i odgovorim: „Neću! Eto, neću!“ Mislim, žena nije ni svjesna kakvu sam joj uslugu napravila! Pa djeca se čeliče na taj način, zaboga! Zašto odmah ići linijom manjeg otpora? Pusti me preko reda, pa pusti me preko reda! Ženo draga, majko! Pa ja ulažem u tvoju budućnost i budućnost tvoje djece! Postaće to izdržljivi momci, a ti ponosna majka, zar ti to nije jasno…?

Bezbroj sličnih primjera  bih mogla da vam navedem, toliko sam inspirisana ovom jednim istorijskim „neću“. I zaista jeste istorijsko (kao i sve što se poslednjih godina kod nas dešava), jer sada se može koristiti u razne svrhe. Nije to više ona gruba i neotesana riječ, koja često odražava neprimjereno ponašanje i nepoštovanje onoga kome se obraćate. Ma neeeee, to je nekada bilo, nemojmo biti zastarjeli i konzervativni! Učimo djecu novim TRENDOVIMA, budimo IN, nije lijepo da HEJTUJEMO sve lijepo i novo što se pred nas stavlja. Njegujmo jezik i prihvatimo sve njegove blagodeti, evo vam još jednog predivnog, predivnog primjera.

Samo još da napomenem, svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima je skroz – naskroz slučajna 🙂 ! Ako mi kojim slučajem kažu: „Priznaj da si pričala o tome i tome!“, ja ću reći: „Neću! Eto, neću!“ Iskreno se nadam da ću time nekako uložiti u svoju budućnost… 😉 😉 😉

2 mišljenja na „Kako je „neću“ ušlo u istoriju

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s