Veliko finale (upoznali smo Mađarsku i više je volimo!)

Baš prije nekoliko dana čitam novosti, i kao što to na svakih šest mjeseci biva – Kinezi predstavili model novog, ultra modernog voza kome šine nisu dolje kako je to odvajkada bilo, nego se on nekako „kači“ odozgo pa se kreće po principu ne znam ti ni ja kakvih fizičkih zakona, a može, kako to jednom takvom sredstvu i dolikuje, dostići brzinu od nekoliko stotina kilometara. Prije njega su izložili model vrlo praktičnog voza bez šina, vele, prima ravno trista sedam putnika, a dabome razvija i istu toliku brzinu, dakle kilometar po namjerniku. Ovom bez šina, kao i onom visećem prethodili su levitirajući voz, voz koji dostiže maksimalnu brzinu od šest stotina kilometara (možda je to čak jedan te isti, moraću bolje da se informišem), i sve tako u nedogled, a koliko još mogu da pročitam u novinama, Japanci čak rade na projektu nekakvog nevidljivog voza. Jeste, ne izmišljam! Kaže glavni njihov inženjer kako je to smišljeno da bi se voz uklapao u prirodu kroz koju prolazi pa će biti napravljen od neke posebne visokoreflektujuće vrste stakla, koja će ga napraviti skoro potpuno nevidljivim pri velikim brzinama.

Baš o svim tim željezničkim, kinesko – japanskim blagodetima sam čežnjivo razmišljala dok smo se moj dragi suprug i ja vozom vraćali iz Budimpešte u Beograd. Da me neko u tim momentima pitao koju bih od gore pomenutih vrsta ovog prevoznog sredstva izabrala, svakako bih se odlučila za onaj nevidljivi, jer baš nešto razmišljam, ti Japanci su dakle riješili sve moguće probleme koje su ikada imali i sa samim vozom, a o šinama i da ne pričam pa im je sada samo ostalo da se bahate sa dizajnom i izgledom istih. Mislim, kad oni razmišljaju kako da „utope“ voz u prirodu da se njen izgled ne bi narušavao, o čemu mi više imamo da pričamo? Mada, da se ne lažemo, i mi koji smo prošle subote klaparali šinama od glavnog mađarskog grada pa na ovamo, takođe smo se skroz utopili u okolinu i prirodu, ali bukvalno! Jer dok tamo negdje istočno ispituju, otkrivaju i prave nekakve ultrareflektujuće površine, sa našim vozom je situacija vrlo jednostavna – on toliko sporo ide, toliko staje, toliko se lijeno ponovo pokreće, da ti prosto nemaš izbora nego da se stopiš sa svim onim pejzažima, kojih ovim dvijema zemljama svakako ne manjka. Ja sam se, na primjer, stopila i sa sjedištem u sopstvenom kupeu! Istina, nije baš u pitanju prirodna ljepota, ali poslije jedanaest sati, koliko nam je trebalo da pređemo trista i nešto kilometara, počela sam da ličim na materijal od kojih je sjedište bilo napravljeno, onako modre boje sa zelenim, žutim i ljubičastim crticama. E! Potpuno isto sam i ja izgledala kada smo, negdje oko dvadeset i tri sata, izašli iz naše brze pruge. Vrlo modrog lica, sa zelenim, žutim i ljubičastim crticama raspoređenim svuda po sopstvenoj površini.

Inače, naš voz je po redu vožnje trebalo da krene iz Budimpešte tačno u podne i pet minuta, što se stvarno i desilo, i to precizno u sekund. Isto tako, sasvim precizno, kako je i bilo najavljivano tog jutra, pomenuti voz je u jedanaest časova i devetnaest minuta stigao iz Beča (odakle je krenuo) i ušao u stanicu. Moj gospodin i ja smo bili naprosto fascinirani tolikom tačnošću pa nam je lijepo pao kamen sa srca što ćemo u Beograd stići ni prije ni kasnije, nego u dvadeset časova i petnaest minuta, kako je u karti bilo odštampano. Da napomenem da smo se za ovu vrstu prevoza odlučili iz dva razloga: prvo, zato što nam je (kao što je iz prethodne dvije priče poznato) auto sa zaglavljenom bravom ostao na popravci u Segedinu, a drugo, autobusi su na granici čekali po nekoliko sati, zbog ogromnih gužvi koje su se naročito vikendom na ovim mjestima pravile. Voz jeste da je malo sporiji, ali ide svojom trasom i ne čeka red iza drugih vozova. Hahahahaha, voz je MALO sporiji, kako to optimistično zvuči. Nekako istinitije bi bilo da sam napisala: voz je malo sporiji od standardnog dječijeg tricikla. Ovako, može se sasvim pogrešno protumačiti. Mada, čitava ova dogodovština vratila me za momenat u studentske dane, kada sam po sedamnaest sati putovala vozom iz Beograda za Bar, s tom razlikom što on ni u stanicu nije ulazio kad je trebalo, već je bilo popularna ona stara: „Kad ga vidiš, nadaj mu se!“ A kako si kao student, onako mlad i poletan, uvijek bio pun neke nade i očekivanja, sve se lijepo uklapalo jedno u drugo pa se nešto ne sjećam ni da sam očajavala, niti da mi je bilo šta sa tih putešestvija ostalo u nekom lošem sjećanju.

Dakle, dragi moji prijatelji, na vrijeme mi krenusmo iz Budimpešte. Napolju teška sparina, počeo neki pljusak, a u kupeu sve lijepo čisto, uredno, radi klima, tačno se vidi da je voz iz Beča krenuo! Nije bila naročita gužva. Mi smo za svaki slučaj nekoliko dana ranije kupili karte i rezervisali mjesta, ali je i pored toga ostalo još slobodnih sjedišta. Naročito mi je interesantan bio spoj toliko različitih nacija u vagonu gdje smo bili smješteni. Bila je tu jedna djevojka – Amerikanka, u nekim debelim oker somotskim pantalonama na tregere, koja putuje sama diljem svijeta, a trenutno ide u Beograd da posjeti drugaricu. Ona je bila u kupeu sa bračnim parom iz Australije, koji su trideset sati avionom putovali od Sidneja do Praga (eto, još malo pa kao mi do Budimpešte i nazad, pri čemu nije potrebno napominjati da su u našem slučaju u pitanju dvije susjedne zemlje!) pa sad lagano obilaze gradove Evrope, a cilj im je da se spuste vozom sve do Bara, na šta im je moj suprug rekao da će im to u svakom slučaju ostati kao nezaboravna avantura. U našem kupeu je do prozora sjedjela izvjesna gospođa iz Novog Sada, koja se vraćala iz posjete ćerki u Budimpešti, a preko puta nje se smjestila jedna simpatična djevojka – Holanđanka, takođe na proputovanju kroz Evropu, a želeći da posjeti Novi Sad pa poslije da ide za Englesku i Irsku. Središnja dva sjedišta su popunili momak i djevojka – dva zaljubljena mađarska golupčića, koji sve dok nisu stigli do odredišta (manjeg mađarskog gradića) nisu usta zatvarali, ali bukvalno! I to sve u nekim visokorizičnim frekvencijama, sa specifičnom vrstom blagog podvriskivanja, poneseni valjda euforijom što zajedno negdje putuju. Sad će neko reći da reagujem kao žena u srednjim godinama, ljubomorna na mlade i njihovu ljubav i bla-bla-bla, ali vjerujte, to je toliko glasno i naporno bilo da vam i moj staloženi i mirni suprug, kojem malo šta od tih stvari smeta, sve može potvrditi. Dobro, njemu je više bila smiješna moja reakcija na čitavu situaciju, ali je na kraju ipak priznao da su bili prilično naporni. U redu ‘ajde, nije baš tako rekao, možda nešto približno tome, što mu u mojoj interpretaciji dođe sasvim isto.

Dalje, kako su se kupei nizali jedan za drugim, tako je u njima bilo i Kineza, i neka poljska porodica (otac, majka i tri mala sina) koja je putovala za Suboticu, i neka grupa momaka (ne znam tačno odakle su), koja je čitavu dosadu putovanja razbijala donoseći vazda nove i nove gajbe piva iz obližnjeg voznog bifea pa su, malo prije nego što smo ušli u Beograd, izbezumljeno sakupljali jedni druge po kupeima i hodnicima. Znači, kad sve saberemo, prilično veliki broj naroda i narodnosti za svega jedan vagon.

I tako, lijepo upakovani i ušuškani u sasvim prijatnu klimatizovanu voznu napravu, dok je napolju lilo k’o iz kabla, krenusmo za naš lijepi Beograd. Bogme, još mi je i ljepši bio kad sam ga se, poslije onoliko sati taljiganja, razvlačenja, puzanja i miljenja po šinama, konačno dokopala. Jer, kako sve što je lijepo kratko traje, tako isto su i određene stvari u našem vozu odmah poslije nekog vremena prestale da budu lijepe. Na primjer, klima je bila lijepa samo do granice, poslije su iz nama nepoznatih razloga isključili taj prijatni, spasonosni momenat, a uključili nekakvu ventilaciju koja ni sama sebe nije uspjevala da rashladi. I kada je ona gospođa iz našeg kupea pitala konduktera zašto više nema klime on joj je vrlo ljubazno, kako to red i nalaže, odgovorio: „Gospođo draga, pa zar Vi mislite da nama ne bi prijalo da je klima uključena, nego da se ovako kuvamo???“ I to je bio odgovor pa neka svako tumači kako mu odgovara. Takođe, ona tačnost i preciznost u polasku i dolasku na različite stanice, važila je izgleda samo za Beč i Budimpeštu. Poslije kad te koji grad vidi, onako otprilike i odokativnom metodom – kad stigneš, stigneš! Jer, kako je vrijeme odmicalo, mi smo se kretali sve sporije i sporije. Onda bi voz malčice ubrzao na nekoliko trenutaka, a zatim opet sporo. I spoooooro. I joooooooš spooooooorije. A onda spo…ro, spo……ro…….spo…………ro. Pamalobrže!!! A onda opet spo…………..ro.

Sasvim je logično bilo, da, kako je voz sve više usporavao i sve se više rastezao po onim šinama, kao neka ogromna „Buble gume“ žvaka, tako smo i mi lagano obamirali, sve u skladu sa situacijom. Još i ona vrućina, potpomognuta suncem koje je upeklo čim smo napustili Budimpeštu… Svi smo bili pospani, ćutljivi. Čak su i oni momci potpuno nezainteresovano i nekako smlaćeno nosili novu zelenu gajbu piva u svoj kupe, pa šta dalje čovjek da kaže! Već napola skuvani u uspavani, stigli smo poslije nekih četiri sata na granicu. Mađarski carinici su prilično brzo obavili posao, jer su sa sobom imali neke naprave, neka čuda tehnologije, koja na licu mjesta provjeravaju pasoše. Na našoj granici, stvar je malo zapela, jer je jedan gospodin carinik prvo sakupljao sve pasoše pola sata, onda su ih sve na gomili odnijeli u „bazu“ pa dok su pregledali, dok su ih opet podijelili, dok smo sačekali ukrštanje sa ovim i onim vozom… Da ne dužim, krenuli smo poslije IZVJESNOG vremena dalje (lakše mi je da se tako izrazim, vjerujte).

U Subotici nam se pridružio jedan otprilike desetogodišnji dječak, unio mu otac kofer u naš kupe, i zamolio nas da ga malo pripazimo i da mu napomenemo kad stignemo do stanice u Vrbasu, jer će ga tamo čekati baka. Nema problema, odgovorismo svi mi koji smo pričali srpski jezik, a ja onako, čisto informacije radi upitah čovjeka koliko  ima do Vrbasa. „Paaaa, otprilike satićak vremena, ne bi nikako trebalo više!“ Znači, svega satićak! Pa to i nije mnogo, pomislih ja, a bolje mi je da ništa živo nikad u tom vozu nisam pomišljala, jer je on samo par minuta pošto smo napustili Suboticu jednostavno stao. Stao i zabetonirao se u nekom ogromnom kukuruznom polju, koje se u nedogled prostiralo na koju god stranu da pogledaš. Stoji on tako, presijava se i usijava na onom popodnevnom rozopeku, nema ventilacije, prozori iz nekog razloga bukvalno zašarafljeni (vjerovatno zbog klime koja radi na relaciji Beč – negdje malo poslije Budimpešte!), a vrijeme prolazi li, prolazi. Mi i dalje veze nemamo zašto smo se u mjestu ukopali. Pita nas ona djevojka – Holanđanka da li znamo o čemu se radi, ali zalud, nemamo joj šta pametno reći. Kaže ona još, kako se nije nadala ovakvim situacijama, i da ih nikada ranije nije u vozu doživjela, a ja joj zamalo odgovorih da bi se vjerovatno isto tako i ja osjećala da uđem u voz u Holandiji pa da sve ide kako treba. Svak malo teže prihvata ono na šta nije navikao, tako da sam je u potpunosti razumjela…

Poslije nekih možda sat vremena roštiljanja u kukuruzima, oglasi se mašinovođa preko razglasa, kaže, pomjerile se šine, ne možemo nikako dalje, čeka se ekipa za popravak, ne zna se kada će to biti! Pa dabome da se ne zna, zar ne bi bilo čudno da se nešto za promjenu, možda, eventualno ZNA??? Kako je obavještenje bilo samo na srpskom jeziku, iako je nas koji taj jezik govorimo najmanje u vozu bilo, prevedosmo mi najsvježije novosti strancima kojima smo bili okruženi, a oni lijepo otvoriše vrata voza, iskočiše napolje, krenuše da prave selfije, da šetaju po onom polju, uvlače se među kukuruze, sjede, leže, jedu, piju, pričaju, smiju se… Pa dabome, pomislih ja, njima je ovo JEDAN egzotični doživljaj, nešto o čemu će imati da pričaju kada se vrate kući, svojevrsna avantura! Biće ono: „I krenemo ti mi vozom za Beograd, kad ono, nećeš mi vjerovati…“ Pa dobro, što bi i vjerovali. Ja od osamnaeste godine to proživljavam, ma i dalje ne vjerujem. Šta znam, valjda je to u ljudskoj prirodi, kao i prilagođavanje određenim situacijama kad nemaš drugi izbor, ko će ga više znati…

U određenom momentu, dok smo i dalje čekali ekipu za popravak šina, izađe i moj muž napolje, kaže, ide da udahne svježeg vazduha. Ja ostadoh u rerni, jer mi se spavalo, a i da se ispečem do kraja, zašto posao do kraja ne obaviti? Poslije nekih dvadesetak minuta, eto ti njega nazad pa prozbori sledeće: „I don’t know what’s hepening, we’ll wait here probably one more hour…“ „Gotovo“, mislim se ja, „Ovoga je sunce dobro udarilo, čim engleski sa mnom priča! A tek smo malo više od decenije u braku!!!“ Upita ga onaj dečko što je sa nama putovao SATIĆAK vremena do Vrbasa (iako će mu u stvari trebati četiri, kako je izgledalo), zašto priča na engleskom, a on udari u teški smijeh, veli, pričao cijelo vrijeme sa Australijancem iz kupea pored pa spontano nastavio! „Dobro je“, pomislih „Ima još nade za nas, iako mi je i ovo sumnjivo, šta on tu meni VATS HEPENING, moraću četvore oči otvoriti, za svaki slučaj…“

Nisam sigurna koliko je vremena prošlo, kad, eto ti ekipe za popravak. Ta dugoočekivana ekipa se sastojala od jednog manjeg kamiona, jednog ogromnog čovjeka i takođe jednog još ogromnijeg čekića. I onda je taj čovjek mlatnuo nekoliko puta čekićem po spornom dijelu šina i to je bilo to! Jeste, onako mi vozne karte i rezervacije! Samo ih je dobro opaučio čekićem i one su se vratile na mjesto! Bila sam potpuno oduševljena, gotovo da sam doviknula onoj djevojci iz Holandije: „Aha, djevojko – Holanđanko, jesi vidjela??? A vi biste tamo u vašoj zemlji doveli čitavu ekipu, koja bi pomoću najmodernije tehnologije pokušala da odstrani novonastali problem, uz odštetu za pretrpljeni stres putnika! Japanci bi čak doveli i nevidljivi tim, da se stopi sa onim kukuruzištem okolo, da priroda ne pati i ne trpi! A mi lijepo jednog grmalja u plavim tregericama, on čekićem PLJUS -PLJUS i tjeraj dalje. Via Nju Nau end Belgrejd!“ Naravno da sam ćutala, mada nije bilo kraja mojoj sreći kada smo konačno krenuli da se vozimo trideset na sat. Ma daj šta daš, ne pitam i ne biram više!

U Beograd smo stigli u jedanaest uveče, što je bilo potpuno suprotno vremenu koje je na karti pisalo. Bilo mi je potpuno jasno kako je inače pihtijama u životu, jer sam se tog momenta i ja tako osjećala, sva onako rašarafljena, želatinastih nogu i ruku, vena raširenih od teške vrućine i očiju iskolačenih od umora. Pri izlasku iz voza začusmo onu djevojku iz Amerike kako se pozdravlja sa Australijancima i kaže im koliko se neizmjerno raduje svakoj novoj, predstojećoj avanturi. Aha, i ja! Ma isto tako, evo može odmah sad! Nego daj da hvatamo prvi taksi, valja nam „na Mirijevo“ stizati, poslednja je ura. Oooo, kako je Beograd lijep noću, pomislih nekoliko puta vozeći se lagano taksijem do kuće, dok je moj dragi muž ugodno ćaskao sa taksistom. Na srpskom, dobro je….

Na samom kraju ove malo duže priče, dozvolite da vam napišem šta sam sve zaključila o putovanju vozovima ovdje kod nas:

1) Kad više ne možeš da sjediš, a ni stojiš, slobodno možeš izaći napolje i trčati uporedo sa vozom, ne može ti pobjeći nikako! Napomena: ne trči prebrzo, pogotovo ako ne putuješ sam, ostaće ti čeljad na nepoznatoj lokaciji…

2) Ne brini ako nema klime kada je jeziva vrućina (ili kada nema grijanja po ciči zimi), sasvim je dobro da ti se mozak rastoči do te mjere da više ne možeš ni razmišljati. A kad ne razmišljaš, ne brineš ni o tome zašto je tako toplo, kada ćeš kući stići, zašto je voz stao, itd.

3) Ne obaziri se na vrijeme polaska i vrijeme dolaska koji su napisani u karti, jer to nikakve veze sa stvarnošću nema, a i manje ćeš se nervirati. Uključi svoj unutrašnji sat, nađi nešto zanimljivo u situaciji koja ti se nametnula, voljno ili nevoljno, i lagano putuj prema cilju.

Pa… kad stigneš – stigao si, to je bar zagarantovano!!! 😉 😉 😉

Upoznaj Mađarsku, da bi je više volio – dio drugi

Prošlu ispovijest sam završila tako što nas troje (moj muž, auto i ja) putujemo unazad u Segedin na popravku volana i brave, umjesto unaprijed u Budimpeštu na mentalnu popravku i duševni preporod. I da priznam, nikako mi se čitava ta iznenadna vratolomija nije uklapala u predivno osmišljenu priču o putovanju. Nije baš da smo kod kuće sjedjeli i pravili plan tipa – pređemo granicu, stanemo na prvom odmorištu i srknemo kafu, na sledećem sipamo gorivo, zaglavimo bravu, sačekamo četiri sata na šlep službu, okačimo kola na nekakvu prikolicu i krenemo nazad odakle smo sa granice i krenuli. Ali ‘ajde, šta sad da se radi, vrijedi odblokirati ono što se tako tvrdoglavo zablokiralo, makar to značilo i vožnju u ultra klimatizovanom džipu, sa gospodinom koji se non stop nešto kikoće sa nekim preko telefona, dok na radiju žubori nekakva disko muzika, nadovezuju se pjesme sve jedna na drugu, nigdje kraja ni početka. I sve se to odvija na putu negdje od Kečkemeta do Segedina, pri čemu vidim table sa nazivima Kiškun-nešto, zatim Kiškun-nešto drugo (pretpostavljam nešto u smislu Stara Pazova, Nova Pazova, i tome slično, je l’…), onda opet nešto na slovo K, zatim neko mjesto od preko trideset slova i četrnaest različitih naglasaka, ne daj Bože da se mojima moram kojim slučajem odatle javiti. Ubijeđena sam da bi mi spustili slušalicu, mrmljajući kako imaju preča posla u životu, nego slušati moje fore i fazone, koje pritom i ne razumiju!

Poslije nekih sat vremena vožnje, eto ti svih nas ravno u Segedinu, dakle, u mjestu u kojem ni pod tačkom razno nismo planirali da budemo. Doveze nas onaj raspoloženi disko – šlep gospodin tačno do ulaza u servis, gdje nas dočekaše nova neka gospoda, svi do jednoga u finim košuljama, kravatama, pantalonama „na crtu“ i onim sportskim sandalama obuvenim preko isto tako kvalitetnih sportskih čarapa. Htjedoh da ih pitam jesu li sigurni da su to sve njihove noge, ili su i oni sami bili sklopljeni od različitih djelova, kao uostalom i auta sa kojima su tu radili. Naravno da mi je jezik ostao pričvršćen za zube pa znam se i ja nekom redu, neću domaćine valjda prozivati, pogotovo što nam od njih čitava petodnevna budućnost zavisi. Mada, i da sam progovorila, isto bi bilo, jer, po starom dobrom običaju, niti mi znamo mađarski, niti oni znaju srpski, a o engleskom i da ne diskutujemo! Kako god okreneš, niko tu nikoga ništa živo nije razumio. Riješilo se tako što smo bukvalno ubacili jednog od one gospode u auto i pokazali mu direktno o čemu se radi. Pokuša on nekoliko puta da okrene ključ u bravi, ali naravno – bezuspješno! Zatvorio se auto isto onako kao kornjača kad se uvuče u kućicu i ne možeš joj ništa, osim da je prevrćeš gore – dolje, a ona ti svejedno iz kućice neće izaći. E, tako i ovaj naš nesrećni četvorotočkaš, mogli smo i njega slobodno gore -dolje prevrtati, ni to ne bi ništa pomoglo.

Kad su majstori ustanovili o kakvom se kvaru radi, sprovedoše nas u neku ogromnu kancelariju, da tu sačekamo konačnu dijagnozu i šta nam svima dalje valja činiti. Poslije desetak minuta, eto ti onog gospodina koji nas je dočekao, pita nas nešto, mi ne znamo šta nas pita, a kao nešto odgovaramo, a niko veze nema o čemu se radi! Mlatimo tu rukama i nogama, gestikuliramo kao pećinski ljudi pa negdje poslije par minuta te jedinstvene pantomime, ukapirasmo moj čoek i ja da nam traži sve moguće podatke. I naše, a i od „bolesnika“. Onda je sve to pola sata ukucavao „u sistem“ pa je otišao negdje pa se opet vratio, onda opet otišao, opet se vratio i onda krenuo da štampa četrdeset pet nekakvih listova papira. I sve leprša u onim sandalicama, ma ubijeđena sam i dalje da to nisu bile njegove noge, sa sve onim sportskim čarapama! Kada je odštampao svih dvanaest tomova izvještaja, pokaza nam jedan od mnogobrojnih papira, na kojem je bila prikazana šema čitavog tog našeg sistema koji se zablokirao. I sad, priča on tu mrtav ozbiljan, pokazuje olovkom neke djelove, djeliće, neka čuda nebeska, mislim se ja, bolje da mi je kinesko pismo pokazao, i to od svih pet hiljada znakova, ma garantovano bih se lakše snašla! Moj muž se onako iz petnih žila upinjao da shvati o čemu se radi, čak je donekle i došao kraju, ali smo svakako oboje i te kako razmjeli kad nam je gospodin sandalica saopštio da će potpuno nova brava stići za minimum nedelju dana, a možda i deset. I to je nekako izgovorio na engleskom, tačno se čulo ono: „Van vik, ten dejz, bla, bla, bla, bla, van vik!“ Eto! Ako niste znali, BAŠ i UPRAVO tako vam izgleda grom iz vedra neba! To je to, nema dalje! Van vik mora auto naš dragi da ostane u sred Segedina! I to je minimum, to će još i odlično da bude, ako se ne otegne na ten dejz, a možda i longer. Bukvalno su mi noge zaklecale, i to tačno u koljenima, baš kao što se opisuje u romanima Danijele Stil, kada neka krhka glavna junakinja upozna svog princa na bijelom konju pa sva zanemoća i na kraju se vjerovatno i stropošta u nesvijest, omamljena ljubavlju. I meni je malo falilo, da se ne lažemo! Dabome, ne od ljubavi, već zbog silnog onog stresa i svih novopristiglih informacija, ja odjednom udarih u teški plač, sve suza suzu stiže, gornja donju prestiže! Pa sve plačem, a ne znam ni da li je to samo zbog auta, ili što ne mogah prevazići one sportske čarape uvučene u sandale, koliko god se trudila. Ah, kakve su to teške muke bile! Podsjećala sam sebe na onaj emotikon sa Vibera (plače otvorenih usta, a sa strane suze frcaju), mogli su slobodno mene umjesto njega tamo nalijepiti, još bih i bolja bila. Vidim kroz sav onaj veo suza, zbunile se sve sandalice u prostoriji, pričaju nešto, moj muž zove ne znam ni ja više koga, potpuno se situacija usijala. Pokušam se nekako smiriti, da vidim šta ćemo dalje da radimo, jer ostadosmo bez auta, što znači i bez prevoza za Budimpeštu, a isto tako i za Beograd. Poslije kraćeg vijećanja, odlučimo da nam je ipak bolje da stignemo nekako do Budimpešte, pošto smo smještaj već uplatili pa ćemo se za povratak već nekako snaći. Pa nismo preko svijeta, već samo preko jedne granice. Jedan od ljubaznih službenika nam predloži da idemo vozom, pošto on kreće iz Segedina na svaki sat i vrlo brzo stiže tamo gdje smo mi još jutros u pola sedam krenuli. Čak nam i taksi pozove, mada me u čitavoj ovoj avanturi tipa Indijana Džouns, ne bi začudilo i da smo pješke tabanali do željezničke stanice, sa sve koferima! Taman bi se uklopilo u datu atmosferu, pa da. Ovo je čak bilo i previše jednostavno. Čuješ, dođe taksi, ti uđeš unutra, on te odveze dokle želiš i to je to. Pih, ne padam ja više na taj luksuz! Jok! Od sad samo preko male Krsne, i to pješke po nevremenu, sa po tri kofera u svakoj ruci!!!

Doveze nas fini jedan taksista na željezničku stanicu, izađosmo nekako sa svim onim stvarima, kad, moj muž poče da se oduševljava kako nikad u životu nije vidio toliko lijepu zgradu ove namjene. Stoji on tako, nagledati se ne može, kao Ferdinand u polju kad sjedi, miriše i divi se cvijeću, a ja sad ne mogu ni nazad ni naprijed, dok se on skroz ne nadivi. Mislim se, onako prilično već rastrešena,  ako na voz zbog ovoga zakasnimo, čudo će da bude. Ali toliko veliko čudo, da će se u svim mađarskim gradovima čuti, a i dalje, ne zvala se ja ovako! Na svu sreću, pokrenusmo se uskoro i stigosmo do šaltera na kom kupismo karte za voz koji polazi u devetnaest časova i petnaest minuta.

I sad vi sigurno mislite kako je tu bio kraj našim dogodovštinama pa smo po redu vožnje stigli u Budimpeštu i to je otprilike bilo to! E pa, grdno se varate, samo da vam kažem. Jer, naravno, kako to uvijek i biva u ovakvim situacijama, desilo se da popravljaju šine baš tamo negdje između Kečkemeta i Kiškun-nečega pa se do tamo išlo vozom, zatim su nas sve prebacili u autobus, a onda poslije truckanja kroz još par vrlo lijepih malih gradića, opet nas utovariše na voz… Lično, kad smo pristali u stanicu u Budimpešti, negdje blizu pola jedanaest uveče, toliko sam više bila oguglala na sve, da su mi slobodno mogli reći da sada opet idemo za Segedin. Ma vozi, brate, nema problema, evo, zovi onog disko-šlep gospodina i idemo sve jovo-nanovo, što da ne! Taman onda da presjednemo na autobus tamo kod Kečkemeta, ili Bečkereka, ili možda Bečkemeta, ma idemo gdje hoćeš! Sad mogu i pješke u Ameriku! Iskustvo je čudo!

Eto, tako smo vam mi putovali ukupno šesnaest i po sati, a trebalo je preći sveka trista sedamdeset kilometara. Još malo pa bismo avionom u Australiju stigli! Opustili smo se malo ovih par dana, našetali se, vidjeli prelijepih stvari, a onda sutra opet u voz koji će nas, nadam se, dovesti u neko zlo doba do Beograda. Već mirišem i treći dio priče. A kako drugačije, molim vas, kako drugačije… 😉 😉 😉

Upoznaj Mađarsku, da bi je više volio!

E, tako je! To vam je živa istina, lično je mogu potvrditi! Mada, nije baš da sam planirala dokazivanje izreka i ostalih mudrolija, iskrena da budem. Plan je, dozvolićete, bio sasvim drugačiji i prilično nekako jednostavan. Ma jeste vala, baš sad kad se nešto presaberem, jednostavnijeg plana od našeg odavno nisam ni vidjela ni čula. Eto, moj bračni partner i ja smo samo htjeli da odemo do Budimpešte na nekoliko dana, posjetimo na jedan dan Beč, drugi dan Sent Andreju i još neke gradiće blizu, a možda čak upriličimo i obilazak Bratislave, pošto je sve to tu  – najviše dva sata vožnje od polazne tačke pa što ne iskoristiti pogodnosti kvalitetnih i dobro organizovanih auto-puteva. Dabome, sve obići našim kolima, što se podrazumijevalo. I sve smo mi to lijepo do detalja isplanirali: rezervisali apartman u Budimpešti, informisali se oko parkiranja, prevoza po gradu, kupovine karata, utefterili šta sve treba obići kada se nađemo na ovim predivnim destinacijama, utvrdili putanju, cijenu i način plaćanja putarina, ma sve živo! Čak smo pomoću Gugla osmotrili i zgradu u kojoj smo rezervisali apartman, okolne ulice, jedino što još nismo ljudima u kuće zavirili. I to samo zato što ta opcija na internetu još uvijek zvanično ne postoji, inače bismo i privremene komšije upoznali još u Beogradu.

I, sve je to bilo tako lijepo i opuštajuće, a opet, bogato potkrepljeno putničkom groznicom zbog svih divota koje nam se u brk smiješe. Krenuli smo juče (ponedeljak, 17. jul, ljeta Gospodnjeg 2017) tačno u šest i trideset ujutro kako smo se prethodne večeri i dogovorili. „Bolje je ranije da pođemo, izbjeći ćemo gužve, a i nije još uvijek velika vrućina“, mudro je procijenio moj životni saputnik, i svakako je bio u pravu, bez daljnjeg. Kako je ona ženska osoba koja živi u uređaju za navigaciju procijenila, naš dolazak u glavni grad susjedne nam Mađarske očekivao se u jedanaest časova. Pa to je manje od pet sati, takoreći ništa! Ma ima da stignemo i prije nego što smo krenuli, garantovano! Eto, samo da ne bude prevelike gužve na granici, a koliko sam mogla da čujem na jutarnjem programu prethodnog vikenda, čekalo se u nekim momentima i po par sati. Pa dobro, i ako sačekamo malo, nije strašno, nećemo sada cjepidlačiti, ili dlačicjepiti, kako li se već popularno kaže…

Pošto smo kod kuće doručkovali i popili kafu, nismo spakovali nikakvu hranu za tako kratak put (uzećemo nešto usput, to je najmanji problem!), već samo vodu, dobru volju, i prstohvat ljubavi (Izvin’te me, sunce me klepilo danas, nisam sva svoja…). Do granice smo brzo stigli, čak nije bilo ni gužve – svega pet ili šest automobila ispred našeg. Prošli smo prvo našu, zatim mađarsku granicu, a baš kad nas je ljubazna gospođa carinik uptala da li imamo da prijavimo neku akciznu robu, i kad smo joj mi isto tako ljubazno odgovorili da nemamo (još uvijek) ništa, desila se jedna čudna stvar. Naime, naš automobil je jedva nekako upalio. Imalo je to neke veze sa volanom, bravom i ključem, kao da je nešto u momentu zapelo negdje u čitavom tom sistemu, ali poslije par trenutaka sve je bilo u redu, i mi krenusmo dalje. Zatim pauza za kafu na vrlo prometnoj benzinskoj pumpi pa opet nastavak puta. Vidim, gospođa iz navigacije veli kako nas u Budimpešti očekuju u jedanaest i dvadeset, pomjerio se malo momenat dolaska zbog one pauze. Ma dobro, sve je to super, ionako se u apartman ulazi najranije u trinaest časova, taman ćemo moći da svratimo i do neke prodavnice da kupimo štogod konkretno za pojesti. Onda se lijepo nađemo sa gospođom Đenđi (vlasnicom apartmana), smjestimo se, odmorimo malo i zatim krenemo u šetnju. Odličan, a opet, sasvim jednostavan plan, jesam li vam rekla?

Kada smo već bili na svega sat vremena od Budimpešte, moj poštovani suprug predloži da stanemo na prvoj sledećoj pumpi i sipamo gorivo, „da ne mislimo“, kako je on opet sasvim mudro zaključio. Stanemo lijepo, sasvim opušteno, a opet ushićeno što se približavamo cilju, zamolimo jednog učtivog momka – radnika na pomenutoj pumpi – da nam sipa toliko i toliko, što on, dabome, i učini. Moja bolja polovina ode da plati ono što se usulo, vrati se, sjede za volan, ubaci ključ u bravu, krene da upali auto, kad ono – neće! Ma nema šanse! Probaj jednim ključem, probaj drugim, rezervnim, ma nema teoretske teorije! Volan se zaključao i zaglavio cijeli sistem! I to je bilo to! Tu se priča sa putovanjem kolima završila – baš na benzinskoj stanici udaljenoj svega šezdeset minuta od našeg odredišta.

Šta sam ja ono bješe rekla, da je očekivano vrijeme dolaska na cilj, po navigaciji, bilo jedanaest i dvadeset? Jeste, ja sam to rekla, ali bilo je već podne, a mi smo još uvijek bili parkirani kod aparata za gorivo. Ono jeste da nam nada još uvijek nije bila utihnula pa smo uporno pokušavali da odglavimo volan, te ovako, te onako, ali on ni makac! Zabetonirao se i apsolutno nema namjeru da se prebaci u suprotno stanje. I šta ćemo sad??? Ja se sledila, gotovo, već vidim sebe kako ostajem da živim na nekakvoj mađarskoj benzinskoj pumpi, sipam gorivo i čistim stakla mušterijama. U međuvremenu, moj dragi muž zove kuma, kum zove ovlašćeni servis za vozila u Beogradu, servis zove muža, muž zove drugi  servis, servis zove partnerski servis u Mađarskoj, muž zove gospođu Đenđi, Ona zove prijateljicu Emesu, jer ne zna engleski, Emesa zove mog muža, on joj objašnjava kompletan kvar, reko’, da nije ona ovlašćeni automehaničar?? Stvarno, priča vjerovatno izbezumljenoj gospođi kako se volan zaglavio, kako ovaj ključ, onaj ključ, ovaj servis, onaj servis, mislim se ja, sad kad počne da joj objašnjava šta su SEMAJLIRANE PUFNE, i kako radi FIRCAJZNA NA CINCILATORU! Ej, čovječe, reci Emesi da kaže Đenđi da se auto pokvario i da ćemo kasniti, šta sad daješ automehaničarsku dijagnozu?? Kaže on meni: „Pa pričaj ti sa njom!“ Ne mogu ja nikako taj korespodentski stres da podnesem, ona ne zna engleski, ja ne znam Mađarski, ko bi se tu sporazumio! Eto, znam jedino da kažem GULAŠ, ali to nam baš i ne bi koristilo u čitavoj ovoj situaciji, mislila bi žena da se na ručak pozivam, a to bogami, nije uopšte kulturno.

U svakom slučaju, poslije bezbroj raznih kontakata, dozivanja, pregovaranja i razgovaranja, rečeno nam je bilo da će u najskorije vrijeme da dođe neko da nas odšlepa u najbliži grad koji ima servis baš za naše vozilo. Olakšavajuće je bilo to što nam je auto još uvijek bio pod garancijom pa je taj nesrećni ovlašćeni servis prosto imao obavezu da nam izađe u susret. Jedino što se obećano „najskorije vrijeme“ oteglo na više od četiri sata čekanja i cvrčanja na onoj grozomornoj pumpi. Jeste, što je vrijeme više odmicalo, ona je bila sve grozomornija u mojim očima. Nikad ništa gore od te pumpe u svom dosadašnjem životu nisam vidjela. To je bio Mordor, a ne pumpa!!! Ma kakav Mordor, to je bio deseti, novi krug Danteovog pakla, rezervisan za sve mađarske pumpe udaljene sat vremena od Budimpešte, a naročito za ovu! I svi ti ljudi koji tuda prolaze, šta su oni umislili, da su neko i nešto ako im volan nije zaglavljen, neko se onako lako i vazdušasto pokrene, auto upali, zaprede, i svi odu lijepo svojim putem… Bože dragi, nikad nisam nikome zavidjela na ispravnom volanu u kolima, ali eto, taj grozni momenat me prosto ponio. Kako se ono bješe moderno kaže – da, bila sam potpuno devastirana! Ali potpuno!

Negdje oko šesnaest sati i petnaest minuta (ni manje ni više!), poslije još nekoliko poziva servisu, slanja prekornog maila, stresnog komuniciranja sa gospođom Đenđi, konačno eto ti šlep službe. Kaže ljubazni gospodina (uglavnom gestikulacijom, koja se završila imenom sledeće pomenutog grada), samo da natovari naše blokirano auto na prikolicu i idemo u Segedin, u servis. Ma kakav Segedin, dabogda se i tebi volan po četiri puta zakočio, pa mi smo još jutros sa te strane došli! Kako sad opet nazad?? Šta će Đenđi i Emesa da kažu, jao, jao!!! Kaže moj suprug, zar nije bilo logičnije da idemo u Kečkemet (?!?!), on je najbliži ovoj strahotnoj pumpi, a i tu je postojao servis za naša kola! Čuješ, Kečkemet, pa ja sam samo do Budimpešte htjela, zar toliko mnogo tražim…? Međutim, gospodin šlep-služba riječ jedne engleskog ne zna, ama ništa pod milim Bogom ne razumije, samo veze nešto na maternjem, ma ne bismo ga ni za sedam godina razumjeli, čak ni da koristi jednu jedinu poznatu riječ – GULAŠ, da mi bar malo lakše bude! Te ti mi tako, brale moj, natovarimo kola sa zadnje strane, sjednemo u drugo vozilo sa prednje strane i pravac Segedin. A u Segedinu priča tek počinje da se zapetljava…

Nastavak u sledećem broju. GULAŠ, KIJARAT, BEJARAT!!!! (Neke nove riječi koje sam u međuvremenu naučila… 🙂 )

Vrijeme je za džem!!!

Volite li vi kajsije? Ja obožavam! To mi je omiljeno voće još od malena, mada nisam nikada bila neki veliki ljubitelj voćaka. Pojedem ja po koju jabuku (i to samo ako je ona zelena, a kisela!), jagodu, lubenicu (mada ona više spada u porodicu povrćastih primjeraka), ali za kajsije me nikada nije trebalo tjerati. I eto, ta velika ljubav neometano traje već decenijama, mada je, nerado to priznajem, prethodnih dana bila izložena prilično velikim iskušenjima. Na kraju krajeva, koja fatalna ljubavna priča ne doživi tako nešto? Po meni, i vrijeme je bilo da vidimo na čemu smo poslije svih ovih godina provedenih zajedno…

Desilo se da su prošle nedelje na javnom servisu, kao i u novinama štampanog i online tipa, najavili paklene vrućine za predstojeći period, sa sudnjim danom predviđenim tačno za jučerašnji utorak. Kažem sudnjim danom, jer ne možete drugačije ni očekivati kada sedamdeset puta pročitate i čujete rečenice tipa: „U utorak pakleno! Ko preživi pričaće!!“ „Narednih dana temperature DALEKO iznad prosjeka za ovo doba godine, a NAJTOPLIJI dan očekuje se u utorak!!“ „Ne izlaziti napolje bez preke potrebe, naročito u utorak kada će živa u termometru preći i četrdeseti podeljak!“ „U utorak ste bukvalno gotovi! Izgorećete sigurno!!!“ I sve tako! Ja sam bogami, u ponedeljak veče bila toliko nervozna zbog tog paklenog utorka, da su me sve neki žmarci podilazili, bez obzira što je temperatura bila, kako ono bješe, e da – znatno visočija od prosjeka za ovo doba godine! Da mi se nekako jadnoj bilo dokopati srijede pa kakva god ona bila. Mislim, ništa konkretno za nju nisu rekli, nisu je prozvali ni istorijskom, ni sudbinskom, što znači da je predstavljala pouzdani spas od strašnog, jezivog utorka.

I baš negdje u ponedeljak popodne, tačno između vijesti u petnaest i šesnaest časova, kada su se očekivale najpouzdanije i najpreciznije zloslutne informacije o ubitačnom utorku, eto ti kuca neko na vrata – otac mog dragog supruga, nosi do vrha punu gajbu kajsija. Došao prethodne večeri iz sela pa nabrao domaće. A kaže, toliko su rodile ove godine, da ih ne može sve ni obrati, a ni pokupiti kada sa drveća otpadnu. Međutim, potrudio se koliko je mogao pa je, između ostalog, donio i jednu „turu“ za nas, da zgotovimo džem kako bi „dječica imala za doručak, a i da mažu na palačinke“. I sad, kako je on to meni objasnio, pošto su donešene kajsije prezrele i propašće ukoliko se odmah ne budu tretirale, najbolje bi bilo da SUTRA nešto i nešto, ili ako mi je zgodnije nešto drugo i nešto drugo (takođe SUTRA!), a na kraju krajeva može i nešto treće i nešto treće, dabome SUTRA. Kako god je meni zgodno odnosno koji god mi način odgovara od ta tri, uopšte se ne pravi pitanje, samo da bude SUTRA. I naravno, najvažnije je da dječica imaju „za na palačinke“! Eto, ja imam jednu interesantnu karakteristiku da ponekad ne čujem ama baš ništa od onoga što mi se u datom momentu pričalo. Nije to zato što ne želim, taman posla! Izgleda da je u pitanju jedan od mojih, kako bi to učeni ljudi nazvali, odbrambenih mehanizama. Jeste! Jer, kako da vam kažem, sama činjenica da bih tog strašnog, danteovski paklenog utorka, ja još i kuvala džem „za na palačinke“, osim što se za goli život borim, učinila je da moj mozak uopšte ne primi ni jednu jedinu korisnu informaciju u vezi spravljanja te dragocjene supstance. Jedino mi se ono SUTRA urezalo u svaku moždanu ćeliju. U stvari, to SUTRA se učitalo u  moj sistem još negdje prilikom emitovanja jutarnjeg programa i prognoze pa ga je taj isti sistem sada samo prepoznao, ništa drugo! I tako, popričasmo moj svekar i ja, razmijenismo još neke priče potpuno nevezane za kajsije, poslužih ga sa čim je htio i onda on ode, zaokupljen svojim daljim planovima i obavezama. Ostadosmo nas dvije (gajbica kajsija i ja) same, da se odmjeravamo i čkiljimo onako ispod oka sve dok ono sudnje SUTRA ne dođe. Jeeeee, praviću džem, ljudi!!! Pa to je baš ono što sam željela i iščekivala zajedno sa godišnjom odmorom. Kako bješe ide ona velika misao: „Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije: kako nam često baš to malo nedostaje!“ Eto! Živa istina! Toliko malo mi je falilo da sopstvenu sreću kompletno doživim, i sada su tu kajsije i džem od istih. To je ono malo što mi je nedostajalo, a svemir mi je to podario…

Osvanuo je i taj najtopliji dan u proteklih sedam dana, to čudo prirode, ujedno i sedamdeset peti smak svijeta u proteklih pola godine. Potpuno ophrvana ledenom neizvjesnošću da li ću do srijede ikako preteći, popih jutarnju kafu i uzeh da se obračunam sa narandžastim zlatom iz crne plastične gajbice. Operi, prepolovi, izbaci košticu, odstrani neupotrebljive djelove. Čista mehanička radnja! Na kraju vidjeh da mi je trećina koštica baš u činiji sa očišćenim kajsijama, jer pred kraj više nisam ni obraćala pažnju šta gdje stavljam, a to kod mene baš zna da uzme maha, kao onomad kada sam u kontejner bacila kesu sa notama, a onu sa smećem odnijela sa sobom u autobus. Ili kad sam pet minuta gledala u apotekarku, veze nemajući zašto sam u apoteku došla i šta je bilo u planu da se kupi! Ima toga još, ali da ostavim i za drugi put, za neku sličnu situaciju 😉 …

Elem, očistih ja lijepo sve kajsije, rasporedim ih po nekom sopstvenom nahođenju, naguram u frižider i spremim se da odem do Kineza da kupim tegle (pošto sam u kući imala samo šest komada srednje veličine), a onda i u supermarket po DŽEMFIX, pošto taj sastojak ni po čemu, a naročito ne po svom suludnom imenu, nije nalazio svakodnevno prisustvo među mojim namirnicama. Mislim, lijepo piše u receptu, koji sam iskopala negdje na internetu, među brojnim predlozima za spravljanje vrhunskih džemova, a pisanih od strane još vrhunskijih domaćica, u koje ja svakako ne spadam, čim nemam DŽEMFIX u kući. Pa jeste, stvarno! Jer, na samom početku recepta, njegova vlasnica veli kako vam za ovaj specijalni a predivni džem (koji ćete, kada ga jednom napravite, praviti zauvijek, što me je naročito prestravilo!) trebaju samo kajsije, a SVE OSTALO , naravno, uvijek imate kod kuće. E pa eto! Kod mene je nekako ipala obrnuta situacija – imala sam kod kuće samo kajsije, čak mi je i šećera falilo negdje oko dvjesto trideset grama, što svakako nije bilo za preporuku jednoj savjesnoj domaćici i vještoj spravljačici džemova na četrdeset stepeni celzijusovih, najtoplijeg julskog dana u istoriji ovog mjeseca sve do sledećeg najtoplijeg julskog dana takođe u istoriji ovog mjeseca.

Ispade da je, dok sam ja izvukla sve one koštice iz voćki, zvijezda već pošteno bila upekla, upržila i ukuvala. Dabome, logički nastrojena osoba bi ujutro rano, prije kobnog skakanja žive u termometru, otišla do prodavnice, pijace, Kineza i ostalih potrebnih naroda i narodnosti, i završila sve što je neophodno. Ali kako je kod mene sve nekako suprotno krenulo, još od same želje da se ovim poslom uopšte bavim, onda nije ni čudo što me podne uhvatilo baš negdje dok sam silazila niz stepenice, dolje ka ulici. Zanimljivo je bilo da je u dnu tih istih sa stepenica, u hladu, sa lijeve strane, jedan čikica sjedjeo na zidiću i prodavao šta – dabome, kajsije!!! Kaže: „Gospođo, izvolite, prave domaće!“ Zamalo mu ne odgovorih kako imam četiri tone domaćih kod kuće, ali ne vidjeh neke koristi od toga. Ionako bi mislio da me već sunce zveknulo po sred čiste svijesti i zdrave pameti. Učtivo se zahvalih i krenuh dalje.

Kod Kineza me sačekalo vrlo neprijatno iznenađenje: nije bilo tegli da se kupi! Ma ni jedna u veličini koje su meni bile potrebne! Još ja sve mislim kako ih u onoj gomili svega i svačega naprosto nisam bila u stanju primjetiti pa čak i pitam gospodina koji je po policama slagao neke kalupe za led. „Ima tekla! Ima i poklopac! Ima i felika i mala tekla! Ti dodji da fidiš“ Odlično, odahnuh sa olakšanjem, i krenuh za prodavcem, ali sve što je imao da mi pokaže, bile su neke ogromne TEKLE, neke od deset-dvadeset litara, neka čuda koja ne znam ni za šta se koriste. Pa neću valjda sav džem da sipam u jednu teglu, na šta bi to ličilo??? Mislim da bi me se svekar javno odrekao, dok bi sa druge strane, mojm roditeljima to bilo sasvim normalan potez, kada sam ja u pitanju. Ipak, oni su preko petsto kilometara udaljeni od čitave ove priče, tako da  sigurno ne bih baš najbolje prošla. Zahvalih se čika Kinezu i odoh po DŽEMFIX, razmišljajući u šta da sipam još neskuvani specijalitet. Usput svratih i do knjižare da kupim celofan, jer sam se sjetila da se on, iz nekog razloga, obavezno stavlja na teglu, a ispod poklopca. I uvijek je u toj knjižari bilo običnog, prozirnog celofana, kupovala sam ga pedeset puta za razne druge potrebe, ali ovog puta od njega ni traga. Kaže gospođa prodavačica, prodao se! Ima samo šareni, sa crvenim srcima i medvjedima. Dobro, gospođo, daj taj sa međedima, ne pravim pitanje. Ionako je cijela ova situacija malo neobična pa što ne bi bilo i celofan, je l’? Eto, kad sam se presabrala, izlazeći iz knjižare, sada sam imala kajsije i celofan sa međedima. Nije loše za prvu polovinu dana, priznadoh sebi zadovoljno.

U supermarketu su me dočekali pingvini, Jeti – sniježni čovjek, nekoliko ledenica koje su visile na tabli gdje je pisalo SUHOMESNATO, kao i mali Eskim koji je lovio ribu u zaleđenom jezeru tačno pored gondola sa paštetama. Mislim, tako sam očekivala da bude, jer je klima u ovom prostranom objektu garantovano bila podešena na svega tri stepena, ako ne i manje. Toliko sam se smrzla odjednom, da rekoh sebi, idi kupuj taj DŽEMFIX i pravac kući, nema više zezanja! E, jeste, baš! A ono nekoliko vrsta tih čuda, sve kesica jedna do druge. Mislim, ne bi bio problem da su samo različiti proizvođači u pitanju, nego to sve nekakve različite razmjere! Na jednom piše tri prema jedan, na drugom dva prema jedan, otkud ja sad da znam koji da uzmem??? I šta im uopšte znači, to tri prema dva prema jedan prema ovo-ono??? Dobro, dobro, iščitaj lijepo, dok ti se mozak još nije zaledio, i vidi staloženo koje je rješenje, savjetovah sebi onako već prilično hladnokrvno (bukvalno!) i polusmrznuto. Kako mi je još uvijek zdrav razum naložio, ubacih u korpu onaj džemfix sa razmjerama tri prema jedan i žurno se uputih ka kasi. Usput se zapitah što uopšte drže sladolede i smrznuto povrće u frižiderima, kad bi im još bolja temperatura bila izvan njih. Svašta! Ovako duplu struju troše, i na klimu i sve ostale uređaje za rashlađivanje… Na kasi uredno platih ono što sam uzela, primjećujući istovremeno da baš na ovoj gdje sam ja plaćala nema one vlažne magične krpe koju moraš da pipneš kako bi odlijepila krajeve nove najlonske kese. Kakav propust! Reći ću im to sledeći put, sad žurim, a treba da se zapitaju, jer nigdje u svijetu sigurno ne postoji kasa bez  tako ingenioznog izuma, odnosno vlažne magične krpe za odljepljivanje skroz novih kesa. Samo mislim da su kod njih kvalitetnije, nama ionako svašta uvoze…

Poseban momenat je kad iz ledenog doba, iliti supermarketa, izađeš na sunce. Lično, imala sam utisak kako mi se mozak lagano pretvara u DŽEMFIX i to tačno u razmjeri tri prema jedan! Bogami, u pravu bejahu ovi što čitaju prognozu, ko preživi – pričaće! Samo bih ja tu još dodala: ko preživi izlazak iz klimatizovanog supermarketa – pričaće. Sa pola duše, četvrtinom snage i skroz crvenog nosa (kao zrela kajsija), dokotrljah se nekako do kuće. I baš sam bila onako lijepo orna i puna energije za spravljanje džema. Jedva sam čekala da počnem, svega mi! Jer, toliko je povoljan bio čitav splet okolnosti koji me u jučerašnji pakleni utorak zadesio – i istorijski nezapamćena vrućina, i celofan sa međedima, i manjak tegli, a višak kajsija, i Antarktik u malom Maxiju, i Kinez sa mega TEKLOM, ma sve!!! Na kraju sam skuvala taman toliko džema da stane u onih šest tegli što sam nekim čudom imala. Stavila sam im i međedasti celofan pa sad izgledaju kao neki rekviziti za februarske maškare. Ne vjerujem da ijedna vrsna domaćica ima takve prikazanije međ’ zimnicom. A i koji profesionalac pravi šest tegli džema, kao da se mogu mjeriti sa onima koji napune nekoliko polica u špajzu. Eto, ja bih mogla na svaku policu da stavim po jednu teglu, valjda je i to nešto, mislim, toliko sam se potrudila! Čak sam i kolač napravila, da nam se nađe uz kafu.  Ostatak kajsija sam zamrznula. Prosto ne želim da pravim ukoliko napolju nije četrdeset stepeni minimum! A i taman ću nabaviti još šest TEKLI. I celofan na zečeve, ili žabe ovoga puta. I, dabome, znam tačno koji DŽEMFIX da metnem pa sam puna samopouzdanja.

Eto, dječice moja draga, sad imate džema „za na palačinke“, i nemoj da vidim da neko nije jeo, biće belaja! Ima da mažete sve dok se šestoj tegli dno ne prikaže! A što se moje ljubavi prema kajsijama tiče, tu je ona, čak je i porasla nekako. Pa jeste, takve su sve velike ljubavi, lijepo ja kažem. Ono što ih ne ubije, ojača ih samo tako. Provjereno – dokazano! 😉 😉 😉

Bokeške duše

Sa koje god strane da čovjek prilazi Boki Kotorskoj (a nekoliko je različitih načina pa ko kako izabere ili kako se kome samo nametne), uvijek će, htio – ne htio, osjetiti neku specifičnu, potpuno nedefinisanu atmosferu. Može joj taj koji dolazi prići skroz sa morske obale, počevši tamo negdje od Ulcinja, Bara, Sutomora. Može se spustiti preko Cetinja sve onako nizbrdo, zaboravljajući šta je lijevo, a šta desno, uvijajući se zajedno sa prilično zastrašujućim serpentinama. Može putnik namjernik (a i onaj koji nije namjerio, ali ga put ipak nekim čudom nanese na tu stranu) doći u Boku i nakon što je popio domaću kafu ispod trebinjskih platana pa se onda samo spusti u zaliv tamo sa hercegnovske strane. Može sići i skroz odozgo sa Žabljaka preko Nikšića, može Jadranskom magistralom vozeći se morskom obalom kroz najljepše gradove počevši sve od Rijeke pa naniže. Može uploviti brodom, može sletjeti avionom. Može kako god poželi! A bilo kako da odluči, uvijek će primjetiti ono NEŠTO, što ni sam neće moći da definiše. Primjetiće svjesno ili nesvjesno. Možda će detaljno analizirati o čemu se radi, a možda će se samo blago očešati o to NEŠTO, puštajući da ga nepoznato, ali vrlo prijatno osjećanje zapljusne u trenutku i odtalasa dalje svojim putem.

Ako mene pitate (mada pouzdano znam da me niko neće pitati, osim što se ja sama uvijek nešto pitam pa kad, isto tako sama, nađem odgovor, obavezno krenem rečenicu na ovaj način), treba malo vremena da prođe da bi se ponešto o toj čudnoj pojavi zaključilo. Dobro, meni i malo više, preciznije rečeno – čitavih četrdeset godina! I onda odjednom – puf! Samo ti sine u glavi, kao kad upališ sijalicu u potpuno mračnoj prostoriji i onda tačno vidiš gdje je čemu mjesto, a da je potpuno drugačije od onoga kako si prije toga zamišljao. E baš tako je i u mojoj glavi „škljocnulo“ tačno jedne junske srijede, predveče negdje, kada smo u dvorištu kuće za kamenim stolom, slavili peti rođendan moje ćerke. Okupila se samo familija (u koju, dabome, računam i prijateljstvo od četvrte godine života), poslužilo se malo slanog, malo više slatkog, ja sam bila servirana kao predjelo, glavno jelo i desert komarcima i ostalim mušicama, tako da je sve bilo baš onako kako treba da bude. Pričalo se tu o svemu i svačemu – o djeci, školi, vremenu, neizostavnim klimatskim promjenama, o ovome, onome… Slikavalo se pametnim telefonima i postavljalo u virtuelne albume. Nekim slikama su se, sasvim logično, dodavali i određeni specijalni efekti, da zanimljivije izgledaju i da se prije uoče na nekoj od društvenih mreža. Sve u skladu sa godinama i na ruku vijeku u kojem živimo. Moderno, pametno i fotošopirano. Može u boji, a može i crno-bijelo, kako ko voli. Uhvaćeno u najljepšem momentu i tako prikazano ostatku svijeta. I, tako nekako se danas svi događaji završavaju. Tako prosto ova nova vremena nalažu.

Međutim, ovoga puta stvar je otišla u potpuno drugom pravcu. Bogami negdje od kad je veče palo pa sve do kasnijih noćnih sati, skoro niko nije pogledao u telefon ili neki drugi uređaj. Jeste se upriličila još po koja interesantna fotografija, čisto da dokažemo po ko zna koji put kako nam tehnologija omogućava uspješno bilježenje bilo kojeg momenta pod bilo kojim uslovima, ali ostatak vremena je potpuno bio rezervisan samo za priče. I to ne bilo kakve priče, već pripovijedanja vezana za neka prošla vremena i ljude koji su tada živjeli. Kako su za kamenim stolom bile prisutne bar tri različite generacije, tako su se samo nizale razne anegdote, dogodovštine i doživljaji iz ranijih vremena. Oživjeli su na taj način ponovo čuveni kamenarski „oriđinali“, kao i oni iz okolnih mjesta, pošto ne postoji mjesto u zalivu koje nije imalo (a i dan danas ima po kojeg) bar dva-tri predstavnika ove nesvakidašnje vrste. „Oriđinalima“ se inače, dolje u Boki nazivaju ljudi koji su po svim svojim karakteristikama tipični predstavnici mjesta u kome žive. To su izuzetno zanimljive osobe, obavezno duhovite, harizmatične, pune priča za poznatog i nepoznatog sagovornika, specifičnih navika. To su majstori u nadmudrivanju, eksperti za sve i svašta (i što im je poznato, a i što nije!), prvaci u smišljanju raznih doskočica. „Oriđinal“ je najčešće legenda mjesta, i dok je živ, a i kad ode Bogu na istinu (čak se još više u svojoj originalnosti uzdigne, preselivši se na onaj svijet!). Njega svi poznaju, i staro i mlado! Ne postoje dva, po karakteru ista ili makar slična „oriđinala“ (valjda im je i zbog toga ovakvo ime dato, između ostalog…). Tu je prisutan čitav spektar ljudskih osobina, i onih dobrih, a bogami, i onih manje dobrih. Možeš razlikovati nepopravljiva spadala od vječitih namćora, koji se ljute kad god i kako god da im se obratiš. Onda obavezno ona spadala „dušu vade“ tim istim namćorima, nalazeći u njima svakodnevnu inspiraciju za šale i pošalice, ma čini ti se kao da su stvoreni samo zato da bi jedni druge izazivali i podbadali. Možeš razlikovati i vječite mudrace i filozofe od isto tako vječitih „kontraša“ pa ako ovi prvi iznesu neku činjenicu sa sve dokazima i obrazloženjima, oni drugi će je za sekund pobiti, tvrdeći sasvim suprotno. Možeš tu sresti i visoko učenih ljudi, i onih koji to nisu. Možeš vidjeti one koji nekim čudom znaju sve živo što se u mjestu dešava, a i one koji nisu u to upućeni pa im ovi prethodni dođu kao naručeni za razmjenu informacija. Široka je to lepeza ljudskih osobina, ne bih do sutra mogla nabrojati, sve i kad bih htjela. I sad, ako bar jedan „oriđinal“ živi u tvom mjestu, tu su svakako razne dogodovštine zagarantovane. Ali ako ih ima više pa još ako čine jedan drugome društvo iz dana u dan, uvijek na istom mjestu, u isto vrijeme, razmjenjujući svakojake priče, šale, provokacije i životne filozofije, e onda budi siguran da si dobio materijal za priče koje će slušati nekoliko budućih pokoljenja. Eto, potvrđujem iz prve ruke!

Jedan mjesni „oriđinal“, po nekom nepisanom pravilu, čitav svoj život provede isključivo u mjestu iz kojega je potekao. Nema seljenja, nema dužeg udaljavanja od rodne grude, nema nikakvih većih životnih promjena. On je toliko prožet mjestom u kojem živi, a to isto mjesto je toliko utkano i u najdublji djelić njegove duše, da često nije jasno gjde je je kome (čemu) kraj, a gdje početak. Ne možeš nikada u potpunosti doživjeti jedno malo bokeško mjesto, a ni grad, ako nisi upoznao nekog njihovog „oriđinala“, ili bar čuo nekoliko anegdota vezanih za ove izuzetne persone. Tek tada možeš ući u samu dušu mjesta u kom si se zatekao, jer, onda tačno vidiš kako ono diše, a i kako dišu svi oni koji u njemu žive. Vidite, svi oni imaju porodice. Svaka od tih porodica slavi slavu, poštuje običaje, ide u crkvu i na ostala mjesna i porodična dešavanja. Tako se međusobno posjećuju, druže, pomažu jedni drugima (nerijetko i odmažu, da se ne lažemo 😉 !), podržavaju jedni druge, ogovaraju se međusobno, svađaju se, mire, vezuju se kumovskim vezama, vjenčavaju se… I ti onda vidiš kako jedno primorsko mjesto diše. Na taj način se stvaraju sve one nezaboravne anegdote, koje se decenijama prepričavaju, lagano „filuju“ novim podacima, prenoseći se sa koljena na koljeno. Baš takvih nekih dogodovština naslušah se i te tople, kasnojunske srijede, dok su moj otac i brat neumorno oživljavali i prizivali davno uspavane bokeške duše.

I, kao što već rekoh, tada mi se upalilo ono svijetlo u glavi. Tada sam konačno shvatila šta je to NEŠTO što me dotakne svaki put kad priđem ovom dijelu zemlje odakle potičem. To je upravo onaj stari bokeški duh, sve ono što prožima stare kamene kuće, pločnike, uličice, odrine, đardine, kapije, kolone. Predivno je kako ga mještani čuvaju baš na onaj najljepši mogući način – pričajući priče, gledajući stare slike, čuvajući i čitajući požutjela pisma i razglednice izgužvanih, pocijepanih, često i nagorjelih krajeva. Ide se lagano dalje, ali nikako bez onoga što je prije bilo i što nas je ovakvima i napravilo. Ljudi odlaze i dolaze, ispraćamo stare, dočekujemo nove sa raznih strana. Miješaju se narodi, kulture, što je jedna sasvim normalna rabota, gdje god da je ljudska noga kročila i stvorila uslove za život. Sve novo se prihvata, ali se ni staro ne odbacuje, i to je najispravniji način kako se među različitim čeljadima ravnoteža može uspostaviti.

I tako, odlazeći iz Boke tog ljeta, negdje ranom zorom, tamo kod Veriga primjetih neku neobičnu izmaglicu, onu jutarnju, kako bi je mještani protumačili. I ti bi onda pomislio da je to samo proizvod toplog i hladnog vazduha, ili neka druga mađija iz prirode. Ali to nije to. To su se gore okupile sve one bokeške duše koje smo one srijede pričama prizvali pa im lijepo, ne znaju da odu. A kako ih uvijek neko doziva, sa ove ili one strane zaliva, onda one nikada više nikuda i ne odlaze. Pa ti onako blago pređu preko ruku i obraza, streseš se, a ni sam ne znaš zašto. Opisao bi šta to lijepo vidiš, a da nisu bezbrojne nijanse boja koje se preslikavaju na morskoj površini. Rekao bi nešto, a ni sam ne znaš šta. I onda samo nastaviš dalje, usput pokušavajući da pametnim telefonom ili aparatom ovjekovječiš to NEŠTO. A ne može ni poslje hiljadu slika. Ne može sve dok mu sam kraju ne dođeš…