Note, kugle i violinski ključevi

Baš juče sam, ispijajući prvu jutarnju kafu i „listajući“ online novosti, naletjela na interesantan snimak u kojem je voditelj određene emisije posjetio izuzetnu malu osobu od nekih desetak godina, želeći da prikaže svijetu njene nevjerovatne sposobnosti. Osoba je u stvari jedna simpatična  djevojčica, koja ima veliki dar za komponovanje, a koliko sam mogla da primjetim, i za improvizaciju. I sad, na tom snimku, ona sjedi za klavirom, a voditelj iz nekakvog tobože mađioničarskog šešira vadi papiriće, što je uradio ukupno četiri puta. Na svakom papiriću bila je napisana po jedna nota, i on ih je, po redoslijedu izvlačenja, poređao po klavirskom pultu tačno ispred djevojčice. Note su bile a1, g1, es2 i d2, a ujedno su predstavljale motiv na osnovu kojeg bi djevojčica trebalo nešto da iskomponuje na licu mjesta.

„Ja volim da razmislim par minuta, dok ne čujem kako bi sve to trebalo da zvuči. Onda ću Vam odsvirati, nadam se da Vam neće smetati da sačekate?“, objasnila je djevojčica voditelju, na šta joj je on odgovorio da nema apsolutno ništa protiv i da iskoristi vremena koliko god joj je potrebno. Zatim se može vidjeti kako djevojčica pažljivo „sluša“ ono što joj se u glavi rađa (što traje eventualno minut!), lagano klima glavom u ritmu koji osjeća i nedugo zatim kreće da svira. I to gotovu kompoziciju, bez prepravki i grešaka, prosto onako kako je u sebi čula. Zvučalo je stvarno nevjerovatno! Nisam sigurna da li je to baš bila sonata, kako je u naslovu videa pisalo, prije mi se učinilo da svira neku vrstu teme sa varijacijama, ali u svakom slučaju bilo je nevjerovatno! Muzika je samo tekla. Preovladavao je taj karakteristični klasičarski stil, neka mješavina Hajdna i Mocarta sa jakim primjesama male izuzetne osobe lično. Čuo se Albertinski bas u pratnji, predivni šesnaestinski pasaži, ono tipično zadržično kadenciranje na krajevima cjelina… Tako je spretno ornamentirala dati (nasumično nastao, totalno neklasičarski) motiv, formirala savršeno uravnotežene periode, da sam imala utisak kao da se prije najviše desetak ljeta rodila  sa kompletnim znanjem muzičke forme i svim njenim zakonitostima. Stvarno posebna djevojčica sa isto tako posebnim darom. I rijetkim.

Vjekovima unazad (a zasigurno i unaprijed) razne stilske periode obilježili su mnogi kompozitori-velikani, ali je vrlo mali broj onih koji su u svom pisanju djela gotovo preskakali očekivani stvaralački proces, znate ono – inspiracija, ideja, njeno uobličavanje, prepravljanje, zastoj, prepravljanje, nova ideja… I sve tako dok djelo ne bude završeno. Međutim, kako se već stotinama godina priča, proučava i dokazuje, postojao je taj jedan genijalni kompozitor koji je (isto kao i ova djevojčica koju smo, zahvaljujući savremenoj tehnologiji, mogli gotovo na licu mjesta da ispratimo) samo zapisivao ono što bi pomoću svog unutrašnjeg „ozvučenja“ čuo. Bez prekrajanja i prepravljanja nastajala su danas jedna od najpoznatijih djela ikad napisanih. Naravno, riječ je o Mocartu. Baš na njega me asocirao taj zanimljivi snimak odgledan uz prvu jutarnju kafu, a sve se tako lijepo uklopilo kao uvod u priču koju sam htjela da napišem. Još jedan dokaz da se najbolje stvari dešavaju onda kada ih najmanje planiraš, bilo da su neke krupne, životne, ili ovako malecne kao što je to jedna moja priča…

Onog dana (odnosno prve polovine dana), kada smo posjetili Betovenov muzej i doživjeli jedno nezaboravno iskustvo na samom obodu Beča, uputili smo se nazad u sam centar, kako to i priliči pravim turistima. Po izlasku iz stanice metroa, na popularnom Trgu sv. Stefana (Stephansplatz), gdje vas uvijek iznova, kada pokretnim stepenicama izađete na zemljinu površinu, svojom monumentalnošću i raskoši uspije ošamututi istoimena katedrala (Stephansdom; zdanje građeno u romaničkom i gotičkom stilu, sjedište bečke nadbiskupije), dočekala nas je rijeka ljudi, more turista, čitav okean znatiželjne čeljadi pristigle iz svih krajeva svijeta. Poslije onog Hajligenštadskog mira i tišine prekinute eventualno sa po kojom ptičijom solo pjesmom, imali smo osjećaj kao da smo upali na zajedničku probu ukupno četrnaest simfonijskih orkestara, eto tako nam je bubnjalo u glavama. Složismo se moj suprug i ja da nam je svakako potrebno neko osvježenje i predah, a što se mene tiče, ne postoji ta akcija i umor koje ne može umiriti jedna dobra kafa i čaša hladne vode.

dav

Na putu do odmorišta prošli smo hotel „Saher“, nismo čekali red da probamo tortu, ali smo zabilježili sledeći podatak: renomirani hotel je dijelom izgrađen na mjestu gdje je poslednje godine svog života, u bijedi i siromaštvu, proveo veliki Antonio Vivaldi, čuveni italijanski barokni kompozitor

Odabrali smo sasvim pristojan kafe-restoran preko puta muzeja Albertina (muzej nazvan po svom osnivaču, vojvodi Albertu od Saksonije-Tešena; otvoren za javnost početkom treće decenije XIX vijeka, a sadrži ogromnu kolekciju crteža i grafika, između ostalog i od Mikelanđela, da Vinčija, Rubensa, Direra, Klimta, Šilea i ostalih velikih imena), naručili po jednu šlagom i keksićima bogatu ledenu kafu, moleći se da nas kofein, šećer i određena količina vode povrate i prosvijetle kuda ići dalje, pošto je vremena malo, nogu ukupno svega četiri, a stvari za vidjeti stvarno previše…

dav

Mocartova kuća – muzej

Kada smo, poslije par hrskavih zalogaja i osvježavajućih gutljaja, uspjeli da aktiviramo glasne žice i koliko-toliko se restartujemo, izbor za dalji obilazak pao je na Mocartovu kuću – muzej (Mozarthaus), smještenu u samom centru grada (Domgasse 5) odmah tu lijevo iza katedrale sv. Stefana. Prođeš zgradu gdje na jednom od prozora odmara čas bijela, čas crna mačka, provučeš se kroz kraći pasaž opet lijevo ali sada od knjižare, napraviš još par koraka pravo pored prodavnice sa maskama Donalda Trampa i engleske kraljevske porodice, i eto te ravno pred vratima Mocartove kuće.

dav

Prozor kuće iza katedrale sv. Stefana; kad god bismo prošli tuda, obavezno je na prozoru bila ili bijela ili crna mačka; bijela je više voljela da pozira…

dav

Pasaš tačno iza katedrale sv. Stefana, vodi pravo do Mocartove kuće

Doduše, u vrijeme kada je kompozitor živio u njoj, koristio je ulaz sa druge strane zgrade, koji se nalazio u skroz suprotnoj ulici (Schulerstrasse), međutim, na tom mjestu se danas nalazi prodavnica ili nešto slično pa se u kuću ulazi iz već pomenute Domgasse br. 5.  Bogami, znao je Mocart lijepo da izabere gdje da se smjesti, nema šta! To je kao kad bih ja sada iznajmila petosoban stan odmah iza Saborne crkve kod samog Kalemegdana. Ili kao što moji roditelji imaju kuću u samom centru Kamenara, odmah preko puta pristaništa trajekta (pošto je crkva smještena baš onako na periferiji pa još i na brdu, ne možeš iza nje nešto iznajmiti sve i da hoćeš!). Dobro sad, nisu Kamenari Beč, ali centru se u zube ne gleda, kako veli ona stara izreka pa u tom smislu nećemo ni sitničariti…

Inače, što se Mocarta tiče, u ovoj kući (sadašnjem muzeju) zadržao se svega dvije i po godine, od 1784. do 1787. (period kada je jako dobro zarađivao te je mogao sebi da priušti i takav stan i takvu lokaciju…), a pošto je ovo jedino sačuvano prebivalište od mnogih drugih u kojima je u Beču boravio, svakako ga je vrijedjelo posjetiti.

Naravno, kako to već u Beču biva, iako je Mocart sa svojom porodicom u to vrijeme zakupio samo prvi sprat kuće, grad Beč i bečki muzeji su početkom dvijehiljaditih renovirali i preuredili cijelu građevinu – od prizemlja do trećeg sprata – posvetivši kompletan prostor ovom genijalnom umjetniku i njegovom životu i djelu. I tako je ova stara kuća, izgrađena još u XVII vijeku, osvježena, sređena i nalickana, kao kakva sredovječna gospođa, otvorila vrata posjetiocima 2006. godine, tačno na Mocartov dvjesta pedeseti rođendan po redu.

Kada se uđe u muzej, odmah se osjeti potpuno drugačija atmosfera nego što je to slučaj sa Betovenovom kućom na periferiji. Prilično velika gužva stvorila se i kod pulta gdje se kupuju ulaznice, a i u velikoj prostoriji sa lijeve strane, koja je u stvari predstavljala suvenirnicu. Brojni turisti diskretno su se gurali jedni do drugih ne bi li što prije došli na red, kupili kartu i uputili se ka stepenicama desno, koje su vodile na izložbene spratove. Žamor, smijeh, komentari i dozivanje potpuno su se razlikovali od onog mira koji smo doživjeli u Betovenovom kompleksu od šest stanova, gdje smo cijelu izložbu prethodnih sati obilazili nas dvoje i  dvije simpatične male Kineskinje u plisiranim suknjama i bijelim bluzama sa vezenom kragnom.

Kod Mocarta u posjeti tog popodneva bilo je bar po pedeset Kineza, još više Japanaca, priličan broj Španaca, Francuza, Amerikanaca, ma koga hoćeš! Začas da oformiš svih pet olimpijskih krugova, bez problema! Uzrast – od 7 (čak i manje) do 77 (garantovano i više). Stopili smo se nekako sa tim, bogami, baš zavidnim brojem posjetilaca, kupili karte, dobili dva mala zvučnika (na kojima čak na dvanaest jezika dobijete vrlo detaljan opis svakog eksponata) i krenuli svojim putem.

dav

Naslovna strana za Šest gudačkih kvarteta, koje je Mocart posvetio Jozefu Hajdnu

Sam Mocartov muzej je organizovan tako što je na trećem spratu dočaran život u Beču u vrijeme kada se umjetnik u njemu konačno nastanio poslije mnogobrojnih i dugotrajnih turneja po Evropi (1781-1791), željan uspjeha i priznanja za svoj veliki talenat; na drugom spratu je predstavljen njegov rad i djelo, da bi na prvom imali priliku da razgledate prostorije u kojima je boravio lično kompozitor sa svojom porodicom i poslugom.

dav

Kažu, jedan od najvećih Mocartovih rivala tada – čuveni Antonio Salijeri

Neću zamarati čitaoce samim eksponatima, što zbog njihovog broja, što zbog činjenice da je neke stvari mnogo ljepše lično doživjeti i samostalno stvoriti sliku o njima. Eto na primjer, mene je onaj zvučnik (nije dio izložbe, ali sam stvorila mišljenje i o njemu!) sa dvanaest jezika i trista pedeset objašnjenja toliko bio izveo iz takta da sam ga na kraju demonstrativno objesila oko vrata, čekajući završetak obilaska da ga uredno vratim tamo odakle je i došao.

Mislim, da me ne shvatite pogrešno, vrlo lijepo je čitava ta tura organizovana. Priče koje možete čuti su prikazane detaljno, zanimljivo, potkrijepljene velikim brojem istorijskih činjenica, datuma i događaja. Takođe, iznad svakog eksponata stoji određeni broj pa kad ga ukucate na onaj minijaturni displej na zvučniku, krene izlaganje vezano tačno za ono što u tom momentu gledate, nema greške! Međutim, mene je bunilo što sam slušala jedno, a na isto tako pisanom objašnjenju pored same izložene stvarčice je bilo objašnjeno još nešto, još neki zanimljiv i značajan podatak. I sad, stojim, na primjer, ispred neke partiture, slušam sve što mi glas iz zvučnika učtivo, na savršenom engleskom, pripovjeda, a u isto vrijeme krenem i da čitam ono što piše pored, a što opet nema veze sa onim što slušam. I eto ti totalne konfuzije u mozgu! Na kraju nit’ znam šta sam čula, nit’ blage veze imam šta sam pročitala! Roji mi se milion nekakvih riječi u glavi, pokušavam da ih povežem ali one se razvezuju neprestano, ma čudo neviđeno!

Dabome da će se svi koji ovo čitaju zapitati pa što, ženska glavo, prvo ne odslušaš pa onda pročitaš ili obrnuto, kao svi ti pametni ljudi tamo? Pa nisi valjda ti jedina u toj situaciji? Iskreno, nisam, ali eto, nikako mi nije polazilo za rukom da uskladim sve kako treba – i gledanje u neku zanimljivu stvar, i slušanje, i čitanje onoga pored, i mimoilaženje sa pola Tokija, Pekinga i Barselone. Čak i kad bih se „naštimovala“ i usredsredila samo na ono što slušam, sa zadatkom da tekst pročitam kasnije, obavezno bi mi pogled odlutao negdje gdje ne treba i hajmo sada opet sve ispočetka! Ali to sam ja, i to su neke moje bube pa nije ni čudo što sam presrećna bila kad sam se konačno otarasila gospodina koji živi u zvučniku. Eto, zato je toliko važan taj lični doživljaj, zamislite da sam krenula u detaljan opis svega što sam vidjela, čula i pročitala – ne bi se dobro završilo, ni po vas, a ni po mene u svakom slučaju…

dav

Najveća prostorija u stanu, najvjerovatnije glavni salon

Ono o čemu mogu slobodno da pišem jeste taj prvi sprat, dakle prostorije u kojima je Mocart obitavao ukupno nešto manje od hiljadu dana. Baš kada sam na sajtu muzeja čitala komentare posjetilaca, primjetila sam da se veliki broj njih žalio kako za plaćenu ulaznicu u kompozitorovom stanu nisu u stvari mogli ništa da vide, jer i nema ništa, i kako nisu zadovoljni onim što su za te pare dobili. I stvarno, u odnosu na drugi i treći sprat, taj prvi je skoro prazan! Nema namještaja uopšte! Možda po koja stolica, doduše ne original na kojem je veliki umjetnik sjedjeo, već samo model iz tog perioda. Takođe, i sto za bilijar kakav je vjerovatno bio u Mocartovom salonu, ali ni to se ne može sa sigurnošću tvrditi. Jednostavno, ništa od stvari koje su se tada u stanu nalazile nije bilo sačuvano pa stoga nisu ništa ni izložili, osim određenih slika na zidovima i još po neke partiture ili kakvog zapisa.

„Pa što nisu opremili stan onako kako se pretpostavljalo da je izgledao u to vrijeme?“, još je bijesno napisala jedna gospođa Amerikanka u komentarima na sajtu. Po meni, pretpostavljam da su i mogli da postave određene replike (kao što su pomenute stolice, ili bilijarski sto), jer ih grad toliko bogat istorijom sigurno i posjeduje, ali koncepcija je u ovom slučaju sasvim drugačije osmišljena: uđi, obiđi i zamisli! Pa tako i piše na samom ulazu u stan – prikazan je plan prostorija, a posjetiocima je ostavljeno na volju da sami naprave njihov raspored, onako kako misle da je izgledao. Svakako da bi lakše bilo uz namještaj, ali ako ni sami organizatori muzeja nisu imali jasnu predstavu gjde se šta tada nalazilo i koja je prostorija čemu služila,  čemu onda puniti sobe replikama kreveta, stolova, stolica i ormara i smještati ih u određene uglove, ukoliko je sve to samo lična vizija, doduše, stručnjaka, ali bez dokaza da je stvarno tako i bilo. Postoje neke pretpostavke, vrlo lijepo napisane i objašnjene i sasvim logične, kao na primjer da je najveća prostorija vjerovatno bila glavni salon za okupljanje porodice i primanje gostiju. Takođe, zbog ognjišta (u zidu) i karakterističnog oblika druge prostorije, moglo se možda potvrditi da je u pitanju kuhinja pa onda zbog detalja oslikanih na jednom od zidova sasvim male sobe, da je tu spavalo dijete, i tako dalje, i tome slično.

dav

Jedna od prostorija u Mocartovom stanu

Meni je ovakav tok izložbe sasvim odgovarao, iskrena da budem. Bio je izložen stan, a ti ga pomoću određenog poznavanja istorije i malo mašte lijepo uredi i smjesti sve na svoje mjesto, svakog u svoju prostoriju. Prilično zanimljiv, ali i zahtjevan zadatak! Zato i razumijem onu gospođu Amerikanku koja je, komentarišući, zahtijevala da se kompletan mobilijar postavi da bi se opravdala karta od desetak eura. Najljepše je sve dobiti na gotovo, ali nekada nije loše i sam učestvovati u nečemu pa koliko košta da košta! Nije baš da na svakom koraku možemo da uđemo u prostorije gdje je nastala jedna „Figarova ženidba“, ili gdje je živopisni Mocart trčao uz stepenice, otvarao ulazna vrata, prolazio kroz sve te prostorije, odmarao u jednoj, podučavao učenike u drugoj, stvarao u trećoj, provodio vrijeme sa sinom u četvrtoj  (troje djece je dobio dok je živio u tom stanu, mada je samo jedno od njih preživjelo i dočekalo zrelije godine), gledao kroz te iste prozore… Stan sam po sebi predstavlja najveći eksponat u čitavom muzeju, sa mogućnošću da u njemu stvoriš sopstvenu priču, da oživiš jedno davno prošlo vrijeme sasvim na svoj način, a opet duboko prošarano atmosferom i ličnostima koje su tu živjele, i čija se energija definitivno uvukla i utisnula zauvijek u svaki ćošak i svaku pukotinu…

dav

Mocartov rukopis, sa porukom učenicima da dođu na čas narednog dana u 15.30, za šta će se on svakako moliti 🙂

Sad kad saberem sve utiske, mislim da mi je ovo bio jedan od najljepših događaja na cijelom putovanju. Konačno sam objesila zvučnik o klin (klin je u ovom slučaju bio moj vrat, nego mi je ovako nekako efektnije zvučalo…), krenula da pratim redoslijed kretanja po sobama i pustila mašti na volju. S obzirom na to da sam već posjedovala sasvim pristojnu količinu informacija i o tadašnjim prilikama u Beču, i o Mocartovoj biografiji, i o njegovom djelovanju u godinama kada je živio u toj kući, režirala sam sopstveni film u glavi. Smjestila sam sto i stolice ovamo, klavir tamo, biblioteku u radnu sobu, krevete u dvije sobe pozadi, za poslugu odmah tamo pored kuhinje (čak i u njoj), hrpe ispisanih i nedovršenih partitura po stolovima (neke i na podu), skoro istrošenu bočicu mastila i pribor za pisanje na poklopac od klavira, teške bordo plišane draperije na sve prozore; otvorila sam te iste prozore, dok je sa uske ulice ispred dopirao žamor ljudi, glasni dječiji smijeh i topot konjskih kopita…

Dabome, rasporedila sam i likove, glavne i sporedne, dala svakome svoju ulogu u tom momentu i eto ti cijele izložbe! Za onih desetak eura, u stvari si dobio i više nego što treba. Bar tako sam ja to doživjela, a svakako da bi mi bilo drago da čujem i nečiju drugu „režiju“ pa da razmijenimo iskustva. Neke stvari je najlakše kritikovati, a kad malo bolje pogledaš, samo im treba naći drugačiji pristup i onda slika bude skroz nova. Probajte, gospođo Amerikanko, možda se i iznenadite…

I na kraju, kada se nađeš u poslednjoj od prostorija stana na prvom spratu, kada je kompletan obilazak završen, sa lijeve strane te dočeka prolaz koji se spušta naniže i koji te vodi u istu onu suvenirnicu sa početka priče. Na samom početku tog prolaza se nalazi mali sto sa korpicom u koju se odlažu zvučnici po završetku ture. Vrlo rado sam ga otpremila na traženu lokaciju, iako, nije baš da smo se razišli u gorčini. Svakako je tu bilo i lepih zajedničkih momenata, a samo te lijepe i treba pamtiti… 😉

Suvenirnica zauzima pola prizemlja kuće i u njoj sve živo ima note, violinske ključeve i Mocartove glave. Toliko Mocartovih očiju me nije posmatralo nikada u životu, a nije da sam baš nešto mlađahna, je l’. Možeš da kupiš sveske na note, knjige o notama, kišobran na note, rezač na note, nogu od stolice na note, živog slona na note, Mocartove kugle u pakovanju od po jedan, dva, tri, četiri, pedeset, dvjesta dvadeset…petsto….bezbroj komada, torbu na violinske ključeve, šator na violinske ključeve, gulaš od violinskih ključeva, u principu, sve što ti padne na pamet a da ima pomenuto trojstvo – note, Mocartove glave i violinske ključeve! Čak sam se mogla zakleti da prodavačica na kasi ima Mocartovu glavu, a umjesto tijela violinski ključ pa je saosjećajno htjedoh pitati: „Je li vama dobro, draga gospođo?“, međutim, dobro je da sam ćutala, jer se to  moj um samo blago šokirao od tolikog prisustva muzičkih znakova i Mocartovog portreta u crvenom kaputu. Čim smo izašli napolje, u stvaran svijet, taj šok je nestao, iako sam pouzdano mogla potvrditi da moj muž iz nekog razloga ima bijelu periku i crveni kaput. Ali ne htjedoh zanovetati bez razloga, ako čovjek voli da nosi – nek nosi! Ima za svakoga mjesta na majčici Zemlji… 😉

dav

Spomenik Jozefu Hajdnu, u ulici Mariahilfer; da bar na ovaj način uključim i trećeg u nizu čuvenih bečkih klasičara; još jedan razlog za povratak u Beč…

Eto tako se završila naša klasičarska odiseja tog toplog julskog četvrtka. Bili smo prilično umorni, sa glavama prepunih informacija, ali prijalo je u svakom slučaju. Istina, da mi je neko tog trenutka predložio da obiđem još štogod, ne samo klasičarsko nego i iz bilo kojeg stila, rekla bih mu iskreno i otvoreno: „Aman čovječe, imaš li ti dušu???“  Dobro, dobro, znala bih da je svakako ima. Iskreno, imala sam je i ja, ali mi se te večeri prilično bila popela do nosa pa je do narednog jutra nekako trebalo vratiti gdje joj je i mjesto. Pretpostavljam da svako ima neki poseban kutak gdje svoju dušu drži. Moja je najvećim dijelom vremena visoko među oblacima… I notama… I Mocartovim glavama… I uopšte joj nije loše, vjerujte mi na riječ… 🙂 🙂 🙂

Advertisements

Zgužvani papiri i još ponešto…

Desilo se da sam baš u periodu, kada je u roku od nekoliko dana srušena zgrada „Ikarusa“ (jedna od najstarijih zgrada na Novom Beogradu, sa bogatom istorijom, svojevrstan spomenik industrijskoj arhitekturi između dva rata), kada je jedno poznato kulturno umjetničko društvo nakon sedamdeset pet godina njegovanja tradicije, rada i velikih uspjeha izbačeno iz svojih prostorija direktno na ulicu, i kada je kuća čuvenog Đure Jakšića u Kragujevcu jednostavno sravnjena sa zemljom (uz obrazloženje da je ionako bila trošna, a i gospodin Jakšić je tu živio svega godinu dana…), imala prilike da posjetim jednu izuzetno zanimljivu hrpu zgužvanih papira. Jeste, baš je tako bilo! Doduše, ta zanimljiva hrpa zgužvanih papira se nalazila u gradu Beču, u ulici Probusgasse 6, nekih šeststotinak kilometara udaljenoj od našeg Mirijevostrasse, ali me to nije spriječilo da ipak stignem do nje i onako joj se baš pošteno nadivim.

Prosječan čovjek i čitalac ovih redova svakako će se zapitati ko se uopšte pri čistoj svijesti i zdravoj pameti usudi klackati čitavih šeststo hiljada metara (pa čak i više!) da bi vidio neku tamo gomilu papira, i da joj se uz to još i divi? I kakve to uopšte ima veze sa rušenjem zgrada i izbacivanjem KUD-ova na ulicu?! Dabome, istu stvar bih se i ja zapitala da pročitam negdje nešto slično, ali svakako da bih nastavila sa čitanjem, da saznam o čemu se tu u stvari radi i da razriješim misteriju. E pa, ovako je to bilo, ovako se ta tajanstvena veza stvorila jula mjeseca, ljeta gospodnjeg 2018…

Nekako nam je svih ovih godina prilikom putovanja grad Beč stalno izmicao, igrom slučaja. Ili ga samo prođemo zbog neke dalje destinacije pa se nema vremena za svraćanje i traženje parkinga, ili uopšte ne krenemo na tu stranu, ili nam se, naravno, pokvare kola (kao što je to bio slučaj prošle godine) pa ne da ne stignemo do Beča, nego budemo srećni ako doguramo do najbližeg servisa na popravku koja traje tri nedelje, od čega jednu nedelju naručuju sporni dio iz susjedne države, a tokom druge dvije ga dostavljaju i to dva puta pogrešno. Tako je to bilo godinama unazad, ali eto, prilikom ovog godišnjeg odmora nam se baš posrećilo! Spakovali smo nešto malo stvari, puno dobre volje (što bi naši stari rekli), obavili detaljan servis kola (definitivno ne spada u izreke naših starih) – da ne bi završila u Kečkemetu ili Segedinu kod majstora – i via Vienna!!!

Nema potrebe naglašavati koliko je Beč jedan veličanstven grad. Mislim da su toga svjesni i oni koji žive tamo, oni što su ga samo posjetili (kao što je to slučaj sa mnom), kao i oni koji u njega još uvijek nisu ni kročili, ali su toliko o njemu slušali. Jednostavno, Beč je Beč – riznica monumentalnih građevina, nepregledna kolekcija praistorijskih, istorijskih i modernih spomenika, kapija i fontana, jedinstvena zbirka malih i velikih muzeja, galerija, knjižara i ateljea, naglašeno otmen splet širokih bulevara i uskih ravnih ulica ispresjecanih simetrično skrojenim parkovima i vrtovima, kao da bi sramota bilo da se onaj trougao crvenog i žutog cvijeća ne preslikava na isti način sa lijeve na desnu stranu.

dav

Sam centar Beča, nezaobilazne kočije predviđene za obilazak

Čitav Beč je jedna velika umjetnost, eto, tačno tako sam ga doživjela. Dok sam kod kuće preko interneta proučavala šta sve treba obići i šta nikako ne propustiti prilikom obilaska, svakako sam bila svjesna njegovog kulturnog i umjetničkog značaja, ali na onaj uopšten način – Beč je jedan od najvažnijih kulturnih i industrijskih centara Evrope i svijeta, a njegov najveći procvat na svim poljima svakako donose barok i klasika, kao i vladavina Habzburgovaca i tako dalje, i tako dalje… Međutim, kako sam izvjesno vrijeme provela u samom gradu, trudeći se da ispoštujem do detalja razrađen plan obilaska, leteći sa kraja na kraj, sa periferije u centar i obrnuto, moram priznati da je Beč jedan pravi pravcati gospodin grad sa stvarno mnogo stila, i to u svakom smislu te riječi. Po meni umjetnost su ne samo građevine, njihova arhitektura, eksponati, razne značajne ličnosti i njihova zaostavština, već je umjetnost takođe primati svakodnevno toliki broj ljudi, turista i doseljenika iz raznih krajeva svijeta, a zadržati taj karakterističan duh i dostojanstvo koji su se vjekovima njegovali i gradili. Umjetnost je održati toliku preciznost u funkcionisanju i organizaciji u svemu pa i u tome da sa kraja na kraj grada stigneš bukvalno za dvadesetak minuta, tačno u ono vrijeme koje si na oglasnoj tabli pročitao, ne dozvoljavajući čitavoj rijeci ljudi da tu organizaciju poremete. Umjetnost je tako predano i pedantno sačuvati svaki istorijski detalj i omogućiti da ga i drugi vide, potvrđujući time da i sam duboko cijeniš i ko si i odakle si potekao. I još toliko malih i velikih umjetnosti bih vam mogla nabrojati, ali bi to potrajalo a i udaljila bih se od teme.

dav

U muzejskom kvartu, lijevo – spomenik Mariji Tereziji

Obići Beč za par dana je naprosto neizvodljivo. To vam je isto kao kad biste danas popodne otišli u biblioteku i pozajmili „Rat i mir“ do sutra, uz šaljivi komentar da Vas ne mora ni upisati u registar korisnika, koliko brzo ćete je pročitati i vratiti nazad. Ili kao kad bi Vas Vaši najbliži nazvali u devet časova ujutro i zamolili da im do podneva napravite dvije ture kolača zvanih „Breskvice“ (a vjerujte, nema veće agonije od pravljenja „Breskvica“, počneš pa zaboraviš i kad si počeo i koja je uopšte tvoja svrha u cijelom ovozemaljskom bitisanju!), a u jednoj turi ispadne sto komada pa Vi sad vidite! U principu, od svih tih „Pokušaj da za toliko uradiš toliko“ izazova, meni se najviše nekako dopao ovaj „Obiđi Beč za 96 sati“, pogotovo što su me „Breskvice“ skroz dotukle još prije par godina, a „Rat i mir“ je obilježio moj boravak u srednjoj školi i to bukvalno, a bogme i metaforički, pitajte profesore potvrdiće sigurno… 😉

dav

Vrtovi Šenbruna

Elem, drugog dana našeg boravka u gospodin – gradu, krenemo moj poštovani suprug i ja u detaljan obilazak svega što nam se na dnevnoj listi našlo. Pod prvom stavkom svečano se isticao novootvoreni muzej posvećen velikom, najvećem, maestralnom Ludvigu van Betovenu. Otvoren je negdje marta 2017. godine, a smješten je na periferiji grada, na otprilike pet kilometara od centra. Kako sam pročitala još kod kuće na sajtu muzeja, eksponati su izloženi u kući u kojoj je kompozitor proveo svega jedno ljeto, odnosno jednu sezonu odmora (od aprila do oktobra) i to 1802. godine. Iako je Betoven iznajmio svega tri prostorije za sebe, grad Beč je ipak otkupio cijelu kuću u kojoj su se te tri prostorije nalazile i u šest malih stanova izložio kompozitorove lične stvari, originalne partiture, portrete, snimke sonata, simfonija, kvarteta, kao i prelijepe opise života i prilika u Beču u tadašnje vrijeme. Iskreno, sumnjičava sam bila, pravo da vam kažem! Mislim, kupiš cijeli komleks stanova tamo gdje je nekakva poznata ličnost provela možda četiri mjeseca ukupno, i od toga napraviš muzej? I to još u  prastaroj građevini koja je najbolje dane vidjela početkom XVIII vijeka, dakle prije tristo godina? Ne znam, ne znam, šta Vi o tome mislite, čika Đuro Jakšiću, vrijedi li to truda? Na kraju krajeva, ako detaljnije prelistate „Vodič kroz Beč“, vidjećete da postoji Betovenov muzej u centru grada (kuća u kojoj je živio toliko i toliko), zatim Mocartov muzej (takođe njegovo prebivalište na dvije i po godine, jer ih je vrlo često mijenjao), onda Šubertova kuća u kojoj se rodio, Šubertova kuća u kojoj je živio određeno vrijeme a i takođe Šubertova kuća u kojoj je preminuo (doduše, kuća njegovog brata, ali je tu proveo svoje poslednje dane). O Hajdnu da i ne pričamo, a  da uopšte ne pominjemo sve slavne slikare, književnike i ostale velike i uticajne ličnosti, uključujući i našeg Vuka Karadžića, Dositeja Obradovića i još mnoge. Ima li tu iko da je živio od početka do kraja na istom mjestu, da skratimo muke? Mislim, ako ćemo svaku kuću da opremimo eksponatima, gdje će sav taj silan svijet da živi? Da pije kafu? Da jede? Da šopinguje? Eto, takve su bile moje sumnje tog jutra u Beču, ali odlučila sam da rizikujem, sve u cilju struke i muzičke nauke! Dakle, samo hrabro naprijed! 😉

Do muzeja je, od našeg hotela, bilo potrebno promijeniti dvije metro linije (crvenu i zelenu) i jedan autobus (37a). E sad, kako su poslednju stanicu zelene linije renovirali, izašli smo na pretposlednjoj, međutim, ništa nas to nije mnogo poremetilo, ubacili smo još jedan tramvaj u rutu, prešli u autobus 37a i vrlo brzo stigli do cilja. Inače, taj kraj Beča zove se Hajligenštat (Heiligenstadt) i do 1892. godine je predstavljao varošicu nezavisnu od Beča, čija je glavna ulica bila već pomenuta Probusgasse, u kojoj se pod brojem šest danas nalazi Betovenov muzej.

Sam kvart u kojem smo se tog jutra našli je vrlo miran, uredan, sa starim prizemnim kućama, besprekorno uređenim vrtovima i očuvanom kaldrmom. Krajem XVIII i početkom XIX vijeka, među gradskom gospodom ovo je bila oblast veoma popularna za odmor, naročito tokom proljeća i ljeta. Smještena blizu centra grada, a opet dovoljno daleko od gradske vreve i trke, bogata prirodom i čistim vazduhom, privlačila je svake godine veliki broj posjetilaca. Postojao je poseban prevoz za ljude koji bi za vrijeme sezone zakupili sobu ili stan u ovoj varošici. Vozile su specijalne kočije svakog dana, putovalo se oko sat vremena, a kretalo se negdje van centra Beča, dakle nešto poput naše „Laste“ danas ;-).

Kuća u kojoj je muzej smješten je jedna skroz neupadljiva, omanja građevina, svježe okrečena u bijelo, sa braon drvenim dvokrilnim vratima, skroz stopljena sa okolinom, i da nije bilo male staklene table okačene baš pored tih braon vrata, na kojoj je takođe malim ljubičastim slovima pisalo „Betovenov muzej“, vjerovatno bismo samo nastavili dalje u potrazi za ciljem (dok neko od nas dvoje ne bi krenuo da pametuje kako smo već odavno prošli broj šest i da je vrijeme da se vratimo nazad!).

dav

Unutrašnje dvorište muzeja

Drvena dvokrilna vrata se otvaraju uz prilično glasnu škripu, ili mi se to tako učinilo zbog karakteristične tišine koja inače vlada okolinom. I onda kada prođeš kroz njih stigao si direktno na početak XIX vijeka, eto takav je moj prvi utisak bio. Vidiš malo četvrtasto dvorište u kome prijatnu hladovinu pravi visoko i razgranato drvo (nečega, nisam sigurna čega), popločano starim i neravnim kamenom, a uokvireno sa svih strana zidovima stare kuće. Na suprotnoj strani, skroz lijevo, skoro da je i sakriven uski pasaž, koji, kako ćemo kasnije vidjeti, vodi u prelijepo sređen vrt.

dav

Prolaz ka vrtu

Odmah sa lijeve strane ulazi se u prostoriju gdje se kupuju ulaznice i gdje je smještena manja suvenirnica, a kad obaviš sve te formalnosti, slobodan si da obiđeš cijeli muzej. Kako je čitava ta kuća imala ukupno sedam stanova, šest od njih je iskorišćeno za izložbu, dok je sedmi (na spratu, skroz desno uz druge stepenice) predstavljao baš te tri prostorije u kojima je veliki kompozitor boravio. Interesantno je sve to organizovano: kreneš iz prvog stana u prizemlju, u kome je opisan Betovenov konačni prelazak iz Bona u Beč (1792), kao i prilike koje su ga u novom gradu tada dočekale.

dav

Zavrtiš i čuješ finale sonate Op. 31, Br. 2 u d-mollu („Bura“ ili „Oluja“, kako je još nazivaju); inače, sama sonata je nastala 1802. godine, baš u vrijeme Betovenovog boravka u ovoj kući; prijatelj vrlo blizak kompozitoru je svjedočio neobičnom događaju kada je Betoven, navodno, čuo galop konja koji su prolazili ulicom i to ga je inspirisalo da napiše prvu temu prvog stava ove sonate; osim „Bure“, u ovoj kući su nastali i počeci „Eroike“ – čuvene treće simfonije

Zatim, izađeš kroz teška, bijela i nevjerovatno škriputava vrata u isto ono dvorište, obiđeš vrt, a onda se vratiš i uz prve stepenice uđeš u stan broj dva.

dav

Kuća slikana iz vrta

Opet tri prostorije, spojene uskim vratima. Nevjerovatno nizak plafon, drveni pod gdje pri koračanju svaka daska škripi u svojoj intonaciji i dinamici. Mali prozori, hrapavi ali okrečeni zidovi, imaš osjećaj kao da te odnekud posmatra gospodin Ludvig lično, bijesneći ko si sad pa ti i zašto remetiš njegov mir! U ovom drugom stanu opisani su razlozi zašto se Betoven odlučio tog 23. aprila 1802. godine da dođe baš u ovu kuću. Pripovjeda se o njegovom slabom zdravstvenom stanju, o velikim pritiscima koje je u svom poslu trpio, o počecima gubitka sluha, o preporukama doktora da se privremeno preseli u ovu varošicu na tretman ljekovitom vodom, koja je, možete zamisliti, i izložena u nekoliko flašica, u prvoj od tri prostorije. Jedan primjerak se slobodno može pomirisati, što preporučujem izuzetno hrabrim osobama sa izdržljivim stomakom. Lično, još uvijek osjećam taj miris sumpora u nozdrvama, i nije mi baš jedna od dražih uspomena, iskreno.

dav

Stan br. 2

U drugoj sobi vidi se stari klavir prevrnut na stranu i umotan u neko sivo platno nalik ćebetu, a objašnjava ga interesantna priča da je Betoven svuda sa sobom nosio svoj klavir. Bez obzira što je, zbog tada velikog broja pijanista i profesora klavira, u Beču bilo sasvim moguće iznajmiti klavir na određeno vrijeme, Betoven to nije praktikovao iz prostog razloga što su mnogi od njih bili sumnjivog kvaliteta. Tako je on u ovim svojim sezonskim putešestvijama nosio tek najpotrebnije lične stvari, sve potrebne instrumente (uključujući dabome i klavir), kao i kovčege pune knjiga i partitura. davU trećoj prostoriji mogu se vidjeti neki od tih kovčega, i sada iz ove perspektive, mogu samo da zahvalim vjekovima napretka što su nam podarili male lagane kofere i praktične torbe. Ubijeđena sam da je takav jedan kovčeg sa stvarima u njemu bio težak kao četvrtina mog stana u Mirijevu pa nije ni čudo što su poslije seljenja u aprilu morali da odmaraju sve do oktobra…dav

Treći stan (sastavljen naravno opet od tri prostorije) osim original partitura, određenih Betovenovih ličnih rekvizita, knjiga, raznih spiskova pisanih njegovom rukom, sadrži još i izvještaj ljekara o kompozitorovim boljkama (uključujući i veoma slabu jetru zbog velikog sadržaja olova kojeg su određeni ljekovi koje je uzimao imali u svom sastavu), njegov pramen kose sačuvan u maloj okrugloj staklenoj ploči, klavir pravljen specijalno za Betovena i njegov već prilično slab sluh (sa velikim limenim okvirom koji je pojačavao zvuk kada mu primakneš glavu).

dav

Pramen Betovenove kose

dav

Klavir pravljen specijalno za Betovena

Tu je i original čuvenog „Hajligenštatskog testamenta“ u kome očajni kompozitor po prvi put piše svojoj braći o, za njega tragičnom, gubitku sluha i mukama koje su ga tom prilikom snašle. Pismo nikada nije poslao, a sa koliko tuge i patnje je pisano, kakve emocije preovladavaju, to ja svojim skromnim pisanijem ipak ne mogu dočarati pa eto vam motiva  da i sami jednom prilikom odete i pročitate.

dav

Hajligenštatski testament (postoji i prevod na engleski jezik)

I baš u tom stanu broj tri, kad sam završila sa čitanjem vrlo potresnog kompozitorovog testamenta, privuče mi pažnju zastakljeni sto tamo sa druge strane prostorije. Priđem i vidim ispod stakla prilično veliku hrpu zgužvanih papira postavljenih tako kao da ih je neko tog momenta zgužvao i bacio. davPročitam objašnjenje pored, piše, neuspjele verzije Betovenovog gudačkog kvarteta u A-duru (najvjerovatnije kvartet br. 5, iz opusa 18, objavljen 1801, a nastao između 1798 i 1800.) i nacrti za „Eroiku“ (jedna od najpoznatijih simfonija, treća po redu, u Es-duru, Op. 55, komponovana u periodu između 1802 i 1804, prvi put izvedena 7. aprila 1805. godine u Beču). Gledam tako u tu neurednu, a opet, potpuno sa smislom ispod stakla postavljenu gomilu pa još detaljno objašnjenu na više jezika, i razmišljam, neko je sačuvao ono što je neko drugi bespovratno htio u afektu da uništi. Neko je taj momenat nezadovoljstva i bezuspješnosti uspio da ovjekovječi. Neko je te odbačene, nervozno ispisane notne listove sa bezbroj ispravki i grešaka spasao, sačuvao i dvjesto godina kasnije mi imamo tu mogućnost da ih vidimo. Lično, koliko me zadivilo to što sam mogla da prisustvujem bar djeliću procesa nastajanja ovakvih remek djela, bila sam u mogućnosti i da zamislim cijelu situaciju u kojoj su ti izuzetni primjerci pokušavali da ugledaju svjetlost dana, ali bi nedugo zatim, nakon energičnog i dramatičnog precrtavanja i prepravljanja bivali bijesno zgužvani u papirnu lopticu i bačeni na pod. Još jedan dokaz o tom burnom karakteru, o vječitoj eksploziji emocija toliko puta opisivanoj, osjetnoj kroz svako djelo, od prvog do sto trideset prvog opusa, a sada potkrijepljenoj i sasvim opipljivim djelićem istorije.

Ne znam koliko dugo sam se zadržala kod ove hrpe papira. Čak mislim da sam bila duže nego one dvije simpatične Kineskinje, koje su u muzej ušle malo prije nas, a ispred svakog primjerka su se zadržavale čitavu vječnost, proučavajući ga i raščlanjujući na najsitnije atome, pritom velikom brzinom oduševljeno komentarišući na svom jeziku svaki od tih raščlanjenih atoma. Iskreno, kad sam vidjela da su prije nas stigle do čuvenog Betovenovog portreta u četvrtom stanu (koji je, osim što je izložen, i do detalja izanaliziran), izgubila sam bila svaku nadu da ću moći izbliza da mu priđem tog jutra. Eventualno negdje oko šest popodne, pred samo zatvaranje, ako me sreća posluži…

dav

Betovenov portret, ulje na platnu, J.W.Mahler (1804-1805)

Eto, toliko me nekako dotaklo to što sam imala prilike da vidim. Vjerovatno mi se sve nekako bilo pomiješalo, i oduševljenje zbog svega viđenog, i saznanje da šetam dvorištem i penjem se stepenicama kojima je dva vijeka ranije prolazio jedan takav velikan, ali i nekakva tuga zbog činjenice da kod nas samo bagerom pređu preko već urušene kuće jednog Đure Jakšića, a nekoliko stotina kilometara dalje se kao najveće blago čuvaju zgužvani papiri kompozitora koji čak nije rodom ni bio iz Beča. Ovamo nestane kuća u kojoj je isto tako jedan velikan živio jednu godinu, a jedan drugi grad sačuva čitavu građevinu, iako se u stvari, radi o samo jednom malom njenom dijelu, i iako je poznata ličnost u njoj provela svega pet mjeseci. Još tužnije mi je bilo što znam da nije u pitanju samo jedna zanemarena i srušena kuća nama važnih ljudi, kao što ovo nije bila samo jedna sačuvana gomila zgužvanih papira. A najtužnije od svega mi je svakako bilo to što sa svakom odbačenom starom građevinom, sa svakim izbacivanjem sopstvene tradicije i kulture na ulicu, mi zapravo brišemo po djelić sebe i prosto me strah da za koju deceniju nećemo imati mnogo toga da pokažemo, ne turistima, nego našoj djeci. Turisti će se lako snaći u nekom drugom gradu, a ne znam da li shvatamo koliko je važno da i naš divni Beograd (i ne samo on, već sva mjesta i gradovi iz kojih smo potekli!) ostane gospodin kakav je do sada bio… I sve to mi se motalo po glavi gledajući u jedan jedini eksponat! Bogami, pobjegoše i Kineskinje dok se ja sabrah, a gdje su još tri stana koja je trebalo pogledati…

dav

Gornji sprat, pravo – ulaz u Betovenove lične prostorije

dav

Kompozitorova maska, načinjena za života

Dok su četvrti i peti stan hronološki ispratili dešavanja, uspone i padove tokom Betovenovog zrelijeg doba i stvaranja, poslednji, onaj pod brojem šest, govorio je o njegovim poslednjim danima, o njegovoj smrti, kao i veličanstvenoj sahrani priređenoj u Beču. Za razliku od maske lica koja je napravljena za njegovog života i koja je puna one karakteristične snage i nesalomivog karaktera,  posmrtnu nisam imala baš volje da slikam, možda neki drugi put…dav

Poslije skoro dva sata razgledanja (ne baš toliko velikog, ali sasvim nezaboravnog prostora), oprostili smo se sa brojem šest u Probusgasse ulici, i praćeni već poznatom škripom dvokrilnih drvenih vrata vratili se nazad u stvarnost, tačnije u XXI vijek. Do vrha pretprani utiscima, po prilično toplom vremenu dogegali smo se do male autobuske stanice, a autobus broj 37a je došao tačno u 13:36, kako je to na tabli reda vožnje i pisalo.

Nije bilo još ni dva sata popodne, a valjalo je još toliko toga vidjeti…dav