Novogodišnja pjesma

VEJU, VEJU PAHULJE

MRAZ PO STAKLU ŠARA

STIŽE NOVA GODINA,

NAROD NEMA PARA.

„ŠTA ĆE PARE NARODU?“

PITAJU SE S VLASTI,

„NADIŠITE SE VAZDUHA,

NEMA VEĆE SLASTI!“

VEJU, VEJU PAHULJE,

SMANJILI NAM PLATE,

ŠTA ĆEMO DA RADIMO?

JEŠĆEMO NA RATE!

„ŠTA ĆE HRANA NARODU?“

ČUDE SE NA VLASTI,

„ZDRAV JE ČOVJEK ODUVIJEK

JEO ‘LEBA, MASTI.“

STIŽE NOVA GODINA,

PA ISPRAĆA STARU,

PRAZNI SU NAM KOFERI,

LEŽE U ORMARU.

„PUTOVANJA ŽELITE?“

PREDSJEDNIK NAS PITA,

„BOLNE SU NAM REFORME,

SRAMOTA DA SE SKITA!“

SNEG JE BELU ODJEĆU

NAPRAVIO SPRETNU,

DJECA ŽELE POKLONE

I DEDICU DA SRETNU.

„ŠTA ĆE DJECI POKLONI?“

LJUTE SE U VLADI,

„NIJE DOBRO KVARITI IH

DOK SU TAKO MLADI!“

VEJU, VEJU PAHULJE,

IMA IH SVE VIŠE,

VLASTI ŠALJU ČESTITKU

U KOJOJ ‘VAKO PIŠE:

„SREĆNA NOVA GODINA,

NARODE NAŠ MILI,

I DALJE DOBRI BUDITE

K’O ŠTO STE I BILI!“

„POŠTO ŽELJE IMATE,

MI ĆEMO VAM KASTI,

KAKO DA SE ISPUNE,

IPAK SMO IZ VLASTI..“

„DEDA MRAZA ZOVITE,

ON ĆE VAM POMOĆI,

AKO STVARNO POSTOJI,

STVARNO ĆE I DOĆI!!!“

Ovom skromnom pjesmicom svim mojim dragim prijateljima i familiji čestitam predstojeće praznike i želim im da ih provedu što ljepše i opuštenije :-)! Pjesma je inspirisana čuvenim dječijim strofama „Veju, veju pahulje“, a pisana je po uzoru na  pjesnički stil nezamjenjivog čika Jove Zmaja ;-). Prema tome, možda je možemo svrstati u kategoriju veselih, novogodišnjih dječijih pjesama. Uostalom, procijenite sami… 😉 😉 😉

Kako je Zdravko Čolić ostao bez perike…

Prethodnih nekoliko dana sam, sticajem okolnosti, provela nešto više zajedničkog vremena sa Vukijem i Ljubicom. Obično se to dešava samo vikendom, ali napolju otoplilo, virusi krenuli u napad, pa se taj isti vikend malčice i produžio. Zanimljivo je to druženje bilo, moram priznati. Obično radnim danima samo negdje trčimo, pravimo kombinacije ko odvodi u vrtić, ko dovodi iz vrtića, stalno smo u nekoj gužvi, stisci sa vremenom…Okupimo se kod kuće tek uveče, a tada je malo kome do neke veće priče ili nekih drugih zajedničkih aktivnosti. Tačnije rečeno, NAMA RODITELJIMA nije do toga, dok sa ovim mlađim personama to svakako nije slučaj. Ne, zaboga, njima se aparat za govor naročito aktivira u tom periodu. I ne samo taj aparat, već i onaj za smijeh, i onaj za skakanje, i onaj za glupiranje, ma cijela mašinerija se kod njih pokrene, jedva je možeš zaustaviti. Ista ta mašinerija je bila u pogonu i ovih proteklih par dana, bez obzira na temperaturu, kijavicu, kašalj i ostale divote jedne kvalitetne decembarske prehlade. U kući se čula priča od jutra do mraka. Svašta sam tu lijepog mogla da čujem. Svašta novo sam i naučila, što je dobro, jer se čovjek uči dok je živ, dabome! Prisustvovala sam i brojnim poučnim dijalozima između brata i sestre, kao na primjer u vezi toga da li može odnekud da se dođe, a da se prije toga nije nigdje ni pošlo. Vuki je zdravorazumski tvrdio da to nije moguće, dok je Ljubica zagovarala sopstvene teorije, razbijajući pritom sve poznate i nepoznate zakone fizike. Mislim da se i Ajnštajn negdje gore više puta počešao po glavi pitajući se gdje li je i kada to tako gadno pogriješio! Takođe, saznala sam i da je Deda Mraz mnogo ŠARMANTNIJI od Deda Nemraza (???), jer NE IZAZIVA STRES kod djece ne donoseći im poklone. On uvijek ispuni djeci sve želje, dok Deda Nemraz ne donosi nikad ništa, jer je uvijek prehlađen, curi mu nos i briše ga rukavom od odijela. Pa jeste, složila sam se, ko bi i uzeo poklon od njega, stvarno nije nimalo šarmantan sa tim svojim rukavima i imenom u negaciji! I tako, malo po malo, dođosmo i do momenta kada je Vuki ugledao na stolu moju veliku notnu svesku, predviđenu za pisanje primjera iz solfeđa. Znate već, pričala sam vam o tome u nekoj od prethodnih priča: ja sam bahati prosvetni (ne)radnik, koji djecu uči tamo neko DO-RE-MI-FA-SOL-LA-SI-DO, živi na grbači naroda i tako dalje, i tako dalje….Pa eto, da bih bila još gora nego što jesam, ja još imam i svesku u kojoj pakosno i sa zlobnim osmjehom na licu smišljam domaće zadatke. Mislim da je to u današnje vrijeme ipak vrhunac, priznaćete ;-)…Elem, uočio Vuki tu zlokobnu svesku, a na naslovnoj strani pogled mu uzvraća portret Johana Sebastijana Baha, sa sve bijelom perikom i namrštenim licem. Gleda Vuki Baha, gleda Bah Vukija, mjerkaju se tako, kad ovaj sa druge strane sveske progovori:

– Mama, je li ovo Zdravko Čolić?

Ja mahinalno pogledah prema televizoru, misleći da se tamo nalazi njegov iznenadni predmet interesovanja. Međutim, od Čole ni traga ni glasa, samo neka gospođa strpljivo pokazuje kako se pravilno orezuje bonsai drvo. Tek kad me Vuki po drugi put pitao isto pitanje, vidjeh da gleda u Bahov portret na mojoj zlokobnoj svesci.

– Pa…- odgovorih ja – moglo bi se reći da je to barokni Zdravko Čolić. I on je u svoje vrijeme bio popularan kao Čola danas!

– Šta ti to znači BAROKNI???

– Barokni? Pa to ti je, kako da ti kažem, ovaj, uh…hmmm…taj barokni stil, mislim način na koji je pisao pjesme, ovaj, kompozicije i to tako…

– Misliš, kao što Zdravko Čolić piše NARODNE pjesme???

– Pa da, ovaj ne!!! Odakle ti to?

– Rekla mi je jedna drugarica iz vrtića! I još mi je rekla da je Zdravko Čolić najstariji pjevač u Srbiji i da će mu ispasti svi zubi ako i dalje bude pjevao! Kaže da su mu se rasklimali od toliko pjevanja…

– Pa dobro, nije on baš toliko star… – pokušah ja da odbranim pjevača svoje mladosti, međutim ne ide, Vuki se naoštrio samo tako:

– Jeste, star je! Ima sto dvadeset godina, tako mi je drugarica rekla! Vidiš, i ovaj na slici je star, a ima i čudnu kosu, kao neka žena!

– To je perika, tako se tada nosilo…

– Pa zašto je i Zdravko Čolić ne nosi???

– Nije to više u modi, to je nekad bilo…

– Pa trebalo bi da bude, pošto su i jedan i drugi pjevači! I stari su!

– Bah nije bio pjevač, nego kompozitor, a svirao je i orgulje…

– Šta su to orgulje?

– To je jedan veoma veliki instrument, ima dirke kao klavir, a ima čak i dirke koje se pritiskaju nogama…

– To nije higijenski!

– Šta nije higijenski?

– Pa to da se svira nogama! Nikada neću svirati orgulje! A da li ih Zdravko Čolić svira?

– Ne, on je samo pjevač.

– Pa da, nije lud da svira nogama kad može da pjeva kao čovjek!

Iskreno, nisam imala baš neki inspirativan odgovor na ovu poslednju Vukijevu konstataciju. I sama činjenica da diskutujemo o stilovima Johana Sebastijana Baha i Zdravka Čolića činila mi se već dovoljno neobičnom, a da bih se upuštala u još čudnije analize i zaključke. Na kraju krajeva, dečko ima pravo na svoje mišljenje, pa već je predškolac zaboga, nema tu šale! Nadam se samo da neću sanjati Čolu sa bijelom perikom, kako mu ispadaju zubi dok nehigijenski nogama svira orgulje . Za sve ostalo ćemo lako…

E da, da napomenem da sam još naučila i da ŠIROMASNI ljudi žive mnogo bolje od SIROMAŠNIH, to da znate! Isprva nisam baš obraćala pažnju na ovu izjavu, ali kad malo bolje pogledate, nije da nema logike zar ne??? 😉 😉 😉

Ne, ja ću!!!

Prikazaću vam u četiri slike kako izgleda jedan opušten, prijatan porodični dan tokom vikenda, poslije naporne radne nedelje. Glavni likovi su: Tata, Mama, Bata i Seka. Bata ima 6 godina, Seka skoro 3. Tatine i Mamine godine nisu važne, ista ih sudbina čeka koliko god imali u ovom slučaju. Da napomenem, svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima je slučajna ;-)…

PRVA SLIKA – PRIPREMANJE ZA IZLAZAK

Mama: Djeco, dođite da vas presvučem, idemo napolje!

Bata: Divnooooo, gdje ćemo???

Seka: Divnooooo, gdje ćemo???

Mama: Idemo u šetnju, divan je dan.

Bata: Jaooo, zašto u šetnju, što ne idemo u tržni centar???

Seka: Zaštoooo???

Mama: Zato što ste stalno u zatvorenom! Lijepo je da se malo izađe na sunce!

Bata: Jaoooo, a ja bih u tržni centar!

Seka: U tržni centaaaaaar!

Tata: Djeco, slušajte mamu!

Mama: Bato, obuci ovu majicu i ove pantalone. Seko, dođi, ostavi sad kompjuter!

Bata: Neću ovu majicu, zašto moram baš nju??? Ja bih onu zelenu, ona je ljepša!

Seka: Pije mi se voda! Hoću da gledam Pepa Prase! Neću šal da nosim!

Mama: Tu majicu ćeš nositi. Obuci je! Seko, ne može sada da se gleda Pepa Prase, idemo napolje. Hladno je, svi nose šal!

Bata: Ne volim ovu majicu! Zašto moramo napolje? Hoću da nosim ovu igračku! Moram u WC!

Seka: Neću šaaaaaal! Nije hladnoooo! Neću ove cipeleeee!

Tata: Djeco, slušajte mamu!

Mama: Jeste li spremni konačno? Idemo, polazak!!!

Bata: Ja ću prvi do vrata!

Seka: Ne, ja ću!!!

Bata: Ne, ja ću!!!

Seka: Ne, ja ću!!!

Bata: Ne, ja ću!!!

Tata: Djeco, slušajte mamu!

DRUGA SLIKA – ŠETNJA

Mama: Polako, ne trčite! Seko, gledaj gdje ideš! Bato, ne idi toliko ispred nas, gužva je!

Bata: Evo baloni! Hoću balon! Hoću ovog dinosaurusa!!!

Seka: I ja hoću baloooooon!!! Ja ću Sunđer Boba!!!

Mama: Nećemo kupovati balone, to su mamipare!

Bata: Ali ja hoćuuuu baloooon, što mi ne kupiiiiš??

Seka: Baloooon!! Kupiiii!!!

Tata: Djeco, slušajte mamu!

Bata: Žedan sam, pije mi se voda!

Seka: Ja hoću lizalicu!

Bata: I meni se liže lizalica i žedan sam! I bole me noge!

Seka: I mene bole noge, žuljaju me cipele!

Bata: Meni je vruće, jako je sunce, hoću da skinem kapu!

Seka: Ja neću ovaj šal, ne volim da nosim šal!!!

Mama: Hladno je, ne možete skidati ni kapu ni šal! Kupićemo vodu i po jednu lizalicu i to je to, nema više ništa da se kupuje!

Tata: Djeco, slušajte mamu!

Bata: Kad ćemo nazad? Ljepše je na onoj drugoj strani, tamo ima i Mekić! Ide mi se u Mekić!!!

Seka: I meniiii! Kad ćemo tamo?

Bata: Jeste, kad ćemo???

Seka: Kad ćemo???

Mama: Evo tu su nam kola, našetali smo se, a i zašlo je sunce…

Bata: Ja ću prvi do kola!!!

Seka: Ne, ja ću!!!

Bata: Ne, ja ću!!!

Seka: Ne, ja ću!!!

Tata: Djeco, slušajte mamu!

TREĆA SLIKA – POVRATAK KUĆI

Mama: Stigli smo, skinite jakne i cipele i na pranje ruku!!!

Bata: Ja ne mogu ovu jaknu sam da skinem!

Seka: Zapetljao mi se šal, skini mi šal!

Bata: Kad operem ruke, htio bih nešto da večeram, gladan sam!

Seka: I ja sam gladna! I pije mi se voda! Hoću da gledam Pepa Prase!

Mama: Napraviću vam za večeru po sendvič i dobićete šolju jogurta uz to. Jeste li oprali ruke?

Bata: Meni je dosadno da perem ruke! Stalno nam zadajete neke zadatke! Ne jede mi se sendvič! Ja bih keks sa mlijekom!

Seka: Ja ću bananu! Hoću i sok! To je moj kompjuter!!

Mama: Dobićete za večeru ono što sam vam rekla i nema više rasprave!! Seko, ne može sada kompjuter, prvo da se večera!! Bato, ne gunđaj, nego operi ruke!

Tata: Djeco, slušajte mamu!

Mama: Poslije večere pranje zuba i u krevet! Dosta je bilo za danas!

Bata: Ali, meni se ne spava, hoću da se igram! Vi samo hoćete da mi spavamo!

Seka: Ni ja neću da spavam! Gdje mi je pingvin??

Bata: To je moj pingvin, ja sam ga dobio!

Seka: Nije, moj je!! Daj meniiiiii!!!

Bata: Ne dam, ti samo uzimaš moje stvari!

Seka: Daj miiiii!!!

Mama: Dosta je, prestanite! Brzo na spavanje!!!

Bata: Ja ću prvi da obučem pidžamu!

Seka: Ne, ja ću!

Bata: Ne, ja ću!

Seka: Ne, ja ću!

Tata: Djeco, slušajte mamu!

ČETVRTA SLIKA – SPASENJE

Mama: Konačno su zaspali…

Tata: Djeco, sluš…..Ovaj, da, uh, konačno…Izmoriše me živog..

Mama: Hoću da gledam neki film, ako ima nešto zanimljivo…uzeću daljinski.

Tata: Ne, ja ću!

Mama: Ne, ja ću!

Tata: Ne, ja ću!

Mama: Ne, ja ću!

😉 😉 😉

Kada banke pomažu…

Odem ja jutros u banku da podignem novac sa tekućeg računa. Obično to obavim na bankomatu, ali pošto mi je kartica REizdata jer je REistekla, dok je ne REpreuzmem (ne znam, ovaj prefiks RE oni svuda koriste, bolje da ne pogriješim!), moram da se družim sa službenicima u banci. Odvikla sam se, moram priznati. Obično samo ukucam onaj čuveni PIN, „proćaskam“ sa bankomatom i sve je gotovo za koji minut. Ćaskanje sa službenicima traje mnogo duže, a i napornije je jer ih ništa živo ne razumijem. Ova sprava ti ponudi par opcija za svaku radnju i to je to, a gospoda radnici u banci, kad krenu da vezu, tu si nagrabusio, blago rečeno. Odeš tamo da provjeriš stanje na računu, ili podigneš koji dinar, a izađeš sa četiri kredita i isto toliko kartica. Dok dođeš sebi i shvatiš šta te snašlo, već si u dugovima i kamatama do kraja života, a vjerovatno i posthumno.

Nego, da se vratim na svoju priču. Uđem ja u banku, vidim nema gužve. Ispred mene samo jedan čovjek obavlja određenu transakciju. Stanem iza njega i u tom momentu čujem gospodina iz obezbjeđenja kako mi nešto govori:

– Gospođo, gospođo, molim vas, stanite IZA te linije na podu!

Pogledam, vidim da je nisam prešla, ali da stojim na njoj. Vidi, molim te, i to je prekršaj, nisam znala. A nema ni gužve, samo nas dvoje mučenika, pa čemu onda sve to?! Onako iz šale, htjedoh da mu tražim CHALLENGE  kao u tenisu, pa da vidimo da li sam prešla liniju ili ne. Međutim, kod te gospode iz obezbijeđenja đavo je odavno odnio svaku šalu, pa zaključih da je bolje da ćutim i izigravam uzornu korisnicu bankomata i ostalih bankarskih usluga.

Stignem ja na red. Za pultom sjedi izvjesna gospođa Divna (tako joj piše na ID kartici) sa isto tako divnim crno nalakiranim noktima, koji preko još imaju i šljokice. Primjetila sam da sve te gospođe koje rade u banci, imaju uvijek besprekorno sređene nokte, nalakirane u raznim bojama. To je sasvim u redu, ali ovaj slučaj mi se nije dopao. Imala sam osjećaj kao da mi tim crnim, pa još šljokičastim noktima samo najavljuje još crnje stanje na mom računu, bez šljokica naravno.

– Izvolite? – obrati mi se gospođa Divna, a ja, i dalje gledajući u one njene nokte, promrmljam kako bih htjela da podignem novac sa tekućeg računa. Pronađe me Divna na kompjuteru za tili čas, skenira pogledom cjelokupno moje stanje i krene u ofanzivu:

– Vaše stanje je toliko i toliko! Koliko želite da podignete? Dok obavljamo ovu transakciju, da li možda mogu da vam ponudim našu REVOLVING karticu, kojom možete otplaćivati robu na broj rata koji vi želite, grejs period je tri mjeseca, za koje vrijeme kamata iznosi 14,2% na fiksnom nivou, dok se nakon završetka grejs perioda kreće u obračunavanje po kamatnoj stopi od 16,2%, nevezano za grejs period, već fiksno za rate čiji ste vi broj odlučili.

Slušam ja gospođu Divnu, a sve mi buči u glavi od silnog napora da ispratim šta to govori. Od čitavog izlaganja, registrovala sam samo ono RE kod REvolving kartice, a jedino što mi je bilo jasno je da hoće da mi uvali neku novu platnu karticu. Šta se sa njom radi, Bog dragi zna! Jedino što je poznato, kad je bilo kakva kartica te vrste u pitanju, jeste to da te čeka ogroman dug i ogromne kamate. Kakav grejs period i kakve fiksne stope, ili šta već, pojma više nemam…Lakše bi mi bilo da me pita da li želim karticu pomoću koje će mi odrati svu kožu s leđa. Onda bi mi bar bilo jasno šta nudi. Ovako, ispriča žena sva ona čuda, ja se snebivam, jedva nekako progovorih:

– A ne, ne bih, hvala, nisam zainteresovana. Imam neke kredite, pa zato…

Ne uspijeh da dovršim rečenicu, jer me gospođa Divna prekide sa novim, veoma praktičnim predlogom:

– Aha! Imate kredite! Jeste, vidim, vidim…U tom slučaju, možemo da vam preporučimo naš kredit za REfinansiranje, koji je jako povoljan i efikasan, jer on će sve vaše kredite objediniti u jedan dugoročni, pri čemu će nominalna kamata iznositi 12,3% i to na mjesečnom nivou, a osnovica kredita je jednaka obrnutoj vrijednosti zatezne kamate u visini od 5,6%, što savršeno odgovara vašem trenutnom stanju i potrebama. Da li ste zainteresovani? Mislim da je veoma povoljna ponuda!

Draga moja gospođo, možda bih ja i mogla da kažem da je povoljna, kad bih samo znala šta ste vi meni napričali. Blage ja veze nemam o čemu se tu radi (osim onog prefiksa RE, kojeg sadrži bar 70% njihovog stručnog jezika, pa sam već navikla). Nekako mi se opet u glavi mota ona slika sa dranjem kože sa leđa, i sve mi se čini da je i ova „povoljna ponuda“ ustvari ništa drugo nego to. Na kraju krajeva, kud se dede ono sa reklame, kada Dragan Mićanović samo pita: „Može?“, a prelijepa, nasmijana službenica mu isto tako odgovori: „Može“, i problem je riješen. Ovdje dok stigneš do tog MOŽE, izgubiš sve živce i zdrav razum, istovremeno misleći kako si najgluplja osoba na svijetu, jer ne razumiješ šta ti ljubazni ljudi iz banke govore. Nekim čudom izbjegla sam i ovu fenomenalnu ponudu. Ne znam šta sam sve tu napričala, kako ću razmisliti, kako nemam vremena, kako bih možda mogla doći u ponedeljak i sl. Svašta sam gospođi Divni obećala, samo da prestane da priča, da mi da taj nesrećni novac i da konačno odem svojim putem! A sve te kamatne stope, grejs periodi i ostale nominalne i zatezne gluposti neka ostanu gdje su, što dalje od mene! Pretpostvaljam da, kad bi pričali nama razumljivim jezikom, tu niko ništa ne bi prihvatio. Odmah bi ljudi vidjeli kakva ih muka čeka. Ovako, iskolačenih očiju od čuda, slušaš ona naklapanja, pa na kraju sav zbunjen uzmeš i više nego što bi ti ikada palo na pamet, jer zaboga, stručnjaci su to i hoće da ti pomognu. A ti misliš da si učinio pravu stvar i odeš sav zadovoljan.

Što se mene tiče, ovog puta sam izbjegla katastrofu i presrećna sam! Sada odoh da REpodignem svoju REizdatu REkarticu, pa da se ubuduće družim sa bankomatima. Uzimaju i oni proviziju, ali bar znaš na čemu si, a nema ni šljaštećih noktića ni grejs perioda. Što je sigurno – sigurno je! 🙂 🙂 🙂

Zašto ne izlaziti napolje bez preke potrebe?

Ima već sedam dana kako je počeo decembar – mjesec u kome se poslednjih nekoliko godina obično odvija smak svijeta. Ne znam zašto, ali iz nekog razloga baš tih tridesetak dana predstavljaju savršen period za odvijanje ovog, sad već tradicionalnog događaja. Pretpostavljam da je tada mnogo lakše objaviti ljudima takvu jednu vijest, jer mnogo više vremena provode u kući, pa su samim tim i mnogo više izloženi raznim vrstama medija. Jer, kad zahladni, kad čovjek jedva čeka da se vrati kući sa posla, pa kad se onako ošamućen od toplote i obilnog obroka udobno smjesti ispred televizora ili kompjutera, logično je da njegov mozak poput sunđera upija najnovije vijesti i informacije, pa kakve god one bile. I, nekako baš tada mnogobrojni ugledni proroci imaju najviše zastrašujućih vizija, naučnici donose najviše zaključaka od krucijalne važnosti za čovječanstvo, i konstantno se smjenjuju najraznovrsnija senzacionalna, kataklizmična, epohalna, nikad do tad viđena otkrića. Samo u jednom danu mogu se pročitati sledeći naslovi: „Džinovska planeta munjevitom brzinom strmoglavo juri ka Zemlji“; „Asteroid veličine sedamdeset pet fudbalskih terena, pod nazivom S84HHH888SSS, prijeti da udari u Zemlju, zbog čega će Sjeverni i Južni pol zamijeniti mjesta u roku od dvadeset minuta“; „Grad taj i taj će do kraja 2014. godine potonuti ukupno šest metara u to i to more, pri čemu će se to more pretvoriti u jezero“; „Zemljotres, do sada neviđene jačine, od oko 27 stepeni Rihterove skale, pogodiće tu i tu oblast, što će zbrisati jednu četvrtinu stanovništva na Zemlji i pri čemu će sve tektonske ploče zamijeniti mjesta“. I tako u nedogled. I uvijek nešto mijenja mjesta, sve se obrće, okreće, tako da do 31. decembra ima svi da stojimo naopačke i to na tuđoj tektonskoj ploči! Da se ne lažemo, klimatske i razne druge promjene u prirodi, svakako se dešavaju, i svi mi vidimo da ne idu baš u najsjajnijem smjeru, ali što je mnogo – mnogo je! Da se stvarno dešava baš sve što nam sipaju u glavu, Zemlja bi već odavno bila jedna isprevrtana, ispreturana, bezoblična masa, koja visi u svemiru i okrene se po neki put, čisto reda radi…

Ništa bolje nisu ni vremenske prognoze. Sjećam se vremena kad bih slušala te iste vremenske prognoze najnormalnije, čisto da bih znala kako da se obučem, da li mi treba kišobran, kapa, šal, ili naočare za sunce. Sada svaku vremensku prognozu očekujem sva prestravljena od onoga što me čeka. Naravno, ovdje ne podrazumijevam nepogode koje su se stvarno desile niti bih se ikada šalila na taj račun, već se to odnosi na one uobičajene i normalne vremenske prilike, a koje nam u poslednje vrijeme najavljuju u velikoj panici i sa mračnim predviđanjima. Na primjer, prognozira se košava u narednih nekoliko dana. Košava je vjetar karakterističan za ovo područje. Istina, nije prijatan, oduva te živog, uvuče ti onu zimu u kosti, ali nosiš se nekako sa tim, jer je ta ista košava sastavni dio ovdašnjeg jesenjeg i zimskog perioda. Dođe i prođe. Ali ne, sada to više nije tako! Sada kad najavljuju košavu, umjesto da odeš na posao, ti bi radije išao u sklonište da pokušaš sačuvati živu glavu. Sada takva jedna prognoza zvuči otprilike ovako: „Od sutra se na području naše zemlje očekuje nezapamćen vjetar orkanske jačine, koji će se u većini djelova pretvoriti u tornado pete kategorije, i koji će uništiti bukvalno sve pred sobom.  Najkritičnije će biti na području Banata gdje će se vjetar kretati oko 750 kilometara u sekundi i gdje ništa živo preživjeti neće. Na snazi je drečavo crveni alarm, što svakako predstavlja znak najveće opasnosti koja je ikada postojala.“ Nisam stavila uzvičnik na kraju prethodne rečenice, jer je vrlo važno napomenuti da voditelji predstojeću katastrofu najavljuju tako mirnim tonom, kao da čitaju recept za sočni kolač sa jabukama. Vjerovatno pričaju tako smireno da narod ne bi paničio ;-)! I hajde ti poslije ovoga izađi napolje ako smiješ! Ili kreni bilo gdje, a da nisi napunio džepove kamenjem, za svaki slučaj! I sa sve tim kamenjem, dok ideš prema kolima ili autobuskoj stanici, obavezno se krećeš  u blizini bandera ili ulične rasvjete, da bi mogao da se držiš za nešto i sačuvaš život, kada taj „orkanski vjetar preraste u tornado pete kategorije“. Međutim, šta se stvarno desi? Bude košava, izađeš napolje, smeta ti onaj vjetar, ali najnormalnije stigneš gdje treba, uđeš u toplo, ugriješ se i to je to. Ona zaista bude najjača na području Banata, ali i to prođe, i sve dok stvarno ne napravi neku štetu, nema potrebe ulivati ljudima toliku paniku!

Ništa bolje nije ni kada je kiša u pitanju. Tada u krupnom planu prikažu satelitski snimak džinovskog oblaka koji je prekrio pola svijeta i opet onako mirnim tonom, kao da čitaju recept za sočni kolač od jabuka, daju sledeću prognozu: „Od sutra se na cijelom području istočne Zemljine polulopte očekuju padavine biblijskih razmjera. Predviđa se da će napadati oko 1000 litara po metru kvadratnom, što je do sada nezapamćena pojava. Aktiviraće se sva moguća klizišta u zemlji, a očekuje se da će narednog dana u večernjim satima kiša prerasti u grad veličine fudbalske lopte. Prestanak padavina očekuje se nikad.“ I šta sad čovjek da radi, obzirom na to da kiša biblijskih razmjera svakako ne uključuje neodlazak na posao. Ništa, spremiš svih sedam kišobrana koje imaš u kući, spakuješ čamac na naduvavanje, dva vesla, kao i lavor, u slučaju da krene taj jezivi grad, pa da nekako zaštitiš glavu. Ko ima peraje, ponese i njih, svakako nisu višak. A šta se stvarno desi? Pada kiša, čak i preraste u grad, čak se i skvasiš, jer nije zagarantovano da nećeš, ali opet, dok god nema neke veće štete, moraš priznati da su i kiša i grad sasvim normalne prorodne pojave. Ljudi ih uglavnom ne vole, ali ih prihvataju. Smjenjuju nam se nad glavom vjetar, kiša, snijeg, sunce, čitavog života su sa nama, i tu zaista nema ništa zastrašujuće ni katastrofalno…

Kad smo već kod sunca, ni tu situacija nije naivna. Ustaneš ujutro, napolju vedro, nigdje oblačka, sprema se jedan divan sunčan dan. Odmah si raspoloženiji i imaš mnogo više volje i motiva za predstojeće zadatke i obaveze. A onda uključiš jutarnji program da čuješ kolika se temperatura očekuje i eto ti jada. Pozitivna i nasmijana voditeljka, u predivnoj bluzi sa roze cvjetovima, melodičnim glasom najavljuje sledeće: „Prema prognozi meteorologa, danas će biti sunčano i veoma toplo, sa temperaturama iznad prosjeka za ovo doba godine. Očekuje se da će temperatura dostići četrdeset sedmi podeljak, pa se građanima savjetuje da ne izlaze napolje između 5 ujutro i 9 uveče. UV zračenje je znatno povećano i čim pomolite nos napolje, izgorećete kao prženica i bićete momentalno ozračeni od sada pa do kraja vašeg života. U najboljem slučaju, očekujte opekotine prvog stepena koje će vam ostaviti ogromne i ružne ožiljke na koži. Inače, u gradu će biti postavljene cisterne sa pijaćom vodom, a ekipe hitne pomoći biće na raspolaganju građanima dvadeset četiri časa dnevno.“ Poslije ovoga, ne da više nemaš ni volje ni motiva za bilo kakvu akciju, nego izbezumljeno mažeš kremu sa zaštitnim faktorom 120 po cijelom tijelu, tražiš onaj sombrero što ti je onomad donio prijatelj iz Meksika, pakuješ sve tri lepeze, kao i mini frižider sa osam litara svježe vode, da ti se nađe. I tako opremljen, kreneš na posao. A šta se stvarno desi? Bude sunčan i topao dan, čak i bude toplije nego što bi trebalo, ali dok god normalno možeš da funkcionišeš, to nije ništa strašno. Doduše, možda se i preznojiš par puta, što niko od nas ne voli. Iznerviraš se na momenat zbog toga, ali čim stigneš kući i osvježiš se, zaboraviš na sve te muke. Dok god ne krenu neke nepodnošljive vrućine, suša, padanje u nesvijest i ostale neprijatnosti, stvarno nema nikakvog razloga za paniku. Bar ja tako mislim…

Naravno, tu je i neizostavni snijeg. Sva djeca vole snijeg i raduju se tim prvim pahuljicama. Ja nisam imala prilike da se u djetinjstvu igram u snijegu, jer dolazim iz klimatski sasvim drugačijeg područja. Međutim, otkad živim u Beogradu volim kada napada i kad škripi pod nogama. Bude mi interesantan sve dok napolju ne otopli i dok ne krene takozvana bljuzgavica. Onda bih radije bila u kući i posmatrala sve sa bezbijedne udaljenosti. I sad, treba na televiziji da najave taj predstojeći snijeg. Opet je tu vedra i nasmijana voditeljka, obično u majici kratkih rukava, koja govori isto tako vedro, ljubazno i nasmijano. To zvuči ovako: „Od večeras se na većem području naše zemlje očekuju sniježne padavine, koje će narednog dana prerasti u strašnu, nezapamćenu mećavu, praćenu olujnim vjetrom. Snijeg će napadati u visini od osam metara, pa se građanima, koji žive na prvom i drugom spratu, preporučuje privremena selidba kod komšija sa trećeg ili nekog višeg sprata. Oni koji žive u prizemnim kućama, neće preživjeti. Zbog izuzetno niskih temperatura, na svim ravnim površinama stvoriće se i led, pa se očekuje ogroman broj preloma gornjih i donjih ekstremiteta kod ljudi. Takođe, ogromne ledenice će, sa svih krovova u gradu, padati ljudima na glavu. Ekipe hitne pomoći biće na raspolaganju dvadeset četiri časa dnevno. Savjetujemo građanima da ne izlaze napolje bez preke potrebe.“ Eto, i ko se poslije ovoga može radovati snijegu? I kako je uopšte moguće radovati se, kad ne znaš da li ćeš naredno jutro dočekati, a i ako dočekaš, ne gine ti kakva lomnjava ruku ili nogu, lijepo kažu ovi u prognozi. I šta ćeš, spremaš lopate, grtalice, skije, sanke, šlemove i uopšte, sve što ti može pomoći da preživiš ovu najavljenu kataklizmu. A šta se ustvari desi? Napada snijeg, čak napada prilično visoko, bude i malo nekog vjetra koji se poslije nekog vremena smiri, i ti opušteno izvedeš djecu napolje da se igraju u snijegu, a oni uživaju, ma nema im ljepšeg provoda. I dok god stvarno nema mećave, leda, bljuzgavice i ledenica, nema razloga paničiti narod. Pustite ljude i djecu da bar kratko uživaju u nečem lijepom….

Eto, to su vam vremenske prognoze danas – pravi horor filmovi. Ko preživi, pričaće! Kako god da okreneš, ne smije se izlaziti iz kuće bez preke potrebe. Prema njihovim prognozama, ostali bismo u kući do kraja života, izbezumljeni od straha i u vječitoj panici. I još kad tome dodamo svakodnevni decembarski smak svijeta….Šta da vam kažem, dobro je da smo još uvijek živi i pri zdravoj pameti! A šta bude – biće!

😉 😉 😉

Sve strahote jednog popisa

Ispričaću vam jedan svoj skorašnji doživljaj. Taj doživljaj bi malo kome bio interesantan, ali eto, na mene je ostavio naročit utisak, ja sam veliki ljubitelj tih naizgled nezanimljivih situacija. Tu svašta o ljudima možeš da otkriješ! Inače, radnja se dešava ovog vjetrovitog ponedjeljka, kada sam, uprkos upozorenjima da se ne izlazi napolje bez preke potrebe, ja ipak to uradila i, zamislite, ostala živa. Imala sam preku potrebu i to vam je to. Kako radim popodnevnu smjenu, riješila sam da po završetku nastave svratim do jednog popularnog hipermarketa koji mi je usput, i da pazarim sve što mi treba. Utoliko, počela da pada kiša, razduvala se ona košava, najradije bih se teleportovala do kuće da mogu, ali obaveze su obaveze, mora se jesti, stomak ne pita! Međutim, samo što sam stigla do vrata hipermarketa vidim kako na papiru koji je zalijepljen sa njihove unutrašnje strane ogromnim slovima piše POPIS. Eto ti sad, još i popis na sve ove meteorološke probleme! Baš mi to i nije trebalo…. Pošto je moja cijenjena porodica trebalo da dođe po mene nakon obavljene kupovine, odlučih da ih sačekam kod ulaza u prodavnicu koji je bio zaklonjen velikom nadstrešnicom. Čekala sam sigurno dvadesetak minuta, i za to vrijeme imala sam priliku da vidim prilično velik broj interesantnih persona sa različitim reakcijama na jednu pojavu kakva je POPIS. Čak sam i voljom tih istih persona postala nezvanični PR za spoljne poslove dotičnog hipermarketa. Bogme prija kad vas narod izabere, stvarno se čovjek osjeća moćno! Sad sasvim razumijem političare, a možda se i kandidujem za nešto na sledećim izborima. Nije važno za šta, važno je da te izaberu. Pa i onaj koji čeka da ga izglasaju pojma nema za šta će ga izglasati. To dođe poslije, najvažnije je dobiti glasove, dabome! Nego, vratimo se mi hipermarketu, nadstrešnici i popisu. Moja uloga kao nezvaničnog PR zvaničnika, bila je da odgovaram ljudima zašto ne radi hipermarket, iako je, kako sam već spomenula, ogromnim slovima pisalo da je popis u toku. Međutim, narod neće pisanija, narod hoće riječ i to čvrstu, nepokolebljivu riječ. Narod hoće da mu se neko obrati, i eto, to sam bila ja (i dalje se osjećam moćno…). Moram priznati da ni sada ne mogu da vjerujem da postoji toliko različitih reakcija na jedan običan popis. Probudio se to veče u meni instant-psiholog, pa analiziram, ne mogu da prestanem. Od tridesetak ljudi koji su zalud došli to veče da kupuju, ne postoji dvoje istih koji su isto ili bar slično reagovali. Na primjer, eto ti stiže jedna gospođa. Ide ona tako, ne usporava, jedva se zaustavila ispred vrata. Čeka gospođa da senzor reaguje i da se vrata otvore, kad ono NIŠTA!. Tapka ona nožicama po senzoru, ko veli nije je registrovao, pa da ga podsjeti. Skakuće gospođa, zamalo čitavu koreografiju odigra, ali ništa se ne dešava. Vidno začuđena upita me šta se dešava, na šta joj ja odgovorim da je popis.

– Popis???? – zabezekne se gospođa – E stvarno svašta!!! – I odtapka gospođa u nepoznatom pravcu, iznervirana i revoltirana. Samo što je otišla, stiže dekica sa velikom torbom za kupovinu čiji su točkići toliko škripali da mi se još ježi kosa na glavi.

– Šta je ovo? Zašto ne otvaraju vrata??? – Nisam sigurna, ali dekica kao da je vjerovao da u mehanizmu za otvaranje žive mali ljudi koji taj posao obavljaju, pa mu sada baš oni ne otvaraju ta ista vrata. Kažem mu ja da je popis, a on krene sa govorancijom:

– Molim?? Popis??? Pa kakav je to način da rade popis kad svi mi dolazimo da kupujemo, i to po ovakvom vremenu??? To je neviđeni bezobrazluk!!! Samo što me vjetar ne odnese, a oni rade popis! Pa gdje će im duša????

Iskreno, nisam imala pojma da popis može biti povezan sa vremenskim (ne)prilikama, a još manje da može biti organizovan iz inata, da bi se napakostilo ljudima koji baš tada dolaze da kupuju. Zar su toliko zli i pakosni ti što planiraju i rade popis??? Nikad nisam željela da vidim bilo šta loše kod ljudi, ali otkud znam, dekica je stariji, mudriji, sigurno zna te popisivače-pokvarenjake u dušu! Ko sam ja da se tome suprotstavim? Nakon svoje govorancije, dekica odškripi sa svojom ogromnom torbom za kupovinu, još uvijek mrmljajući sebi u bradu. Iskreno, mislim da još uvijek mrmlja….

Poslije dekice pojavio se takozvani COOL tip. Kakav je to COOL tip? Pa ta njegova vrsta na sve reaguje upravo tako – COOL! On je došao do vrata onako neobavezno, opušteno, slušajući muziku i klimajući glavom u ritmu pjesme koju je slušao. Nije se ni potresao ni uznemirio zbog popisa – to COOL tipovi ne rade, i takva reakcija apsolutno ne bi bila FANCY. Ne, COOL tip je bio sasvim IN, opušteno je ISKULIRAO situaciju i uz ritmički određeno klimanje glavom otišao u neku drugu, FANCY prodavnicu. Nije me ništa ni pitao, mislim da to ne bi bilo ni FANCY, ni u u COOL fazonu.

Posebno interesantna persona, koja je na mene ostavila poseban utisak je svakako jedna gospođa koja je prstićima pokušavala da razdvoji lijevu i desnu stranu vrata. Vidjevši da senzor ne reaguje, ona samouvjereno pređe na ručno otvaranje vrata, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Grebucka ona tako, ne odustaje, a ja ne mogu da povjerujem šta se dešava.

– Gospođo – kažem joj – ne radi prodavnica, imaju popis!

– Stvarno?? O, pa hvala do neba, ja mislila zaglavila se vrata, hoće to tako nekad! Hvala ti dušo, mnogo si dobra! O Bože, popis kažeš, pa šta ću ja sad, nema kefir da se kupi nigdje drugo u okolini, a ja volim da pijem kefir. Hvala ti, dušo, idem ja sada, uh, popis kažeš… – Ode gospođa dalje da traži kefir, a ja i dalje ne mogu čudu da se načudim, a ujedno se već pitam i gdje je ova moja porodica, ima li nade da stignem kući? Jeste da sam se moćno osjećala kao PR, ali što je mnogo – mnogo je! A i lijepo je gospođa Nada Macura rekla da se slojevito obučemo, a ja je nisam poslušala. Pa trpi sad, Milice, ko ti je kriv kad Nadu ne slušaš!!!! U svom tom mom unutrašnjem monologu eto ti dolazi neki bračni par, idu ruku pod ruku, polako, kao da je najljepši proljećni dan napolju. Taj bračni par čine muškarac i žena srednjih godina. Priđu oni, sačekaju nekoliko trenutaka i kad vidješe da vrata ne reaguju, odmah me obasuše pitanjima:

– Šta je ovo??? Zašto ne radi prodavnica??? Koji je opet razlog??? Ima li ovome kraja???

Odgovorim ja da je popis i tu me čudo snađe. Napade me žena ni krivu ni dužnu, dok je njen muž podržavao klimajući glavom:

– Pa zašto ste vi onda napolju, molim vas??? Zašto ne radite, pa da to završite na vrijeme??? Kakav je ovo način, vi plandujete, a nesretni narod ispašta!!! Dokle više???

Prvo, nije mi bilo jasno kako ja to PLANDUJEM ispod nadstrešnice dok duva košava i pada ledena kiša? Drugo, odakle joj uopšte ideja da ja tu radim? Nemam ni uniformu ni bilo šta što bi me sa prodavnicom na bilo koji način povezalo! Treće, kako to narod može da bude nesretan zbog popisa i da zbog njega ispašta?

– Gospođo, ja ne radim ovdje, ja samo….

– Molim??? Ma hajte molim vas, pa znam vas kao zlu paru, neradnici jedni, vi ćete meni da zamažete oči!!! Vi kradete međusobno, pa zato i moraju da prave popise, a onda vi isti izbjegavate svoje obaveze! Nečuveno! Idemo, Dragoljube!!!

Ode Dragoljub, ode i njegova žena, a zla para to jest ja, ostade šokirano da stoji ispod nadstrešnice. Nisam se više lijepo osjećala ni kao PR, skroz me pokosila ova iznenadna revolucija. Sva sreća te su ovi moji konačno došli, inače ko zna šta bi dalje bilo… Tobože popis, a ono jedva živa ostadoh! Najiskrenije se divim ovim našim političarima, imaju čvrst karakter, pa kad se narod žali na nešto, ne obraćaju pažnju nego hrabro idu dalje onako kako su zamislili. Može narod da priča šta hoće! To su ljudine, a ne kao ja, samo što ne odoh na službeni ulaz da radim popis umjesto što zabušavam i plandujem napolju!

I, šta sam naučila iz svega ovoga? Pa evo, kao prvo, popisi se uvijek organizuju po ružnom vremenu, po mogućnosti kada je neka elementarna nepogoda u pitanju. Drugo, popisi su jedna sramna rabota i služe samo zato da bi se na najpodmukliji način napakostilo ljudima koji tog dana odluče da kupuju. Treće, popisi služe kako bi se radnici u hipermarketu iživljavali jedni na druge dok pošten svijet strada (ovo moram još da proučim, nije mi baš najjasnije, iako je Dragoljub potvrdio svaku riječ!). I četvrto, koliko je ljudi – toliko je i ćudi, ali niko nikada neće pročitati natpis na vratima ma koliko on veliki bio! Ne znam šta se meni desilo, pa sam pročitala, umjesto da igram sirtaki po senzoru na podu ili grebuckam po vratima. Što bi rekli COKTAČI:

– Ccccccc, svašta!!!

😉 😉 😉