Zlo i Naopako

Bili tako Zlo i Naopako. Doduše, Zlo se na ovome svijetu ranije nastanilo, ali nikako nije moglo samo ama baš ništa da uradi. Sve što je trebalo da se pokvari i ošteti, uvijek je stajalo uspravno i bilo ispravno pa mu Zlo naprosto nije moglo ni malo naškoditi. To nikako nije bilo dobro za Zlo, jer ako ne bude radilo svoj posao kako treba, vratiće ga odakle je došlo, a tamo je bilo prilično dosadno i neinspirativno, jer je sve već odavno bilo pokvareno i oštećeno pa šta će ono onda tamo raditi cijelu vječnost?

Kad je već izgubilo svaku nadu, desilo se da je Zlo srelo Naopako i na prvi pogled su se baš dopali jedno drugom. Kao da su se oduvijek poznavali i samo je bilo pitanje trenutka kada će se konačno udružiti i nastaviti svoj život zajedno.

Od tada, Zlo i Naopako su postali nadaleko poznati. Živjeli su i svugdje i nigdje. Svugdje, jer su mnogi počeli da ih u goste pozivaju. Nigdje, jer ni jedna kuća u koju su ušli nije bila stvarno njihova. Međutim, to njima uopšte nije smetalo, jer su obilazili cijelu kuglu zemaljsku i bili vrlo uspješni u svom poslu.

Zlo i Naopako su od samog početka imali veoma mudro razrađen sistem rada, zato im je tako dobro i išlo, i zato su ih mnogi angažovali. Zaista, otkad je svijeta i vijeka, od njih u ovoj raboti nikad boljih nije bilo. Gdje god bi došli, i koji god bio njihov zadatak, uvijek su imali isti plan koji su sprovodili. To je izgledalo ovako: Zlo se pritaji i pošalje Naopako u izvidnicu. Naopako zatim krene u pohode i isprevrće naopako sve ono što je uspravno i ispravno stajalo. E onda dođe Zlo i obavi svoj dio posla, koji uopšte više nije bio težak, jer sve što je sada bilo glavom u zemlji a nogama u vazduhu, nije više moglo niti uspravno da stoji, niti ispravno da razmišlja.

I tako su, za vrlo kratko vrijeme, Zlo i Naopako postali poznati na cijeloj planeti. Nikad nisu odbijali ni jedan poziv, svuda su stizali, kvalitetno i bez greške su radili svoj posao, i zbog toga bili omiljeni u svojoj branši. Niko više nije htio da ih mijenja, niti su tražili alternativu za ovo malo udruženje. O njima su počele priče da se pričaju, bajke ispredaju, pjesme pjevaju, predstave igraju. Pojavljivali su se i na platnima, slikani uljem ili kakvom drugom tehnikom, čuli su se i kroz glas, dirke i žice, oblikovali su ih od mermera i kamena. Niko popularniji od njih bio nije.

Baš zbog toga, Zlo i Naopako su bili ubijeđeni da boljih nema i da im niko nšta ne može. Međutim, problem je bio što ni jedno od njih nikad nije pročitalo kraj neke priče, odslušalo kraj pjesme ili možda pogledalo kraj predstave, malo detaljnije proučilo naslikani motiv. Onda bi znali da i nisu uspješni baš toliko koliko su mislili. Jer, vrlo često se ono što je bilo izvrnuto naopako ipak vraćalo u ispravan položaj. Ono što se sa tim nije moglo izboriti, ukopavalo se glavom još dublje u zemlju, i niko ga više ne bi ni čuo ni vidio.

Dabome, mnogo brže je sve to išlo u kakvoj bajci ili pjesmi. Otjeraš Zlo i Naopako baš onako kako bi volio i želio – za dvije, tri strane, četiri, pet dijaloga. Sve ono što u stvarnom životu na mnogo duže staze traje. Neki su se plašili da se od ovo dvoje nikada neće riješiti pa su ih zato tjerali u svom zamišljenom svijetu, i tako im je bilo lakše. Evo baš kao što ja sada radim. A i u čast svemu onome što je vazda ostalo uspravno i ispravno, visoko iznad zemlje i mulja, i čiji prag Zlo i Naopako nisu uspjeli preći.

E da, zaboravih da kažem, ušuškali su se Zlo i Naopako i u našem jeziku, da se ne misli da zaostajemo za svijetom. Eto baš juče, prolazim ja našim najljepšim i najvećim parkom, dođem do predivnog vidikovca, i, vidim, nešto mi neobično, prazno, nepotpuno. Kad ono – posjekli veliko, razgranato, staro drvo, okruženo braon klupicama pored kojih smo se onomad slikali čak šest puta odjednom. Prosto sravnili sa zemljom jednu divnu dušu, presudili jednim zdravim plućima da neometano dišu. Zaustih da kažem nešto, međutim, pretekne me jedna gospođa, odmahuje glavom, veli: „Posjekoše ovo drvo! Tuga… Ko još može ovako nešto uništiti…? ZLO I NAOPAKO. Baš ZLO I NAOPAKO, šta drugo reći…“

Naša Meri

Drugog decembra je naša Meri slavila rođendan. Dobro, uvijek za broj manje od onog koji joj je prosta računica nametala, ako biste mogli lično da je pitate. Jer, dok god je bila živa, Meri nipošto nije prihvatala tu 1914. u svoj zbir godina. Sjećam se, svakog drugog decembra, poslije čestitki, poljubaca i želja za dug i srećan život, obavezno je slijedila rasprava koji je rođendan u pitanju. I dok smo se svi mi, familijarno, trudili da joj nametnemo čisto, jasno i logično matematičko rešenje, Meri bi samo odmahivala glavom uz obavezan komentar da je rođena pred sam kraj godine i da joj na pamet ne pada da tu godinu dodaje svom broju, pošto ni jedan njen mjesec u cjelini nije ni vidjela ni čula pa samim tim ni iskoristila. Dakle, nikakav „višak“ nije dolazio u obzir pa makar se to kosilo sa svim matematičkim i nematematičkim zakonima, kao i kalendarima bilo koje vrste, počevši od Sumeraca, preko drevnih Maja i Inka pa sve do ovih modernijih varijanti. Sve je to zalud bilo! Na kraju, čitava familija je u toj raspravi obavezno izvlačila deblji kraj, sve do novog, naravno potpuno bezuspješnog pokušaja naredne godine. Jeste, takva je bila naša Meri…

Inače, Meri je bila majka mog oca i mog strica. Trebalo bi da je zovem „baba“, ali mi za ovu priču to nekako grubo zvuči, a opet, da je zovem „baka“, ni to ne ide, nikad je tako nisam nazvala. Ovdje gdje sada živim  kaže se na jedan način, u Crnoj Gori sa jednim slovom razlike, a pošto me za Meri vezuju isključivo godine djetinjstva provedene u Boki, onda mi se to „baka“ nikako ne bi uklopilo u čitavu atmosferu. Zato sam odlučila da je u ovoj priči zovem NAŠA MERI. Jer, ona to i jeste bila. I to ne samo „porodično“ naša, već svih koji su je znali. Koga god da ste tada, u našem mjestu a i daleko van njega, pitali za nju, svak bi sa osmjehom odgovorio: „Kako ne znam našu gospođu Meri, ko nju ne poznaje….“

Merino puno ime i prezime bilo je Stefani Meri Šasti. Rođena je u dalekoj Americi, u državi Teksas, tačnije na ostrvu Galveston, koje se nalazi sasvim blizu obale u Meksičkom zalivu. Živjela je sa roditeljima i imala je dva brata – Luisa i Lea – jednog starijeg i jednog mlađeg. Njeni su porijeklom bili Česi, koji su se, nekoliko generacija ranije, doselili u Ameriku pa je naša Meri vrlo često imala običaj da napomene kako je njeno pravo ime u stvari Šćepanka, a ne Stefani (koje predstavljalo samo američku verziju). Takođe, njeno srednje ime – Meri – dobila je po prvom imenu svoje majke – Meri Lilijen Šasti. Međutim, kako je našem narodu bilo komplikovano da bilo koga doziva sa dva imena, a kako je ono prvo bilo duže 🙂 , jednostavnije je bilo da je zovu Meri, pa se to i ustalilo. Prvo ime ostalo je samo u dokumentima i njenim zanimljivim, često veoma nostalgičnim i dirljivim pričama. Interesantno je da je moj otac bio neka vrsta eksperimentalnog bokeljskog primjerka sa dva imena, pa kad biste kojim slučajem zavirili u njegovu ličnu kartu, vidjeli biste da lijepo piše Luis Drago Đuranović (prvo ime po ujaku, drugo po djedu-stricu). Međutim, on je sam sebe prozvao Dragan i to je jedino ime koje je ikada koristio i na koje se odazivao, bez obzira što kao takav nigdje živo nikada nije ni postojao. Posebno zadovoljstvo mi je bilo da naučim svoju djecu da djeda zovu „deda Luis“. Pošto ne dolazi u obzir da bi njima dvoje bilo šta zamjerio ili odbio, nije imao izbora nego da se navikne na svoje „novo“ ime. A djecu da pitate ko je deda Dragan, pojma ne bi imali… 🙂

Naša Meri je u Kamenare, u Boku Kotorsku, došla brodom, davne 1934. godine, sa nepunih dvadeset godina (devetnaest po njenoj računici 🙂 ). Kako je sa sasvim drugog kraja svijeta dospjela čak u naše malo mjesto, može se uporediti sa kakvom romantičnom filmskom pričom. Desilo se da je moj djed Mato, slikar po profesiji, koji se, između ostalog, školovao i u Americi, imao organizovanu izložbu slika baš u Galvestonu. Od cijele onolike Amerike baš na tom malom ostrvu! Kako mi je Meri bezbroj puta ispričala, ona i njene drugarice čule su da priređuje izložbu neki strani slikar neobičnog imena i prezimena. Pošto su bile radoznale, organizovale su se i zajedno otišle da pogledaju slike, a bogami i osmotre autora 🙂 . I šta se onda dešava, stiže grupa djevojaka u galeriju, a Meri odmah uoči visokog čovjeka u bijelom odijelu. Prvo joj je bio okrenut leđima, a kad se okrenuo, njoj je, kako je ona to govorila, srce stalo koliko je bio zgodan i šarmantan. Ma kao Rudolf Valentino, obavezno bi rekla. Valentino je inače bio najpoznatiji junak nijemih filmova u to vrijeme i koliko mogu da zaključim, bio je u nekom rangu današnjeg Bred Pita (ili Tom Kruza u moje vrijeme 🙂 ). Međutim, nikako mi nije bilo jasno zašto je Meri djeda Mata upoređivala sa Rudolfom Valentinom kad nikakve sličnosti među njima nije bilo, ama ni jedne jedine! Ali, nisam se miješala, to je ipak bila njena priča, njen romantični doživljaj, i njen filmski junak…Dakle, slikar se okrenuo, drugarice su počele da se smiju i komentarisale su kako je to taj čuveni stranac, a Meri nije mogla da vjeruje. I sad, ona strana maltene prepisana iz kakvog ljubavnog romana – desilo se da je i on nju primjetio i, u cijeloj onoj gužvi, prišao pravo njoj, ne bi li se upoznali. Po Merinom, to je bila ljubav na prvi pogled. Ne znam, i dan danas razmišljam, mora da ga je mnogo, mnogo voljela, kad je odlučila da sve napusti i ode u neku sasvim nepoznatu malu zemlju, sa druge strane Zemljine kugle. Pričala mi je da su njeni bili tužni, ma pretužni, ali da su je ipak pustili kada je djed Mato došao da je prosi. Druge, izgleda, nije bilo…. I tako se Meri našla u Kamenarima. Svoju kuću na prilično velikoj farmi, sa strujom, vodom i svim ostalim blagodetima modernog XX vijeka, zamijenila je velikom, tada vrlo trošnom kućom, sagrađenom još krajem sedamnaestog vijeka. Počela je Meri jedan sasvim, sasvim nov život, nimalo lak, ali to je bila njena priča, koju, kako nam je govorila, nikada nije htjela da mijenja….

Nije baš bilo jednostavno navići se na jednu takvu sredinu kakvo je tada bilo Kamenare. Malo mjesto, sa starinskim kamenim kućama u kojima živi po nekoliko porodica… Svi u mjestu se poznaju, svak zna svačije poslove – i koje treba i koje ne treba. Sasvim drugačiji mentalitet, drugačiji način razmišljanja, skroz nepoznat stil oblačenja. Nova hrana, nova klima, novi običaji. I naravno, novi jezik. Moram priznati da je Meri sasvim lijepo naučila srpski jezik. Doduše, bilo je tu svega i svačega, ali sporazumijevala se odlično sa svima. Kad bi se iznervirala, bilo bi tu raznih rečenica na maternjem, a ono što je meni najinteresantnije bilo jesu njene lične složenice, nastale kombinovanjem engleskog, srpskog, sa primjesama italijanizama, turcizama i svega ostalog što se može i dan danas naći i čuti u bokeljskom govoru. Imala je Meri, na primjer, svog sveca, izvjesnog Svetog Tanasilija, koji je, kako je to moj otac stručno izanalizirao, bio neka mješavina Svetog Atanasija i Svetog Vasilija. Još se izgubilo i ono početno A u nazivu prvog i eto ti Tanasilija, ravnopravnog sa svim ostalim svecima. Džabe smo je ubjeđivali da takav ne postoji ni u jednom crkvenom kalendaru, nije se obazirala, bio joj je Tanasilije od velike koristi i pomoći tokom čitavog svog zanimljivog života. Još jedna interesantna Merina složenica ticala se našeg – dječijeg zdravlja. Priča je bila uvijek ista: kad god završimo sa ručkom, moju sestru i mene bi uhvatilo skakanje, preskakanje lastiša ili nešto tome slično. E, tu bi na scenu obavezno stupila naša Meri, sa čuvenom rečenicom, koju neću zaboraviti dok sam živa: „Djeco, ne skačite poslije jela, dobićete INGROPACIJU crijeva!“ Ovaj visokostručni izraz, kojem ne bi mogao doskočiti ni najeminentniji profesor – doktor medicine i medicinskih nauka, nastao je kombinovanjem riječi „grop“, kojom u Boki zovemo „čvor“ (ne znam iz kojeg jezika je ova riječ preuzeta, iskreno…) i engleskog priloga za mjesto -„in“. Prevod bi, u stvari, bio „splet crijeva“, ali mene taj naziv nikada ne bi mogao uplašiti kao ta čuvena INGROPACIJA. Bolje da i ne pričam kakve slike su mi se prikazivale pred očima kad bi Meri spomenula tu zastrašujuću riječ… 🙂

Živjela je Meri svoj život zanimljivo isto onoliko koliko su bile zanimljive sve  njene složenice. Živjela je sa umjetnikom, a takav život je bio sve samo ne običan. U kući je tada bila za posjetioce stalno otvorena galerija slika „Verige“ i uvijek je bila puna. Trebalo je sve te ljude dočekati i ispratiti. Dolazili su i poznati i nepoznati, djeca, studenti, stranci… Sjećam se da mi je jednom ispričala, onako usput, kako je spremala ručak jer je trebalo da u goste dođu Ivo Andrić i Branko Ćopić, ali joj punjeno pile nije uspjelo onako  kako ga je inače spremala pa se „silno nasekirala“. Ja sam je gledala otvorenih usta, ne vjerujući u ono što čujem: „Misliš, ona dva čuvena pisca su bila kod nas??? Ozbiljno???“ “ Jesu, pa rekla sam ti, ali nije to bilo ono o čemu sam htjela da ti pričam, nego to nesrećno punjeno pile koje mi nije uspjelo…“ O, Sveti Tanasilije, kakvo pile, kakvo punjenje pa dvije legende su nam bile u kući a ja slušam o korici koja nije bila hrskava! Međutim, njoj je to bilo sasvim normalno, uobičajeno, tako je živjela sa djedom… Jednom je u nekoj TV emisiji izjavila kako je vatreni navijač Crvene Zvezde i poslije nekoliko dana joj je stigla slika – razglednica svih Zvezdinih igrača, sa kompletiranim potpisima, i to na čelu sa čuvenim Džajom (Draganom Džajićem) 🙂 . Ta slika je stajala u njenoj sobi na stočiću, zajedno sa crno bijelim portretom ubijenog američkog predsjednika, Džona Kenedija, slikom bratanca Džekija kome je cijelog života bezuspješno pisala (a da nikada nije dobila odgovor, nikada nismo saznali zašto…), i zajedno sa grumenom zemlje iz Teksasa ubačenim u neko ukrasno zeleno staklo, koje se na suncu presijavalo kao da ima šljokice, ali ga nikada nisam smjela dirati, kako ne bi palo na pod i razbilo se. Eto, sve to je naša Meri čuvala na istom stočiću, sa još trista čuda različitih, njoj naročito značajnih, takva je ona bila…

Meri je nosila šarene suknje, šarene haljine, šešire… Kompletna njena garderoba je bila u veselim bojama. Drugarica iz Amerike joj je sve slala u paketima, a tu bi se obavezno našla i farba za kosu, i to čitavo pakovanje najkvalitetnije američke marke. Onda bi farbu petkom nosila kod svoje frizerke – gospođe Olge – i ona bi je ofarbala u to čudo teksaške hemijsko-kozmetičarske proizvodnje. Kao sad da je vidim – u kući je to bila normalna braon boja kose, međutim, kad bi izašla na sunčevu svjetlost, života mi mog, prelivala se u neku jarku lila nijansu, nešto što si samo u kutiji flomastera ili tempera mogao inače da pronađeš! Kao da joj je žbun ljubičica iz korijena cvjetao umjesto kose. Moj tata se za glavu hvatao, pitajući je šta to nosi na glavi i kako to ide među ljude, kuku njemu s njom i svima nama zajedno, ali Meri je bila ponosna na svoju smeđe – ljubičica – jorgovan nijansu, pristiglu direktno iz rodne joj i drage Amerike 🙂 .

Meri je svakog oslovljavala sa „gospođo“ i „gospodine“. Ma svakog, bez izuzetka. Sjećam se, jednom smo se vratili odnekud, i pita je tata da li je neko dolazio dok smo bili odsutni, a ona odgovori da je svraćao gospodin Miljan. Čudio se tata koji sad gospodin Miljan, koja je to uvažena osoba, a ono se ispostavilo da je u pitanju u mjestu opšte poznat čovjek, pa skoro beskućnik, koji je redovno dolazio da moli za cigarete ili za koji dinar da ima za piće. I dok su ga svi vrlo često tjerali sa praga od kuće, ne želeći da imaju bilo kakvog posla sa njim, ili mu na brzinu tutnuli u ruku kakav sitniš, samo da ga se otarase što prije, naša Meri bi ga dočekala i ugostila jednako kao da joj je u dnevni boravak ušao lično predsjednik mjesne zajednice, da ne kažem, predsjednik Amerike! Gospodin je bio i poštar i majstor koji je radio oko kuće, gospođa je bila i frizerka i izvjesna Zora koja je dolazila da joj Meri prevede pismo od tetke iz Amerike i gospođa Anka koja je živjela negdje u brdu i od koje smo se mi djeca smrtno plašili, jer je trčala za nama niz potok i tjerala nas sa nekakvim štapom, dok je za njom tapkao čopor napuštenih pasa… Ma nigdje nije bilo više gospode nego tada u Kamenarima, takav nobles se nadaleko nije mogao ni čuti ni vidjeti 🙂 . Takva je naša Meri bila, uvažavala je svakog i svi su je zbog toga i voljeli… A ja se i dan danas toga sjećam, jer je velika vrlina ljude gledati stvarno i iskreno kao ljude, a ne im dodavati i oduzimati na osnovu porijekla, titule ili životnih okolnosti na koje nisu mogli da utiču, a koje su ih u društvu obilježile bez njihove volje.

Meri je otišla istog mjeseca kada je i stigla – u decembru. Bilo je to prije skoro tri decenije, ili eto, po njenoj računici uvijek za godinu manje 🙂 . Ljeta i ljeta su od tada prošla, a ja je se sjećam kao da smo se juče poslednji put vidjele. Obilježila je moj život na jedan predivan, neobičan, samo njoj svojstven način i na tome sam joj beskrajno zahvalna. I ja joj, uvijek kada osvane drugi decembarski dan, u sebi čestitam. Kažem joj – čuješ li me , moja Meri, tamo gore, SREĆAN TI ROĐENDAN!!! Znam, znam, nemoj da brineš, ne računam 1914. možda je malo kasno, ali naučila sam računicu, neću ti dodavati onu godinu nikad više… Evo, da ti se pohvalim, nisam još uvijek dobila INGROPACIJU crijeva, odavno više ne skačem poslije ručka. Ako vidiš Tanasilija, pozdravi ga od mene, reci mu, lijepo ga je bilo upoznati u svoj svojoj originalnosti! Nadam se da ti nisu gore zamjerili što si im crkveni kalendar malo prekrojila. Na kraju krajeva, dobro si to i uradila pa je Tanasilije vodio računa samo o tebi, vazda ti je na usluzi bio, jer ga drugo niko nije tražio… E, da, sad ono zeleno staklo sa grumenom zemlje iz Teksasa stoji na stolu u „šali“, i kad god tamo uđem, stavim ga negdje na svjetlost, znaš kako se lijepo presijava? Ne, ne, pazim dobro, neće se slomiti, ništa ne brini… Lijepo bi bilo, naša Meri, da si mogla još malo da ostaneš, ali znam, nije moglo, valjalo je dalje putovati… Kao onomad brodom iz Amerike, preko Atlantika. Nije bilo lako, znam… Ali tebi je to nekako uvijek išlo za rukom, vidim ja….

Eto, takva je naša Meri bila…. 🙂 🙂 🙂

Džepovi prepuni Ljubavi

Kad je Ljubav bila mala činilo se da joj je sve baš potaman. Ono, nije da i nije bilo, jer kad si mali, zar može nešto da ne štima? Tako su mislili odrasli, ali Ljubav je imala svoje sumnje. Imala je hiljadu pitanja koja su je mučila i na koja je prosto morala da dobije odgovore. Mislila je da neće moći da bude prava Ljubav kad odraste, ako joj se sve ne složi onako kako je ona mislila da treba. I tako je Ljubav stalno nešto zapitkivala. Od jutra do mraka, svakog na kog bi naišla. I svi su joj odgovarali, jedni sa voljom, drugi sa malo manje volje, ali ustvari, nikome nije bilo jasno zašto se mala, blistava Ljubav opterećuje tolikim pitanjima. Zar je stvarno imala potrebe za tim? Ljubav je jednostavno bila Ljubav. Iz nje su neprekidno vrcale srcolike iskrice, zar joj je trebalo više od toga, čudili su se odrasli.

Od svih sa kojima je pričala, Ljubav je najviše volela Život. Bio je star, mudar i baš na svako pitanje je imao odgovor. Ljubav nije znala koliko dugo je Život bio tu, a ni ostali nisu znali da joj kažu. Šuškalo se da je došao toliko davno, da se ni on sam ne seća kada je to bilo.“ Pa logično je“, mislila je Ljubav, „ako se on ne seća, kako bi bilo ko drugi to znao? Ne bi imalo smisla!“. Ono što je ona mogla da zaključi, onako mala, jeste da nikog oko nje ne bi bilo da nije Života. A bilo ih je mnogo sličnih njoj: Sreća, Nada, Vera, Strah, Bol, Tuga, Strepnja. Kako je to Život izveo, još uvek nije imala odgovore ali je jednostavno znala da je u pravu. Jednom je tako Ljubav pitala Život:

– Ko je od nas mlađih prvi nastao? Strah mi je rekao da je to bio on, a da sam ja tek posle došla, da nisam nikome ni bila potrebna dok se ljudi nisu pojavili. Pitala sam Tugu da li je to istina, ali ona se samo mrštila sa očima punim suza. Nije htela ni da priča sa mnom.

Život se osmehne i lagano uhvati srcoliku iskricu koja je uporno oko nje zujala: – Znaš, Strah voli malo da se hvali. A ti ne brini – namigne joj – jer si bila tu mnogo pre njega!

– Stvarno? – iznenadi se Ljubav – kako je to moguće?

– Vidiš, mala Ljubavi – nastavi Život, opet hvatajući tri nove iskrice koje mu nisu dale mira – ništa do sada ne bih mogao stvoriti da nije tvojih srcolikih iskrica. Evo i sad sam nekoliko sačuvao, trebaće mi… – zatim joj se Život približi i najtiše što je mogao šapne – Svakog dana ih sakupljam, a ti to i ne vidiš…

– Zar je stvarno tako? – Ljubav je bila zadivljena i dirnuta – Zar ništa nisi stvorio bez mene? I zar su ti samo moje iskrice dovoljne? I zar Strah i Tuga…

– Polako, mala Ljubavi, polako – prekide je Život – još si mala i ne shvataš koliku snagu samo jedna tvoja blistava iskrica ima. I nema potrebe još uvek sve da znaš, imaćeš vremena za to. Strah je hvalisavac, kažem ti. Takav je. Oduvek je mislio da je najjači, najmoćniji, nepobediv. A nije. Slušaj me dobro šta ću ti reći, mala moja Ljubavi, Strah je moćan dok je sam, onda mu zaista niko ništa ne može. Ali ako mu, onako da ne primeti, ubaciš samo jednu svoju iskricu u džep, videćeš kako se polako topi…A ako dve iskre upleteš u Tuginu kosu, videćeš da i ona ima osmeh. Videćeš i kako joj se suze pretvaraju u zvezde smaragdno zelene boje i kako lepo može da priča. Idem sada, pričaćemo opet, mala moja Ljubavi…

I Život krene dalje, uporno vraćajući u džep svog dugačkog, šarenog kaputa jednu nemirnu, blistavu, srcoliku iskricu. Ljubav ga je posmatrala kako odlazi, razočarana što se razgovor tako brzo završio. Toliko pitanja je još imala ali dobro, bar je saznala nešto, za nju toliko važno i dragoceno. A kad tad će, verovala je Ljubav, saznati sve što je interesuje pa kad odraste postaće prava, pravcata Ljubav i usrećiće celu planetu. I svi će voleti i biti voljeni.

Kako je vreme prolazilo, Život je stvarao sve više. Sa svakom udahnutom dušom njegov šareni kaput je dobijao novu nijansu. Ljubav je sa svakom tom novom nijansom rasla i učila. Mnogo toga je sada već znala. Njene srcolike iskrice su sve više vrcale i bile su sve blistavije. Gde god bi ih ubacila, uplela ili sakrila, one su pravile čudo. Kada ih je delila sa Bolom, njegov pogled bi odmah izgubio onu zlokobnu oštrinu a snažan stisak njegove ruke bi popustio i pretvorio se u nežan dodir. Kada ih je poklanjala Strepnji, ona bi se skroz umirila, razvedrila, a njena braon haljina bi počela da leprša, presijavajući se u predivnim, zlatnim nijansama. Ljubav je čak smogla hrabrosti i pružila pregršt svojih iskrica Smrti. Ruku na srce, nije volela da joj prilazi. Plašio je njen izraz lica, ledeni osmeh, a naročito njen ogrtač od crne, sjajne svile koji se tako lako vijorio, a činilo se da je satkan od najgušće i najteže tkanine na celom svetu. Ipak, kad joj je Ljubav u porub ogrtača utkala šaku srcolikih iskrica, Smrt je iz njegovih džepova oslobodila sve uzete duše i pustila ih da se vrate u srca svojih najmilijih, gde su zauvek ostale sigurne i ušuškane. I, tako je Ljubav dobila odgovore na svojih hiljadu pitanja. Znala je odakle je došla i zašto je tu. Znala je koliko je jaka sama, a kakve je čarolije mogla da pravi kada se udruži sa Srećom, Verom i Nadom. Čak je i Strah poštovao, a Tuga uvažavala.

Danas je Ljubav svuda, samo je treba uočiti. Previše je ona uporna, a Život mudar, da bi vam uskratili moćne, blistave, srcolike iskrice. Zavucite ruke u džepove, sigurno ćete ih naći. Razmrsite kosu, videćete kako svetlucaju. Ja sam ih odavno našla. Moji su džepovi prepuni…