lutke i njihove haljine

• 

U kući preko puta naše, prije onoliko decenija, tačno iza visoke kamene međe, živjela je jedna mala teta Mina. Kažem mala, jer ne postoji bolji način da opišem kako sam je doživljavala onda kada ni sama nisam bila visočija od prosječnog žbuna koralje, iždžikljalog na sve strane iz poveće narandžaste saksije. Pa kako mi je taj razgranati žbun, pretpran hiljadama drečavo crvenih „trubica“, koje sam obožavala, krijući od mame, da pucketam (čitaj – uništavam) između palca i kažiprsta, predstavljao savršeno mjesto za skrivanje, virila sam preko njega svakodnevno ne bih li vidjela tetu Minu, kako se najsporijim koracima na svijetu gega kroz đardin, i poslije ne znam ni sama koliko vremena, konačno stigne iz najudaljenijeg dijela vrta do ulaznih vrata od kuće. U to vrijeme, sa svojih sedam ili osam godina, činilo mi se da je teta Mina najstarija osoba koja je ikada u Boki postojala, pa mi je naprosto čast bila što jedna tako važna ličnost živi odmah pored nas, tu preko prve međe. Moram još da dodam da sam sa svog stražarskog mjesta, od cijele tete Mine uspijevala da vidim samo njenu kratku, plavičasto-sijedu kosu, kako promiče kroz grane limunovog drveta, ili proviruje iznad, meni ne baš najljepše biljke na svijetu, takozvanog tigrastog ljiljana. Mudro sam tada razmišljala da bih mogla sigurno i cijelu glavu do ramena da joj vidim, samo da nije išla onako pogrbljeno, i to s vremenom sve više i više. Zašto li je to radila, pitala sam se u potpunoj nevjerici! Nekoliko puta mi je čak palo na pamet da joj najdobronamjernije predložim da se slobodno ispravi umjesto što se sve više savija unaprijed, i da će joj tako, logično, sve biti mnogo jednostavnije. Ipak, nešto mi, onako maloj, nije dalo da se pred starijom ženom razmećem kojekakvim pametnim savjetima, zbog čega sam naročito bila srećna kada sam dostigla neke godine, i shvatila da na mnoge stvari često ne možeš ni na koji način uticati, već se one dese tačno onako kako ti ih je život namijenio. Zato sam i dalje ćutala, virila iza kosmate, raščupane koralje, i strpljivo čekala momenat kada će teta Mina doći do same ivice međe, dozvati me svojim jedva čujnim glasom, a ja ću se onda trčeći spustiti skalinima koji vode ka ulaznoj kapiji, i preuzeti zamotuljak napravljen od davno pročitanih dnevnih novina. Taj zamotuljak, namijenjen isključivo meni, predstavljao je pravo pravcato blago, eto tako sam ga doživljavala dok sam sa nestrpljenjem otpakivala drugi, pa treći sloj novina, već umorna od stražarske smjene, i prilično načeta osjećajem krivice zbog onoliko ispuckanih „trubica“. Međutim, sav umor bi nestao, a savjest se potpuno preporodila, onog momenta kada bi iz zgužvanih listova poispadali najrazličitiji komadi tkanina, u raznim bojama i oblicima, spremni da u vidu najmodernijih kreacija obuku moje obožavane lutke, i upriliče ih za najelitniju modnu pistu u Kamenarima. Zahvaljivala sam tada i teti Mini, a još više Nebesima što su nju nagradila raskošnim talentom za šivenje, a mene uvijek najmodernijim odijevnim kolekcijama za lutke, na kojima mi je, ma sto posto, i sam Milano, centar mode, tada zavidio. Jer, sigurna sam bila da milanski kreatori od tete Mine nisu nikad ništa dobili, već su ko zna odakle, i ko zna kako, nabavljali ostatke tkanina za svoje kreacije, pa mi ih je zbog tolike muke prosto bilo žao. Pa još ako ni jednu „trubicu“ ne zgnječiše među prstima, kakva li je to tek grehota bila. I koliko sam samo sreće onda ja imala, evo ni sad ne vjerujem.

Prvi put s familijom na sviranje

Juče je Vuki imao svoj prvi interni čas iz gitare. Poklonio se, predstavio, rekao koju kompoziciju svira i pošteno odradio svojih trideset šest nota, koliko je ukupno kompozicija imala. Poslije mi je rekao da je imao neviđenu tremu, da bi me nakon deset minuta pitao šta je uopšte ta trema. Ja mu objasnim i pitam ga kako je onda znao da je ima, ako već nije znao šta znači, a on veli, Helena (drugarica iz klase) mu se žalila kako ima tremu pa mu prosto nije bilo džentlmenski da on kaže da je nema. A i da pojma nema o čemu to ona u stvari priča. I, tako se čitava priča oko internog časa završila.

Za one koji ne znaju, interni čas je obavezan sa svu djecu koja pohađaju muzičku školu, i tu oni predstavljaju publici šta su navježbali, ili eventualno, šta NISU navježbali u predviđenom vremenskom periodu. E sad, PRVI interni čas u životu – to je svakako nešto posebno! Kako za dijete, tako i za njegovu užu i širu familiju. Na taj događaj – prvenac, obično ne dođu samo roditelji, već i roditeljevi roditelji, a nađe se i po koja tetka, baba tetka, strika ujak, ili neka slična krvna linija. I, situacija je sledeća…

Junak priče, savršeno upriličen i očešljan na razdeljak (čiju su crtu dvadeset minuta češljem izvlačili ne bi li nila ravna kao lenjir), izađe pred sva ta razna porodična stabla, i ako ćemo pošteno, završi i prije nego što je počeo, jer, prvaci su prvaci, tek lagano postavljaju temelje svoje blistave solističke karijere, nije baš da će svirati četvorostavačnu sonatu, je l’? Iako, da se razumijemo, familija je čvrsto ubijeđena da bi on i tu sonatu slobodno mogao da prezentuje, s obzirom na enormno bogati izvođački talenat, koji nastavnik nažalost još uvijek nije primjetio…Za vrijeme sviranja svaki predstavnik porodice ima svoju ulogu. Ukoliko su prisutne bake ili tetke, one će obavezno pustiti koju suzu dok njihov mezimac tako milo tambura na sred scene. Da se ne lažemo, plaču one iz dva razloga: prvo, zato što su zbilja dirnute, a drugo, zato što su shvatile da poslije imaju da slušaju još najmanje petnaest istih takvih duša pa ih uhvati panika kako li će to sve izdržati…Otac je zadužen za snimanje i slikanje malog porodičnog Mocarta. A i kako bi drugačije! I onda prvo dok podesi sve kako treba, pa mu ne valja svijetlo, pa nema dovoljno memorije… Pa razmišlja koji paket može da se kupi za dinar, a da uz njega daju „dobru mašinu“, da konačno može normano nešto da snimi! I da ima bolji zvuk, jer ovaj telefon koji ima stvarno…. Op’, op’ op’, završi ovaj moj odavno! Šta li sam ja sve snimio…???

I na kraju, LA MAMMA, iliti mozak cijele operacije. Vrlo skoncentrisano sluša svaki izvedeni ton, prati svaki pokret svog malog genijalca, a usput razmišlja kako će MORATI da kaže nastavnici da mu za sledeći put da nešto teže. Pa nije u redu da takav talenat bude u sijenci! Eto na primjer, ima neka Šubertova nedovršena simfonija, tako nešto… I što je ne bi lijepo ovaj moj dovršio i svirao? Pa dabome! Na kraju krajeva, nije mi jasna ta Šubertova majka, pustiti samo tako da se simfonija ne dovrši. Pih! To se kod mene NEĆE desiti, naravno!I, tako to otprilike izgleda! Dabome, svaka sličnost je slučajna i sve situacije su preuveličane ! A sad me izvinite, idem da nađem nastavnicu, valja napraviti transkripciju one Šubertove simfonije, ide sledeći interni čas…

Dnevnik iz proljećnog karantina – po istinitim događajima (dio 5.)

5. APRIL 2020.

DAN 21.

Dragi dnevniče,

Evo lagano završavamo treću nedelju u karantinu, načinjemo četvrtu, a nekako samouvjereno nam se smiješe peta i šesta, dok sedmu i osmu, daleko bilo, neću ni da računam još uvijek. Elem, na ovaj 21.dan bavila sam se, onako sama sa sobom i iz čiste dosade, razmišljanjima kako ćemo svi mi uopšte da se ponašamo kada se sve ovo jednog dana završi. Kad nam kažu – e, sad je sve konačno gotovo, izvol’te, dragi moji, vratite se normalnom životu! I u tom smislu, nekoliko zanimljivih stvarčica mi je palo na pamet pa ću to, dragi dnevniče, podijeliti ovdje s tobom, uostalom kao i sve drugo što sa tobom nesebično dijelih tokom proteklog nemilog perioda…

1) Prvo što ćemo mi, kao porodica, prosto morati da uradimo, je da odemo u prodavnicu cipela i kupimo djeci skroz novu obuću, jer dosadašnji brojevi više neće dolaziti u obzir. Pritom, da ne bi morali mališani da idu bosi do radnje, a i da ne dobiju žuljeve, na starim cipelama ćemo jednostavno odsjeći vrhove, kako bi prstići na nogama nesmetano ševrludali okolo. Biće to jedan zanimljiv zajednički doživljaj, i još jedna prilika da nešto kao porodica uradimo zajedno, pošto nismo odavno ! Takođe, obavezno ćemo za uspomenu uslikati novodobijene kreacije na nogama, u čemu će dječica uživati, sigurna sam!

2) Kako stručnjaci oduvijek preporučuju, na sve velike promjene čovjek se ipak treba postepeno privikavati, da ne doživi neki veliki šok.

I ja to u potpunosti podržavam! Zato mislim da bi bilo dobro da tokom prvih dužih izlazaka, svi nosimo sa sobom po jedan prozor ili balkonska vrata. Jer, kako smo bili prinuđeni da spoljašnji svijet posmatramo upravo kroz okvire pomenuta dva predmeta, bilo bi za svačiju psihu sigurnije da se korak po korak od njih i odviknemo. Nikako naglo, neće da valja, zapanjiće se ljudi pa će sve unaokolo ići zapanjeni od onolikog prostora, a nemaju ni jedno staklo da ga kvakom bar na kip zatvore! Izuzetno opasna situacija! Naravno, ko želi, može i balkon sa sobom ponijeti, ili kućno dvorište, ili na primjer zavjesu preko prozora (ako želi samo da viri), roletnu, venecijaner, komarnik, ma na šta god se navikao, ovo su samo bila moja dva predloga.

3) Svi mi, prosvetni radnici, kada se konačno vratimo u svoje učionice, toliko ćemo već biti naviknuti na Viber grupe, da će se taj trend, nesumnjivo, i tamo nastaviti! A da ne pričam o komunikaciji između nastavnika i roditelja! Na primjer, dođe majka u školu na Otvorena vrata, u 16:15, ti je kao i svaki učtivi razredni starješina uvedeš u učionicu, i pošalješ joj na Viber jedno DOBAR DAN + LAJK + SMAJLIĆ, da zna da je dobrodošla! Ili ako je roditeljski, zakažeš ga u 18h, sjediš, roditelji ulaze, a na Viber samo iskaču notifikacije: PRIDRUŽIO SE… PRIDRUŽILA SE… PRIDRUŽILA SE… A ti sve pritiskaš ono srce (lajk) i šalješ emotikon u vidu ruke koja maše, što znači DOBAR DAN, DRAGI RODITELJI! I to sve teče bez greške, jer, navikli se svi! Poslije roditeljskog, odeš u zbornicu, tamo sjedi koleginica, a ti joj pošalješ ? na Viber. Pa lijepo pijuckate kafu i dopisujete se preko grupe za teoretsku nastavu . Još pokrenete i temu da li će se u skorije vrijeme organizovati neka obuka za povratak na verbalnu komunikaciju, i ako se planira tako nešto, preko koje Viber grupe će se sve to odvijati…?

4) Prije odlaska u nedeljnu nabavku (sada u normalnim okolnostima), konsultovati nekog stručnjaka da vas uputi kako da se kontrolišete kada u prodavnici naiđete na kvasac. Bilo da je u pitanju suvi kvasac, ili svježi u kockama, reakcija će uvijek biti ista, pošto ga za vrijeme karantina nije bilo ni u tragovima, svi su samo buhtle pravili, svaki božiji dan. Pa kad dođete u prodavnicu i vidite kvasac u onako ogromnim (mada u suštini, sasvim standardnim) količinama, postoji opasnost da vam nešto klikne u glavi i vrati vas u karantinski mod pa krenete na lopate kvasac da ubacujete u korpu, dok vam se u glavi prikazuje izmišljeni kajron na kome crvenim slovima kruži: BUHTLE! PRAVIĆU BUHTLE! SVAKI DAN BUHTLE! SVJEŽE BUHTLE! BUHTLE! I sve tako!

Prilično nezgodna situacija, priznaćete!

Zato je svakako korisno prije kupovine popričati sa nekim. Čak sam ubijeđena da će biti otvorene posebne KVASAC linije sa dobronamjernim uputstvima za potrebe nedeljne nabavke. Besplatne naravno!

Eto, to bi bio neki moj tronedjeljni presjek, odnosno mala lista bezazlenih predviđanja na osnovu svih dosadašnjih doživljaja i događaja.

Voljela bih da do sledećeg sumiranja i predikcije uopšte i ne dođe, ali ako ih ipak bude – proširujem listu, nema mi druge!

Toliko za danas, dragi dnevniče!

Nastavak slijedi sutra!

6. APRIL 2020.

DAN 22.

Dragi dnevniče,

Vjerovao ti meni ili ne, čak i u karantinu postoji velika razlika između vikenda i radnih dana. Dobro, ne što se mene tiče, jer, pregledanje domaćih, tabele, izvještaj, mejlovi, grupe, ovo, ono… Sve je tu i družimo se vrlo predano .

Međutim, kako tokom ta dva dana nema TV nastave od 8h, djeca duže spavaju pa samim tim se i jutarnja kafa može u tišini popiti. Loša strana je što se taman naviknem na dvodnevno blaženstvo, kad eto ti karantinskog ponedeljka u kompletnom svom sjaju, „beči se na mene kao pečena ovca“ (Branko Ćopić) i sa prvim sunčevim zracima čujem kako mi zbori – Majka, spremi se, polećemo, ukrsti okice, ludilo upravo počinje!

I šta ću, poletim, ukrstim okice još prije 8 sati, jer, traže se sveske, olovke, gumice, bojice; kuka se oko rasporeda – ako je engleski, zašto nije svet oko nas, ako je svet oko nas, zašto nije engleski? Je l’ baš mora matematika svaki dan? Kad je bješe biologija, je li danas? Hajde ti danas gledaj časove u dnevnom boravku, ja ću u sobi. Nikad ja ne mogu u sobi da gledam, uvijek si ti tamo! Opet nisam stigla da doručkujem! Neću sad da doručkujem, nisam gladan! I tako dalje, i tako dalje!

Pa ti pij kafu na miru! Probaj, druškane, da izvedeš da ti se ne trese ruka dok vraćaš šoljicu na tanjirić! Pa mene će u Bečku filharmoniju poslije svega ovoga da prime, da im pravim specijalne efekte sa zvukovima na staklu i keramici, ne zvala se ja ovako kako se zovem (mada ni u sopstveno ime više nisam sigurna)!

Eto jutros smo, na primjer, svi zajedno načisto morali da se skandalizujemo, kada je ustanovljeno da između časova iz srpskog i matematike (za prvi razred) nije bilo uobičajene pauze sa nekom dječijom emisijom ili pjesmicama! To je zaista bio skandal prve vrste, moram priznati. Te, šta je ovo? Te, kako je ovo moguće? Te, ko nam je ukinuo emisije? Te, kako ću ja OVAKO DIREKTNO da pređem sa jednog predmeta na drugi? Zamalo ne krenusmo da pišemo tužbu i šiljemo direktno u Strazbur, sa vrlo jasnim zahtjevom da što prije presude u korist malog TV odmora koji je dana karantinskog tog i tog NEOPRAVDANO izostavljen! Nego krenu ona blažena učiteljica odmah da diktira zadatak (nek je Nebesa za to nagrade trinaestom platom ), pa se na čitav nemio događaj i tužbu brzo zaboravilo.

U suštini, nije ni loše kad ti dan odmah ovako uzbudljivo počne, jer se dobro rastreseš i rastrojiš još od rane zore! Poslije više ni ne obraćaš pažnju, svega mi! Ma ne primjećuješ! Na primjer, kada smo poslije TV nastave (i pauze, naravno) krenuli da se snimamo za čas klavira, ja uopšte nisam ni konstatovala kako mi igra desno oko, sve nekako čudno trepće samo od sebe svaki put kad čujem: čekaj, ne snimaj, preblizu sam klavira! Pauziraj, pogrešan prst! Kaži kad da krenem! Je li sad? Je li sad? A sad? Preblizu si mi sa telefonom! Dišeš mi u kosu! Ovaj klavir ne može piano da svira! Vise mi noge! ‘Ajde što meni oko trepće, nego i telefon pao u depresiju, veli, vraćaj me u fabriku, ženo božija, vraćaj me leba ti, da mi ovu kameru skinu, ne mogu više da živim sa ovim kreni-stani! Ne mogu neizvjesnost da podnesem, krhak sam ti beskrajno!

Samo što „izađoh iz studija“, eto starijeg djeteta, pokazuje mi obavještenje iz tehničkog – treba da naprave korpu za uskršnja jaja ili ram za slike! Da nađemo šemu na internetu, materijal izaberemo, nacrtamo kompletnu pripremu i izradu i obračunamo trošak! Dobro, sinak, kažem starijem detetu (ne primjećujući da mi i drugo oko igra, pa sad oba trepću u nekakvim sinkopama!), ništa ti ne brini. Napravićemo prvo ram! Onda ćemo napraviti i korpu za uskršnja jaja pa ćemo je metnuti u ram, biće kao neka umjetnička slika. Ma šta slika, instalacija će da bude! Kad je bal, nek je bal! Šta oni meni tu pišu ili jedno, ili drugo – pravimo sve!

Vidiš, dragi dnevniče, kolika je razlika između karantinskog vikenda i radne nedelje? A ne bi mi vjerovao da ti nisam napisala! Sad me oprosti, idem da skidam šemu sa interneta za ogradu od kovanog gvožđa. Bliži se novi čas tehničkog pa da spremni budemo, za svaki slučaj!

Toliko za danas, dragi dnevniče!

Nastavak slijedi sutra!

7. APRIL 2020.

DAN 23.

Dragi dnevniče,

Od današnjih dnevnih događaja u našem karantinskom mikro svijetu, na sedmom spratu zgrade, na vrhu Stojčinog brda u Mirijevu, izdvojila bih nekoliko simpatičnih mikro momenata, hoću reći sitnica. A kako nas život u izolaciji prvenstveno uči da se sitnicama veselimo i prigrlimo ih sa neskrivenom radošću, tako se i sama trudim da ih što više u toku jednog dana primjetim i pohranim u svoju malu pisanu kolekciju. A i, brate mili, ako se u ovim uslovima budem nadala nekom spektakularnom i nesvakidašnjem događaju, koji će me onako do srži iznenaditi, oduševiti i oboriti sa nogu, onda mogu samo da sjedim i čekam. I da budem strpljiva. Mnooooogo, mnogo strpljiva. Mislim, baš onako strpljiva! Sve dok ne izgubim i strpljenje, a i svaku nadu!Zato – sitnice, mili moji, sitnice život čine!

Na primjer, baš mi je simpatično bilo kad su djeca jutros poslije TV nastave obukla dukserice, pozdravila se sa mnom i rekla mi kako idu malo na balkon. Pa ako mogu da im kažem kad da se vrate unutra, da ne zakasne na ručak! Iskreno, prvo što mi je palo na pamet, bilo je da ih pitam na koji balkon su oni to krenuli, je li u Zemun ili u Barajevo možda, kad me pitaju koliko da ostanu! A pritom ja na metar od njih, samo sa unutrašnje strane stakla rabotam na kompjuteru (pošto sam, kako rekoh jednoj koleginici prije koji dan, odlučila da se u ovoj visokoj tehnologiji toliko usavršim, da ću sama naučiti kako da se učenicima hologramski prikazujem )! Ipak, nisam im htjela kvariti zabavu pa rekoh odlučno da budu napolju toliko i toliko, i da slučajno ne kasne, jer ne mogu ja da idem po balkonu i tražim ih gdje su (a balkon dva sa dva!). Još će im se i ručak ohladiti, a to ne dolazi u obzir!

Dok su dječica uživala u dnevnoj dozi balkonisanja, ja sam završila sve svoje fantastične kompjuterske podvige i krenula da spremam ručak. To još nisam uspjela virtuelno da upriličim, ali polako. Ima vremena dovoljno.

Još jedna sitnica koju sam tada primjetila, a koja mi je takođe bila baš onako simpatična, jeste da sam uzela činiju krompira da oljuštim i istovremeno pustila na JuTjubu Bahove koncerte za klavir, da slušam. I sad, iako krompir i Bah veze s mozgom jedan s drugim nemaju, kao ni ljuštilica za krompir i klavirski koncerti, polifonija i musaka ili sekvence i pavlaka za preko musake, nekako mi je čitav taj spoj bio skroz originalan! Neočekivan, ali potpuno poseban. Gotovo da sam već u glavi vidjela naziv Vilerovog goblena – MUSAKA I POLIFONE NIJANSE! Ili možda Vermerove slike (slikane u njegovom stilu, obavezno pored prozora) – VREDNA KUVARICA LJUŠTI KROMPIR I SLUŠA PIKARDIJSKU TERCU!

Zar to nije nesvakidašnji, niđe-veze spoj? Onako baš karantinski, sveden na četiri zida pa kad već čovjek može više stvari da spoji, zašto to ne bi i uradio? Ja sam uspjela tri zadatka istovremeno da odradim – spremim ručak, odlučim koji stav da iskoristim za analizu sekvence u sledećem domaćem zadatku za maturante, i na kraju krajeva, da uživam u koncertima ! Pogotovo u onom u d-mollu! Dakle – 3 u 1!

Da nije karantina, vjerovatno bih sve te radnje odvojeno obavila: u školi pronašla primjere za domaći, kod kuće spremila ručak, a kad sve obaveze završim skuvala kafu, sjela da slušam koncerte i istražujem koja su najbolja izvođenja.

Ovako – jednom rukom sjeckam krompir, drugom dirigujem melodijskim linijama, stvarajući na taj način jedan poseban i sasvim novi vid prave karantinske polifonije.

Šta kažeš na to Johane Baše, iliti po naški Jovane Potočiću (Bah = potok)? Zar nije nadasve simpatično?

I tako… To bi bile neke naše današnje sitnice. Djeca su na vrijeme došla sa balkona, tako da ću ih i sutra tamo pustiti. Zatim su ručali, a ja sam im u vidu sekvence sipala musaku na tanjir, transponujući po parče iz tepsije na visinu njihovih tanjira. Takođe sam ih zamolila da pričaju u komplementarnom ritmu – dok jedno govori, drugo miruje, i obrnuto. Dakle, da se nadopunjuju. A ja ću svakako imati utisak kako priča uopšte ne prestaje sve do samog kraja. Ako ga uopšte bude dok ne odemo na spavanje…

Toliko za danas, dragi dnevniče!

Nastavak slijedi sutra!

8. APRIL 2020.

DAN 24.

Dragi dnevniče,

Ima ona naša stara izreka, kaže – KO SE ZADNJI SMEJE, NAJSLAĐE SE SMEJE!

Iako sam se nebrojeno puta do sada uvjerila da je to živa istina, nikako da se dozovem pameti i smijem se recimo prva, ili druga ako nas je troje, ili treća ako nas je petoro. Ne, ja ostanem poslednja da se kikoćem, iako mi Kosmos već decenijama poručuje kako će neko ipak preuzeti tu štafetu od mene i smijati se još četiri puta većim grohotom, sve onako upirući prstom u mene i pitajući se hoću li, zaboga, ikada naučiti?

Međutim, nikako mi se jutros nije dalo da se prestanem smijati, iako sam bar tri puta bila opomenuta od strane mlađeg djeteta da malo smirim doživljaje i ponašam se u skladu sa situacijom. Naime, radilo se o tome da je na TV srpskom nastavna jedinica bila vezana za zagonetke. I onda učiteljica pročita zagonetku, a djeca sa ove strane ekrana treba da je odgonetnu. Sve je išlo glatko i prilično zabavno dok nije došao na red primjer koji je pomoću svih mogućih načina upućivao na konačno rješenje – PČELA. Iz nekog nepoznatog razloga, mlađe dijete je protumačilo da je odgovor ORAH!

Prasnusmo obje u smijeh kad je učiteljica objavila tačan odgovor, a ja pitam dijete odakle joj ORAH uopšte pade na pamet? Kakav ORAH, kad se jasno spominju krila, med, žaoka! Još je samo falilo da se učiteljica maskirala u pčelu, i ne bi moglo jasnije da bude!

Kaže dijete, ne zna, tako joj se učinilo, ali u svakom slučaju sad vidi da je pogriješila. Malo se nasmijala cijelom događajčiću i to je bilo to. Čas je tekao dalje i valjalo je nove zagonetke rješavati.

U nekom paralelnom svijetu, to bi bila najnormalnija reakcija ne samo mlađeg djeteta, već i moja, je l’? Mislim, desila se šala mala, hahahahihihi i gotovo !

Ipak, kako ja nisam bila u tom paralelnom svijetu, već u ovom karantinskom – jednom jedinom kojeg trenutno imam na raspolaganju – uhvatio me takav smijeh zbog ORAHA (), da lijepo nisam mogla da se zaustavim, već sam sasvim bezobzirno nastavila da ometam čas, smijući se KAO LUDA NA BRAŠNO!

Na kraju je mlađe dijete izjavilo kako joj nije baš najjasnije kako radim u školi, i da joj je žao mojih đaka za koje je sigurna da hoće nešto da nauče, a zna da im ja ne dam jer crkavam od smijeha bez ikakve potrebe. I još je dodala kako toga kod nje u školi nema, i kako njena učiteljica ne radi takve stvari već se ponaša kako treba. Šta ću, primirih nekako svoje nedolično ponašanje, i sama se pitajući šta mi se sa centrom za smijeh desilo, kako se uspio tako poremetiti? Utješila sam se pravdajući svaku svoju neobičnu pojavu izolacijom i totalno izvrnutim načinom života, koji nas je sve u poslednjih mjesec dana zadesio. Pa kako ga ko prihvati i snađe se u njemu! Onda se još jednom utješih, govoreći sebi kako će i to sve brzo proći i kako će za koji dan sve nekako krenuti nabolje. Eto, možda baš za ovaj prvi vikend što dolazi, budemo mogli bar sat vremena prošetati parkom, ili otići malo do rijeke, na svjež vazduh!

Ma samo što sam to pomislila, kad – PUF! – eto ti vijesti da nema mrdanja ni u petak popodne, a kamoli za vikend! Plus što mi je frižider poluprazan, a zamrzivač svega jednu četvrtinu popunjen! A prodavnice rade do 15h! I na sve to muž radi do 15:30, tako da sama mogu da dovučem eventualno koju kesu iz nabavke ! I sve to zbog onog ORAHA jutros, je l’ vidite vi to?

Tačno kao da sam čula Univerzum kako se zadovoljno kikoće negdje odozgo i veli: a smiješan ti je ORAH, je li? Pola sata ti je smiješan nekakav Orah, a siroto dijete ne može da uči i obrazuje se? E pa sad ću i ja svom ORAHU da se smijem, ček’, ček’! Sad ćeš ti da vidiš čija muter švarcen vulen štriken

I PUF!!!

Eto me za sekund u novoj izolaciji u okviru već postojeće izolacije pa mi više ništa nije smiješno! Taman da mi kesu sa kilo ORAJA stave ispred nosa, ne bih glasa pustila (nadam se )! Ma kakvi! Za lješnike već nisam sigurna , ali sa orasima sam raskrstila, bar dok sve ovo ne prođe. Što je sigurno – sigurno je!

Toliko za danas, dragi dnevniče!

Nastavak slijedi sutra!

9. APRIL 2020.

DAN 25.

Dragi dnevniče,

Danas sam, kao i sva tri četvrtka unazad, najviše vremena provela u šetnji pored rijeke, a poslije sam otišla na splav-kafić da popijem kafu i uživam na suncu . Šalim se naravno, jer sve do ručka (pa i kasnije) sjedjela sam ispred kompjutera, nego sam htjela onako da napišem čisto da vidim kako takav jedan događaj izgleda ! Makar i u pisanoj formi! Podsjetila sam sama sebe na one ljude, koji drže strogu dijetu pa stave ispred sebe pljeskavicu sa svim prilozima i kiselu jabuku. Onda pljeskavicu svako malo pomirišu, da ih želja mine, a odistinski jedu jabuku. E, tako i ja! Gledam ovaj divan dan napolju (moja pljeskavica), vidim sebe kako lelujam međ’ drvećem i cvijećem, da me želja mine, a u stvari pretražujem Internet (kisela jabuka), ispravljam domaće zadatke i sa sastavljam nove!

Za to vrijeme mlađe dijete odgovara na jedno od pitanja za domaći – zašto je važno da razvijamo maštu? Da se spasimo u ovakvim situacijama, mislim se ja, miješajući i dalje u mislima kašičicom šećer u kafi, na suncu, na splavu pored rijeke…

Inače, osim raznoraznih maštarija koje mi redovno okupiraju mozak kad god nešto važno radim, ja imam običaj i da napravim više pauza u tom poslu, jer nisam tip koji može kao Tutankamon nepomično da sjedi tri hiljade sati i radi skoncentrisano jednu te istu stvar. Ne bogami, ja moram pedeset puta da ustanem, skuvam uvijek po još jednu kafu, provirim svako malo kroz balkonska vrata, „prošetam“ po društvenim mrežama da vidim šta se novo desilo (međutim, odmah ih sve napustim , jer prva tri naslova koja pročitam budu otprilike: STRUČNJACI KAŽU, STIŽE JOŠ GORA PANDEMIJA SLEDEĆE GODINE! MRAČNE PROGNOZE ZA JESEN – GRABIĆEMO SE ZA HRANU I VODU! SVI ĆEMO DA UMREMO! ). Onda se opet vratim zadacima i lekcijama, nađem neku lijepu muziku da slušam i u stvari mi uopšte ne bude loše.

Danas, dok sam tako pravila predah u radu, naišla sam na jednoj stranici (koju inače pratim, a tiče se klasične muzike) na fotografiju koju sam postavila ispod ovog pisanija . I, preporučuju u tekstu na toj stranici da se opustimo, skuvamo sebi topli napitak (sa slike) i posvetimo se proučavanju, sviranju, slušanju omiljenih partitura (sa slike ). Vele, a ja sam u potpunosti i saglasna sa tim, prijaće nam u ovim nesvakidašnjim uslovima.

Međutim, krenem iz sebi sasvim nepoznatih razloga detaljno da proučavam kompletnu fotografiju, i kad sam sve primjetila i sumirala, zaključila sam da bih ja potpuno živce izgubila, trudeći se da oživim idilu sa slike. Bih, sto posto, morali bi me satima smirivati moji najdraži, a ne da se još i opustim!

Kao prvo, nemam šolju na note, bar ne takvog oblika! A ne mogu da ubacim onu sa crvenom sovom ili ljubičastim cvjetovima, to mi više nekako ide uz sastav o proljeću, a nikako uz ovu plemenitu granu umjetnosti.

Kao drugo, potrošila sam sav šlag još prije neki dan na onaj famozni sladoled u kalupima koji neizostavno moradoh napraviti, da me čudo od mlađeg djeteta ne snađe. A i da mi je ostao koji gram za umutiti, kako da ga ovako ukrasno zavrtim i metnem preko kafe? Doduše, imam odgovarajući nastavak za šlag, ali nemam poslastičarsku kesu, odavno se istrošila od korišćenja. Što znači da bih morala da uzmem običnu kesu za zamrzivač, odsiječem ćošak, stavim nastavak za šlag i onda upriličim ornament na vr’ kafe. S tim što sam poslednju takvu kesu upotrebila prošle nedelje pa sad ni nju nemam! A ove biorazgradive bi mi sve prste isjekle! I šolju bi polomile koliko su tvrde, uopšte mi nije jasno kad i kako se one to razgrađuju?

Treće, sve i da spremim napitak kao sa slike, ne postoji teoretska šansa da pola šolje U STARTU ne bih prosula po svim notama ispod! Dakle, prvo bi se razlijepio s mukom napravljeni ukras od šlaga, a onda bi za njim krenula i kafa da teče, garantovano! I sve to pravo na nove novcate partiture! Pa ko uspije da ih spasi i počisti sve ono što se prosulo, priznanje da mu odam istog momenta!

Četvrto, vidim da su pokušali da me zavaraju sa MESEČEVOM sonatom na samom vrhu gomile. Kao, lagane partiture, lako se čita, prija za slušanje, još lakše analizira… A šta je ovo ispod, rođaci? A? Kakvi su ono pasaži, akordi, alteracije, čuda neka? A vidi kako sakriše ovaj primjer skroz lijevo, tobože ispod šolje da se ne vidi, a ono sve neke trideset dvojke, da te Bog sačuva! I još zamisli, prospem slučajno i preko toga kafu pa ne vidim ništa, ovu MESEČEVU bar napamet znam…

I ‘ajde se ti onda, prijatelju, opusti uz sve ovo! Sve kao neka prvoklasna idila, romantika i relaksacija, a ono te trista čuda u sekundi snađe, dobiješ tikove umjesto smirenost! Zato ništa i ne vjerujem ni jednom mediju, samo se trikovima služe da zavaraju ovaj jadni narod. Radije ću sama da zamišljam sunce, rijeku, splav, kafu i drveće, a ne da se nerviram oko nekakve tamo kese za zamrzivač koju zaboravih da kupim pa ne mogu ni šlag da zavrtim…

Toliko za ovaj put, dragi dnevniče!

Nastavak slijedi sutra!

Dnevnik iz proljećnog karantina – po istinitim događajima (dio 3.)

26. MART 2020.

DAN 11.

Dragi dnevniče,

Osvanuo je još jedan totalno antiproljećni dan, bez ikakvih naznaka da će se možda ukazati i najmanji komadić sunca, čisto da se uvjerimo da i ono nije, nedajbože, u kakvom karantinu. Prilično mrzovoljno sam otvorila vrata od balkona da provirim napolje i uhvatim malo svježeg vazduha, međutim, sva mrzovolja me prošla (tačnije, nisam imala više kad o njoj ni da mislim) kad je odjednom, niotkuda, grunuo tako jak nalet vjetra, da mi prosto nije bilo jasno kako u trenutku ne odletjeh tačno u Meri Popins stilu, nemajući pritom vremena ni da kišobran dohvatim i otvorim. Prilično šokirano se vratih u stan, pipajući da li mi je kosa još uvijek na glavi i zaključujući da mi je sva ona količina vazduha, kojeg sam tako proljećno optimistički htjela da se nadišem, odjednom bila nagurana u nos i pluća. Ma za tri sekunde pod naletom vjetra udahnuh sve ono što sam planirala da rasporedim na pet minuta, koliko sam htjela provesti na balkonu pa sam, čini mi se, sve do ručka izduvavala onaj višak kiseonika, kao balon kad mu odvežeš čvor, i pustiš ga da leti po kući dok sasvim ne splasne. Hvala nebesima pa nisam i ja udarala o zidove tamo amo, dok djeca radosno kliču i trče za mnom. Tako detaljno razbuđena, i mozga bistrog ne samo za ovo jutro, nego i za još petnaest dana unaprijed, krenuh sa svojim uobičajenim dnevnim obavezama. Sve je počelo ubjeđivanjem sa mlađim detetom kako je ipak neophodno da na TV srpskom pažljivo sluša rečenice o proljeću, i kad TV učiteljica kaže da pogledaju napolje i kažu šta od proljećnih divota tamo vide, da potvrdi kako ipak ima nečega od svih tih divnih, zelenih, veselih, rascvjetalih stvari. Pa i ako TRENUTNO nema, neka ZAMISLI u svojoj glavi, neka PUSTI mašti na volju (jer ako danas nema, ne znači da sutra neće biti ), i konačno, nakon pola sata rasprave – NEKA OLABAVI MALO! IMA PROLJEĆA! IMA! IMAAA!! Jedva nekako nađosmo kakav takav kompromis, naravno uz komentar kako ja tu pričam o proljeću, a zamalo me nije vjetar odnio dolje do malog Maxija. Progunđah u sebi kako bih, leteći ka Maxiju nošena teškom vjetrometinom, imala makar malo mira, a ne da se od rane zore po kući nadgornjavam i istjerujem pravdu na vidjelo, sve zbog nekakvih visibaba, tratinčica i velikog zlatnog sunca koje veselo sija, ali ga ipak nema! Poslije ručka, pristupilo se u našem skromnom domu pravljenju kutijice za papire i olovke od šperploče. Sve to radilo se prema tehničkom crtežu koji je prije par dana u svesci upriličilo moje starije dijete. Naravno, najveći izazov je predstavljalo testerisanje šperploče sa milimetarski tankim testericama pričvršćenim za ogromni polulučni držač, za koji mi nikad nije bilo jasno kako mu se uopšte uspješno održava ravnoteža. Iz ličnog iskustva kad sam, kao učenica šestog razreda osnovne škole, bjesomučno strugala po mučenom komadu šperploče (ne bih li dobila bilo kakav oblik, a kamoli auto koje sam planirala da napravim), nikad nisam mogla ravno da držim cijelu onu skalameriju od alata! I ne samo što je testerica stalno pucala i letjela na sve strane, nego je onaj držač kao na struju letio lijevo desno lupajući me te po spoljašnjoj, te po unutrašnjoj strani lakta! Bogami, bolje da su mi tražili auto da zavarim, sigurno bih se lakše snašla, a možda bih otvorila i radionicu za zavarivanje kao dodatak muzičkoj školi, nikad se ne zna, pazi šta ti kažem, dnevniče! Slobodno mogu da kažem da se istorija kod nas danas u velikoj mjeri ponovila, mada u svojoj varijanti, jer ova testera koji smo kupili starijem detetu za tehničko, jedva da je mogla nešto da siječe. Kao da je anemična, božemeprosti, kao da trunčice skoposti nema da obavi ono za šta je namijenjena! Starije dijete turpija li turpija, struže li struže, djelje li djelje, svo se zajapurilo, a u onoj testeri ni kapi života! Ni daha volje da se sukobi sa bilo kojim komadićem šperploče! Htjedoh prokomentarisati kako joj sigurno fali gvožđa pa da je malo kroz cveklu provučemo, međutim, suzdržah se, jer je atmosfera prilično već postala usijana, a valjalo je domaći završavati. Ipak, poslije par sati, kao i povremene asistencije drugog roditelja (skroz vičnom ovom poslu, na svu sreću) dobili smo kao krajnji rezultat prilično lijepu kutijicu za olovke i papiriće. Još kad joj udariše poslednji glanc, u vidu različitih, jarkih boja, zamalo ne predložih da se bacimo u biznis i pravimo kutijice za prodaju u ovim kriznim vremenima, s tim što ću ja radije tupim nožem guliti po šperploči, nego što ću se sa onim testerama obračunavati. Pa kako ko hoće, ja sam svoje odtesterisala davnijeh dana, i ne mislim se više na tu rabotu vraćati! Eto, dragi dnevniče, to su bili današnji događaji iz našeg karantina!

27. MART 2020.

DAN 12.

Dragi dnevniče,

Danas sam od svoje sestre (od strica) iz Boke dobila recept za neke baš fine keksiće, i rekla sam sebi kako ću ih u najskorije vrijeme napraviti. Kao i sočnu varijantu baklave sa lješnicima i čokoladom. I divne, hrskave hlepčiće u koje ne ide kvasac već prašak za pecivo. A može i zanimljiva salata sa tunjevinom, mariniranim šampinjonima i kukuruzom šećercem, što da ne! Ili pak pečeni krompir zasiječen po širini na nekoliko djelova i filovan šunkom i čarobno topivim sirom pa sve to ušuškano aluminijumskom folijom, i metnuto u vruću rernu da se prožmu i ukrste svi mirisi i ukusi. Pa se onda stvori krckava zlatna korica, a tebi se istovremeno srce topi i rasteže od miline praveći savršenu polifoniju sa onim sirom u „džepovima“ od krompira .Eto, tako ja razmišljam otkad sam u prinudnom karantinu , i sve zanimljive recepte koje na internetu vidim slučajno ili namjerno (a svi su mi nekim čudom zanimljivi, mo’š misliti), vrijedno pohranjujem u folder upriličen specijalno za tu kategoriju. I kako dani prolaze, to je taj folder sve puniji i puniji, maltene pred eksplodiranjem. Tačno vidim kako će u jednom momentu sklopiti svoje malene onlajn ručice i reći mi drhtavim, plačnim glasom visokih frekvencija: „Nemoj, sestro, više, k’o boga te molim, eno ti tableta, otvori u njemu neki folder, ne bilo ti zapovijeđeno, ja sam počeo da bagujem već kod onog Zabajonea sa malinama i muškatnim oraščićem!“ Analizirajući novonastalu situaciju, uporedo sa neumornim prikupljanjem recepata iz svih krajeva svijeta i perioda (zavirujući čak i u udžbenik iz istorije mog starijeg djeteta, ne bih li pronašla možda neko uputstvo za spremanje kompota od drenjina iz vremena drevne Mesopotamije), a povezujući sve to sa svakodnevnim obavezama prosvetara, majke, žene i domaćice (isključivo u četiri ista zida, i sa vazda istom porodicom), došla sam do sledećih zaključaka:

1) interesovanje za domaće kolače, torte, slatke pite, štrudle, peciva i keksiće, umnogome zavisi od broja tabela koje na nedeljnom nivou imam za zadatak popuniti. Primjera radi, ukoliko je u toku upisivanje nedeljnog operativnog plana u zajedničku tabelu (što nije neka naročita komplikacija), onda bi mi baš prijali neki lagani, vazdušasti keksići, možda od kakvog prhkog tijesta zamiješenog sa maslacem, a kad se ispeče, uvaljanog u prah šećer i cimet. Međutim, ako unosim časove u elektronski dnevnik pa stalno griješim oko termina, rubrika, učionica, ovoga, onoga, e onda bi mi, brate mili, tako lijepo legla jedna tura buhtli – može sa kremom, a može i sa džemom – zavisi šta će mi pomoći da uspješnije časove virtuelno upišem!

2) Potreba za hladnim, kremastim poslasticama, kao što su sladoled, ledene kocke, krempite, Princes krofne, profiterole, čokoladni mus i puding, javlja se najčešće prilikom ubjeđivanja sa djecom čiji je red da se pospremi soba, kada će uraditi domaći, i zašto se piše takvim hijeroglifima jedan rad koji treba prezentovati nastavniku u Google učionici. I dabome, pošto mi se u tim momentima obično usija glava i pregori mozak, dok sa svojom zlatnom dječicom sve ne izvedem na čistac, logično je da mi je u takvoj jednoj krizi potrebno nešto hladno da se sporna temperatura dovede u normalu. Baš sam prije neki dan guglala da vidim pomažu li obloge na čelu od čokoladne ganache kreme, međutim, istraživanja u vezi toga još uvijek nisu donijela nikakav zaključak, nažalost.

3) Slane grickalice, kupovne i domaće, dolaze u obzir onda kada opušteno sjednem da gledam neki film ili seriju, čitam knjigu ili kakav relaksirajući časopis, što se u dosadašnjih dvanaest dana karantina desilo nikad, te se ne mogu pohvaliti nekim većim interesovanjem za ovu vrstu namirnica. 4) Slana peciva, pite, bureke, pice, kupus kifle i tome slično, obično dobijem inspiraciju da pravim onda kada me čeka usisavanje, brisanje prašine, pranje, širenje, slaganje i peglanje veša, pranje prozora, trešenje tepiha, a sve to poslije popunjavanja tabela, upisivanja časova, priprema lekcija za moje učenike, sakupljanja informacija za starije i mlađe dijete, koji su takođe nečiji učenici, pripremanja ručka i ostalih obaveznih obroka za voljenu porodicu!E, onda tražim najkomplikovanije tijesto, ono koje nadolazi sedam puta, u sedam posuda, i sedam se puta mijesi, sedam dana po punom mjesecu, sve dok se ne pojavi sedam balona veličine šake, koji govore da je tijesto spremno za pečenje ukupno četrnaest plehova kiflica, sa sedam različitih punjenja. Jer, ko će stići još i da usisava, pegla, pere i čisti, kad mora obaviti jedan tako komplikovan proces, zar ne? 5) Egzotična pikantna jela neobičnih sastojaka, japanski suši, osobuko sa dimljenim mesom mangulice, punjene tibetanske gljive, marinirana krilca prepelica sa Sardinije, bjeloruske slatko slane pohovane delicije – sve to krenem da istražujem, zapisujem i planiram da pravim poslije kakvog dubokoumnog i visokomislećeg razgovora sa mojom boljom polovinom. Jer, biti u braku sa drugom polovinom svoje duše, i čovjekom svog života, vrlo često znači naslušati se toliko interesantnih i nezamislivih ideja i rečenica, da ti prosto kao odmor za mozak dođe detaljno proučavanje recepta za Krokenbuš – rusku poslasticu u obliku piramide od pola metra, složenu od malih kuglica od tijesta punjenih kremom, a prekrivenih od vrha do dna šećernom zavijesom, čije se karamelizovane niti razdvajaju isključivo na toj i toj temperaturi! Poslije toga sve možeš nekako strpljivo saslušati i napraviti očekivani bračni kompromis. Naravno, ne mora to biti Krokenbuš, to je samo primjer kojeg se u momentu sjetih. Mogu to biti i jela domorodačkih plemena iz najzabačenijeg dijela Amazonije, supe od algi i srebrnih ribica iz daleke Kine, ma šta god! I da, važno je da se čita na originalnom jeziku, onda je bračna idila sto posto zagarantovana! Eto, to bi bila jedna moja mala studija o hrani u vanrednim, karantinskim uslovima ! Nekako, kada se sve sabere i oduzme, bolje bi po sve nas bilo da se sa izolacijom što prije završi. Prvo i najvažnije, zbog zdravlja, a drugo, da se ne kotrljamo po ulici, čekajući nizbrdicu kako bi što prije stigli do cilja. Dakle, kako god okreneš, sve je zbog zdravlja! A kako se vi družite sa hranom u karantinu, mili moji? Imate li neke foldere možda? Toliko za danas, dragi dnevniče!Nastavak slijedi sutra!

28. MART 2020.

DAN 13.

Dragi dnevniče,

Danas baš nešto razmišljam, bio čovjek u karantinu ili ne, neminovno je da ga toku dana preplavi više različitih emocija. Logično, određena situacija u kojoj se u nekom trenutku nađe izazvaće i određenu emociju. Sad, pitanje je ko na koji način šta doživljava i kako se sa time nosi. Ono što ja mogu definitivno da potvrdim je da biti većinu vremena zatvoren u ista četiri zida, podiže bilo koju doživljenu emociju na mnogo viši nivo. Evo kako je to kod mene, na primjer, danas izgledalo, i kakva su me sve osjećanja u prethodnih par sati spopala …

6:00 – 6:15 – – po ko zna koji put me probudilo sunce upekavši pravo u moje oko. Volim sunce, ali ne volim da mi sprži ni jedno oko. Ne volim ni što se nikad ne sjetim spustiti roletnu prije nego što legnem.

6:30 – – prva jutarnja kafa, djeca još spavaju, mir i tišina. Sunce mi sada prija pa makar me grijalo i kroz prozor.

8:00 – – ustaju djeca, jedno za drugim. Spremi doručak, je ‘l ima danas nastave, ja ću prva za kompjuter, ne guraj me, to je moje ćebe a ti si ga sinoć uzela, pojeo si sav krem… Dakle, lagano se sve obće naglavačke, međutim, još sam pod utiskom prijatne jutarnje kafe.

10:00 – – „prelistavam“ Google učionicu, domaće zadatke sa zadatim rokovima prepisujem na papiriće. Svako od nas ima svoju boju papirića. Sve kačim „bockalicama“ na plutanu tablu, tačno po danu, datumu i imenu.

10:10 – – detaljnije obratim pažnju na domaći iz tehničkog, za starije dijete. Piše, treba da napravi platnenu zaštitnu masku. Da skine sa interneta kroj, pripremi materijal, a da majka pomogne u šivenju. Majka zna dosta toga da uradi, ali nikada nije znala kršteno da šije. Majka će pomoći svom starijem djetetu da sašije šlogiranu zaštitnu masku, a dijete će je se pismenim putem preko Burde odreći, kad dobije komentar od nastavnice tehničkog.

11:00 – – muž ide u jednu baš dobru pekaru u kraju da kupi hleb. Pita me koliko da uzme, ja mu kažem 3kg, smatrajući da su to tri standardne vekne, koje u ostalim prodavnicama kupujemo pa da imamo i za sutra. Još ga zamolim da kaže radnicima u pekari da isjeku hleb, jer imaju mašinu koja to za čas obavi. Međutim, hleb u prodavnicama već odavno ne teži 1kg (već i duplo manje), tako da je moj muž kući donio 4 krcate kese siječenog hleba, pitajući me ko će sve to pojesti i u kom sam uopšte filmu sa hlebom od jutros.

12:00 – – sjedam za kompjuter da pošaljem svojim srednjoškolcima neke linkove za analizu koju treba da preslušaju i urade. Onda umjesto u njihovu grupu, pošaljem sve to u Legend online radnju (par minuta prije slanja mi je od njih stigla poruka na Viber o sniženju u svim radnjama, i da svi članovi kluba mogu naručiti nešto od asortimana sa toliko i toliko popusta). Nisu mi ništa odgovorili. Možda su mislili da nemam para, i da hoću da im predložim trampu – ja njima analizu trodjelne pjesme, a oni meni ‘aljinu. Mudro su me „iskulirali“.

13:00 – – stavim jedan brzi ručak da se skuva i dobijem fantastičnu ideju () da džak brašna (domaćeg, koje nam već godinama donosi deda sa sela, da ne bude kako imam vezu u Maxiju dok kriza traje ) prespem i rasporedim po malim plastičnim kanticama od pavlake (700g) i onda sve to složim na jednu policu. Mada bi mi trebalo 10 polica, realno. Muž čak nije ni prokomentarisao. Definitivno uticaj karantina .

15:00 – – pregledam online novosti, kažu, sutra se pomijeraju kazaljke, produžava se dan. Vjerovatno htjedoše reći da se produžava karantin. Dakle, možemo sat vremena duže da provedemo kod kuće, u odnosu na vrijeme prije pomijeranja kazaljki, kada smo takođe bili kod kuće. Iskreno, ne znam kako ću, jer teško podnosim promjene..

17:30 – – čujem se telefonom sa koleginicom, prepričavamo dnevne doživljaje i događaje, umiremo od smijeha !

18:30 – – u rerni se peče pita sa bundevom (muž se prijavio da pravi ). Mlađe dijete u razmacima od otprilike 30 sekundi dolazi da pita kad će pita da se ispeče. I to od momenta kad su kore tek bile izvađene iz celofana. Kad će? Je l’ će sad? A sad? Je li gotovo? A sad? A što se toliko peče? Je li to zbog bundeve? Zašto ne radi sijalica u rerni? Ako ne radi sijalica, da li to znači da rerna slabije peče? Trudim se da budem strpljiva, priželjkujući ono jutarnje sunce da me dobro upeče u oba oka. Lakše je nego ovo, rođeni, lakše…

19:00 – – sjedim i pišem dnevnik. Lijepo je i prija kao ona jutarnja kafa. Završava se još jedan dan. Možda smo baš za taj dan bliži nekim boljim vremenima…

Toliko za danas, dragi dnevniče! Nastavak slijedi sutra!

29. MART 2020.

DAN 14.

Dragi dnevniče,

Osvanula je nedelja i još jedan divan, sunčan dan. Sat se pomjerio unaprijed, što znači da će i veče pasti sat kasnije. Napolju je pravo proljeće i prilično je otoplilo. Vikend je, nema škole, dakle, nema ni nekih posebnih obaveza, tako da, kao i prošlog vikenda, opet možemo da… ništa. Međutim, i to „ništa“ može da ima svoje draži, jer čovjeku mogu razne nove ideje da padnu na pamet. Nešto čega se nikad ne bi ni sjetio, da kojim slučajem može da funkcioniše kao prije nepunih petnaest dana. I onda bude zadovoljan onim što je osmislio i uradio. Bude motivisan da istražuje još više, i ispuni svoje neplanirano slobodno vrijeme na najbolji mogući način. Onda krene da savjetuje i druge ljude kako da to „ništa“ pretvori u „nešto“. Pa snimi i neke vlogove, napiše blogove, okači slike sa uputstvima za realizaciju nove, fantastične ideje, objavi tutorijale, pokrene svoj YouTube kanal, dobije bezbroj subskrajbera, posjeta, lajkova, komentara i šerova. Zatim ga zovu na intervju, pa da gostuje online u nekoj emisiji tipa, kako-mi-je-karantin-promijenio-život, i eto ti karijere ni iz čega!Sad vi sigurno mislite da sam ja, ustavši jutros, odjednom dobila ne znam kakvu inspiraciju da promijenim svijet, da pokrenem najuspješniji period u svom životu, ili možda osmislim vrhunsku zabavu za svoju četvoročlanu porodicu, ne bismo li se još više zbližili, i postavili svoje idilične slike na društvene mreže. Lično, mislim da nisam baš nešto uspjela da se proslavim u toj misiji, čim za centralni događaj današnjeg dana mogu proglasiti jedino to što sam lijevom rukom uhvatila pleh tek izvađen iz rerne, i pritom izgorela čitava dva prsta. Možda je eventualno bio zanimljiv domorodački ples koji sam odmah nakon toga počela da izvodim po kuhinji (jer pečeeeeeee! ), ili to što su mi oči maltene na federe napolje iskočile (moja česta reakcija kada su neke iznenadne situacije u pitanju ). Ipak, teško da bih u vezi toga mogla da snimim vlog i okačim tutorijal, a kamoli da mi neko traži intervju i gostovanje u emisiji zbog svoje nevjerovatne inovacije (da golim rukama vadim pleh iz vruće rerne, možeš misliti ).Tako da je današnji dan bio prilično u okviru onog „da ništa“ ! Čak sam uhvatila sebe i kako potajno gledam u telefon sa nadom da nam nisu iz Ministarstva poslali kakvu tabelu? Tabelicu možda? Makar jednu tabeličičicu? Izvještajčić? Nema? Nema bogami… C, c, c, za šta li i oni platu primaju… Kad sam zaključila da ništa od pošte neće stizati, krenula sam da vijam djecu po kući i gnjavim ih pitanjima tipa – Uči li ovdje neko nešto? Mislite li vi školu završavati? Hoće li se ovi instrumenti sami navježbati? Kako to mislite nema ništa da se radi? Da li to što je nedelja znači da ćemo samo da gledamo u kompjutere? Bolje sredite tu sobu, nego što ne radite ništa! Pošto nisam imala ideja koga više za šta da ganjam (ni Ministarstvo, ni djecu, a za muža mi za danas prosto ništa nije padalo na pamet, tako da se izvukao, sreća njegova), a niko nije ni reagovao, da se ne lažemo, uzela sam da ispečem neki čokoladni kolač koji primjetih na internetu još prije nekoliko dana. E, tu sam i uspjela da izgorim prste, i time neočekivano upriličim svoj najinteresantniji događaj vezan za današnji dan. Eto, dragi dnevniče, tako je to kod mene bilo danas . Doduše, još se nije dan završio, tako da i dalje mogu da izađem iz „da ništa“ zone, i uradim nešto spektakularno – za sebe, svoju porodicu, grad, planetu !Mada, prije mislim da ću samo da sjednem na kauč, uzmem parče kolača i odgledam kakav zanimljiv film . Nekada ni to „ništa“ nije loše… Toliko za danas, dragi dnevniče, još samo da zaključim – mora nekad i do ovakvih momemata doći i van karantina, a ne kad si u njemu na neodređeno. Na taj način čovjek stvara ličnu ravnotežu, nauči da ustane čim je malo posrnuo, blablabla, blablabla, ne mogu više, odoh da gledam film! Nastavak slijedi sutra!

30. MART 2020.

DAN 15.

Dragi dnevniče,

Krenula je nova radna nedelja i svi smo na vrijeme bili na svojim radnim mjestima: jedno dijete ispred jednog televizora, drugo ispred drugog, a ja sa telefonom u ruci. Sad, iskrena da budem, nije baš da sam se bavila nekim ozbiljnijim poslom, već sam se zanimala onlajn narudžbom nekakvih anatomskih klompi koje su prije neki dan zapale za moje onlajn oko. E sad, ne bi to uopšte ni bila neka tema za ovdje spominjati, jer, koga pa interesuje to što ja naručujem nekakve tamo klompe! Međutim, sam tok dopisivanja između vrlo ljubazne onlajn prodavačice i mene, doveo me u jednom momentu do tačke kad se zbunjeno češem po glavi, postavljajući u po glasa pitanje – KO JE OVDJE LUD? Evo kako je sve to teklo…

– Dobar dan, da li imate srebrne klompe sa treće slike u broju 40? (Pošaljem i sliku)

– Pozdrav! Nažalost, nemamo ih u broju 40, sve su rasprodate.

– U redu, a da li imate neke druge možda u tom broju?

– Imam, sada ću vam poslati slike.

– Važi, hvala!

Poslije deset minuta stižu mi u INBOKS slike, ja gledam, a tamo ukupno dva para na raspolaganju. Kad, drugi od dva ponuđena para upravo one srebrne klompe sa treće slike, za koje sam se prvo interesovala. Ne bude mi ništa jasno, te provjerih sedam puta da li je identična slika u pitanju, međutim, sumnje nema – to je to što sam tražila! Da ne izbaksuziram cijelu situaciju, nastavim ti ja vrlo taktički dalju prepisku:

– Vidjela sam sve što ste mi poslali, i htjela bih da naručim ove klompe SA DRUGE SLIKE, u BROJU 40, kako ste mi i napisali, ako je to u redu? (Namjerno ne spominjem boju, da se ne dovedem u napast )

– Mislite na one srebrne? Da, da, u broju 40!Nema problema, samo mi pošaljite podatke i šaljemo sutra! Hvala što ste poručili od nas!

Sjedim ti ja sa onim telefonom u ruci, dragi dnevniče, čitam kompletnu prepisku nekoliko puta od početka do kraja, gledam i upoređujem klompe kao da mi fali daska u glavi, pitajući se ŠTA SE, ZABOGA, OVDJE UPRAVO DESILO? Jesu li u pitanju možda neki trgovački trikovi? Nešto kao: kupila bih TO! Žao mi je nemamo TO, ali poslaću vam sliku na kojoj je potpuno isto TO, možda može da vam posluži kao zamjena za ama potpuno isto TO koje nažalost nemamo! I onda te toliko samata u glavu sa gomilom nelogičnih informacija, da se na kraju oduševiš što TO ima na stanju (iako, realno nema, lijepo reče žena), i naručiš ga bez ikakvog dvoumljenja! Je li se upravo sve isto meni desilo, sirotom karantinskom potrošaču? Jer vidiš, dragi dnevniče, ja sam zbilja naručila srebrne klompe pa šta bude! Kockala sam se sa sopstvenim stopalima, i neka sve ostane ovdje zabilježeno za vijek i vjekova! Pa sad, šta bude, svačija sudbina sa klompama je drugačija ! Svak svoj krst, pardon, klompu nosi! A sad me oprosti, dnevniče, idem da spremim djeci večeru. Pitali su me da li ima džema, ja sam rekla da nema, ali da ima džema pa ako žele da im to namažem na hleb, umjesto džema kojeg nažalost nema! Eno, niko ne progovara ni riječ, mukla tišina, svi se samo gledaju! Nije ova metoda tako ni loša, moram priznati!

Toliko za danas, dragi dnevniče! Nastavak slijedi sutra!

DAN 14.Dragi dnevniče,Osvanula je nedelja i još jedan divan, sunčan dan. Sat se pomjerio unaprijed, što znači da će i veče pasti sat kasnije. Napolju je pravo proljeće i prilično je otoplilo. Vikend je, nema škole, dakle, nema ni nekih posebnih obaveza, tako da, kao i prošlog vikenda, opet možemo da… ništa. Međutim, i to „ništa“ može da ima svoje draži, jer čovjeku mogu razne nove ideje da padnu na pamet. Nešto čega se nikad ne bi ni sjetio, da kojim slučajem može da funkcioniše kao prije nepunih petnaest dana. I onda bude zadovoljan onim što je osmislio i uradio. Bude motivisan da istražuje još više, i ispuni svoje neplanirano slobodno vrijeme na najbolji mogući način. Onda krene da savjetuje i druge ljude kako da to „ništa“ pretvori u „nešto“. Pa snimi i neke vlogove, napiše blogove, okači slike sa uputstvima za realizaciju nove, fantastične ideje, objavi tutorijale, pokrene svoj YouTube kanal, dobije bezbroj subskrajbera, posjeta, lajkova, komentara i šerova. Zatim ga zovu na intervju, pa da gostuje online u nekoj emisiji tipa, kako-mi-je-karantin-promijenio-život, i eto ti karijere ni iz čega!Sad vi sigurno mislite da sam ja, ustavši jutros, odjednom dobila ne znam kakvu inspiraciju da promijenim svijet, da pokrenem najuspješniji period u svom životu, ili možda osmislim vrhunsku zabavu za svoju četvoročlanu porodicu, ne bismo li se još više zbližili, i postavili svoje idilične slike na društvene mreže. Lično, mislim da nisam baš nešto uspjela da se proslavim u toj misiji, čim za centralni događaj današnjeg dana mogu proglasiti jedino to što sam lijevom rukom uhvatila pleh tek izvađen iz rerne, i pritom izgorela čitava dva prsta. Možda je eventualno bio zanimljiv domorodački ples koji sam odmah nakon toga počela da izvodim po kuhinji (jer pečeeeeeee! ), ili to što su mi oči maltene na federe napolje iskočile (moja česta reakcija kada su neke iznenadne situacije u pitanju ). Ipak, teško da bih u vezi toga mogla da snimim vlog i okačim tutorijal, a kamoli da mi neko traži intervju i gostovanje u emisiji zbog svoje nevjerovatne inovacije (da golim rukama vadim pleh iz vruće rerne, možeš misliti ).Tako da je današnji dan bio prilično u okviru onog „da ništa“ ! Čak sam uhvatila sebe i kako potajno gledam u telefon sa nadom da nam nisu iz Ministarstva poslali kakvu tabelu? Tabelicu možda? Makar jednu tabeličičicu? Izvještajčić? Nema? Nema bogami… C, c, c, za šta li i oni platu primaju… Kad sam zaključila da ništa od pošte neće stizati, krenula sam da vijam djecu po kući i gnjavim ih pitanjima tipa – Uči li ovdje neko nešto? Mislite li vi školu završavati? Hoće li se ovi instrumenti sami navježbati? Kako to mislite nema ništa da se radi? Da li to što je nedelja znači da ćemo samo da gledamo u kompjutere? Bolje sredite tu sobu, nego što ne radite ništa! Pošto nisam imala ideja koga više za šta da ganjam (ni Ministarstvo, ni djecu, a za muža mi za danas prosto ništa nije padalo na pamet, tako da se izvukao, sreća njegova), a niko nije ni reagovao, da se ne lažemo, uzela sam da ispečem neki čokoladni kolač koji primjetih na internetu još prije nekoliko dana. E, tu sam i uspjela da izgorim prste, i time neočekivano upriličim svoj najinteresantniji događaj vezan za današnji dan. Eto, dragi dnevniče, tako je to kod mene bilo danas . Doduše, još se nije dan završio, tako da i dalje mogu da izađem iz „da ništa“ zone, i uradim nešto spektakularno – za sebe, svoju porodicu, grad, planetu !Mada, prije mislim da ću samo da sjednem na kauč, uzmem parče kolača i odgledam kakav zanimljiv film . Nekada ni to „ništa“ nije loše… Toliko za danas, dragi dnevniče, još samo da zaključim – mora nekad i do ovakvih momemata doći i van karantina, a ne kad si u njemu na neodređeno. Na taj način čovjek stvara ličnu ravnotežu, nauči da ustane čim je malo posrnuo, blablabla, blablabla, ne mogu više, odoh da gledam film! Nastavak slijedi sutra!

DAN 14.Dragi dnevniče,Osvanula je nedelja i još jedan divan, sunčan dan. Sat se pomjerio unaprijed, što znači da će i veče pasti sat kasnije. Napolju je pravo proljeće i prilično je otoplilo. Vikend je, nema škole, dakle, nema ni nekih posebnih obaveza, tako da, kao i prošlog vikenda, opet možemo da… ništa. Međutim, i to „ništa“ može da ima svoje draži, jer čovjeku mogu razne nove ideje da padnu na pamet. Nešto čega se nikad ne bi ni sjetio, da kojim slučajem može da funkcioniše kao prije nepunih petnaest dana. I onda bude zadovoljan onim što je osmislio i uradio. Bude motivisan da istražuje još više, i ispuni svoje neplanirano slobodno vrijeme na najbolji mogući način. Onda krene da savjetuje i druge ljude kako da to „ništa“ pretvori u „nešto“. Pa snimi i neke vlogove, napiše blogove, okači slike sa uputstvima za realizaciju nove, fantastične ideje, objavi tutorijale, pokrene svoj YouTube kanal, dobije bezbroj subskrajbera, posjeta, lajkova, komentara i šerova. Zatim ga zovu na intervju, pa da gostuje online u nekoj emisiji tipa, kako-mi-je-karantin-promijenio-život, i eto ti karijere ni iz čega!Sad vi sigurno mislite da sam ja, ustavši jutros, odjednom dobila ne znam kakvu inspiraciju da promijenim svijet, da pokrenem najuspješniji period u svom životu, ili možda osmislim vrhunsku zabavu za svoju četvoročlanu porodicu, ne bismo li se još više zbližili, i postavili svoje idilične slike na društvene mreže. Lično, mislim da nisam baš nešto uspjela da se proslavim u toj misiji, čim za centralni događaj današnjeg dana mogu proglasiti jedino to što sam lijevom rukom uhvatila pleh tek izvađen iz rerne, i pritom izgorela čitava dva prsta. Možda je eventualno bio zanimljiv domorodački ples koji sam odmah nakon toga počela da izvodim po kuhinji (jer pečeeeeeee! ), ili to što su mi oči maltene na federe napolje iskočile (moja česta reakcija kada su neke iznenadne situacije u pitanju ). Ipak, teško da bih u vezi toga mogla da snimim vlog i okačim tutorijal, a kamoli da mi neko traži intervju i gostovanje u emisiji zbog svoje nevjerovatne inovacije (da golim rukama vadim pleh iz vruće rerne, možeš misliti ).Tako da je današnji dan bio prilično u okviru onog „da ništa“ ! Čak sam uhvatila sebe i kako potajno gledam u telefon sa nadom da nam nisu iz Ministarstva poslali kakvu tabelu? Tabelicu možda? Makar jednu tabeličičicu? Izvještajčić? Nema? Nema bogami… C, c, c, za šta li i oni platu primaju… Kad sam zaključila da ništa od pošte neće stizati, krenula sam da vijam djecu po kući i gnjavim ih pitanjima tipa – Uči li ovdje neko nešto? Mislite li vi školu završavati? Hoće li se ovi instrumenti sami navježbati? Kako to mislite nema ništa da se radi? Da li to što je nedelja znači da ćemo samo da gledamo u kompjutere? Bolje sredite tu sobu, nego što ne radite ništa! Pošto nisam imala ideja koga više za šta da ganjam (ni Ministarstvo, ni djecu, a za muža mi za danas prosto ništa nije padalo na pamet, tako da se izvukao, sreća njegova), a niko nije ni reagovao, da se ne lažemo, uzela sam da ispečem neki čokoladni kolač koji primjetih na internetu još prije nekoliko dana. E, tu sam i uspjela da izgorim prste, i time neočekivano upriličim svoj najinteresantniji događaj vezan za današnji dan. Eto, dragi dnevniče, tako je to kod mene bilo danas . Doduše, još se nije dan završio, tako da i dalje mogu da izađem iz „da ništa“ zone, i uradim nešto spektakularno – za sebe, svoju porodicu, grad, planetu !Mada, prije mislim da ću samo da sjednem na kauč, uzmem parče kolača i odgledam kakav zanimljiv film . Nekada ni to „ništa“ nije loše… Toliko za danas, dragi dnevniče, još samo da zaključim – mora nekad i do ovakvih momemata doći i van karantina, a ne kad si u njemu na neodređeno. Na taj način čovjek stvara ličnu ravnotežu, nauči da ustane čim je malo posrnuo, blablabla, blablabla, ne mogu više, odoh da gledam film! Nastavak slijedi sutra!

Ko to tamo peva (al’ na moj način) – 1. dio

Moj dnevnik iz gradskog prevoza, pisan i sakupljan godinama unazad, a inspirisan najrazličitijim događajima, zapažanjima i razmišljanjima nastalih tokom bezbrojnih vožnji raznoraznim autobusima, trolejbusima, tramvajima, kao i linijskim kombijima. Predstaviću ga u tri dijela, od kojih će svaki sadržati deset „stranica“ iz dnevnika. Svaka priča je nastala neposredno nakon određene vožnje (najčešće do posla i nazad), što znači da su sve emocije i ekspresije u njima potpuno autentične i vrlo iskrene. A za to, valjda, dnevnici i služe… 😉

19. decembar, 2019. 07:47

Legenda kaže da svi oni, koji se u polupraznom autobusu ne priljube uz vrata sedam stanica prije nego što treba da izađu (i to minimum petoro njih odjednom!), ne mogu više nikada da napuste taj autobus, nego navuku sebi kletvu na glavu, i voze se istom linijom tamo-amo do kraja života, pa i na onome svijetu. Vele stari, kletve ih može osloboditi samo BusPlus kontrolor plemenite naravi, koji će im blagostivo i čista srca očitati voznu kartu. Kako se misteriozno pripovjeda među čeljadima, ima jedna ukleta četrdeset sedmica koja već dvanaest godina vozi putnike do Slavije i nazad, samo zato što niko nije visio na vratima onda kada je trebalo… Da se naježi čovjek prosto…

28. januar, 2020. 19:46

Isto tako, kad smo kod gradskog prevoza, postoji legenda koja veli da ako ne urlaš koliko te grlo nosi, dok pričaš mobilnim telefonom, vozeći se u autobusu, trolejbusu ili tramvaju, dođu ovlašćeni provajderi mobilne telefonije i prebiju te kablom od punjača. Pa ti pričaj tiše, ako smiješ!!!

25. decembar, 2019. 08:18

Malo prije, u četrdeset sedmici, jedna ženica skoči sa sjedišta, dotrči do vozača, viče: „Šta je ovo, nigde nema obaveštenja da autobus ide obilaznicom, i da su radovi na putu! Žaliću se u GSP pa ćete da vidite, sve ću da im ispričam, snosićete odgovornost svi zajedno!!!“

VOZAČ: Hahahahahahahahaha!!!

PUTNICI: Hahahahahahahahaha!!!

SJEDIŠTA: Hahahahahahahahaha!!!

ČEKIĆ ZA HITNE INTERVENCIJE: Hahahahahahahahahaha!!!

NALJEPNICA 47 KOJA VISI NA JEDNOM SELOTEJPU: Hahahahahahahaha!!!

GSP: AHAHAHAHAHAHAHA!!!

UNIVERZUM: AAAAA-HAAAA-HAAAA-HAAAA!!!

23. decembar, 2019. 07:26

Malo prije čekam četrdeset šesticu, kaže aplikacija, prva za jednu stanicu, druga za četrnaest. Te ti ja uđoh u prvu, a ona skroz u indijskom stilu – putnici unutra, na krovu, sa lijeve i desne strane autobusa, a trojica voze. Uklopila sam se u masu tako što mi je glava bila kod srednjih vrata, a noge skoro kod prednjih. Glavom tek krenem na zeleno, a nogama sam već na sledećoj stanici. Oko mene četristo ljudi, svi slušali bioprognozu pa se trude da ispoštuju najavljenu glavobolju, neraspoloženje, nervozu i uznemirenost kod hroničnih bolesnika. Napolju mrkli mrak, pada kiša, sve se mislim, da nisam sinoć krenula umjesto jutros bokte?! I na sve to, eto ti neke bakice, pita me onako bioprognostički-hronično-nervozno da li bih bila toliko ljubazna da se pomjerim i napravim mjesta za nju i njenu torbu na točkiće. Ma, odmah gospođo, istog trena, evo samo da pošaljem telegram nogama da se mrdnu još koji korak naprijed, i sve riješeno!!!

16. decembar, 2019. 07:37

Od Autokomande do Kanarevog brda, četrdeset sedmicom za manje od petnaest minuta, razgradile mi se plombe na šesticama, raširile zenice – mogu direktno kod očnog na kontrolu!!! A kako ste se, mili moji, vi jutros istraumirali? 🙂 ❤

18. novembar, 2019. 16:14

Ima tih nekoliko autobusa u gradskom prevozu koji imaju plastična siva sjedišta, ali postavljena nekako pod tupim uglom, pa kako god čovjek da sjedne na njih, svako malo klizi ka podu. Ja se redovno odupirem nogama o pod, bjesomučno i vrlo skoncentrisano, ali ne vrijedi, malo-malo pa očešem potiljak o naslon sjedišta, sva se presamitim unazad! I to potpuno protiv svoje volje! Nekada mi se čini da bi mi lakše bilo da samo pustim gravitaciju da odradi ono što treba pa da na kraju legnem na pod, što je potpuno za očekivati nakon tolikog sklizavanja.

Međutim, našla sam rješenje, ha!!! Kad god uđem u takav autobus, sjednem na sjedište sa desne strane kod vrata (ukoliko je prazno), jer je samo tu toliko mali razmak između dva sjedišta, da mi se koljena automatski zalijepe za naslon ispred i – nema mrdanja! Sklizavanje prestaje kao magijom odnešeno! Ono jest da su mi kasnije, kad se odglavim, zglobovi na nogama kao kod Lego čovječuljka, i jest da mi čašice koljena izađu na drugu stranu, ali što je sigurno – sigurno je!

Dakle, ko hoće, nađe način! Ko neće, nađe opravdanje! 😉 🙂 🙂 🙂

15. oktobar, 2019. 11:53

Slušam radio, kaže voditelj kako naredne numere posvećuje svima nama koji trenutno putujemo do posla i kako se nada da ćemo imati vremena da preslušamo predviđena dva hita dok ne stignemo do cilja. Ahahahahaha, kakva dva hita, prijatelju 🙂 🙂 :-)??? Pa ja, koliko se već vozim, mogu da preslušam kompletan izvođački opus i tog pjevača, i još dvojice njegovih aktuelnih kolega, kao i demo snimke prijatelja jednog od njih, koji je želio da postane popularan, ali mu to nikako nije pošlo za rukom. I to sve samo na pola puta!! Čuj, dva hita!! 🙂 🙂 🙂

16. april, 2019. 16:26

Šta sve možeš na Autokomandi u Beogradu: možeš, na primjer, da poslije posla kreneš iz Rakovice busom 47 (sa pritiskom niskim taman toliko da možeš držati jedno oko otvoreno…), izađeš na Autokomandi da presjedneš na 46 za Mirijevo, zatim, umjesto drugim stepenicama u nizu, uspneš se prvim, i konačno dođeš na stanicu na kojoj čekaš opet 47, samo nazad za Rakovicu. Bonus je ako to ukapiraš tek poslije nekoliko minuta, tik pred ulazak u onaj isti bus 47 kojim si dotle i došao! Probajte, zanimljivo je, osvježi dan čovjeku! A da ne pričam što odmah skoči pritisak pa otvoriš i ono drugo oko…

19. decembar, 2018. 12:21

Idem sad da se vozim tramvajem, a u njima je toliko hladno da ako kojim slučajem zadrijemaš, pri dužoj vožnji, upadaš u stanje hipotermije, kao u američkim filmovima kada ekspedicija ode na Antarktik da istražuje tajanstvene piramide ispod debelog sloja leda, koje su još prije dvije hiljade godina izgradili vanzemaljci. Onda svi obavezno upadnu u neku pukotinu, te se međusobno ispomažu kako ne bi zaspali, jer se više probuditi neće! Međutim, njih uvijek spasi čopor odanih haskija, ili američki predsjednik koji lično dolijeće u spasilačkom helihopteru direktno iz Bijele kuće. I to je to! Svi srećni i zadovoljni!

A šta ja da radim, nit’ haskija na vidiku, a gdje da uznemiravam predjsednika da me otkopava tamo kod Topčidera…???

29. septembar, 2017. 09:07

Juče sam više od dva sata putovala do posla. Pola tog vremena sam provela u pedesetici. Tu su me onako pošteno ispresovali, samljeli i izgnječili pa sam potpuno ošamućena i rastrojena izašla na stanici u Rakovici. Tamo kod trafike, na pola puta od stajališta do škole, vidim kako se jedna moja sadašnja učenica pozdavlja sa bivšom učenicom naše škole, meni naročito dragom, pa požurih da se i sama, kako to red nalaže, upetljam u pomenuto pozdravljanje, kao svaki dosadni profesor (kojem se iz poštovanja ništa ne govori). Navalih na dijete, izgrlih je, izljubih, pršti cmok-cmok-cmok na sve strane, a sve to uz oduševljeni uzvik obima minimum oktavu i po:

– Eeeeee, zdravooooo, pa otkud ti kod naaaaaas???

Međutim, uključi mi se nekakav alarm u glavi, neko tiho upozorenje da nešto nije kako treba, jer me moja divna bivša učenica gleda skroz zabezeknuto, načisto skandalizovano, prilično unezvijereno i ako mogu još da dodam – potpuno zapanjeno. Odgovori mi, sva onako zbunjena:

– Dobar dan, profesorka… pa ja došla kod Vas na čas…

Ali avaj, moj siroti mozak, do krajnjih granica uzurpiran i potrešen linijama prevoza kakve su četrdeset šest, dvadeset devet i pedeset, iako bocnut određenim znakom upozorenja, nastavio je i dalje da vesla po svom:

– Kod meneeeee? Stvarno??? Diiiiiivno, a što???

Ono dijete me sada već gleda potpuno izgubljeno, veli:

– Pa… po rasporedu imam danas kod Vas časove…

Pa dabome, proradi mi konačno propeler u mozgu! To nije naše bivše drago dijete, već sasvim sadašnje, čitav maturant glavom i bradom, tek tada ukopčaše moje, izgleda, skroz nefunkcionalne moždane vijuge. Kako li sam je pomiješala sa onim drugim čeljadetom, pojma nemam! Ne liče apsolutno! Eto ti, pa ti radi u školi i vozi se dva sata gradskim prevozom…

Izvinih se nedužnoj djevojci koja je samo zastala da se pozdravi sa drugaricom iz razreda, i odoh svojim putem, svjesna da lagano dobijam etiketu rašašavljenog profesora sa skoro dvadeset godina radnog staža…

Nešto kasnije, na času sa maturantima, svako malo me hvatao napad smijeha, i to kad god pogledam u ono dijete koje izljubih na pravdi boga pa sam, na nagovor ostatka razreda, ispričala pređašnji događaj. I, eto im inspiracije, dabome! Krenuše razne šale, pošalice, aforizmi, izreke, komentari… jedni se na druge nadovezuju, prvi se sa poslednjim ulančavaju. Moj favorit u moru nepreglednih duhovitosti: zamolih u jednom momentu onu istu bivšu-sadašnju učenicu da upali svijetlo u učionici, kad eto ti neko iz mase dobacuje, naravno, sasvim u skladu sa ispričanim događajem:

– Mašo, upali svijetlo, LJUBI te profesorka!

I nezaustavljivi smijeh zatim. Pa ti ne radi u školi još dvadeset ljeta!

Prevoz, naravno, neću komentarisati… 😉 🙂 🙂

Nastaviće se….

Zlo i Naopako

Bili tako Zlo i Naopako. Doduše, Zlo se na ovome svijetu ranije nastanilo, ali nikako nije moglo samo ama baš ništa da uradi. Sve što je trebalo da se pokvari i ošteti, uvijek je stajalo uspravno i bilo ispravno pa mu Zlo naprosto nije moglo ni malo naškoditi. To nikako nije bilo dobro za Zlo, jer ako ne bude radilo svoj posao kako treba, vratiće ga odakle je došlo, a tamo je bilo prilično dosadno i neinspirativno, jer je sve već odavno bilo pokvareno i oštećeno pa šta će ono onda tamo raditi cijelu vječnost?

Kad je već izgubilo svaku nadu, desilo se da je Zlo srelo Naopako i na prvi pogled su se baš dopali jedno drugom. Kao da su se oduvijek poznavali i samo je bilo pitanje trenutka kada će se konačno udružiti i nastaviti svoj život zajedno.

Od tada, Zlo i Naopako su postali nadaleko poznati. Živjeli su i svugdje i nigdje. Svugdje, jer su mnogi počeli da ih u goste pozivaju. Nigdje, jer ni jedna kuća u koju su ušli nije bila stvarno njihova. Međutim, to njima uopšte nije smetalo, jer su obilazili cijelu kuglu zemaljsku i bili vrlo uspješni u svom poslu.

Zlo i Naopako su od samog početka imali veoma mudro razrađen sistem rada, zato im je tako dobro i išlo, i zato su ih mnogi angažovali. Zaista, otkad je svijeta i vijeka, od njih u ovoj raboti nikad boljih nije bilo. Gdje god bi došli, i koji god bio njihov zadatak, uvijek su imali isti plan koji su sprovodili. To je izgledalo ovako: Zlo se pritaji i pošalje Naopako u izvidnicu. Naopako zatim krene u pohode i isprevrće naopako sve ono što je uspravno i ispravno stajalo. E onda dođe Zlo i obavi svoj dio posla, koji uopšte više nije bio težak, jer sve što je sada bilo glavom u zemlji a nogama u vazduhu, nije više moglo niti uspravno da stoji, niti ispravno da razmišlja.

I tako su, za vrlo kratko vrijeme, Zlo i Naopako postali poznati na cijeloj planeti. Nikad nisu odbijali ni jedan poziv, svuda su stizali, kvalitetno i bez greške su radili svoj posao, i zbog toga bili omiljeni u svojoj branši. Niko više nije htio da ih mijenja, niti su tražili alternativu za ovo malo udruženje. O njima su počele priče da se pričaju, bajke ispredaju, pjesme pjevaju, predstave igraju. Pojavljivali su se i na platnima, slikani uljem ili kakvom drugom tehnikom, čuli su se i kroz glas, dirke i žice, oblikovali su ih od mermera i kamena. Niko popularniji od njih bio nije.

Baš zbog toga, Zlo i Naopako su bili ubijeđeni da boljih nema i da im niko nšta ne može. Međutim, problem je bio što ni jedno od njih nikad nije pročitalo kraj neke priče, odslušalo kraj pjesme ili možda pogledalo kraj predstave, malo detaljnije proučilo naslikani motiv. Onda bi znali da i nisu uspješni baš toliko koliko su mislili. Jer, vrlo često se ono što je bilo izvrnuto naopako ipak vraćalo u ispravan položaj. Ono što se sa tim nije moglo izboriti, ukopavalo se glavom još dublje u zemlju, i niko ga više ne bi ni čuo ni vidio.

Dabome, mnogo brže je sve to išlo u kakvoj bajci ili pjesmi. Otjeraš Zlo i Naopako baš onako kako bi volio i želio – za dvije, tri strane, četiri, pet dijaloga. Sve ono što u stvarnom životu na mnogo duže staze traje. Neki su se plašili da se od ovo dvoje nikada neće riješiti pa su ih zato tjerali u svom zamišljenom svijetu, i tako im je bilo lakše. Evo baš kao što ja sada radim. A i u čast svemu onome što je vazda ostalo uspravno i ispravno, visoko iznad zemlje i mulja, i čiji prag Zlo i Naopako nisu uspjeli preći.

E da, zaboravih da kažem, ušuškali su se Zlo i Naopako i u našem jeziku, da se ne misli da zaostajemo za svijetom. Eto baš juče, prolazim ja našim najljepšim i najvećim parkom, dođem do predivnog vidikovca, i, vidim, nešto mi neobično, prazno, nepotpuno. Kad ono – posjekli veliko, razgranato, staro drvo, okruženo braon klupicama pored kojih smo se onomad slikali čak šest puta odjednom. Prosto sravnili sa zemljom jednu divnu dušu, presudili jednim zdravim plućima da neometano dišu. Zaustih da kažem nešto, međutim, pretekne me jedna gospođa, odmahuje glavom, veli: „Posjekoše ovo drvo! Tuga… Ko još može ovako nešto uništiti…? ZLO I NAOPAKO. Baš ZLO I NAOPAKO, šta drugo reći…“

Naša Meri

Drugog decembra je naša Meri slavila rođendan. Dobro, uvijek za broj manje od onog koji joj je prosta računica nametala, ako biste mogli lično da je pitate. Jer, dok god je bila živa, Meri nipošto nije prihvatala tu 1914. u svoj zbir godina. Sjećam se, svakog drugog decembra, poslije čestitki, poljubaca i želja za dug i srećan život, obavezno je slijedila rasprava koji je rođendan u pitanju. I dok smo se svi mi, familijarno, trudili da joj nametnemo čisto, jasno i logično matematičko rešenje, Meri bi samo odmahivala glavom uz obavezan komentar da je rođena pred sam kraj godine i da joj na pamet ne pada da tu godinu dodaje svom broju, pošto ni jedan njen mjesec u cjelini nije ni vidjela ni čula pa samim tim ni iskoristila. Dakle, nikakav „višak“ nije dolazio u obzir pa makar se to kosilo sa svim matematičkim i nematematičkim zakonima, kao i kalendarima bilo koje vrste, počevši od Sumeraca, preko drevnih Maja i Inka pa sve do ovih modernijih varijanti. Sve je to zalud bilo! Na kraju, čitava familija je u toj raspravi obavezno izvlačila deblji kraj, sve do novog, naravno potpuno bezuspješnog pokušaja naredne godine. Jeste, takva je bila naša Meri…

Inače, Meri je bila majka mog oca i mog strica. Trebalo bi da je zovem „baba“, ali mi za ovu priču to nekako grubo zvuči, a opet, da je zovem „baka“, ni to ne ide, nikad je tako nisam nazvala. Ovdje gdje sada živim  kaže se na jedan način, u Crnoj Gori sa jednim slovom razlike, a pošto me za Meri vezuju isključivo godine djetinjstva provedene u Boki, onda mi se to „baka“ nikako ne bi uklopilo u čitavu atmosferu. Zato sam odlučila da je u ovoj priči zovem NAŠA MERI. Jer, ona to i jeste bila. I to ne samo „porodično“ naša, već svih koji su je znali. Koga god da ste tada, u našem mjestu a i daleko van njega, pitali za nju, svak bi sa osmjehom odgovorio: „Kako ne znam našu gospođu Meri, ko nju ne poznaje….“

Merino puno ime i prezime bilo je Stefani Meri Šasti. Rođena je u dalekoj Americi, u državi Teksas, tačnije na ostrvu Galveston, koje se nalazi sasvim blizu obale u Meksičkom zalivu. Živjela je sa roditeljima i imala je dva brata – Luisa i Lea – jednog starijeg i jednog mlađeg. Njeni su porijeklom bili Česi, koji su se, nekoliko generacija ranije, doselili u Ameriku pa je naša Meri vrlo često imala običaj da napomene kako je njeno pravo ime u stvari Šćepanka, a ne Stefani (koje predstavljalo samo američku verziju). Takođe, njeno srednje ime – Meri – dobila je po prvom imenu svoje majke – Meri Lilijen Šasti. Međutim, kako je našem narodu bilo komplikovano da bilo koga doziva sa dva imena, a kako je ono prvo bilo duže 🙂 , jednostavnije je bilo da je zovu Meri, pa se to i ustalilo. Prvo ime ostalo je samo u dokumentima i njenim zanimljivim, često veoma nostalgičnim i dirljivim pričama. Interesantno je da je moj otac bio neka vrsta eksperimentalnog bokeljskog primjerka sa dva imena, pa kad biste kojim slučajem zavirili u njegovu ličnu kartu, vidjeli biste da lijepo piše Luis Drago Đuranović (prvo ime po ujaku, drugo po djedu-stricu). Međutim, on je sam sebe prozvao Dragan i to je jedino ime koje je ikada koristio i na koje se odazivao, bez obzira što kao takav nigdje živo nikada nije ni postojao. Posebno zadovoljstvo mi je bilo da naučim svoju djecu da djeda zovu „deda Luis“. Pošto ne dolazi u obzir da bi njima dvoje bilo šta zamjerio ili odbio, nije imao izbora nego da se navikne na svoje „novo“ ime. A djecu da pitate ko je deda Dragan, pojma ne bi imali… 🙂

Naša Meri je u Kamenare, u Boku Kotorsku, došla brodom, davne 1934. godine, sa nepunih dvadeset godina (devetnaest po njenoj računici 🙂 ). Kako je sa sasvim drugog kraja svijeta dospjela čak u naše malo mjesto, može se uporediti sa kakvom romantičnom filmskom pričom. Desilo se da je moj djed Mato, slikar po profesiji, koji se, između ostalog, školovao i u Americi, imao organizovanu izložbu slika baš u Galvestonu. Od cijele onolike Amerike baš na tom malom ostrvu! Kako mi je Meri bezbroj puta ispričala, ona i njene drugarice čule su da priređuje izložbu neki strani slikar neobičnog imena i prezimena. Pošto su bile radoznale, organizovale su se i zajedno otišle da pogledaju slike, a bogami i osmotre autora 🙂 . I šta se onda dešava, stiže grupa djevojaka u galeriju, a Meri odmah uoči visokog čovjeka u bijelom odijelu. Prvo joj je bio okrenut leđima, a kad se okrenuo, njoj je, kako je ona to govorila, srce stalo koliko je bio zgodan i šarmantan. Ma kao Rudolf Valentino, obavezno bi rekla. Valentino je inače bio najpoznatiji junak nijemih filmova u to vrijeme i koliko mogu da zaključim, bio je u nekom rangu današnjeg Bred Pita (ili Tom Kruza u moje vrijeme 🙂 ). Međutim, nikako mi nije bilo jasno zašto je Meri djeda Mata upoređivala sa Rudolfom Valentinom kad nikakve sličnosti među njima nije bilo, ama ni jedne jedine! Ali, nisam se miješala, to je ipak bila njena priča, njen romantični doživljaj, i njen filmski junak…Dakle, slikar se okrenuo, drugarice su počele da se smiju i komentarisale su kako je to taj čuveni stranac, a Meri nije mogla da vjeruje. I sad, ona strana maltene prepisana iz kakvog ljubavnog romana – desilo se da je i on nju primjetio i, u cijeloj onoj gužvi, prišao pravo njoj, ne bi li se upoznali. Po Merinom, to je bila ljubav na prvi pogled. Ne znam, i dan danas razmišljam, mora da ga je mnogo, mnogo voljela, kad je odlučila da sve napusti i ode u neku sasvim nepoznatu malu zemlju, sa druge strane Zemljine kugle. Pričala mi je da su njeni bili tužni, ma pretužni, ali da su je ipak pustili kada je djed Mato došao da je prosi. Druge, izgleda, nije bilo…. I tako se Meri našla u Kamenarima. Svoju kuću na prilično velikoj farmi, sa strujom, vodom i svim ostalim blagodetima modernog XX vijeka, zamijenila je velikom, tada vrlo trošnom kućom, sagrađenom još krajem sedamnaestog vijeka. Počela je Meri jedan sasvim, sasvim nov život, nimalo lak, ali to je bila njena priča, koju, kako nam je govorila, nikada nije htjela da mijenja….

Nije baš bilo jednostavno navići se na jednu takvu sredinu kakvo je tada bilo Kamenare. Malo mjesto, sa starinskim kamenim kućama u kojima živi po nekoliko porodica… Svi u mjestu se poznaju, svak zna svačije poslove – i koje treba i koje ne treba. Sasvim drugačiji mentalitet, drugačiji način razmišljanja, skroz nepoznat stil oblačenja. Nova hrana, nova klima, novi običaji. I naravno, novi jezik. Moram priznati da je Meri sasvim lijepo naučila srpski jezik. Doduše, bilo je tu svega i svačega, ali sporazumijevala se odlično sa svima. Kad bi se iznervirala, bilo bi tu raznih rečenica na maternjem, a ono što je meni najinteresantnije bilo jesu njene lične složenice, nastale kombinovanjem engleskog, srpskog, sa primjesama italijanizama, turcizama i svega ostalog što se može i dan danas naći i čuti u bokeljskom govoru. Imala je Meri, na primjer, svog sveca, izvjesnog Svetog Tanasilija, koji je, kako je to moj otac stručno izanalizirao, bio neka mješavina Svetog Atanasija i Svetog Vasilija. Još se izgubilo i ono početno A u nazivu prvog i eto ti Tanasilija, ravnopravnog sa svim ostalim svecima. Džabe smo je ubjeđivali da takav ne postoji ni u jednom crkvenom kalendaru, nije se obazirala, bio joj je Tanasilije od velike koristi i pomoći tokom čitavog svog zanimljivog života. Još jedna interesantna Merina složenica ticala se našeg – dječijeg zdravlja. Priča je bila uvijek ista: kad god završimo sa ručkom, moju sestru i mene bi uhvatilo skakanje, preskakanje lastiša ili nešto tome slično. E, tu bi na scenu obavezno stupila naša Meri, sa čuvenom rečenicom, koju neću zaboraviti dok sam živa: „Djeco, ne skačite poslije jela, dobićete INGROPACIJU crijeva!“ Ovaj visokostručni izraz, kojem ne bi mogao doskočiti ni najeminentniji profesor – doktor medicine i medicinskih nauka, nastao je kombinovanjem riječi „grop“, kojom u Boki zovemo „čvor“ (ne znam iz kojeg jezika je ova riječ preuzeta, iskreno…) i engleskog priloga za mjesto -„in“. Prevod bi, u stvari, bio „splet crijeva“, ali mene taj naziv nikada ne bi mogao uplašiti kao ta čuvena INGROPACIJA. Bolje da i ne pričam kakve slike su mi se prikazivale pred očima kad bi Meri spomenula tu zastrašujuću riječ… 🙂

Živjela je Meri svoj život zanimljivo isto onoliko koliko su bile zanimljive sve  njene složenice. Živjela je sa umjetnikom, a takav život je bio sve samo ne običan. U kući je tada bila za posjetioce stalno otvorena galerija slika „Verige“ i uvijek je bila puna. Trebalo je sve te ljude dočekati i ispratiti. Dolazili su i poznati i nepoznati, djeca, studenti, stranci… Sjećam se da mi je jednom ispričala, onako usput, kako je spremala ručak jer je trebalo da u goste dođu Ivo Andrić i Branko Ćopić, ali joj punjeno pile nije uspjelo onako  kako ga je inače spremala pa se „silno nasekirala“. Ja sam je gledala otvorenih usta, ne vjerujući u ono što čujem: „Misliš, ona dva čuvena pisca su bila kod nas??? Ozbiljno???“ “ Jesu, pa rekla sam ti, ali nije to bilo ono o čemu sam htjela da ti pričam, nego to nesrećno punjeno pile koje mi nije uspjelo…“ O, Sveti Tanasilije, kakvo pile, kakvo punjenje pa dvije legende su nam bile u kući a ja slušam o korici koja nije bila hrskava! Međutim, njoj je to bilo sasvim normalno, uobičajeno, tako je živjela sa djedom… Jednom je u nekoj TV emisiji izjavila kako je vatreni navijač Crvene Zvezde i poslije nekoliko dana joj je stigla slika – razglednica svih Zvezdinih igrača, sa kompletiranim potpisima, i to na čelu sa čuvenim Džajom (Draganom Džajićem) 🙂 . Ta slika je stajala u njenoj sobi na stočiću, zajedno sa crno bijelim portretom ubijenog američkog predsjednika, Džona Kenedija, slikom bratanca Džekija kome je cijelog života bezuspješno pisala (a da nikada nije dobila odgovor, nikada nismo saznali zašto…), i zajedno sa grumenom zemlje iz Teksasa ubačenim u neko ukrasno zeleno staklo, koje se na suncu presijavalo kao da ima šljokice, ali ga nikada nisam smjela dirati, kako ne bi palo na pod i razbilo se. Eto, sve to je naša Meri čuvala na istom stočiću, sa još trista čuda različitih, njoj naročito značajnih, takva je ona bila…

Meri je nosila šarene suknje, šarene haljine, šešire… Kompletna njena garderoba je bila u veselim bojama. Drugarica iz Amerike joj je sve slala u paketima, a tu bi se obavezno našla i farba za kosu, i to čitavo pakovanje najkvalitetnije američke marke. Onda bi farbu petkom nosila kod svoje frizerke – gospođe Olge – i ona bi je ofarbala u to čudo teksaške hemijsko-kozmetičarske proizvodnje. Kao sad da je vidim – u kući je to bila normalna braon boja kose, međutim, kad bi izašla na sunčevu svjetlost, života mi mog, prelivala se u neku jarku lila nijansu, nešto što si samo u kutiji flomastera ili tempera mogao inače da pronađeš! Kao da joj je žbun ljubičica iz korijena cvjetao umjesto kose. Moj tata se za glavu hvatao, pitajući je šta to nosi na glavi i kako to ide među ljude, kuku njemu s njom i svima nama zajedno, ali Meri je bila ponosna na svoju smeđe – ljubičica – jorgovan nijansu, pristiglu direktno iz rodne joj i drage Amerike 🙂 .

Meri je svakog oslovljavala sa „gospođo“ i „gospodine“. Ma svakog, bez izuzetka. Sjećam se, jednom smo se vratili odnekud, i pita je tata da li je neko dolazio dok smo bili odsutni, a ona odgovori da je svraćao gospodin Miljan. Čudio se tata koji sad gospodin Miljan, koja je to uvažena osoba, a ono se ispostavilo da je u pitanju u mjestu opšte poznat čovjek, pa skoro beskućnik, koji je redovno dolazio da moli za cigarete ili za koji dinar da ima za piće. I dok su ga svi vrlo često tjerali sa praga od kuće, ne želeći da imaju bilo kakvog posla sa njim, ili mu na brzinu tutnuli u ruku kakav sitniš, samo da ga se otarase što prije, naša Meri bi ga dočekala i ugostila jednako kao da joj je u dnevni boravak ušao lično predsjednik mjesne zajednice, da ne kažem, predsjednik Amerike! Gospodin je bio i poštar i majstor koji je radio oko kuće, gospođa je bila i frizerka i izvjesna Zora koja je dolazila da joj Meri prevede pismo od tetke iz Amerike i gospođa Anka koja je živjela negdje u brdu i od koje smo se mi djeca smrtno plašili, jer je trčala za nama niz potok i tjerala nas sa nekakvim štapom, dok je za njom tapkao čopor napuštenih pasa… Ma nigdje nije bilo više gospode nego tada u Kamenarima, takav nobles se nadaleko nije mogao ni čuti ni vidjeti 🙂 . Takva je naša Meri bila, uvažavala je svakog i svi su je zbog toga i voljeli… A ja se i dan danas toga sjećam, jer je velika vrlina ljude gledati stvarno i iskreno kao ljude, a ne im dodavati i oduzimati na osnovu porijekla, titule ili životnih okolnosti na koje nisu mogli da utiču, a koje su ih u društvu obilježile bez njihove volje.

Meri je otišla istog mjeseca kada je i stigla – u decembru. Bilo je to prije skoro tri decenije, ili eto, po njenoj računici uvijek za godinu manje 🙂 . Ljeta i ljeta su od tada prošla, a ja je se sjećam kao da smo se juče poslednji put vidjele. Obilježila je moj život na jedan predivan, neobičan, samo njoj svojstven način i na tome sam joj beskrajno zahvalna. I ja joj, uvijek kada osvane drugi decembarski dan, u sebi čestitam. Kažem joj – čuješ li me , moja Meri, tamo gore, SREĆAN TI ROĐENDAN!!! Znam, znam, nemoj da brineš, ne računam 1914. možda je malo kasno, ali naučila sam računicu, neću ti dodavati onu godinu nikad više… Evo, da ti se pohvalim, nisam još uvijek dobila INGROPACIJU crijeva, odavno više ne skačem poslije ručka. Ako vidiš Tanasilija, pozdravi ga od mene, reci mu, lijepo ga je bilo upoznati u svoj svojoj originalnosti! Nadam se da ti nisu gore zamjerili što si im crkveni kalendar malo prekrojila. Na kraju krajeva, dobro si to i uradila pa je Tanasilije vodio računa samo o tebi, vazda ti je na usluzi bio, jer ga drugo niko nije tražio… E, da, sad ono zeleno staklo sa grumenom zemlje iz Teksasa stoji na stolu u „šali“, i kad god tamo uđem, stavim ga negdje na svjetlost, znaš kako se lijepo presijava? Ne, ne, pazim dobro, neće se slomiti, ništa ne brini… Lijepo bi bilo, naša Meri, da si mogla još malo da ostaneš, ali znam, nije moglo, valjalo je dalje putovati… Kao onomad brodom iz Amerike, preko Atlantika. Nije bilo lako, znam… Ali tebi je to nekako uvijek išlo za rukom, vidim ja….

Eto, takva je naša Meri bila…. 🙂 🙂 🙂

Džepovi prepuni Ljubavi

Kad je Ljubav bila mala činilo se da joj je sve baš potaman. Ono, nije da i nije bilo, jer kad si mali, zar može nešto da ne štima? Tako su mislili odrasli, ali Ljubav je imala svoje sumnje. Imala je hiljadu pitanja koja su je mučila i na koja je prosto morala da dobije odgovore. Mislila je da neće moći da bude prava Ljubav kad odraste, ako joj se sve ne složi onako kako je ona mislila da treba. I tako je Ljubav stalno nešto zapitkivala. Od jutra do mraka, svakog na kog bi naišla. I svi su joj odgovarali, jedni sa voljom, drugi sa malo manje volje, ali ustvari, nikome nije bilo jasno zašto se mala, blistava Ljubav opterećuje tolikim pitanjima. Zar je stvarno imala potrebe za tim? Ljubav je jednostavno bila Ljubav. Iz nje su neprekidno vrcale srcolike iskrice, zar joj je trebalo više od toga, čudili su se odrasli.

Od svih sa kojima je pričala, Ljubav je najviše volela Život. Bio je star, mudar i baš na svako pitanje je imao odgovor. Ljubav nije znala koliko dugo je Život bio tu, a ni ostali nisu znali da joj kažu. Šuškalo se da je došao toliko davno, da se ni on sam ne seća kada je to bilo.“ Pa logično je“, mislila je Ljubav, „ako se on ne seća, kako bi bilo ko drugi to znao? Ne bi imalo smisla!“. Ono što je ona mogla da zaključi, onako mala, jeste da nikog oko nje ne bi bilo da nije Života. A bilo ih je mnogo sličnih njoj: Sreća, Nada, Vera, Strah, Bol, Tuga, Strepnja. Kako je to Život izveo, još uvek nije imala odgovore ali je jednostavno znala da je u pravu. Jednom je tako Ljubav pitala Život:

– Ko je od nas mlađih prvi nastao? Strah mi je rekao da je to bio on, a da sam ja tek posle došla, da nisam nikome ni bila potrebna dok se ljudi nisu pojavili. Pitala sam Tugu da li je to istina, ali ona se samo mrštila sa očima punim suza. Nije htela ni da priča sa mnom.

Život se osmehne i lagano uhvati srcoliku iskricu koja je uporno oko nje zujala: – Znaš, Strah voli malo da se hvali. A ti ne brini – namigne joj – jer si bila tu mnogo pre njega!

– Stvarno? – iznenadi se Ljubav – kako je to moguće?

– Vidiš, mala Ljubavi – nastavi Život, opet hvatajući tri nove iskrice koje mu nisu dale mira – ništa do sada ne bih mogao stvoriti da nije tvojih srcolikih iskrica. Evo i sad sam nekoliko sačuvao, trebaće mi… – zatim joj se Život približi i najtiše što je mogao šapne – Svakog dana ih sakupljam, a ti to i ne vidiš…

– Zar je stvarno tako? – Ljubav je bila zadivljena i dirnuta – Zar ništa nisi stvorio bez mene? I zar su ti samo moje iskrice dovoljne? I zar Strah i Tuga…

– Polako, mala Ljubavi, polako – prekide je Život – još si mala i ne shvataš koliku snagu samo jedna tvoja blistava iskrica ima. I nema potrebe još uvek sve da znaš, imaćeš vremena za to. Strah je hvalisavac, kažem ti. Takav je. Oduvek je mislio da je najjači, najmoćniji, nepobediv. A nije. Slušaj me dobro šta ću ti reći, mala moja Ljubavi, Strah je moćan dok je sam, onda mu zaista niko ništa ne može. Ali ako mu, onako da ne primeti, ubaciš samo jednu svoju iskricu u džep, videćeš kako se polako topi…A ako dve iskre upleteš u Tuginu kosu, videćeš da i ona ima osmeh. Videćeš i kako joj se suze pretvaraju u zvezde smaragdno zelene boje i kako lepo može da priča. Idem sada, pričaćemo opet, mala moja Ljubavi…

I Život krene dalje, uporno vraćajući u džep svog dugačkog, šarenog kaputa jednu nemirnu, blistavu, srcoliku iskricu. Ljubav ga je posmatrala kako odlazi, razočarana što se razgovor tako brzo završio. Toliko pitanja je još imala ali dobro, bar je saznala nešto, za nju toliko važno i dragoceno. A kad tad će, verovala je Ljubav, saznati sve što je interesuje pa kad odraste postaće prava, pravcata Ljubav i usrećiće celu planetu. I svi će voleti i biti voljeni.

Kako je vreme prolazilo, Život je stvarao sve više. Sa svakom udahnutom dušom njegov šareni kaput je dobijao novu nijansu. Ljubav je sa svakom tom novom nijansom rasla i učila. Mnogo toga je sada već znala. Njene srcolike iskrice su sve više vrcale i bile su sve blistavije. Gde god bi ih ubacila, uplela ili sakrila, one su pravile čudo. Kada ih je delila sa Bolom, njegov pogled bi odmah izgubio onu zlokobnu oštrinu a snažan stisak njegove ruke bi popustio i pretvorio se u nežan dodir. Kada ih je poklanjala Strepnji, ona bi se skroz umirila, razvedrila, a njena braon haljina bi počela da leprša, presijavajući se u predivnim, zlatnim nijansama. Ljubav je čak smogla hrabrosti i pružila pregršt svojih iskrica Smrti. Ruku na srce, nije volela da joj prilazi. Plašio je njen izraz lica, ledeni osmeh, a naročito njen ogrtač od crne, sjajne svile koji se tako lako vijorio, a činilo se da je satkan od najgušće i najteže tkanine na celom svetu. Ipak, kad joj je Ljubav u porub ogrtača utkala šaku srcolikih iskrica, Smrt je iz njegovih džepova oslobodila sve uzete duše i pustila ih da se vrate u srca svojih najmilijih, gde su zauvek ostale sigurne i ušuškane. I, tako je Ljubav dobila odgovore na svojih hiljadu pitanja. Znala je odakle je došla i zašto je tu. Znala je koliko je jaka sama, a kakve je čarolije mogla da pravi kada se udruži sa Srećom, Verom i Nadom. Čak je i Strah poštovao, a Tuga uvažavala.

Danas je Ljubav svuda, samo je treba uočiti. Previše je ona uporna, a Život mudar, da bi vam uskratili moćne, blistave, srcolike iskrice. Zavucite ruke u džepove, sigurno ćete ih naći. Razmrsite kosu, videćete kako svetlucaju. Ja sam ih odavno našla. Moji su džepovi prepuni…