Danica i svilene bube

Danica je sjedjela na dnu drvenih skala u predsoblju stare kamene kuće, i strpljivo pokušavala da tanku iglicu na kopči provuče kroz jedva vidljivu rupicu na kaišu svojih novih crnih lakovanih cipela. Bilo joj je važno da to uradi kako treba, i da slučajno ne napravi kakvu ogrebotinu na sloju laka koji se tako savršeno presijavao i pri najmanjem pokretu nogom. Sve je vrlo pažljivo posmatrao veliki crno-bijeli mačak, prije nepunih pola sata nahranjen velikom porcijom svježe ribe, a koji je sad ležao na otiraču postavljenom odmah kod ulaznih vrata, oblizivao se poslije obilnog obroka, i lijeno mlatio repom tamo-amo, uživajući u zracima sunca tek provirjelog iza lepetanskog brda. Nakon uspješno obavljene rabote, Danica je ustala sa skalina i lupnula dva-tri puta petama po podu, čisto da bi uživala u zvuku koji je proizvodilo njeno novo blago. Otrčala je u kuhinju i što je brže mogla završila sa doručkom što joj ga je baba zgotovila, uz neizostavno gunđanje kako će je zaboljeti stomak ako i dalje bude tako brzo jela.

„Neće, baba, nemoj se sekirat’! Prešim u školu, nije me volja zakasnit’!“

„Ko će prije, taj će poslije – vazda bilo i ostalo! Neće ti škola pobjeć’!“, nastavi baba dobrodušno da gunđa, dok je sa stola sklanjala tanjir krcat mrvica od hleba, i šolju do pola popijene bijele kafe.

„Dobro je, baba, dobro je… Idem ja sad!“

Danica je žurno obukla tamno plavu kecelju, zakopčala deset bijelih puca skroz dreto tek iz drugog puta, i pred velikim, starinskim ogledalom pokušala da ispravi kraj bijele kukičane kragne, koji se iz nekog razloga sav izvitoperio i tvrdoglavo štrčao na svoju stranu, ma baš kao da pokazuje tačno prema kući tete Mace, daljnje im rodice iz susjednih Lepetana. Zatim je stavila torbu na leđa, provukavši obje ruke kroz prilično izlizane, i po rubovima iskrzane braon ručke, zgrabila kesu sa priborom za likovno i skoro potrčala ka predsoblju.

„Ne trči, kućo moja, ne trči, opasno je“, vikala je baba za njom, „I pazi da se ne oklizneš dolje kod kapije, murva je dobro opala, nismo još danas očistili, nema vode od sinoć! Biće zaboravili da odvrnu ventil, jer oni tamo u vodovod sigurno sjede i piju kafu!“

Dok je preskakala sad već duboko usnulog mačka, rastegnutog na sve strane preko crnog gumenog otirača, razmišljala je kako je babi pijenje kafe na radnom mjestu predstavljalo glavni razlog za sve što u njihovom malom mjestu, s vremena na vrijeme, nije funkcionisalo. Na primjer, nestane struje – aha, ko zna kad će da dođe, jer oni tamo moraju prvo kafu da popiju, pa tek onda da popravljaju kablove. Ili, izgubi se signal na televizoru – dabome, nemaju kad da „prespoje“, biće im voda u kogumu taman uzavrela. Da ne spominjem telefonske veze, neredovnu poštu, ili, ne daj bože, zakasnjelu penziju. Kafa je, po njenoj babi, bila glavni uzročnik svih nedaća takve vrste, mada je se sama ne bi ni u snu odrekla, naravno, uz opravdanje kako je ona pije isključivo u slobodno vrijeme, i nikome još time nije štetu nanijela.

Napolju je junsko sunce već dobro bilo ugrijalo, iako zvono na crkvi Svete Ane, tamo iz Đurića, još nije otkucalo ni osam sati. Danica pomisli kako ljetnja žega samo što nije počela. Pa kad krenu zrikavci i kriještavci na smjenu da prave buku – jedni preko noći, drugi po danu – do septembra neće prestajati. „Zrikavci su tiši, jer rade noću, da može svijet da spava… Tako je to priroda napravila…“, promrmlja ona sebi u bradu, dok je pažljivo kontrolisala svaki svoj korak, ne bi li sačuvala cipele od zubatog kamenog tla u dvorištu. Na vrhu skalina gotovo se sudarila sa majkom, koja je uvelike radila nešto oko cvijeća zasađenog u velikoj kamenoj žardinjeri, smještenoj odmah uz prvi skalin, da figura.

„Ideš?“, upita je majka, odmičući obje ruke od tijela, kako sa rukavicama punim zemlje ne bi dotakla bilo šta drugo osim onog za šta su bile namijenjene.

„Idem… Doručkovala sam, a baba mi je spremila i kroštule od sinoć, da imam za marendu. Biće lijepe, iako ne krckaju kao kad si ih tek ispržila!“, odgovori Danica, dok se unaprijed radovala velikom odmoru, sjedjenju na parapetu ispred škole što gleda na obližnju plažu, i tako lijepoj marendi.

„Valjaju kroštule kad god da ih jedeš, ela…“, nasmiješi se majka, “ ‘Ajde onda, da ne zakasniš… Vodi računa kako ideš po ulici, pogotovo kad catara pristane, svakakvi voze danas! I pazi dolje, u dno skala, sve su murve opale, klizavo je! A ko zna kad će voda, pukla je cijev u Baošiće, rekli jutros na radio.“

„Baba kaže da neće ništa popravljat dok ne popiju kafu!“, uzviknu Danica, dok je skoncentrisano prelazila skalin po skalin, svaki previsok i pregrbav za njenih nepunih devet godina.

„Biće bogami!“, nasmije se majka, mahnu joj, i uroni opet ruke u zemlju, kako bi kadifice i begonije bile ovoga ljeta još ljepše nego prošlog. Ako im se i onda divio ko god se u gostima zatekao, što ne bi ovoga ljeta još više.

Stigavši do poslednjeg u dugom nizu skalina, Danica zastade i obeshrabreno pređe pogledom po pločniku što ga je trebalo preći, kako bi stigla do masivne crne kapije, koja je dijelila od obližnje magistrale. Murve su bile napadale toliko da je gotovo svaki centimetar pločnika bio prekriven prezrelim ljepljivim plodovima. „Što ću sad?“, pomisli Danica, „Upropastiću cipele, neće ih ni Sveti Petar očistit’ poslije ovoga!“

Ruku na srce, nije joj baš bilo logično da se Sveti Petar bavi takvim stvarima kao što je čišćenje nečijih cipela, ali kako je otac često započinjao ili završavao svoje rečenice sa „Ne može to ni Sveti Petar“, i kako je najiskrenije vjerovala da toliku količinu zgnječenih murvi niko više nikada neće moći da sastruže sa đonova njenih divnih novih cpela, onda joj se ova fraza učinila sasvim prigodnom, i najpribližnijom beznađu koje je tog trenutka osjećala. Osvrnula se i pogledala majku koja je i dalje presađivala cvijeće, ali kao da je znala, okrenu se prema Danici i vidjevši koje su je muke snašle, viknu:

„Slobodno ‘ajde, samo na prste i pomalo! Kreni, ja ću te odavde gledat’!

Zeru ohrabrena, Danica pažljivo spusti vrh jedne cipele na ljepljivi kamen, a zatim isto učini i sa drugom. Išla je na prstima polako i pažljivo, korak po korak, i taman kad je bila nadomak kapije, skliznu joj desna noga, pa kako ne bi pala, instiktivno se uhvati za rešetke kapije i zagazi sa obje cipele čvrsto na pod, da bi povratila stabilnost.

„Dobro je, dobro, ništa se nije desilo!“, vikala je majka odozgo, a Danica joj mahnu i sva crvena u licu – što od straha da ne padne, što od brige za cipele – nastavi svojim putem. Nije joj nikako bilo pravo što se na samom kraju, i pored ogromnog truda, onako u murve ulijepila. Dobro, nije pala i na kamenju ogulila koljena, ali sad su njene lijepe, i prvi put obuvene creve sa svakim bogovetnim korakom prijanjanjale za tlo, a kada bi podigla nogu, čuo se nekakav grozan zvuk, neko škripanje, da te bog mili sačuva. I što je najgore, cijelo jutro će morati da provede uz te neprijatne zvukove. „Nije fer! Baš nije fer!“, ponavljala je Danica u sebi, ljuta na sve živo, pa i na radnike u vodovodu, koji tamo u kancelariji piju kafu, i nikad ne rade ono što bi trebalo.

Dok je išla ka školi, tako o svom jadu zabavljena, Danica zamalo da ne poželi dobro jutro babi Jeli, što je inače uvijek uredno radila. Svakog jutra u sedam i po, taman kad bi se sunce našlo u ravni sa lepetanskim Svetim Vidom, baba Jela je širom otvarala svoja zelena, dotrajala, i na sve strane bišom načeta škura, sklanjala starinsku, požutjelu zavjesu da „malo čiste arije uđe u kuću“, i obavezno neko vrijeme provodila naslonjena na prag od prozora „da vidi svijeta i proćakula s nekim, da zna da je još živa.“ Bila je to sitna ženica od skoro devedeset ljeta, sijede kose uvezane ispod braon marame, i vazda obučena u dva-tri džempera sa sve pletenim đilom preko, bilo da je ljeto ili zima. Kako je objašnjavala svakome ko je htio da je sluša, „propuh ne zna koji je kvarat od godine, bolje da ja đa’olu doskočim, nego on meni!“

Inače, baba Jela je živjela sama. Muž joj se kod Svete Neđelje preselio još prije tri decenije, a od troje djece, koliko je imala, obilazila je jedino ćerka, dok su dva sina živjela „daleko u onim Amerikama, i bog ih je tamo zaboravio“, kako je baba Jela imala običaj da kaže. Pritom bi energično odmahnula rukom, kao da iz misli želi da istjera ta daleka, nepoznata prostranstva, zbog kojih djecu nije vidjela ko zna otkad.

„Rano, šesnih li crevalja! Iz koje su ti to butige? Je li ti ih mati kod Milutina Vasovoga pazarila, ili ih je striko s broda donio kad je arivao?Ovolika pitanja trgnuše Danicu iz tmurnih misli pa pogleda ka prozoru iza kojeg je provirivala baba Jela i dobroćudno joj se osmjehivala. Nekoliko pramenova sijede kose se joj se izvuklo ispod braon marame, te ih je slabi jutarnji burinet nosio na istu bandu kuda su i valovi obrtali. Na sitnim, koščatim rukama jasno su se mogla vidjeti po tri rukava od džempera kako vire, sve jedan kraći od drugoga.“Dobro jutro, baba Jela!“, doviku joj Danica, „Hvala, jesu šesne, nego sam se prije u murve uvalila tamo kod kapije, pa se sad sve lijepe za pod! Nema cipela kod Milutina Vasovoga, nego ih je majka u Novi kupila prošle subote kad je išla na pjacu! A stric se još sa vijađa nije vratio, tek će po Novoj godini!“

Milutin Vasov, kojeg je baba Jela spomenula, inače je bio iz Kamenara, ali je u Bijeloj – mjestu pored – držao malu prodavnicu pretrpanu kojekakvim drangulijama. Iako se uglavnom radilo o prehrambenim proizvodima, ponekad je ovaj snalažljivi trgovac, što je u dušu poznavao narod – i u mjestu gdje je živio, a i tamo gdje je radio – nabavljao odjeću, peškire i posteljinu. Zadugo se kasnije u Kamenarima i Bijeloj moglo čuti kako se najfiniji pamuk može samo kod Milutina Vasovoga naći. Daničina baba je na sva usta hvalila peškire koje je još prije koju godinu kod ovog vrijednog trgovca kupila, a oni ni mrdnuli nisu, nego vazda ostali isti, kao da si iz butige onog momenta iznio. I još se klela da takve nema ni Zora s ponte, a svi su znali da Zori paketi sa najfinijom robom redovno stižu čak iz Italije, od neke dalje rodbine koja se tamo odselila još poslije Drugog svjetskog rata.“A nemoj se jedit’, rano moja, neće crevama od murava ništa bit’! Samo ih dobro oplači vodom kad se vrneš doma!“, dobaci s prozora baba Jela Danici, i dalje se smiješeći, kao da je u pitanju najmanja briga na svijetu, a ne ljuta nevolja što je ovako malo dijete od ranog jutra zadesila.“Ali nema vode, baba Jela, i ko zna kad će doć’! Pukla je cijev u Baošiće, tako kažu!“, namršteno odvrati Danica, i nikako joj nije bilo jasno kako to bilo kome može biti smiješno, i kako da se ne jedi.“Zakrpiće je k’o i vazda, ali je prvi put!“, odmahne rukom baba Jela, „Ne sekiraj se ti ništa, rano, nego ‘ajde lijepo u školu, a dokle zađe sunce iza Kruševica, biće ti creve opet kao nove! O, evo meni Rajke Tomove, kupila novine na kiosk! Taman da mi reče ima li novih osmrtnica! Ilija s Bare nije nešto bio dobro ovih dana, mada bi zvonilo u Svete Neđelje da je štogod loše bilo!“

„Dobro, baba Jela, onda do viđenja!“, odgovori joj Danica, i nastavi dalje svojim putem. Baš prije nego što će skrenuti desno na uski prašnjavi puteljak, što je vodio direktno do ulaza u školu, Danica začu kako je neko zove…

„Daniceeeeee, aloooo, Daniceeeee!! Čekaaaaaj!“

Bio je to Jovo, Daničin drug iz razreda – jedan od šestoro, koliko ih je ukupno bilo u trećoj godini. Trčao joj je u susret visoko mašući lijevom rukom, kao da će svaki čas poletjeti, dok je desnom vukao po ulici platnenu vojničku torbu u kojoj su bile spakovane knjige, sveske i pribor. Takve vojničke borse, četvrtastog oblika i maslinasto zelene boje, bile su i te kako popularne osamdesetih godina prošlog vijeka, i skoro svi dječaci su ih nosili, naravno okačene o jedno rame, ili prebačene preko suprotnog, „po poštarski“, kako se tada govorilo. Jedino je Jovo svoju torbu iz nekog razloga vječito vucarao za sobom po podu, pa je jadna bila sva u zakrpama, koje je Jovova baba Milka svako malo strpljivo ušivala, često i jednu preko druge.

„Požuri, Jovo, zakasnićemo, ‘ajde!“ dovikne mu Danica, mada je ipak zastala da ga sačeka. Živjeli su kuća iznad kuće, i igrali se zajedno otkad znaju za sebe, pa i ako joj je smetalo što vječito svuda kasni, i ne vodi računa o svojim stvarima, Danica je svoje slobodno vrijeme najviše voljela da provodi upravo s njim. „Ma Jovo ti je k’o kruv dobar“, znala joj je napomenuti baba kad god bi ga vidjela da im promiče kroz kapiju, i trči uz skaline kao da ga „trista đa’ola goni“.“Ne može ni bit’ loš kad je cijela familja takva, pazi što ti zborim!“ Danica je vjerovala babi, a i sama se u to uvjerila bezbroj puta dosad, mada nije mogla da izdrži a da mu po ko zna koji put skrene pažnju na mučenu vojničku torbu, ili bar na ono što je od nje ostalo.

„Jovo, možeš li barem jednom tu borsu objesit’ na rame? Svu si prašinu pokupio od doma do ovamo! Biće joj se opet onaj isti ćošak izbucao, ma sto posto!“

„Jao, pušti me, Danice, oli? Svaki put mi istu stvar zboriš!“, naroguši se Jovo „Izduraće dok škola ne završi, a to je još nekoliko dana. Od septembra ću uzet’ Vasovu, on ionako kreće u srednju, pa će mu novu torbu pribavit’! Bogami, jedva čekam da škola završi, neću izlazit’ iz mora! A i striko mi je rek’o da ću ić’ s njime barkom na ribanje, samo ako prođem vrlodobrim! Jesu li tebi tvoji nešto obećali?“

„Nisu, jedino što će mama napravit kolač od trešanja. Znaš onaj što najviše volim?“, Danica se zadovoljno osmjehnu dok je ovo izgovarala, jer su joj se istog trenutka pred očima ukazale vazda pod konac isječene kocke zlatnog, sočnog pandešpanja, prepune trešanja, a posute bogatim slojem šećera u prahu.

„Znam, znam, sad bi cijelu roštijeru izjeo, bogami ti kažem! Zovi me kad ti ih mama napravi, nemoj zaboravit’!“, zamoli je Jovo, i to toliko ozbiljno, kao da do tih kocaka sa trešnjama ništa živo okusiti neće.

„A znaš da ću te zvat’, pa bio si i neko veče kad je baba pržila palačinke. Vazda te zovem, Jovo!“

„Pa jes’, zoveš, nego ja da se osiguram!“

Kako su se približavali školskoj zgradi, Danici i Jovu se glasovi izgubiše u graji koja je dopirala sa školskog igrališta, a koju su zajedničkim snagama proizvodila ukupno trideset dva učenika, uzrasta od prvog do četvrtog razreda, u isturenom kamenarskom odeljenju škole „Orjenski bataljon“. Kao da nije krenula ljetnja žega, i kao da je dan pošteno već bio odmakao, a ne ušao tek u osmu uru, djeca su trčkarala tamo-amo po igralištu. Neki su se pentrali po starom, rasklimatanom okviru gola za mali fudbal, neki su na betonu ispred školskog ulaza crtali kredom kvadrate i brojeve da bi igrali „školice“ na velikom odmoru, a neki su sjedjeli na skalinima što su vodili na sprat, ka svečanoj sali u kojoj su se održavale priredbe za 8. mart i 29. novembar, i puštali filmovi na neispravnom projektoru, koji je vječito „jeo“ najzanimljivije scene u svakom bogovetnom filmu. Jednom je u toj istoj sali, sa sjedištima presvučenim braon skajem i prozorima preko kojih su padale teške, crvene, plišane zavjese, gostovao čak i neki mađioničar, bog te pita odakle, pa se o njegovim vještinama pripovjedalo danima poslije predstave. Đed Milo s Brijega je „glavu davao“ ubijeđen kako su gosti za tu priliku ispilali nekoliko dasaka sa poda na pozornici, i da su tuda – vješto da ne može vještije – mađioničaru doturali golubove jednog za drugim. „Jer okle bi se onolika živina prezentala iz jednog jedinog kapelina!“, mudrovao je đed Milo, odlučan da raskrinka te opasne mađije jednom za svagda. Rajka Tomova je bila ombrozna još čitavu setimanu poslije predstave, jer joj se šćer toliko bila prepala vidjevši neko jadno žensko čeljade kako viri iz ogromne crne kutije presiječene nekakvim ogromnim nožem napola – te su joj glava i ruke pokazivale ka kući Mijajlovića dolje na more, a noge skroz na drugu bandu, prema Lalovini – da je dijete četiri noći zaredom bježalo kod babe u postelju, svo izbečeno od straha.

Međutim, u ovo junsko jutro, a i nedeljama nakon njega, vrata svečane sale su bila zaključana i čekala neke bolje dane, dok su skalini ispred predstavljali savršeno mjesto za dječja okupljanja uz marendu, prije i poslije nastave.

Tačno u osam sati školsko igralište utihnu. Koraci od ukupno trideset dva para nogu odjekivali su sada prizemljem školske zgrade, i svako je išao ka svojoj učionici – prvaci i drugaci desno od glavnog ulaza, a treći i četvrti razred lijevo. Jovo, koji je uporno vukao svoju torbu po podu, zakači i zamalo obori pitar sa ogromnim razgranatim fikusom, smještenim između panoa sa učeničkim crtežima i vrata od učionice, što je izazvalo sasvim opravdano i očekivano negodovanje učiteljice Jovanke.

„Jovo, šta to radiš, Jovo?! Ideš kao muva bez glave! Podigni tu torbu odmah, hoćeš da se povrijediš?! A i fikusa bi mi bilo žao, tu je još otkad ti je tata išao u školu!“

„Izvinite, učiteljice…“, promrmlja Jovo, i šmugnu u učionicu što je brže mogao, ne bi li izbjegao svaku dalju kritiku. Tamo se smjesti u svoju klupu, odmah iza Danice, koja je iz svoje torbe već bila izvadila sveske i knjige, te strpljivo čekala da časovi počnu.

Kada je i poslednji učenik zauzeo svoje mjesto, učiteljica Jovanka konačno zatvori vrata i sjede za katedru. Prvo je upisala čas u dnevnik trećeg razreda, pa je lagano, preko naočara, prelazila pogledom sa jednog djeteta na drugo, da utvrdi da li su svi prisutni. Zatim je sve isto ponovila i sa četvrtom godinom, da bi, koji minut kasnije, krenuli da se ređaju časovi, jedan za drugim: matematika, srpski jezik, priroda i društvo, i na kraju likovno. Polovinu svakog časa, učiteljica je radila prvo sa trećim razredom, dok je ostatak vremena posvećivala četvrtom. Međutim, sada su na času likovnog svi bili zadubljeni u crtanje predstojećih ljetnjih motiva drvenim bojicama. Nije se čulo ništa osim catare koja je pristajala, a čiji je zvuk motora dopirao kroz otvorene školske prozore. Tolika tišina bila je proizvedena preplitanjem strogog pogleda učiteljice Jovanke, žegom koja je vani uvelike bila počela, i obiljem matematičkih operacija i gramatičkih začkoljica sa prethodnih časova što ih je valjalo u glavi obraditi. Kako je catara ukrcala novu turu vozila, i po ko zna koji put tog dana otplovila ka Lepetanima, u učionici je izbio u prvi plan zvuk čitavog hora drvenih bojica koje su, različitim tempom, šarale po hrapavom papiru bloka broj 5.

Danica je crtala delfine kako iskaču iz mora, dok ih je sa plaže oduševljeno pozdravlja grupa djece obučena u šarene haljine, šortseve i majice. Jedna od nacrtanih haljina bila je ista kao i Daničina, što je dobila od babe za prošli rođendan – bijela, široka i lepršava, sa izvezenim jarko crvenim trešnjama i zelenim lišćem svuda osim po rukavima. Danica je pažljivo bojila svaku trešnju, upirući bojicom po papiru malo jače nego što bi trebalo, ubijeđena da će na taj način nijansa crvene biti ljepša i intezivnija. Međutim, od tolikog pritiskanja, srce bojice puče, te ostavi ružan crveni trag po tek nacrtanoj haljini.

„Ništa mi danas ne ide“, jetko pomisli Danica, dok je gumicom bezuspješno pokušavala da obriše ružnu crvenu liniju, „Ali baš ništa! Lijepo mi se i ne crta više…“

Ipak, svjesna da joj učiteljica neće baš tako lako dozvoliti da prestane sa radom dok traje čas, Danica podiže dva prsta kako bi dobila dozvolu i otišla do kante za otpatke, tamo u uglu učionice, naoštri bojicu, i pokuša da popravi ono što je zabrljala. Makar joj je prava haljina bezbjedno visila u ormaru, i to je bilo pravo olakšanje.

„Možeš, Danice, izvoli, naoštri bojicu“, odgovori joj učiteljica Jovanka, a da nije ni podigla pogled sa beskrajnih rubrika u velikom crvenom dnevniku, koje je valjalo popuniti na vrijeme, prije nego što školska godina završi.

Danica ustade, i zaputi se ka ćošku u kojem je stajala korpa. Pri svakom bogovetnom koraku, njene cipele su i dalje škripale i škripale, i to je, u onolikoj tišini, natjeralo mnoge male ruke da na trenutak odlože bojice, i mnoge glave da izrone iz šarenih morskih detalja, i radoznalo se zapitaju šta je uzrok tako jednom neprijatnom zvuku. Izuzetak nije bila ni učiteljica:

„Dijete, zaboga, šta se to tako čuje?“, upita je, a Danica ponovi priču koju je rano tog jutra ispričala i babi Jeli. Iz nekog razloga izostavila je onaj dio u kome majstori piju kafu i ništa ne rade, kao da joj se činilo neprimjerenim da sa učiteljicom o tome raspravlja.

„Znači, ulijepila si se u murve! Pa jeste, tako i zvuči, kad malo bolje razmislim. Nije prijatno, znam, nije prijatno. Ali kad već spominjemo murve, znate li vi, djeco, za šta su se one nekad koristile, i zašto su mnoge kuće u našoj Boki imale zasađeno ovo drvo u dvorištu?“, obrati se učiteljica Jovanka sada cijelom trećem i četvrtom razredu. Međutim, prije nego što su neki krenuli i da razmišljaju o odgovoru, eto ti Jova, podiže ruku u nebesa, samo što plafon nije prstima dotakao..

„Znam ja, učiteljice! Da bi se nahranile svinje, a i ljudi vole da jedu murve! Ja ne silazim sa drveta dok ne potamanim sve što mogu do’vatit’ „, odgovori Jovo, ponosan što je poznavao materiju i bio stručan ne samo za murve, već i za svaku drugu voćku po kojoj se verao dok god je na njoj bilo plodova.

„To je tačno, Jovo. I ne kaže se do’vatit’, nego dohvatiti – vodi računa kad si u školi! Inače, postoji još jedan vrlo važan razlog zbog kojeg su naši stari sadili murve, mada mislim da je danas u velikoj mjeri zaboravljen. Da li znate, djeco, šta je to svila?“, upita opet učiteljica, kad, Jovo opet đipi sa stolice sa rukom uvis, sav srećan što će i na ovo pitanje odgovoriti prije svih.

„Moja baba Milka ima rubac od svile! Tamno plavi je, i ima neke ogromne žute cvjetove! Majka kaže da su to suncokreti, a baba nije sigurna, veli da joj ne liče na one što nam rastu iza kuće, i da, ako jesu, onda je đede Vaso kriv što nisu izrasli tako lijepi kao što su ovi naslikani. Baba nosi taj rubac samo kad ide na neku sahranu, ili na slavu kod svojte. Čuva ga u deset kesa, i vazda nam zbori kako nećemo dobro proć’ samo li ga taknemo! Biće da je to zbog svile, mada ja ne znam što je ta svila tačno! Sigurno je neka vrijedna stvar, čim bi nam baba Milka dala prutom po prstima, ako bi pipnuli i jedan od saketa, a kamoli rubac!“

I samo što je talas smijeha zapljusnuo svu čeljad, od prve do zadnje klupe, učiteljica Jovanka podiže ruku da na vrijeme zaustavi zabavu koja je prijetila da se pojača, i zadrži dječiju pažnju dok im ne ispriča ono što je htjela. Za samo nekoliko sekundi u učionici je opet zavladala ista ona tišina kao sa početka časa.

„U pravu je tvoja baba Milka što vam ne da da dirate maramu. Svila je vrlo vrijedna i skupa tkanina, ne može svako da je kupi. Tanka je, meka i izuzetno lepršava. Ljeti hladi, a zimi grije, toliko je kvalitetna. Stigla je davnih dana čak iz Kine, a Kinezi su počeli da je proizvode još, kako kaže istorija, skoro dvije hiljade godina prije nove ere. U Evropu je stigla čuvenim Putem svile, koji je predstavljao, u stvari, rutu kojom su trgovci u Kinu nosili svoje proizvode na prodaju, a onda, zauzvrat, donosili kineske kako bi i zapadni svijet imao prilike da ih koristi. Tu se misli prvenstveno na svilu, ali pored nje, trgovalo se i raznim drugim tkstilnim materijalima, začinima, porcelanom, i još mnogo čime“, učiteljica zastade na trenutak, i obrati se jednoj od djevojčica iz četvrtog razreda:

„Ana, mogla bi za sutra da napišeš nešto više o Putu svile, pa da nam pročitaš na času prirode i društva. Znam da tvoji imaju nekoliko odličnih enciklopedija, pa ih taman možeš iskoristiti za ovu temu.“

Ana klimnu glavom i odgovori što je tiše mogla da je razumjela, sva crvena u licu prvenstveno od vrućine, ali i od stida što se odjednom našla u centru pažnje. Ako nešto nije voljela, to su bili javni nastupi, čak i ako se radilo samo o čitanju običnog domaćeg zadatka pred cijelim razredom, ili u slučaju kamenarske škole, pred dva razreda istovremeno! Nije bila olakšavajuća ni činjenica da su oba razreda u ovom slučaju značila svega četrnaest učenika. Ani se činilo kao da se, u najmanju ruku, obraća polovini Boke Kotorske, što nije predstavljalo, ni malo prijatnu rabotu. Kad bi mogla samo da napiše taj zadatak, da sa zadovoljstvom izvuče tri ogromne enciklopedije sa najviše police sa knjigama u dnevnom boravku, rasporedi azbučnim redom po stolu prekrivenom kariranom plavo-bijelom mušemom na sitne žute kruške i jabuke, pa osim traženih informacija naiđe na još kojekakve zanimljivosti. Kao i na slike insekata uvećanih toliko da kada je prvi put okrenula list jedne od enciklopedija, i kada joj se preko čitave strane ukazala fotografija džinovske tarantule sa dlakavim, narandžastim „koljenima“ kako ih je u glavi nazivala, i ukupno milion sitnih, crnih i zastrašujuće sjajnih očiju različitih veličina, Ana samo što nije pala u nesvijest od šoka. Nakon toga mjesecima nije prilazila enciklopedijama, a kad se zeru okuražila, potrudila se da do najsitnijih detalja u glavi razradi mapu „mogućih opasnosti“, te je tačno znala kada da odjednom okrene dva lista u knjizi umjesto jednog. Tako je bila i skroz bezbjedna od prikaza grozomornih insekata, ali je i opušteno mogla da čita ono što je zanimalo. „Vala bi mi lakše bilo da sat vremena gledam u sliku onolikog pauka, nego da čitam sutra domaći pred svima! Što uvijek meni to daje da radim?!“, mislila je nevoljno Ana u sebi, nanovo buknuvši u obrazima kao rak s ponte, od pomisli na predstojeći događaj. Tako je razmišljala sada, međutim, u godinama koje nailaze, često će se Ana sjetiti učiteljice Jovanke i mučnog čitanja domaćih zadataka pred jošičkom i đuričkom omladinom, i tek tada će joj biti jasno zašto je učiteljica uporno na takvim zadacima insistirala. Nije borba samo sa tarantulama iz enciklopedije, već se svako bori sa svojom mukom otkada je svijeta i vijeka. Pa kako kome uspije. A Ani hoće svakako.

„E, dobro, Ana, onda smo se dogovorile“, zadovoljno klimnu glavom učiteljica, zatim ustane, napravi par koraka i nasloni se na katedru sa prednje strane, bliže učenicima. Popravi naočare koje su joj bile skliznule na vrh nosa, prekrsti ruke na grudima i nastavi dalje sa pričom koju je započela:

„E sad, djeco, eto nas kod najzanimljivijeg dijela priče – kakve veze uopšte ima svila sa murvama, da li bilo ko od vas ima i najmanju ideju?“

Uzvrpoljiše se svi na svojim stolicama, počeše da se gledaju i došaptavaju međusobno, pokušavajući da u svojim glavama dođu do bilo kakvog smislenog odgovora, međutim, bezuspješno. Jovo je, izgleda, jedini imao hrabrosti da kaže ono što su svi tog momenta mislili, pa pošto je po običaju dotakao plafon sa dva prsta po ko zna koji put tog dana, ustane sa stolice i krene u još jedan svoj monolog:

„Bogami, učiteljice, ja ne mislim da tu postoji bilo kakva veza! Da ste nas pitali za murve i svinje, to je barem lako, ali svila i murve? Pa ja to ni da sanjam ne bi’ mog’o izmislit’! Jedino ako im nisu kakve vešte šili, da ljepše figuraju kad ih treba prodat’, ma i to mi je sumnjivo, pravo da vi rečem!“

Na spomen svinja obučenih u šarene svilene haljine svi, na čelu sa učiteljicom, pukoše u smijeh, i ovog puta je bilo malo teže uspostaviti mir i povratiti pažnju prisutnih u učionici. Međutim, učiteljici Jovanki je to nekako uvijek polazilo za rukom, bez obzira o kolikoj buci se radilo. Jeste da je malo duže držala podignutu ruku u vazduhu, i jeste da je više puta izgovorila riječi „Dobro je! Dobro je! Smirite se!“, ali na kraju su se sva djeca dovela u red, kuriozno iščekujući odgovor na sporno pitanje.

„Jao, Jovo, pazi kako pričaš“, obrati mu se učiteljica „Nema DA VI REČEM, nego DA VAM KAŽEM, povedi računa, molim te! I ne samo o tome! A sad – rešenje misterije: veza između svile i murve je SVILENA BUBA! Da, da, svilena buba, draga moja djeco. A zašto baš ona? Pa zato što proizvodi niti svile, a hrani se isključivo lišćem murve, i ničim drugim. Dakle, ko je želio da proizvodi svilu, morao je obavezno u vrtu imati i stabla murve!“

„E, učiteljice, da mi je neko prič’o, ne bi mu vjerov’o! Bogami!“, uzvikne Jovo iznenađeno, a isto potvrdi i ostalih trinaest duša. Neki jedva da su i znali da postoje stvorenja kao što su svilene bube. Drugi su čuli nekad negdje taj naziv, ali dalje od ove informacije nisu odmakli. Jedino je Ana jasno pred očima imala sliku insekta sličnog leptiru, bezlične sivo-braon boje, kako stoji na velikom zelenom listu, uveličanom toliko da mu se svaka pora mogla bez problema prebrojati. Ipak, kako joj izgledom svilena buba nije bila ni malo privlačna, Ana nije čitala ništa o njoj, inače bi sigurno zapamtila ovaj neočekivani podatak.

„Eto vidiš, Jovo, uvijek je lijepo nešto novo saznati! A još nešto treba onda da vam ispričam. Tokom devetnaestog vijeka, Boka je bila jedan od najvažnijih evropskih centara za proizvodnju svile. Koji period predstavlja devetnaesti vijek, ko će da mi kaže?“, učiteljica Jovanka nikad nije propuštala priliku da provjeri dječje znanje i dopuni ga, ukoliko je to bilo potrebno. Zato i nisu bila iznenađujuća njena brojna pitanja i potpitanja, bez obzira o kojoj temi se radilo.

Ovog puta Danica podigne ruku da odgovori.

„Baba Jela je rođena u devetnaestom vijeku i još je živa, a kaže da će dočekati i treći po redu, tako mi je rekla. Devetnaesti vijek je prije ovog našeg, dvadesetog!“

„Tako je, Danice. I uopšte ne sumnjam da će baba Jela doživjeti i dvadeset prvi vijek, ne da se ona!“, nasmije se ponovo učiteljica, „Dakle, slušajte sad dobro: u devetnaestom vijeku duž Boke Kotorske postojalo je više predionica u kojima se proizvodila svila. Otvarane su tridesetih godina prošlog vijeka, prvo u Kotoru sedam, a onda u Herceg Novom šest. Postoje i neki podaci koji kažu da je u tom periodu na prostoru Boke i Budve ukupno radilo skoro sto četrdeset malih proizvođača. Deceniju kasnije, na Prčanj se otvaraju dvije prave pravcate fabrike za proizvodnju svile, jedna u vlasništvu porodice Sbutega, a druga je pripadala familiji Milin. Bile su opremljene sa tada najsavremenijom opremom iz Italije, pa su postale glavne za pravljenje ove fine tkanine. U njima su radile većinom djevojke, koje su se za taj posao obučavale u svilarskim radionicama prvo u Zadru, a onda i u Kotoru. Inače, proizvodnja svile se kod nas prvi put spominje još u prvoj polovini četrnaestog vijeka, zamislite kad je to bilo. Žene koje su se tim poslom bavile nosile su naziv sviloprele, a prva među njima je bila iz Kotora i zvala se Dobroslava. Međutim, Mlecima se nije dopadalo što Boka napreduje u zanatu koji je donosio i te kako dobru zaradu, pa su sredinom šesnaestog vijeka posjekli sva stabla murve u našim krajevima, kako svilene bube ne bi imale čime da se hrane, i kako bi izumrle. Nije se smjelo dozvoliti da Venecija padne u drugi plan po pitanju proizvodnje i prodaje svile. Tako je napravljena pauza od skoro sto godina, kada Bokelji ponovo sade murve i uspješno se vraćaju već poznatom zanatu. Sadnja se nastavlja i u devetnaestom vijeku, naročito sedamdesetih godina, kada je austrougarska vlast, koja je tada vladala Bokom, vidjela velike mogućnosti u trgovini svilom. Tada je naređena sadnja od ukupno sedamdeset hiljada stabala murve, a uvode se i godišnje nagrade za najuspješnijeg uzgajivača svilene bube. Čak se i u nastavu ubacuju posebni časovi o proizvodnji svile i uzgoju ove vrste bube. Ali sedamdeset hiljada stabala, možete li to da vjerujete?!“

„Kuku, đe je to sve stalo, učiteljice?“, zapanjeno upita Jovo, koji je do tada upijao svaku izgovorenu riječ, i pokušavao da se snađe u onolikim vijekovima, godinama, posiječenim i zasađenim stablima murve.

„Širom Boke i Budve, kod ukupno šest hiljada porodica. Zar to nije cifra za divljenje, šta kažete, djeco?“

Ošamućeni novim podacima, svi potvrdno klimnuše glavama, mada se većina djece u nevjerici pitala gdje je uopšte uspjelo da stane čak šest hiljada porodica, a kamoli još i sedamdeset hiljada stabala murve. O kojim je to brojevima zaboga učiteljica pričala, da nije i njoj vrućina malo udarila u glavu, razmišljali su naročito trećaci, kojima je matematika i dalje zadavala brige sa prvom hiljadom, a ne da moraju računati sa još šezdeset i devet takvih.

„Da, da, djeluje prosto nevjerovatno, ali tako je bilo! Što je više murva listala i rađala, to je više svilenih buba bilo, a onda i više metara skupe svile. A bogami, bokeljske gospođe su i te kako voljele ovaj raskošni materijal, pa su sve one, čiji su muževi bili dobrostojeći, obavezno u svojim ormarima imale i po nekoliko svilenih šalova, maramica i pojasa. Kažu da je i muški pojas na bokeljskoj nošnji šiven od svile. Ni muškarci, izgleda, nisu bili gadljivi na nju.“

„Učiteljice, ako moja baba Milka ima rubac od svile, znači li to onda da je đede Vaso dobrostojeći?“, upita Jovo, vidno oduševljen što se u njegovoj familiji odvija takva jedna istorijska priča.

„Pa… Ne bih rekla da je dobrostojeći samo zbog jedne marame, ali svakako nije činjenica za zanemariti, Jovo“, nasmije se učiteljica, „Šta sam još htjela da vam kažem… E, da, u vrijeme kada se svila proizvodila, postojalo je čak šesnaest različitih vrsta ove tkanine, i svaka je imala svoj naziv, samo ja sada ne mogu da ih se sjetim. Inače, kada su, malo prije Prvog svjetskog rata sintetički materijali ušli u upotrebu, prvenstveno zato što su bili jeftini, proizvodnja svile polako zamire, a konačno prestaje pedesetih godina ovog vijeka. Šteta ako mene pitate, ali šta da se radi. Eto možda je to razlog što i u Kamenarima skoro svaka kuća još uvijek ima bar po jedno staro drvo murve. Pitajte roditelje, možda će vam ispričati nešto na tu temu!“

Tog popodneva, taman negdje kad je maestral krenuo da duva od Tivta i zeru ublažio nimalo naivnu junsku žegu, Ana je u svojoj kući sjedjela za stolom. Bez obzira što su joj se nadlaktice zbog vrućine uporno lijepile za plastičnu šarenu mušemu, skoncentrisano je pogledom prelazila preko stranice iz enciklopedije i upijala nazive šesnaest različitih vrsta svile: amoere, bavela, camelot, ganco, damast, dopio, velo… Nije joj više bilo mrsko ni da vidi sliku svilene bube kako stoji na velikom zelenom listu, već je, gledajući je, osmislila u glavi čitavu priču na čijem je završetku lepršao i presijavao se prelijepi šareni, svileni šal. Ne karirani, plavo-bijeli sa kruškama i jabukama, kao Anina mušema sa stola, već u najljepšim bojama koje niko do tada nije vidio. Niti će, sve dok ona tu priču ne napiše.

Jovo je, nakon što se pošteno za ručak najeo, a poslije s velikim guštom napio ledene vode, iako je baba Milka vikala kako će ga drob od studeni zaboljet’, prvo, da niko ne vidi, ušao u babinu i đedovu sobu, pažljivo izvukao iz ormara onih deset saketa u kojima je bio pohranjen plavi svileni rubac, sjeo na krevet i sa velikim poštovanjem gledao u velike žute cvjetove, što su više ličili na žute mrlje kroz onolike slojeve najlona. Uskoro se Jovu i prispavalo, pa je sa sve plenom u rukama zaspao u dno velikog bračnog kreveta, i sanjao sedamdeset hiljada Kineza kako sa sobom vode prasiće, a svako prase je oko glave imalo vezan baba Milkin plavi svileni rubac za žutim cvjetovima. Koju uru kasnije, na javi, zamalo i sam nije završio sa ovim plemenitim životinjama u svinjcu iza kuće, a sve zato što ga je baba našla nasred svoje postelje kako hrče, dok su mu ispod glave virili saketi sa gotovo uništenim svilenim blagom, kako je poslije danima prepričavala saosjećajnim komšinicama. Džaba je Jovo pokušavao da se opravda i objasni zašto je uzeo rubac iz ormara, baba Milka je bila smrtno uvrijeđena i govorila mu je da je teška sramota što misli da se može izvući sa nekakvom papazjanijom od storije u koju su bili umiješani Kinezi, nekakve bube, i murve. „Sačuvaj bože i Sveta Neđeljo, što ovaj mali zbori!“, krstila se baba Milka dugo nakon cijelog nemilog događaja, mada mu je prvom prilikom isjekla, i na tanjir izvadila, najveći komad štrudela od jabuka sa hrskavom korom i gomilom šećera u prahu preko nje. Omaklo joj se, kako mu je, i dalje ljuta, kasnije objašnjavala.

Dok se Danica tog dana vratila iz škole, kvar u Baošićima je bio saniran, voda je uvelike bila došla, a majka je detaljno oprala i očistila od napadalih murava pločnik kod kapije. Zadovoljna što ipak nigdje nije ogrebala svoje nove lakovane cipele, Danica više nije bila jetka zbog ulijepljenih đonova, već ih je strpljivo čistila sve dok i poslednja ljepljiva fleka nije nestala. Zatim ih je ostavila ispred ulaznih vrata da se na suncu osuše, a malo kasnije pažljivo spakovala u kutiju i odložila ispod kreveta u spavaćoj sobi. Koliko se ujutro loše osjećala zbog čitavog događaja sa murvama, toliko joj je sada bilo drago što je sve to snašlo. Jer da nije, ko zna kad bi saznala za nevjerovatnu priču o bokeljskim svilenim bubama. Namjeravala je da svakako sazna od majke i oca da li je i njihova murva bila zaslužna za po koji svileni pojas, ili makar za malu džepnu maramicu. Međutim, prije priče, prvo je sišla u đardin, da razmisli i sabere u glavi sve što je danas čula. Sjela je u hladovinu koju je murva pravila, ubravši prethodno nekoliko slatkih, zrelih plodova, da se zasladi poslije ručka. Oko nogu joj se motao mačak, koji je pratio sve od kuće, i kao i uvijek, nadao se kakvom dobrom zalogaju. Gore, kroz grane murve koje je maestral lagano pomjerao tamo-amo, naziralo se par oblaka. Danicu su podsjećali na lijepe bokeljske gospođe, mirišljave i blistave, sve umotane u skupocjene svilene šalove…

lutke i njihove haljine

• 

U kući preko puta naše, prije onoliko decenija, tačno iza visoke kamene međe, živjela je jedna mala teta Mina. Kažem mala, jer ne postoji bolji način da opišem kako sam je doživljavala onda kada ni sama nisam bila visočija od prosječnog žbuna koralje, iždžikljalog na sve strane iz poveće narandžaste saksije. Pa kako mi je taj razgranati žbun, pretpran hiljadama drečavo crvenih „trubica“, koje sam obožavala, krijući od mame, da pucketam (čitaj – uništavam) između palca i kažiprsta, predstavljao savršeno mjesto za skrivanje, virila sam preko njega svakodnevno ne bih li vidjela tetu Minu, kako se najsporijim koracima na svijetu gega kroz đardin, i poslije ne znam ni sama koliko vremena, konačno stigne iz najudaljenijeg dijela vrta do ulaznih vrata od kuće. U to vrijeme, sa svojih sedam ili osam godina, činilo mi se da je teta Mina najstarija osoba koja je ikada u Boki postojala, pa mi je naprosto čast bila što jedna tako važna ličnost živi odmah pored nas, tu preko prve međe. Moram još da dodam da sam sa svog stražarskog mjesta, od cijele tete Mine uspijevala da vidim samo njenu kratku, plavičasto-sijedu kosu, kako promiče kroz grane limunovog drveta, ili proviruje iznad, meni ne baš najljepše biljke na svijetu, takozvanog tigrastog ljiljana. Mudro sam tada razmišljala da bih mogla sigurno i cijelu glavu do ramena da joj vidim, samo da nije išla onako pogrbljeno, i to s vremenom sve više i više. Zašto li je to radila, pitala sam se u potpunoj nevjerici! Nekoliko puta mi je čak palo na pamet da joj najdobronamjernije predložim da se slobodno ispravi umjesto što se sve više savija unaprijed, i da će joj tako, logično, sve biti mnogo jednostavnije. Ipak, nešto mi, onako maloj, nije dalo da se pred starijom ženom razmećem kojekakvim pametnim savjetima, zbog čega sam naročito bila srećna kada sam dostigla neke godine, i shvatila da na mnoge stvari često ne možeš ni na koji način uticati, već se one dese tačno onako kako ti ih je život namijenio. Zato sam i dalje ćutala, virila iza kosmate, raščupane koralje, i strpljivo čekala momenat kada će teta Mina doći do same ivice međe, dozvati me svojim jedva čujnim glasom, a ja ću se onda trčeći spustiti skalinima koji vode ka ulaznoj kapiji, i preuzeti zamotuljak napravljen od davno pročitanih dnevnih novina. Taj zamotuljak, namijenjen isključivo meni, predstavljao je pravo pravcato blago, eto tako sam ga doživljavala dok sam sa nestrpljenjem otpakivala drugi, pa treći sloj novina, već umorna od stražarske smjene, i prilično načeta osjećajem krivice zbog onoliko ispuckanih „trubica“. Međutim, sav umor bi nestao, a savjest se potpuno preporodila, onog momenta kada bi iz zgužvanih listova poispadali najrazličitiji komadi tkanina, u raznim bojama i oblicima, spremni da u vidu najmodernijih kreacija obuku moje obožavane lutke, i upriliče ih za najelitniju modnu pistu u Kamenarima. Zahvaljivala sam tada i teti Mini, a još više Nebesima što su nju nagradila raskošnim talentom za šivenje, a mene uvijek najmodernijim odijevnim kolekcijama za lutke, na kojima mi je, ma sto posto, i sam Milano, centar mode, tada zavidio. Jer, sigurna sam bila da milanski kreatori od tete Mine nisu nikad ništa dobili, već su ko zna odakle, i ko zna kako, nabavljali ostatke tkanina za svoje kreacije, pa mi ih je zbog tolike muke prosto bilo žao. Pa još ako ni jednu „trubicu“ ne zgnječiše među prstima, kakva li je to tek grehota bila. I koliko sam samo sreće onda ja imala, evo ni sad ne vjerujem.

Ribanje

Interesantno je koliko djeca vole da ribaju. Nije bitan ni uzrast, ni odakle dolaze, ni da li su ikad uzeli štap ili karolu u ruke – to su potpuno sporedne stvari. Onaj momenat kad nanjeskaju udicu, i zabace je što dalje mogu, ubijeđeni da će nakon samo par sekundi na mulo izvući oradu toliku da je ni najiskusniji mjesni ribar u svom životu nije ni vidio, a kamoli ulovio, isti je za svako dijete. Dabome, načekaju se svi oni ne samo orada, nego i najmanje, najsmotanije mačkulje, za koju ti se nekad učini da samo čeka da proguta udicu, koliko je lako uloviti. Jer, kako to obično biva, njeska ne bude dobro zakačena, pa spadne čim je voda prekrije. Ili, dok si trpnuo, zgrabi je kakva sitna riba, a da uopšte ni ne dotakne udicu. Pa dijete, puno nade jer je nešto „dobro odozdo trznulo“, krene da vuče i vuče, a ono se umjesto istorijskog ulova kakvog Zaliv još nije vidio, pojavi čitav žbun zamršene morske trave, koja me je, dok sam bila mala, nevjerovatno podsjećala na kosu, te sam je kačila na glavu dok se kupam, ne bih li bar na kratko uživala u drečavo zelenim kikama do koljena, bez obzira što su zaudarale toliko da je to zbilja moglo istrpjeti samo čeljade od srca željno lepršavih, vilinskih, dugih kosa.

Međutim, i pored bezbrojnih propalih pokušaja, djeca su u ribanju uporna i istrajna. Neumorno njeskaju, trudeći se da svaka sledeća njeska bude što bolja, zabacuju, pa i dalje puni nade, čekaju prvi ulov. Sada to više ne mora biti najveća riba ikada ulovljena, već su prihvatljive i one malecne. Eto na primjer, neki srebrnasti špar, oblika najsličnijem onom sa dječijih crteža, bi sasvim lijepo legao, čak i šašava mačkulja velike glave, prozirnog repa, pjegava, i ne baš toliko prijatna za vidjeti.

Motiv ne nestaje ni kad se pingvin zapetlja toliko da ga ni natprirodne sile više ne mogu raspetljati. Želja je tu i onda kada, prilikom zabacivanja njeska otpadne, a udica se zakači za nečiji peškir pa mali novopečeni ribar, očiju iskolačenih od neprijatnog iznenađenja, ne zna ni kud će ni šta će, već vuče izbezmljeno onaj peškir, dok ga s druge strane ljutito poteže razgoropađena vlasnica, izvjesna tetka Mira, svježe namazana maslinovim uljem za potamnjivanje, pa dijete u cijeloj onoj panici ne zna je li se tetka Mira toliko od bijesa cakli, ili je štogod drugo u pitanju.

Ribanje na najljepši način združuje djecu. Onda zajedno beru mušlje za mamac, uče jedni od drugih šta im je raditi, raspoređuju uloge u tom komplikovanom procesu, skaču od sreće do ivice lepetanskog brda kada jedan od njih ponosno iz mora izvuče svoj prvi trofej u vidu duguljaste labre, ili šarene perke. Pa se svi naguraju oko ulova, proučavaju ga, pipkaju, komentarišu, kikoću se… Lijepo ne znaju više šta bi od sreće radili, i kako bi reagovali. I dabome, poslije tolikog ushićenja, sve što su ulovili vrate u more, jer kako kažu, ribe treba i dalje da žive. A sad već prevejani ribari su svoj cilj za taj dan ispunili, i to im je dovoljno. A dovoljno im je jer su djeca. Što se nekako u ovim modernim vremenima sve više i više zaboravlja, pa ih zatrpavamo kojekakvim glupostima misleći da je to za djecu sreća. A njima, u stvari, treba samo jedna karola, malo pingvina, udica i dobra, kvalitetna njeska. Pa da vidiš onda…

Doručak

Jutros sam za doručak htjela da jedem ili tost, ili ništa drugo! Mada bi, zbog one haljine što je nedavno pazarih preko interneta, bolje bilo da sam se odlučila za „ništa drugo“. A još se i toster pokvario ima tome barem dvije godine, dok drugog nema ni u najavi – uvijek se nađe nešto preče za kupiti. Pa se u momentu sjetih da rastegnem komad aluminijumske folije preko najveće ploče na šporetu, i tu izbeškotam nekoliko komada hleba, čisto da me želja mine. A sjetih se kako su to isto nekad radile mama i baba Meri, dolje u Boki. Jedino što je šporet bio na drva, a ja nekoliko decenija mlađa. Pa rano ujutro skoro preletim kroz ledeni hodnik, od spavaće sobe do već dobro ugrijanog dnevnog boravka, i kako otvorim vrata, osjetim poznati miris blago pregorelih ivica hleba skoro pa zalijepljenih za foliju. Onda sjednem za ćošak od stola, za drugim se već smjestila baba Meri, te zajedno doručkujemo. Tost, maslac, domaći džem od cijelih smokava, i vruću bijelu kafu ili kakao. Dok s velikim guštom jedem, kora smokve mi krcka pod zubima, sirup klizi preko sloja maslaca i brzinski se sliva niz prste i šaku, a baba Meri me opominje da odem i operem ruku. Kaže, nehotice ću dirnuti njome kosu, kosa će se skroz slijepiti i umrsiti, i gotovo – moraće da me ošišaju, pa na šta ću onda da ličim! Meni se učini da je nekako slađe da poližem onaj sirup sa prstiju, pa po cijenu ne znam kakve frizure. To i radim, a Meri već sastavlja novi, ništa manje slikovit scenario, ovoga puta namijenjen totalnoj propasti tek oprane i postavljene tavalje, ako joj samo priđem ljepljivim prstom. Gledam u mamu. Po njenom izrazu lica zaključujem da nije ni malo zabrinuta za sudbinu mojih franceta, a ni za svježe ispeglanu tavalju. Odem ipak i operem ruke, jer ne želim ni da se baba Meri sekira, umoriće se još izjutra smišljajući onolike priče, a tek nam predstoji ručak…

Eto, a samo mi se jeo tost jutros…

Kako se pravilno jede poslednje parče torte u višečlanoj porodici!

Kako se pravilno jede poslednje parče kolača u četvoročlanoj porodici:

1) Sačekaš da jedan član zadrijema poslije ručka,

2) Utvrdiš da su druga dva člana duboko skoncentrisana na igrice, u drugoj sobi, iza provjereno zatvorenih vrata, koja škripe kada se otvaraju i ukazuju na bilo kakvu približavajuću opasnost,

3) Do kuhinje stižeš sigurnim putem – gazeći tačno po onim djelovima parketa za koje pouzdano znaš da ne škripe,

4) Potpuno nečujno otvaraš frižider,

5) Najteži dio, na kome skoro svi heroji propadaju, kao prezrele kruške sa drveta: što pažljivije izvlačiš tepsiju iz frižidera, tanjir sa police, kašičicu iz fioke, prebacuješ kolač na tanjir, a tepsiju odlaže u sudoperu; iskusni kažu, ko je ovaj nivo uspio da pređe, preći će i mnogo komplikovanije zadatke u životu bez problema,

6) Vratiš se istim „putem“ po parketu do kauča, pažljivo osluškujući dešavanja u susjednoj sobi,

7) Sjedaš na stranu kauča za koju se takođe zna da ni malo ne škripi,

8) Držiš tanjir sa kolačem pored sebe, ali sa one strane koja se ne vidi ni sa vrata od dnevnog boravka, a ni sa drugog kauča,

9) Kad neko naiđe, ili se probudi, blokiraš svako žvakanje, ukočiš vilicu koliko god možeš, i na pitanje da li ima nešto slatko, upućuješ svoje najdraže na napolitanke koje si samo njima ostavio, napominjući kako nijednu nisi uzeo da bi oni imali više,

10) Požuriš da tetki odneseš lijek, čim prvi od članova porodice primjeti praznu tepsiju u sudoperi…

🙂 🙂 😉 😉 🙂

Miris bosiljka – sjećanja…

Tri vrste bosiljka u „mojoj režiji“ … Ne znam da li išta može tako intenzivno da probudi uspomene kao što to mogu određeni mirisi . Evo ja, čim pomirišem ovaj tek iznikli bosiljak (a to je moj mini ritual svakog jutra poslednjih dvadesetak dana) odmah sam u Kamenarima, srednjoškolac sam, ili student, a baba Milena iz svoje karirane torbe vadi i pruža mi buket bosiljka, kadifica i koralja pa ne zna čovjek da li taj buket više miriše, ili karirana torba. Donijela ga je od silne sreće što me vidi poslije toliko vremena. Ili možda zato što je prvi julski dan, a tog dana sam rođena pa da mi onako iz duše čestita, kako samo ona to zna. Ili eto… jednostavno ga je samo tako donijela, bez ikakvog posebnog razloga. A obavezno je pri dnu buket umotan u malo bijelo platno natopljeno vodom, i pedantno obavijeno koncem, da se kojim slučajem ne razmota. I onda tako miriše danima, sve do sledeće prilike…

Već duže vrijeme tih prilika više nema. Ostadoše tamo negdje u kariranoj torbi, a nema je ko otvoriti.

Prekosutra je Vidovdan, a baba Milena je neopisivu želju imala da se Ljubica rodi baš na taj dan, nikako dan poslije, kada je bilo zakazano. I uspelo joj je, znamo ona i ja kako…

Eto… a samo čovjek pomiriše bosiljak! Nevjerovatno!

Prvi put s familijom na sviranje

Juče je Vuki imao svoj prvi interni čas iz gitare. Poklonio se, predstavio, rekao koju kompoziciju svira i pošteno odradio svojih trideset šest nota, koliko je ukupno kompozicija imala. Poslije mi je rekao da je imao neviđenu tremu, da bi me nakon deset minuta pitao šta je uopšte ta trema. Ja mu objasnim i pitam ga kako je onda znao da je ima, ako već nije znao šta znači, a on veli, Helena (drugarica iz klase) mu se žalila kako ima tremu pa mu prosto nije bilo džentlmenski da on kaže da je nema. A i da pojma nema o čemu to ona u stvari priča. I, tako se čitava priča oko internog časa završila.

Za one koji ne znaju, interni čas je obavezan sa svu djecu koja pohađaju muzičku školu, i tu oni predstavljaju publici šta su navježbali, ili eventualno, šta NISU navježbali u predviđenom vremenskom periodu. E sad, PRVI interni čas u životu – to je svakako nešto posebno! Kako za dijete, tako i za njegovu užu i širu familiju. Na taj događaj – prvenac, obično ne dođu samo roditelji, već i roditeljevi roditelji, a nađe se i po koja tetka, baba tetka, strika ujak, ili neka slična krvna linija. I, situacija je sledeća…

Junak priče, savršeno upriličen i očešljan na razdeljak (čiju su crtu dvadeset minuta češljem izvlačili ne bi li nila ravna kao lenjir), izađe pred sva ta razna porodična stabla, i ako ćemo pošteno, završi i prije nego što je počeo, jer, prvaci su prvaci, tek lagano postavljaju temelje svoje blistave solističke karijere, nije baš da će svirati četvorostavačnu sonatu, je l’? Iako, da se razumijemo, familija je čvrsto ubijeđena da bi on i tu sonatu slobodno mogao da prezentuje, s obzirom na enormno bogati izvođački talenat, koji nastavnik nažalost još uvijek nije primjetio…Za vrijeme sviranja svaki predstavnik porodice ima svoju ulogu. Ukoliko su prisutne bake ili tetke, one će obavezno pustiti koju suzu dok njihov mezimac tako milo tambura na sred scene. Da se ne lažemo, plaču one iz dva razloga: prvo, zato što su zbilja dirnute, a drugo, zato što su shvatile da poslije imaju da slušaju još najmanje petnaest istih takvih duša pa ih uhvati panika kako li će to sve izdržati…Otac je zadužen za snimanje i slikanje malog porodičnog Mocarta. A i kako bi drugačije! I onda prvo dok podesi sve kako treba, pa mu ne valja svijetlo, pa nema dovoljno memorije… Pa razmišlja koji paket može da se kupi za dinar, a da uz njega daju „dobru mašinu“, da konačno može normano nešto da snimi! I da ima bolji zvuk, jer ovaj telefon koji ima stvarno…. Op’, op’ op’, završi ovaj moj odavno! Šta li sam ja sve snimio…???

I na kraju, LA MAMMA, iliti mozak cijele operacije. Vrlo skoncentrisano sluša svaki izvedeni ton, prati svaki pokret svog malog genijalca, a usput razmišlja kako će MORATI da kaže nastavnici da mu za sledeći put da nešto teže. Pa nije u redu da takav talenat bude u sijenci! Eto na primjer, ima neka Šubertova nedovršena simfonija, tako nešto… I što je ne bi lijepo ovaj moj dovršio i svirao? Pa dabome! Na kraju krajeva, nije mi jasna ta Šubertova majka, pustiti samo tako da se simfonija ne dovrši. Pih! To se kod mene NEĆE desiti, naravno!I, tako to otprilike izgleda! Dabome, svaka sličnost je slučajna i sve situacije su preuveličane ! A sad me izvinite, idem da nađem nastavnicu, valja napraviti transkripciju one Šubertove simfonije, ide sledeći interni čas…

Dnevnik iz proljećnog karantina – po istinitim događajima (dio 6. i poslednji)

10. APRIL 2020.

DAN 26.

Dragi dnevniče,

Današnji dan ću svakako zapamtiti po tome što me jutros toliko ubilo sunce u glavu, dok sam pila kafu na balkonu, da još ne mogu sebi da dođem. A sve sam bila tako lijepo smislila i organizovala – dok djeca prate TV nastavu od 8h do 9:30, ja ću nesmetano da se sunčam, srčem svoju prvu jutarnju kafu napolju i prikupljam dragocjeni vitamin D. Poslije toga ću da pređem na ispravku domaćih zadataka i pripremu novih lekcija za trećake, onda lijepo da upišem časove u elektronski dnevnik pa ću da pristavim ručak, raširim veš, a nakon svega toga treba i da snimim mlađe dijete za čas klavira.

Kad to završim, treba i starijem djetetu pomoći oko rama za slike koji treba da napravi, oboji, ukrasi (naglašeno nam je da budemo što kreativniji ), opiše i nacrta proces rada , procijeni vrijednost utrošenog materijala, sve slika i pošalje u Gugl učionicu na čas tehničkog. I to bi bilo to za period prve polovine dana. Poslije ćemo da vidimo šta još treba da se uradi, dugačko je vrijeme do noći !I eto, ja sve lijepo isplanirah, međutim, kompletna lista zadataka je nekako krenula potpuno drugim putem, sasvim suprotno od planiranog! A sve zbog toga što sam sat vremena sjedjela direktno ispod Zvijezde i pustila da mi napravi gulaš u glavi i skrčka mozak na tihoj vatri.

Pravo da ti kažem, dnevniče, ništa nisam ni primjetila sve dok ne uđoh nazad u dnevni boravak. Prvo, dok mi se vid povratio, trebalo je nekoliko sekundi, koliko mi je sve pred očima bliještalo. Drugo, zaboljela me glava već poslije pola sata (i ne vjerujem da će prestati dok ne odem na spavanje), a trebalo je ispravljati domaće! Koncentracija ravna nuli! Kuku, mislim se, šta li ću ovoj djeci napisati u ispravkama, na šta li će to uopšte da liči?

Odlučim da je bolje da prvo snimim mlađe dijete kako svira i pošaljem sve nastavniku, to mi bar neće biti problem. Međutim, kako krenu ona etida, a mene kao da u glavu sve neko udara čas povisilicom, čas snizilicom, i to prvo tupim pa oštrim dijelom! Gledam djetetu u ruke, ona najnormalnije svira sa dvije, a ja četiri komada vidim! Zamalo je ne upitah odakle odjednom da četvororučno svira, koja je sad pa to kompozicija, i zašto ja za nju ne znam?

Poslije klavira, čija svaka dirka mi se svojim čekićem duboko u mozak utisnula, sjednem da završim sve što treba sa srednjoškolcima. Na kraju se ispostavilo da troje njih uopšte nisu dobili zahtjeve sa domaćim zadacima prošle nedelje. A to se desilo zato što su oni u odvojenoj Viber grupi pa tu, sasvim slučajno, nisam okačila sve što treba. Promaklo mi, načisto! Da ne spominjem to što me dijete vrlo strpljivo i putem trista poruka ubjeđivalo kako je „sigurna da joj ipak ništa nije stiglo“ i da je provjerila već sedam puta (i vjerovatno ne može još sedam, jer će i njoj mozak provreti).

Naravno da sam poslije ove petljancije odložila upisivanje časova u elektronski dnevnik, jer kako sam krenula, ne sumnjam da bih ih nekim čudom unijela u jednu od prognostičkih tabela Meteorološkog zavoda, u čiji bi sistem pitajbogakako upala. Još bi me i uhapsili što hakujem okolo, garantovano!

Ručak sam nekako i spremila, ali sam zato veš potpuno zaboravila da raširim pa me, i dok ovo pišem, još uvijek strpljivo čeka i doziva, iako zna da mu ne mogu pobeći sve i kad bih htjela.

Ram za slike me potpuno dotukao, kao da sam još sat vremena direktno na suncu sjedjela. Trebalo je starije dijete temperama da ga oboji, međutim mlađe dijete je sve tempere istrošilo, tačnije rečeno, dušu im je iz onih tubica iscjedilo, tako da je momentalno nastala panika šta dalje da se radi. Uspjeli smo nekako da nađemo dvije, još uvijek polužive tempere, u plavoj i crvenoj boji, tako da je sva tražena kreativnost spala na kontrast ove dvije blijedunjave, poluistrošene nijanse. Onda je starije dijete, da bi malo popravilo situaciju, obmotalo oko cijelog rama tanki konop, kao da dočara neku mornarsku atmosferu. Na kraju i nije ispalo tako loše, iako me vanredna situacija sa temperama totalno dokrajčila što se glave tiče. Mislim da sam bar pedeset puta čula rečenice: TI SI SVE POTROŠILA! NE, TI SI SVE POTROŠIO! NE, TI SI! NE, TI SI! Evo još mi sve to u glavi odjekuje, lijepo se plašim da opet ne zaboravim veš da upišem, večeru da raširim, časove da skuvam… Nego, dobro je, bar je sunce zašlo, da me ne dotuče skroz!

Eto, dragi dnevniče, tako se završilo moje jutrošnje privlačenje vitamina D. Mada je u mom slučaju to D značilo Daska koja se u glavi otkačila od ogromne vrućine! Sutra bogami idem u podrum, tamo ću da sjedim i pijem kafu, jer me nove obaveze čekaju pa da se osiguram, za svaki slučaj!

Toliko za danas, dragi dnevniče!

Nastavak slijedi sutra!

11. APRIL 2020.

DAN 27.

Dragi dnevniče,

Zbog jučerašnjeg dana, koji mi je ostao u prilično maglovitom sjećanju zbog toplotnog udara koji sama sebi ni iz čega priredih, danas sam strogo vodila računa da na balkon izađem tek kada se sunce malo pomjerilo udesno. Sva sreća te sinoć zapisah sve što mi se desilo u toku dana, inače bi taj 26. karantinski dan otišao skroz u zaborav, što možda i nije loše kad pogledam kakva je cjelokupna situacija. Ali opet, kad je bal-nek je bal, što bi rekli naši stari! Pa kad riješih da sve ove dane u izolaciji zapamtim i utefterim, zašto bi taj pod rednim brojem 26 bio izuzetak?

Inače, jutros je naš kraj izgledao potpuno nestvarno, kao da me preko noći ubaciše u neko Mirijevo iz paralelnog Univerzuma (hehe, zamisli to, pronađu naučnici-genijalci način da pređu u drugu dimenziju, daju silne pare na letjelice i opremu, spremaju se astronauti mjesecima za avanturu, a ono ih tamo dočeka Mirijevo! ). Predivan dan osvanuo, sunce ugrijalo samo tako (neka me se drži podalje isto samo tako ), sve ozelenjelo, nigdje nikog nema! Ama baš nikog! Ni ljudi, ni auta, ni gradskog prevoza, ni bilo kakvog kretanja! Samo se ptice čuju i to toliko glasno da mi je u momentu došlo da ih pitam – sestre slatke šta vam je, šta ste se raspištoljile toliko, goni li vas neko možda, nedajbožedalekobilo? A onda se sjetih da ih nikada ranije nisam ni mogla čuti od čitave gradske buke i gužve, kada svi onako rastrojeno i kao sumanuti idemo s posla, na posao, u poštu, po djecu u školu, tamo, vamo… A sad… Kao da sam usred durmitorske šume! Naravno, ako zanemarimo red zgrada preko puta, kojih sigurno nema na Durmitoru, je l’…

Umjesto na ulice, danas su se svi preselili na svoje balkone, terase i prozore. Evo mi prvi, mada je naš balkon, u suštini, veličine standardnog dvosjeda, dakle predviđen za jedan par čeljadi, dok drugi mora da čeka na red tamo u dnevnom boravku.Osim nas, kad sam malo bolje osmotrila, otprilike četvrtina ljudi iz okolnih stanova je bar glavom provirivala napolje, ako već nisu bili u mogućnosti da nogama stanu u parkić ispred zgrada. Više njih je pralo i glancalo prozore (ja nilako nisam mogla danas, jer ne bih mogla da se skoncentrišem na poj ptica, inače baš volim da perem prozore ), neki su širili veš, neki tretirali cvijeće po terasama, neki opet samo čežnjivo gledali u daljinu.. Dobro, možda i nisu bili čežnjivi, možda su razmišljali šta za ručak da skuvaju, kad im serija danas počinje, kad će penzija, a ja tu čežnju čisto zbog efekta malo ubacih. Da bude više onako filmski (mada, realno, i iščekivanje penzije izaziva čežnju, da se ne lažemo..).

Na spratu iznad, komšinice su takođe bile na balkonu i pričale. Preko puta, dvojica komšija su se dovikivali nešto, kao šale se i prozivaju međusobno , a jedan se toliko presamitio preko prozora kako bi onog drugog što bolje vidio, da sam cijelo vrijeme čekala kad će se stropoštati preko ograde. Mislim se, čoveče božiji, vrati tu glavu unazad, poravnaj je sa kičmom podhitno, valja ti još u karantinu uživati! Šta hoćeš, da padneš u park pa da te odmah uhapse što si prekršio policijski čas? Dušom danuh kada se ponovo kompletno u stan uvukao.

I tako smo svi proveli današnji dan – u kući, a uporno gledajući napolje. I nije da nema šta da se vidi i čuje, pravo da ti kažem, dnevniče… Sve zavisi iz koje perspektive posmatraš…

Toliko za danas, dragi dnevniče!

Nastavak slijedi sutra!

12. APRIL 2020.

DAN 28.

Dragi dnevniče,

Kako sam ubijeđena da će mi današnji dan proteći skoro potpuno isto kao i onaj juče (nema škole, ni dječije ni moje, ručak imamo od juče, poslovi po kući uglavnom su završeni, sjedjenje na balkonu se podrazumijeva, kao i po koji film, nekoliko stranica knjige i sl. ), u skladu sa današnjim praznikom, postaviću jednu svoju stariju priču. I ona predstavlja određeni vid dnevnika, samo iz mlađih dana , tako da od teme ipak neću odstupiti.

Na ovaj način, čestitam svima koji danas slave Uskrs, a takođe, svima koji ga proslavljaju sledeće nedelje, neka su nazdravlje Cvijeti!

Toliko za danas, dragi dnevniče!

Vidimo se sutra u uobičajenom terminu i na uobičajen način!

https://krozmicinenaocare.wordpress.com/2017/04/09/kupka-od-jorgovana/?fbclid=IwAR3nO4uqXm4-ZOR2RfHmeMhwWw1hFxLr-EHWx6WD9-OXZH4WGuaajm6Dgfc

13. APRIL 2020.

DAN 29.

Dragi dnevniče,

Današnji dan sam rezervisala da posijem sjeme cvijeća, čije sam četiri različite vrste u kesicama, u naletu inspiracije, pazarila još prilikom prve karantinske nabavke. Međutim, nikako time da se pozabavim. Te hladno vrijeme napolju, te krenule tri tone nastave (tona po svakom od nas u kući), te se uopšte i ne sjetim – kao da prvi put u životu one kesice vidim, pitajući se odakle nam je to u kuću ulpšte stiglo… i eto, oteglo se na čitavih mjesec dana pa i jače!

Ipak, danas je konačno osvanuo taj H dan – posvećen hortikulturi, dabome. Kad sam završila par drugih, jutarnjih obaveza, posvetila sam se sadnji ukupno četiri kesice sjemena od po par grama toliko motivisano, kao da radim na poljima lala u Holandiji pa mi valja milion hektara zasaditi za izvoz širom svijeta, a ne ubaciti par zrna u ukupno četiri obične saksije.

Sad će se neko zapitati šta, za ime svijeta, ima da se ispriča o jednoj tako laganoj i jednostavnoj raboti kao što je stavljanje sjemena petunije i kadifica u zemlju? Ubijeđena sam da kod bilo koga drugog i nema šta da se kaže, završi se posao i gotovo. Međutim, kod mene je od početka sve krenulo prilično naopako, kako to i obično biva kod ljudi koji su cvijeće sadili nikad (već su uvijek kupovali zasađeno pa ga eventualno presađivali u veće saksije ili žardinjere). Pa, da onda sumiramo sve što se danas desilo, dragi dnevniče. Ovako je to išlo…

Prvo sam sjela nekih desetak minuta za kompjuter, da pretražim malo Internet i vidim kakve savjete nude stručnjaci u vezi sa ovom, trenutno vrlo popularnom temom. Već poslije par klikova u mojoj glavi je nastala teška konfuzija. Jer kako sam koju stranicu otvarala, tako sam nailazila na sve više i više preporuka, uputstava, koraka, ovoga, onoga… lijepo me glava zaboljela! Mislim, svaki tekst krene vrlo jednostavno i očekivano, na primjer rečenicom KAKO DA ZASADITE CVIJEĆE, ali odmah zatim slijedi nekakvo čudo od trista načina za dalji rad, a svaki način ima još trista svojih podnačina, koji opet imaju još po trista svojih ličnih načinčića pa na kraju više ne znaš ni zašto si počeo tekst čitati! I ne što to ne znaš, nego si šokiran i odakle si se uopšte za kompjuterom našao! E, tačno tako!

Evo o čemu se tu radilo: kaže, ako ste željeli da zasadite sezonsko cvijeće, možete to uraditi direktno u zemlju, a možete i u žardinjere ili saksije. Ako se odlučite za direktno u zemlju, možete ovako i onako, a ako pak izaberete ovako, onda i to ovako može na podovako i podonako! I sve tako u nedogled, božemesačuvajisakloni! Konačno na red dođu i saksije! E, ali kako to onda ide: možete saditi u veće ili manje saksije! Ako ćete u veće, možete koristiti najveće i malo veće, a ako se odlučite za manje, možete u srednje manje ili baš one najmanje! Ako izaberete najmanje, tu će dobro doći štapići zbog toga i toga (kakvi sad štapići, bokte, od čega štapići? Grisine možda?). Dobro dođu i ljuske od jajeta, a može i druga prihrana i dohrana! Onda sedamnaest pasusa potroše na dohranu, lijepo sam sedamnaest puta provjeravala da nisam kojim čudom dospjela na stranicu Halo beba, kad toliko o dohrani pričaju! Poslije toga, eto ti savjeta za plastičnu foliju koja se stavlja preko saksije sa tek posađenim sjemenom, mislim može, a i ne mora, bilo bi dobro, ali kako god želite, sve u svemu – STAVITE FOLIJU! E sad, ni folija ne može tek tako da se koristi, već samo ako ste preko sloja zemlje stavili još sloj nečega, veze nemam čega, gdje se kupuje i ko je to uopšte izmislio!

Sve u svemu, ustala sam od kompjutera potpuno rastrešena, pitajući se je li ja treba da STVORIM neku novu biljnu vrstu pa je to čitav proces na dvjesta strana detaljno opisan, ili samo hoću da UŽIVAM u bojama petunije kad joj vrijeme dođe? Zar toliko mnogo tražim? Zbog svog mentalnog zdravlja, odlučila sam da zaboravim čitav ubitačni doktorat sa Interneta, i obratila sam se za neki konkretan savjet prvo svojoj sestri. Ona, kaže, nije nikada tako sadila cvijeće, ali sigurno tu nema filozofije – metneš u zemlju i to je to! Ipak, da za svaki slučaj pitam mamu. Dabome, to sam odmah i mogla da uradim, jer ko se bolje u cvijeće razumije od moje mame, nego mi je ideja bila da ne gnjavim ljude okolo za gluposti, kad već sve što me interesuje mogu naći na Internetu. Mada, tamo i kad ukucaš da ti je otpala trepavica, neizostavna je dijagnoza da si umro još prije tri dana, jer simptomi otpadnute trepavice direktno na to ukazuju! E, tako i za ovo cvijeće – napišeš u pretraživaču SADNJA PETUNIJE, a izađe ti postupak kako da uzgojiš sopstvenu endemsku vrstu i osposobiš je za kolonizovanje Marsa, jer tamo je odvajkada voda postojala pa će i ova tvoja biljka savršeno dobro opstati na crvenoj planeti.

Mama mi je rekla ukupno jednu složenu rečenicu – uspem zemlju u saksiju, pri vrhu prospem sjeme, pokrijem tankim slojem zemlje, malo zalijem vodom i ostavim da priroda učini svoje. I to je bilo to! Mada, dobro da sam je pitala, jer bih sama garantovano obrnuto uradila – stavila prvo tanki sloj zemlje pa sjeme, zatim bih grunula preko ostatak od pet kilograma humusa, a uopšte nisam sigurna da bih bilo šta zalila vodom. Pa ako bi mučeno sjeme nekim čudom i proklijalo, bilo bi to odozdo, sa one strane gdje su rupe za vodu na saksiji, te bih od žbuna koji je Majka Priroda stvorila da takav bude, u stvari napravila padajuću puzavicu, jer joj je takva sudbina od Majke Mene namijenjena. Kad sam konačno dobila sve neophodne informacije, ponosno sam, i sa velikim elanom krenula u misiju zvanu PETUNIJA, ali kako to obično kod mene biva, ništa nisam mogla da uradim, jer su mi saksije bile zarobljene u kutiji ispod gomile stvari, koje je moj muž uredno u ostavi naslagao. Pa sam morala da čekam i da ih odsloži, je l’ te… čisto da mi se ne bi sve ostale kutije sručile na glavu pa bih se onda mogla oprostiti i od petunija, a bogami i od kadifica. I to na duže vrijeme!

I eto, dragi dnevniče, to je bio moj današnji neuspjeli hortikulturni pokušaj! Pored svih informacija i savjeta, na kraju sam mogla da ništa! Ali dobro, to je samo danas tako bilo, sutra ću već, božezdravlja, imati i saksije pa da vidiš kad krenem u akciju! Proklijaće biljčice već sledećeg jutra, i to bez dohrane i nekakvih tamo štapića i ljuski od jajeta! Najvažnija je dobra volja!

Toliko za danas, dragi dnevniče!

Nastavak slijedi sutra!

14. APRIL 2020.

DAN 30.

Dragi dnevniče,

Evo osvanuo je i taj jubilarni 30. karantinski dan. Ako premaši i 40. moraćemo mu ime mijenjati u ćinkvantin, ili nedajbože sesantin, a taman posla i daleko bilo u setantin … O daljim brojkama neću ni da razmišljam, a kamoli da im još i imena dajem. Biću umjereni optimista, kako to često ovih dana na televiziji slušam od strane struke. Dakle, jedan fini MODERATO kada je optimizam u pitanju, kako mi to u muzici imamo običaj da kažemo.

Mada, iskreno, danas sam bila sve osim ijedna vrsta optimiste, čak mislim da sam u određenim momentima naginjala i ka onoj mračnijoj strani, na šta bi svaki dobar lajfkouč samo zabrinuto zacoktao, odmahnuo glavom i rekao KAKVE SU TI MISLI, TAKAV TI JE ŽIVOT!

Još kad sam ukapirala da ni danas neću moći cvijeće da zasadim, e tu mi se smrklo totalno! Pa šta je sad ovo: juče sam imala sve osim saksija, a danas kad ih imam, ništa ne mogu da uradim! Eventualno da zalijem one kesice sa sjemenom pa da ako proklija kroz papir, kad mu već zemlja u saksiji nije suđena…

I tako se nekako nastavilo cijelog dana, sve se prosto lančano nadovezivalo jedno na drugo. Na primjer, trebao mi je kompjuter, ali sistem nije mogao da se podigne jer je u pitanju bio neki EROR pa sam bila „zamoljena“ od strane određenog programa sa istog tog kompjutera da strpljivo sačekam dok se ne samoiscijeli (kako sam ja to znalački shvatila). Dobro, rođače, biću strpljiva, ti se detaljno samoispitaj i samopopravi pa ćemo lako poslije, samo da si živ i zdrav, i ti i tvoj EROR!

Tek što se sistem na kompjuteru povratio, poslije otprilike sat i po vremena, pao je moj sistem u glavi, jer sam zaključila, em da nemam vremena bilo šta da otkucam zbog predstojećeg spremanja ručka, em da takođe nemam ni meso u zamrzivaču za koje sam mislila da je garantovano tamo. Što je automatski značilo da nema ništa od planiranog jela i da ću morati da improvizujem. A do improvizacije mi je u tom momentu bilo kao do onog Mordora napolju, da budem iskrena! Lijepo sam zavidjela sopstvenom kompjuteru kako se u normalu vratio kao da ničega nije ni bilo, a meni će ovaj EROR u glavi ostati vjerovatno dok ne odem na spavanje. Pošto mi program za samopopravku ipak malo sporije radi, iako je samoanaliza oduvijek savršeno funkcionisala…

Eto tako je kod mene danas dan počeo, dragi dnevniče, prosto da ne povjeruješ! Tako se i nastavio, a onda je negdje malo pred početak policijskog časa došao mužić kući sa posla. Nastavak priče ispratiti na slici ispod!

Toliko za ovaj mjesec, dragi dnevniče!

Pa kad se opet vidimo…

Dnevnik iz proljećnog karantina – po istinitim događajima (dio 5.)

5. APRIL 2020.

DAN 21.

Dragi dnevniče,

Evo lagano završavamo treću nedelju u karantinu, načinjemo četvrtu, a nekako samouvjereno nam se smiješe peta i šesta, dok sedmu i osmu, daleko bilo, neću ni da računam još uvijek. Elem, na ovaj 21.dan bavila sam se, onako sama sa sobom i iz čiste dosade, razmišljanjima kako ćemo svi mi uopšte da se ponašamo kada se sve ovo jednog dana završi. Kad nam kažu – e, sad je sve konačno gotovo, izvol’te, dragi moji, vratite se normalnom životu! I u tom smislu, nekoliko zanimljivih stvarčica mi je palo na pamet pa ću to, dragi dnevniče, podijeliti ovdje s tobom, uostalom kao i sve drugo što sa tobom nesebično dijelih tokom proteklog nemilog perioda…

1) Prvo što ćemo mi, kao porodica, prosto morati da uradimo, je da odemo u prodavnicu cipela i kupimo djeci skroz novu obuću, jer dosadašnji brojevi više neće dolaziti u obzir. Pritom, da ne bi morali mališani da idu bosi do radnje, a i da ne dobiju žuljeve, na starim cipelama ćemo jednostavno odsjeći vrhove, kako bi prstići na nogama nesmetano ševrludali okolo. Biće to jedan zanimljiv zajednički doživljaj, i još jedna prilika da nešto kao porodica uradimo zajedno, pošto nismo odavno ! Takođe, obavezno ćemo za uspomenu uslikati novodobijene kreacije na nogama, u čemu će dječica uživati, sigurna sam!

2) Kako stručnjaci oduvijek preporučuju, na sve velike promjene čovjek se ipak treba postepeno privikavati, da ne doživi neki veliki šok.

I ja to u potpunosti podržavam! Zato mislim da bi bilo dobro da tokom prvih dužih izlazaka, svi nosimo sa sobom po jedan prozor ili balkonska vrata. Jer, kako smo bili prinuđeni da spoljašnji svijet posmatramo upravo kroz okvire pomenuta dva predmeta, bilo bi za svačiju psihu sigurnije da se korak po korak od njih i odviknemo. Nikako naglo, neće da valja, zapanjiće se ljudi pa će sve unaokolo ići zapanjeni od onolikog prostora, a nemaju ni jedno staklo da ga kvakom bar na kip zatvore! Izuzetno opasna situacija! Naravno, ko želi, može i balkon sa sobom ponijeti, ili kućno dvorište, ili na primjer zavjesu preko prozora (ako želi samo da viri), roletnu, venecijaner, komarnik, ma na šta god se navikao, ovo su samo bila moja dva predloga.

3) Svi mi, prosvetni radnici, kada se konačno vratimo u svoje učionice, toliko ćemo već biti naviknuti na Viber grupe, da će se taj trend, nesumnjivo, i tamo nastaviti! A da ne pričam o komunikaciji između nastavnika i roditelja! Na primjer, dođe majka u školu na Otvorena vrata, u 16:15, ti je kao i svaki učtivi razredni starješina uvedeš u učionicu, i pošalješ joj na Viber jedno DOBAR DAN + LAJK + SMAJLIĆ, da zna da je dobrodošla! Ili ako je roditeljski, zakažeš ga u 18h, sjediš, roditelji ulaze, a na Viber samo iskaču notifikacije: PRIDRUŽIO SE… PRIDRUŽILA SE… PRIDRUŽILA SE… A ti sve pritiskaš ono srce (lajk) i šalješ emotikon u vidu ruke koja maše, što znači DOBAR DAN, DRAGI RODITELJI! I to sve teče bez greške, jer, navikli se svi! Poslije roditeljskog, odeš u zbornicu, tamo sjedi koleginica, a ti joj pošalješ ? na Viber. Pa lijepo pijuckate kafu i dopisujete se preko grupe za teoretsku nastavu . Još pokrenete i temu da li će se u skorije vrijeme organizovati neka obuka za povratak na verbalnu komunikaciju, i ako se planira tako nešto, preko koje Viber grupe će se sve to odvijati…?

4) Prije odlaska u nedeljnu nabavku (sada u normalnim okolnostima), konsultovati nekog stručnjaka da vas uputi kako da se kontrolišete kada u prodavnici naiđete na kvasac. Bilo da je u pitanju suvi kvasac, ili svježi u kockama, reakcija će uvijek biti ista, pošto ga za vrijeme karantina nije bilo ni u tragovima, svi su samo buhtle pravili, svaki božiji dan. Pa kad dođete u prodavnicu i vidite kvasac u onako ogromnim (mada u suštini, sasvim standardnim) količinama, postoji opasnost da vam nešto klikne u glavi i vrati vas u karantinski mod pa krenete na lopate kvasac da ubacujete u korpu, dok vam se u glavi prikazuje izmišljeni kajron na kome crvenim slovima kruži: BUHTLE! PRAVIĆU BUHTLE! SVAKI DAN BUHTLE! SVJEŽE BUHTLE! BUHTLE! I sve tako!

Prilično nezgodna situacija, priznaćete!

Zato je svakako korisno prije kupovine popričati sa nekim. Čak sam ubijeđena da će biti otvorene posebne KVASAC linije sa dobronamjernim uputstvima za potrebe nedeljne nabavke. Besplatne naravno!

Eto, to bi bio neki moj tronedjeljni presjek, odnosno mala lista bezazlenih predviđanja na osnovu svih dosadašnjih doživljaja i događaja.

Voljela bih da do sledećeg sumiranja i predikcije uopšte i ne dođe, ali ako ih ipak bude – proširujem listu, nema mi druge!

Toliko za danas, dragi dnevniče!

Nastavak slijedi sutra!

6. APRIL 2020.

DAN 22.

Dragi dnevniče,

Vjerovao ti meni ili ne, čak i u karantinu postoji velika razlika između vikenda i radnih dana. Dobro, ne što se mene tiče, jer, pregledanje domaćih, tabele, izvještaj, mejlovi, grupe, ovo, ono… Sve je tu i družimo se vrlo predano .

Međutim, kako tokom ta dva dana nema TV nastave od 8h, djeca duže spavaju pa samim tim se i jutarnja kafa može u tišini popiti. Loša strana je što se taman naviknem na dvodnevno blaženstvo, kad eto ti karantinskog ponedeljka u kompletnom svom sjaju, „beči se na mene kao pečena ovca“ (Branko Ćopić) i sa prvim sunčevim zracima čujem kako mi zbori – Majka, spremi se, polećemo, ukrsti okice, ludilo upravo počinje!

I šta ću, poletim, ukrstim okice još prije 8 sati, jer, traže se sveske, olovke, gumice, bojice; kuka se oko rasporeda – ako je engleski, zašto nije svet oko nas, ako je svet oko nas, zašto nije engleski? Je l’ baš mora matematika svaki dan? Kad je bješe biologija, je li danas? Hajde ti danas gledaj časove u dnevnom boravku, ja ću u sobi. Nikad ja ne mogu u sobi da gledam, uvijek si ti tamo! Opet nisam stigla da doručkujem! Neću sad da doručkujem, nisam gladan! I tako dalje, i tako dalje!

Pa ti pij kafu na miru! Probaj, druškane, da izvedeš da ti se ne trese ruka dok vraćaš šoljicu na tanjirić! Pa mene će u Bečku filharmoniju poslije svega ovoga da prime, da im pravim specijalne efekte sa zvukovima na staklu i keramici, ne zvala se ja ovako kako se zovem (mada ni u sopstveno ime više nisam sigurna)!

Eto jutros smo, na primjer, svi zajedno načisto morali da se skandalizujemo, kada je ustanovljeno da između časova iz srpskog i matematike (za prvi razred) nije bilo uobičajene pauze sa nekom dječijom emisijom ili pjesmicama! To je zaista bio skandal prve vrste, moram priznati. Te, šta je ovo? Te, kako je ovo moguće? Te, ko nam je ukinuo emisije? Te, kako ću ja OVAKO DIREKTNO da pređem sa jednog predmeta na drugi? Zamalo ne krenusmo da pišemo tužbu i šiljemo direktno u Strazbur, sa vrlo jasnim zahtjevom da što prije presude u korist malog TV odmora koji je dana karantinskog tog i tog NEOPRAVDANO izostavljen! Nego krenu ona blažena učiteljica odmah da diktira zadatak (nek je Nebesa za to nagrade trinaestom platom ), pa se na čitav nemio događaj i tužbu brzo zaboravilo.

U suštini, nije ni loše kad ti dan odmah ovako uzbudljivo počne, jer se dobro rastreseš i rastrojiš još od rane zore! Poslije više ni ne obraćaš pažnju, svega mi! Ma ne primjećuješ! Na primjer, kada smo poslije TV nastave (i pauze, naravno) krenuli da se snimamo za čas klavira, ja uopšte nisam ni konstatovala kako mi igra desno oko, sve nekako čudno trepće samo od sebe svaki put kad čujem: čekaj, ne snimaj, preblizu sam klavira! Pauziraj, pogrešan prst! Kaži kad da krenem! Je li sad? Je li sad? A sad? Preblizu si mi sa telefonom! Dišeš mi u kosu! Ovaj klavir ne može piano da svira! Vise mi noge! ‘Ajde što meni oko trepće, nego i telefon pao u depresiju, veli, vraćaj me u fabriku, ženo božija, vraćaj me leba ti, da mi ovu kameru skinu, ne mogu više da živim sa ovim kreni-stani! Ne mogu neizvjesnost da podnesem, krhak sam ti beskrajno!

Samo što „izađoh iz studija“, eto starijeg djeteta, pokazuje mi obavještenje iz tehničkog – treba da naprave korpu za uskršnja jaja ili ram za slike! Da nađemo šemu na internetu, materijal izaberemo, nacrtamo kompletnu pripremu i izradu i obračunamo trošak! Dobro, sinak, kažem starijem detetu (ne primjećujući da mi i drugo oko igra, pa sad oba trepću u nekakvim sinkopama!), ništa ti ne brini. Napravićemo prvo ram! Onda ćemo napraviti i korpu za uskršnja jaja pa ćemo je metnuti u ram, biće kao neka umjetnička slika. Ma šta slika, instalacija će da bude! Kad je bal, nek je bal! Šta oni meni tu pišu ili jedno, ili drugo – pravimo sve!

Vidiš, dragi dnevniče, kolika je razlika između karantinskog vikenda i radne nedelje? A ne bi mi vjerovao da ti nisam napisala! Sad me oprosti, idem da skidam šemu sa interneta za ogradu od kovanog gvožđa. Bliži se novi čas tehničkog pa da spremni budemo, za svaki slučaj!

Toliko za danas, dragi dnevniče!

Nastavak slijedi sutra!

7. APRIL 2020.

DAN 23.

Dragi dnevniče,

Od današnjih dnevnih događaja u našem karantinskom mikro svijetu, na sedmom spratu zgrade, na vrhu Stojčinog brda u Mirijevu, izdvojila bih nekoliko simpatičnih mikro momenata, hoću reći sitnica. A kako nas život u izolaciji prvenstveno uči da se sitnicama veselimo i prigrlimo ih sa neskrivenom radošću, tako se i sama trudim da ih što više u toku jednog dana primjetim i pohranim u svoju malu pisanu kolekciju. A i, brate mili, ako se u ovim uslovima budem nadala nekom spektakularnom i nesvakidašnjem događaju, koji će me onako do srži iznenaditi, oduševiti i oboriti sa nogu, onda mogu samo da sjedim i čekam. I da budem strpljiva. Mnooooogo, mnogo strpljiva. Mislim, baš onako strpljiva! Sve dok ne izgubim i strpljenje, a i svaku nadu!Zato – sitnice, mili moji, sitnice život čine!

Na primjer, baš mi je simpatično bilo kad su djeca jutros poslije TV nastave obukla dukserice, pozdravila se sa mnom i rekla mi kako idu malo na balkon. Pa ako mogu da im kažem kad da se vrate unutra, da ne zakasne na ručak! Iskreno, prvo što mi je palo na pamet, bilo je da ih pitam na koji balkon su oni to krenuli, je li u Zemun ili u Barajevo možda, kad me pitaju koliko da ostanu! A pritom ja na metar od njih, samo sa unutrašnje strane stakla rabotam na kompjuteru (pošto sam, kako rekoh jednoj koleginici prije koji dan, odlučila da se u ovoj visokoj tehnologiji toliko usavršim, da ću sama naučiti kako da se učenicima hologramski prikazujem )! Ipak, nisam im htjela kvariti zabavu pa rekoh odlučno da budu napolju toliko i toliko, i da slučajno ne kasne, jer ne mogu ja da idem po balkonu i tražim ih gdje su (a balkon dva sa dva!). Još će im se i ručak ohladiti, a to ne dolazi u obzir!

Dok su dječica uživala u dnevnoj dozi balkonisanja, ja sam završila sve svoje fantastične kompjuterske podvige i krenula da spremam ručak. To još nisam uspjela virtuelno da upriličim, ali polako. Ima vremena dovoljno.

Još jedna sitnica koju sam tada primjetila, a koja mi je takođe bila baš onako simpatična, jeste da sam uzela činiju krompira da oljuštim i istovremeno pustila na JuTjubu Bahove koncerte za klavir, da slušam. I sad, iako krompir i Bah veze s mozgom jedan s drugim nemaju, kao ni ljuštilica za krompir i klavirski koncerti, polifonija i musaka ili sekvence i pavlaka za preko musake, nekako mi je čitav taj spoj bio skroz originalan! Neočekivan, ali potpuno poseban. Gotovo da sam već u glavi vidjela naziv Vilerovog goblena – MUSAKA I POLIFONE NIJANSE! Ili možda Vermerove slike (slikane u njegovom stilu, obavezno pored prozora) – VREDNA KUVARICA LJUŠTI KROMPIR I SLUŠA PIKARDIJSKU TERCU!

Zar to nije nesvakidašnji, niđe-veze spoj? Onako baš karantinski, sveden na četiri zida pa kad već čovjek može više stvari da spoji, zašto to ne bi i uradio? Ja sam uspjela tri zadatka istovremeno da odradim – spremim ručak, odlučim koji stav da iskoristim za analizu sekvence u sledećem domaćem zadatku za maturante, i na kraju krajeva, da uživam u koncertima ! Pogotovo u onom u d-mollu! Dakle – 3 u 1!

Da nije karantina, vjerovatno bih sve te radnje odvojeno obavila: u školi pronašla primjere za domaći, kod kuće spremila ručak, a kad sve obaveze završim skuvala kafu, sjela da slušam koncerte i istražujem koja su najbolja izvođenja.

Ovako – jednom rukom sjeckam krompir, drugom dirigujem melodijskim linijama, stvarajući na taj način jedan poseban i sasvim novi vid prave karantinske polifonije.

Šta kažeš na to Johane Baše, iliti po naški Jovane Potočiću (Bah = potok)? Zar nije nadasve simpatično?

I tako… To bi bile neke naše današnje sitnice. Djeca su na vrijeme došla sa balkona, tako da ću ih i sutra tamo pustiti. Zatim su ručali, a ja sam im u vidu sekvence sipala musaku na tanjir, transponujući po parče iz tepsije na visinu njihovih tanjira. Takođe sam ih zamolila da pričaju u komplementarnom ritmu – dok jedno govori, drugo miruje, i obrnuto. Dakle, da se nadopunjuju. A ja ću svakako imati utisak kako priča uopšte ne prestaje sve do samog kraja. Ako ga uopšte bude dok ne odemo na spavanje…

Toliko za danas, dragi dnevniče!

Nastavak slijedi sutra!

8. APRIL 2020.

DAN 24.

Dragi dnevniče,

Ima ona naša stara izreka, kaže – KO SE ZADNJI SMEJE, NAJSLAĐE SE SMEJE!

Iako sam se nebrojeno puta do sada uvjerila da je to živa istina, nikako da se dozovem pameti i smijem se recimo prva, ili druga ako nas je troje, ili treća ako nas je petoro. Ne, ja ostanem poslednja da se kikoćem, iako mi Kosmos već decenijama poručuje kako će neko ipak preuzeti tu štafetu od mene i smijati se još četiri puta većim grohotom, sve onako upirući prstom u mene i pitajući se hoću li, zaboga, ikada naučiti?

Međutim, nikako mi se jutros nije dalo da se prestanem smijati, iako sam bar tri puta bila opomenuta od strane mlađeg djeteta da malo smirim doživljaje i ponašam se u skladu sa situacijom. Naime, radilo se o tome da je na TV srpskom nastavna jedinica bila vezana za zagonetke. I onda učiteljica pročita zagonetku, a djeca sa ove strane ekrana treba da je odgonetnu. Sve je išlo glatko i prilično zabavno dok nije došao na red primjer koji je pomoću svih mogućih načina upućivao na konačno rješenje – PČELA. Iz nekog nepoznatog razloga, mlađe dijete je protumačilo da je odgovor ORAH!

Prasnusmo obje u smijeh kad je učiteljica objavila tačan odgovor, a ja pitam dijete odakle joj ORAH uopšte pade na pamet? Kakav ORAH, kad se jasno spominju krila, med, žaoka! Još je samo falilo da se učiteljica maskirala u pčelu, i ne bi moglo jasnije da bude!

Kaže dijete, ne zna, tako joj se učinilo, ali u svakom slučaju sad vidi da je pogriješila. Malo se nasmijala cijelom događajčiću i to je bilo to. Čas je tekao dalje i valjalo je nove zagonetke rješavati.

U nekom paralelnom svijetu, to bi bila najnormalnija reakcija ne samo mlađeg djeteta, već i moja, je l’? Mislim, desila se šala mala, hahahahihihi i gotovo !

Ipak, kako ja nisam bila u tom paralelnom svijetu, već u ovom karantinskom – jednom jedinom kojeg trenutno imam na raspolaganju – uhvatio me takav smijeh zbog ORAHA (), da lijepo nisam mogla da se zaustavim, već sam sasvim bezobzirno nastavila da ometam čas, smijući se KAO LUDA NA BRAŠNO!

Na kraju je mlađe dijete izjavilo kako joj nije baš najjasnije kako radim u školi, i da joj je žao mojih đaka za koje je sigurna da hoće nešto da nauče, a zna da im ja ne dam jer crkavam od smijeha bez ikakve potrebe. I još je dodala kako toga kod nje u školi nema, i kako njena učiteljica ne radi takve stvari već se ponaša kako treba. Šta ću, primirih nekako svoje nedolično ponašanje, i sama se pitajući šta mi se sa centrom za smijeh desilo, kako se uspio tako poremetiti? Utješila sam se pravdajući svaku svoju neobičnu pojavu izolacijom i totalno izvrnutim načinom života, koji nas je sve u poslednjih mjesec dana zadesio. Pa kako ga ko prihvati i snađe se u njemu! Onda se još jednom utješih, govoreći sebi kako će i to sve brzo proći i kako će za koji dan sve nekako krenuti nabolje. Eto, možda baš za ovaj prvi vikend što dolazi, budemo mogli bar sat vremena prošetati parkom, ili otići malo do rijeke, na svjež vazduh!

Ma samo što sam to pomislila, kad – PUF! – eto ti vijesti da nema mrdanja ni u petak popodne, a kamoli za vikend! Plus što mi je frižider poluprazan, a zamrzivač svega jednu četvrtinu popunjen! A prodavnice rade do 15h! I na sve to muž radi do 15:30, tako da sama mogu da dovučem eventualno koju kesu iz nabavke ! I sve to zbog onog ORAHA jutros, je l’ vidite vi to?

Tačno kao da sam čula Univerzum kako se zadovoljno kikoće negdje odozgo i veli: a smiješan ti je ORAH, je li? Pola sata ti je smiješan nekakav Orah, a siroto dijete ne može da uči i obrazuje se? E pa sad ću i ja svom ORAHU da se smijem, ček’, ček’! Sad ćeš ti da vidiš čija muter švarcen vulen štriken

I PUF!!!

Eto me za sekund u novoj izolaciji u okviru već postojeće izolacije pa mi više ništa nije smiješno! Taman da mi kesu sa kilo ORAJA stave ispred nosa, ne bih glasa pustila (nadam se )! Ma kakvi! Za lješnike već nisam sigurna , ali sa orasima sam raskrstila, bar dok sve ovo ne prođe. Što je sigurno – sigurno je!

Toliko za danas, dragi dnevniče!

Nastavak slijedi sutra!

9. APRIL 2020.

DAN 25.

Dragi dnevniče,

Danas sam, kao i sva tri četvrtka unazad, najviše vremena provela u šetnji pored rijeke, a poslije sam otišla na splav-kafić da popijem kafu i uživam na suncu . Šalim se naravno, jer sve do ručka (pa i kasnije) sjedjela sam ispred kompjutera, nego sam htjela onako da napišem čisto da vidim kako takav jedan događaj izgleda ! Makar i u pisanoj formi! Podsjetila sam sama sebe na one ljude, koji drže strogu dijetu pa stave ispred sebe pljeskavicu sa svim prilozima i kiselu jabuku. Onda pljeskavicu svako malo pomirišu, da ih želja mine, a odistinski jedu jabuku. E, tako i ja! Gledam ovaj divan dan napolju (moja pljeskavica), vidim sebe kako lelujam međ’ drvećem i cvijećem, da me želja mine, a u stvari pretražujem Internet (kisela jabuka), ispravljam domaće zadatke i sa sastavljam nove!

Za to vrijeme mlađe dijete odgovara na jedno od pitanja za domaći – zašto je važno da razvijamo maštu? Da se spasimo u ovakvim situacijama, mislim se ja, miješajući i dalje u mislima kašičicom šećer u kafi, na suncu, na splavu pored rijeke…

Inače, osim raznoraznih maštarija koje mi redovno okupiraju mozak kad god nešto važno radim, ja imam običaj i da napravim više pauza u tom poslu, jer nisam tip koji može kao Tutankamon nepomično da sjedi tri hiljade sati i radi skoncentrisano jednu te istu stvar. Ne bogami, ja moram pedeset puta da ustanem, skuvam uvijek po još jednu kafu, provirim svako malo kroz balkonska vrata, „prošetam“ po društvenim mrežama da vidim šta se novo desilo (međutim, odmah ih sve napustim , jer prva tri naslova koja pročitam budu otprilike: STRUČNJACI KAŽU, STIŽE JOŠ GORA PANDEMIJA SLEDEĆE GODINE! MRAČNE PROGNOZE ZA JESEN – GRABIĆEMO SE ZA HRANU I VODU! SVI ĆEMO DA UMREMO! ). Onda se opet vratim zadacima i lekcijama, nađem neku lijepu muziku da slušam i u stvari mi uopšte ne bude loše.

Danas, dok sam tako pravila predah u radu, naišla sam na jednoj stranici (koju inače pratim, a tiče se klasične muzike) na fotografiju koju sam postavila ispod ovog pisanija . I, preporučuju u tekstu na toj stranici da se opustimo, skuvamo sebi topli napitak (sa slike) i posvetimo se proučavanju, sviranju, slušanju omiljenih partitura (sa slike ). Vele, a ja sam u potpunosti i saglasna sa tim, prijaće nam u ovim nesvakidašnjim uslovima.

Međutim, krenem iz sebi sasvim nepoznatih razloga detaljno da proučavam kompletnu fotografiju, i kad sam sve primjetila i sumirala, zaključila sam da bih ja potpuno živce izgubila, trudeći se da oživim idilu sa slike. Bih, sto posto, morali bi me satima smirivati moji najdraži, a ne da se još i opustim!

Kao prvo, nemam šolju na note, bar ne takvog oblika! A ne mogu da ubacim onu sa crvenom sovom ili ljubičastim cvjetovima, to mi više nekako ide uz sastav o proljeću, a nikako uz ovu plemenitu granu umjetnosti.

Kao drugo, potrošila sam sav šlag još prije neki dan na onaj famozni sladoled u kalupima koji neizostavno moradoh napraviti, da me čudo od mlađeg djeteta ne snađe. A i da mi je ostao koji gram za umutiti, kako da ga ovako ukrasno zavrtim i metnem preko kafe? Doduše, imam odgovarajući nastavak za šlag, ali nemam poslastičarsku kesu, odavno se istrošila od korišćenja. Što znači da bih morala da uzmem običnu kesu za zamrzivač, odsiječem ćošak, stavim nastavak za šlag i onda upriličim ornament na vr’ kafe. S tim što sam poslednju takvu kesu upotrebila prošle nedelje pa sad ni nju nemam! A ove biorazgradive bi mi sve prste isjekle! I šolju bi polomile koliko su tvrde, uopšte mi nije jasno kad i kako se one to razgrađuju?

Treće, sve i da spremim napitak kao sa slike, ne postoji teoretska šansa da pola šolje U STARTU ne bih prosula po svim notama ispod! Dakle, prvo bi se razlijepio s mukom napravljeni ukras od šlaga, a onda bi za njim krenula i kafa da teče, garantovano! I sve to pravo na nove novcate partiture! Pa ko uspije da ih spasi i počisti sve ono što se prosulo, priznanje da mu odam istog momenta!

Četvrto, vidim da su pokušali da me zavaraju sa MESEČEVOM sonatom na samom vrhu gomile. Kao, lagane partiture, lako se čita, prija za slušanje, još lakše analizira… A šta je ovo ispod, rođaci? A? Kakvi su ono pasaži, akordi, alteracije, čuda neka? A vidi kako sakriše ovaj primjer skroz lijevo, tobože ispod šolje da se ne vidi, a ono sve neke trideset dvojke, da te Bog sačuva! I još zamisli, prospem slučajno i preko toga kafu pa ne vidim ništa, ovu MESEČEVU bar napamet znam…

I ‘ajde se ti onda, prijatelju, opusti uz sve ovo! Sve kao neka prvoklasna idila, romantika i relaksacija, a ono te trista čuda u sekundi snađe, dobiješ tikove umjesto smirenost! Zato ništa i ne vjerujem ni jednom mediju, samo se trikovima služe da zavaraju ovaj jadni narod. Radije ću sama da zamišljam sunce, rijeku, splav, kafu i drveće, a ne da se nerviram oko nekakve tamo kese za zamrzivač koju zaboravih da kupim pa ne mogu ni šlag da zavrtim…

Toliko za ovaj put, dragi dnevniče!

Nastavak slijedi sutra!

Dnevnik iz proljećnog karantina – po istinitim događajima (dio 4.)

31. MART 2020.

DAN 16.

Dragi dnevniče,

Kako nam svaki dan u toku radne nedelje počinje TV nastavom od 8h za oba djeteta, to znači da sa dnevnim aktivnostima svi krećemo prilično rano. Neki smo skroz nesposobni za bilo kakvo ludovanje bar prije 10h (muž, starije dijete i ja), a neki su orni otkad oči otvore (mlađe dijete), da se vrlo aktivno bave prikupljanjem svih mogućih informacija, i dobijanjem odgovora na pitanja od krucijalnog značaja. Eto, na primjer, jutros, ma nije ni 9 časova otkucalo, a morala sam se detaljno (između 2 TV časa) posvetiti odgovorima na pitanja tipa: kako je moguće da roda jede žabe? Ako se zna da žabe kreketuše nisu baš male, kako roda uspije da ih proguta? Zar nije logično da toliku žabu treba prvo sažvakati pa progutati, a roda čak nema ni zube, nego uski, dugački kljun? I šta ona može žabi, samo da je kljuca sa tim kljunom? Zar neće žaba odskočiti i pobjeći, čim je roda prvi put kljucne? Ko je uopšte smislio tu priču? I tako dalje, I tako dalje, i tako bliže, a onda opet malo dalje, sve do beskraja… Mislim da sam se „zakucala“ već kod prvog pitanja, uglavnom zamišljajući krvoločnu rodu sa dva reda zuba kao kod ajkule, kako ganja ne samo kreketuše nego i prestravljenu čeljad! Pa sve trči za njima mahnito po naselju! A onda snime filmove RODA, RODA 2, POVRATAK RODE, kao onomad sve one AJKULE što snimiše. To je jedino što sam mogla u momentu da smislim, jer otkud ja znam, ranom zorom, kako roda mezetuje žabu?! Lijepo me spasio čas srpskog koji je kao naručen krenuo na televiziji pa sam se vrlo obazrivo iskrala iz dnevnog boravka, i otišla da, kao, obavljam neki vrlo važan posao u kuhinji. Negdje oko 11h smo se muž i ja spremili da odemo do prodavnice. Sad već po navici, stavila sam masku na lice i navukla rukavice. Samatalo mi se u glavi još prije nego li smo liftom do prizemlja stigli, jer kako platnene maske koje imamo otkuvavam poslije svake upotrebe u deterdžentu, a kapnem i malo Domestosa (za svaki slučaj), to su oni pomiješani mirisi momentalno krenuli da mi isparavaju direktno u nos! I taman što smo iz zgrade izašli, a ja sam već iza sebe vidjela krdo roda sa ogromnim zubima kako me u stopu prati! A ispred mene roj žaba kreketuša! Kuku meni, mislim se, pobiće se preko mene, krvoloci, a ja ne smijem masku skidati ni pod kojim uslovima! Dok udahnem sve to što ispari, plašim se, prisustvovaću najvećem okršaju u istoriji ptica selica i barskih stvorenja, dok će se iz daljine, stalno od početka do kraja čuti pjesma „Sjedi žaba sama, na listu lokvanja…“Elem, totalno rastrešena i opijena Domestosom i omekšivačem na bazi najjačih aroma mošusa, ljubičice i jasmina, došepesah nekako do vrha stepenica, sa kojih muž i ja ugledasmo ogroman red roda, pardon, ovaj, ljudi, kako čekaju red ispred Maxija. Skroz na kraju, red se spojio sa drugim redom, oformljenim ispred apoteke. Preko puta, skroz desno, vidi se red za prodavnicu suhomesnatog, a odmah pored još jedna „zmijica“ , samo namijenjena kupovini u Zdravoj hrani. Mislim se, šta je ovo zaboga, ko će se sa ovim izboriti? Krenuh da se molim maski i Domestosu – vratite mi smjesta roj žaba kreketuša da se sa njima obračunam! Lakše bi mi to došlo nego svi ovi redovi, onako mi dva reda krvoločnih zuba! Ništa, napravismo muž i ja polukružno, vratismo se skroz uzbrdo stepenicama, ne bismo li imali više sreće u drugoj, doduše manjoj prodavnici, ali to sada više uopšte i nije bilo bitno. Samo da kupimo najosnovnije stvari za narednu nedelju i to je to! Međutim, izgleda da smo mnogo tražili… U manjoj prodavnici (koju otvoriše na najvišem mirijevskom brdu, lijepo sam se presamitila dok sam do vrha stigla! Bolje da sam ČAROBNI PASULJ posadila da izraste za jednu noć pa da se uz lišće do nje uzverem! ) bio je i manji red, ali malo šta je ostalo da se kupi. Od zamrznutog povrća, na primjer, preteklo je jedno pakovanje kukuruza šećerca, 6 tona boranije i 4 tone mješavine za Rusku salatu! Nažalost, boraniju ne volimo baš naročito (kao ni ostatak Mirijeva, rekla bih), Rusku salatu niko ne pravi (neće narod da se bruka, nismo ni blizu Nove Godine!), a onaj kukuruz mučeni šećerac ne znam ni ja kako je opstao, čudo se neko dogodilo pa ostade ta jedna kesa da je svi zapanjeno gledaju! Sira nije bilo ni u tragovima, samo neki original grčki po cijeni od tri džaka dragog kamenja za 250 grama. Mislim se, da ga kojim slučajem kupim, metnula bih ga na policu kao ukras, a ne da sve izjedemo u roku od tri dana. I da pritom na sav glas plačemo dok ga jedemo, jer, tri džaka dragog kamenja… Sapun je ostao samo tečni, original italijanski, ali sa mirisom nekakve ubitačne ruže, šta ti ja znam! Međutim, nisam se ni tren dvoumila već stavih ono pink pakovanje u korpu, jer sam ionako oguglala i vjerovatno spržila Domestosom kompletan centar za miris u mozgu. Pa baš će mi onda smetati nekakva ruža ili tome slično nešto, a ubitačno. I eto, šta smo kupili – kupili smo! Donijeli smo kući kompletan ovonedeljni „ulov“, dezinfikovali, raspremili… A sledeći kad bude! Čudna su vremena došla, ne zna čovjek ni kad će do prodavnice više moći da ode…I taman kad sam završila sve oko raspremanja, stavila ručak da se ispeče, skuvala kafu da malo sjednem i odmorim, eto ti mlađeg djeteta, maše nekakvom knjigom, viče: „E, je l’ se sjećaš kad smo jutros pričali o onim rodama? Da ti kažem još nešto!“ I eto, žurka je opet mogla lagano da počne…

Toliko za danas, dragi dnevniče!

Nastavak slijedi sutra!

1. APRIL 2020.

DAN 17.

Dragi dnevniče,

Ne znam kakav je horoskop kome bio predviđen za danas, da li se negdje nešto kretalo retrogradno, ili je eventualno bilo u konjunkciji sa nečim trećim, tek, kod mene se od samog jutra sve nekako dešavalo naopako! Kao prvo, mlađe dijete je konstatovalo da je skroz naopako to što nema pripremljeno sve za TV čas likovnog, i da nije fer što za matematiku i srpski uvijek ima sve ispred sebe, a za njen omiljeni predmet ne. Pokušala sam da smirim situaciju, objašnjavajući kako je za srpski i matematiku skroz logično da bude spremna, jer se skoro isključivo radi o olovci, gumici, eventualno bojicama i lenjiru. A sve imaju u pernici koja je uvijek u paru sa sveskom, i to je to! Isto tako, nemoguće je bilo da spremni krenemo sa časom likovnog, jer je učiteljica na samom njegovom početku rekla da pripremimo: kartonsku kutiju, neki prozirni bijeli papir (najbolje za pečenje) ili tanko bijelo platno, slamčice, lijepak, makaze, crni kolaž papir, olovku, bijeli deblji papir i još par sitnica, ne mogu sada tačno ni da se sjetim kojih. I ‘ajde ti to sakupi sve za minut-dva! Pa trebalo bi mi pola sata samo da odnekud iskopam kutiju! Pritom, u 9 ujutro veze s mozgom nemam da li moja kuhinja uopšte posjeduje pek papir u nekoj od fioka. Ako je tamo – odlično – ali ako ne, koji ormar onda da prevrnem ne bih li našla tanko bijelo platno? A kolaž papir? A slamčice? Tako da, objašnjavam ja mlađem djetetu i dalje smireno, to učiteljica sad samo pokazuje kako da se napravi pozorište za lutke, a mi se u toku dana možemo time baviti, nije nikakav problem! Naravno, sve zavisi od pek papira i policijskog časa. Ako to dvoje uklopimo – imaćemo pozorište. Milina! Nisam baš imala nekog velikog uspjeha u rješavanju krize zvane likovno. I dalje je čitava situacija definisana kao naopaka, i tu nije bilo spasa pa taman da sam cijelo Narodno pozorište dovukla u kuću, a ne kutiju i tanko bijelo platno . Najravoučenije – uvijek ali uvijek budi pripremljen za čas, čak i ako ne znaš šta će ti tražiti. Tek onda budi spreman! I nikako drugačije! Nakon TV nastave, sjela sam za kompjuter da izdvojim neke tekstove koje bih sutra poslala maturantima da pročitaju. I opet naopako – kad god ukucam fuga (muzički oblik, na srpskom), izlaze mi reklame, ponude i oglasi za fugovanje pločica. Te NAJKVALITETNIJA FUGA, te NEKA VAŠE KUPATILO ZABLISTA SA MASOM ZA FUGOVANJE, te POSTAVLJAM ITALIJANSKE PLOČICE I PRAKTIKUJEM NAJKVALITETNIJI SISTEM FUGOVANJA… I sve tako! Na kraju sam zaboravila zašto sam uopšte uključila kompjuter, razmišljajući kako bi u stvari odlično bilo ako bismo skoro renovirali kupatilo. Pogotovo pločice treba promijeniti, zato i jeste važno da fuga bude kvalitetna takođe. A da! Fuga! Ništa, pretražujem dalje na engleskom, što je sigurno – sigurno je, da ne pošaljem kojim slučajem maturantima tekst o najboljoj španskoj keramici iz uvoza. Osim ako Bah nije napisao kakvu „Fugu o pločicama“ , kao onomad „Kantatu o kafi“… Hm, kafa! Mogla bih je skuvati, taman bi legla! Juče smo našli na sniženju našu omiljenu vrstu, divno! Moraćemo opet do prodavnice, možda su dobili zamrznuti grašak… I eto – sve naopako u glavi – fuga, pločice, kafa, prodavnica, grašak, ovo, ono… Prosto da čovjek ne povjeruje!Iza ručka sam pristala da starijem sinu pomognem oko istorije tako što ću mu diktirati imena starogrčkih filozofa, matematičara, pisaca i ostalih poznatih ličnosti iz tog perioda, po redosledu za koji se odlučio da ih ubaci u prezentaciju. I eto ti opet ono NAOPAKO, uvuklo mi se u glavu po ko zna koji put danas i ne da mi mira! Izgovaram ime po ime, a sve se suzdržavam da ne kažem pogrešno zbog raznoraznih asocijacija koje mi u momentu obuzimaju misli: Platon – Plankton, Ksenofont – Ksilofon, Aristofan – Celofan, Sokrat – Sok i Rat pa na engleskom Juicewar, Tales iz Mileta – Miles iz Taleta, Pitagora – Pita gora bez sira nego sa sirom, Tukidid – ahahahahaha, Tukidid, hahahahahaha ! Mislim, zar ovo nije totalno naopaka situacija, dozvolićete? Starije dijete se ozbiljno bavi radom, postavlja slike, piše tekstove, dodaje nekakve efekte sa zavjesom koja se podiže, spušta, čuda neka…. A ja sve vičem u sebi Tukidid i vrištim od smijeha . Pritom, čovjek je bio cijenjeni antički pisac, i to mu je bilo ime na kraju krajeva, a ja… Dakle, molim STRUKU za mišljenje, da li je ovo direktna poslijedica karantina ili ime Tukidid tako djeluje i na druge ljude? Nekako sam ubijeđena da je ovo prvo u pitanju, ali ‘ajde, vidjećemo šta STRUKA kaže. Ono što mi je uljepšalo dan, i vratilo ga bar malo u normalu, to je vijest da su mi stigle srebrne klompe u broju 40, o čijem procesu naručivanja pripovijedah prekjuče ! I to baš one koje sam htjela! I još sam dobila poklončić uz njih ! Tako da od jutros klepećem sa njima po stanu, one bljeskaju i presijavaju se kao srebrne tacne sa engleskog dvora iz doba Tjudora, ma kud ćeš ljepše! Sreća zbilja jeste u malim stvarima, čak i u karantinu… Toliko za danas, dragi dnevniče! Nastavak slijedi sutra! Hahahahaha, Tukidid, hahahahahaha… Evo ga opet…

2. APRIL 2020.

DAN 18.

Dragi dnevniče,

Kako je četvrtak dan kada pregledam domaće radove maturanata, a nakon toga im pripremam i šaljem nove, uz milion milijardi propratnih poruka i mejlova, tako sam jedinu pauzu imala prilikom spremanja ručka. Mada, i dalje nisam sigurna da li mi spremanje obroka predstavlja pauzu od posla, ili školske obaveze predah od kuhinje. Tome i dalje vrlo analitički pristupam pa se nadam da ću u skorije vrijeme donijeti određeni zaključak.Koji će vjerovatno pokazati kako mi je nešto sasvim treće pauza i od škole i od kuhinje, mada još ne znam šta bi to uopšte moglo da bude. Ali polako, ima vremena… I tako sam ja pored kompjutera danas provela dobar dio dana. Kako mi je radni sto odmah pored prozora, vidim da je napolju prelijep dan. Nešto hladniji, ali ipak pravi proljećni. Provirila sam nekoliko puta kroz balkonska vrata i osmotrila dešavanja napolju, međutim, nije ih bilo. Igralište ispred zgrade potpuno prazno. Na klupama niko ne sjedi. Prodavnica u susjednoj zgradi zatvorena. Ništa se ne čuje, pritisla neka mukla tišina, poprilično slojevita, kako bi to naši doktori popularno rekli… Odlučih da više i ne gledam u tom smjeru, već se usredsredih na svoje virtuelno društvo, nastavivši sa pregledom domaćih zadataka. Negdje oko 16h, čujem ti ja nekakav čudan zvuk, dolazi odozdo sa igrališta! Mislim, nije bio baš čudan – prepoznah violinu, ali mi je neobično bilo odakle se sad ona stvorila !Oslušnem malo bolje, shvatim da tonovi i melodije ne dolaze ni sa jednog uređaja, već da neko stvarno lijepo svira. I to numeru iz „Labudovog jezera“! Čujem i pratnju, mislim se, jesam li ja to načisto prolupala pa mi se poslije onih roda i labudovi priviđaju, ili je Čajkovski zaista odlučio malo da posjeti i ovo naše Stojčino brdo u Mirijevu. Izađem na balkon, pogledam u pravcu odakle je zvuk dopirao, kad, jedna djevojka svira li svira. Pustila matricu sa pratnjom na ozvučenje i predivno muzicira ! Poslije Čajkovskog Vivaldija, poslije Vivaldija Pjacolu, onda muziku iz filma „Šindlerova lista“ i sve tako neke lijepe, dirljive melodije. Nakon svake numere dobije ogroman aplauz! Iz svih okolnih zgrada, maltene iz svakog stana, izašlo bar jedno čeljade. Negdje i čitave porodice. I svi ćute i slušaju djevojku dok izvodi, a onda taj ogromni aplauz od srca, bez vikanja, bez dobacivanja, bez skandiranja… Kao na najljepšem koncertu na Kolarcu !Cijeli događaj je trajao sigurno 45 minuta, taman do pred početak policijskog časa. I za sve to vrijeme, čitav kraj je bio na svojim balkonima i prozorima, i nikome nije padalo na pamet da se vrati u kuću dok sve nije utihnulo.Poslije toga je opet nastupio muk, mada mislim da to više niko nije ni primjećivao, i garantujem da su svi još dugo bili pod utiskom svega što su čuli. Što zbog muzike, čiji izbor numera najiskrenije pozdravljam, što zbog činjenice da je neko pokušao na trenutak da nas izvuče iz ove prilično komplikovane svakodnevice i prebaci u neku sasvim drugu dimenziju. I kako je to svima prijalo, bez obzira na ukus ili izbor muzike koju i sami slušaju. Mislim da se čak nikome nije ni vraćalo u stan sa terasa i prozora, znajući da ih unutra opet zasigurno čekaju neke sumorne vijesti, da sumornije ne mogu biti. A nema ljepše dimenzije od one u kojoj te čeka muzika – dokazano… Bogami i ja, ne da sam bila pod utiskom, nego kao da sam momentalno osušila pola litre domaće rakije pa mi se sve vrti u glavi – tražim kao na stolu gdje je kompjuterski miš, a tek poslije pola minuta mi se učita u mozak da u stvari gledam u luster, veze nemam zašto! Sve to valjda od silne želje da prošetam malo Kalemegdanom (mada bih sad već morala da pitam prolaznike da mi kažu gdje se nalazi… ), da prođem Knezom uzduž i popreko, a tamo muzicira njih nekoliko, na raznim instrumentima (vrlo često i neki od mojih bivših ili sadašnjih učenika), uzmem kafu „za ponijeti“, posvađam se sa svojom djecom sedamnaest puta, kazujući im da više nikad neće izaći u šetnju… Čak i da se provozam pedeseticom pa nek ide život! Neka je i gužva najveća, ništa ne smeta! Eto, sve sa tim mislima, nastavih sa svojim prosvetarskim obavezama. Kako to obično i biva u mom malom svijetu, prvo sam u mejl ukucala sve adrese učenika, dodavši dokument sa zadacima, ali ga, dabome nisam poslala. Pa i zašto bih, je l’? Onda sam se sa djecom ubjeđivala da mora da im je stigla pošta, pa ne putuje valjda kočijama! A oni sve jadni viču „Nije, profesorka“, „Ali stvarno nije ništa stiglo“, „Nije, najozbiljnije!“ Zaključivši da su zbilja u pravu, uradim opet sve ispočetka, provjeravajući sedam puta da li je sada proces bio kompletan. Zatim je na red, naravno, stiglo i slanje linka na Viber grupu ! Sa sve uputstvima sam ga prikačila na roditeljsku grupu svog mlađeg djeteta. Dakle, stigao im kompletan muzički kviz – da pogode stil, kompozitora, a za najveći broj bodova, i kompoziciju! Palo mi je na pamet da napišem kako je to učiteljica osmislila i zamolila me da za djecu postavim, da do sutra u 8h urade, ali smekšala me pređeodslušana „Šindlerova lista“ na violini, te je svaka moja surovost isparila poput jutarnje rose. Izbrisah cijelu skalameriju što sam brže mogla, usput razmišljajući kome li će, zaboga, sledeći link stići na poklon, pošto ga očigledno nikad neću iz prve poslati gdje treba…

Toliko za danas, dragi dnevniče! Nastavak slijedi sutra!

3. APRIL 2020.

DAN 19.

Dragi dnevniče,

Baš nešto razmišljam, jedna od najvažnijih stvari za dobro funkcionisanje je i dobra organizacija. Svakodnevno, ali i na duže staze. Smatram da je u bilo kakvoj situaciji, pa bila ona smiješno jednostavna ili očajno komplikovana, dobro napraviti određeni plan šta i kako uraditi. Pritom, rukovodeći se i informacijama koje tada pruža bliže i dalje okruženje.Trenutna situacija u kojoj se svi nalazimo, svakako da zahtijeva najbolju moguću organizaciju, kako od strane pojedinca, tako i od cijelog društva. A svi mi to sprovodimo upravo se rukovodeći uputstvima, savjetima i pravilima koji dolaze iz nama vrlo bitnog okruženja.Ja, kao pojedinac, i moja porodica, kao manja grupa, već nedeljama pokušavamo da se uklopimo i organizujemo u skladu sa svim onim što nam se svakodnevno, od jutra do mraka, nalaže i predlaže. Što se ličnog utiska tiče, uglavnom je to neki osjećaj pijane kokoške, koja uporno hoće na jednu stranu, ali koliko je pijana, ne može ni dva koraka normalno da sastavi, već grabi nasumice tamo amo pa gdje završi! Mislim da je slično stanje i što se ostala tri naša člana porodice tiče. Da bi bilo jasnije, pokušaću sve to da prikažem kroz tri različite slike…SLIKA 1.Dijalog, muž i ja:- Jesi li kupio maske?- Nisam, pa rekli su da ne treba maske nositi, to samo oni koji su su zaraženi!- To je prošle nedelje bilo! Prije tri dana su objavili da svi treba da ih nosimo! – Stvarno? A zašto su onda prekjuče na radiju javili da maske uopšte ne štite i da su najvažnije rukavice?- Sve zavisi na kom radiju je to bilo, jer ja sam na jutarnjem programu čula da treba i maske i rukavice obavezno nositi!- Pa da kupim sutra onda i jedno i drugo?- Kupi, samo nemoj platnene maske, nego hirurške, jer kažu da platnene ništa ne štite. Kao da ih i ne nosiš!- Kako kad malo prije čitam onlajn da su te platnene sasvim u redu, samo da ih ne nosimo cijeli dan, već po koji sat!- Ja ti kažem šta sam čula. A kažu i da se virus zadržava na garderobi nekoliko sati.- Ja sam to čuo za kese u kojima nosimo namirnice, i slične stvari.- Zar se na toj plastici ne zadržava duže?- Mislim da to duže važi za metalne površine!- Kažu i za cipele.- A čekaj, spomenuo si namirnice, reče mi neko da ih sve treba dezinfikovati!- Ko ti je rekao? Ja juče čitao kako nema potrebe to raditi sa namirnicama, da su uglavnom bezbjedne, stručnjaci potvrdili! – Dobro onda. A da ti možda kupiš i jednu i drugu vrstu maski, da imamo za svaki slučaj? -Važi.Poslije pola sata, kažu na dnevniku kako nema uopšte maski ni rukavica da se kupi, i ko zna kad će da bude. Takođe, kažu kako su stručnjaci rekli da je ipak neophodno dekontaminirati sve kupljene namirnice. Dakle, treće IPAK, samo što se namirnica tiče… ! SLIKA 2.Dijalog, muž i ja:- Moram danas da odem do roditelja, da vidim da li im nešto treba.- Važi, ionako ne mogu da izlaze nego nedeljom od 4 do 7 ujutro, a onda će da budu veliki redovi pa da ne čekaju.- Kako od 4 do 7, zar nije od 3 do 8, i to subotom?- Subotom? Odakle ti to? Pa bilo je nedeljom!- Pa juče su rekli, da je subotom od 3 do 8 ujutro, bilo na konferenciji za štampu! A psi se mogu šetati nedeljom ujutro.- Uopšte to nisam čula! Ali kako sad psi nedeljom ujutro? Pa juče su rekli da je njihovo vrijeme uveče od 23 do 1!- Da, ali jutros su dodali i ovaj termin nedeljom.- Jutros? Kad jutros?- Pa bilo je u vijestima!- A je li to zato što su penzionere pomjerili za subotu od 3 do 8?- Ne znam. Mislim, nije logično da psi izdrže 24 sata da ne izađu napolje.- Pa nije. A sada neće ni morati da se sreću sa penzionerima, biće manje gužve. – Pa da. A i bolje je nego ono kad su mogli da izađu od 8 do 10 uveče.- Ko, penzioneri?- Ma ne, nego ljudi koji izvode pse!- Kad je to bilo?- Bilo prošle nedelje, zar si zaboravila?- Bogami jesam, ne mogu više ni jedan termin pohvatati.SLIKA 3.Evo je ispod i govori sama za sebe. Sindrom pijanih kokošaka je, vidim, opšteprisutan! Ne znaju ljudi više ni šta treba, ni šta ne treba, ni šta bi eventualno trebalo…. Ipak, zapamtite – u prodavnicu možete istovremeno jedino sa sobom! Drž’te se toga, da vas ne vrate…

4. APRIL 2020.

DAN 20.

Dragi dnevniče,

Ono što sam svakako naučila, ne samo u ovom karantinu, nego maltene otkad znam za sebe, je da vrlo često moraš nešto odraditi iako te mrzi. I to ne samo da te mrzi, nego ti na pamet ne bi palo da se time baviš, ni za šesnaest svjetlosnih godina u budućnosti. I za još plus dvije, za svaki slučaj da dodam! Međutim, razne te okolnosti ipak nateraju da se baš tako nečim pozabaviš. Da li je to prosto zato što si u obavezi da uradiš, ili ti je stalo da nekome izađeš u susret (svjestan si koliko će mu značiti), ili ponekad tačno znaš da ćeš se sigurno ljepše osjećati poslije završenog posla. A bogami, nekad te i kakva elementarna nepogoda natjera! Kod mene se danas upravo zadesila ta elementarna nepogoda, starosti sedam godina, sa dnevnim fondom od milijardu i po riječi i čeličnom voljom da te u nešto ubijedi, koliko god se ti čvrsto i herojski tome opirao! A toliko ubjeđivanje na moje raspoloženje elementarno djeluje vrlo nepogodno pa dok se nas dvije uspijemo objasniti često prođe mnogo više vremena nego što sam planirala. Eto, danas je, na primjer, čitav dan prošao u znaku sladoleda. Lično, mislim da ću večeras sanjati sladoled. A isto tako i sutra veče. Čak ne bježim ni od ideje da bi se to moglo ponoviti i prekosutra! A ako potraje još duže, svakako ću se telefonski obratiti kakvom stručnjaku, pretpostavljam da mu neće uopšte zvučati neobično, s obzirom na efekte izolacije koji su sada gotovo pa neminovni. Sve je počelo vrlo bezazleno, i prilično u kiša-oko-kragujevca stilu. Gospođica je iz nekog razloga prekopavala fioku sa plastičnim posudama u kuhinji pa je našla i kalupe za sladoled na štapiću. Prvo ih je detaljno proučila, ne izlazeći iz kuhinje sigurno nekih deset minuta. Zatim je sve uredno vratila u fioku, otišla u sobu i tamo se zanimala nečim sasvim desetim (sto posto istovremeno razvijajući čitavu sladoled strategiju u glavi).Poslije pola sata, eto je, sjeda pored mene, pita šta radim. Velim kako ispravljam domaće učenicima.Bravo, kaže mi, i još doda kako sam baš vrijedna. Zahvalim učtivo, gledajući je ispod oka, i zaključujući kako ovi komplimenti nikako nisu slučajni, ma kakvi! Nešto se tu dooooooobro kuva! Ali i dalje uredno kuckam po kompjuteru.Sledeća rečenica je bila posvećena iznenadnom pronalasku kalupa za sladoled:- Jesi li znala da to imamo? – pita me kao da sam došla u goste prije dva dana, a ne da lično kuhinju opremam već petnaest godina.- Jesam, nego sam i zaboravila na njih, pravo da ti kažem… – odgovorim, a već me jeza podilazi, jer nazirem plan. – Baš su lijepi ti kalupi, sviđa mi se što su zeleni! – kreće kiša polako da se približava Kragujevcu.- E baš mi je milo da ti se sviđaju, nego se negdje zagubio jedan od njih, sigurno dok smo se selili… – pokušavam ja da je vratim da i dalje kruži oko Kragujevca, da zadrži sigurno odstojanje. – Šteta! Ali ovi drugi slobodno mogu da se iskoriste! – nadire pljusak, ne kiša!- Pa jeste, mogu… – obruč lagano popušta. – A baš odavno nismo jeli sladoled, je l’ da? – sve to vrlo neobavezno pita, ma kao skroz slučajno, uz blaženi osmjeh.– Nismo… Ali nije još ni vrijeme, nek otopli malo više! – izgovaram jednu od najvećih budalaština koja je u tom trenutku mogla da mi padne na pamet.- Pa dobro… Ali zar nije vanredno stanje? Tu onda ne važe sva obična pravila! Sigurno možemo pojesti jedan sladoled! – – Ali od čega sada da pravim sladoled? – gotovo, Kragujevac skoro pod vodom! Ja očajna, uopšte mi se ne pravi bilo koja vrsta sladoleda, prvoklasna sam nemajka, ali šta ću… – Sigurno možemo nešto smisliti, ubijeđena sam! Hoćeš da pogledamo u kuhinji? Taman da se malo odmoriš od domaćih! – I eto me, ustajem sa stolice i krećem lagano ka kuhinji. Kragujevac poplavljen (figurativno, naravno ), mašem bijelom zastavicom, podigla sam obje ruke uvis… Naravno da smo napravile sladoled! Našle smo jedno veće pakovanje šlaga pa smo ga umutile i ubacile mrvljeni Oreo keks, koji je nekim čudom pretekao, ne znam ni ja kako! Onda smo tu imitaciju sladoleda ubacivale u kalupe, preciznije rečeno, ja sam je ubacivala, jer kako je šlag imače vrlo vazdušaste teksture , stalno su se pravili „džepovi“ vazduha u kalupima, i jako ih je teško bilo popuniti. Gospođica mi je, poslije par pokušaja, vrlo rado ustupila posao, govoreći kako sam ja ipak majstor, a ona je mala i jedva šta zna! Moreee, mislim se, a nije mala da smisli cijeli plan i sprovede ga u djelo! Smjestih nekako smjesu u kalupe, sve skupa u zamrzivač, i vrlo jasno naglasim da me niko ništa u vezi toga ne pita do u predvečerje, dok i poslednji zrak sunca ne ispari sa Stojčinog brda, jer se sladoled mora zamrznuti. Dakle, zapamtiti riječi PREDVEČERJE, POSLEDNJI ZRAK SUNCA, NE PITATI, ZAMRZNUTI! Nije komplikovano!!!I zbilja, moram gospođicu pohvaliti, jer ni jednom za prvih pola sata nije ništa pitala, već se samo motala oko zamrzivača, kao, nije njen posao, šeta malo da noge protegne… Međutim, poslije tih pola sata, došla je do mog radnog stola, tobože, traži neku olovku šta li, pa onda slučajno proviri kroz prozor, veli, čini joj se da je već pomalo predveče. A ono tek podne prošlo! Nakon toga se stalno provjeravalo da li je „palo predveče“, a na moju konstataciju kako stvarno nije fer da se toliko o sladoledu priča, iako smo se sve lijepo dogovorile, dobila sam odgovor da NIKO NIJE SLADOLED NI SPOMENUO! Što je bila i živa istina je l’… Težište se vrlo mudro prebacilo na očekivanje zalaska sunca, a o tome nije bilo riječi da se ne smije spominjati! Pa ti ne sanjaj sladoled i ne zovi stručnjaka! Dođe i predvečerje konačno, vade se sladoledi iz kalupa, uživa se u njima kao da su iz najbolje poslastičarnice, a meni u stvari drago što sam se natjerala da uradim nešto što mi se danas uopšte nije radilo. Mada i nije bio neki posao, da se ne lažemo! Toliko za danas, dragi dnevniče!Nastavak slijedi sutra!