Kuća

Šta pisati o jednoj običnoj kući, zapita se prosječan čitalac kada mu ovakav naslov nekim slučajem dospije u ruke. Pitanje može biti na mjestu ako nije, na primjer, riječ o nekom arhitektonskom časopisu ili ako se možda ne radi o oglasima za nekretnine. Takođe, pitanje može biti pravo i ako je, eventualno, sa gradnjom izvjesne kuće tek završeno pa zvrji onako prazna, neuseljena, još uvijek bez duše, bez nekog svog određenog karaktera i bez uspomena vremenom urezanih u zidove. A takve uspomene su poput godova upisanih u stablu drveta pa kad ga zasiječeš, a ono ti se čitava istorija prikaže i odigra pred očima. Sve možeš pročitati kao iz otvorene knjige. E, baš o takvoj kući ja hoću da pišem u narednih nekoliko redaka, tim prije što se radi o kući moje porodice i cijelog jednog porodičnog stabla, sa korijenjem ukopanim daleko u prošlost i tako čvrsto isprepletanim da je nekada teško otkriti gdje ko završava a gdje mu je početak. Godova tog porodičnog stabla ima taman toliko kao da si naišao na prastari panj kakvog šuškavog, razgranatog hrasta pa ti trebaju sati dok ih sve prebrojiš, razdvojiš, i primjetiš one najtanje i najneupadljivije. Svaki od tih prstenova stvarao se i disao pod istim krovom. Da naša kuća može kojim slučajem progovoriti, ponašala bi se zasigurno poput kakve brbljive komšinice, prepričavajući detaljno sve što se od tavana do podruma izdešavalo za ovih nekoliko vjekova. Neko ko bi sve te priče saslušao, preplavljen najrazličitijim informacijama i dogodovštinama, obavezno bi prokomentarisao da nije ni čudo što je imenica kuća baš ženskog roda, čim može tako neumorno da priča, brblja, veze i prepričava. A dok se takvo jedno čudo ne desi, pa kojeg god roda bilo, bićemo prinuđeni da se oslonimo na istorijske podatke, porodične priče, dokumenta i fotografije, pisma, razglednice, poruke i što je najinteresantnije, da oslušnemo dušu i srce drevnih kamenih zidova i sami oživimo slike i način života u toj posebnoj građevini.

Naša kuća spada među najstarije u mjestu Kamenari, smještenom između dva svetionika. U školi smo učili da razdaljina između njih iznosi tačno dva kilometra, što možda može dati približnu sliku o veličini našeg mjesta. Jedan od svetionika smješten je na samoj obali Veriga – svakako jednom od najljepših djelova Boke Kotorske. Riječ je o najužem dijelu zaliva, koji je priroda obilježila sa dva bajkovita rta, smjestivši ih jedan naspram drugog i udaljivši ih svega trista metara, osuđujući ih tako da za vijek i vjekova odmjeravaju jedan drugog i prepiru se koji je ljepši. Naziv Verige je turskog porijekla, a na našem jeziku označava lance. Istorija veli da je moreuz dobio to ime još krajem XIV vijeka, tačnije 1381. godine, kada je izvjesni mađarski kralj između dva rta postavio ogromne, masivne lance kako bi spriječio venecijanske galije da uđu u kotorski zaliv i napadnu istoimeni grad. Kotor je tada, inače, bio pod mađarskim protektoratom pa su ga na taj način i štitili. Sjećam se, dok sam išla u osnovnu školu, često su nam spominjali tu legendarnu priču, mada smo isto tako često slušali i tvrdnje da je u pitanju samo mit i da je nemoguće bilo napraviti i rasteći tolike lance na onako oštrom i negostoljubivom terenu. Bilo kako bilo, i sa jedne i sa druge strane Veriga dan danas stoje ostaci zidina kula – stražara, a meni – starom romantiku i zaljubljeniku u sve što ima veze sa istorijom – to je bilo sasvim dovoljno da uvijek u glavi imam vjernu sliku prijeteći rastegnutih, džinovskih veriga i neprijateljskih galija zaustavljenih upravo tu gdje sam prošla desetine puta više nego što sada imam godina. Inače, Verige su prirodna granica između dva umutrašnja i dva spoljašnja zaliva (Risanskog i Kotorskog – Tivatskog i Hercegnovskog). Toliko je veličanstven i nestvaran pogled sa Veriga, da zasigurno ne postoji domaće, strano, a ni vanzemaljsko čeljade, kojeg neće obuzeti nekakva milina, nekakvo grozničavo ushićenje kada stane na ono čuveno pješčano proširenje iznad svetionika, a pogled mu pukne tamo od Risna, preko uvijek sunčanog Perasta i svjetlucavih Školja, sve do Dobrote i modro sivih brda iznad, kojima kao da je nedostajalo prostora da se smjeste pa se nagužvala jedno preko drugog, stvarajući tako jedinstven i nesvakidašnji prizor. Još kad je dan bistar, a more mirno kao staklo pa se cijela slika ogleda u vodi kao u starom venecijanskom ogledalu, ne možeš a da ne budeš savladan, naprosto omađijan nepreglednom paletom boja. Sa takvog mjesta čovjek ode potpuno ošamućen i prepun utisaka za još nekoliko svojih budućih života. Eto, tu sam ja odrasla. Dobro, kao svjedok „iz prve ruke“, mogu da kažem da se čeljad tu ne ošamućuju samo od ljepote čitavog pejzaža i ostalih prirodnih proizvoda, već ih, bogme, dobro i vjetar omlati, da se ne lažemo. Živa istina je da na Verigama uvijek duva, čak i kad je ostatak zaliva potpuno miran. I nije to neki lagani povjetarac, znate ono, more, maestral, zalazak sunca… Ma kakvi! Taman staneš da se diviš svoj toj ljepoti, a za minut te toliko oduva da se za čas nađeš na vrh brda sv. Ilije, pa gledaj kako ćeš se odozgo vratiti odakle si krenuo. Tobože stojiš i diviš se Perastu i ostrvima, pokušavajući da doživiš neku filmsku romantiku, a ono te vjetar uporno gura ulijevo, sam si sebi smiješan, ma živa komedija, kakva romantika. O fotografijama i da ne pričamo. Ko se tu slikao, kosa mu, ili štrči pravo u vis pozdravljajući bokokotorska nebesa, ili označava putokaz lijevo prema Kostanjici, a možda i desno ka Stolivu i lepetanskoj strani, usmjeravajući tako ostale putnike namjernike. Kako god, ako mene pitate, taj vjetar je sasvim neophodan mjestu kakve su Verige, jer oduvijek štiti njihovu prirodnu ljepotu, čuva je od neoriginalnih ljudskih ideja, ružnih građevina sklepanih i postavljenih samo da bi se zadovoljila bezbojna, beznačajna, materijalna strana. Ni ranije mi vjetar nije smetao, jer sam tu odrasla i shvatala ga kao sasvim uobičajenu pojavu, a danas sam mu zbog mnogo čega zahvalna što je vjerni pratilac nesvakidašnje ljepote Veriga. A i priznaćete, nema baš mnogo mjesta gdje možete napraviti tako originalnu i nezaboravnu fotografiju!

Drugi svetionik smješten je na obali koja se dalje širi i otvara prema Tivatskom zalivu sa jedne strane, a Hercegnovskom sa druge. Iznad svetionika, preko magistrale, izdiže se predivan brežuljak sav izvezen drvećem kao kakav starinski goblen okačen na zidu primorske kamene kuće, uokviren onim teškim, izrezbarenim, ukrasnim ramom . Tu se, između bogatih i razlistalih, zimzelenih krošnji, skromno izdiže zvonik mjesne , pravoslavne crkve, podignute u čast i slavu svetiteljki i velikomučenici – sv. Neđelji. Mnogi će reći da je to crkva smještena na jednom od najljepših mjesta u Boki, sa pogledom na vijugavi zaliv sa jedne i brdovitim pejzažom sa druge strane. Moram priznati da su u pravu. Jer, kada kreneš ovamo od svetionika uskim stepenicama uzbrdo pa izbiješ na ne mnogo širu, popločanu stazu, oivičenu visokim razgranatim borovima pa vijugaš njome do samoga podnožja crkvenog stepeništa, već imaš osjećaj da si odlutao ko zna gdje, možda baš u neku sopstvenu, fantastičnu, neispričanu priču. Prva crkva sv. Neđelje podignuta je još 1675. godine, dakle, krajem XVII vijeka. Kako priče kažu, tu staru crkvu izgradili su skoro cijelu ukopanu u zemlji pa joj je samo vrh virio iznad nje. Vele stari da su djeca slobodno mogla da sjednu na vrh krova i odmore se od trčanja okolo. Gradilo se tako zbog Turaka, a da bi im i taj način dozvolili, narod je pristajao na neljudske zahtjeve i ucjene, opisane detaljno u mnogim pričama i narodnim pjesmama. Nova crkva izgrađena je skoro dvjesto godina kasnije – 1857, prvo bez zvonika, da bi ga konačno dobila tek 1939. godine. Smjestili su je iznad starije sestre pa kad su se na taj način udružile, nije ni čudo što su dočekale zajedno, evo, polovinu četvrtog vijeka, čvrsto isprepletane i povezane sa mnogobrojnim starim mjesnim porodicama. Naša porodica neizostavno spada u grupu pomenutih, a najneraskidiviju vezu je svakako napravio moj pradjed Špiro Đuranović, oslikavši veliki dio oltara u novoj crkvi i posvetivši joj brojne vrijedne ikone.

Eto, tako vam izgledaju početak i kraj mog malog rodnog mjesta. A kad o njima mogu tolike priče da se ispričaju, zamislite onda šta se sve nalazi u samoj sredini, između ona dva svetionika. To su tek posebne teme. Na primjer, ne mogu a da ne spomenem podatak da se naziv Kamenari pojavio tek u nekoj ranijoj istoriji, tokom XX vijeka, a da se prije toga naše mjesto zvalo Jošica i Đurići. Dakle, kao neko udruženje sastavljeno od dva manja podmjesta ili submjesta. A kako se u brdima iznad ovog neobičnog udruženja nalazio kamenolom bogat dragocjenim, rijetkim, crvenim kamenom, koji se nadaleko izvozio, desilo se da su radnici koji su u njemu radili sebe nazvali Kamenarima. E, otuda se nekako izmigoljilo i to ime i ostalo u upotrebi do dana današnjeg, gurajući u drugi plan ona dotadašnja dva. Ipak, otkad sam bila mala, slušala sam tumačenja mudrih starina da „katastar kaže“ kako su Jošica i Đurići jedina prava, pravcijata imena mjesta i da to Kamenari nikad nigdje nije upisano pa sa samim tim i ne može unijeti u zvanične knjige ili dokumenta. Pošto pojma nisam imala šta je to katastar, a zbog zastrašujućeg imena koje mi se još na prvo slušanje urezalo duboko u mozak, sama sam sebi stvorila lik još strašnijeg čovjeka koji upravo to ime nosi. Tako sam, naravno, tumačenje oko naziva mjesta slijepo i pobožno poštovala. Jer ako jedan Katastar tako kaže, ko smo mi da govorimo suprotno! Kako je vrijeme prolazilo i kako sam polako shvatala pravo stanje stvari, sve mi je to postala jedna zanimljiva istorijska zavrzlama. I iako je naziv Kamenari danas u širokoj upotrebi i samo mještani znaju da se u stvari radi o Jošici i Đurićima, ja i dalje strogo slijedim ono što čika Katastar kaže, a on nepokolebljivo tvrdi da se sporno novo ime nikada kod njega nije registrovalo. Time se svaka dalja rasprava završava. Molim lijepo, da ponovim: ako Katastar tako kaže, ko sam ja da govorim suprotno!

U samom srcu Kamenara – služiću se ipak nekatastarskom varijantom naziva – nalazi se naša kuća. Dobro, nije baš stoprocentno u strogom centru, jer porodične priče kažu kako su, po dužini gledano, dva prozora kuće smještena u Đurićima, a četiri u Jošici, što automatski pobija teoriju „samog srca“. Međutim, pošto se radi o svega jednom prozoru razlike, biću toliko slobodna da se i dalje držim svog romantičnog geografskog tumačenja. Pa nećete valjda da napišem kako nam kuća obitava u lijevoj ili možda desnoj pretkomori srca Kamenara! Na šta bi to ličilo? Ovako, oprostićete mi taj jedan pravougaoni otvor zarad rečenice osmišljene za prijatno čitanje i ugodnu atmosferu, nećemo valjda sitničariti.

Ne znamo tačan datum i godinu kada je kuća izgrađena, ali pretpostavlja se da je to bilo negdje oko 1700. godine, dakle na samom početku XVIII vijeka. Tome u prilog ide i sam oblik kuće, karakterističan za starije građevine ovog tipa. Vremenom se primorska arhitektura mijenjala pa se sada mogu izdvojiti različiti tipovi kamenih kuća. U najkarakterističnije spadaju prvenstveno duguljaste i pravougaone kuće sa velikim brojem prozora, kao što je naša, kao i one nešto uže, ali sa takozvanom „vidionicom“ na vrhu – malim izdignutim dijelom na samoj sredini krova, sa čijeg se prozora obično pruža predivan pogled. Moj otac kaže da je i naša kuća imala dvije takve „vidionice“, a kada i zašto su ih uklonili, to niko živi ne zna. Jedino što je od njih ostalo jeste stara, kamena, iz jednog komada isklesana, masivna škafa (sudopera), čije je mjesto davnijeh dana bilo u jednoj od „vidionica“. Već dugi niz godina ta škafa služi mojoj majci kao originalna i jedinstvena saksija za cvijeće i moram priznati, djeluje sasvim efektno. Čisto da napomenem, mojoj mami bi cvijeće uspjelo i na Marsu ili, uopšte gledano, u bilo kojoj galaksiji, bližoj ili daljoj. Pretpostavljam da kad bi otkrili neku novu planetu udaljenu milionima svjetlosnih godina od nas, i kada bi krenuli da je istražuju, odjednom bi se odnekuda tu stvorila i moja mama, procjenjivački osmatrajući novootkriveno tlo uz obaveznu rečenicu: „Oooo, pa ovdje bi mogla neka kamelija da se zasadi, baš bi lijepo figuralo!“ Upravo iz tog razloga ispred naše kuće, a bogami i unutar nje, mogu se sresti raznorazne vrste i veličine saksija, i nečega što eventualno liči na saksije , a koje u stvari nikada u svom plastičnom, gumenom ili kamenom životu nisu ni sanjale da će jednog dana imati zasađeno cvijeće na vrhu sopstvene glave. I, htjele – ne htjele, eno ih sad stoje raspoređene na najrazličitijim mjestima, od poda do plafona, od vrha do podnožja vrta, dok iz njih ponosno izviruje kakva Petunia hybrida, Orchideeae, čudesni bodljikavac iz bogate porodice sukulenata, pa čak i neka davno izgubljena endemska vrsta, koju je čovečanstvo davno otpisalo ne znajući da, osim u enciklopedijama, neizostavno uspjeva i u jednoj od saksija moje majke.

Dakle, sam oblik kuće jasno svjedoči o njenoj starosti, a meni je baš nekako milina razmišljati o tome da je građena otprilike u isto vrijeme kada je mlađahni Johan Sebastijan Bah prepješačio čitavih trista kilometara da bi stigao u Njemački grad Lineburg i u njemu započeo svoje školovanje. Ili, dok je neki moj cijenjeni askurđel slagao kamen na kamen, završavajući prizemlje kuće i započinjući njen prvi sprat, u Kremoni, u Italiji, čuveni Antonio Stradivari je već uveliko pravio svoje najčarobnije primjerke violina, koristeći onaj „tajni sastojak“, zbog kojeg su i danas njihove vrijednosti neprocjenjive. Ili pak, dok je Rusijom vladao car Petar Veliki, udarajući moderne temelje bajkovitom Sankt Peterburgu i pišući neku sasvim novu istoriju te ogromne, nepregledne zemlje, moji prarođaci su već živjeli u svojoj duguljastoj, kamenoj kući, stvarajući sopstvenu istoriju i bilježeći sopstvene važne datume. U neku ruku, kada ovako posmatramo stvari, i sami se osjetimo kao neki važan istorijski djelić, rame uz rame sa Bahom, Stradivarijem, a bogme i Petrom Velikim , iako je on izgradio čitav jedan grad, a ovi moji samo kuću.

Sve stare primorske kamene kuće bile su osmišljene i građene po istom principu – u prizemlju su bile radionice ili štale za domaće životinje, a živjelo se i boravilo na spratu i u potkrovlju. U našoj kući je bila ista situacija, da bi negdje u drugoj polovini prošlog vijeka plan kuće bio izmjenjen pa su se dnevni boravak, kuhinja i jedno kupatilo smjestili u prizemlju, dok je tavan ostao prazan. Dobro, ne baš prazan, jer je, kao u starim filmovima i knjigama, postao sabirni centar svega i svačega – starih i novih stvari, drangulija, potrepština i nepotrepština. Moji su, između ostalog, gore našli sanduk do vrha pun djedovih skica i akvarela, za koje se nije znalo ni da postoje. Još uvijek se na tom istom tavanu čuva i prastara romijenča – bakarni kotao, koji je visio okačen na lancu i u kojem su se nekada kuvali svi porodični obroci. Slična takva romijenča visi kao ukras i danas u dnevnom boravku, a mene na nju tokom cijelog svog postojanja, asocira jedna jedina rečenica ili bolje rečeno upozorenje: „Ne prolazi tuda, jedva se taj lanac drži, otkačiće se i udariće te po glavi!“ Eto, u momentu dok ovo pišem, polako brojim četrdeseto ljeto, a romijenča – ubica se jedva drži na onom lancu još sigurno dvadeset godina ranije. I još uvijek se nije otkačila i lupila nekoga po glavi. Ali ako je još moja baba Meri uvela pomenute mjere predostrožnosti i zaštite, onda je to sigurno i istina, mada bih ja samo malčice preformulisala tekst: „Ne prolazi tuda, jedva se taj lanac drži, za sto pedeset godina će se otkačiti i može nekoga udariti po glavi!“

U prošlosti naša kuća je sa svih strana bila opasana visokim kamenim zidinama, čiji ostaci i danas postoje, a zamislite novosti, služe mojoj mami kao idealna mjesta za stalnu, kao i sezonsku postavku postojećih i nepostojećih biljnih vrsta. O tim zidinama svjedoče brojne stare fotografije i priče. Jer, iako ih danas svi posmatramo sa divljenjem i opisujemo na prilično romantičan način – znate ono : divna, stara primorska kuća opasana neravnim, napuklim zidinama – pravi razlog njihovog postojanja je bio sve samo ne romantičan. Te zidine su služile za zaštitu od najezde i pljačkanja takozvanih Komita – neke vrste odmetnika ili hajduka, inače skrivenih po gustim crnogorskim šumama. Iako su Komiti bili poznati i po određenim političkim idejama i djelovanjima, istina je da su često silazili iz šuma na primorje i napadali bogatije kuće, među kojima i našu. Kako su se mnoge porodice bavile pomorstvom i trgovinom, to je spisak meta bio podugačak i valjalo je odbraniti i život i imovinu od takvih napada. Često razmišljam o tome koliko su surova vremena tada bila. Da su moji preci kojim slučajem znali da će jednog dana ostaci zidina služiti za izložbu cvijeća, i to po sezonama, vrstama i bojama, sigurno bi im laknulo pa bi mirnije živjeli uslijed saznanja da porodici predstoje neka bolja i pitomija vremena, prepuna fikusa, hrizantema, hortenzija i rododendrona.

Još uvijek ne znam ko su prvi Đuranovići koji su u stvari podigli kuću i započeli život u njoj. Najstarije ime koje nam je poznato jeste ime izvjesnog pra-pra-pra-pradjeda Jova, a zatim njegovog sina – Mitra Đuranovića – za koga se zna da je živio negjde tokom XVIII vijeka. Sa suprugom Andrijanom imao je četiri sina: Iva, Mata, Draga i Jova. Drago, inače otac mog pradjeda Špira, bio je uspješan i cijenjen pomorac i trgovac. Godinama je izvozio čuveni kamenarski crveni kamen svojim brodom čak u Ukrajinu. U poznatoj ukrajinskoj luci Odesi postojale su tri kuće porodice Đuranović, a u jednoj od njih je živio i Dragov brat Mato, za kojeg se zna da se nije ženio i nije imao djece. O tim kućama danas ne znamo ništa, jer su ih tamošnje vlasti konfiskovale još 1917. godine, za vrijeme oktobarske revolucije. Poznato je da je Dragova snaja, moja prababa Milica, pokušala da sazna sudbinu kuća i da je čak vršila prepisku sa nadležnima u Odesi, ali ishod vjerovatno nikada nećemo saznati pošto su ta dokumenta izgubljena još šezdesetih godina prošlog vijeka kada je izvršeno „veliko spremanje“ kuće i tavana. Pradjed Špiro, Dragov sin, napustio je porodičnu pomorsku i trgovačku tradiciju i umjesto u kakvu poznatu luku, uplovio je u nesigurne umjetničke vode, ističući se i dan danas u crnogorskoj istoriji kao jedan od prvih školovanih slikara na tim prostorima. Njegova supruga, a moja prababa i imenjakinja – Milica – školovala se u tada čuvenom Djevojačkom liceju ruske carice Marije, osnovanom na Cetinju još 1869. godine. Bila je jedna od četristo pedeset učenica, koje su taj licej pohađale za vrijeme njegovog četrdesetogodišnjeg rada. Dakle, sudeći po istorijskim, a i porodičnim pričama i podacima, duguljastu kamenu kuću su naselile neke sasvim nove i drugačije generacije, ostavljajući na njoj duboke i neizbrisive tragove, očuvane i vidljive danas a i ubuduće. Pradjed Špiro i prababa Milica imali su dvoje djece – mog djeda Mata i njegovu sestru Jovanku. Mato je nastavio očevu tradiciju, veoma uspješno se baveći slikarstvom ali i muzikom, o čemu danas postoje brojna svjedočenja u vidu bogate zaostavštine slika, fotografija, izložbi, tekstova u časopisima i dnevnim novinama, emisija, intervjua i još mnogo čega vrijednog. Živeći i izlažući određeno vrijeme u Americi, djed Mato u Galvestonu upoznaje mladu Teksašanku Meri, ženi je, i 1934. godine dolaze zajedno u Kamenari, čime u našu kuću ulazi jedan sasvim nov, svjež dašak drugačijeg i neobičnog. To drugačije i neobično zadržalo se u kući sve do dana današnjeg, prvo kroz nesvakidašnje iskustvo življena sa tako jednom posebnom osobom, a zatim kroz obilje uspomena i sjećanja na zajedno provedeno vrijeme. Djed Mato i Baba Meri dobili su dva sina, prvo Špira 1937, a četrnaest godina kasnije i mog oca, Dragana, rođenog 1951. godine. Sve do osamdesetih godina prošlog vijeka, dva brata su sa svojim porodicama živjela u staroj, kamenoj kući, da bi se onda stric sa svojima odselio u novi životni prostor. U ovom, za mene tada nepreglednom prostoru ostali smo nas četvoro i baba Meri. To je bilo prije nekih trideset pet godina. Sada su u staroj kući samo moji roditelji, dok ja ove redove pišem sa prilično velike udaljenosti. Iako je njih svega dvoje na tako velikom prostoru, nikad mi se kuća nije činila ispunjenijom nego ovih godina kada joj odlazim samo u posjetu. Zašto, pitate se? Pa eto… Kada su ljudi veliki, sa velikim dušama, ispune svaki prostor od zida do zida. Ne smeta ni što je to kuća od dvjesta – trista kvadratnih metara. Neke stvari ne možeš nikada metrom izmjeriti…

E sad, ako saberemo sve podatke koje sam u prethodnim rečenicama navela, možemo sasvim lijepo zaključiti da se viševjekovna istorija naše kuće odvijala u dva potpuno različita pravca. Prvi je svakako bio onaj prizemniji, racionalniji, podržan čitavim nizom generacija koje su se ozbiljno bavile tada popularnim poslovima kao što su pomorstvo i trgovina. Time je porodica bila sigurna, zaštićena, materijalno obezbijeđena. Jednom riječju – dobrostojeća. Drugi pravac, koji se na kuću i te kako odrazio jeste onaj umjetnički, spontani, onaj ne-znam-šta-me-čeka pravac, zavisan isključivo od trenutne inspiracije i nepredvidivih raspoloženja. Potpuno nesiguran i neizvjestan pravac, nastao, sva sreća, na već učvršćenim i obezbijeđenim porodičnim temeljima pa valjda zato nije ni predstavljao neku veću opasnost. Iako ni po čemu nije mogao da se mjeri sa onim prethodnim, a daleko od toga da je mogao uljuljkati porodicu u blaženi osjećaj spokoja i sigurnosti, ipak je ostavio najjače uspomene, najvrijednije tragove, najljepše momente i najzanimljivije priče koje jedna porodica može svojim potomcima ostaviti u naslijeđe. I eto, nekako se namjestilo da o svemu tome pišem baš ja – mješavina svih davnih, nemirnih, vrcavih bokeških duša. Ja kao jedan još uvijek nedefinisan proizvod, spoj najrazličitijih kultura, sa nogama čvrsto na zemlji, glavom u oblacima, a srcem daleko u prošlosti. Možda mi je Onaj odozgo, inspirisan cijelim tim bućkurišem, baš zbog toga i dao malo riječi, po koji papir i kutiju olovaka da te riječi zapišem. Ko će ga znati…

O tome šta se sve tokom decenija događalo u našoj kući, moglo bi se napisati još deset ovakvih priča. Izdvojila sam nekoliko, i to onih koje su mi oduvijek bile najzanimljivije i kojih se rado sjećam, bez bojazni da bi mi jednog dana mogle dosaditi.. Zanimljivo je da su sve priče vezane uglavnom za takozvanu umjetničku eru, koja je u kući zavladala negdje u drugoj polovini XIX vijeka, odlukom pradjeda Špira da se otisne u nepredvidive slikarske vode. Iako nije dugo živio – svega četrdeset šest godina – sudeći po pričama koje ga prate, iskoristio je svoj kratki život maksimalno. Provodio je pradjed svoje trenutke na sve moguće načine, samo ne jednolično, ili, ne daj Bože, po kakvim pravilima. Kako je bio veliki poštovalac kulture i svih grana umjetnosti, radio je nevjerovatne stvari upravo njima u čast, a neke od njih su se trajno odrazile i na našu kamenu, primorsku građevinu.

Desilo se tako, negdje na samom početku XX vijeka, da je tada čuveno Srpsko Narodno pozorište trebalo da gostuje u Boki kotorskoj sa svoja dva Rodoljubiva komada – „Balkanska carica“ i „Hercegovačko roblje“ – rađenim prema tekstovima kralja Nikole. Kako to na ovim našim prostorima, nažalost, oduvijek biva, iz određenih političkih razloga kojima se ovdje ipak neću baviti, ni jedna javna ustanova nije htjela ovoj pozorišnoj trupi da obezbijedi prostor i nastup. Vjerovatno bi i odustali od namjere i otkazali bilo kakav dolazak, da se tu, nekako, nije umiješao moj pradjed Špiro. Naime, doznavši detalje o čitavoj toj nemiloj situaciji, ponudio je potpuno nezamislivo i neočekivano rješenje. Tako je pradjed ustupio čitav gornji sprat kuće Srpskom Narodnom pozorištu, porušivši za potrebe predstave nekoliko njenih zidova i napravivši na taj način improvizovanu pozornicu sa sve mjestima za publiku sa druge strane. Narednih sedam dana posjetioci su se smjenjivali u „pozorištu“, uživajući u izvedbama komada, a nadležni nisu mogli da intervenišu, jer se radilo o „privatnoj posjeti na isto tako privatnom posjedu“. Eto, dotle je pradjed bio spreman da ide zarad umjetnosti i zarad činjenice da će narod biti bogatiji za jedan takav događaj. Otkada sam prvi put čula za tu legendarnu priču, često razmišljam o svemu što se tada desilo i o čitavom postupku uopšte. U najvećoj mjeri osjećam divljenje prema tako naglom, originalnom i nesebičnom gestu, mada, otkako imam svog čo’eka, razmišljam i o tome kako bih ga vjerovatno poslala na neko stručno savjetovanje, da mi kojim slučajem dođe sa takvom idejom. Jeste da sam i sama veliki pobornik svake vrste umjetnosti, ali zamislite vi koliko tu poslije ima samo da se mete i čisti! I ko bi te zidove vratio na mjesto, lako ih je porušiti! Tim prije je moje divljenje danas još veće – prema pradjedu sa jedne, a prema prababi imenjakinji, bogme, sa sasvim druge strane.

Kako sam iz brojnih priča mogla da zaključim, pradjed kad se nečim bavio, onda bi se tome baš onako pošteno i posvetio. ‘Ajde što je porušio zidove pa ih opet postavljao, nego što su mu i ostali djelovi kuće potpali pod ruke i to na svakakve moguće načine. Do tada „normalna“, sasvim neupadljiva, standardna porodična kuća, namijenjena prvenstveno za život njenih vlasnika, postala je odjednom prazno platno jednog nepredvidivog i nadasve maštovitog umjetnika. Ono što bi prosječan slikar nacrtao na papiru ili u oslikao na platnu, moj pradjed je radio po prozorima, zidovima i ostalim za te stvari pogodnim djelovima kuće. Iako ni jedno izabrano mjesto ni po čemu nije podsjećalo na blok za skiciranje, njemu to, izgleda, uopšte nije smetalo. Naprotiv! Cijela kuća postala je predmet jednog ogromnog slikarskog izazova.

Tako je, otprilike negdje u isto vrijeme kada se desio i pozorišni spektakl, pradjed posvetio svoju punu pažnju i kreativnost običnim kućnim prozorima. Sa prednje strane kuće, one koja gleda na ulicu, oslikao je sva stakla na prozorima, a njih je bilo ukupno dvanaest, pa vi vidite! A svako staklo je, opet, tankim letvicama bilo podijeljeno na po šest kvadrata – znači jedan kvadrat je predstavljao jednu sliku. Priznaćete, prilično zahtjevan posao je to bio. Međutim, Špiru to kao da je dalo dodatni vjetar u leđa. Oslikao je svaki kvadrat, a krasili su ih u najvećoj mjeri likovi i portreti najpoznatijih srpskih i ruskih umjetnika iz svih branši. Lijepo da čovjeku dah zastane pri pomisli o značaju čitave grupe koja se na tom neobičnom mjestu okupila. Naravno, i tu postoji priča kako su pradjeda nadležni kritikovali zbog cijele slikarske akcije, opominjući ga da izbor prikazanih ličnosti nikako nije u skladu sa tadašnjim političkim stanjem u Boki. Na sve to im je on jasno i glasno odgovorio kako ne krši nikakav zakon, jer su svi portreti naslikani sa unutrašnje strane prozora, a to se sve nalazi unutar kuće pa samim tim predstavlja isključivo privatnu i ličnu stvar, nikako javnu. I još je, navodno, dodao da nije kriv ako im to smeta. Nisam do kraja upoznata sa svim detaljima ovog incidenta, ali mi uopšte nije teško da povjerujem da je pradjed baš tako postupio. Bilo je to toliko u skladu sa čitavom njegovom prirodom i neobičnim načinom života. Nažalost, ni jedno od tih stakala nije sačuvano, a ja bih baš voljela da se mogu samo na pola sata iskrasti i vratiti vijek unazad pa da bar neko vrijeme uživam u tom jedinstvenom prizoru. Kakva bi to izložba na otvorenom bila! I kakav susret sa umjetničkim velikanima…

Pedesetih godina prošlog vijeka, djed Mato (Špirov sin), i sam po profesiji slikar, jednom prilikom se bavio sasvim neslikarskim poslom, sređujući i krečeći sobe na spratu kuće. Kako priča kaže, u jednoj od soba, taj, inače, potpuno običan posao, naišao je na novi i neočekivani obrt. Naime,skidajući sloj maltera sa zida sobe koja danas pripada mojim roditeljima, djed Mato je naišao na nešto što svakako nije očekivao: ugledao je djeliće nekakvog crteža na površini ispod. Kako nije znao o čemu se radi, nastavio je pažljivo da skida sloj po sloj maltera i taj proces je, koliko mi se čini, prilično dugo trajao i zahtjevao veliku preciznost i koncentraciju, da se slika ne bi oštetila. Ono što je na kraju čitavog tog posla izronilo iz maltera i prašine, bila je freska. Prava pravcata freska. Kako je kasnije utvrđeno, bila je to jedina umjetnina tog tipa naslikana na običnom zidu jedne kuće. Prikazivala je kralja Nikolu u narodnoj nošnji, sa sivim orlom raširenih krila, iznad njegove glave. Otkriće je tada naišlo na nevjerovatne reakcije. Kako se ustanovilo i utvrdilo da rad pripada pradjedu Špiru i da je, pritom, vrlo vrijedan, brojni stručnjaci su prošli kroz tu sobu procjenjujući i proučavajući neobičnu fresku. Jedan muzej je čak nudio i da je kupi i izloži u svojim prostorijama, ali niko iz porodice nikada na to nije pristao. Tako freska i danas krasi sobu mojih roditelja, dobivši vremenom bijeli okvir od svježe okrečenih zidova. A mi osmo ostali jedna od rijetkih porodica kojima je nuđen otkup jednog jedinog zida kuće. Ako se ne varam, obično ide cijela građevina u paketu, ali eto, takvi smo ti mi. Ništa neobično, ako mene pitate…

Poslednjih pet-šest decenija kuća se nije bitnije promijenila, osim što se vremenom radilo na izvjesnim estetskim momentima – unutrašnjim i spoljašnjim. Moji roditelji su je sredili po svom ukusu, bar ovu polovinu koja pripada mom ocu. Onaj drugi, stričev dio, i dalje na donjem spratu ima djedovu galeriju sa slikama, dok se na gornjem nalazi čuvena „šala“ – prostorija muzejskog tipa u kojoj su smještene stare, vrijedne stvari, počevši od čuvenog baroknog Bidermajer namještaja, preko porcelanskih servisa, slika, knjiga, instrumenata, ogledala, sve do određenih primjeraka oružja i koječega još. Tu je i djeda Matov živopisni vitraž, urađen na staklu sobnih vrata, sav u jarkim bojama, koje naročito dođu do izražaja kad u „šalu“ grane sunce i osvijetli čitav prizor. Utisak je poseban, vjerujte! Kao mala sam se plašila odlaska u tu prostoriju, pošto se nije koristila, a na sve strane su izvirivali razni, za mene, čudn, neuobičajeni i čak zastrašujući predmeti. Strah bi splasnuo jedino kada sam, za vrijeme slave, odlazila tamo po kolače, koji su se tu namjenski čuvali pred veliki praznik. Valjda bi mi ta velika količina slatkog i čokoladnog zadovoljstva odvukla pažnju na trenutak pa ne bih razmišljala o duhovima, drekavcima i ostalim sablasnim čudovištima. Danas imam sasvim drugi utisak kada uđem u „šalu“. Interesantan mi je cijeli njen sadržaj i često razmišljam kako su nekad moji preci živjeli, šta im je krasilo prostorije za boravak, šta su čitali, čime su se bavili…Još da ima kakva činija sa čokoladnim kolačima dok se tim mislima bavim, doživljaj bi, bez svake sumnje, bio potpun.

Isti raspored prostorija u kući pamtim otkad znam za sebe. Kako je vrijeme teklo, smjenjivali su se samo vlasnici postojećih soba. Ne sjećam se kako je to bilo dok su stric i strina živjeli sa nama, jer sam bila baš mala, ali kasnije, osamdesetih godina prošlog vijeka, kada su se odselili u novu kuću, sestra i ja smo dobile bratovu sobu (brat od strica je u pitanju), baba Meri je ostala u sobi u kojoj je i bila, a moji roditelji su se uselili u sada već poznatu prostoriju sa freskom kralja Nikole. Kako su moja i babina soba bile jedna preko puta druge, a dijelio ih je samo uzani hodnik, sjećam se da sam se često noću iskradala iz svog kreveta i bježala kod nje. Baba Meri bi se zavjerenički nasmijala mojoj bježaniji uz obavezne riječi: „Brzo u krevet, prehladićeš se, ludane jedan!“ Ja bih se brzinski smjestila na drugu stranu velikog bračnog kreveta, a ona bi me pokrila, između ostalog i sa jedinstvenim narandžastim prekrivačem koji je sav bio izvezen nekakvim čupavim, ali pod ruku skroz mekanim romboidima. Kao sad da ga vidim i osjećam na obrazu! Tada sam naročito voljela da gledam iz kreveta kroz prozor i posmatram nebo i kako se na njemu ocrtavaju grane velikog drveta lovorike, koje je dugo godina krasilo dvorište ispred kuće. Baba Meri bi obavezno dobila inspiraciju i pričala mi razne priče, najčešće uspomene iz djetinjstva provedenog u dalekoj Americi. I bilo je tako lijepo i njoj i meni. Ja sam u tim pričama uživala, upijajući ih kao sunđer, posmatrajući istovremeno razne oblike koje su napolju, potpomognute kakvim vjetrom, obrazovale lovorove grane , a Meri je ponovo proživljavala svoje davno prošle trenutke, odigrane tamo negdje preko nepreglednog Atlantika.

U novijoj istoriji kuće, dakle, u onom periodu kada smo sestra i ja u njoj odrastale, nije bilo tako drastičnih momenata kao što je, na primjer, rušenje zidova da bi se ugostilo čitavo jedno pozorište. Mi smo istoriju ispisivali na svoj način, uz razne nezaboravne dogodovštine . Dok je baba Meri bila živa, te iste dogodovštine pratila su raznorazna pravila i upozorenja, koja smo svakodnevno toliko puta slušali, da smo ih svi prihvatili kao neku vrstu nepisanog kućnog zakonika. Da, da, toliko mnogo su bila ta pravila ponavljana, eto, ja i danas sa svojih čedrdesetak ljeta svako od njih mogu da ponovim od riječi do riječi. U bilo koje doba dana i noći, bez greške!

Jedno od takvih pravila bilo je vezano za sto iz dnevnog boravka. Taj sto napravljen je od masivne bijele mermerne ploče, dimenzija, otprilike, metar ipo sa metar. Toliku težinu mogao je da izdrži samo jaki crni okvir od kovanog gvožđa, sa nogicama karakteristično uvijenim u oblik puža, na samim njihovim krajevima. Mišljenja sam da bi taj sto ostao na mjestu čak i kad bi sudnji dan došao. Tom čudu sa puževim nogicama ni sve prirodne ni natprirodne sile ne bi mogle ama baš ništa, pa bi vjerovatno na kraju ostao sam samcat, na istom mjestu gdje je nekada bio dnevni boravak, kao jedini svjedok da je nekada davno tu neko postojao i živio. Naša baba Meri je oduvijek pokazivala veliko interesovanje za taj komad namještaja, težak koliko i prosječna studentska garsonjera. Od samog početka postavila se kao njegov veliki zaštitnik i čuvar pa, iako je prošlo već više od tri decenije, ja i dalje čujem sledeće njene riječi: „Pomalo! Pomalo! Ne trčite tuda! Uništićete taj sto koji je baba Milica u prćiju donijela!“ E sad, kad ste malo dijete, logično je da stvari shvatate baš onako kako su vam rečene i predstavljene, što je tada bio slučaj i sa mnom. I najlakše od svega je meni bilo da prestanem da trčim, dok su mi mnogo teže padale dvije stvari koje su me tom prilikom mučile. Prvo, kako je moguće da ja sa svojih sedam-osam godina UNIŠTIM sto napravljen od mermera i okovan gvožđem? Nekako mi je logičnije bilo da taj sto uništi nas, i to ne samo sestru i mene, nego svu kamenarsku djecu odjednom, ako bi se kojim slučajem tu našla. I zar nije bilo za očekivati da baba Meri štiti nas od stola, a ne sto od nas? Kakvu li je to nadljudsku snagu u nama vidjela, oduvijek se pitam! Druga stvar koja mi nikako nije dala mira odnosila se na prababa Milicu i njenu prćiju. Prćija je, u stvari, predstavljala sinonim za miraz, ali ja o tim jezičkim zapetljancijama pojma tada nisam imala. Zato sam se uvijek pitala gdje se uopšte nalazila ta prćija u koju je baba Milica donijela sto. O tome da sam baba imenjakinju zamišljala kako na leđima donosi teški mermerni sto i meće ga u nekakvu strašnu prćiju, neću ni da pričam. Potrajalo bi sigurno još nekoliko stranica! Zato vam kažem, najlakše je meni bilo da prestanem trčati oko stola. Mnogo više muka su mi zadavale ove baba Merine rečenice i samo pravilo vezano za četvoronožno čudo. Bilo kako bilo, sve smo to poštovale i sestra i ja, a danas, kad god dođem u staru kuću i prođem kraj ove mermerne legende, jasno i glasno u glavi čujem sve one riječi – od prve do poslednje! I vjerujte, i dalje strogo vodim računa da ne uništim tako važan komad namještaja, prije toliko vremena na leđima donijet u zloglasnu prćiju.

Još jedno, od životnog značaja pravilo, takođe prisutno u onom nepisanom kućnom zakoniku, ticalo se izvjesnog „luštrofina“. Da, da, dobro ste pročitali – luštrofina! Ta leksikološka tvorevina opet je, bez svake sumnje, bila vezana za namještaj, ovoga puta za kauč i fotelje koji su krasili prostor oko onog spornog baba Miličinog stola. Iskreno, još uvijek nisam sigurna šta je tačno predstavljala riječ „luštrofin“, ali po svemu sudeći, najvjerovatnije se radilo o nekakvoj materiji, nekakvom zaštitnom sloju kojim su se premazivale drvene ručke i nogice cijelokupne pomenute garniture. Sama sam izvela taj zaključak i to na osnovu vrlo sugestivnog baba Merinog upozorenja, ponavljanog revnosno iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu: „Nemoj tako po tom kauču, uništićeš sav luštrofin!“ To „tako po tom kauču“ podrazumijevalo je bilo kakav iole nagliji ili odsječniji pokret prilikom hvatanja za drvenu ručku, ili, ne daj Bože, kakav dodir oštrijim predmetom po istoj. E, tada je taj mučeni luštrofin bio u ogromnoj opasnosti da strada od nas, opasnih porodičnih hajduka, pa se sasvim logično, morao i zaštititi. Kako možete zaključiti, poštovani moji čitaoci, nas dvije djevojčice smo predstavljale strah i trepet za kompletan dnevni boravak, na čelu sa luštrofinom. Još ako dodamo onu staru romijenču, koja se decenijama jedva drži na labavom lancu, slika je kompletirana. Naravno, razumjeli ste da je tu u pitanju, u stvari, bila bezbijednost lanca koji bi nas tom izuzetnom prilikom pošteno opaučio po glavi. Jer, dozvolićete, ako smo prijetile da UNIŠTIMO mermerno – gvozdeni sto, ostružemo i poslednje luštrofinske atome sa ručki i nogica nesretnog namještaja, zamislite kako bi tek prošao siroti, labavi, gvozdeni lanac od pet kilograma prilikom našeg udarca glavom! Pa to bi bila potpuna kućna havarija, propast, nezapamćeno uništenje prastare imovine. Ipak, uspijevali smo nekako svi zajedno da održimo dnevni boravak u životu. Zalagao se tu svako na svoj način, a što bi se po starinski reklo: „Gdje čeljad nisu bijesna, kuća nije tijesna!“ Za pretpostaviti je, naravno, da smo sestra i ja bile predstavnici te „bijesne čeljadi“ pa je za svaku pohvalu kako smo taj bijes uspjele da obuzdamo, usmjerimo na neke lijepe stvari i zajedno sa babom Meri sačuvamo krhki i osjetljivi dnevni boravak od svake zle pošasti, napasti i loše sudbine.

Kao i svi, tako smo i mi osim uže, imali brojnu širu rodbinu, raštrkanu svuda po bijelome svijetu. Od svih njih, našu kuću su nekako najviše voljeli rođaci udaljeni za neku umjerenu trocifrenu kilometražu. Dirljiva i posebna je ta njihova ljubav i privrženost prema staroj kući bila. Dirljiva zbog količine emocija koja se kod svakog dragog nam rođaka ponaosob javljala, a posebna zato što se pojačavala isključivo u ljetnjim mjesecima. E, kako krenu prvi junski dani, a tebi milina kad se prvi iz brojne familije najavi i kad čak telefonskim putem osjetiš snažan izliv ljubavi prema našoj kamenoj građevini, kao i neopisivu želju da je što prije vidi. I, dabome, koliko bi surovo bilo da mi, stanari njihove ljubljene kuće, stanemo na put tako snažnim osjećanjima. To bi u najmanju ruku bilo skandalozno i potpuno neprimjereno prema ovim brižnim porodičnim dušama. I tako je naša kuća, posebno na našu, dječiju radost, postajala jedan veseli i razigrani centar svih familijarnih zbivanja dok god je termometar pokazivao trideseti podjeljak. Kako se ona živa spusti, a samim tim opadne i prijatna temperatura mora koje se nekim čudom nalazi baš preko puta kuće, nekako bi i te emocije splasnule, ne znam kako to da vam objasnim. Mada, s druge strane, bilo je sasvim i razumljivo, jer su ljudi po prirodi meteoropate i logično je koliki uticaj na njih može imati dolazak hladnijeg vremena. Za neke stvari se rešenje prosto samo nameće, nema šta!

Kako god, bilo da je ljeto ili ne, dolazili rođaci ili ne, ostavila nam je ta kuća brojne uspomene na djetinjstvo i odrastanje. Ja sam je napustila sa nepunih osamnaest godina i od tada joj odlazim uglavnom kao gost. Nekada se desi da to bude samo jednom godišnje, ali to su vam te trocifrene kilometraže… U početku sam se vraćala sama, kao student željan roditeljske kuhinje i svih drugih udobnosti. Deceniju kasnije se tim posjetama priključila i moja „bolja polovina“, da bi se sada odlasku u Boku i u staru kamenu kuću, beskrajno radovala moja djeca. Istinu da kažem, mnogo toga još ima naša kuća da ponudi i to godinama, decenijama unaprijed. Gotovo kao da je na samom početku svog životnog ciklusa, toliko nekako svježe i pozitivno djeluje i zrači. Obećava kamena kuća još nezaboravnih trenutaka, samo je treba oslušnuti i razumjeti na pravi način. Poslije je sve lako. Ideje same dolaze, priče se same pišu, uspomene se same urezuju u zidove. Nadam se samo da će se i u toj daljoj budućnosti naći neka posebna duša koja će dopuniti ove moje redove, a ja ću joj rado ostaviti slobodnog prostora. Valjaće prebrojati nove godove, izdvojiti nove prstenove, a ja ću zdušno navijati da Onaj odozgo ponovo takne nekog u srce i dodijeli mu tabak papira, kutiju olovaka i nešto malo riječi…

Advertisements

Sniježni čovjek

Evo se čudu ne mogu načuditi da sam ja, poslije ravno trideset i pet ljeta (a isto toliko i zima!), došla do zaključka kako sam kao osmogodišnje dijete preživjela pravu pravcatu avanturu. I to nije nekakvo tamo dječije preuveličavanje, tipično za određeni uzrast, već živa, ogoljena istina, sakrivena u najzabačenijem dijelu sopstvenih uspomena, gdje je strpljivo, preko tri decenije čučala u mraku i čekala svoj konačni momenat slave. Iščekivala svojih pet minuta i nekoliko redova na papiru. Sad jasno vidim da joj bar toliko dugujem, i da ću je na ovaj način staviti tamo gdje i pripada – u biblioteku sjećanja, i to na policu sa nezaboravnim događajima iz djetinjstva, ravno pod slovom A (avantura), tačno onako kako joj je oduvijek i dolikovalo.

Samo da u par redova pojasnim kako sam do tog izuzetnog zaključka uopšte i došla, i šta je poslužilo kao prekidač za svijetlo koje se u mojoj glavi tako naglo upalilo, jasno obasjavši osamdesete godine prošlog vijeka. U suštini, nije to bilo ništa posebno, da ne ispadne da mi se odjednom javio nekakav sudbinski glas sa neba ili nešto tome slično i jednako dramatično. Doduše, ono jeste bio glas, ali iz kutije u kojoj žive mali ljudi, nama od davnina poznate pod imenom televizor! Eto, ja sam sasvim usput, stavljajući čistu posteljinu na dječije krevete (i preklinjući onoga ko je izmislio ta čuda na sprat, pošto sam već sedam puta potiljkom poljubila letvice gornjeg „sprata“ i skinula dobar dio kože s leđa pokušavajući čaršav da zategnem kako treba), čula kako u nekoj emisiji reporteri intervjuišu ljude u pauzama između skijanja, na jednoj od naših prelijepih planina. I sad, vidi se da oni uživaju za sve pare, da skijaju, šetaju, dišu svjež vazduh, jedu ukusnu hranu, ali nekako se najviše u njihovom govoru isticala upravo riječ „avantura“. Vele oni, na planini su i doživljavaju nezaboravnu avanturu, nikada takvu, jednu i jedinstvenu, niko tako nešto nikada neće više ni doživjeti! Mislim se ja, gurajući uporno pogrešnu stranu jastuka u kariranu jastučnicu, pa kakva je to avantura kad si u vrhunskom apartmanu, sa prvoklasnom ishranom, toplom odjećom i obućom, kvalitetnom opremom za skijanje? To je jedan lijep odmor za one koji vole takvu vrstu aktivnosti, a ne avantura! Pa zna se šta je avantura, to je… E! Eto ga! Puf! To je bio taj momenat, taj okidač koji me momentalno vratio preko tri decenije unazad. I preplavi me tog momenta teška nepravda iz dva razloga: prvo što mene neće niko intervjuisati kako spremam krevete i besjedim o nekoj tobože avanturi iz prošlog milenijuma, a drugo, ko je ikada osmislio i napravio ovakve jastučnice, kada im pola sata treba da se na jastuk nataknu?!

I tako, eto mene ovdje, nad slovom i papirom, da ispričam što ispričati imam pa nikad se ne zna, možda će neko usput i pročitati, i možda će mu ova moja priča poslužiti kao podsjetnik za nešto svoje davno, a sasvim nepravedno zaboravljeno…

Desilo se da je početkom baš tih osamdesetih godina moj otac na nekom seminaru u Dubrovniku (ako me dobro sjećanje služi), upoznao i stekao novog prijatelja. Bio je to jedan vrlo interesantan lik, harizmatičan, rođeni govornik pun kojekakvih izreka i stihova, ljubitelj i poznavalac istorije, pjesnik, i što šta još, ali ko bi se svega sada sjetio. I sprijateljiše se njih dvojica na duže životne staze, jedan ovakav, drugi onakav, prvi lijevi, drugi desni, prosto ne znaš kako jedan drugog nađoše, koliko su različiti bili. Međutim, ništa nije zasmetalo da to prijateljstvo obilježi čitav jedan period naše porodice, često na vrlo originalan i nesvakidašnji način, a bogami, nekad i na takav da si se slobodno mogao zapitati jesi li se kojim čudom našao u scenariju kakvog avanturističkog filma, i to kao jedna od glavnih uloga, ni manje ni više!

Novostečeni prijatelj živio je tada u jednom gradu na primorju, ali je rodom bio iz malog sela pored Nikšića, smještenog u samom podnožju planine Golije. Iako se na duži period bio smirio na samoj pjeni od mora, to nije moglo spriječiti  pomalo gorštačku i donekle sirovu narav da uvijek bude negdje na samoj površini njegove ličnosti. A kada tome dodamo i fizički opis pa kažemo da je bio prilično visok čovjek (činivši se još visočijim i krupnijim zbog dugačkih kaputa i mantila, sa širokim naramenicama, kakvi su se tada nosili), crne kose i brade i izuzetno snažnog glasa, nije ni čudo što sam se prilikom prvog zajedničkog susreta načisto zabezeknula, dok je moj mozak uspaničeno u sopstvene uši uzvikivao: „Bjež’ u kuću, eto Njegoša, sad će te ono za čaše meda i žuči pitati, kuku tebi ako pogriješiš šta koja ište!“

Baš u tom periodu kada smo ga upoznali, naš novi prijatelj se oženio, uskoro dobivši i prvog sina od buduća tri, te se može reći da je, sasvim prirodno, došlo do pravog porodičnog druženja. Posjećivali smo se međusobno, išli tamo ovamo, da bi nas, ljeta gospodnjeg osamdeset i četvrte, naši dragi prijetelji pozvali da provedemo dio ljetnjeg raspusta, ni više ni manje, nego na njihovoj rodnoj planini Goliji. Da osjetimo tu divlju prirodu i spojimo se sa njom, proživimo na kratko život naših predaka, i uživamo u onome što je Bog svojom rukom stvorio – to je otprilike bio govor kojim smo toliko srdačno i velikodušno bili pozvani u avanturu za koju će se kasnije ispostaviti da je potpuno nemoguće zaboraviti, te ćemo je svo četvoro u mislima njegovati sve do kraja našeg ovozemaljskog bitisanja.

Moram priznati da se uopšte ne sjećam priprema za to legendarno putovanje. Ne pamtim ni koliko smo putovali, niti mi je u glavi ostao bilo kakav detalj same vožnje i njenih propratnih momenata. Prva slika koja mi se u glavi javlja kad god pomislim na tu porodičnu epopeju, jeste mala prizemna kuća, sastavljena od svega par prostorija, ispred koje smo parkirali auto i ušli da se malo osvježimo i odmorimo. Ta kuća se nalazila u isto tako malom selu po imenu Višnjića Do, a u njoj su živjeli roditelji  našeg prijatelja i to onda kada nisu boravili na samoj planini, čuvajući ovce i ostale domaće životinje daleko negdje gore iznad sela. Iskreno, ja sam mislila da smo baš tog momenta stigli na svoje odredište (kako nam to danas popularno gospođe iz navigacija saopštavaju) i da ćemo u toj kući provesti svoj neplanirani ljetnji odmor. Ah, kako sam naivna bila! Koliko sam samo pogrešnu sliku u svojoj osmogodišnjoj glavi stvorila, misleći da ću se igrati na livadama ispred kuće, sa strahopoštovanjem posmatrajući prilično zlokobne vrhove planine koji su se nad kućom nadvijali. A u stvari, sudbina mi je bila namijenila potpuno obrnutu sliku – da upravo sa tih zlokobnih vrhova okom pokušam uloviti bilo šta što bi iole ličilo na to blaženo selo, a kamoli prepoznam kuću naših domaćina. Naš Višnjića Do upravo se bio pretvorio u Višnjića Od, i to koju hiljadu metara uvis. Pa ko živ – ko mrtav! Avantura je konačno mogla da počne, i ona je to sasvim spremno uradila, predstavivši se u svom veličanstvenom sjaju kada je jedna ovakva planina u pitanju…

Ja ne znam da li su moji roditelji bili upućeni u sve detalje putovanja i boravka na Goliji, mada sam prilično sigurna da iz rođene kuće ne bi provirili da su znali kakva će ih sve čudesa na ovom putešestviju snaći. Eto, na primjer, da im je na vrijeme rečeno da kolima neće moći dalje od kuće u Višnjića Dolu, i da će do konačnog cilja gore nebu pod oblake stići nekakvim bespućem punim kamenja, divljeg bodljikavog rastinja, zmija i džinovskih guštera (a ne bih slagala ni kad bih rekla zmajeva), pritom jašući na konjima koje nikad u životu jahali nisu, oni bi vjerovatno zgrabili svoje pasoše, pobjegli u Ameriku i niko ih nikad više ne bi vidio. Ovako, umjesto obećane zemlje Amerike, obreli su se sa nama dvijema na konjskim leđima, bjesomučno se klackajući jezivom uzbrdicom kojoj se kraj nije nazirao. Kako su bila samo dva konja na raspolaganju, jedan je nosio mog oca i mene, a drugi mamu i mlađu sestru. Otac od našeg prijatelja je išao pored nas, pazeći da konji idu u pravom smjeru, jer koliko smo svi bili šokirani i zapanjeni, ne bih se začudila da je naša mala povorka u određenom momentu stigla i do granice sa Mađarskom, čekajući da je pređe i nastavi za Budimpeštu. Toliko nismo znali šta nas je snašlo, i kuda uopšte idemo.

Iskoristiću ovu priliku da javno pohvalim svoju majku i sestru, koje su tako hrabro i postojano, kao pravi profesionalci, jahale na svom riđanu, iako su konje u svom svakodnevnom životu gledale uglavnom na slikama i u filmovima. Da li je to bio grč, nastao od šoka koji ih je snašao našavši se na vrhu ove plemenite životinje pa se do cilja više nisu ni mogle pomjeriti, tek, one su svoj planinski taksi iskoristile onako kako je to bilo i predviđeno. Međutim, tata i ja smo od profesionalaca bili vrlo daleko, i što smo više topotali uzbrdo, tako smo se oboje krivili i klizili sa onim sjedlom sve više udesno, da bismo na kraju visili skroz konju sa strane. Kako su nas nazad sa sve sjedlom vratili, i kako smo do vrha planine stigli, te slike uopšte u glavi nemam. Vjerovatno je moj istraumirani um tu epizodu brže bolje zamaglio i sakrio, da mi ne dolazi u snove bespotrebno pa da još i sa kreveta padam, misleći da visim konju sa boka, jašući ka velelepnoj Goliji.

E sad, kao što nas iz kuće niko ne bi mogao istjerati da smo znali kako ćemo po prvi put u svom naskroz neavanturističkom životu jahati konje uz ljuti crnogorski krš, tako nas vjerovatno ni sa tih istih konja sve sile ovoga svijeta ne bi mogle skinuti, da su nam predočili šta nas gore u planinama čeka, nego bismo kasali i kopitali po onom bespuću, sve dok se opet ne dokopamo Višnjićevog Dola – spasonosnog božanskog raja, kako nam se u tom momentu činilo.

Tamo gdje su nas se konji konačno oslobodili, a gdje smo stigli negdje u popodnevnim časovima ako se ne varam, nije bilo ničega. Dobro, gotovo ničega, da ne budem baš toliko nezahvalna. Do potpunog ničega dijelila nas je jedna mala kolibica, takozvani katun, u kome bi naši domaćini prespavali, dok su preko dana bili napolju baveći se svakodnevnim poslovima. Taj katun je bio smješten na vrhu ogromne livade postavljene pod uglom od skoro devedeset stepeni, a iza njega se prostirala ogromna, tamna, gusta šuma. U samom katunu je bila jedna jedina mala prostorija, u kojoj opet nije bilo skoro ničega. Čini mi se, samo neki sto i po neka stolica, kao i nekakve klupice smještene uz same zidove kolibe, vjerovatno predviđene za odmor i spavanje. I to je otprilike bilo to. Možda sam nešto i izostavila, ali trenutno se jedino tog unutrašnjeg inventara mogu sjetiti. Krevet je u tom momentu postao misaona imenica, prisutna isključivo u futurističkim filmovima američke produkcije, a o kupatilu ne da nije bilo riječi, nego su mi se i oni zmajevi od malo prije grohotom smijali, kada sam za ovu prostoriju u kući pitala.

 Postojala su dva mjesta na kojima smo tih dana mogli doći do vode. Jedno mjesto je bio bunar, iskopan na samom dnu one ogromne livade smještene pod skoro pravim uglom i kad si se do njega nekako spustio, lakše ti je tu bilo prespavati, nego ići nazad uzbrdo. Majka od našeg prijatelja je taj bunar zvala „čatrnja“ pa kad sam ga istim nazivom predstavila sad već pokojnom učitelju u trećem razredu osnovne škole, prepričavajući doživljaj sa raspusta, on mi je rekao da se lijepo ponašam i da pričam kako dolikuje, da me ne bi sa časa izbacio.

Drugi izvor vode, a ujedno i prirodni rashlađivač, iliti frižider (naziv tada takođe ostao u nekoj skroz drugoj dimenziji i civilizaciji) predstavljale su hrpe snijega, smještene nešto dublje u obližnjoj šumi. Te hrpe svjedočile su o svježini koje je drveće svojim gustim krošnjama u planini stvaralo pa temperatura ni u sred ljeta nije dozvoljavala da se snijeg od prošle zime skroz istopi. A kako je bio čist i skroz netaknut, ljudi su u njemu čuvali meso od kojeg su spremali sebi obroke tokom obitavanja u katunima. Što se mene tiče, jednom sam otišla do bunara i jednom do „frižidera“. Vjerovatno bih i više tura napravila, ali me prilikom posjete „čatrnji“ ujela pčela za kažiprst pa sam plačući odklipsala uzbrdo do katuna, plašeći se da dušu ne ispustim dolje kod bunara, sama samcata i u strašnijem bolovima, ostavljajući se na milost i nemilost raznim divljim zvjerima. Bolje nisam prošla ni prilikom posjete hrpama snijega, jer sam na putu do tamo upala u ogroman žbun kopriva, koje su me toliko ožarile po nogama da sam sigurna bila kako sam zbog nekih svojih ranijih grijehova visila na vratima pakla, a da su me njegovi plamenovi surovo šibali po nogama, dodijeljujući mi kaznu kakva mi je po zaslugama i pripadala.

Što se spavanja tiče, prvobitno je bilo planirano da noći provodimo u šatoru postavljenom malo dalje od katuna. Tu smo pregurali cijelo jedno veče, jer, kako nažalost nismo uspjeli dobro da procijenimo mjesto na kojem ćemo postaviti šator pa se on mučenik našao baš na stazi kojom noću prolaze medvjedi, tako su nas oni i posjetili čim se mrak na ovu neukrotivu vrlet spustio. Dakle, ne jedan medvjed, nego čitava njegova porodica! I svi su te noći protutnjili tik uz naše glave, zakačivši i šator jednim dijelom, ostavljajući nas nekim čudom u istom stanju kako su nas i zatekli. Ne vjerujem da bih riječima mogla opisati strahotu koju su moji roditelji tada u kostima osjetili, samo ću napomenuti da smo sledeću noć, kao i sve one poslije, proveli spavajući u katunu, smjestivši se kako smo znali i umjeli po onim klupicama i stolicama. Vjerujte, poslije najezde medvjeda to je za nas bio hotel sa pet zvjezdica, luksuzni smješta,j topao i siguran, zaštita od bića koja su kretala u pohode sa prvim sumrakom.

Osim medvjeda, bilo je na Goliji i raznih drugih predatora – manjih, srednjih, većih, ma kakvih ti duša želi. Roditelji našeg prijatelja su najnormalnije pričali kako se „juče dolje pored čatrnje pojavio vuk“, ili kako su pored katuna vidjeli nekakve sumnjive otiske šapa, ili kako su se mimoišli sa medvjedom, i svašta tome slično. To je na jednoj takvoj planini bila svakodnevnica i ljudi su je živjeli onako kako sam ja živjela život u svojoj kući i u dvorištu ispred nje. Ono što je nama bio šok nad šokovima, sigurna smrt izbjegnuta u poslednjoj sekundi, njima je predstavljalo jedan od običnih dnevnih događaja i nije tu bilo mnogo priče i diskusije. Imali su pametnija posla nego da kukaju nad sopstvenom sudbinom, pogotovo što smo tu ulogu mi kao gosti zdušno prihvatili, skačući unezvijereno na svaki šum i dobijajući tikove od sumnjivih pokreta tamo na samom rubu šume.

Ono što se svakako mora priznati jeste to da je priroda na Goliji stvarno bila prelijepa. Onako netaknuta, prepuštena sama sebi, bez hotela, skijaških staza, planinskih kuća, tek sa po kojim katunom, bila je stvarno veličanstvena, što je čak i moje osmogodišnje oko primjećivalo. Ono jest da sam džigericu istresla bježeći od rojeva pčela, žbunja kopriva, raznoraznog trnja i ostalih insekata, čopora vukova, medvjeda i najezde lisica, ali da sam se spojila sa prirodom – kao što nam još dolje u Boki slikovito opisao naš prijatelj – bogami i jesam, jer drugi izbor prosto nije postojao. Morao si da prihvatiš to što ti planina nudi, a osim beskrajnog zelenila tamo ničeg drugog nije bilo pa ti vidi šta ćeš. Bar smo se našetali kroz one beskrajne šumske staze, najeli šumskih jagoda i napili čiste svježe vode, što jest – jest.

Eto, tako smo ti mi proveli dio ljetnjeg raspusta, skroz odsječeni od ljudi i civilizacije pa ako to nije avantura, onda ne znam šta je! Bez struje, bez tekuće vode, bez kupatila, bez kreveta, a okruženi vukovima i medvjedima, sa mesom koje se hladi u hrpi snijega tamo negdje u šumi, i bunarom u samoj nedođiji dolje na dnu kose livade. Pa zar ne mislite da je nas trebalo intervjuisati i pitati za mišljenje kad su već avanture u pitanju, a ne ovu čeljad što izađe iz apartmana sa četiri sobe i dva kupatila, nahranjeni toplim pecivom, i eto ih direktno na sigurnoj skijaškoj stazi? Mislim, ja se izvinjavam, ali mi nismo učestvovali u emisijama o preživljavanju, u kojima nas je pratila cijela ekipa pa kao jedemo neke bube i korijenje da bi nas kamera snimila, a poslije, kada je isključe, gostimo se sa pljeskavicama koje smo ponijeli. I sve se to onda prikaže na nekoj naučnoj televiziji. Ne, ovo naše je bilo sto posto autentično – ako te pojuri medvjed, stvarno te pojurio pa ako osvaneš, osvanuo si; ako si po prvi put jahao konja po nekakvim kozjim stazama, onda je tako i bilo, ne sjećam se da je bilo žičare da nas do vrha planine prebaci. Vala, spojismo se sa prirodom i precima samo tako, ne treba mi se spajati za narednih trista godina. Svako malo mi je dolazilo da asfalt na magistrali izljubim, kada smo se kući vratili. Mada sam noćima kasnije bila ubijeđena da mi se oko prozora sobe, usred Kamenara, mota medvjed i vodi vuka sa sobom pod ruku, dok za njima rastu ogromni žbunovi svježe koprive.

Kako sam na samom početku priče napisala, prošlo je od ovog našeg survajvera tri i po decenije. Za to vrijeme imala sam prilike da putujem na različite strane svijeta, upoznam razne ljude i uživam u prelijepim prirodnim predjelima. Međutim, teško da mi se nešto utisnulo u mozak i sjećanje tako živo kao što je to uspjela ova naša planina Golija. Kao da je sad vidim, i nju i onaj mali katun na samoj granici sa šumom. I onu sjenu, koja mi se uvijek pričinjavala tamo među drvećem i posmatrala me svojim crvenim očima. Znate, oduvijek sam znala da je to onaj Sniježni čovjek o kome se tolike misterije na televiziji već godinama ispredaju. Pa zar bi mogao živjeti negdje drugdje osim tamo, na Goliji? Posjetite nekad ovo mjesto ako budete imali prilike, i tačno ćete znati o čemu vam pričam… I pazite gdje postavljate šator, hoće medvjedi ponoći  da prošetaju…

Zlo i Naopako

Bili tako Zlo i Naopako. Doduše, Zlo se na ovome svijetu ranije nastanilo, ali nikako nije moglo samo ama baš ništa da uradi. Sve što je trebalo da se pokvari i ošteti, uvijek je stajalo uspravno i bilo ispravno pa mu Zlo naprosto nije moglo ni malo naškoditi. To nikako nije bilo dobro za Zlo, jer ako ne bude radilo svoj posao kako treba, vratiće ga odakle je došlo, a tamo je bilo prilično dosadno i neinspirativno, jer je sve već odavno bilo pokvareno i oštećeno pa šta će ono onda tamo raditi cijelu vječnost?

Kad je već izgubilo svaku nadu, desilo se da je Zlo srelo Naopako i na prvi pogled su se baš dopali jedno drugom. Kao da su se oduvijek poznavali i samo je bilo pitanje trenutka kada će se konačno udružiti i nastaviti svoj život zajedno.

Od tada, Zlo i Naopako su postali nadaleko poznati. Živjeli su i svugdje i nigdje. Svugdje, jer su mnogi počeli da ih u goste pozivaju. Nigdje, jer ni jedna kuća u koju su ušli nije bila stvarno njihova. Međutim, to njima uopšte nije smetalo, jer su obilazili cijelu kuglu zemaljsku i bili vrlo uspješni u svom poslu.

Zlo i Naopako su od samog početka imali veoma mudro razrađen sistem rada, zato im je tako dobro i išlo, i zato su ih mnogi angažovali. Zaista, otkad je svijeta i vijeka, od njih u ovoj raboti nikad boljih nije bilo. Gdje god bi došli, i koji god bio njihov zadatak, uvijek su imali isti plan koji su sprovodili. To je izgledalo ovako: Zlo se pritaji i pošalje Naopako u izvidnicu. Naopako zatim krene u pohode i isprevrće naopako sve ono što je uspravno i ispravno stajalo. E onda dođe Zlo i obavi svoj dio posla, koji uopšte više nije bio težak, jer sve što je sada bilo glavom u zemlji a nogama u vazduhu, nije više moglo niti uspravno da stoji, niti ispravno da razmišlja.

I tako su, za vrlo kratko vrijeme, Zlo i Naopako postali poznati na cijeloj planeti. Nikad nisu odbijali ni jedan poziv, svuda su stizali, kvalitetno i bez greške su radili svoj posao, i zbog toga bili omiljeni u svojoj branši. Niko više nije htio da ih mijenja, niti su tražili alternativu za ovo malo udruženje. O njima su počele priče da se pričaju, bajke ispredaju, pjesme pjevaju, predstave igraju. Pojavljivali su se i na platnima, slikani uljem ili kakvom drugom tehnikom, čuli su se i kroz glas, dirke i žice, oblikovali su ih od mermera i kamena. Niko popularniji od njih bio nije.

Baš zbog toga, Zlo i Naopako su bili ubijeđeni da boljih nema i da im niko nšta ne može. Međutim, problem je bio što ni jedno od njih nikad nije pročitalo kraj neke priče, odslušalo kraj pjesme ili možda pogledalo kraj predstave, malo detaljnije proučilo naslikani motiv. Onda bi znali da i nisu uspješni baš toliko koliko su mislili. Jer, vrlo često se ono što je bilo izvrnuto naopako ipak vraćalo u ispravan položaj. Ono što se sa tim nije moglo izboriti, ukopavalo se glavom još dublje u zemlju, i niko ga više ne bi ni čuo ni vidio.

Dabome, mnogo brže je sve to išlo u kakvoj bajci ili pjesmi. Otjeraš Zlo i Naopako baš onako kako bi volio i želio – za dvije, tri strane, četiri, pet dijaloga. Sve ono što u stvarnom životu na mnogo duže staze traje. Neki su se plašili da se od ovo dvoje nikada neće riješiti pa su ih zato tjerali u svom zamišljenom svijetu, i tako im je bilo lakše. Evo baš kao što ja sada radim. A i u čast svemu onome što je vazda ostalo uspravno i ispravno, visoko iznad zemlje i mulja, i čiji prag Zlo i Naopako nisu uspjeli preći.

E da, zaboravih da kažem, ušuškali su se Zlo i Naopako i u našem jeziku, da se ne misli da zaostajemo za svijetom. Eto baš juče, prolazim ja našim najljepšim i najvećim parkom, dođem do predivnog vidikovca, i, vidim, nešto mi neobično, prazno, nepotpuno. Kad ono – posjekli veliko, razgranato, staro drvo, okruženo braon klupicama pored kojih smo se onomad slikali čak šest puta odjednom. Prosto sravnili sa zemljom jednu divnu dušu, presudili jednim zdravim plućima da neometano dišu. Zaustih da kažem nešto, međutim, pretekne me jedna gospođa, odmahuje glavom, veli: „Posjekoše ovo drvo! Tuga… Ko još može ovako nešto uništiti…? ZLO I NAOPAKO. Baš ZLO I NAOPAKO, šta drugo reći…“

Ja u Srem, kad tamo Karlovci!

Baš je tako nekako bilo, iskrena da budem. U stvari, naš prvobitni plan je bio da idemo direktno za Novi Sad, ne bismo li porodično osjetili kako zubato, februarsko, pa još i praznično sunce grije onako pravo po novosadski. Prvo gore na Petrovaradinskoj tvrđavi, a onda i niže, u samom gradu i Dunavskom parku. Poslije da sve utiske lijepo saberemo, i da se sa svim tim tako lijepo sabranim, lagano vratimo u Beograd.

Međutim, u cijeli naš spontani plan, još spontanije se, negdje tamo na mala vrata, ugurala ideja da usput obiđemo i Sremske Karlovce. Što da ne, složismo se u momentu! Svratimo na sat vremena, prošetamo kroz grad, popijemo možda po koju kaficu na glavnom trgu, a onda lijepo nastavimo dalje gdje smo se uputili.

U Sremske Karlovce smo stigli prilično rano, skoro da nikoga još nije bilo na ulicama, osim jednog prodavca knjiga, starijeg čovjeka sa sivim šeširom. Taj šešir je bio skoro iste nijanse kao i vremešni kombi pored kojeg je njegov vlasnik stajao pa ga nisi mogao ni primjetiti ako se dobro ne zagledaš. Da li je šešir od nošenja potamnio, ili izblijedio od sunca, ili je boja na kombiju bila poprilično izguljena, a možda i svježe prefarbana, tek, nisi mogao a da ne zaključiš kako to dvoje pripadaju jedno drugom bar koju deceniju unazad, koliko su se u nijansama stopili. Prodavac je taj svoj kombi, vrlo privlačno pretrpan svakojakim naslovima, poređanim po nekom sopstvenom nahođenju i redoslijedu, parkirao u samom centru grada, odmah pored rampe, koja zabranjuje dalje kretanje vozila jer tu počinje pješačka zona. Tek što smo izašli iz auta, pokušavajući da se iskobeljamo iz prilično svježe, guste hladovine zimzelenog drveta koje je natkrilo cijeli parking, naiđe neka gospođa, ruku punih kesa, vjerovatno se vraćajući iz tek obavljene kupovine, i pita prodavca knjiga da li je nabavio nešto novo od prošlog puta. On ponosno klimne glavom i sivim šeširom, te za čas nestane negdje u unutrašnjosti kombija da pronađe sve što je želio pokazati, očigledno, vrlo knjigoljubivoj gospođi.

Baš dobar početak, pomislih, nastavljajući dalje, ubijeđena da će biti još tako zanimljivih i originalnih detalja za vidjeti i upiti, iako sam se narednih deset minuta ubjeđivala sa sopstvenom čeljadi da stave kape na glavu, jer je jutro prilično prohladno, da ne kukaju jer su jeli prije pola sata, da neće umrijeti od žeđi, iako im se to u datom momentu činilo kao jedina životna istina. Naime, kada ideš sa malom djecom na izlete i putovanja, sasvim je logično da su jedno slike koje poslije ushićeno podijeliš da cijeli svijet vidi kako je idilična bila ta porodična šetnja (uz cvrkut ptica, zvonki smijeh i razdragano trčkaranje unaokolo), a sasvim druga stvarnost u kojoj si, blago je reći, bombardovan stotinama svakakvih pitanja, kuknjavom i neizdržom, kao i veličanstvenim lamentom nad sopstvenom sudbinom, koja im u narednih pola sata neće donijeti ništa slatko toliko potrebno njihovom organizmu, a surovi roditelji im to bezdušno uskraćuju i vuku ih da vide nekakvu građevinu, kao da ih dovoljno nema tamo odakle su već došli. Ipak, kad stekneš već dovoljno iskustva u tom smislu, kad si spreman da napraviš i neke male ustupke i kompromise, čitava avantura može da ispadne baš onako kako si i zamislio. Dobro, ne u potpunosti, ali ne valja ni kada je sve savršeno, dosadi čovjeku vrlo brzo. Ovako uvijek imaš neku anegdotu za ispričati, a djeca ipak sve vide, čuju i upijaju, htjeli oni to tada ili ne. Učitava se sve lagano, kači tamo gdje se najmanje nadaš pa poslije samo nastave gdje si ti stao, trčeći da nekom svom tamo stave kapu na glavu da se ne smrzne…

Negdje na internetu sam u vezi Sremskih Karlovaca pročitala sledeće: „To je barokni grad muzej, na obali Dunava, u podnožju Fruške gore, nadomak Novog Sada“. Neko je ovaj prelijepi gradić savršeno opisao u samo jednoj rečenici, i ja sam ga vrlo rado ovdje citirala, smatrajući da u tom smislu ne treba ništa više dodavati. Pišem ovu priču zamišljajući da šaljem razglednicu rođacima u dalekom svijetu, a razglednicu sam sama osmislila, podijelila joj prednju stranu na nekoliko djelova, u svaki dio umetnula po jedan, za mene, interesantan detalj, pozadi napisala adresu, zalijepila markicu pa još samo treba da odem do pošte i uputim je na pravo mjesto. Baš zbog toga, djelovi razglednice su više neki moj doživljaj viđenog, nego detaljni istorijski podaci do kojih se danas jednim klikom može doći, a vrlo su lijepo i detaljno predstavljeni za svakoga koga to interesuje. Ja to krenuh nekako malo drugačije, ličnije, pišući priču (o razglednici) u priči (o gradu) pa se samo nadam da će me moji na vrijeme zaustaviti ako se kojim slučajem toliko uživim i krenem u poštu da šaljem nekakve koverte bog te pita kome i gdje…

Sva najljepša i najznačajnija zdanja ovog baroknog grada muzeja smještena su u njegovom samom centru, a uglavnom okružuju glavni trg, koji nosi ime našeg velikog, i meni vrlo dragog pjesnika Branka Radičevića. Kako je naša trka za utopljavanjem razigrane čeljadi počela još kod kombija prodavca knjiga, kraj smo joj upriličili tek ispred zgrade pravoslavne Bogoslovije pa sam, stavivši dušama majkinim kape do nosa i šalove do čela, zastala da me malo sunce ogrije, a i da detaljnije osmotrim ovu predivnu građevinu. Bogosloviju je 1794. godine osnovao karlovački mitropolit Stefan Stratimirović, a u vrijeme Ugarske vladavine bila je najznačajnija ustanova za obrazovanje pravoslavnog sveštenstva. Danas nosi naziv „Sveti Arsenije Sremac“ po drugom srpskom arhiepiskopu koji je na tom mjestu naslijedio Svetog Savu. Iza zgrade Bogoslovije, nešto malo dalje, nalazi se „Stefaneum“, podignut 1903. godine, prvobitno korišćen kao internat učenika Bogoslovije, dok se danas u njemu nalazi „Institut srpskog naroda“.

Bogoslovija „Sv. Arsenije Sremac“

Sam Trg Branka Radičevića nije mnogo veliki, ali je vrlo lijep, uredan i čist, a na koju god stranu da se okreneš, imaš nešto zanimljivo za vidjeti. I ‘ajde to što je zanimljivo, nego obavezno ima i svoju istorijsku, a bogami i kulturnu vrijednost. Na primjer, kada od zgrade Bogoslovije kreneš naprijed, možda nekih dvadesetak metara sa desne strane, vidjećeš jednu apoteku. I sad, zaboli te glava, jer dva majkina svemira em jurcaju okolo, em neumorno iskaju toplu čokoladu pošto im je sibirski hladno, a jedino ih to može ugrijati, džaba kapa, šal i rukavice. Naravno, kad te boli glava, uđeš u apoteku po aspirin. Ali kad uđeš u sremskokarlovačku prodavnicu ljekova, nećeš dobiti samo aspirin, već i saznanje da ta ustanova radi još od 1890. godine i da je kompletan enterijer po porudžbini rađen još onomad u dalekoj Veneciji pa imaš utisak da si se, došavši po spasonosni lijek, odjednom našao u tipičnom ambijentu druge polovine XIX vijeka. Nije to baš uobičajena situacija kada su apoteke u pitanju, i stvarno vrijedi vidjeti, spojiti lijepo i korisno, naravno pod uslovom da i sam aspirin ne datira iz 1890. već da se sve uklopilo u odgovarajući vremenski period kako to i priliči.

Dijagonalno od apoteke nalazi se česma „Četiri lava“, građena davne 1799. godine u čast završetka prvog karlovačkog vodovoda. Interesantna je legenda koja se vezuje za tu česmu, a koja kaže da će se onaj ko se jednom napije vode sa nje, obavezno vratiti u Sremske Karlovce. Eto, mi nismo ovog puta ni kap okusili, ali nas to svakako neće spriječiti da se opet vratimo, pogotovo kad dođe proljeće i vrijeme se proljepša. I samo još da napomenem da je dobro što je voda u pitanju, jer da kojim slučajem iz česme teče topla čokolada, morali bi legendu preformulisati pa bi ona tada glasila otprilike ovako: „Ko jednom okusi toplu čokoladu sa ove česme, taj ne da više nikad neće iz grada otići, nego će mu i potomci, i potomci od potomaka, pored četiri lava zanavijek rasti.“

Česma „Četiri lava“ (u pozadini crkva Sv.oca Nikolaja)

Iza znamenite česme, uzdiže se u svom svom sjaju barokna katedralna crkva Svetog oca Nikolaja. Građena od 1758. do 1762. godine, pod upravom mitropolita Pavla Nenadovića, smještena je na mjestu prethodnog hrama posvećenog istom svetitelju. Ova crkva ne predstavlja samo objekat vjerske namjene, već svojevrstan mali muzej od velikog istorijskog značaja, bogat prvenstvano vrijednim eksponatima, ali i predanjima očuvanim zahvaljujući ljudima duboko posvećenim tom, ne baš lakom, ali svakako lijepom i plemenitom zadatku. Kada smo, onako porodično, uz prethodno trista dogovora i sedamnaest napomena da-budete-mirni, ušli u crkvu, unutra prvo nije bilo nikog, ali nam se vrlo brzo pridružio jedan vrlo fin i prijatan čovjek, kolega prosvetni radnik (istoričar pretpostavljam), zadužen da zainteresovanim posjetiocima pokaže i prikaže sve ono što je za crkvu vezano i značajno. Predstavio nam je i veličanstveni barokni ikonostas, kojeg su oslikali poznati srpski umjetnici iz istog perioda – Jakov Orfelin i Teodor Kračun, i tri triptiha naslikana po željama patrijarha Georgija Brankovića i Lukijana Bogdanovića od strane našeg neprevaziđenog majstora Paje Jovanovića, i kivot sa dijelom moštiju drugog srpskog arhiepiskopa Sv. Arsenija Sremca, kao i čudotvornu ikonu Presvete Bogorodice iz 1748. godine. Slušali smo o samoj istoriji crkve, o njenim počecima, ali i o samom gradu, njegovom razvoju kroz vjekove, o ljudima u njemu, običajima… Mom prvencu je naročito bila zanimljiva priča o tome kako je u kripti crkve sahranjeno čak deset srpskih mitropolita, ali je ta kripta zapečaćena i po potrebi se otvara tako što se tačno zna koje se kamene ploče pomijeraju i poslije opet vraćaju na svoje mjesto. Što se mene tiče, posebno sam obratila pažnju na detalj da je ogroman broj građevina u Sremskim Karlovcima pod zaštitom države pa kad ljudi, koji u takvim građevinama žive, žele nešto da poprave ili preprave, prvo moraju nabaviti dozvolu od grada da završe što su naumili, a čitav proces vrlo često potraje duže od očekivanog. Eto, na primjer, nama glavni ventil za vodu u zgradi nije spadao baš ni u kakvu kulturnu baštinu, ali smo majstore čekali kao da se u najmanju ruku radi o artefaktu dopremljenom iz drevnog Egipta pa se dozvola za popravku potpisuje u samoj Dolini kraljeva, ili u podnožju kakve piramide, na isto ti dođe.

Crkva Sv. oca Nikolaja

Sve u svemu, u crkvi Sv. oca Nikolaja smo se zadržali prilično dugo, mada zbog tako sadržajne posjete nismo ni primjetili kako je vrijeme, u stvari, brzo proletjelo. Dobro, ako ćemo pošteno, meni nije bio ni potreban sat da bih se orijentisala, jer kad sam vidjela svoju drugorođenu kako skrušeno, poput kakve Mučenice od Čokoladnih Napolitanki, sjedi na klupici pri zidu i poistovjećuje se sa ikonopisanim stradanjima (zamišljajući krofnu umjesto oreola, jer svakome je svoja muka najveća), znala sam da nam se valja pozdraviti sa ljubaznim kolegom profesorom, i nastaviti dalje svojim putem.

Ono što se u Sremskim Karlovcima nikako ne smije zaobići, svakako je zgrada Karlovačke gimnazije, osnovana daleke 1791. godine od strane mitropolita Stefana Stratimirovića i trgovca Dimitrija Anastasijevića Sabova. Današnja zgrada izgrađena je sto godina kasnije po projektu poznatog mađarskog arhitekte Đule Partoša, a u početku se osim gimnazije u njoj nalazio i Patrijaršijski dvor. Danas se u njoj nalazi bogata biblioteka od oko osamanest hiljada naslova, a kroz istoriju je ova školska ustanova iznjedrila mnogobrojna značajna imena kao što su Branko Radičević (čija se bista nalazi u bašti ispred škole), Jovan Hristić, Jovan Sterija Popović, Dejan Medaković, Vida Ognjenović i mnogi drugi. Ovo zdanje je jedno od ljepših koje sam imala prilike da vidim, a naročito me oduševila besprekorno sređena bašta koja sva onako u zelenilu čini savršen kontrast zgradi jarkih boja.

Karlovačka gimnazija

Preko puta gimnazije nalazi se zdanje Magistrata, građeno u neoklasičnom stilu, u kome se danas nalazi Opština Sremski Karlovci. Ne mogu a da ne spomenem jednu predivnu radnjicu, udaljenu svega par koraka od Magistrata, a posvećenu isključivo suvenirima od keramike. Privukle su nas male sjajne kućice raznih boja, okačene na krilima drvenih ulaznih vrata pa smo ušli da vidimo šta se sve unutra nudi. Prodavac i vlasnik, ljubazan i nasmijan gospodin, upravo je stvarao novo malo umjetničko djelo u radionici izdvojenoj od izložbenog dijela. Ovamo, ja sam hodala kao po jajima i iglama zajedno, jer je prostora bilo vrlo malo, suvenira vrlo mnogo, a moja dva srceta su nekako baš imala potrebu da se svemu živom približe (nisu ništa dirali, ne mogu da griješim dušu) i radosno uskliknu: „Jaoooooo, što je ovo lijepooooooo!“ Kao uspomenu kupili smo jedan magnet – kućicu, mada su moji naslijednici insistirali da kući odvučemo nekakvu ogromnu keramičku građevinu u vrijednosti pola plate i tešku kao njih dvoje zajedno. Vole umjetnost pa to ti je, i to u velikim količinama, šta ćeš, nije im za zamjeriti!

Na povratku iz radnje prošli smo pored katoličke crkve Presvetog Trojstva, čija je gradnja započela 1730. a završila se 1768. godine na mjestu nekadašnje benediktanske bazilike. I ovdje se ističe sad već prepoznatljivi barokni stil, a ulazna vrata ukrašena su predivnim, raskošnim duborezom, koji zaista vrijedi vidjeti.

Vrata katoličke crkve Presvetog trojstva, sa predivnim duborezom

Ovu otvorenu muzejsku šetnju završili smo obilaskom velelepnog Patrijaršijskog dvora, kojeg je u periodu od 1892 – 1894. godine podigao patrijarh Georgije Branković. Građen je u stilu italijanskih palata, u obliku ćiriličnog slova Š, sa srednjim krilom produženim zbog kapele Sv. velikomučenika Dimitrija, čiji ikonostas je oslikao čuveni slikar Uroš Predić. Danas se ovdje nalazi rezidencija Episkopa sremskog, Eparhijski upravni odbor, Crkveni sud i Muzej Srpske Pravoslavne Crkve. Kao i gimnazija, i ovo zdanje se ističe bogatom bibliotekom, prepunom vrijednih i rijetkih rukopisa, u čijem vlasništvu se nalazi knjiga čak iz XV vijeka.

Ispred Patrijaršijkog dvora

Vratili smo se do auta koji je i dalje bio u debeloj hladovini. Prodavac knjiga, njegov sivi šešir i pretrpani vremešni kombi još uvijek su bili na svom mjestu. Sunce se prilično podiglo i ugrijalo jače, a centar grada se napunio ljudima. Neki su odmarali u tek otvorenim baštama kafića, neki su šetali, neki žurili za svojim obavezama, a neki se u grupicama okupili oko malih drvenih tezgi na kojima se prodavao med i ostali domaći proizvodi i rukotvorine. Moja dva smisla života su i dalje kukala za toplom čokoladom, vidno uznemireni činjenicom da će na nju sačekati još par kilometara. Strpljenje je majka svih vrlina, a ja sam majka vama pa prema tome, ko čeka taj i dočeka, prosvijetlih ih oboje ovim nježnim riječima, dok smo zajedno ulazili u auto i spremali se da odjezdimo dalje.

I tako ja završih svoju razglednicu. Potpisah je i podvukoh potpis sa dvije crte. Neću je nikada poslati, ali ona će ipak stići tamo gdje treba. Ja ih pravim gdje god da odem, jedno putovanje – jedna razglednica. Ovog puta sam prešla svega pedesetak kilometara, a obišla preko dva vijeka na jednom malom trgu u još manjem gradu. E to je bogatstvo koje novcem nikad ne možeš izmjeriti…

Kad krenuh sa knjigama na put

Kad siđeš sa trajekta u Kamenarima (Ili catare, kako je dolje zovu) pa kad kreneš lijevo magistralom koja vodi ka Herceg – Novom, vidjećeš odmah sa desne strane, tačno uz samu ulicu, čitav niz starih kamenih kuća. Sve su spojene jedna sa drugom, jedino se između prve dvije može vidjeti skroz uska uličica, koja stepenicama vodi naviše i zavija ulijevo, ka još nekoliko grupa istih takvih kuća. Na njihovim gornjim spratovima oduvijek su živjeli ukućani, dok su prizemlja tokom ranijih decenija i decenija imala sasvim različite namjene. Između ostalog, često su se izdavala zakupcima, zainteresovanim da otvore kakvu radnju, pekaru ili pak objekat ugostiteljskog tipa. Svega je tu bilo, kad malo bolje razmislim. Doduše, nikad u isto vrijeme, i nikad na neki duži period, a opet sasvim dovoljno da ti zagolica sjećanje i inspiriše na neku nostalgičnu priču.

Ja, na primjer, vrlo jasno pamtim kako je u jednoj od tih kuća dosta dugo opstala prodavnica prehrambenog tipa, koju su svi stariji zvali PE-KA-BE, a čije smo ime, sasvim logično, usvojili i mi mlađi. U to vrijeme nikako mi nije bilo jasno ko je, i iz kog razloga, jednoj prodavnici nadenuo tako besmisleno ime, koje u mom mozgu nije imalo veze bukvalno ni sa čim, a kamoli sa onim što ćeš svakodnevno jesti, piti i kuvati. Kako smo lijepo i logično onu drugu prodavnicu, dolje na dnu stepenica naše kuće, zvali KOD IVANKE, što je i bilo sasvim za očekivati, jer je svima poznata teta Ivanka iz Đurića bila njena legitimna vlasnica. I tako si lijepo znao i kod koga kupuješ, i šta kupuješ, a ovo, božemeprosti, PE-KA-BE (ili kako bi naša baba Meri na svom maternjem engleskom izgovarala PI-KEJ-BI, što mi je unosilo još veću zabunu!), nit’ znaš odakle je stiglo, nit’ ko mu je vlasnik, a i ako je imalo vlasnika, onda on zasigurno nije bio ni iz Jošice, a ni iz Đurića, kao naša dobra teta Ivanka. Bilo kako bilo, PE-KA-BE se kod nas zadržao duži niz godina, a ja ću ga svakako pamtiti i zbog imena, a i zbog našeg rođaka (iz Kraljeva rodom), koji je jednog jutra otišao tamo da mu daju svježi jogurt, jer „ovaj koji je prethodnog dana kupio VRIŠTI“ (prokisao, da stručno objasnimo). Meni je i dan danas najiskrenije žao što nije bilo neke kamere na licu mjesta da snimi taj neponovljivi trenutak primopredaje VRIŠTEĆEG jogurta potpuno šokiranoj prodavačici, i iznerviranog rođaka koji nije mogao čudu da se načudi što ga ubjeđuju da vrište čeljad, a ne mliječni proizvodi, a lično on je imao toliko sličnih iskustava.

Poslije famozne PE-KA-BE prodavnice, otvorio se u prizemlju jedne od kuća i salon namještaja. Bilo je to prilično zanimljivo, moram priznati, jer u takvu radnju ne ideš svakog dana, kao po hleb, mlijeko i ostale potrepštine, i nije baš da ćeš jutro za jutrom govoriti nekome iz familije: „Idi do prodavnice i kupi jednu policu, nogu od stola i onu zelenu fotelju, ali da sve bude svježe, nemoj kao juče da ne pogledaš datum!“ Ne, ne, ne, ovo su bili posebni momenti, kako za onoga ko odluči da se u mjesnom salonu namještaja ponovi za novu kuhinju, ugaonu garnituru ili spavaću sobu, tako i za sve ostale mještane koji bi se tu zatekli prilikom biranja, plaćanja, i uopšte, svih ostalih trgovinskih procesa. Iskreno, često nisu ni morali da budu prisutni tokom tako važnog događaja, jer bi se u vrlo kratkom vremenskom roku vrlo detaljno saznalo ko će sjedjeti na novom kauču i spavati u novom krevetu, a to je, dozvolićete, za jedno tako malo mjesto uvijek bilo od velikog društvenog značaja.

Otvarala su se u tim prostorijama svakojaka druga čuda, i potrebna i nepotrebna, logična i nelogična, ali meni je svakako u najljepšem sjećanju ostao period kada je je u jednoj od njih radila knjižara. Istina, ona se u Kamenarima održala svega četiri godine (1984 – 1988), ali izgleda sasvim dovoljno da obilježi čitavu jednu posebnu i nezaboravnu fazu naše porodice, a bogami i našeg malog mjesta.

Ovu knjižaru, koja je nosila vrlo jednostavno i kratko ime -„Uzor“- otvorio je osamdesetih godina prošlog vijeka upravo jedan od mještana, profesor Mato Mijajlović. Sad bi za očekivati bilo da napišem da je u pitanju profesor književnosti ili nečega tome slično, ali ne! Mato je u Boki, a pouzdano znam i šire, ostao poznat i priznat kao vrsni profesor matematike i stručnjak za ovu ni malo laku nauku. Jeste, bogami, baš za matematiku, ni manje ni više! Vršnjak mog oca, njegov prijatelj iz djetinjstva, i neizostavna ličnost u školovanju generacija i generacija cijele hercegnovske opštine, živio je u Kamenarima, a radio u gimnaziji, u Herceg – Novom. Pored posla u školi, Mato je ovoj zahtjevnoj vještini podučavao i kod kuće, pojedinačno i u grupama, kako je kome trebalo. Ko god da je imao problema sa matematikom (a da se ne lažemo, imali smo ih mnogi!), obavezno je išao kod profesora Mata na časove, a on je te časove držao toliko posvećeno, skoncentrisano, precizno i pedantno, da si prosto morao naučiti ono što se kod njega radilo, sve i da si se tvrdoglavo zainatio da nikad ama baš ništa iz matematike naučiti nećeš! Eto na primjer, ja sam vam živi svjedok takve jedne situacije, jer kad su me negdje gore oblikovali i sklapali prije dolaska na ovaj svijet, neki od majstora je prosto zaboravio da na određeno mjesto uglavi i talenat za matematiku, te ti ja tako ostadoh bez njega, ni kriva ni dužna. Dabome, kako mene uskratiše za tako jedan važan sastojak, tako nekom drugom dadoše i više nego što je trebalo pa se dolje na zemlji ipak uspostavila kakva-takva ravnoteža, jer i dan danas oni koji manje znaju, uče od onih koji su za to talentovani. Ne samo iz matematike, nego i iz bilo čega drugog. Jer kad bismo svi sve znali , ja zasigurno ne bih onako očajnički gledala u NA-LIVADI-SU-TRI-KUĆE-KOJA-JE-NIŽA-AKO-JE-TREĆA-ŠIRA zadatke, a prof. Mato ne bi imao kome da ih objašnjava. Niko ne bi bio potreban nikome pa kamo ti onda uspomene i šta bih ja danas uopšte ovdje pisala…?

Dakle, kao i ostala mnogobrojna čeljad, mlada i malo starija, tako sam i ja iskusila časove matematike kod ovog čuvenog profesora. Nije da sam baš krenula da ih pohađam iz lične ljubavi prema računskim operacijama, jednačinama i nejednačinama, već me na to, istinu govoreći, teška muka natjerala. Te godine, u prvom razredu srednje škole, ostaviše me dušmani sa jedinicom sve do avgusta pa je, bogami, ili valjalo popravljati, ili da popravljaju mene vraćajući me još jednom u isti razred da detaljno u moždane vijuge utisnem ono što ih je prošli put zaobišlo. Kao sad se sjećam kotorske gimnazije, profesorke matematike koja nas je žnjela kao zlatnu lelujavu pšenicu u polju (ne)znanja kad joj vrijeme dođe, i sebe koja sam prva junački u toj žetvi pala. I šta ću, nije mi bilo druge nego da krenem „kod Mata na matematiku“, kako se to popularno kod nas govorilo. Tako sam uživala do avgusta – dok se svi kupaju i sunčaju, ja knjige pod ruku i pravo na čas! Doduše, nisam bila sama, još je tu palih boraca bilo pa smo se svi nekako u toj zajedničkoj muci i združili, nas šest napaćenih duša na frontu, prsa u prsa sa nemilosrdnim zadacima u kojima obavezno moraš izračunati kolika je površina fudbalskog igrališta AKO SE ZNA da je njena polovina šest puta veća od četvrtine susjednog bazena na kvadrat (od ovog AKO SE ZNA naročito me jeza podiđe, jer sve se nešto kao ZNA, a u stvari sve sam moraš izračunati i eto ti ga već problem u najavi!) . I pravo da vam kažem, savladala sam sve to što mi je trebalo! Ne za neku visoku ocjenu, naravno, ali da mogu bar na miru da upišem sledeći razred i da se nastavim baviti onim što me istinski zanimalo. E, tu sam profesoru Matu baš onako iskreno, od srca zahvalna pa iako sam svjesna da već duže vrijeme računa na nebeskoj računaljci, nije zgoreg da to opet spomenem. Nikad ne znaš gdje se sve riječi mogu čuti…

Osim matematike, profesor Mato je izuzetno volio i knjige, i sve što je za njih vezano pa je tako, pomenute ’84. godine, u malom, prilično skučenom prizemlju jedne od kamenih kuća, otvorio svoju knjižaru. Iskreno, mislim da je to jedna od najljepših stvari koja je mogla zadesiti jedno tako malo mjesto kao što je naše. Prvo, zato što svaki i najmanji kutak u kojem možeš naći makar dva različita naslova, predstavlja u stvari, prolaz ka nekim potpuno novim svjetovima i dimenzijama. A zamislite koliko se takvih prolaza otvori pred vama kada uđete u jednu pravu pravcatu knjižaru, i gdje sve pomoću njih možete stići a da ni korak niste napravili. Drugo, čitavo bogatstvo informacija ti je dostupno na jednom malom prostoru i neophodno je samo prstom pokazati za koju od svih tih informacija si spreman, prelazeći tog momenta prag od knjižare. Treće, ne postoje ljepša mjesta od onih gdje se prodaju knjige. I to naročito od onih malih, autentičnih, koje dišu tačno onako kako im i vlasnik diše, a miris novih, svježe ukoričenih naslova, često i ne baš pedantno složenih po drvenim policama, prati te na svakom koraku. Takve su mi knjižare vazda bile najmilije, pogotovo što kad posjetim neku od njih, tačno znam da ću naići na nešto posebno i nesvakidašnje, što ni na jednom drugom mjestu ne bih našla. Takva je bila i ova naša knjižara, zato i vrijedi o njoj par riječi napisati, da se ne zaboravi, šteta bi bilo…

U knjižari „Uzor“ nema ko tada nije pazario, bar što se našeg mjesta i okoline tiče. Moji su svako malo kući donosili i pojedinačne primjerke, i cijele komplete svih mogućih žanrova. Mislim da ne postoji klasik koji danas ne krasi policu naše kućne biblioteke. Jeste, baš biblioteke, jer tolike knjige je trebalo negdje i smjestiti pa su moji roditelji, otprilike u to vrijeme, angažovali izvjesnog mjesnog stolara da jednu od spavaćih soba na spratu kuće obloži policama od poda do plafona, da bi svaki pisani primjerak našao svoje mjesto. Iskreno, mišljenja sam, da je kojim slučajem knjižara „Uzor“ potrajala do dana današnjeg, morali bi dograditi i pomoćni objekat da se može porodica smjestiti, jer bi se sve ostale prostorije u već postojećoj kući lagano predale pod najezdom polica, a svi stolari iz Boke kotorske došli da žive i rade u Kamenarima. To bi za njih bilo zlatno doba u karijeri i o tome bi se zasigurno učilo u knjigama iz istorije stolarstva i sličnih zanata.

Profesor Mato je uvijek u svoj knjižari imao izbor knjiga za zavidjeti. Sam je birao šta će prodavati, sam je sve naslove nabavljao, često putujući po većim gradovima tadašnje Jugoslavije (prvenstveno Beogradu) tragajući za primjercima za koje je smatrao da se obavezno moraju naći na njegovim policama. Bilo je tu i antikviteta, i rijetkih knjiga, i novih, savremenih naslova, i udžbenika za školu, i putopisa, priručnika, čitave oblasti posvećene samo djeci, ma nema šta se tamo nije moglo primjetiti. Kako pređeš onaj grbavi kameni prag, sa svih strana su te gledali različiti nazivi, zapljuskivale svakojake boje u bezbroj nijansi. Toliko je sve nekako bilo pretrpano i zatrpano tvrdim i mekim povezima, koricama većih i manjih dimenzija, tanjim knjižicama i debelim, teškim knjižurinama , da si se često pitao kako je to sve stalo u par kvadrata, i da li će prilično mali broj polica izdržati toliki teret, a da ti ne doleti na glavu baš onda kad si počeo da biraš šta ćeš kupiti. Međutim, na kraju bi svoju kupovinu sasvim bezbjedno obavio, a kao dokaz da si baš u toj knjižari pazario, dobio bi priznanicu sa autentičnim pečatom na čijem je tamno ljubičastom otisku pisalo KNJIŽARA „UZOR“. Nadam se da se taj pečat još negdje čuva, kao dragocjen svjedok davno minulih dana, i jednog vremena koje se, tako posebno kakvo je bilo, više ne može vratiti…

Kad se knjižara „Uzor“ otvorila, ja sam imala osam godina, i to je otprilike bio period kada je počelo moje putovanje sa knjigama. Prvi ozbiljniji naslov koji sam možda godinu ranije pročitala, a poslije kojeg nikad nisam ni prestala da čitam, jeste lektira „Hajdi“, koju nam je učiteljica Nada zadala da pročitamo za vrijeme ljetnjeg raspusta. „Progutala“ sam je za vrlo kratko vrijeme, silno se sekirajući što je Klara u invalidskim kolicima, što je Petrova baka slijepa, i što Hajdi mora da spava na gomili slame u potkrovlju kolibe, na samom vrhu planine, pa je to sve bocka i žulja, a djed joj je pritom vazda ljut i nikad mu ne možeš udovoljiti, Bože me sačuvaj! I nisam je pročitala tada jednom, već nekoliko puta, uvijek se iznova radujući trenutku kada Klara konačno ustane iz kolica, a djed se konačno otkravi pa svi zajedno vrate u grad tetku koja je došla da vodi Hajdi sa sobom. E kakav mi je to gušt bio, ne može se opisati. I mada danas sretnem na desetine osoba kakva je Hajdina tetka, i mada se često i sama ponašam kao Hajdin djed, uvijek se toliko rado sjetim tih svojih prvih upečatljivih čitalačkih momenata i smatram ih za jednu od najvrijednijih i najljepših stvari koje su na mene duboko uticale.

Poslije „Hajdi“ su stvari prosto išle same od sebe, sve se nekako slagalo i namještalo. U kući smo već imali prilično lijepu zbirku knjiga, a kako se koju kuću dalje, otvorila i nova prodavnica knjiga, nekako su svi djelovi slagalice došli na svoje mjesto. Sjećam se novog, tek pristiglog kompleta bajki i priča, bio je izložen na najnižoj polici, na samom ulasku u knjižaru sa lijeve strane. Svaka knjiga je imala tvrde, sjajne korice, u različitoj boji. Takođe se sjećam da nam je mama na svakih nekoliko dana davala novac da kupimo po jednu knjigu iz kompleta, a ja bih onda sa tim novcem zgužvanim u ruci odtapkala do knjižare i onda pola sata birala koju tog puta da kupim. A nerviralo me što za koju god da se odlučim, činilo mi se da je ona druga bolja i zanimljivija pa sam jedva čekala da se za koji dan vratim i donesem i nju kući. Uz to bih obavezno „snimala“ šta se još nudi, i šta bi bilo zanimljivo za pročitati. Bilo je tamo i slikovnica, i bojanki, i opet cijeli komplet papirnih lutaka za oblačenje, koje su mi u to vrijeme bile prava pravcata opsesija! Redovno sam ih sjeckala kada bi izlazile na pretposlednjoj stranici „Politikinog zabavnika“. Međutim, kada sam u knjižari vidjela ova remek djela papirnih kreacija, bila sam potpuno opčinjena. Niko me nije mogao ubijediti da na svijetu postoji savršenija zbirka papirnih lutaka, nego što je to tada u knjižari „Uzor“ bilo. I svašta sam još ja tamo pronalazila. Nešto bi mi kupili, nešto bih dobila za rođendan, ili tako neku prigodu, a nešto je ostajalo i u knjižari, dabome, ne možeš sve u životu imati. A i ako imaš, ne možeš odjednom dobiti, već jedno po jedno, čekajući strpljivo i predano, kao one bajke i priče iz kompleta…

Eto, tako ti ja od onda vječito putujem sa nekakvim knjigama. Vučem dvije za sobom, tri pod rukom, a nekoliko guram ispred sebe. Ne znam ni kuda sam sa njima krenula, a ni kuda ću stići, znam samo da je pravac dobar. Znala sam to još onomad kad je Klara ustala iz stolice, a djed prvi put sišao u selo, u crkvu, zajedno sa Hajdi. A i onda kada mi je uzor bio „Uzor“.

Danas nikad više knjiga, a čini mi se da se sve manje čita. Knjižare ogromne, sa hiljadama naslova, kad uđem ne znam šta bih prije pogledala. Sve složeno „pod konac“, po kategorijama, piscima, žanrovima. I lijepo je, na neki svoj novi, moderan način, lagala bih kad bih rekla da nije. Ima svakakvih bajki, i trista vrsta papirnih lutaka! Ali, bogami, lijepo bi bilo opet zapeti o kakav grbavi kameni prag i prebirati po pretrpanim policama. Prosto da dušu malo nahraniš i vratiš se tamo gdje si nekada bio…

Šta te čeka u Boki

Kad dođeš u Boku, mnogo toga lijepog te tamo dočeka. Ne samo lijepog, nego i autentičnog, i tradicionalnog, i nesvakidašnjeg. I starog, i novog. I u jednoj boji, a i sa stotinu nijansi. I valovitog, i brdovitog. Često pješčanog, ali ti vode ne fali. Ništa manje krševitog, a opet ćeš i livade i poljane naći. Kao u prodavnici svega i svačega, gdje u izlogu piše „Od igle do lokomotive“. Ili na nekoj pijaci gdje na tezgama u poslednja dva reda prodaju stare knjige, još stariji namještaj, i po koju ogrlicu od potamnjelog srebra, a na samom ulazu sušeno voće i svakojake začine. E tako ti je nekako kad dođeš u Boku. Mala je, išna, a vazda će ti faliti vremena da bi je cijelu vidio. Na mapi je i ne primjetiš, a potpuni je svijet za sebe. Volio je ili ne, ne možeš je zaboraviti, jer poneki sitni detalj će te uvijek za nju vezivati, a ti se buni koliko god ti je volja. Takva ti je Boka.

Ko se nađe na ulici u nekom malom Bokeškom mjestu (a slobodno i u nekom od gradova), a ko ima dobru moć zapažanja i interesuju ga stvari koje ću opisati, može sa te iste ulice otići prepun različitih utisaka. Na primjer, krenuo si u posjetu nekome, a prvi put si tamo. Mogu pouzdano da tvrdim da ti je domaćin, prilikom dogovaranja, rekao nešto kao: „Ma ne možeš pogriješit’ kuću nikako, s puta se vidi! Slobodno pitaj na ulicu nekoga, samo mu prezime reci, odma’ će ti reć’ kuda ćeš!“ I dabome, time se i rukovodiš. Ideš putem, prvo pokušavajući sam da nađeš odredište, a usput razgledaš okolinu. Lijepo je i toplo. Ima malo oblaka tamo „od Tivta“, stari kažu biće kiše. A još kažu da je bolje i to nego da okrene na buru, prošle godine je krovove nosila, u kosti se uvukla, ni jedan cvijet u đardin nije ostao… Šetaš polako, nema gužve, samo su mještani tu, svaki ide za svojim poslom. Kuće su najvećim dijelom kamene, starinske, često naslonjene jedna na drugu. Na nekoj su škura širom otvorena, a na nekoj „u libret“. Tamo ispred one sa bogatom zelenom odrinom, neka žena prostire robu. Kači na žicu svježe oprane lencule, jastučnice, kanavace, šugamane. Zateže ih spretno, od najvećeg do najmanjeg, rekao bi čovjek da ispadoše iz nekog geometrijskog zadatka za šesti razred, koliko ravno uz žicu prianjaju. Nailazi putem i druga žena, staje, javlja se ovoj koja je upravo zakačila i poslednji faculet. Kaže, bila je „u špenzu“, taman su vrući kruv iznijeli kad je ona došla, sve mu korica krcka, morala je barem ćošak okusit’ dok ne stigne doma! Na to se obje žene nasmiju, a zatim nastave priču utiho, naginjući se jedna ka drugoj, jer to je u četiri oka i nije za svakoga da čuje. Poslije se pozdravljaju, kažu „adio“ jedna drugoj, a žena koja se „iz špenze“ vratila, u odlasku dovikuje ovoj drugoj smijući se: „Ma samo da kiša ne pa’ne, lako ćemo za sve drugo!“

Par koraka dalje, učini ti se da vidiš kuću prijatelja kod kojeg si krenuo, ali opet nisi siguran. Mogla bi biti i ona iza nje, jer takođe ispred ima i visoke i niske palme, a eno je i živa ograda od pitasvora, sređena pod konac. Najbolje je ipak pitati nekoga. Vidiš na nekih pedesetak metara ispred, kako ti u susret ide stariji čovjek. Ruke prekrstio na leđima, u jednoj drži novine, na glavi mu kapelin da ga sunce ne „ubije u glavu“, i ide polako, nogu pred nogu. Odlučiš da ćeš njega pitati, zasigurno će ti dati odgovor, jer ti je već jasno da starina poznaje sve i svakoga u mjestu, i staro i mlado, i ko je došao i ko se odselio. Tu je otkad se rodio, živi i diše zajedno sa mjestom, svaki mu pokret to govori, dok bez žurbe korača i gleda okolinu taman kao da je neko njegovo malo kraljevstvo. I tek što si krenuo da mu se obratiš, a on primjeti komšiju gore na prozoru od kuće, zastane, mahne mu i pozdravi ga: „Kenova?“ „Evo pomalo“, odgovara mu čovjek sa prozora, odmahujući rukom, „Otvorio da malo sunca uđe u kuću prije ove kiše, namrčilo se bogami od Tivta!“ „Jes, jes, ma nije me nimalo volja od kiše, pravo da ti rečem!“, odgovara čovjek sa kapelinom mršteći se, što od nezadovoljstva, što od sunca koje mu se tačno na oči namjerilo dok gleda onako uvis. „A nije ni mene, dobri moj komšija, a što ćemo, ne možemo birat’!“, pomirljivo uzvraća sagovornik odozgo. „Ne možemo, i to je tačno! ‘Ajde adio, idem doma malo novine pročitat’, da vidim što se u svijet čini!“ I kreće dondo tačno prema tebi, a ti iskoristiš priliku, javiš mu se lijepo i pitaš za kuću tog i tog domaćina. „Aaaaaa, pa kako ne znam, znaju njega svi u mjesto! Samo ti ‘ajde naprijed pa kad prođeš onu zelenu ogradu, ideš uz ulicu desno i tu mu je kuća. Ne možeš pogriješit’ nikako!“ Zahvališ se i sa olakšanjem kreneš kuda ti je rečeno. Inače, dolje svi žive ili „uz ulicu“, ili „niz ulicu“, a kako se to izgovara, zvuči više kao jedna riječ, lijepo ti čudno dođe kad vidiš da se, u stvari, odvojeno piše, toliko je sraslo sa primorskim govorom. Takođe, neko živi i „na more“ (na samoj obali), a neko drugi „u brdo“, „malo gore u brdo“ i „skroz gore u brdo“ (zavisi koji red kuća je u pitanju). Dabome, i to se sve izgovara „u jednom dahu“, dobijajući pritom stvarno karakteristike geografskog položaja, a ne nekoliko riječi spojenih u jednu. I što je najinteresantnije, teško da ćeš se izgubiti, ili da ćeš promašiti kuću koju tražiš. Tolika tehnologija nas okupirala, a dolje ti je još uvijek dovoljna jedna dobra duša, par riječi i eto te gdje si naumio.

Dok ne stigneš do zelene ograde pored koje ćeš skrenuti desno „uz ulicu“, prođeš pored prodavnice, i tu primjetiš najviše mještana. Neki unutra kupuju, pričaju međusobno, ili sa prodavcima i prodavačicama osvježavaju novosti. Drugi opet ćakulaju ispred, na freškoj ariji, ali sklanjajući se od sunca koje je sada prilično ugrijalo. Vidiš i grupu djece koja su iz obližnje škole izašla na veliki odmor pa uz kikotanje i graju ulaze u prodavnicu ne bi li napravili gužvu i pometnju dok pronađu šta će kupiti za marendu.

Preko puta, na plaži, neki čovjek pituraje barku. Ona stoji naopačke okrenuta, položena na dvije dugačke drvene grede. Čovjek skroz skoncentrisano povlači zelenu liniju gore pri vrhu barke, sve od prove do krme, i tako sa obje strane. Koliko lagano, smireno i precizno to radi, toliko se u sebi grozničavo moli da se farba što prije osuši. Brzo će pun mjesec, ulignji će sami iz vode iskakati, a ostalo mu je još i pajule da opitura! Bogami je kasno ove godine sa tim počeo, a i kako će kad se s broda iskrcao prije koju sedmicu pa se drugačije nije ni moglo. I sad sve preko ramena gleda put Tivta, misli se, neće dati kiša dok se pitura ne osuši, ne bi valjalo nikako…

Do prijateljeve kuće stižeš taman kako ti je stari dondo objasnio – poslije zelene ograde, desno „uz ulicu“ i eto te! Stvarno nije bilo šanse da pogriješiš, ili profulaš kako bi dolje rekli. Domaćin te vidi još sa kapije, smije se, maše i viče: „Lijepo sam ti rek’o da ću doć’ autom po tebe, a ti nećeš! E pa što ću ti ja!“ Ti se isto smiješ, veliš, nije bilo potrebe, taman ti je prijalo da prošetaš malo, a on te dobronamjerno tapše po leđima, pozdravljajući se sada sa tobom kako i dolikuje. Pita te gdje ćeš da sjedneš, „u kuću, ili vani u ladovinu, kako ti je milije“. Opredijeliš se za debelu hladovinu ispod lovorike, odakle krajičkom oka možeš u daljini vidjeti čovjeka koji farba barku. Sa druge strane, preko međe, od glave do pete te odmjerava starija komšinica, pitajući se ko si i odakle si došao, iako bi ti glavu dao da ona samo okopava ruže i da ništa živo više ne primjećuje. Domaćin te odmah nudi pićem, a kako kaže, „ostaćeš bome i na ručak, kuvali smo brodet, kupio sam juče svježega gruja, nikad ljepši nije bio!“ Vrlo rado ostaješ na ručku, ne odbijaš, a i zašto bi kad ti je lijepo. Poslije brodeta ima i slatko – ostalo je štruce od oraha još od slave (bila prošle nedelje), a kažu da je ljepša što duže stoji. I stvarno jeste, zaključiš to još poslije prvog zalogaja. A što ide uz kafu! Pita te domaćica treba li ti „cukra u kafu“da ti donese koju kocku i kućarin da promiješaš, a ti kažeš da je taman po mjeri, i da odavno bolju nisi pio. Na stolu je i zdjela sa suvim smokvama, mirišu dolje do plaže.. Kaže prijatelj, domaće su, on i žena su ih sušili, a smokva iza kuće je prošlog avgusta toliko rodila da su i drugima poklanjali. Spakovaće ti obavezno da poneseš, lijepe su i za „pojest usput“.

Bude ti kod prijatelja baš lijepo, tek predveče kreneš nazad. On duhovit, zabavan, priča – ne staje! Pun je doživljaja, a opisuje ih toliko slikovito i zanimljivo. A i „šene izvodi“ ne bi li te nasmijao. Nagovara te da ostaneš i na večeri, veli, „nećemo kuvat’, snaćemo se nešto, ima svega!“ Međutim, vrijeme je za polazak, koliko god da ti se ne ide. U svakom slučaju, ne ideš kako si došao, voziće te domaćin kolima i to ti je to. Vala ako si večeru odbio, ovo nećeš, „pa kako te god volja“!

Dok se vozite mjestom mrak se već spustio. Vidiš da rominja sitna neka kiša, znači, stiglo je „od Tivta“. Šta li će biti sa onom barkom, pitaš se, nadajući se da čovjek koji je farbao ima rješenje i za to. Na ulici tek po koje čeljade, neko se vraća s posla, neko iz škole, a neko iz posjete komšijama. Kako izlazite iz mjesta, nestaje ulične rasvjete. Brdo se tada spaja sa obalom, a obala sa morem, ne možeš poznati šta je šta. Tek tu i tamo primjetiš nekakvo slabo svijetlo kako sija negdje na moru, a ne znaš da li je u vazduhu, ili ispod površine vode, tako se čudno rasipa. Kaže prijatelj da su to ribari i da često noću idu da štogod ulove. Na suprotnoj strani zaliva vidiš čitavu grupu svijetlećih tačkica – neko drugo mjesto. Malo dalje još ih je više, i još jače svijetle i titraju, što znači da je blizu i grad. Otprilike na sredini morske površine ocrtavaju se dva ostrva. Nekako ti nestvarno djeluju u mraku, kao da su mastilom nacrtani, a ono se još nije osušilo pa se sve presijava… Vidjevši da posmatraš ostrva, prijatelj te ubjeđuje da obavezno dođeš „na ljeto kad je fašinada“, da se takav događaj ne smije propustiti. Znatiželjno ga pitaš šta je to „fašinada“, ne nalazeći ništa ni približno poznato u toj riječi. „A to ti je stara tradicija, običaj, ritual, kako bi’ ti rek’o…Traje preko pet vjekova, i nikad ga nisu prekidali, za nevjerovat’! A sve je krenulo kad su na stijeni u sred mora našli ikonu, tako kažu. Oko te stijene su onda godinama kasnije nasipali krše, ne bi li napravili ostrvo. I tako ti je i bilo, bogami! A fašinada se baš na to odnosi. Barke iz cijele Boke se jednom godišnje okupe i voze do ostrva pa tamo tradicionalno bacaju po kamen u vodu, kao što se od samog početka činjelo. A zašto fašinada? Znaš li što je faša?“ Odmahuješ glavom da ti nije poznato. „E to ti je kao neka traka, veza, kako bi’ ti to objasnio sad… Barke su sve povezane konopcima međusobno, kako bi pravile jednu povorku koja ide prema ostrvu. I okićene su da ljepše i svečanije izgledaju! Ma samo ti dođi na ljeto pa ćeš vidjet’ i sam, nećeš se pokajat’! Boka ti je sva od istorije i tradicije, svašta lijepoga možeš saznat’! Eeeeee, moj dobri, ko sve ovdje nije vladao, toliko različitih naroda, običaja, a sve jedan ljepši od drugoga, čiji god da je… I tako kroz vjekove. Ako te bude zanimalo, samo dođi i pitaj, ima tri dana da ti pripovjedam! „

Prijatelj i dalje veselo nastavlja da ti priča o svemu i svačemu, kao da prije toga niste proveli cijeli dan zajedno, a ti ga sad već nekako kroz maglu slušaš, glave prepune novih informacija i doživljaja. Gledaš tako kroz prozor u pomrčinu, i razmišljaš kako je moguće da si toliko pod utiskom, a bio si samo u jednoj maloj posjeti, u još manjem mjestu. Usput ti u mislima promaknu i oni lenculi što su se, bijeli kao snijeg, sušili ispred kuće… Je li ih pokvasila kiša, pitaš se, grehota bi bilo…

E, to ti je, prijatelju moj, Boka. I to će uvijek biti, samo da znaš kako da je gledaš – srcem više nego očima, a dušom najviše. Jer tada će i ona tebi svoju dušu bez zadržavanja otkriti…

OBJAŠNJENJE ZA POJEDINE RIJEČI I IZRAZE

IŠNA – malecna

ĐARDIN – vrt

ŠKURA – spoljašnji drveni kapci na prozorima

„U LIBRET“ – kapci prislonjeni jedan uz drugi, ali ne skroz zatvoreni

„PROSTIRE ROBU“ – širi veš

LENCUO – čaršav

KANAVACA – kuhinjska krpa

ŠUGAMAN – peškir

FACULET – platnena maramica

„U ŠPENZU“ – u kupovinu

KRUV – hleb

ADIO – zbogom

PITASVOR – vrsta žive ograde

KAPELIN – šešir

„KENOVA?“ – „Šta ima novo?“

DONDO – stariji čovjek

ĆAKULATI – ćaskati, nešto kao tračariti

MARENDA – užina

PITURA, PITURAVATI – farba, farbati

PROVA I KRMA – prednji i zadnji dio barke, broda

ULIGNJI – lignje

PAJULI – daske sa dna čamca

BRODET – nešto kao riblji paprikaš

GRUJ – vrsta morske ribe

CUKAR – šećer

KUĆARIN – kašičica

ZDJELA – staklena ili keramička činija

ŠENE – kada se neko glupira, nešto slično tome

Božićne dogodovštine

Kako stvari stoje, do sada sam imala prilike da proslavim ukupno četrdeset i jedan Božić, što uopšte nije tako loše, i da budem neskromna, sasvim bi lijepo bilo da se tako i nastavi. Što više zajedničkih obilježenih momenata, to si bogatiji za isto toliko uspomena i imaš šta ljudima da ispričaš! Evo ja sam, na primjer, do svoje četrnaeste godine aktivno proslavljala oba Božića, kao i obje Nove godine. Baba Meri je bila katoličke vjeroispovjesti, ostatak familije pravoslavan, a to vam je na nekoj zamišljenoj vagi bila jedna sasvim ispravna ravnoteža, ako me razumijete 🙂 ! Prema tome, feštanje bi krenulo već krajem decembra, a završavalo se krajem januara, kada bismo svi porodično obilježavali i slavili Jovanjdan. Pa ako tu nisi imao šta da zapamtiš, ispričaš, zapišeš i preneseš, onda stvarno ne znam koje druge izvore bi čovjek mogao da potraži i iskoristi.

U principu, ako ćemo da budemo skroz iskreni, prva neka moja sjećanja vezana za Božić su prilično zbrkana, jer imam gomilu slika u glavi, koje uopšte ne znam gdje da smjestim, a ni kako da uklopim. A sve zbog toga što meni zadugo apsolutno nije bilo jasno ko šta slavi i koji Božić je u toku! Ozbiljno, pojma nisam imala ko je vlasnik kojeg Božića, znam samo da je čitava ta kolona praznika išla u cik – cak: prvo jedno Badnje veće pa jedan Božić, onda opet isti komplet, samo dvije nedelje kasnije. Između bi se ugurala Nova godina, taman da me još više zbuni. Za ovaj prvi Božić u nizu dolazio je sveštenik kod nas kući (dabome, katolički, kako sam kasnije sve lijepo ukapirala i povezala) i njega je dočekivala baba Meri lično i to sa toliko uvažavanja i toliko svečano, da sam imala utisak kao da dolazi sam poglavar crkve lično i personalno. Pošto se nije znalo tačno vrijeme kad će Njegova Uvaženost da se pojavi, cijeli bogovetni dan smo svi bili u teškom iščekivanju, a prednjačila je naravno baba Meri, koja je na sve živo što uradimo imala komentar otprilike ovakav: „Nemoj tako glasno da trepćeš, treba gospodin pop da naiđe!“ „Morate kulturno da dišete, sad će gospodin pop da dođe“ I sve tako dok se „gospodin pop“ ne pojavi! Kada bi došao, posjedjeo bi neko vrijeme, poslužio se, osveštao prostorije, pozdravio se i otišao, a mi bi dalje nastavili svoj život, i to vrlo bahato trpćući i dišući.

Ono što je mene naročito zbunjivalo, jeste upravo baba Merina politika vezana za poklone. Mogu slobodno da kažem da je ta ista politika umnogome doprinijela mojoj opštoj zbunjenosti oko toga ko šta i kada slavi. Vidite, Meri je slavila katolički Božić, ali je iz nekog nepoznatog razloga nama djeci dijelila poklone za pravoslavni, jer je po njenim riječima baš tada Sent Nikolas posjećivao kuće i ostavljao darove. Ako biste mene tada pitali (mada pouzdano mogu da vam kažem da me niko ništa nije pitao), ja bih poklone očekivala za Novu godinu i to od Djeda Mraza, što je nekako i bilo logično, je l’? Ovako, Baba Meri je slavila Božić četrnaest dana ranije, davala nam poklone od Sent Nikolasa isto toliko dana kasnije, a u međuvremenu bi se tu odnekud pojavio i Djeda Mraz, taman negdje na polovini i sve što bih ja mogla da zaključim jeste to da sam dobijala poklone dva puta za tri praznika, od Nikolasa i Mraza, koji su u stvari bili jedna ista osoba! Eto! Sad vi vidite sa koliko informacija sam se ja nosila u svojim malim godinama. Pa ova kombinacija praznika poklona i Djeda Mrazova bi idealno poslužila kao osnova za kakav tekstualni zadatak iz matematike, a kako nikada nisam sa njima najbolje „sarađivala“, možete misliti kolika je zbrka u mojoj glavi vladala, i to priličan broj ljeta…

E, kad su mi se stvari oko čitave ove zavrzlame konačno malo razbistrile, već je bilo kasno, jer nas je baba Meri upravo tada napustila i otišla kod Sent Nikolasa, vjerovatno da pakuju i dijele darove, šta ti ja znam… Jedva sam se nekako oprostila od nje, od Djeda Mrazovog dvojnika, od duplih poklona i od svega što je njen boravak u našoj porodici uopšte i predstavljao. Ostala mi je čista slika oko Božića, ali se pomutila sa druge strane. Ne može i jare i pare, kažu stari. Ne može, velim i ja… S tim što bi nekad mogao neki izuzetak da se napravi, ne vjerujem da bi ikome pala kapa s glave zbog toga. A i da padne, kao da je teško podići, hajte, molim vas…

Nastavismo mi i dalje da obilježavamo prvo baba Merin Božić, ali se težište, prirodno, prebacilo na ovaj naš, sedmog januara. Prvo se slavio Badnji dan, dabome. Ujutro toga dana mama bi ustajala jako rano da zamuti i isprži priganice (neka vrsta uštipaka, samo posnih). Kako je sve što je mama ikada u svom životu radila oduvijek bilo naprosto savršeno, uredno, pedantno i organizovano, takve su, dozvolićete, bile i te priganice! Bile su zlatne boje, mirisale na vanilin šećer, spolja hrskave, a iznutra meke i sve iste veličine i istog oblika… Mama bi ih složila u nekoliko staklenih činija i iznijela na sto, a ja se častila od kad ustanem iz kreveta pa sve dok se i sama ne pretvorim u jednu ogromnu priganicu, Pardon, u nekoliko spojenih priganica! Jeste. Eto, sve mi se nekako čini da sam takva i ostala, samo što ne mirišem na vanilin šećer, a i hvala Bogu, još uvijek nisam hrskava!

Na Badnje veče su se nalagali badnjaci, koje bi tata ubrao i okitio nekoliko dana ranije. Bilo ih je ukupno petnaest, i nalagali su se tri puta (po pet komada): šestog, trinaestog i osamnaestog januara. Uvijek su ih unosili muški predstavnici familije, uz obavezne riječi: „Dobro veče, nazdravlje vam Badnje veče!“ Ženska ekipa bi ih dočekivala u kući i posipala pirinčem. To posipanje je trebalo, naravno, da bude simbolično, tek nekoliko zrna, ali kad si dijete naročito ti je zanimljivo da prospeš bar pola kilograma ljudima na glavu i ubaciš u oči! Kako nam niko ništa nije prigovarao, onda smo mi tu situaciju dabome i koristili pa bi kuća bila puna pirinča, kao da se nalazimo u nekoj južnoj kineskoj pokrajini (ostao mi taj izraz iz dnevnika!). Kada bi se badnjaci naložili, slijedila je večera sa trideset i četiri vrste ribe, od kojih sam ja voljela da jedem ni jednu. Pošto nikoga naročito nije zanimalo da li ja volim ribu ili ne, jela sam je kao „bela lala“, boreći se sa onim napasnim koščicama i melanholično maštajući o mekim, hrskavim priganicama, sve istih oblika i veličine…

Na dan Božića, muški dio familije je ujutro išao u crkvu na liturgiju, a bolje polovine su ostajale kod kuće i spremao se ručak. Bilo je tu svega i svačega da se čovjek pošteno počasti, a cijeli obrok se zaokruživao takozvanim MIRBOŽENJEM, običajem kojem ja nikada nisam bila nešto naročito sklona. Taj običaj je uključivo ljubljenje u obraz sa svakim prisutnim ukućaninom, a poljubaca je bilo toliko koliko je bilo slogova prigodnog teksta da se izgovori. Ne znam cijeli tekst napamet pa ga ovdje sada neću ni pisati, ali moram priznati da on i nije bio toliko dugačak koliko se meni tada činilo. Tokom cijelog tog procesa, svako je u ruci držao po jednu svijeću, a ja nikada nisam mogla dovoljno da se skoncentrišem i na tekst, i na poljupce, i na svijeću pa bi mi na kraju ruka bila puna voska, a u glavi bi mi sve bučalo od onoliko čeljadi i onoliko poljubaca! Kako sam bivala starija, moj namćorluk povodom tog običaja je sve više rastao pa se ne bih čudila da u mom malom mjestu i dan danas pričaju: „Ona Draganova ćerka pobjegla u Beograd samo zato što gore nema mirboženja! Da, da, rekla mi komšinica, oduvijek je čudna biljka bila ta mala…“ Bila ja čudna biljka ili ne, činjenica je da se cijela familija i dan danas šali na moj račun u vezi tog, u suštini, vrlo lijepog Božićnog običaja…

Ovu poslednju deceniju Božić slavim ovdje u Beogradu. Nema nikakve zbrke, sve je vrlo jasno i glasno, poklone dobijaju moja djeca, a vremena su takva da odnekud već dobro znaju kako nema nikakvog Djeda Mraza, već da smo mi te iste poklone upriličili i to od drugog dijela plate. Ja ponekad napravim priganice, ali uopšte nisam zadovoljna kako mi ispadnu. Sve nejednake, grbave, spolja kao kamena kuća, a unutra nekakva rupa – bezdan teški! Da ih izbacim kroz prozor na ulicu, pobile bi pola Mirijeva kao kakvo ljuto oružje iz Njegoševe mudre poezije! Napravim onda neke druge kolače ili nešto tome slično, nešto za šta „imam ruku“. Slavimo ovdje na svoj način, bude nam i lijepo i zabavno, budu nam i puni stomaci, ali ja uvijek odnekud vidim Sent Nikolasa kako maše i pokazuje mi poklon koji je trebalo da dobijem dvadeset petog decembra. Pardon, trideset prvog! Ili ipak sedmog januara, ko će ga više znati… 🙂 🙂 🙂