Božićne dogodovštine

Kako stvari stoje, do sada sam imala prilike da proslavim ukupno četrdeset i jedan Božić, što uopšte nije tako loše, i da budem neskromna, sasvim bi lijepo bilo da se tako i nastavi. Što više zajedničkih obilježenih momenata, to si bogatiji za isto toliko uspomena i imaš šta ljudima da ispričaš! Evo ja sam, na primjer, do svoje četrnaeste godine aktivno proslavljala oba Božića, kao i obje Nove godine. Baba Meri je bila katoličke vjeroispovjesti, ostatak familije pravoslavan, a to vam je na nekoj zamišljenoj vagi bila jedna sasvim ispravna ravnoteža, ako me razumijete 🙂 ! Prema tome, feštanje bi krenulo već krajem decembra, a završavalo se krajem januara, kada bismo svi porodično obilježavali i slavili Jovanjdan. Pa ako tu nisi imao šta da zapamtiš, ispričaš, zapišeš i preneseš, onda stvarno ne znam koje druge izvore bi čovjek mogao da potraži i iskoristi.

U principu, ako ćemo da budemo skroz iskreni, prva neka moja sjećanja vezana za Božić su prilično zbrkana, jer imam gomilu slika u glavi, koje uopšte ne znam gdje da smjestim, a ni kako da uklopim. A sve zbog toga što meni zadugo apsolutno nije bilo jasno ko šta slavi i koji Božić je u toku! Ozbiljno, pojma nisam imala ko je vlasnik kojeg Božića, znam samo da je čitava ta kolona praznika išla u cik – cak: prvo jedno Badnje veće pa jedan Božić, onda opet isti komplet, samo dvije nedelje kasnije. Između bi se ugurala Nova godina, taman da me još više zbuni. Za ovaj prvi Božić u nizu dolazio je sveštenik kod nas kući (dabome, katolički, kako sam kasnije sve lijepo ukapirala i povezala) i njega je dočekivala baba Meri lično i to sa toliko uvažavanja i toliko svečano, da sam imala utisak kao da dolazi sam poglavar crkve lično i personalno. Pošto se nije znalo tačno vrijeme kad će Njegova Uvaženost da se pojavi, cijeli bogovetni dan smo svi bili u teškom iščekivanju, a prednjačila je naravno baba Meri, koja je na sve živo što uradimo imala komentar otprilike ovakav: „Nemoj tako glasno da trepćeš, treba gospodin pop da naiđe!“ „Morate kulturno da dišete, sad će gospodin pop da dođe“ I sve tako dok se „gospodin pop“ ne pojavi! Kada bi došao, posjedjeo bi neko vrijeme, poslužio se, osveštao prostorije, pozdravio se i otišao, a mi bi dalje nastavili svoj život, i to vrlo bahato trpćući i dišući.

Ono što je mene naročito zbunjivalo, jeste upravo baba Merina politika vezana za poklone. Mogu slobodno da kažem da je ta ista politika umnogome doprinijela mojoj opštoj zbunjenosti oko toga ko šta i kada slavi. Vidite, Meri je slavila katolički Božić, ali je iz nekog nepoznatog razloga nama djeci dijelila poklone za pravoslavni, jer je po njenim riječima baš tada Sent Nikolas posjećivao kuće i ostavljao darove. Ako biste mene tada pitali (mada pouzdano mogu da vam kažem da me niko ništa nije pitao), ja bih poklone očekivala za Novu godinu i to od Djeda Mraza, što je nekako i bilo logično, je l’? Ovako, Baba Meri je slavila Božić četrnaest dana ranije, davala nam poklone od Sent Nikolasa isto toliko dana kasnije, a u međuvremenu bi se tu odnekud pojavio i Djeda Mraz, taman negdje na polovini i sve što bih ja mogla da zaključim jeste to da sam dobijala poklone dva puta za tri praznika, od Nikolasa i Mraza, koji su u stvari bili jedna ista osoba! Eto! Sad vi vidite sa koliko informacija sam se ja nosila u svojim malim godinama. Pa ova kombinacija praznika poklona i Djeda Mrazova bi idealno poslužila kao osnova za kakav tekstualni zadatak iz matematike, a kako nikada nisam sa njima najbolje „sarađivala“, možete misliti kolika je zbrka u mojoj glavi vladala, i to priličan broj ljeta…

E, kad su mi se stvari oko čitave ove zavrzlame konačno malo razbistrile, već je bilo kasno, jer nas je baba Meri upravo tada napustila i otišla kod Sent Nikolasa, vjerovatno da pakuju i dijele darove, šta ti ja znam… Jedva sam se nekako oprostila od nje, od Djeda Mrazovog dvojnika, od duplih poklona i od svega što je njen boravak u našoj porodici uopšte i predstavljao. Ostala mi je čista slika oko Božića, ali se pomutila sa druge strane. Ne može i jare i pare, kažu stari. Ne može, velim i ja… S tim što bi nekad mogao neki izuzetak da se napravi, ne vjerujem da bi ikome pala kapa s glave zbog toga. A i da padne, kao da je teško podići, hajte, molim vas…

Nastavismo mi i dalje da obilježavamo prvo baba Merin Božić, ali se težište, prirodno, prebacilo na ovaj naš, sedmog januara. Prvo se slavio Badnji dan, dabome. Ujutro toga dana mama bi ustajala jako rano da zamuti i isprži priganice (neka vrsta uštipaka, samo posnih). Kako je sve što je mama ikada u svom životu radila oduvijek bilo naprosto savršeno, uredno, pedantno i organizovano, takve su, dozvolićete, bile i te priganice! Bile su zlatne boje, mirisale na vanilin šećer, spolja hrskave, a iznutra meke i sve iste veličine i istog oblika… Mama bi ih složila u nekoliko staklenih činija i iznijela na sto, a ja se častila od kad ustanem iz kreveta pa sve dok se i sama ne pretvorim u jednu ogromnu priganicu, Pardon, u nekoliko spojenih priganica! Jeste. Eto, sve mi se nekako čini da sam takva i ostala, samo što ne mirišem na vanilin šećer, a i hvala Bogu, još uvijek nisam hrskava!

Na Badnje veče su se nalagali badnjaci, koje bi tata ubrao i okitio nekoliko dana ranije. Bilo ih je ukupno petnaest, i nalagali su se tri puta (po pet komada): šestog, trinaestog i osamnaestog januara. Uvijek su ih unosili muški predstavnici familije, uz obavezne riječi: „Dobro veče, nazdravlje vam Badnje veče!“ Ženska ekipa bi ih dočekivala u kući i posipala pirinčem. To posipanje je trebalo, naravno, da bude simbolično, tek nekoliko zrna, ali kad si dijete naročito ti je zanimljivo da prospeš bar pola kilograma ljudima na glavu i ubaciš u oči! Kako nam niko ništa nije prigovarao, onda smo mi tu situaciju dabome i koristili pa bi kuća bila puna pirinča, kao da se nalazimo u nekoj južnoj kineskoj pokrajini (ostao mi taj izraz iz dnevnika!). Kada bi se badnjaci naložili, slijedila je večera sa trideset i četiri vrste ribe, od kojih sam ja voljela da jedem ni jednu. Pošto nikoga naročito nije zanimalo da li ja volim ribu ili ne, jela sam je kao „bela lala“, boreći se sa onim napasnim koščicama i melanholično maštajući o mekim, hrskavim priganicama, sve istih oblika i veličine…

Na dan Božića, muški dio familije je ujutro išao u crkvu na liturgiju, a bolje polovine su ostajale kod kuće i spremao se ručak. Bilo je tu svega i svačega da se čovjek pošteno počasti, a cijeli obrok se zaokruživao takozvanim MIRBOŽENJEM, običajem kojem ja nikada nisam bila nešto naročito sklona. Taj običaj je uključivo ljubljenje u obraz sa svakim prisutnim ukućaninom, a poljubaca je bilo toliko koliko je bilo slogova prigodnog teksta da se izgovori. Ne znam cijeli tekst napamet pa ga ovdje sada neću ni pisati, ali moram priznati da on i nije bio toliko dugačak koliko se meni tada činilo. Tokom cijelog tog procesa, svako je u ruci držao po jednu svijeću, a ja nikada nisam mogla dovoljno da se skoncentrišem i na tekst, i na poljupce, i na svijeću pa bi mi na kraju ruka bila puna voska, a u glavi bi mi sve bučalo od onoliko čeljadi i onoliko poljubaca! Kako sam bivala starija, moj namćorluk povodom tog običaja je sve više rastao pa se ne bih čudila da u mom malom mjestu i dan danas pričaju: „Ona Draganova ćerka pobjegla u Beograd samo zato što gore nema mirboženja! Da, da, rekla mi komšinica, oduvijek je čudna biljka bila ta mala…“ Bila ja čudna biljka ili ne, činjenica je da se cijela familija i dan danas šali na moj račun u vezi tog, u suštini, vrlo lijepog Božićnog običaja…

Ovu poslednju deceniju Božić slavim ovdje u Beogradu. Nema nikakve zbrke, sve je vrlo jasno i glasno, poklone dobijaju moja djeca, a vremena su takva da odnekud već dobro znaju kako nema nikakvog Djeda Mraza, već da smo mi te iste poklone upriličili i to od drugog dijela plate. Ja ponekad napravim priganice, ali uopšte nisam zadovoljna kako mi ispadnu. Sve nejednake, grbave, spolja kao kamena kuća, a unutra nekakva rupa – bezdan teški! Da ih izbacim kroz prozor na ulicu, pobile bi pola Mirijeva kao kakvo ljuto oružje iz Njegoševe mudre poezije! Napravim onda neke druge kolače ili nešto tome slično, nešto za šta „imam ruku“. Slavimo ovdje na svoj način, bude nam i lijepo i zabavno, budu nam i puni stomaci, ali ja uvijek odnekud vidim Sent Nikolasa kako maše i pokazuje mi poklon koji je trebalo da dobijem dvadeset petog decembra. Pardon, trideset prvog! Ili ipak sedmog januara, ko će ga više znati… 🙂 🙂 🙂

Advertisements

Venecija i njeni lavirinti – sjećanja profesora koji se iz njih vratio…

Pogled sa mosta Rialto, početak šetnje, još uvijek puni nade…

Venecija, kraljica Jadrana. Prelijepi grad, bogat istorijom, tradicijom i kulturom. Sve je tamo umjetnost, svaka zgrada, mostić, trg, kanal. I ulice su umjetnost, da se razumijemo! Onaj beskrajni lavirint isprepletanih i vijugavih prolaza teško da se može negdje drugo vidjeti i doživjeti. Doduše, ako ćemo pošteno, nekako je najveća umjetnost od svega ipak ući u taj lavirint i iz njega nekako izaći, a da ni jedan jedini put nisi sebi (ili drugome) postavio pitanja tipa: da li sam već bio ovdje, ili mi se to samo čini? Zar mi nismo krenuli na lijevu stranu? Odakle se, zaboga, stvorio sada ovaj most? Ooooo, zar opet slijepa ulica? Da idemo naprijed ili nazad, šta mislite?? Hoću li ikada više vidjeti svoj dom i porodicu???

Dalje nećeš moći!

Pouzdano mogu da tvrdim, da kad se zateknete u nekom od zabačenijih djelova grada, gdje ulice, što se više gubite, postaju sve uže i mračnije, navigacija nije ni od kakve koristi, koliko god da vam je telefon pametan. Kao da se i sama prevrne naopako pa pomuti tu istu pamet i vama i telefonu! I ti onda gledaš u tačku koja, tobože, označava tvoju lokaciju u čitavoj onoj mreži puteva i puteljaka, a kako god je okreneš, isto ti se hvata! I iz sedamnaestog pokušaja eto te ispred nečijeg ulaza, pa razmišljaš onako bespomoćno, bolje i da prenoćište tražiš kod tih dobrih ljudi, da se pošteno odmoriš, lakše ti je nego da upadneš u kakav kanal, samo zato što te navigacija, možeš misliti, na pravi put navela.

Kanalčić, jedan od hiljadu…

Svaki vodič će vam, prilikom obilaska ovog predivnog grada, skrenuti pažnju na žute table okačene po zidovima kuća, na kojima jasno piše u kom pravcu da idete ako želite stići do crkve sv. Marka, ili do mosta Rialto. Na taj način, i ako se izgubite, potražite žutu tablu, pratite strijelicu i eto vas na bezbjednom, dakle na pravom putu. Naravno, kako to već obično biva, tamo gdje smo se mi zatekle, svega par minuta nakon što smo učenicima održale vrlo sugestivno predavanje o tome kako se nikako, ali nikako ne smiju izgubiti i da doooooobro vode računa kuda idu, ne da nije bilo ni jedne žute table, već ni namjere da se bar jedan takav primjerak ukaže na jednom od fasada, i odvede nas u bolje sutra (a to „bolje sutra“ bio je put za Trst, kao i siguran povratak domu svom i porodici).

Najšira od svih uskih ulica

Da ne detaljišem mnogo gdje smo sve stigle, i koliko je trajalo naše besciljno putešestvije, tek, pomoću štampane mape grada, kao i pametne navigacije, uspjele smo da zaključimo, moje koleginice i ja, da svakako moramo stići do tog i tog mosta koji prelazi preko glavnog Grand kanala, onda ga samo preći, produžiti pravo još par minuta i eto nas na glavnom trgu.

Spasonosni most 😉

Mislim da smo na putu do spasonosnog mosta prešle otprilike četrdeset manjih mostića, skrenule u sedamdeset i pet sporednih ulica i uličica, izbile na sedamnaest trgova, a mogu se zakleti da se tu našlo i desetak nekakvih tunela i nečega vrlo sličnog tunelu, ali nije tunel, već ti samo misliš da je tunel, a to u stvari nema nikakve veze s njim!

Da li ću naći željene pute,
Santa Maria della Salute…
Jedan od najljepših prizora, po mišljenju anonimnog profesora

I sve se to liepo i srećno završilo, jeste, vjerujte mi na reč. Kao da smo cijelo vrijeme opušteno šetuckale glavnim ulicama, vozile se gondolom uz zvuke violine, pile čuveni italijanski kapućino i sladile se sa po tri ogromne kugle kremastog, sočnog sladoleda. Jer, takva je Venecija, opčini te u kojoj god ulici da si se našao, i koliko god puta da si se izgubio…

Piazza San Marco – bellissima!!! Spasonosni prizor nakon dužeg lutanja…

Eto, samo me još jedna stvar i danas muči: kad i gdje smo mi, zaboga i za ime sveta, uspjele da pređemo Grand kanal, kad nam je trebao most da se preko istog tog kanala i vratimo?? Neko?? Bilo ko?? Kraljice Jadrana, komentar neki, bar ti???

Po istinitom događaju,

pisao jedan profesor…

😉 😉 😉