Šta te čeka u Boki

Kad dođeš u Boku, mnogo toga lijepog te tamo dočeka. Ne samo lijepog, nego i autentičnog, i tradicionalnog, i nesvakidašnjeg. I starog, i novog. I u jednoj boji, a i sa stotinu nijansi. I valovitog, i brdovitog. Često pješčanog, ali ti vode ne fali. Ništa manje krševitog, a opet ćeš i livade i poljane naći. Kao u prodavnici svega i svačega, gdje u izlogu piše „Od igle do lokomotive“. Ili na nekoj pijaci gdje na tezgama u poslednja dva reda prodaju stare knjige, još stariji namještaj, i po koju ogrlicu od potamnjelog srebra, a na samom ulazu sušeno voće i svakojake začine. E tako ti je nekako kad dođeš u Boku. Mala je, išna, a vazda će ti faliti vremena da bi je cijelu vidio. Na mapi je i ne primjetiš, a potpuni je svijet za sebe. Volio je ili ne, ne možeš je zaboraviti, jer poneki sitni detalj će te uvijek za nju vezivati, a ti se buni koliko god ti je volja. Takva ti je Boka.

Ko se nađe na ulici u nekom malom Bokeškom mjestu (a slobodno i u nekom od gradova), a ko ima dobru moć zapažanja i interesuju ga stvari koje ću opisati, može sa te iste ulice otići prepun različitih utisaka. Na primjer, krenuo si u posjetu nekome, a prvi put si tamo. Mogu pouzdano da tvrdim da ti je domaćin, prilikom dogovaranja, rekao nešto kao: „Ma ne možeš pogriješit’ kuću nikako, s puta se vidi! Slobodno pitaj na ulicu nekoga, samo mu prezime reci, odma’ će ti reć’ kuda ćeš!“ I dabome, time se i rukovodiš. Ideš putem, prvo pokušavajući sam da nađeš odredište, a usput razgledaš okolinu. Lijepo je i toplo. Ima malo oblaka tamo „od Tivta“, stari kažu biće kiše. A još kažu da je bolje i to nego da okrene na buru, prošle godine je krovove nosila, u kosti se uvukla, ni jedan cvijet u đardin nije ostao… Šetaš polako, nema gužve, samo su mještani tu, svaki ide za svojim poslom. Kuće su najvećim dijelom kamene, starinske, često naslonjene jedna na drugu. Na nekoj su škura širom otvorena, a na nekoj „u libret“. Tamo ispred one sa bogatom zelenom odrinom, neka žena prostire robu. Kači na žicu svježe oprane lencule, jastučnice, kanavace, šugamane. Zateže ih spretno, od najvećeg do najmanjeg, rekao bi čovjek da ispadoše iz nekog geometrijskog zadatka za šesti razred, koliko ravno uz žicu prianjaju. Nailazi putem i druga žena, staje, javlja se ovoj koja je upravo zakačila i poslednji faculet. Kaže, bila je „u špenzu“, taman su vrući kruv iznijeli kad je ona došla, sve mu korica krcka, morala je barem ćošak okusit’ dok ne stigne doma! Na to se obje žene nasmiju, a zatim nastave priču utiho, naginjući se jedna ka drugoj, jer to je u četiri oka i nije za svakoga da čuje. Poslije se pozdravljaju, kažu „adio“ jedna drugoj, a žena koja se „iz špenze“ vratila, u odlasku dovikuje ovoj drugoj smijući se: „Ma samo da kiša ne pa’ne, lako ćemo za sve drugo!“

Par koraka dalje, učini ti se da vidiš kuću prijatelja kod kojeg si krenuo, ali opet nisi siguran. Mogla bi biti i ona iza nje, jer takođe ispred ima i visoke i niske palme, a eno je i živa ograda od pitasvora, sređena pod konac. Najbolje je ipak pitati nekoga. Vidiš na nekih pedesetak metara ispred, kako ti u susret ide stariji čovjek. Ruke prekrstio na leđima, u jednoj drži novine, na glavi mu kapelin da ga sunce ne „ubije u glavu“, i ide polako, nogu pred nogu. Odlučiš da ćeš njega pitati, zasigurno će ti dati odgovor, jer ti je već jasno da starina poznaje sve i svakoga u mjestu, i staro i mlado, i ko je došao i ko se odselio. Tu je otkad se rodio, živi i diše zajedno sa mjestom, svaki mu pokret to govori, dok bez žurbe korača i gleda okolinu taman kao da je neko njegovo malo kraljevstvo. I tek što si krenuo da mu se obratiš, a on primjeti komšiju gore na prozoru od kuće, zastane, mahne mu i pozdravi ga: „Kenova?“ „Evo pomalo“, odgovara mu čovjek sa prozora, odmahujući rukom, „Otvorio da malo sunca uđe u kuću prije ove kiše, namrčilo se bogami od Tivta!“ „Jes, jes, ma nije me nimalo volja od kiše, pravo da ti rečem!“, odgovara čovjek sa kapelinom mršteći se, što od nezadovoljstva, što od sunca koje mu se tačno na oči namjerilo dok gleda onako uvis. „A nije ni mene, dobri moj komšija, a što ćemo, ne možemo birat’!“, pomirljivo uzvraća sagovornik odozgo. „Ne možemo, i to je tačno! ‘Ajde adio, idem doma malo novine pročitat’, da vidim što se u svijet čini!“ I kreće dondo tačno prema tebi, a ti iskoristiš priliku, javiš mu se lijepo i pitaš za kuću tog i tog domaćina. „Aaaaaa, pa kako ne znam, znaju njega svi u mjesto! Samo ti ‘ajde naprijed pa kad prođeš onu zelenu ogradu, ideš uz ulicu desno i tu mu je kuća. Ne možeš pogriješit’ nikako!“ Zahvališ se i sa olakšanjem kreneš kuda ti je rečeno. Inače, dolje svi žive ili „uz ulicu“, ili „niz ulicu“, a kako se to izgovara, zvuči više kao jedna riječ, lijepo ti čudno dođe kad vidiš da se, u stvari, odvojeno piše, toliko je sraslo sa primorskim govorom. Takođe, neko živi i „na more“ (na samoj obali), a neko drugi „u brdo“, „malo gore u brdo“ i „skroz gore u brdo“ (zavisi koji red kuća je u pitanju). Dabome, i to se sve izgovara „u jednom dahu“, dobijajući pritom stvarno karakteristike geografskog položaja, a ne nekoliko riječi spojenih u jednu. I što je najinteresantnije, teško da ćeš se izgubiti, ili da ćeš promašiti kuću koju tražiš. Tolika tehnologija nas okupirala, a dolje ti je još uvijek dovoljna jedna dobra duša, par riječi i eto te gdje si naumio.

Dok ne stigneš do zelene ograde pored koje ćeš skrenuti desno „uz ulicu“, prođeš pored prodavnice, i tu primjetiš najviše mještana. Neki unutra kupuju, pričaju međusobno, ili sa prodavcima i prodavačicama osvježavaju novosti. Drugi opet ćakulaju ispred, na freškoj ariji, ali sklanjajući se od sunca koje je sada prilično ugrijalo. Vidiš i grupu djece koja su iz obližnje škole izašla na veliki odmor pa uz kikotanje i graju ulaze u prodavnicu ne bi li napravili gužvu i pometnju dok pronađu šta će kupiti za marendu.

Preko puta, na plaži, neki čovjek pituraje barku. Ona stoji naopačke okrenuta, položena na dvije dugačke drvene grede. Čovjek skroz skoncentrisano povlači zelenu liniju gore pri vrhu barke, sve od prove do krme, i tako sa obje strane. Koliko lagano, smireno i precizno to radi, toliko se u sebi grozničavo moli da se farba što prije osuši. Brzo će pun mjesec, ulignji će sami iz vode iskakati, a ostalo mu je još i pajule da opitura! Bogami je kasno ove godine sa tim počeo, a i kako će kad se s broda iskrcao prije koju sedmicu pa se drugačije nije ni moglo. I sad sve preko ramena gleda put Tivta, misli se, neće dati kiša dok se pitura ne osuši, ne bi valjalo nikako…

Do prijateljeve kuće stižeš taman kako ti je stari dondo objasnio – poslije zelene ograde, desno „uz ulicu“ i eto te! Stvarno nije bilo šanse da pogriješiš, ili profulaš kako bi dolje rekli. Domaćin te vidi još sa kapije, smije se, maše i viče: „Lijepo sam ti rek’o da ću doć’ autom po tebe, a ti nećeš! E pa što ću ti ja!“ Ti se isto smiješ, veliš, nije bilo potrebe, taman ti je prijalo da prošetaš malo, a on te dobronamjerno tapše po leđima, pozdravljajući se sada sa tobom kako i dolikuje. Pita te gdje ćeš da sjedneš, „u kuću, ili vani u ladovinu, kako ti je milije“. Opredijeliš se za debelu hladovinu ispod lovorike, odakle krajičkom oka možeš u daljini vidjeti čovjeka koji farba barku. Sa druge strane, preko međe, od glave do pete te odmjerava starija komšinica, pitajući se ko si i odakle si došao, iako bi ti glavu dao da ona samo okopava ruže i da ništa živo više ne primjećuje. Domaćin te odmah nudi pićem, a kako kaže, „ostaćeš bome i na ručak, kuvali smo brodet, kupio sam juče svježega gruja, nikad ljepši nije bio!“ Vrlo rado ostaješ na ručku, ne odbijaš, a i zašto bi kad ti je lijepo. Poslije brodeta ima i slatko – ostalo je štruce od oraha još od slave (bila prošle nedelje), a kažu da je ljepša što duže stoji. I stvarno jeste, zaključiš to još poslije prvog zalogaja. A što ide uz kafu! Pita te domaćica treba li ti „cukra u kafu“da ti donese koju kocku i kućarin da promiješaš, a ti kažeš da je taman po mjeri, i da odavno bolju nisi pio. Na stolu je i zdjela sa suvim smokvama, mirišu dolje do plaže.. Kaže prijatelj, domaće su, on i žena su ih sušili, a smokva iza kuće je prošlog avgusta toliko rodila da su i drugima poklanjali. Spakovaće ti obavezno da poneseš, lijepe su i za „pojest usput“.

Bude ti kod prijatelja baš lijepo, tek predveče kreneš nazad. On duhovit, zabavan, priča – ne staje! Pun je doživljaja, a opisuje ih toliko slikovito i zanimljivo. A i „šene izvodi“ ne bi li te nasmijao. Nagovara te da ostaneš i na večeri, veli, „nećemo kuvat’, snaćemo se nešto, ima svega!“ Međutim, vrijeme je za polazak, koliko god da ti se ne ide. U svakom slučaju, ne ideš kako si došao, voziće te domaćin kolima i to ti je to. Vala ako si večeru odbio, ovo nećeš, „pa kako te god volja“!

Dok se vozite mjestom mrak se već spustio. Vidiš da rominja sitna neka kiša, znači, stiglo je „od Tivta“. Šta li će biti sa onom barkom, pitaš se, nadajući se da čovjek koji je farbao ima rješenje i za to. Na ulici tek po koje čeljade, neko se vraća s posla, neko iz škole, a neko iz posjete komšijama. Kako izlazite iz mjesta, nestaje ulične rasvjete. Brdo se tada spaja sa obalom, a obala sa morem, ne možeš poznati šta je šta. Tek tu i tamo primjetiš nekakvo slabo svijetlo kako sija negdje na moru, a ne znaš da li je u vazduhu, ili ispod površine vode, tako se čudno rasipa. Kaže prijatelj da su to ribari i da često noću idu da štogod ulove. Na suprotnoj strani zaliva vidiš čitavu grupu svijetlećih tačkica – neko drugo mjesto. Malo dalje još ih je više, i još jače svijetle i titraju, što znači da je blizu i grad. Otprilike na sredini morske površine ocrtavaju se dva ostrva. Nekako ti nestvarno djeluju u mraku, kao da su mastilom nacrtani, a ono se još nije osušilo pa se sve presijava… Vidjevši da posmatraš ostrva, prijatelj te ubjeđuje da obavezno dođeš „na ljeto kad je fašinada“, da se takav događaj ne smije propustiti. Znatiželjno ga pitaš šta je to „fašinada“, ne nalazeći ništa ni približno poznato u toj riječi. „A to ti je stara tradicija, običaj, ritual, kako bi’ ti rek’o…Traje preko pet vjekova, i nikad ga nisu prekidali, za nevjerovat’! A sve je krenulo kad su na stijeni u sred mora našli ikonu, tako kažu. Oko te stijene su onda godinama kasnije nasipali krše, ne bi li napravili ostrvo. I tako ti je i bilo, bogami! A fašinada se baš na to odnosi. Barke iz cijele Boke se jednom godišnje okupe i voze do ostrva pa tamo tradicionalno bacaju po kamen u vodu, kao što se od samog početka činjelo. A zašto fašinada? Znaš li što je faša?“ Odmahuješ glavom da ti nije poznato. „E to ti je kao neka traka, veza, kako bi’ ti to objasnio sad… Barke su sve povezane konopcima međusobno, kako bi pravile jednu povorku koja ide prema ostrvu. I okićene su da ljepše i svečanije izgledaju! Ma samo ti dođi na ljeto pa ćeš vidjet’ i sam, nećeš se pokajat’! Boka ti je sva od istorije i tradicije, svašta lijepoga možeš saznat’! Eeeeee, moj dobri, ko sve ovdje nije vladao, toliko različitih naroda, običaja, a sve jedan ljepši od drugoga, čiji god da je… I tako kroz vjekove. Ako te bude zanimalo, samo dođi i pitaj, ima tri dana da ti pripovjedam! „

Prijatelj i dalje veselo nastavlja da ti priča o svemu i svačemu, kao da prije toga niste proveli cijeli dan zajedno, a ti ga sad već nekako kroz maglu slušaš, glave prepune novih informacija i doživljaja. Gledaš tako kroz prozor u pomrčinu, i razmišljaš kako je moguće da si toliko pod utiskom, a bio si samo u jednoj maloj posjeti, u još manjem mjestu. Usput ti u mislima promaknu i oni lenculi što su se, bijeli kao snijeg, sušili ispred kuće… Je li ih pokvasila kiša, pitaš se, grehota bi bilo…

E, to ti je, prijatelju moj, Boka. I to će uvijek biti, samo da znaš kako da je gledaš – srcem više nego očima, a dušom najviše. Jer tada će i ona tebi svoju dušu bez zadržavanja otkriti…

OBJAŠNJENJE ZA POJEDINE RIJEČI I IZRAZE

IŠNA – malecna

ĐARDIN – vrt

ŠKURA – spoljašnji drveni kapci na prozorima

„U LIBRET“ – kapci prislonjeni jedan uz drugi, ali ne skroz zatvoreni

„PROSTIRE ROBU“ – širi veš

LENCUO – čaršav

KANAVACA – kuhinjska krpa

ŠUGAMAN – peškir

FACULET – platnena maramica

„U ŠPENZU“ – u kupovinu

KRUV – hleb

ADIO – zbogom

PITASVOR – vrsta žive ograde

KAPELIN – šešir

„KENOVA?“ – „Šta ima novo?“

DONDO – stariji čovjek

ĆAKULATI – ćaskati, nešto kao tračariti

MARENDA – užina

PITURA, PITURAVATI – farba, farbati

PROVA I KRMA – prednji i zadnji dio barke, broda

ULIGNJI – lignje

PAJULI – daske sa dna čamca

BRODET – nešto kao riblji paprikaš

GRUJ – vrsta morske ribe

CUKAR – šećer

KUĆARIN – kašičica

ZDJELA – staklena ili keramička činija

ŠENE – kada se neko glupira, nešto slično tome

Božićne dogodovštine

Kako stvari stoje, do sada sam imala prilike da proslavim ukupno četrdeset i jedan Božić, što uopšte nije tako loše, i da budem neskromna, sasvim bi lijepo bilo da se tako i nastavi. Što više zajedničkih obilježenih momenata, to si bogatiji za isto toliko uspomena i imaš šta ljudima da ispričaš! Evo ja sam, na primjer, do svoje četrnaeste godine aktivno proslavljala oba Božića, kao i obje Nove godine. Baba Meri je bila katoličke vjeroispovjesti, ostatak familije pravoslavan, a to vam je na nekoj zamišljenoj vagi bila jedna sasvim ispravna ravnoteža, ako me razumijete 🙂 ! Prema tome, feštanje bi krenulo već krajem decembra, a završavalo se krajem januara, kada bismo svi porodično obilježavali i slavili Jovanjdan. Pa ako tu nisi imao šta da zapamtiš, ispričaš, zapišeš i preneseš, onda stvarno ne znam koje druge izvore bi čovjek mogao da potraži i iskoristi.

U principu, ako ćemo da budemo skroz iskreni, prva neka moja sjećanja vezana za Božić su prilično zbrkana, jer imam gomilu slika u glavi, koje uopšte ne znam gdje da smjestim, a ni kako da uklopim. A sve zbog toga što meni zadugo apsolutno nije bilo jasno ko šta slavi i koji Božić je u toku! Ozbiljno, pojma nisam imala ko je vlasnik kojeg Božića, znam samo da je čitava ta kolona praznika išla u cik – cak: prvo jedno Badnje veće pa jedan Božić, onda opet isti komplet, samo dvije nedelje kasnije. Između bi se ugurala Nova godina, taman da me još više zbuni. Za ovaj prvi Božić u nizu dolazio je sveštenik kod nas kući (dabome, katolički, kako sam kasnije sve lijepo ukapirala i povezala) i njega je dočekivala baba Meri lično i to sa toliko uvažavanja i toliko svečano, da sam imala utisak kao da dolazi sam poglavar crkve lično i personalno. Pošto se nije znalo tačno vrijeme kad će Njegova Uvaženost da se pojavi, cijeli bogovetni dan smo svi bili u teškom iščekivanju, a prednjačila je naravno baba Meri, koja je na sve živo što uradimo imala komentar otprilike ovakav: „Nemoj tako glasno da trepćeš, treba gospodin pop da naiđe!“ „Morate kulturno da dišete, sad će gospodin pop da dođe“ I sve tako dok se „gospodin pop“ ne pojavi! Kada bi došao, posjedjeo bi neko vrijeme, poslužio se, osveštao prostorije, pozdravio se i otišao, a mi bi dalje nastavili svoj život, i to vrlo bahato trpćući i dišući.

Ono što je mene naročito zbunjivalo, jeste upravo baba Merina politika vezana za poklone. Mogu slobodno da kažem da je ta ista politika umnogome doprinijela mojoj opštoj zbunjenosti oko toga ko šta i kada slavi. Vidite, Meri je slavila katolički Božić, ali je iz nekog nepoznatog razloga nama djeci dijelila poklone za pravoslavni, jer je po njenim riječima baš tada Sent Nikolas posjećivao kuće i ostavljao darove. Ako biste mene tada pitali (mada pouzdano mogu da vam kažem da me niko ništa nije pitao), ja bih poklone očekivala za Novu godinu i to od Djeda Mraza, što je nekako i bilo logično, je l’? Ovako, Baba Meri je slavila Božić četrnaest dana ranije, davala nam poklone od Sent Nikolasa isto toliko dana kasnije, a u međuvremenu bi se tu odnekud pojavio i Djeda Mraz, taman negdje na polovini i sve što bih ja mogla da zaključim jeste to da sam dobijala poklone dva puta za tri praznika, od Nikolasa i Mraza, koji su u stvari bili jedna ista osoba! Eto! Sad vi vidite sa koliko informacija sam se ja nosila u svojim malim godinama. Pa ova kombinacija praznika poklona i Djeda Mrazova bi idealno poslužila kao osnova za kakav tekstualni zadatak iz matematike, a kako nikada nisam sa njima najbolje „sarađivala“, možete misliti kolika je zbrka u mojoj glavi vladala, i to priličan broj ljeta…

E, kad su mi se stvari oko čitave ove zavrzlame konačno malo razbistrile, već je bilo kasno, jer nas je baba Meri upravo tada napustila i otišla kod Sent Nikolasa, vjerovatno da pakuju i dijele darove, šta ti ja znam… Jedva sam se nekako oprostila od nje, od Djeda Mrazovog dvojnika, od duplih poklona i od svega što je njen boravak u našoj porodici uopšte i predstavljao. Ostala mi je čista slika oko Božića, ali se pomutila sa druge strane. Ne može i jare i pare, kažu stari. Ne može, velim i ja… S tim što bi nekad mogao neki izuzetak da se napravi, ne vjerujem da bi ikome pala kapa s glave zbog toga. A i da padne, kao da je teško podići, hajte, molim vas…

Nastavismo mi i dalje da obilježavamo prvo baba Merin Božić, ali se težište, prirodno, prebacilo na ovaj naš, sedmog januara. Prvo se slavio Badnji dan, dabome. Ujutro toga dana mama bi ustajala jako rano da zamuti i isprži priganice (neka vrsta uštipaka, samo posnih). Kako je sve što je mama ikada u svom životu radila oduvijek bilo naprosto savršeno, uredno, pedantno i organizovano, takve su, dozvolićete, bile i te priganice! Bile su zlatne boje, mirisale na vanilin šećer, spolja hrskave, a iznutra meke i sve iste veličine i istog oblika… Mama bi ih složila u nekoliko staklenih činija i iznijela na sto, a ja se častila od kad ustanem iz kreveta pa sve dok se i sama ne pretvorim u jednu ogromnu priganicu, Pardon, u nekoliko spojenih priganica! Jeste. Eto, sve mi se nekako čini da sam takva i ostala, samo što ne mirišem na vanilin šećer, a i hvala Bogu, još uvijek nisam hrskava!

Na Badnje veče su se nalagali badnjaci, koje bi tata ubrao i okitio nekoliko dana ranije. Bilo ih je ukupno petnaest, i nalagali su se tri puta (po pet komada): šestog, trinaestog i osamnaestog januara. Uvijek su ih unosili muški predstavnici familije, uz obavezne riječi: „Dobro veče, nazdravlje vam Badnje veče!“ Ženska ekipa bi ih dočekivala u kući i posipala pirinčem. To posipanje je trebalo, naravno, da bude simbolično, tek nekoliko zrna, ali kad si dijete naročito ti je zanimljivo da prospeš bar pola kilograma ljudima na glavu i ubaciš u oči! Kako nam niko ništa nije prigovarao, onda smo mi tu situaciju dabome i koristili pa bi kuća bila puna pirinča, kao da se nalazimo u nekoj južnoj kineskoj pokrajini (ostao mi taj izraz iz dnevnika!). Kada bi se badnjaci naložili, slijedila je večera sa trideset i četiri vrste ribe, od kojih sam ja voljela da jedem ni jednu. Pošto nikoga naročito nije zanimalo da li ja volim ribu ili ne, jela sam je kao „bela lala“, boreći se sa onim napasnim koščicama i melanholično maštajući o mekim, hrskavim priganicama, sve istih oblika i veličine…

Na dan Božića, muški dio familije je ujutro išao u crkvu na liturgiju, a bolje polovine su ostajale kod kuće i spremao se ručak. Bilo je tu svega i svačega da se čovjek pošteno počasti, a cijeli obrok se zaokruživao takozvanim MIRBOŽENJEM, običajem kojem ja nikada nisam bila nešto naročito sklona. Taj običaj je uključivo ljubljenje u obraz sa svakim prisutnim ukućaninom, a poljubaca je bilo toliko koliko je bilo slogova prigodnog teksta da se izgovori. Ne znam cijeli tekst napamet pa ga ovdje sada neću ni pisati, ali moram priznati da on i nije bio toliko dugačak koliko se meni tada činilo. Tokom cijelog tog procesa, svako je u ruci držao po jednu svijeću, a ja nikada nisam mogla dovoljno da se skoncentrišem i na tekst, i na poljupce, i na svijeću pa bi mi na kraju ruka bila puna voska, a u glavi bi mi sve bučalo od onoliko čeljadi i onoliko poljubaca! Kako sam bivala starija, moj namćorluk povodom tog običaja je sve više rastao pa se ne bih čudila da u mom malom mjestu i dan danas pričaju: „Ona Draganova ćerka pobjegla u Beograd samo zato što gore nema mirboženja! Da, da, rekla mi komšinica, oduvijek je čudna biljka bila ta mala…“ Bila ja čudna biljka ili ne, činjenica je da se cijela familija i dan danas šali na moj račun u vezi tog, u suštini, vrlo lijepog Božićnog običaja…

Ovu poslednju deceniju Božić slavim ovdje u Beogradu. Nema nikakve zbrke, sve je vrlo jasno i glasno, poklone dobijaju moja djeca, a vremena su takva da odnekud već dobro znaju kako nema nikakvog Djeda Mraza, već da smo mi te iste poklone upriličili i to od drugog dijela plate. Ja ponekad napravim priganice, ali uopšte nisam zadovoljna kako mi ispadnu. Sve nejednake, grbave, spolja kao kamena kuća, a unutra nekakva rupa – bezdan teški! Da ih izbacim kroz prozor na ulicu, pobile bi pola Mirijeva kao kakvo ljuto oružje iz Njegoševe mudre poezije! Napravim onda neke druge kolače ili nešto tome slično, nešto za šta „imam ruku“. Slavimo ovdje na svoj način, bude nam i lijepo i zabavno, budu nam i puni stomaci, ali ja uvijek odnekud vidim Sent Nikolasa kako maše i pokazuje mi poklon koji je trebalo da dobijem dvadeset petog decembra. Pardon, trideset prvog! Ili ipak sedmog januara, ko će ga više znati… 🙂 🙂 🙂

Venecija i njeni lavirinti – sjećanja profesora koji se iz njih vratio…

Pogled sa mosta Rialto, početak šetnje, još uvijek puni nade…

Venecija, kraljica Jadrana. Prelijepi grad, bogat istorijom, tradicijom i kulturom. Sve je tamo umjetnost, svaka zgrada, mostić, trg, kanal. I ulice su umjetnost, da se razumijemo! Onaj beskrajni lavirint isprepletanih i vijugavih prolaza teško da se može negdje drugo vidjeti i doživjeti. Doduše, ako ćemo pošteno, nekako je najveća umjetnost od svega ipak ući u taj lavirint i iz njega nekako izaći, a da ni jedan jedini put nisi sebi (ili drugome) postavio pitanja tipa: da li sam već bio ovdje, ili mi se to samo čini? Zar mi nismo krenuli na lijevu stranu? Odakle se, zaboga, stvorio sada ovaj most? Ooooo, zar opet slijepa ulica? Da idemo naprijed ili nazad, šta mislite?? Hoću li ikada više vidjeti svoj dom i porodicu???

Dalje nećeš moći!

Pouzdano mogu da tvrdim, da kad se zateknete u nekom od zabačenijih djelova grada, gdje ulice, što se više gubite, postaju sve uže i mračnije, navigacija nije ni od kakve koristi, koliko god da vam je telefon pametan. Kao da se i sama prevrne naopako pa pomuti tu istu pamet i vama i telefonu! I ti onda gledaš u tačku koja, tobože, označava tvoju lokaciju u čitavoj onoj mreži puteva i puteljaka, a kako god je okreneš, isto ti se hvata! I iz sedamnaestog pokušaja eto te ispred nečijeg ulaza, pa razmišljaš onako bespomoćno, bolje i da prenoćište tražiš kod tih dobrih ljudi, da se pošteno odmoriš, lakše ti je nego da upadneš u kakav kanal, samo zato što te navigacija, možeš misliti, na pravi put navela.

Kanalčić, jedan od hiljadu…

Svaki vodič će vam, prilikom obilaska ovog predivnog grada, skrenuti pažnju na žute table okačene po zidovima kuća, na kojima jasno piše u kom pravcu da idete ako želite stići do crkve sv. Marka, ili do mosta Rialto. Na taj način, i ako se izgubite, potražite žutu tablu, pratite strijelicu i eto vas na bezbjednom, dakle na pravom putu. Naravno, kako to već obično biva, tamo gdje smo se mi zatekle, svega par minuta nakon što smo učenicima održale vrlo sugestivno predavanje o tome kako se nikako, ali nikako ne smiju izgubiti i da doooooobro vode računa kuda idu, ne da nije bilo ni jedne žute table, već ni namjere da se bar jedan takav primjerak ukaže na jednom od fasada, i odvede nas u bolje sutra (a to „bolje sutra“ bio je put za Trst, kao i siguran povratak domu svom i porodici).

Najšira od svih uskih ulica

Da ne detaljišem mnogo gdje smo sve stigle, i koliko je trajalo naše besciljno putešestvije, tek, pomoću štampane mape grada, kao i pametne navigacije, uspjele smo da zaključimo, moje koleginice i ja, da svakako moramo stići do tog i tog mosta koji prelazi preko glavnog Grand kanala, onda ga samo preći, produžiti pravo još par minuta i eto nas na glavnom trgu.

Spasonosni most 😉

Mislim da smo na putu do spasonosnog mosta prešle otprilike četrdeset manjih mostića, skrenule u sedamdeset i pet sporednih ulica i uličica, izbile na sedamnaest trgova, a mogu se zakleti da se tu našlo i desetak nekakvih tunela i nečega vrlo sličnog tunelu, ali nije tunel, već ti samo misliš da je tunel, a to u stvari nema nikakve veze s njim!

Da li ću naći željene pute,
Santa Maria della Salute…
Jedan od najljepših prizora, po mišljenju anonimnog profesora

I sve se to liepo i srećno završilo, jeste, vjerujte mi na reč. Kao da smo cijelo vrijeme opušteno šetuckale glavnim ulicama, vozile se gondolom uz zvuke violine, pile čuveni italijanski kapućino i sladile se sa po tri ogromne kugle kremastog, sočnog sladoleda. Jer, takva je Venecija, opčini te u kojoj god ulici da si se našao, i koliko god puta da si se izgubio…

Piazza San Marco – bellissima!!! Spasonosni prizor nakon dužeg lutanja…

Eto, samo me još jedna stvar i danas muči: kad i gdje smo mi, zaboga i za ime sveta, uspjele da pređemo Grand kanal, kad nam je trebao most da se preko istog tog kanala i vratimo?? Neko?? Bilo ko?? Kraljice Jadrana, komentar neki, bar ti???

Po istinitom događaju,

pisao jedan profesor…

😉 😉 😉