Ribanje

Interesantno je koliko djeca vole da ribaju. Nije bitan ni uzrast, ni odakle dolaze, ni da li su ikad uzeli štap ili karolu u ruke – to su potpuno sporedne stvari. Onaj momenat kad nanjeskaju udicu, i zabace je što dalje mogu, ubijeđeni da će nakon samo par sekundi na mulo izvući oradu toliku da je ni najiskusniji mjesni ribar u svom životu nije ni vidio, a kamoli ulovio, isti je za svako dijete. Dabome, načekaju se svi oni ne samo orada, nego i najmanje, najsmotanije mačkulje, za koju ti se nekad učini da samo čeka da proguta udicu, koliko je lako uloviti. Jer, kako to obično biva, njeska ne bude dobro zakačena, pa spadne čim je voda prekrije. Ili, dok si trpnuo, zgrabi je kakva sitna riba, a da uopšte ni ne dotakne udicu. Pa dijete, puno nade jer je nešto „dobro odozdo trznulo“, krene da vuče i vuče, a ono se umjesto istorijskog ulova kakvog Zaliv još nije vidio, pojavi čitav žbun zamršene morske trave, koja me je, dok sam bila mala, nevjerovatno podsjećala na kosu, te sam je kačila na glavu dok se kupam, ne bih li bar na kratko uživala u drečavo zelenim kikama do koljena, bez obzira što su zaudarale toliko da je to zbilja moglo istrpjeti samo čeljade od srca željno lepršavih, vilinskih, dugih kosa.

Međutim, i pored bezbrojnih propalih pokušaja, djeca su u ribanju uporna i istrajna. Neumorno njeskaju, trudeći se da svaka sledeća njeska bude što bolja, zabacuju, pa i dalje puni nade, čekaju prvi ulov. Sada to više ne mora biti najveća riba ikada ulovljena, već su prihvatljive i one malecne. Eto na primjer, neki srebrnasti špar, oblika najsličnijem onom sa dječijih crteža, bi sasvim lijepo legao, čak i šašava mačkulja velike glave, prozirnog repa, pjegava, i ne baš toliko prijatna za vidjeti.

Motiv ne nestaje ni kad se pingvin zapetlja toliko da ga ni natprirodne sile više ne mogu raspetljati. Želja je tu i onda kada, prilikom zabacivanja njeska otpadne, a udica se zakači za nečiji peškir pa mali novopečeni ribar, očiju iskolačenih od neprijatnog iznenađenja, ne zna ni kud će ni šta će, već vuče izbezmljeno onaj peškir, dok ga s druge strane ljutito poteže razgoropađena vlasnica, izvjesna tetka Mira, svježe namazana maslinovim uljem za potamnjivanje, pa dijete u cijeloj onoj panici ne zna je li se tetka Mira toliko od bijesa cakli, ili je štogod drugo u pitanju.

Ribanje na najljepši način združuje djecu. Onda zajedno beru mušlje za mamac, uče jedni od drugih šta im je raditi, raspoređuju uloge u tom komplikovanom procesu, skaču od sreće do ivice lepetanskog brda kada jedan od njih ponosno iz mora izvuče svoj prvi trofej u vidu duguljaste labre, ili šarene perke. Pa se svi naguraju oko ulova, proučavaju ga, pipkaju, komentarišu, kikoću se… Lijepo ne znaju više šta bi od sreće radili, i kako bi reagovali. I dabome, poslije tolikog ushićenja, sve što su ulovili vrate u more, jer kako kažu, ribe treba i dalje da žive. A sad već prevejani ribari su svoj cilj za taj dan ispunili, i to im je dovoljno. A dovoljno im je jer su djeca. Što se nekako u ovim modernim vremenima sve više i više zaboravlja, pa ih zatrpavamo kojekakvim glupostima misleći da je to za djecu sreća. A njima, u stvari, treba samo jedna karola, malo pingvina, udica i dobra, kvalitetna njeska. Pa da vidiš onda…