Ljetnje radosti

Počelo je ljeto i donijelo sa sobom brojne radosti, velike i male. Jedna od većih radosti je svakako vožnja gradskim prevozom sa kraja na kraj grada, u autobusima osvježenim prirodnom ventilacijom (mada meni nekako više liči na neprirodnu…), gomilom kuvanih, pečenih, blago gratiniranih i izroštiljanih saputnika, a sve to u periodu između 12h i 16h. Da vam kažem, to su neponovljiva iskustva! Nikad ne znam koje bih posebno izdvojila pa se osjećam kao kad nekog pjevača, u jutarnjem programu, pitate koja mu je omiljena pjesma, a on skromno i osjećajno odgovori da su sve njegove pjesme kao njegova djeca i da ni jednu ne može posebno izdvojiti. E, tako i ja! Doduše, niko me još nije pozvao da gostujem u jutarnjem programu, ali da se kojim slučajem tako nešto desi, svakako bih odgovorila: „Pa da Vam kažem, sve moje vožnje gradskim prevozom su kao moja djeca i nemoguće je neku posebno izdvojiti! Sve su podjednako na mene uticale…“ I jesu, bogami, uticale, kako nisu, čim o njima ovako motivisano pišem. Kako je, u stvari, živa istina da ne mogu ni jedan događaj posebno izdvojiti,od sve djece, daću vam samo par savjeta kako da što lakše doživite sve blagodeti ljetnje gradske vožnje. Možda će nekome pomoći, nekome ne, ali ja se svakako bolje osjećam otkad ih primjenjujem. Dakle ovako:

1) Kada su napolju otprilike 34 stepena Celzijusovih, a nalazite se u autobusu u kome mogu samo 2-3 prozora da se otvore, a kako je odavno pokvaren pa ako radi motor, mora da radi i grijanje, predlažem sledeće – izađite lagano iz svog tijela i posmatrajte odozgo sebe i svoju ruku koja se pridržava za rastopljenu šipku! Preporučujem zamišljenu, klimatizovanu dimenziju, dopunjenu hladnim, osvježavajućim napitkom, lišenu bilo kakve šipke ili nekog drugog elementa za pridržavanje…

2) Ukoliko ste i dalje u prvoj situaciji, ali desila se nešto veća gužva pa su na pet centimetara od vas tri ruke podignute u vis (zbog pridržavanja za šipku i balansiranja), pojačajte klimu u vašoj zamišljenoj dimenziji, dodajte neki osveživač ili, jednostavno, dišite što pliće. Tako će vam se zavrtjeti u glavi, možda se i onesvijestite, a to će svakako anulirati sve te prekrasne mirise u hermetički zatvorenoj kutiji. Dakle, rešnja su razna….

3) Situacija pod brojem dva vam je zagarantovana (koliko god je vi izbjegavali!), ali ako se kojim slučajem desi da vam se za ruku, u svoj onoj gužvi, zalijepi prilično gabaritni, miomirisni gospodin, sa crvenom kariranom košuljom raskopčanom do pojasa i nekim šištećim zvukom koji mu dopire iz nosa, onda ne znam šta bih vam savjetovala… Tu je zalud i gledati sebe odozgo i padati u nesvijest. Tu ne pomaže ni plitko ni duboko disanje. Možda, eventualno, porazgovarati sa nekim stručnim licem istog tog dana, čisto da trauma ne bude prevelika. Boljeg rešenja nemam…

Ključne stvari sam vam predstavila kroz ova tri primjera. Ima tu, naravno, raznih sličnih primjera, primjerčića, podprimjerčića, ali ovo je sama srž! Ovo je „tvrdo jezgro“ vožnje gradskim prevozom u ljetnjem periodu, ostalo su samo varijante. I ne zamjerite što ni jednu od ovih situacija ne bih mogla posebno izdvojiti, toliko su sve karakteristične na svoj način. Nadam se da se razumijemo… Odoh sad da gledam jutarnji program, nikad se ne zna… 😉 😉 😉

Advertisements

Kad svemir zakaže…

Juče me baš onako odistinski iznenadilo kada su, umjesto uobičajene žuto-plave, z(g)lobne dvadesetsedmice „poslali“ onu kratku, iz svega jednog komada! Pa mislim, kakav je to način? Taman sam do kraja razradila čitavu strategiju i tehniku ulaska, sjedjenja, nesjedjenja i izlaska na svih četvoro vrata, kad eto ti, moram sve ispočetka. I to ‘ajde da je bio neki novi autobus iz crvene serije, sav mirišljav, sa šljokicama po podu, sjedištem naprijed koje nije predviđeno ni za jednu, ni za dvije osobe (što je, dabome, stalni povod za svađu i raspravu) i sa tri visinska nivoa za stajanje, pri čemu ti na onom trećem, kod zadnjih vrata, obraz bude kompletno zalijepljen za šiber. Eto, ni to novo-novcato čudo nisu poslali, nego neku uspomenu na GSP iz zlatnih pedesetih, neki odbjegli eksponat iz bogate zbirke spontano oformljenog muzeja gradskog prevoza. I uđem ja, šta ću, kao da sam baš imala nekog izbora. Sjednem na prvo slobodno mjesto, razmišljajući kako je nepravedno bio narušen moj GSP univerzum, uključivanjem ovakvog jednog primjerka u dnevni red vožnje. Umije život da bude baš nepredvidiv! Da, da, samo te nešto sačeka na samom uglu bivstvovanja pa se ti snalazi! Taman što sam htjela da primjenim neke mudrosti starogrčkih mislilaca na svoju životnu filozofiju i nađem novu kosmičku energiju sa čijeg ću se nepresušnog izvora napajati, kad…… TRASSSSSSS!!!! Zalijepih ja kao prava glavom u šipku, koja je, dozvolićete, izvirivala iz same sredine naslona mog privremenog sjedišta i završavala se gore negdje na plafonu. Pa dobro, zaboga, ko još postavlja šipke na takvo mjesto, pa šta je ovo, pa nemojte, molim vas….Da pojasnim, htjela sam da sklonim kosu s lica jednostavnijim putem, ne koristeći ruke, i eto! Prebrojah sve zvijezde i u GSP univerzumu i van njega. Zapitah se ironično da li je TO možda TA nova kosmička energija koja mi je bila neophodna, ali nije baš bio najbolji način na koji se manifestovala, da se ne lažemo! Zar nije to moglo nekako drugačije, prefinjenije, šta ti ja znam, laganije možda…? Da stvar bude još gora, ni dva minuta nisu prošla, a ja opet uradih istu stvar i, ljudi moji, opet zazveči ona šipka, mislim da se u zglobnoj dvadesetsedmici čulo! Opet prebrojavanje zvijezda, uz tešku nevjericu da sam dva puta sebi mogla to da priredim, a kao šlag na torti, eto ti nekog dekice, sjedi odmah iza mene i čitavo vrijeme posmatra šta se dešava. Dabome, red je bio i da prozbori koju:

– Slušaj, sine, ne maši toliko tom glavom! Ako još jednom udariš, dobićeš potres mozga, a ja ti ne mogu pomoći, imam osamdeset sedam godina, jedva i sebe nosim!

Zacrvenjeh se kao paprika u jesen, iskrivih facu u nešto što je trebalo da predstavlja osmijeh i ostadoh ukočena u istom položaju sve do poslednje stanice. Kosu više nisam sa lica pomijerala, ni sa rukama, a ni bez ruku! Neka je na nosu, šta joj fali!

Izađoh konačno iz autobusa i krenuh na početnu stanicu tramvaja. Idemo dalje, mislim, šta još može da se desi? Kad, na okretnici me čeka tramvaj trojka – zeleni „Švajcarac“, mili kao puž, puzi kao mrav! Kako ono kažu – eh, živote, kanto Eurokrema u kojoj je mast… 😉 😉 😉