Ovaj događaj se desio nešto ranije, što ne znači da na mene nije ostavio poseban utisak. Odem ja tako do jedne poznate prodavnice (kozmetika i apoteka u jednom), da kupim preparat kako bih tretirala lice, jer, ima ona poznata pjesma što pjevaju „Legende“ – „STIŽU MI ČETRDESETE“, a kako kod mene stižu već neko vrijeme, onda bar da ih dočekam kako treba. Uđem ja u pomenuti objekat, i pošto već otprilike znam šta tražim, krenem da razgledam bogatu kozmetičku ponudu. Ne prođe ni deset sekundi, kad eto ti jedne fine gospođice, nazvaću je VDSOZK (skraćeno od: viši dermatološki savjetnik odjeljenja za kozmetiku). Kaže ona meni da izvolim i šta mi treba, i to vrlo ljubazno, puna nade da ću ostaviti koju paru u kasi. Odgovorim da tražim neki preparat za čišćenje kože na licu, naročito kada je šminka u pitanju itd. Izgleda da sam pogodila žicu, jer u tom momentu gospođica VDSOZK sasvim promijeni izraz lica, sva se nekako ozari i krene u prezentaciju: „Imam savršenu stvar za vas! Evo, to je ova MICELARNA VODA!!! To vam je nešto najbolje što biste mogli da kupite, ta MICELARNA VODA, vjerujte!“ Pitam je ja šta se postiže sa tom uzvišenom vodom, a VDSOZK još ushićenije krene da mi objašnjava kako se sa njom idealno čisti lice, kako osvježava, kako skida svu prljavštinu, šminku (vodootpornu i ovu drugu), kako nema toga što neće skinuti sa kože. Nisam sigurna, ali djelovalo je kao da ja svakog dana držim glavu u zemlji i pritom je farbam sa lakovima za auto i sprejevima za grafite, pa mi ona sada reklamira najbolju kiselinu za rastvaranje i skidanje istog. Ne znajući šta drugo da kažem, prosuh prvo što mi je palo na pamet: „Aha, pa to je ustvari neka vrsta tonika, koliko vidim!“ E, brale moj, tu sam zapečatila svoju dermatološku sudbinu, tu mi je bio kraj, THE END, FINE !!! VDSOZK se naprasno uznemiri, lice joj se zgužva, a glas dobi neku piskaviju, zlokobniju boju: „Ma kakav tonik!!!! Tonikom se čisti lice, a MICELARNA VODA skida sve sa lica, prljavštinu, šminku, osvježava ga, nije to nikakav tonik, gospođo!!!“ Počeh ja da klimam glavom, svjesna da mi nema izlaza dok ne priznam sve blagodeti MICELARNE VODE, i dok konačno shvatim da to nije tonik, iako radi sve isto što i on. Pade mi na pamet kako bi isto bilo da ja dam Vuku kod kuće ručak, a on mi kaže: „Mama, što su ti divni ovi makaroni sa sirom!“ A onda ja, sva izbezumljena krenem da mu objašnjavam: „To nisu makaroni sa sirom! To je valjkasto tijesto od brašna i vode, koje se kuva, procijedi i poslije se pomiješa sa sosom od onoga što se pravi od onoga što daju krave! Kakvi makaroni sa sirom!!!“ Progutam ja knedlu, šta ću, i upitam gospođicu VDSOZK da li je ta voda za sve tipove kože, na šta se ona malo umiri i upita me da li sam skoro bila kod dermatologa. U isto vrijeme krene da mi ispitivački proučava kožu na licu, žmirka očima, gleda lijevi obraz, desni, nos, čelo i poče da odmahuje glavom: „Hmmmm, gospođo, jeste vi bili skoro kod dermatologa? Znate, vama su popucali neki kapilari na licu, što može vremenom drastično da se pogorša, pa će oni lančano da pucaju, a onda će prvo početi da vam se otvaraju potkožne rane, pa će one početi da izbijaju na površinu, a onda postoji mogućnost…“ Priča ona, veze, štrika, besjedi, a ja se preznojavam sva prestravljena, jer je u mojoj glavi to zvučalo otprilike ovako: „Znate, gospođo, vama će prvo da otpadne nos, pa onda ćete ostati bez očiju, a na kraju ćete ostati i bez glave, možda čak i bez vrata, i to je sve još i bolja varijanta!!!“ Odsjekoše se meni noge od straha, povjerovah čak da će me strašna kazna snaći samo zato što sam rekla da je MICELARNA VODA isto što i tonik, i još zato što je nisam kupila! Da ne bih među narod išla bez glave, što ne bi bilo baš zgodno, odlučih da pazarim to kozmetičko čudo, taj neprevaziđeni pronalazak, najbolji preparat svih vremena. Gospođica VDSOZK konačno odahnu i pobjednički mi uruči božansku tečnost, govoreći: „Vidjećete, bićete prezadovoljni, lakše ćete disati, ten će vam biti ljepši, koža mekša, ma oduševićete se!“ Htjedoh da je pitam gdje nestade onaj jezivi proročanski glas sad kad sam stavila MICELARNU VODU u korpu, a interesovalo me i da li možda ima neko jastuče da tu vodu koja nije tonik prenesem do kuće, da se ne ošteti! I evo je, njeno veličanstvo – MICELARNA VODA ponosno stoji u kupatilu. Čak i sada, kada uđem tamo, uvijek joj se malo poklonim, iz poštovanja dabome, ipak je to čudo, kako je rekla gospođica VDSOZK. A i glava mi je još na ramenima, i to se broji…. 😉 😉 😉
Mesečne arhive: oktobar 2014
Pametni kolači
Danas naš čuveni Vuki puni ni manje ni više nego 6 godina. Kako on kaže, sad je veliki i sve zna, a ima i ženu u vrtiću. Eto, šta mu više treba za srećan život :-)!Naravno, svaki rođendan mora da se proslavi kako treba, pa tako i ovaj. Jedina razlika je u tome što svake godine, kako punimo koji broj više, priča o rođendanu počinje sve ranije. Na primjer, ove godine Vuki već šest mjeseci neumorno priča o tom važnom danu, o proslavi, o poklonima, o drugarima, o poklonima, o pozivnicama, o poklonima, o torti i naravno o poklonima. Ja ga slušam, nekad strpljivo, nekad manje strpljivo, a nekad ga uopšte i ne slušam, već samo klimam glavom, što se takođe računa. I dok se taj neprevaziđeni događaj planira u razmjerama omanje Olimpijade, moja malenkost se najviše bavi, kako bi se to popularno reklo, sastavljanjem menija,utvrđivanjem karte pića i izborom deserta. Desert neizostavno uključuje tortu. Zahvaljujući prijateljima sa one strane Atlantika, torte više nisu samo torte, već je to čitav spektakl, doživljaj – predstava u malom. E sad, da ja mogu da naslažem nekoliko „sunđera“ i nafilujem ih običnim kremom sa 80% margarina, lako bi mi bilo da je ukrasim kako god njegovo veličanstvo-slavljenik poželi. Međutim, to uključuje rizik da nam sledeće godine niko od gostiju ne dođe na proslavu, jer pojesti takvu tortu predstavlja prilično traumatično iskustvo. Prvo, tu je čuveni fondan – smjesa sa nepreglednom masom šećera koji pri svakom zalogaju udara ravno u centar mozga. Kad se pređe ta prva prepreka, eto ti „sunđera“! Tu nema mnogo filozofije – bukvalno jedeš sunđer, e sad, šta ja znam, možda ima ljudi kojima se to i dopada…I na kraju dolazi krem, živi margarin, trajno ti se zalijepi za nepce, i ne postoji garancija da će isti ikada otići dalje svojim putem. Da bismo ipak slavili rođendan i sledeće godine, i da nam dosadašnji gosti ne bi imali u kalendaru 19. pa odmah poslije 21. oktobar, izbor torte mora da bude pun pogodak. I eto, dođosmo do srži problema! Kao što već rekoh, sticajem već poznatih okolnosti, i ja počnem tom situacijom da se bavim mnogo ranije, i moram priznati, došla sam do raznih zaključaka. Prvo, sjetila sam se rođendana kada sam bila mala, a stvarno sam to bila iako mi Vuki ne vjeruje. Tada su se pravile one čuvene torte od 36 kora, od kojih se svaka posebno mutila, i to često ručno, pa dok umutiš bjelanca, pa žumanca, ruka ti se poslije još sat vremena samostalno vrti u krug, naravno u smjeru kazaljke na satu, jer tako se jaja mute. Zato je bilo poželjno praviti je dan ranije, da ne bi goste dočekao u tom stanju. Svih 36 kora peklo se u plehu bez pek papira, a materijal plehova je bio takav da je samo osoba sa posebnom psihološkom obukom i pripremom mogla da pristupi odvajanju pečenih kora od istog. Onda, tu su i čuveni kremovi! Obično je tadašnja torta obavezno imala 17 kremova i to sve različitih ukusa, a kakav bi to krem bio da se ne muti na pari, moliću lijepo. Staviš jednu šerpu sa vodom, pa onda drugu sa kremom i mutiš, mutiš, mutiš…Ruka ti lagano gori od one pare, ali ti herojski stiskaš zube i mutiš, mutiš, mutiš…Poslije nekih 7 sati pojavi se dugo očekivani trag na dnu šerpe, a to nam govori da je krem, zamislite, gotov. Do tada, ruka ti je duplo veća zbog one pare, lice se proširilo, oči iskolačile, ali nema veze, krem je gotov, stvarno je gotov!!! Dobro, ima poslije još nekog manjeg posla od par sati, ali to nije tako vrijedno pomena, jer je glavno završeno, torta može da se posluži, a ukus je, istina, uvijek bio za pamćenje. Ima i danas takvih torti, čak ih ljudi i prave, ali sada postoje svi mogući uslovi: mikseri, pek papiri, plehovi teflonski, keramički i razni drugi, titanijumske šerpe u kojima se kremovi na pari mute sedam ipo minuta, i svašta lijepg su još ljudi smislili…Ipak, bez obzira na svu tu naprednu tehnologiju, vrste današnjih kolača i torti su sve jednostavnije i jednostavnije. Evo šta sam ja sve pronašla, i ne mogu čudu da se načudim! Prvo, tu su poslastice gotove za svega pola sata, i tada uvijek u nazivu piše da su idealni za iznenadne goste, mada su ovdje kod nas iznenadni gosti danas samo jedan davni istorijski podatak. Moraš se nekome u posjetu najaviti bar 14 dana ranije, ako ti je život mio. Elem, ti polusatni proizvodi podrazumijevaju ili kilogram šlaga sa raznim ukusima, ili torte sa redovima (red Jafa keksa, red čokoladnih bananica, red Noblica…), a vrlo često nose naziv Lijena domaćica, Lijena žena, Lijena majka i sve što je u ženskom rodu, a lijeno je do iznemoglosti. Najravoučenije – ne pravite takvu vrstu torti, jer će svi znati da ste ubitačno lijeni, i da vam nema spasa!!! Dalje, tu su kolači od samo tri sastojka, bez jaja, brašna, maslaca, u suštini, bez ičega, ali dozvolićete, u receptu piše da su najbolji. I još piše, kolači od tri sastojka – pomiješajte ono što imate u kući i eto vam poslastice! Dobro, ja trenutno imam u kući pileći file, Plazma keks i šlag, pa da li to da pomiješam?! Kad smo već kod sastojaka, našla sam recept za sladoled sa samo jednim sastojkom. U redu, lijepo je sve to, ali zašto ne napisati da je to pasirana, pa zamrznuta banana, kakav sladoled! Ili, tu je čuveni Pametni kolač. Tako se zove, jer kako piše, umute se sastojci, stavi se u rernu, a onda ON SAM ZNA da treba da se ispeče donja i gornja kora, a sredina ne, već ostaje kremasta. Pazite, ON ZNA!!! Lično, osjetila sam neku jezu kako me podilazi dok sam čitala o tome kako to kolač misli i zna, pa je samim tim i pametan, ali kad sam se prizvala pameti jasno mi je bilo da je u pitanju samo temperatura i vrijeme pečenja, i tijesto u sredini bude manje pečeno. Prema tome, kolač NE ZNA ništa, nego mi koji ga pečemo! Ne smijem preskočiti ni hleb koji se ne mijesi. Jeste, baš tako, ne mijesi se, a hleb je, i to naravno najukusniji koji ste ikada probali. Nisam zalazila u detalje, nisam imala hrabrosti…Ima tu još svega – kolača gotovih za 10, 5 i 2 minuta, onih koji su gotovi dok skuvate kafu, onih koji se ispeku dok IZNENADNI gosti stignu od ulaza u zgradu do stana, čak mislim da ima i onih bez ijednog sastojka koji se u isto vrijeme ne peku, a gotovi su i prije nego što su vam banuli famozni iznenadni gosti! Da se razumijemo, činjenica je da danas svi radimo, nismo kod kuće, jedva stižemo sve da postignemo, pa nam je samim tim i lakše napraviti nešto jednostavnije. Ipak, ne treba pretjerivati, dajte nesretnom kolaču bar 5 pravih sastojaka, ispecite ga, i pustite goste da vas nekada stvarno iznenade, bude sasvim lijepo, vjerujte!!! Odoh sada da zavirim u frižider, možda mi je gotova neka torta bez ijednog sastojka, a da ja to i ne znam… 😉 🙂
Bože pravde!
Danas sam išla u dom zdravlja, na kontrolu, kod svoje doktorke opšte prakse. Gospođa doktorka je jedna sasvim fina žena, a što se struke tiče, možda i jedan od boljih skretničara u kraju. Kad kažem skretničar, mislim na sve te vrsne doktore opšte prakse koji ne postavljaju dijagnoze, već vas samo upućuju na određene doktore specijaliste, kod kojih opet, pregled možete zakazati malo sutra, ili u prevodu malo morgen. Morate biti jakog zdravlja, ako taj pregled mislite dočekati (???). Ja sam nekako imala sreće ovaj put, pa mi je doktorka, osim što je konstatovala virus, čak prepisala i antibiotike i to dvije pune kutije, kud ćeš više!!! Lično, mislim da sam možda bila hiljaditi pacijent tog mjeseca, ili možda jubilarni milioniti, pa mi je to bila nagrada. Znate ono kao kad ste u nekom hipermarketu jubilarni kupac, pa dobijete besplatne žvake ili kutiju flastera. U svakom slučaju, iskoristim ja tu svoju prednost, otrujem se antibioticima, i eto me danas na kontroli, pucam od zdravlja! Čekaonica je bila puna, tačnije rečeno održavao se tu neki politički miting, koliko sam mogla da čujem, dok sam čekala na šalteru da predam knjižicu. Gospođa sestra – neformalni centar moći – najiskrenije se zgrozila nad činjenicom da nemam zakazan termin. Pogledala me kao nešto ružno i ljigavo što joj polako gmiže sa druge strane pulta, i rekla mi da budem srećna ako me doktorka primi i za tri sata, poslije svih zakazanih!!! Šta ću, sjedoh među zakazane, ja jadna mala nezakazana, i prepustih se sudbini…Kao što sam već pomenula, u čekaonici se politički miting već bio zahuktao. Dva obožavatelja našeg gospodina premijera, sa ushićenjem i divljenjem su slavila smanjenje plata i penzija, govoreći kako je to jedan od najpametnijih poteza ikad napravljenih. Jedan od njih, mlađi gospodin sa izuzetno privlačnom frizurom Halida Muslimovića iz mlađih dana, objašnjavao je kako je bolje da nam dvije godine ČUPKAJU od zarada, nego da nam ih potpuno ukinu, kao što je to bilo prije 15 godina. Drugi čikica, iz opozicije, krene da se preračunava i broji na prste, potpuno zbunjen prethodnim izlaganjem „Stani malo, dečko, kako prije 15 godina??? Ja sam tada primao platu, nije ništa bilo ukinuto, tada su nas bombardovali, tri mjeseca poslije toga mi je zujalo u ušima! Toga se sjećam, ali da su nam ukinuli plate, nešto mi nije poznato!“ Drugi premijerov obožavatelj se tada ubaci, i krene tako da hvali našeg junaka iz Feketića, da sam tada po prvi put čula za neke od pridjeva, imenica i složenica. Besjedi on tako o neprevaziđenoj ličnosti spasitelja našeg, uživio se toliko da je i meni došlo nekako toplo oko srca, samo što ga nisam uhvatila pod ruku i zapjevala BOŽE PRAVDE! Ponijela me emocija, šta ću, ja jadna mala nezakazana….I kako to uvijek biva, eto ti ljute opozicije – oglasi se bakica iz ugla, naoružana štapom i cegerom, i gvozdenom voljom koja i najveće planine pomjera. I kako bi to naš čuveni Branko Ćopić rekao – ZAGUDI BABA GLASOM TEŠKE MOTORIZACIJE: „Ma ćutite tu, vas dvojica pametnjakovića!!! Neka on vama ČUPKA plate i penzije, dabogda mu crna zemlja oči i uši napunila!!! Ja sam svoju penziju pošteno zaradila, a sad dinara nemam, dabogda ga živa zemlja do ramena pojela!! Moja ćerka je u Sibir pošla, trbuhom za kruhom, jeste, dabome, u Sibir, a vi hoćete da nam ČUPKAJU i ovo malo što imamo! E pa neće moći, prikane moj, neće moći. Jedino što znam da ćemo svi crnu zemlju odozdo gledati, vidjećete vi!!!“ Ovim bakica završi svoju proročansku govoranciju, a dva prikana i mi ostali ostadosmo u mukloj tišini. Dok nisam došla na red, sve sam krijući gledala ka plafonu,strahujući da mi se ne obruši kakva crna zemlja odozgo. Otkud znam, došla sam samo na kontrolu, a zatekla sam se u društvu sa Supermenovim sledbenicima i Nostradamusovom praunukom, mislim, šta reći???Konačno, poslije sat ipo vremena, prozove me gospođa doktorka i ja završih kontrolu a da me nije ni pogledala. To vam je taj novi, moderni način, ne mislite valjda da na kontroli doktor treba da vas pregleda, svašta…Pa medicina je napredovala!!! Izašla sam iz doma zdravlja prepuna utisaka, kao i uvijek. Samo da ne sanjam kakvu crnu zemlju noćaske, i biće sve u redu! 😉
Pravilo trećeg doktora
Kod nas, u zdravstvenom sistemu, postoji PRAVILO TREĆEG DOKTORA. Sad ću vam ispričati kako sam to otkrila…
U srijedu veče dobije Vuki visoku temperaturu, jedva gleda. Odvedemo ga kod našeg izabranog pedijatra, a ona veli: „Crveni mu se grlo, obarajte temperaturu, i pratite situaciju, pa ćemo da vidimo u ponedeljak (???)“ Ok, pratim ja situcaiju, prati ona mene, pratimo se tako dan i noć, ali Vukiju sve gore, temperatura 40, ne možemo da je oborimo…U neko lijepo doba, oko 4h izjutra, posjeti Vuki i Tiršovu. Tamo neki fini, mladi doktor, sve pršti od znanja, pregleda ga, kaže: „Gnojna angina, obarajte temperaturu, i evo neka pije antibiotik“. Iako Vuki ima skoro 6 godina, ovo mlado doktorče mu dade dozu antibiotika pogodnu za duplo mlađe dijete, sa duplo manjom kilažom (???). Opet se pratimo situacija i ja, pije se antibiotik, a temperatura opet 40, već treći dan, pa četvrti…I tako, prateći situaciju, završismo mi kod TREĆEG DOKTORA (bila je gospođa doktorka), opet u Tiršovoj. Pošto je učena, sjeti se ona da bi se možda mogla i krv izvaditi, da se vidi šta je. I tako, poslije pet dana, dva doktora specijalista, dva pregleda i praćenja situacije, dobije mučeni Vuki dijagnozu i nadam se, adekvatnu terapiju, mada ja još uvijek ništa ne vjerujem…
Dakle, pravilo glasi: ODMAH VODIITE DIJETE KOD TREĆEG DOKTORA, JEDINO TAJ ĆE VAM REĆI PRAVU STVAR!!! Kako ćete znati koji je treći – e, to vam je magija ovog našeg divnog sistema – morate sami da otkrijete…
Možda djelujem neozbiljno, ali najozbiljnije sam bijesna i revoltirana, pa eto, dobro je podijeliti s nekim….
To nema ni u Americi!
Svi mi koji se već duže vrijeme vozimo minibusima na liniji E5, odavno smo shvatili da ih voze mladi i nadasve ambiciozni vozači. Njihova glavna misija je da voze što brže i da tu brzinu što više razviju, tako da bi nas jednog dana možda mogli i teleportovati sa Zvezdare na Banovo brdo istim tim svemogućim vozilima. E sad, mi koji smo već dugogodišnji putnici profesionalci, vremenom smo razvili svoj sistem preživljavanja u istom, pa tačno znamo kako da stignemo od ulaznih vrata do sjedišta, dok vozilo naglo ubrzava i uleće u krivinu. Znamo to da uradimo čak i ako nam je otvoreni novčanik u jednoj ruci, a karta i kusur u drugoj, jer smo svjesni da vozač ne smije da gubi vrijeme, mora da uzleti. Ja, na primjer savršeno održavam ravnotežu u svim situacijama, uključujući i ultra naglo kočenje na semaforu, preticanje iz neke izmišljene trake, trkanje sa gradskim prevozom itd. Međutim, lako je za nas, tu su i putnici-amateri, koji se prvi put upuste u avanturu na liniji E5, pa se malo teže snalaze, što je i razumljivo. Tako je juče, na Miljakovcu, ušla jedna bakica noseći svojih četrdeset i sedam kesa i sa vrata još govoreći da je dobro što smo naišli, da žuri na prevoz koji vodi na Glumčevo brdo, i da ne smije nikako da zakasni. Pomislim ja kako ne da neće zakasniti, nego ima da stigne i na onaj koji je već otišao. Naravno, čim je majstor nagazio i razvio brzinu jedne standardne svjetlosne godine, bakica se šokirala. Prvo što je jedva došla do sjedišta, drugo, vidjelo se da joj ne prija ovo akrobatsko manevrisanje. Da bi joj bilo lakše, dohvatila se religije, pa se krstila i krstila, u prosjeku po tri ipo puta po semaforu, valjda joj je tako bilo lakše…Htjedoh da je utješim, da joj kažem kako je sve to normalno, da ne brine ako možda probijemo zvučni zid, da je to uobičajeno za E5…Ipak, odustala sam, neka se čeliči, možda će se opet voziti, trebaće joj hrabrosti i iskustva! Stigosmo mi na Trošarinu, bakica se nekako dokopa izlaznih vrata sa svih svojih četrdeset i sedam kesa, i prije nego što će izaći obrati se mladom, ambicioznom vozaču: „Ej, bre, batice, pa šta je ovo??? Hoćeš da me ubiješ, a ja ti još i platim 150 dinara za to??? Pa toga nema ni u Americi!!!!“ I izađe bakica, odleprša na Glumčevo brdo, a ja ostadoh da razmišljam kako to funcioniše E5 u Americi….
Kroz Micine naočare 