Kupujte u Maxiju!!!

Moj sin Vuk, ili Vuki (tako ga mi zovemo, mada je uobičajeno da nadimak bude kraći od imena, ali eto… 🙂 ), ponovo se vratio svojoj fazi obožavanja igračaka-robota. Naravno, sada je ta ljubav na nekom mnogo višem i drugačjem nivou, jer neće gospodin bilo šta. Ne možemo mu podvaliti bilo kakve kineske kopije, ili neku drugu dalekoistočnu dranguliju, jer gospodin Vuki je svoj cilj zacrtao. I tako ja sada danima slušam o izvjesnom Robosapiensu – robotu visine od pola metra, koji hoda, priča i ne znam šta sve još ne radi. Naravno, košta čitavo bogatstvo. Objasnila sam Vukiju nekoliko puta da to čudo tehnologije ne možemo sada da kupujemo jer nismo u mogućnosti. Što je mnogo-mnogo je. Dobrica je Vuki, razumije on to, ali želja je želja. I prekjuče, pošto smo po ko zna koji put obavili isti razgovor, dođe ti Vuki poslije kraće pauze (za vrijeme koje je intezivno razmišljao) i kaže:

„Kad ja budem imao 13,99 godina i budem visok 4,99 metara, ja ću lijepo da odem u Pertini i da pitam prodavačicu koliko košta Robosapiens! A kada mi ona bude odgovorila – 390,99 dinara – ja ću joj reći: MA HAJDE, ŽENO BOŽIJA, PA NE RASTU MENI PARE NA DRVETU!“

Za ovo drvo sa parama je svakako našao inspiraciju u mojim besjedama, tu nisam morala mnogo da razmišljam. Dalje, šta god je želio da kaže ovom svojom izjavom, poslije toga je bio jako zadovoljan, pa sam i ja bila srećna. I na kraju, eto brojki kao dokaza da živimo blizu dva Maxija i da u njima kupujemo. Zar im to nije fenomenalna reklama??? 😉 😉 😉

Advertisements

Ljubazna šalterska službenica

Iako naslov zvuči sasvim nevjerovatno, u srijedu sam bila svjedok da ljubazna šalterska službenica zaista postoji. Govorim u jednini, jer sam u toku cijele svoje šalterske karijere srela samo jednu osobu takvog tipa i to baš prije dva dana. A imam skoro 39 ljeta, pa vi vidite! Moram priznati, pomiješale su mi se emocije. Jesu, ne lažem! Ja sam vodeni znak u horoskopu i moje krhko biće teško prihvata promjene (ovo sam pročitala u jednom časopisu i dopalo mi se…), a ljubazna šalterska službenica je svakako velika promjena u odnosu na dosadašnji tok mog šalterskog života. Mogla bih skraćeno i popularno toj gospođi da dam naziv „šalteruša“, ali nekako mi grubo zvuči, pogrdno, ne ide uz ovo fino stvorenje koje sam srela (mada eto, i pitu od krompira svi zovu „krompiruša“, pa niko ne kaže da je to grub naziv i svi je vole, ali ‘ajde ti sad pohvataj sve te konce…). U svakom slučaju, vratimo se konkretnoj priči. Kao što sam već rekla, odem ja u srijedu da platim neke račune i nahranim državnu kasu. Uđem u poštu, vidim nije veliki red. Čekala sam strogo iza obilježene linije na podu, ni milimetar nisam prešla, ne treba meni dva puta govoriti. I sve je išlo uobičajenim tokom, kad čujem ja kako gospođa iz šaltera kaže jednom dekici ispred mene: „Ma samo polako, gospodine, nema nikakvih problema, tu smo da riješimo stvar, ne brinite!“ Pri tom, toliko je ljubazno zvučala, da nisam mogla sopstvenim ušima da povjerujem! Kakva je ovo zamka, šta se ovo dešava??? Možda je neki eksperiment u pitanju, ili kakva skrivena kamera, pa snimaju reakcije ljudi na ponašanje LJUBAZNE šalterske službenice. E, ako je to u pitanju, onda mi je sve jasno i evo prvo mene mogu da prikažu, pošto im je misija svakako uspjela. Završi dekica svoje, riješe oni problem i dođem ja na red. „Dobar dan…“, promrmljam onako oprezno, ispod oka gledajući šta će da se desi. Obično nam odgovore DOBAR DAN, ali sa takvim prizvukom da vaz onaj osjećaj jeze, strave i očaja prati do kasno uveče, pa čak i sutradan ujutro! Međutim, ova gospođa mi veoma ljubazno odgovori: „Dobar dan! Izvolite, šta mogu da učinim za vas?“ Da izvolim??? Šta može učiniti za mene??? Ne, ne, ovo je definitivno neka skrivena kamera, nema druge. Ali, šta da se radi, morala sam da namirim državu, pa sad, kako bude. Ako osvanem u kakvoj emisiji, takva mi je sudbina, nisam ni prva ni poslednja! Prepustim se ja sudbini, i izvolim da platim račune, ali ne mogu da nađem platnu karticu. Ma kopam po onom novčaniku kao da je ogromna, krcata, duboka vreća, ali nema joj ni traga. I ranije mi se to dešavalo, ali tada je to bilo praćeno coktanjem, komentarima tipa: „Brže malo, i drugi ljudi čekaju!“, ili: „Što niste unaprijed sve pripremili?“, ili čuvenim kolutanjem očiju. Mogla bih se zakleti da su pojedine šalterske gospođe tokom godina razvile sposobnost da u roku od jedne sekunde tri puta zakolutaju očima, ukoliko im nešto zasmeta. A pošto im uvijek sve smeta, onda im je to kolutanje jedna normalna radnja, nije ni čudo što su je toliko usavršile. Međuti, ovog puta je to kolutanje izostalo i šalterska službenica je strpljivo čekala da pronađem traženo. Na moje „Izvinite!“, ona je sasvim lijepo i smireno odgovorila: „Ma nema problema, samo polako, sigurno je tu negdje!“ I dokle god je trajalo moje zadržavanje za šalterom, ja sam ovu gospođu sve ispod oka posmatrala, proučavala kao neko svjetsko čudo, istovremeno očekujući da joj iskoči kakav vanzemaljac iz uveta. Pa gdje mene ovo snađe??? Nisam vam ja baš pogodna za ovakva iznenađenja, ni sa horoskopskim znakom, ni bez njega. Dugo mi treba da se oporavim od šoka! Malo sam se čak i iznervirala, moram priznati. Što nije moglo sve da bude kao i obično, da čekam u redu u pošti, da me gospođa šalterska službenica lijepo ošine pogledom kad priđem, da mi najnormalnije odbrusi kad je nešto pitam, zacokće, zakoluta očima par puta i za kraj onako krvniči tresne pečatom da sve zvijezde prebrojim!!! A vidi sad ovo, dopala mi ova divna, kulturna, ljubazna osoba i kako sad ja da se ponašam? Ne mogu ni kao čovjek da osjetim krivicu što postojim, kad priđem šalteru. Kako sad da mislim da sam gospođi pokvarila dan samo zato što sam se pojavila da platim račune, pa ona jadna mora da bude mrzovoljna i da se breca? Palo mi je na pamet da zovem šefa i da se žalim, da kažem da se žena, koja radi za tim i tim šalterom, ne ponaša u skladu sa svojom funkcijom, i da se to smjesta sankcioniše! Ima ljudi slabog zdravlja, pozliće im od iznenađenja! Evo i ja sam već dva dana pod utiskom. Jesam, najozbiljnije! I neću više da idem u tu poštu. Ma kakvi, od tolike količine ljubaznosti čovjek može da nastrada! Ići ću u onu drugu, sa više šaltera i već poznatim šalterskim gospođama. Što je sigurno – sigurno je!!! 😉 😉 😉

Ananas dijeta

Prođoše i ovi mnogobrojni praznici i pojedosmo sve te predivne đakonije. Danima smo pekli, pržili, kuvali, mutili, pa onda sve to krckali, mljackali, srkali, listili… Bogme, nakupilo se kalorija. Nakupilo se toliko da bismo ih rado podijelili sa drugima, ako imaju gdje da ih smjeste naravno :-). Evo ja bih prva pokazala svoju velikodušnost i nesebičnost, mada sumnjam da bi bilo nekog većeg interesovanja, sve je već odavno popunjeno i prepunjeno. Kao poslijedica praznika dešava se da ljudi u januaru ne hodaju, nego se kotrljaju! Baš sam prekjuče predložila mojima da malo odemo do centra grada i da se prokotrljamo kroz Knez Mihajlovu. Bio prelijep, sunčan dan, šteta da se kotrljamo po kući…Inače, kod nas se za vrijeme praznika stalno nešto spremalo. Nismo nigdje putovali, sve što se čekalo dočekali smo kod kuće. Doduše, budžet nam je dozvoljavao da otputujemo eventualno do Male Moštanice, ali smo na kraju ipak odustali i posvetili se kućnom gomilanju i taloženju kalorija. Na primjer, ovu drugu Novu Godinu dočekali smo uz kiflice i pitu prikazane na priloženoj fotografiji. Pošto odavno važi pravilo da ništa što nije slikano i postavljeno na neku od društvenih mreža nije se ni desilo, onda sam to pravilo i ispoštovala. I eto, stvarno smo jeli slatku pitu i kiflice čiji naziv glasi MEKANE KAO DUŠA! Tako piše u receptu i moram priznati da se sasvim uklapa u opis kiflica. Bile su mekane kao duša, a s dušom smo ih i jeli. E sad, što se duša ne goji, već stomak i ostale površine, to je već druga stvar. Nije naziv kriv!

Nego, da ne dužim više o tome ŠTA se sve jelo u prethodnom periodu. Trajalo bi to u nedogled. Sada se nameće pitanje KAKO se svega toga osloboditi? Kako vratiti sposobnost samostalnog vezivanja pertli na sopstvenim cipelama?? Kako ponovo uskladiti omiljene pantalone sa normalnim, ravnomjernim disanjem, bez vrtoglavice??? Pošto sam na raspustu (pardon, učenici su na raspustu, mi se samo uklapamo u njihov raspored ;-)!) imam nešto malo slobodnog vremena, pa sam istraživala na koji način sve čovjek može da se oslobodi viška kilograma. Svašta sam pročitala, moram priznati! Dobro, ima tu i pametnih savjeta koji uključuju umjerenu ishranu, vježbe, šetnje, dosta tečnosti… Međutim, mnogo više ima nekakvih ultra brzih dijeta, mega efikasnih detoks tretmana, čarobnih napitaka, melema koji otapaju celulit za bukvalno tri sata, ma nema šta sve nisam našla. U moje vrijeme su se tako pričali vicevi. Sjećam se, bio je popularan vic o Ananas dijeti koji glasi ovako: pita jedna žena prijateljicu kako je smršala? Ona joj odgovori da je praktikovala Ananas dijetu. Onda je ova opet pita kakva je to dijeta, a prijateljica joj odgovori: „Jedeš sve osim ananasa!“ Bez zamjerke, meni se ovaj vic savršeno uklapa u današnje savjete i recepte za mršavljenje. I uvijek su ti savjeti praćeni nekim bombastičnim naslovima: KAKO IZGUBITI ŠEST KILOGRAMA ZA DVADESET ČETIRI SATA, KAKO IZGUBITI TRI CENTIMETRA U STRUKU ZA SVEGA DAN IPO, KAKO FANTASTIČNO SMRŠATI, A JESTI SVE KAO I OBIČNO, DVA SASTOJKA KOJA BUKVALNO PRŽE SALO… Čitajući sve ovo nisam mogla a da ne steknem utisak da je skidanje kilograma jedan običan „mačiji kašalj“. Čak sam se zabrinula da ću možda pretjerano smršati, spržiti se, usukati se, ako ne budem vodila računa koliko dugo držim dijetu. Jer ako se šest kilograma gubi za dvadeset četiri sata, šta bi od mene ostalo poslije sedam dana? Ako se struk smanjuje tri centimetra za dan ipo, da li ću poslije šest dana moći nesmetano da se opašem gumicom za tegle umjesto kaišem?? O ovim sastojcima koji prže salo ne smijem ni da razmišljam! Lično, mislim da su to neke dvije vrste jake kiseline, jer šta drugo može tako BUKVALNO da ga sprži i to pretpostavljam u nekom rekordnom vremenskom periodu???

U moru pročitanih naslova i savjeta u vezi mršavljenja, naročito me zainteresovao sledeći: KAKO JE RAMIZA U ČETVRTAK IMALA 74 KG, A U SUBOTU 62 KG? Nikako nisam mogla da ignorišem ovaj naslov i to iz dva razloga: prvi, zato što je kulturno odgovoriti kad te neko nešto pita, a drugi, prosto me interesovalo šta se to desilo sa Ramizom. Drugo je kad su naslovi uopšteni i ne odnose se na neku određenu osobu ili događaj, ali kad ti ovako dramatično saopšte nešto o nekome, ne možeš a da se ne zapitaš šta piše u tekstu i koji je pravi odgovor. Prvo mi je palo na pamet da je Ramiza u četvrtak zapatila neki gadan stomačni virus, a svi znamo kako se takav virus manifestuje i koje su njegove poslijedice mogle biti u subotu. Ipak, biti čak dvanaest kilograma lakši, hmmm, pa ne uklapa se baš! Onda sam se sjetila da sam prije toga čitala o onoj dijetu pomoću koje se za dvadeset četiri sata skida šest kilograma i eto rešenja, sve se uklopilo! Međutim, prevarila sam se i te kako. Jer, ispostavilo se da je Ramiza dva dana jela ogromne količine peršuna (u kombinaciji sa još nečim, ne sjećam se tačno šta je to bilo…) i oslobodila se svega što joj je predstavljalo višak. Pa to je fenomenalo, zar ne??? Poslije sam pročitala i komentare raznih ljudi na tu temu, uglavnom su svi bili zadivljeni i svakako su htjeli htjeli da saznaju koliko je to Ramiza pojela peršuna, da bi se i sami upustili u tu fantastičnu avanturu. Što se mene tiče, iskreno se nadam da je Ramiza ostala živa i zdrava, sa kilogramima ili bez njih. To je ono što sam joj od srca poželjela poslije tolike količine pojedenog peršuna….

Još jedan naslov koji me zaintrigirao glasi: SMRŠAJTE EFIKASNO I ZDRAVO UZ POMOĆ KEFIRA TIBETANSKE GLJIVE. Vjerujte, uopšte ne sumnjam u efikasnost Tibetanske gljive. Sigurna sam da je i kefir koji se od nje pravi svakako zdrav i da bez greške čisti organizam. Ali zaboga, dragi dobronamjerni novinari, kako vi zamišljate da ja stignem do te gljive??? Šta vi mislite, da ja svakog zimskog raspusta idem na Tibet, čisto onako, da ubijem vrijeme i prošetam??? Pa dobro, priznajem, bilo bi to zaista divno, i sigurno bih se svojski potrudila da pronađem tu čuvenu gljivu, pa čak i da napravim kefir od nje! Ali dok ne odem, dajte nešto bliže, neku Beogradsku gljivu ili Mirijevsku, tako nešto. Pišite o nekom kefiru koji se pravi od šampinjona, može i onih mariniranih, blizu mi je tu Maxi, pa da odmah kupim, pročistim organizam i izvršim detoksikaciju. Pustite vi mene Tibeta sada! Ili ste možda naslovom htjeli da nam kažete da je mršavljenje poslije novogodišnjih praznika moguće koliko i spravljanje kefira od Tibetanske gljive u Beogradu. To mi nekako više ima logike.

Nego, da ja vama kažem nešto, onako iskreno i sa emocijama – koju god dijetu da sam ikada pronašla i držala, nikad nijedna nije upalila kao ona stara dobra PROSVETARSKA DIJETA. Ma nema šanse da omane, smršaš za tili čas, pročisti ti organizam, ten ti se proljepša… Koji je recept, pitate? Pa evo, reći ću vam, nije neka filozofija. Jedino, a ujedno i najvažnije pravilo je da budete zaposleni u prosveti, po mogućnosti da to bude predškolsko, osnovno ili srednje obrazovanje. Po nekom nepisanom rasporedu, dijeta se sprovodi dva puta mjesečno po deset dana, od 11. do 21. i 26. do 06. u mjesecu. Zašto baš tada? Pa postoji određena slučajnost u vezi sa datumima, jer platu primamo iz dva puta (prevelika je, pa ne može cijela odjednom da stane na račun!), 06. i 21. u mjesecu. I sad, u vezi sa tim, kompletna dijeta bi glasila ovako: prvih pet dana po primanju određenog dijela plate, unositi sve što se može unijeti. Sledećih deset dana (do sledećeg dijela plate) unositi što više tečnosti, vježbati i šetati, ukoliko prije šetnje ne padnete u nesvijest. Minimalno unositi proteine i ugljene hidrate, ojačati odbrambeni sistem organizma pojačanim unosom vitamina C (kupus na 17 načina). U vrijeme praznika, Prosvetarska dijeta se produžava za još četiri dana, jer se organizam i novčanik preforsiraju dok se sve uspješno dočeka i proslavi. Samim tim je i detoksikacija duža i rigoroznija. Odlična je ovo dijeta. Izvini, Tibetanska gljivo, ali ti nikada nećeš moći da imaš efekte kao što ima Prosvetarska dijeta, pa možeš po sto puta rasti na Tibetu, a i šire! I ti, Ramiza, džabe tamaniš peršun, ma možeš ga jesti ne od četvrtka do subote, nego i do sledećeg četvrtka, ali ovako smršati nikada nećeš! Provjereno i potvrđeno!!! 😉 😉 😉

Prema najnovijim istraživanjima!

Skuvam ja jutros jednu kafu, dodam malo mlijeka (veoma zdravo!) i sjednem da je onako kulturno posrčem. Naravno, sve se to odvija uz svježe ONLINE vijesti iz različitih izvora informativne prirode. Pijuckam ja tako svoj čarobni napitak, gustiram u sve šesnaest, kad eto ti iskoči odnekud tekst, kaže, Amerikanci izvršili najnovija istraživanja o kafi! Naslov upadljiv, ne možeš da ga promašiš, bockaju te ona velika crvena slova posred čela. Šta je sad, zapitam se, šta su opet zaključili??? Preračunam se na prste, sasvim jasno ispada da je januar mjesec kada bi po najnovijim istraživanjima kafa trebalo da ima pozitivne efekte po nas. Jeste, tako ispada, jer u decembru je bilo suprotno i imali smo sreće što smo uopšte živi svi mi koji je pijemo. U novembru se istraživanje poklapalo sa onim septembarskim, što znači da ni u januaru ne bi smjelo da bude drugačije. Pratim ja naučna istraživanja, redovno se informišem i edukujem, pa nema šanse da mi onda promaknu ti njihovi, nazovimo ih CIK-CAK rezultati. Međutim, pročitavši tekst uvidim da nisam bila u pravu. Ma kakvi! Jer, najnovija istraživanja naučnika sa tog i tog instituta, u toj i toj američkoj državi, pokazala su da kafa izuzetno štetno utiče na naš nervni sistem (i još neke podsistemčiće!), a sve to je utvrđeno na osnovu uzorka od šest hiljada ispitanika. Još je zaključeno da kafa razara nešto u nekom drugom sistemu ljudskog organizma, a sve je to povezano sa trećim sistemom, koji opet direktno utiče na onaj prvi – nervni sistem, čime se krug zatvara. Bilo mi žao onog uzorka od šest hiljada ispitanika, i sva tri njihova razorena sistema kao i podsistemčiće! Dabome, žao mi, nego, šta sad JA da radim? Da li da ignorišem sve ovo? Mogla bih, ali ipak su to naučna istraživanja, znači ozbiljne stvari su u pitanju. Poučena iskustvom ipak nastavim ovog jutra da pijem svoju kafu, jer ubrzo će februar, a sa njim neki novi naučnici i isto tako novi rezultati. Samo bih najiskrenije molila sve te visokoučene ljude da usaglase stavove i da ostave tu mučenu kafu na miru bar pola godine! Nemojte da je istražujete, preklinjem vas! Evo, istražite malo neku drugu tekućinu, sigurno da svaka razara nervni sistem na svoj način, ne možete omanuti!! Samo me pustite da se ujutro razbudim kao čovjek, ništa drugo ne tražim!

Nemojte misliti da ja ne cijenim naučnički rad. Taman posla! Mnogo čemu su tokom vijekova razni eksperti doprinijeli i to na svim mogućim poljima, a tome se mora odati priznanje. Samo mi mnogo smeta što nas stalno bombarduju novim i novim informacijama, a sve na istu temu. Te jedi čokoladu, dobra je, naravno za nervni sistem! Te, ne jedi čokoladu, slabi memoriju! Onda opet, jedi čokoladu, dobra je za koncentraciju! Zatim, ne jedi čokoladu, skraćuje životni vijek! Pa dobro, da jedem il` da ne jedem??? Lijepo se prestravim kad se nađem u blizini ove poslastice. Sve se pitam, ako pojedem kockicu, da li ću se kasnije prepozati u ogledalu, s obzirom na to da su naučnici upozorili da strada memorija. A tek što me jeza podiđe kad vidim tekst koji počinje sa: „Prema najnovijim istraživanjima….“ Još kad to novinari onako stručno dotjeraju, nafiluju, nalickaju, pa ima da te nema i to sa sve kafom, čokoladom, šećerom i ostalim strahotama iz ozloglašene grupe bijelih smrti, kako to popularno sada nazivaju! Bogme, često steknem utisak da su neka od istraživanja sproveli upravo novinari, čisto da bi popunili prostor, drugog objašnjenja nema. Na primjer, jedino tako mogu objasniti sledećih nekoliko interesantnih istraživačkih rezultata i zaključaka. Pa evo, da vam ih prezentujem :-):

1) NEDAVNA ISTRAŽIVANJA SU POKAZALA DA SU LJUDI NAJSREĆNIJI SUBOTOM U 19:25. Hmmmm, vidi ti ovo! Nije ni 19:00, ni 19:30, nego baš u 19:25! I to subota! Dobro, to još i mogu da shvatim, vikend je, sutra se takođe ne radi i tu postoji neka logika. Ali, brate-naučniče, što baš u 19:25? Što mi stvaraš pritisak? Možda bih ja bila najsrećnija u 19:28, ali pošto se ne uklapa u rezultate istraživanja, onda se to ne bi ni važilo, koliko sam shvatila???

2) REZULTATI ISTRAŽIVANJA SU POKAZALI DA MULTITASKING SMANJUJE MOZAK. Iskreno, nije mi bilo drago kad sam ovo pročitala. Pošto je taj isti multitasking (inače stara srpska riječ!) konstantno prisutan u mom životu, da bih mogla sve da postignem i uklopim, zapitala sam se koliko mozga mi je ostalo u glavi? Naravno, ako ga uopšte još i imam, jer naučnici nisu naveli kojom brzinom se smanjuje. Da li se to mjeri u centimetrima, milimetrima, gramima…? Da li to ide po danu, satu, sekundi?  Ne znam, nisam pametna! Eto dokaza, čim kažem da ne znam i nisam pametna, znači nešto se dešava! Auuuuu….

3) NAJNOVIJA ISTRAŽIVANJA SU POKAZALA DA SU KRUPNIJE ŽENE PAMETNIJE. I šta sad ja tu mogu da zaključim? Da one koje nisu krupne spadaju u skroz suprotnu kategoriju što se pameti tiče. Logički gledano tako ispada. Molim vas, ne ljutite se, vi koje niste krupne, to naučnici kažu, ne ja. Taman posla! Ja bih samo imala jedno pitanje na tu temu: pošto često mijenjam težinu, pa sam nekad krupna, a nekad ne, da li to onda znači da sam isto tako nekad pametna, a nekad ne? Gospodo naučnici, prosvijetlite me, jer živa nisam! Još kad svemu tome dodam i ono smanjivanje mozga zbog multitaskinga, šta će od mene ostati, ŠTA??? Molim vas, istražite!!!

4) ISTRAŽIVANJA SPROVEDENA NA UGLEDNOM INSTITUTU POKAZALA SU DA SU RODITELJI NAJVEĆI LAŽOVI. Dozvolićete, ako to ugledni institut kaže, onda je to tako. Zamislite kako je lijepo da dijete čuje kako je naučno dokazano da su mu roditelji kompletni lažovi. Pa to je divan primjer, kao i nesvakidašnja motivacija za njegov dalji rast i razvoj.  Bravo, naučnici, bravo!!! Svijetla nam se budućnost smiješi, kažem ja lijepo. Ali ne vjerujte mi ni to, sve lažem, dokazano je!!!!

5) ISTRAŽIVANJA SU DOKAZALA DA ŽENE NAJGORE IZGLEDAJU SRIJEDOM U 15:30. Dobro, ovo mora biti da je u vezi sa onom srećnom subotom, nema druge. Garant je to ista grupa naučnika, pošto imamo takođe precizno određen dan i vrijeme. Ne znam, ja srijedom radim jutarnju smjenu, što znači da ustajem prije 5h, putujem do posla, održim šest časova, putujem po jedno dijete, pa po drugo. Često dođem kući baš oko 15:30 i stvarno budem umorna, ali ne budem baš takva grdoba kako su to naučnici istraživanjem dokazali. Nisam baš najsvježija, ali nemojmo pretjerivati, dragi moji učeni ljudi, imajte malo milosti!

Ovo su bila samo neka od velikog broja naučnih otkrića. Sigurno vam je jasno zašto mislim da ovo nema veze sa naučnicima, jer ako ima, teško nama! Po svemu ovome, ja bih bila jedna lažljiva žena, koja je ponekad pametna (što mi zavisi od težine), sa opasno smanjenim mozgom, srećnom subotom i vrhuncem ružnoće srijedom u 15:30. Kad svemu ovome dodam još i onu kafu (koja je dobra, pa nije dobra, pa ipak jeste, pa nije…) i onu nesrećnu čokoladu (koja je štetna, pa nije štetna, pa jeste, pa nije….), zamislite koliko je moj život zanimljiv! A šta tek treba da se istraži….. 😉 😉 😉

Put putujem…

Ova priča je posvećena mojoj T.  :-* :-* :-*

Ljudi uvijek negdje putuju. Putuju svakog mjeseca, godine, dana… Putuju na druge kontinente, u druge države, gradove, mjesta obična i neobična. Putuju kroz život, kroz misli, kroz vrijeme – prošlo, a i buduće. Nekome svaki dan predstavlja jedno zanimljivo putovanje, pa uveče pred spavanje sabira utiske, planira onaj sledeći dan i nove, interesantne događaje. Čak poznajem ljude kojima najobičniji odlazak u prodavnicu predstavlja svojevrsno putovanje, pa po povratku prepričavaju sa kim su se sreli, šta su pričali, kako su u poslednjem trenutku izbjegli pljusak, kako su pomogli nepoznatom čovijeku da pokrene auto koji je odjednom stao…Imam jednog takvog u užoj porodici i dan danas ne mogu da se nadivim kako od jedne obične kupovine može da nastane doživljaj vrijedan tako uzbudljivog prepričavanja. To znači da su sva putovanja lijepa na svoj način, bilo da vode čovjeka na najudaljenije i najneobičnije mjesto, bilo da mu je krajnji cilj prodavnica udaljena trista metara. A kako će ko to doživjeti zavisi od samog čovjeka. Neko može obići cijeli svijet, a da ne zna riječ o tome da vam kaže, a neko može izaći ispred kuće i opisati vam cijeli svijet u par riječi…

Nekad neko otputuje iznenada. Jeste, postoje i takva putovanja. Samo tako, odjednom ode, ni jednom riječju ne najavivši nam ništa. Sa tog putovanja nam ne može poslati razglednicu. Ne može se javiti ni telefonom. Nema on tamo ni Skajp, ni Fejsbuk, ni Tviter…. Pouzdano znamo i da su takva putovanja veoma, veoma dugačka, bez ikakvog kraja. Ne znamo čime taj neko putuje, kako mu je, zašto je otišao? Ne može nam to ni javiti. Onda mi sami sebi moramo dati odgovor. Možda ćemo ga odmah imati, a možda nećemo nikad. Možda ćemo zauvijek biti bijesni i povrijeđeni zbog tog iznenadnog odlaska. Možda ćemo odmah razumjeti i prihvatiti njegov plan putovanja. To je na nama koji ostajemo, i to će vrijeme pokazati. U svakom slučaju, lijepo je znati da smo neko vrijeme putovali zajedno i da smo uživali u tome. Koliko god da je trajalo, bilo je to naše putovanje. A dok god postoje uspomene i sjećanja na taj zajednički put, pored nas ostaje i dio onog koji je iznenada otišao. To je tako i to je dokazano. Toliko ja mogu da kažem….

Od mene nešto malo drugačije danas, ali takav je „RED VOŽNJE“….. Ko razumije – shvatiće.

Brza kasa, spora kasa – specijalno novogodišnje izdanje

Evo dočekali smo i ovu novu 2015. godinu. Neko na žurci, neko na trgu, neko kod kuće…Čik pogodite kojoj kategoriji pripada moja malenkost ;-)! Imate pravo jednom da pogađate, pošto ne vjerujem da možete pogriješiti :-D. Da se pohvalim, lijepo smo prošli. Ona dva mala hajduka su bila u elementu i čekali su Djeda Mraza dok god su im to kapci dozvoljavali. Malo više se jelo, ali nećemo o tome, neka ostane novogodišnja tajna za koju samo znaju kućne vage, pantalone i niko drugi. Na kraju krajeva, zašto zamarati ljude nepotrebnim informacijama, koga to još interesuje ;-)? Što se mene tiče, bila sam naročito raspoložena. Mislite da je to zbog Nove Godine, Djeda Mraza, hrane i porodice na okupu? Pa dobro, to se podrazumijeva, ali ovog puta bila sam još srećnija nego inače, jer sam tog dana uspjela da izvučem živu glavu iz Maxija. Jeste, baš tako – živu glavu – i jeste – baš iz Maxija!!! Jer, ići u novogodišnju nabavku 31. decembra predstavlja pravu avanturu i to visokorizičnog stepena. To vam dođe kao da ste junak neke video igrice, gdje određene nivoe jedva možete savladati. Jer, da se razumijemo, toliko ljudi, toliko trke, nervoze, svađa i gužve, nikako ne mogu povezati sa jednim tako lijepim praznikom. A i na vratima Maxija piše da se neće raditi samo 1. januara, pa otkud onda tolika panika? Preživjećemo valjda!!! Pa da, najlakše će mi biti da moju novogodišnju avanturu opišem baš kroz te nivoe u video igrici. Sigurno ćete shvatiti o čemu vam pričam….

PRVI NIVO – KRETANJE PO ODJELJCIMA

Ovo je početni, najlakši nivo,  a svojevrstan START predstavlja izbor i uzimanje korpe. To je vrlo važna stavka jer, u zavisnosti od toga da li ste uzeli običnu korpu, onu malo veću sa točkićima, ili kolica, dobijate i određenu ulogu u igrici. U mom slučaju (a izabrala sam korpu sa točkićima), glavni cilj prvog nivoa bio je uspješno se probiti do tražene namirnice, a pritom sačuvati život od glavnih negativaca – kupaca sa kolicima. Oni kolica koriste kao neku vrstu oružja i do svog cilja se probijaju tako što vas njima uporno guraju, a bogami i udaraju. Neki to rade lagano ali uporno (princip pasivne agresije), a neki vas opauče tako da ni sami ne znate otkud ste se odjednom našli kod najdonje police i šta ste odatle htjeli da uzmete. Dobra strana ovog nivoa je što vas udaraju isključivo u korpu, mislim, ako se to uopšte može nazvati dobrom stranom. Dakle, da sumiramo prvi nivo – zamislite onaj lavirint od polica, vas koji se krećete sa korpom na točkiće, a na svakom ćošku vas vreba kupac – udarač sa kolicima. Cilj ovog nivoa je uspješno stići od ulaza u market sve do poslednjih polica, na potpuno drugom kraju zgrade, a pritom neometano napuniti korpu neophodnim namirnicama. Koliko samo igrica postoji na tu temu….

DRUGI NIVO – VOĆE I POVRĆE

Do ovog nivoa se uglavnom lako stiže, uspijeva čak i kupcima – amaterima. Zašto? Zato što su ove zdrave stvarčice uvijek na samom početku svake radnje. Psiholozi kažu da su one namjerno tu stavljene da bi se narod „ošamutio“ od predivnih i raznovrsnih boja koje samo priroda može napraviti, a da pritom još i steknu utisak kako je kompletan asortiman isto tako bogat, šaren i raznovrstan. Na taj način im se otvara apetit za kupovinom. Jeste, bogami, tako sam čitala na internetu, pa sad kad god prolazim pored voća i povrća, pazim da mi se ne raspištolji taj strašni apetit za kupovinom. Sve gledam u pod, da me boje ne udare u glavu, šta ću! Inače, što se samog nivoa tiče, njega pređete ako uspješno stignete do vage za mjerenje. Pošto kupci sami mjere, a pošto ih u vrijeme novogodišnje nabavke ima bar petsto u tom odjeljku, sve to može biti veliki izazov. Ako tome dodamo one koji nikako ne znaju da rukuju sa vagom (ne razumiju se u tu modernu tehnologiju!), one koji su zaboravili naočare kod kuće, one koji nikako ne mogu da zapamte šifru za pojedini proizvod (pa se vraćaju po deset puta da vide!), kao i one koji obavezno stave sve proizvode zajedno na vagu, možemo zaključiti da nije baš MAČIJI KAŠALJ preći na treći nivo. Ma kakvi, naivan je ko tako misli!

TREĆI NIVO – RED ZA SIR

Pa…hajde da kažemo da ni ovaj nivo nije baš nešto naročito zahtjevan. Onako, šta ja znam, zavisi od osobe do osobe. Meni je bio nekako srednje težak. Ustvari, njegov prelazak me motivisao za sledeći nivo, nekako sam mu opuštenije prišla. U redu za sir ne čeka toliko ljudi. Ima ih, ali ne nešto pretjerano. Ne znam zašto je to tako. Ili im nije baš neki izazov, ili prosto ne vole toliko sir, ili je možda nešto treće u pitanju… A i nema mnogo da se sjecka. Uglavnom kupite kocku sira određene težine i to je to. Dobro, neki traže i da im se siječe na listiće. Ali to ne može da se radi sa svakom vrstom sira, tako nam je objasnila gospođa koja radi na tom odjeljenju. Jeste, baš ljubazno je to objasnila jednoj drugoj gospođi kad joj je ova zatražila da joj isječe sir na listove: „Aman, gospođo, odakle vam ta ideja??? Pa to će sve da se zalijepi, pokvariće nam se mašina!!! Vi mislite da sve može kako vama padne na pamet??? Ne ide to tako, gospođo, ne ide…“ Eto, vidite i sami, nije teško preći ovaj nivo. Začas ste na četvrtom, a tamo…..

ČETVRTI NIVO – RED ZA SUHOMESNATO

I evo nas, stigli smo do ozbiljnijeg i zahtjevnijeg nivoa. U njemu učestvuje veliki broj kupaca. Još kad se ne poštuje strijelica koja pokazuje gdje je početak reda, nastane pravi haos. Kupci obavezno obrazuju jedan red za ČAJNU, KULEN i sve takve vrste prerađevina, a drugi za ŠUNKE i ostalo iz te kategorije. Onda dolazi do svađe. Svađe su u najvećem broju slučajeva najveći izazov na ovom nivou, i onda ga je mnogo teže preći, nikad kraja. Oba PODREDA se ubiše da dokažu ko je u pravu i dok se ČAJNA, KULEN I ŠUNKE ne poravnaju u jedan red, male su šanse za dalji napredak. Međutim, i da nema svađa (što je vrlo rijetko), tu su druge razne prepreke. Na primjer, stoji tridesetak ljudi u redu i čeka. Onaj koji kupuje, traži trista grama čajne kobasice. „Koju ćete?“, pita prodavac. „Ovu..“, pokazuje kupac prstom. „Ovu?“, pita prodavac. „Ne, ovu!“ „Ovu??“ „Ne, ovu ispod nje!“ „Aha, ovu?“ „Ne, ne, jeste ispod, ali malo desno!“ „Ovu?“ „Još malo desno!“ „Ovu?“ „Još malčice desno“ „Ovu???“ „E tu!!! Ko proizvodi?“ Prodavac kaže ime proizvođača, a kupac, bogme, nije zadovoljan: „Hmmmm, ipak ne bih tu. Evo može ova?“ „Koja? Ova?“ „Ne ta, ova druga!“ I, kreće sve ispočetka, a svi mi ostali čekamo. I čekamo…Iskreno, ovog puta sam se uplašila da ću i Novu Godinu dočekati u redu za suhomesnato. A kažu, kakav ti je početak godine, takva će ti cijela biti! Zamisli te strahote, provesti čitavu 2015. u redu za suhomesnato… Evo i sad se ježim od strave i užasa!

PETI NIVO – RED ZA MESO

Ko je ovaj nivo prešao, taj je majstor za igrice!!! Ovo je ubjedljivo najteži nivo od svih! Ovdje čeka najviše kupaca, a i najviše je onih udarača sa kolicima. Najpametnije je sakupiti živote na prethodnim nivoima i čuvati ih za ovaj, jer su pomenuti udarači sa kolicima ovdje najbrojniji i najagresivniji. I niko ne kupuje samo jednu stavku, pogotovo kad su praznici u pitanju. Imam osjećaj da bi pojedinci od onog što su kupili mogli sastaviti čitavu jednu životinju, neko prase sa glavom jagnjeta i pilećim nogama, ili neko tele sa svinjskim butkicama i ćurećim krilcima. Mitska bića bi od svega ovoga mogla da nastanu, i da o njima čitaju buduća pokolenja! Nije mi žao, neka kupuju ljudi, ali čini mi se da čestitka glasi: SREĆNA NOVA GODINA, a ne SREĆAN SMAK SVIJETA, OBEZBIJEDITE SE NA VRIJEME! Ali šta je – tu je… Naoružaš se životima, strpljenjem i dobrom voljom, pa kad stigneš na red. Jer, obično to izgleda ovako: „Izvolite?“ „Pola kilograma juneće, ne, kilogram, ne, kilogram ipo, da kilogram ipo neka bude!“ „Od čega ćete?“ „Može plećka, ili ne, neka bude od buta, ili, šta mi vi predlažete?“ „Za šta vam treba?“ „Uh, ne znam ni ja, djeca hoće jedno, suprug drugo…Možda ipak da uzmem svinjsko – kilogram, ne, kilogram ipo, ne ipak dva. Neka bude dva!“ „Dobro, od čega ćete?“ „Uh, pojma nemam, moždaaaaa…pa šta mi vi predlažete?“ I tako u nedogled. Taman dočekaš da se odluči za prase, kad eto ti i pileta na repertoaru. Pa dok se odluči da li će cijelo, da li će samo batake, ili možda samo file, duša ti je već u nosu. Još ako i do kakve svađe dođe, jer obavezno se neko UMUVA preko reda, onda si obrao bostan. Nema ti prelaska na drugi nivo pa da si ne znam šta! Teška ova igrica, naporna…

ŠESTI NIVO – BRZA KASA SPORA KASA

Ovaj nivo vam je već poznat, pisala sam već o njemu. To je čekanje u redu na kasi sa svim onim grupama ljudi koji takođe tu čekaju. Sjećate se coktača, naljepnica, nervoznih nestrpljivaca, opsesivnih preletača i ostalih? E, kad njih prođeš, dođeš na kasu, platiš i strpaš sve u kese, tada znaš da si uspješno prešao igricu. Misija završena!

Ja sam nagrabusila na petom i šestom nivou, a na drugom me je jedan dekica toliko izudarao kolicima da mi je došlo da se branim svojom korpom na točkiće, pa ko pobijedi – borba do smrti! Kaže on, ne zna čekam li u redu ili ne!!! Pa zar se tako provjerava??? I zato vam kažem, kad sam sve ovo prošla, presrećna sam dočekala Novu Godinu! Presrećna, jer sam opet sa svojima na sigurnom. Kao da sam sa fronta došla, a ne iz Maxija. Ali to je sada iza mene, gotovo je…. A Božić se tek približava (ovdje ide ona jeziva muzika, kao u horor filmovima, kad mislite da je kraj, a neka krvava ruka probija iz zemlje!)… 😉 😉 😉