Danica i svilene bube


Danica je sjedjela na dnu drvenih skala u predsoblju stare kamene kuće, i strpljivo pokušavala da tanku iglicu na kopči provuče kroz jedva vidljivu rupicu na kaišu svojih novih crnih lakovanih cipela. Bilo joj je važno da to uradi kako treba, i da slučajno ne napravi kakvu ogrebotinu na sloju laka koji se tako savršeno presijavao i pri najmanjem pokretu nogom. Sve je vrlo pažljivo posmatrao veliki crno-bijeli mačak, prije nepunih pola sata nahranjen velikom porcijom svježe ribe, a koji je sad ležao na otiraču postavljenom odmah kod ulaznih vrata, oblizivao se poslije obilnog obroka, i lijeno mlatio repom tamo-amo, uživajući u zracima sunca tek provirjelog iza lepetanskog brda. Nakon uspješno obavljene rabote, Danica je ustala sa skalina i lupnula dva-tri puta petama po podu, čisto da bi uživala u zvuku koji je proizvodilo njeno novo blago. Otrčala je u kuhinju i što je brže mogla završila sa doručkom što joj ga je baba zgotovila, uz neizostavno gunđanje kako će je zaboljeti stomak ako i dalje bude tako brzo jela.

„Neće, baba, nemoj se sekirat’! Prešim u školu, nije me volja zakasnit’!“

„Ko će prije, taj će poslije – vazda bilo i ostalo! Neće ti škola pobjeć’!“, nastavi baba dobrodušno da gunđa, dok je sa stola sklanjala tanjir krcat mrvica od hleba, i šolju do pola popijene bijele kafe.

„Dobro je, baba, dobro je… Idem ja sad!“

Danica je žurno obukla tamno plavu kecelju, zakopčala deset bijelih puca skroz dreto tek iz drugog puta, i pred velikim, starinskim ogledalom pokušala da ispravi kraj bijele kukičane kragne, koji se iz nekog razloga sav izvitoperio i tvrdoglavo štrčao na svoju stranu, ma baš kao da pokazuje tačno prema kući tete Mace, daljnje im rodice iz susjednih Lepetana. Zatim je stavila torbu na leđa, provukavši obje ruke kroz prilično izlizane, i po rubovima iskrzane braon ručke, zgrabila kesu sa priborom za likovno i skoro potrčala ka predsoblju.

„Ne trči, kućo moja, ne trči, opasno je“, vikala je baba za njom, „I pazi da se ne oklizneš dolje kod kapije, murva je dobro opala, nismo još danas očistili, nema vode od sinoć! Biće zaboravili da odvrnu ventil, jer oni tamo u vodovod sigurno sjede i piju kafu!“

Dok je preskakala sad već duboko usnulog mačka, rastegnutog na sve strane preko crnog gumenog otirača, razmišljala je kako je babi pijenje kafe na radnom mjestu predstavljalo glavni razlog za sve što u njihovom malom mjestu, s vremena na vrijeme, nije funkcionisalo. Na primjer, nestane struje – aha, ko zna kad će da dođe, jer oni tamo moraju prvo kafu da popiju, pa tek onda da popravljaju kablove. Ili, izgubi se signal na televizoru – dabome, nemaju kad da „prespoje“, biće im voda u kogumu taman uzavrela. Da ne spominjem telefonske veze, neredovnu poštu, ili, ne daj bože, zakasnjelu penziju. Kafa je, po njenoj babi, bila glavni uzročnik svih nedaća takve vrste, mada je se sama ne bi ni u snu odrekla, naravno, uz opravdanje kako je ona pije isključivo u slobodno vrijeme, i nikome još time nije štetu nanijela.

Napolju je junsko sunce već dobro bilo ugrijalo, iako zvono na crkvi Svete Ane, tamo iz Đurića, još nije otkucalo ni osam sati. Danica pomisli kako ljetnja žega samo što nije počela. Pa kad krenu zrikavci i kriještavci na smjenu da prave buku – jedni preko noći, drugi po danu – do septembra neće prestajati. „Zrikavci su tiši, jer rade noću, da može svijet da spava… Tako je to priroda napravila…“, promrmlja ona sebi u bradu, dok je pažljivo kontrolisala svaki svoj korak, ne bi li sačuvala cipele od zubatog kamenog tla u dvorištu. Na vrhu skalina gotovo se sudarila sa majkom, koja je uvelike radila nešto oko cvijeća zasađenog u velikoj kamenoj žardinjeri, smještenoj odmah uz prvi skalin, da figura.

„Ideš?“, upita je majka, odmičući obje ruke od tijela, kako sa rukavicama punim zemlje ne bi dotakla bilo šta drugo osim onog za šta su bile namijenjene.

„Idem… Doručkovala sam, a baba mi je spremila i kroštule od sinoć, da imam za marendu. Biće lijepe, iako ne krckaju kao kad si ih tek ispržila!“, odgovori Danica, dok se unaprijed radovala velikom odmoru, sjedjenju na parapetu ispred škole što gleda na obližnju plažu, i tako lijepoj marendi.

„Valjaju kroštule kad god da ih jedeš, ela…“, nasmiješi se majka, “ ‘Ajde onda, da ne zakasniš… Vodi računa kako ideš po ulici, pogotovo kad catara pristane, svakakvi voze danas! I pazi dolje, u dno skala, sve su murve opale, klizavo je! A ko zna kad će voda, pukla je cijev u Baošiće, rekli jutros na radio.“

„Baba kaže da neće ništa popravljat dok ne popiju kafu!“, uzviknu Danica, dok je skoncentrisano prelazila skalin po skalin, svaki previsok i pregrbav za njenih nepunih devet godina.

„Biće bogami!“, nasmije se majka, mahnu joj, i uroni opet ruke u zemlju, kako bi kadifice i begonije bile ovoga ljeta još ljepše nego prošlog. Ako im se i onda divio ko god se u gostima zatekao, što ne bi ovoga ljeta još više.

Stigavši do poslednjeg u dugom nizu skalina, Danica zastade i obeshrabreno pređe pogledom po pločniku što ga je trebalo preći, kako bi stigla do masivne crne kapije, koja je dijelila od obližnje magistrale. Murve su bile napadale toliko da je gotovo svaki centimetar pločnika bio prekriven prezrelim ljepljivim plodovima. „Što ću sad?“, pomisli Danica, „Upropastiću cipele, neće ih ni Sveti Petar očistit’ poslije ovoga!“

Ruku na srce, nije joj baš bilo logično da se Sveti Petar bavi takvim stvarima kao što je čišćenje nečijih cipela, ali kako je otac često započinjao ili završavao svoje rečenice sa „Ne može to ni Sveti Petar“, i kako je najiskrenije vjerovala da toliku količinu zgnječenih murvi niko više nikada neće moći da sastruže sa đonova njenih divnih novih cpela, onda joj se ova fraza učinila sasvim prigodnom, i najpribližnijom beznađu koje je tog trenutka osjećala. Osvrnula se i pogledala majku koja je i dalje presađivala cvijeće, ali kao da je znala, okrenu se prema Danici i vidjevši koje su je muke snašle, viknu:

„Slobodno ‘ajde, samo na prste i pomalo! Kreni, ja ću te odavde gledat’!

Zeru ohrabrena, Danica pažljivo spusti vrh jedne cipele na ljepljivi kamen, a zatim isto učini i sa drugom. Išla je na prstima polako i pažljivo, korak po korak, i taman kad je bila nadomak kapije, skliznu joj desna noga, pa kako ne bi pala, instiktivno se uhvati za rešetke kapije i zagazi sa obje cipele čvrsto na pod, da bi povratila stabilnost.

„Dobro je, dobro, ništa se nije desilo!“, vikala je majka odozgo, a Danica joj mahnu i sva crvena u licu – što od straha da ne padne, što od brige za cipele – nastavi svojim putem. Nije joj nikako bilo pravo što se na samom kraju, i pored ogromnog truda, onako u murve ulijepila. Dobro, nije pala i na kamenju ogulila koljena, ali sad su njene lijepe, i prvi put obuvene creve sa svakim bogovetnim korakom prijanjanjale za tlo, a kada bi podigla nogu, čuo se nekakav grozan zvuk, neko škripanje, da te bog mili sačuva. I što je najgore, cijelo jutro će morati da provede uz te neprijatne zvukove. „Nije fer! Baš nije fer!“, ponavljala je Danica u sebi, ljuta na sve živo, pa i na radnike u vodovodu, koji tamo u kancelariji piju kafu, i nikad ne rade ono što bi trebalo.

Dok je išla ka školi, tako o svom jadu zabavljena, Danica zamalo da ne poželi dobro jutro babi Jeli, što je inače uvijek uredno radila. Svakog jutra u sedam i po, taman kad bi se sunce našlo u ravni sa lepetanskim Svetim Vidom, baba Jela je širom otvarala svoja zelena, dotrajala, i na sve strane bišom načeta škura, sklanjala starinsku, požutjelu zavjesu da „malo čiste arije uđe u kuću“, i obavezno neko vrijeme provodila naslonjena na prag od prozora „da vidi svijeta i proćakula s nekim, da zna da je još živa.“ Bila je to sitna ženica od skoro devedeset ljeta, sijede kose uvezane ispod braon marame, i vazda obučena u dva-tri džempera sa sve pletenim đilom preko, bilo da je ljeto ili zima. Kako je objašnjavala svakome ko je htio da je sluša, „propuh ne zna koji je kvarat od godine, bolje da ja đa’olu doskočim, nego on meni!“

Inače, baba Jela je živjela sama. Muž joj se kod Svete Neđelje preselio još prije tri decenije, a od troje djece, koliko je imala, obilazila je jedino ćerka, dok su dva sina živjela „daleko u onim Amerikama, i bog ih je tamo zaboravio“, kako je baba Jela imala običaj da kaže. Pritom bi energično odmahnula rukom, kao da iz misli želi da istjera ta daleka, nepoznata prostranstva, zbog kojih djecu nije vidjela ko zna otkad.

„Rano, šesnih li crevalja! Iz koje su ti to butige? Je li ti ih mati kod Milutina Vasovoga pazarila, ili ih je striko s broda donio kad je arivao?Ovolika pitanja trgnuše Danicu iz tmurnih misli pa pogleda ka prozoru iza kojeg je provirivala baba Jela i dobroćudno joj se osmjehivala. Nekoliko pramenova sijede kose se joj se izvuklo ispod braon marame, te ih je slabi jutarnji burinet nosio na istu bandu kuda su i valovi obrtali. Na sitnim, koščatim rukama jasno su se mogla vidjeti po tri rukava od džempera kako vire, sve jedan kraći od drugoga.“Dobro jutro, baba Jela!“, doviku joj Danica, „Hvala, jesu šesne, nego sam se prije u murve uvalila tamo kod kapije, pa se sad sve lijepe za pod! Nema cipela kod Milutina Vasovoga, nego ih je majka u Novi kupila prošle subote kad je išla na pjacu! A stric se još sa vijađa nije vratio, tek će po Novoj godini!“

Milutin Vasov, kojeg je baba Jela spomenula, inače je bio iz Kamenara, ali je u Bijeloj – mjestu pored – držao malu prodavnicu pretrpanu kojekakvim drangulijama. Iako se uglavnom radilo o prehrambenim proizvodima, ponekad je ovaj snalažljivi trgovac, što je u dušu poznavao narod – i u mjestu gdje je živio, a i tamo gdje je radio – nabavljao odjeću, peškire i posteljinu. Zadugo se kasnije u Kamenarima i Bijeloj moglo čuti kako se najfiniji pamuk može samo kod Milutina Vasovoga naći. Daničina baba je na sva usta hvalila peškire koje je još prije koju godinu kod ovog vrijednog trgovca kupila, a oni ni mrdnuli nisu, nego vazda ostali isti, kao da si iz butige onog momenta iznio. I još se klela da takve nema ni Zora s ponte, a svi su znali da Zori paketi sa najfinijom robom redovno stižu čak iz Italije, od neke dalje rodbine koja se tamo odselila još poslije Drugog svjetskog rata.“A nemoj se jedit’, rano moja, neće crevama od murava ništa bit’! Samo ih dobro oplači vodom kad se vrneš doma!“, dobaci s prozora baba Jela Danici, i dalje se smiješeći, kao da je u pitanju najmanja briga na svijetu, a ne ljuta nevolja što je ovako malo dijete od ranog jutra zadesila.“Ali nema vode, baba Jela, i ko zna kad će doć’! Pukla je cijev u Baošiće, tako kažu!“, namršteno odvrati Danica, i nikako joj nije bilo jasno kako to bilo kome može biti smiješno, i kako da se ne jedi.“Zakrpiće je k’o i vazda, ali je prvi put!“, odmahne rukom baba Jela, „Ne sekiraj se ti ništa, rano, nego ‘ajde lijepo u školu, a dokle zađe sunce iza Kruševica, biće ti creve opet kao nove! O, evo meni Rajke Tomove, kupila novine na kiosk! Taman da mi reče ima li novih osmrtnica! Ilija s Bare nije nešto bio dobro ovih dana, mada bi zvonilo u Svete Neđelje da je štogod loše bilo!“

„Dobro, baba Jela, onda do viđenja!“, odgovori joj Danica, i nastavi dalje svojim putem. Baš prije nego što će skrenuti desno na uski prašnjavi puteljak, što je vodio direktno do ulaza u školu, Danica začu kako je neko zove…

„Daniceeeeee, aloooo, Daniceeeee!! Čekaaaaaj!“

Bio je to Jovo, Daničin drug iz razreda – jedan od šestoro, koliko ih je ukupno bilo u trećoj godini. Trčao joj je u susret visoko mašući lijevom rukom, kao da će svaki čas poletjeti, dok je desnom vukao po ulici platnenu vojničku torbu u kojoj su bile spakovane knjige, sveske i pribor. Takve vojničke borse, četvrtastog oblika i maslinasto zelene boje, bile su i te kako popularne osamdesetih godina prošlog vijeka, i skoro svi dječaci su ih nosili, naravno okačene o jedno rame, ili prebačene preko suprotnog, „po poštarski“, kako se tada govorilo. Jedino je Jovo svoju torbu iz nekog razloga vječito vucarao za sobom po podu, pa je jadna bila sva u zakrpama, koje je Jovova baba Milka svako malo strpljivo ušivala, često i jednu preko druge.

„Požuri, Jovo, zakasnićemo, ‘ajde!“ dovikne mu Danica, mada je ipak zastala da ga sačeka. Živjeli su kuća iznad kuće, i igrali se zajedno otkad znaju za sebe, pa i ako joj je smetalo što vječito svuda kasni, i ne vodi računa o svojim stvarima, Danica je svoje slobodno vrijeme najviše voljela da provodi upravo s njim. „Ma Jovo ti je k’o kruv dobar“, znala joj je napomenuti baba kad god bi ga vidjela da im promiče kroz kapiju, i trči uz skaline kao da ga „trista đa’ola goni“.“Ne može ni bit’ loš kad je cijela familja takva, pazi što ti zborim!“ Danica je vjerovala babi, a i sama se u to uvjerila bezbroj puta dosad, mada nije mogla da izdrži a da mu po ko zna koji put skrene pažnju na mučenu vojničku torbu, ili bar na ono što je od nje ostalo.

„Jovo, možeš li barem jednom tu borsu objesit’ na rame? Svu si prašinu pokupio od doma do ovamo! Biće joj se opet onaj isti ćošak izbucao, ma sto posto!“

„Jao, pušti me, Danice, oli? Svaki put mi istu stvar zboriš!“, naroguši se Jovo „Izduraće dok škola ne završi, a to je još nekoliko dana. Od septembra ću uzet’ Vasovu, on ionako kreće u srednju, pa će mu novu torbu pribavit’! Bogami, jedva čekam da škola završi, neću izlazit’ iz mora! A i striko mi je rek’o da ću ić’ s njime barkom na ribanje, samo ako prođem vrlodobrim! Jesu li tebi tvoji nešto obećali?“

„Nisu, jedino što će mama napravit kolač od trešanja. Znaš onaj što najviše volim?“, Danica se zadovoljno osmjehnu dok je ovo izgovarala, jer su joj se istog trenutka pred očima ukazale vazda pod konac isječene kocke zlatnog, sočnog pandešpanja, prepune trešanja, a posute bogatim slojem šećera u prahu.

„Znam, znam, sad bi cijelu roštijeru izjeo, bogami ti kažem! Zovi me kad ti ih mama napravi, nemoj zaboravit’!“, zamoli je Jovo, i to toliko ozbiljno, kao da do tih kocaka sa trešnjama ništa živo okusiti neće.

„A znaš da ću te zvat’, pa bio si i neko veče kad je baba pržila palačinke. Vazda te zovem, Jovo!“

„Pa jes’, zoveš, nego ja da se osiguram!“

Kako su se približavali školskoj zgradi, Danici i Jovu se glasovi izgubiše u graji koja je dopirala sa školskog igrališta, a koju su zajedničkim snagama proizvodila ukupno trideset dva učenika, uzrasta od prvog do četvrtog razreda, u isturenom kamenarskom odeljenju škole „Orjenski bataljon“. Kao da nije krenula ljetnja žega, i kao da je dan pošteno već bio odmakao, a ne ušao tek u osmu uru, djeca su trčkarala tamo-amo po igralištu. Neki su se pentrali po starom, rasklimatanom okviru gola za mali fudbal, neki su na betonu ispred školskog ulaza crtali kredom kvadrate i brojeve da bi igrali „školice“ na velikom odmoru, a neki su sjedjeli na skalinima što su vodili na sprat, ka svečanoj sali u kojoj su se održavale priredbe za 8. mart i 29. novembar, i puštali filmovi na neispravnom projektoru, koji je vječito „jeo“ najzanimljivije scene u svakom bogovetnom filmu. Jednom je u toj istoj sali, sa sjedištima presvučenim braon skajem i prozorima preko kojih su padale teške, crvene, plišane zavjese, gostovao čak i neki mađioničar, bog te pita odakle, pa se o njegovim vještinama pripovjedalo danima poslije predstave. Đed Milo s Brijega je „glavu davao“ ubijeđen kako su gosti za tu priliku ispilali nekoliko dasaka sa poda na pozornici, i da su tuda – vješto da ne može vještije – mađioničaru doturali golubove jednog za drugim. „Jer okle bi se onolika živina prezentala iz jednog jedinog kapelina!“, mudrovao je đed Milo, odlučan da raskrinka te opasne mađije jednom za svagda. Rajka Tomova je bila ombrozna još čitavu setimanu poslije predstave, jer joj se šćer toliko bila prepala vidjevši neko jadno žensko čeljade kako viri iz ogromne crne kutije presiječene nekakvim ogromnim nožem napola – te su joj glava i ruke pokazivale ka kući Mijajlovića dolje na more, a noge skroz na drugu bandu, prema Lalovini – da je dijete četiri noći zaredom bježalo kod babe u postelju, svo izbečeno od straha.

Međutim, u ovo junsko jutro, a i nedeljama nakon njega, vrata svečane sale su bila zaključana i čekala neke bolje dane, dok su skalini ispred predstavljali savršeno mjesto za dječja okupljanja uz marendu, prije i poslije nastave.

Tačno u osam sati školsko igralište utihnu. Koraci od ukupno trideset dva para nogu odjekivali su sada prizemljem školske zgrade, i svako je išao ka svojoj učionici – prvaci i drugaci desno od glavnog ulaza, a treći i četvrti razred lijevo. Jovo, koji je uporno vukao svoju torbu po podu, zakači i zamalo obori pitar sa ogromnim razgranatim fikusom, smještenim između panoa sa učeničkim crtežima i vrata od učionice, što je izazvalo sasvim opravdano i očekivano negodovanje učiteljice Jovanke.

„Jovo, šta to radiš, Jovo?! Ideš kao muva bez glave! Podigni tu torbu odmah, hoćeš da se povrijediš?! A i fikusa bi mi bilo žao, tu je još otkad ti je tata išao u školu!“

„Izvinite, učiteljice…“, promrmlja Jovo, i šmugnu u učionicu što je brže mogao, ne bi li izbjegao svaku dalju kritiku. Tamo se smjesti u svoju klupu, odmah iza Danice, koja je iz svoje torbe već bila izvadila sveske i knjige, te strpljivo čekala da časovi počnu.

Kada je i poslednji učenik zauzeo svoje mjesto, učiteljica Jovanka konačno zatvori vrata i sjede za katedru. Prvo je upisala čas u dnevnik trećeg razreda, pa je lagano, preko naočara, prelazila pogledom sa jednog djeteta na drugo, da utvrdi da li su svi prisutni. Zatim je sve isto ponovila i sa četvrtom godinom, da bi, koji minut kasnije, krenuli da se ređaju časovi, jedan za drugim: matematika, srpski jezik, priroda i društvo, i na kraju likovno. Polovinu svakog časa, učiteljica je radila prvo sa trećim razredom, dok je ostatak vremena posvećivala četvrtom. Međutim, sada su na času likovnog svi bili zadubljeni u crtanje predstojećih ljetnjih motiva drvenim bojicama. Nije se čulo ništa osim catare koja je pristajala, a čiji je zvuk motora dopirao kroz otvorene školske prozore. Tolika tišina bila je proizvedena preplitanjem strogog pogleda učiteljice Jovanke, žegom koja je vani uvelike bila počela, i obiljem matematičkih operacija i gramatičkih začkoljica sa prethodnih časova što ih je valjalo u glavi obraditi. Kako je catara ukrcala novu turu vozila, i po ko zna koji put tog dana otplovila ka Lepetanima, u učionici je izbio u prvi plan zvuk čitavog hora drvenih bojica koje su, različitim tempom, šarale po hrapavom papiru bloka broj 5.

Danica je crtala delfine kako iskaču iz mora, dok ih je sa plaže oduševljeno pozdravlja grupa djece obučena u šarene haljine, šortseve i majice. Jedna od nacrtanih haljina bila je ista kao i Daničina, što je dobila od babe za prošli rođendan – bijela, široka i lepršava, sa izvezenim jarko crvenim trešnjama i zelenim lišćem svuda osim po rukavima. Danica je pažljivo bojila svaku trešnju, upirući bojicom po papiru malo jače nego što bi trebalo, ubijeđena da će na taj način nijansa crvene biti ljepša i intezivnija. Međutim, od tolikog pritiskanja, srce bojice puče, te ostavi ružan crveni trag po tek nacrtanoj haljini.

„Ništa mi danas ne ide“, jetko pomisli Danica, dok je gumicom bezuspješno pokušavala da obriše ružnu crvenu liniju, „Ali baš ništa! Lijepo mi se i ne crta više…“

Ipak, svjesna da joj učiteljica neće baš tako lako dozvoliti da prestane sa radom dok traje čas, Danica podiže dva prsta kako bi dobila dozvolu i otišla do kante za otpatke, tamo u uglu učionice, naoštri bojicu, i pokuša da popravi ono što je zabrljala. Makar joj je prava haljina bezbjedno visila u ormaru, i to je bilo pravo olakšanje.

„Možeš, Danice, izvoli, naoštri bojicu“, odgovori joj učiteljica Jovanka, a da nije ni podigla pogled sa beskrajnih rubrika u velikom crvenom dnevniku, koje je valjalo popuniti na vrijeme, prije nego što školska godina završi.

Danica ustade, i zaputi se ka ćošku u kojem je stajala korpa. Pri svakom bogovetnom koraku, njene cipele su i dalje škripale i škripale, i to je, u onolikoj tišini, natjeralo mnoge male ruke da na trenutak odlože bojice, i mnoge glave da izrone iz šarenih morskih detalja, i radoznalo se zapitaju šta je uzrok tako jednom neprijatnom zvuku. Izuzetak nije bila ni učiteljica:

„Dijete, zaboga, šta se to tako čuje?“, upita je, a Danica ponovi priču koju je rano tog jutra ispričala i babi Jeli. Iz nekog razloga izostavila je onaj dio u kome majstori piju kafu i ništa ne rade, kao da joj se činilo neprimjerenim da sa učiteljicom o tome raspravlja.

„Znači, ulijepila si se u murve! Pa jeste, tako i zvuči, kad malo bolje razmislim. Nije prijatno, znam, nije prijatno. Ali kad već spominjemo murve, znate li vi, djeco, za šta su se one nekad koristile, i zašto su mnoge kuće u našoj Boki imale zasađeno ovo drvo u dvorištu?“, obrati se učiteljica Jovanka sada cijelom trećem i četvrtom razredu. Međutim, prije nego što su neki krenuli i da razmišljaju o odgovoru, eto ti Jova, podiže ruku u nebesa, samo što plafon nije prstima dotakao..

„Znam ja, učiteljice! Da bi se nahranile svinje, a i ljudi vole da jedu murve! Ja ne silazim sa drveta dok ne potamanim sve što mogu do’vatit’ „, odgovori Jovo, ponosan što je poznavao materiju i bio stručan ne samo za murve, već i za svaku drugu voćku po kojoj se verao dok god je na njoj bilo plodova.

„To je tačno, Jovo. I ne kaže se do’vatit’, nego dohvatiti – vodi računa kad si u školi! Inače, postoji još jedan vrlo važan razlog zbog kojeg su naši stari sadili murve, mada mislim da je danas u velikoj mjeri zaboravljen. Da li znate, djeco, šta je to svila?“, upita opet učiteljica, kad, Jovo opet đipi sa stolice sa rukom uvis, sav srećan što će i na ovo pitanje odgovoriti prije svih.

„Moja baba Milka ima rubac od svile! Tamno plavi je, i ima neke ogromne žute cvjetove! Majka kaže da su to suncokreti, a baba nije sigurna, veli da joj ne liče na one što nam rastu iza kuće, i da, ako jesu, onda je đede Vaso kriv što nisu izrasli tako lijepi kao što su ovi naslikani. Baba nosi taj rubac samo kad ide na neku sahranu, ili na slavu kod svojte. Čuva ga u deset kesa, i vazda nam zbori kako nećemo dobro proć’ samo li ga taknemo! Biće da je to zbog svile, mada ja ne znam što je ta svila tačno! Sigurno je neka vrijedna stvar, čim bi nam baba Milka dala prutom po prstima, ako bi pipnuli i jedan od saketa, a kamoli rubac!“

I samo što je talas smijeha zapljusnuo svu čeljad, od prve do zadnje klupe, učiteljica Jovanka podiže ruku da na vrijeme zaustavi zabavu koja je prijetila da se pojača, i zadrži dječiju pažnju dok im ne ispriča ono što je htjela. Za samo nekoliko sekundi u učionici je opet zavladala ista ona tišina kao sa početka časa.

„U pravu je tvoja baba Milka što vam ne da da dirate maramu. Svila je vrlo vrijedna i skupa tkanina, ne može svako da je kupi. Tanka je, meka i izuzetno lepršava. Ljeti hladi, a zimi grije, toliko je kvalitetna. Stigla je davnih dana čak iz Kine, a Kinezi su počeli da je proizvode još, kako kaže istorija, skoro dvije hiljade godina prije nove ere. U Evropu je stigla čuvenim Putem svile, koji je predstavljao, u stvari, rutu kojom su trgovci u Kinu nosili svoje proizvode na prodaju, a onda, zauzvrat, donosili kineske kako bi i zapadni svijet imao prilike da ih koristi. Tu se misli prvenstveno na svilu, ali pored nje, trgovalo se i raznim drugim tkstilnim materijalima, začinima, porcelanom, i još mnogo čime“, učiteljica zastade na trenutak, i obrati se jednoj od djevojčica iz četvrtog razreda:

„Ana, mogla bi za sutra da napišeš nešto više o Putu svile, pa da nam pročitaš na času prirode i društva. Znam da tvoji imaju nekoliko odličnih enciklopedija, pa ih taman možeš iskoristiti za ovu temu.“

Ana klimnu glavom i odgovori što je tiše mogla da je razumjela, sva crvena u licu prvenstveno od vrućine, ali i od stida što se odjednom našla u centru pažnje. Ako nešto nije voljela, to su bili javni nastupi, čak i ako se radilo samo o čitanju običnog domaćeg zadatka pred cijelim razredom, ili u slučaju kamenarske škole, pred dva razreda istovremeno! Nije bila olakšavajuća ni činjenica da su oba razreda u ovom slučaju značila svega četrnaest učenika. Ani se činilo kao da se, u najmanju ruku, obraća polovini Boke Kotorske, što nije predstavljalo, ni malo prijatnu rabotu. Kad bi mogla samo da napiše taj zadatak, da sa zadovoljstvom izvuče tri ogromne enciklopedije sa najviše police sa knjigama u dnevnom boravku, rasporedi azbučnim redom po stolu prekrivenom kariranom plavo-bijelom mušemom na sitne žute kruške i jabuke, pa osim traženih informacija naiđe na još kojekakve zanimljivosti. Kao i na slike insekata uvećanih toliko da kada je prvi put okrenula list jedne od enciklopedija, i kada joj se preko čitave strane ukazala fotografija džinovske tarantule sa dlakavim, narandžastim „koljenima“ kako ih je u glavi nazivala, i ukupno milion sitnih, crnih i zastrašujuće sjajnih očiju različitih veličina, Ana samo što nije pala u nesvijest od šoka. Nakon toga mjesecima nije prilazila enciklopedijama, a kad se zeru okuražila, potrudila se da do najsitnijih detalja u glavi razradi mapu „mogućih opasnosti“, te je tačno znala kada da odjednom okrene dva lista u knjizi umjesto jednog. Tako je bila i skroz bezbjedna od prikaza grozomornih insekata, ali je i opušteno mogla da čita ono što je zanimalo. „Vala bi mi lakše bilo da sat vremena gledam u sliku onolikog pauka, nego da čitam sutra domaći pred svima! Što uvijek meni to daje da radim?!“, mislila je nevoljno Ana u sebi, nanovo buknuvši u obrazima kao rak s ponte, od pomisli na predstojeći događaj. Tako je razmišljala sada, međutim, u godinama koje nailaze, često će se Ana sjetiti učiteljice Jovanke i mučnog čitanja domaćih zadataka pred jošičkom i đuričkom omladinom, i tek tada će joj biti jasno zašto je učiteljica uporno na takvim zadacima insistirala. Nije borba samo sa tarantulama iz enciklopedije, već se svako bori sa svojom mukom otkada je svijeta i vijeka. Pa kako kome uspije. A Ani hoće svakako.

„E, dobro, Ana, onda smo se dogovorile“, zadovoljno klimnu glavom učiteljica, zatim ustane, napravi par koraka i nasloni se na katedru sa prednje strane, bliže učenicima. Popravi naočare koje su joj bile skliznule na vrh nosa, prekrsti ruke na grudima i nastavi dalje sa pričom koju je započela:

„E sad, djeco, eto nas kod najzanimljivijeg dijela priče – kakve veze uopšte ima svila sa murvama, da li bilo ko od vas ima i najmanju ideju?“

Uzvrpoljiše se svi na svojim stolicama, počeše da se gledaju i došaptavaju međusobno, pokušavajući da u svojim glavama dođu do bilo kakvog smislenog odgovora, međutim, bezuspješno. Jovo je, izgleda, jedini imao hrabrosti da kaže ono što su svi tog momenta mislili, pa pošto je po običaju dotakao plafon sa dva prsta po ko zna koji put tog dana, ustane sa stolice i krene u još jedan svoj monolog:

„Bogami, učiteljice, ja ne mislim da tu postoji bilo kakva veza! Da ste nas pitali za murve i svinje, to je barem lako, ali svila i murve? Pa ja to ni da sanjam ne bi’ mog’o izmislit’! Jedino ako im nisu kakve vešte šili, da ljepše figuraju kad ih treba prodat’, ma i to mi je sumnjivo, pravo da vi rečem!“

Na spomen svinja obučenih u šarene svilene haljine svi, na čelu sa učiteljicom, pukoše u smijeh, i ovog puta je bilo malo teže uspostaviti mir i povratiti pažnju prisutnih u učionici. Međutim, učiteljici Jovanki je to nekako uvijek polazilo za rukom, bez obzira o kolikoj buci se radilo. Jeste da je malo duže držala podignutu ruku u vazduhu, i jeste da je više puta izgovorila riječi „Dobro je! Dobro je! Smirite se!“, ali na kraju su se sva djeca dovela u red, kuriozno iščekujući odgovor na sporno pitanje.

„Jao, Jovo, pazi kako pričaš“, obrati mu se učiteljica „Nema DA VI REČEM, nego DA VAM KAŽEM, povedi računa, molim te! I ne samo o tome! A sad – rešenje misterije: veza između svile i murve je SVILENA BUBA! Da, da, svilena buba, draga moja djeco. A zašto baš ona? Pa zato što proizvodi niti svile, a hrani se isključivo lišćem murve, i ničim drugim. Dakle, ko je želio da proizvodi svilu, morao je obavezno u vrtu imati i stabla murve!“

„E, učiteljice, da mi je neko prič’o, ne bi mu vjerov’o! Bogami!“, uzvikne Jovo iznenađeno, a isto potvrdi i ostalih trinaest duša. Neki jedva da su i znali da postoje stvorenja kao što su svilene bube. Drugi su čuli nekad negdje taj naziv, ali dalje od ove informacije nisu odmakli. Jedino je Ana jasno pred očima imala sliku insekta sličnog leptiru, bezlične sivo-braon boje, kako stoji na velikom zelenom listu, uveličanom toliko da mu se svaka pora mogla bez problema prebrojati. Ipak, kako joj izgledom svilena buba nije bila ni malo privlačna, Ana nije čitala ništa o njoj, inače bi sigurno zapamtila ovaj neočekivani podatak.

„Eto vidiš, Jovo, uvijek je lijepo nešto novo saznati! A još nešto treba onda da vam ispričam. Tokom devetnaestog vijeka, Boka je bila jedan od najvažnijih evropskih centara za proizvodnju svile. Koji period predstavlja devetnaesti vijek, ko će da mi kaže?“, učiteljica Jovanka nikad nije propuštala priliku da provjeri dječje znanje i dopuni ga, ukoliko je to bilo potrebno. Zato i nisu bila iznenađujuća njena brojna pitanja i potpitanja, bez obzira o kojoj temi se radilo.

Ovog puta Danica podigne ruku da odgovori.

„Baba Jela je rođena u devetnaestom vijeku i još je živa, a kaže da će dočekati i treći po redu, tako mi je rekla. Devetnaesti vijek je prije ovog našeg, dvadesetog!“

„Tako je, Danice. I uopšte ne sumnjam da će baba Jela doživjeti i dvadeset prvi vijek, ne da se ona!“, nasmije se ponovo učiteljica, „Dakle, slušajte sad dobro: u devetnaestom vijeku duž Boke Kotorske postojalo je više predionica u kojima se proizvodila svila. Otvarane su tridesetih godina prošlog vijeka, prvo u Kotoru sedam, a onda u Herceg Novom šest. Postoje i neki podaci koji kažu da je u tom periodu na prostoru Boke i Budve ukupno radilo skoro sto četrdeset malih proizvođača. Deceniju kasnije, na Prčanj se otvaraju dvije prave pravcate fabrike za proizvodnju svile, jedna u vlasništvu porodice Sbutega, a druga je pripadala familiji Milin. Bile su opremljene sa tada najsavremenijom opremom iz Italije, pa su postale glavne za pravljenje ove fine tkanine. U njima su radile većinom djevojke, koje su se za taj posao obučavale u svilarskim radionicama prvo u Zadru, a onda i u Kotoru. Inače, proizvodnja svile se kod nas prvi put spominje još u prvoj polovini četrnaestog vijeka, zamislite kad je to bilo. Žene koje su se tim poslom bavile nosile su naziv sviloprele, a prva među njima je bila iz Kotora i zvala se Dobroslava. Međutim, Mlecima se nije dopadalo što Boka napreduje u zanatu koji je donosio i te kako dobru zaradu, pa su sredinom šesnaestog vijeka posjekli sva stabla murve u našim krajevima, kako svilene bube ne bi imale čime da se hrane, i kako bi izumrle. Nije se smjelo dozvoliti da Venecija padne u drugi plan po pitanju proizvodnje i prodaje svile. Tako je napravljena pauza od skoro sto godina, kada Bokelji ponovo sade murve i uspješno se vraćaju već poznatom zanatu. Sadnja se nastavlja i u devetnaestom vijeku, naročito sedamdesetih godina, kada je austrougarska vlast, koja je tada vladala Bokom, vidjela velike mogućnosti u trgovini svilom. Tada je naređena sadnja od ukupno sedamdeset hiljada stabala murve, a uvode se i godišnje nagrade za najuspješnijeg uzgajivača svilene bube. Čak se i u nastavu ubacuju posebni časovi o proizvodnji svile i uzgoju ove vrste bube. Ali sedamdeset hiljada stabala, možete li to da vjerujete?!“

„Kuku, đe je to sve stalo, učiteljice?“, zapanjeno upita Jovo, koji je do tada upijao svaku izgovorenu riječ, i pokušavao da se snađe u onolikim vijekovima, godinama, posiječenim i zasađenim stablima murve.

„Širom Boke i Budve, kod ukupno šest hiljada porodica. Zar to nije cifra za divljenje, šta kažete, djeco?“

Ošamućeni novim podacima, svi potvrdno klimnuše glavama, mada se većina djece u nevjerici pitala gdje je uopšte uspjelo da stane čak šest hiljada porodica, a kamoli još i sedamdeset hiljada stabala murve. O kojim je to brojevima zaboga učiteljica pričala, da nije i njoj vrućina malo udarila u glavu, razmišljali su naročito trećaci, kojima je matematika i dalje zadavala brige sa prvom hiljadom, a ne da moraju računati sa još šezdeset i devet takvih.

„Da, da, djeluje prosto nevjerovatno, ali tako je bilo! Što je više murva listala i rađala, to je više svilenih buba bilo, a onda i više metara skupe svile. A bogami, bokeljske gospođe su i te kako voljele ovaj raskošni materijal, pa su sve one, čiji su muževi bili dobrostojeći, obavezno u svojim ormarima imale i po nekoliko svilenih šalova, maramica i pojasa. Kažu da je i muški pojas na bokeljskoj nošnji šiven od svile. Ni muškarci, izgleda, nisu bili gadljivi na nju.“

„Učiteljice, ako moja baba Milka ima rubac od svile, znači li to onda da je đede Vaso dobrostojeći?“, upita Jovo, vidno oduševljen što se u njegovoj familiji odvija takva jedna istorijska priča.

„Pa… Ne bih rekla da je dobrostojeći samo zbog jedne marame, ali svakako nije činjenica za zanemariti, Jovo“, nasmije se učiteljica, „Šta sam još htjela da vam kažem… E, da, u vrijeme kada se svila proizvodila, postojalo je čak šesnaest različitih vrsta ove tkanine, i svaka je imala svoj naziv, samo ja sada ne mogu da ih se sjetim. Inače, kada su, malo prije Prvog svjetskog rata sintetički materijali ušli u upotrebu, prvenstveno zato što su bili jeftini, proizvodnja svile polako zamire, a konačno prestaje pedesetih godina ovog vijeka. Šteta ako mene pitate, ali šta da se radi. Eto možda je to razlog što i u Kamenarima skoro svaka kuća još uvijek ima bar po jedno staro drvo murve. Pitajte roditelje, možda će vam ispričati nešto na tu temu!“

Tog popodneva, taman negdje kad je maestral krenuo da duva od Tivta i zeru ublažio nimalo naivnu junsku žegu, Ana je u svojoj kući sjedjela za stolom. Bez obzira što su joj se nadlaktice zbog vrućine uporno lijepile za plastičnu šarenu mušemu, skoncentrisano je pogledom prelazila preko stranice iz enciklopedije i upijala nazive šesnaest različitih vrsta svile: amoere, bavela, camelot, ganco, damast, dopio, velo… Nije joj više bilo mrsko ni da vidi sliku svilene bube kako stoji na velikom zelenom listu, već je, gledajući je, osmislila u glavi čitavu priču na čijem je završetku lepršao i presijavao se prelijepi šareni, svileni šal. Ne karirani, plavo-bijeli sa kruškama i jabukama, kao Anina mušema sa stola, već u najljepšim bojama koje niko do tada nije vidio. Niti će, sve dok ona tu priču ne napiše.

Jovo je, nakon što se pošteno za ručak najeo, a poslije s velikim guštom napio ledene vode, iako je baba Milka vikala kako će ga drob od studeni zaboljet’, prvo, da niko ne vidi, ušao u babinu i đedovu sobu, pažljivo izvukao iz ormara onih deset saketa u kojima je bio pohranjen plavi svileni rubac, sjeo na krevet i sa velikim poštovanjem gledao u velike žute cvjetove, što su više ličili na žute mrlje kroz onolike slojeve najlona. Uskoro se Jovu i prispavalo, pa je sa sve plenom u rukama zaspao u dno velikog bračnog kreveta, i sanjao sedamdeset hiljada Kineza kako sa sobom vode prasiće, a svako prase je oko glave imalo vezan baba Milkin plavi svileni rubac za žutim cvjetovima. Koju uru kasnije, na javi, zamalo i sam nije završio sa ovim plemenitim životinjama u svinjcu iza kuće, a sve zato što ga je baba našla nasred svoje postelje kako hrče, dok su mu ispod glave virili saketi sa gotovo uništenim svilenim blagom, kako je poslije danima prepričavala saosjećajnim komšinicama. Džaba je Jovo pokušavao da se opravda i objasni zašto je uzeo rubac iz ormara, baba Milka je bila smrtno uvrijeđena i govorila mu je da je teška sramota što misli da se može izvući sa nekakvom papazjanijom od storije u koju su bili umiješani Kinezi, nekakve bube, i murve. „Sačuvaj bože i Sveta Neđeljo, što ovaj mali zbori!“, krstila se baba Milka dugo nakon cijelog nemilog događaja, mada mu je prvom prilikom isjekla, i na tanjir izvadila, najveći komad štrudela od jabuka sa hrskavom korom i gomilom šećera u prahu preko nje. Omaklo joj se, kako mu je, i dalje ljuta, kasnije objašnjavala.

Dok se Danica tog dana vratila iz škole, kvar u Baošićima je bio saniran, voda je uvelike bila došla, a majka je detaljno oprala i očistila od napadalih murava pločnik kod kapije. Zadovoljna što ipak nigdje nije ogrebala svoje nove lakovane cipele, Danica više nije bila jetka zbog ulijepljenih đonova, već ih je strpljivo čistila sve dok i poslednja ljepljiva fleka nije nestala. Zatim ih je ostavila ispred ulaznih vrata da se na suncu osuše, a malo kasnije pažljivo spakovala u kutiju i odložila ispod kreveta u spavaćoj sobi. Koliko se ujutro loše osjećala zbog čitavog događaja sa murvama, toliko joj je sada bilo drago što je sve to snašlo. Jer da nije, ko zna kad bi saznala za nevjerovatnu priču o bokeljskim svilenim bubama. Namjeravala je da svakako sazna od majke i oca da li je i njihova murva bila zaslužna za po koji svileni pojas, ili makar za malu džepnu maramicu. Međutim, prije priče, prvo je sišla u đardin, da razmisli i sabere u glavi sve što je danas čula. Sjela je u hladovinu koju je murva pravila, ubravši prethodno nekoliko slatkih, zrelih plodova, da se zasladi poslije ručka. Oko nogu joj se motao mačak, koji je pratio sve od kuće, i kao i uvijek, nadao se kakvom dobrom zalogaju. Gore, kroz grane murve koje je maestral lagano pomjerao tamo-amo, naziralo se par oblaka. Danicu su podsjećali na lijepe bokeljske gospođe, mirišljave i blistave, sve umotane u skupocjene svilene šalove…

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s