Orlovi koji su davno odletjeli

Juče je bila godišnjica smrti velikog Branka Ćopića. Tačnije, 31 godina je prošla otkako su njegovi orlovi odletjeli. Ja sam tada imala nepunih 8 godina, ali sjećam se da sam tu vijest čula na jutarnjem programu. Znala sam da je bio poznati dječiji pisac iako još uvijek nisam bila pročitala ni jednu njegovu knjigu. Moj dječiji mozak nije baš mogao da shvati kako je on to skočio sa mosta a da nije istog momenta isplivao? Nije ni čudo, pošto je najveći most koji sam do tada vidjela bila ustvari neka konstrukcija od par dasaka postavljenih preko minijaturnog potoka gore u brdu, gdje sam u djetinjstvu provodila mnogo vremena, istražujući okolinu sa svojim drugarima. Pa kako to sad, čovjek skočio i nije više nikada isplivao, pitala sam se danima. I zašto tako poznat čovjek i to dječiji pisac, zar takvi ljudi ne sjede samo za stolom, pišu i budu poznati? Šta oni još drugo mogu u svom životu da rade, pa da im padne na pamet da skoče sa mosta??? Kao sad se sjećam, mučila su me ta pitanja dugo, dugo. Tek mi ništa nije bilo jasno kad sam pročitala prvu njegovu knjigu. Pa zašto bi čovjek koji tako zanimljivo, zabavno i duhovito piše, samo odjednom pošao i skočio sa mosta??? Neke stvari sam shvatila mnogo kasnije, posložila sam nekoliko kockica i postalo mi je jasno da Branko Ćopić nije odjednom pošao. Drgačije su orlovi letjeli u njegovim knjigama, a drugačije u njegovom životu. U svakom slučaju, kao mala sam cijelu priču okrenula u svoju korist, dala sam joj kraj kakav isključivo meni odgovara, da otjeram sve te uporne nedoumice. U tom mom scenariju, Branko je isplivao na nekoj tamo nepoznatoj, predivnoj obali, u sasvim nepoznatom, predivnom gradu i tamo je nastavio da piše i smišlja nove dogodovštine svojih jedinstvenih junaka. Kad malo bolje razmislim, nisam mnogo ni pogriješila…

Ja sam uz Brankove knjige odrasla. Imali smo u kući cijeli komplet njegovih djela, sa tvrdim bordo povezom i naslovima utisnutim zlatnom bojom. Sve sam ih pročitala po nekoliko puta. Sjećam se začuđenih pogleda kad bi me zatekli sa nekom od bordo knjiga u ruci: „Opet čitaš istu knjigu??? Koji ti je to put po redu???“ Iskreno, pojma nisam imala koja brojka je u pitanju, ali nije mi bilo ni važno. Bila sam ubijeđena da se tako knjige i čitaju – svaka po 20 puta…minimum… 🙂

Prvo sam pročitala čuvenu trilogiju: „Orlovi rano lete“, „Slavno vojevanje“ i „Bitka u zlatnoj dolini“. Čitala sam, uživala i smijala se na sav glas. Sjećam se koliko mi je smiješna bila scena kada zloglasni učitelj Paprika pokazuje na konja Kušlju (koga su djeca uvela u učionicu) i pita šta je to, a čuveni Stric mu, misleći da ga pita za oblast na geografskoj karti, odgovara: „Molim, gospodine, to je Balkansko poluostrvo!“ Vraćala sam se nekoliko puta na tih par rečenica i iznova se kikotala :-). Tu je i nezaboravan opis poljara Lijana koji se toliko bio počastio pićem, da je poštu, koju nosio partizanima u šumu, potpuno pomiješao i podijelio pogrešnim osobama. Priču je Ćopić nazvao „Pijan poštar i budalasto drveće“, a opisi reakcija onih koji čitaju pisma su neprevaziđeni. Htjela sam ja tada da prestanem da se smijem, ali nisam mogla, uzalud…a i dobro je što nisam… 🙂 Kao šlag na torti, pojavio se u knjizi i nezaboravni lik đeda Vuka, kome se, u jednom momentu, zaglavila glava u nekakvom malom prozorčiću, pa je, mučenik, onako prestravljen, stao da viče: „Pomagajte, ljudi, natakla mi se kuća na glavu! Skinite mi bar ovu sobu sa vrata, da mogu da legnem u krevet!“ Koliko smjehotresnih suza sam prolila nad ovim rečenicama, pojma nemam… Evo i sada se opet smijem, a imam, bogme, nekoliko decenija više… 🙂

Jednom smo u školi, na pismenom zadatku iz tadašnjeg srpskohrvatkog jezika, dobili temu „Moj omiljeni lik iz školske lektire.“ Sjećam se da mi je ta tema došla kao naručena i bila sam presrećna! Pisala sam baš o poljaru Lijanu, a pošto sam pola knjiga u kojima se on pojavljuje znala napamet, ubacila sam i neke zanimljive citate i to sa sve navodnicima, precizno i tačno, od riječi do riječi. Kao da sam imala knjigu ispred sebe. Nastavnica Desa mi je tada rekla da bi me sigurno kaznila za nedozvljeno prepisivanje (ili za podmetanje puškica, kako se to danas popularno kaže), da se nije i sama uvjerila da sve to imam u glavi. Bogami, dobila sam čistu peticu tada! Pardon, Branko i ja smo dobili peticu, a dobiti najveću ocjenu kod nastavnice Dese nije baš bilo lako… 😉

Poslije trilogije sam prešla na druge knjige Branka Ćopića. „Magareće godine“ i „Glava na klancu noge na vrancu“ sam naročito voljela, jer su bile autobiografske, pa sam, eto, iz prve ruke mogla da saznam kako je moj omiljeni pisac živio. I tu sam se smijala do suza i kada bi mi sada opet neko zadao istu onu temu što smo nekada davno imali na pismenom zadatku, mikslim da bih pisala o stricu Iliji („Glava na klancu noge na vrancu“) ili o Baji („Magareće godine“) ili o De-De-Ha („Magareće godine“). Ustvari, bilo bi lijepo da svakog mjeseca imam zadatak da pišem o jednom liku! Vjerovali ili ne, još neke rečenice mogu da ponovim od početka do kraja. Dobro mi mozak radi, moram priznati, a radim kao profesor… 😉

Mogla bih da spomenem i ostale knjige Branka Ćopića, jer ne postoji ona koju nisam iščitala, proučila i raščlanila do same srži, ali mislim da nema potrebe. Shvatićete šta sam željela da kažem. Da se razumijemo, nisam ja ovdje u svojstvu nekakvog kritičara djela Branka Ćopića. Ne, nikako! Nemam ja te diplome i zvanja :-)! Već sam vam rekla da učim djecu do-re-mi-fa-sol-la-si-do u nekoj tamo muzičkoj školi. Samo sam željela da se u nekoliko riječi zahvalim ovom čudesnom čovjeku što mi je obilježio djetinjstvo, a koliko vidim, i ovo zrelo doba. Mislim, tehnologija je toliko napredovala, pa me možda i čuje negdje gore, među svojim orlovima, Lijanima i baba Vaskrsijama. Kao mala maštala sam o tome da pišem priče baš onako kako ih je on pisao, da se oni koji čitaju nasmiju od srca, da im suze krenu, a da iza te šaljive strane uvijek pronađu i neku drugu, dirljivu, značajnu, životnu poruku. Ja sam ih u svakoj knjizi pronalazila. Prvo sam se samo smijala. Onda sam iznova čitala, pa sam se smijala i pitala…Onda sam opet čitala, pa se smijala, pitala i nalazila odgovore. Ne znam, uvijek sam mislila da tako i treba… 😉 I pišem ja nekakve pričice, trudim se da zabavim i oraspoložim drugare koji ih čitaju, ali mi je uvijek u glavi tvrdi bordo povez sa utisnutim zlatnim slovima. Kada bih ja imala svoju takvu knjigu, poklonila bih i blog i kompjuter i svu tehnologiju ovog svijeta. Ali, Branko je Branko! 🙂

Danas su neka druga vremena. Danas svi pišu. Kojekakve persone, pismene i nepismene, objavljuju knjige. Napišu tobože neku autobiografiju, biografiju, ili već nešto tako zvučno i onda se za dva dana nađu u onih čuvenih TOP TEN prodavanih u knjižarama. A ovi koji to čitaju, pojma nemaju ni šta su pročitali, važno da su kupili knjigu koja je u trendu (?!). Cijenim svačiji trud, ali moja TOP TEN lista je drugačija. Pustite me modernog dizajna i bombastičnih naslova, ne dam ja moj tvrdi bordo povez sa zlatnim slovima. Uz svo dužno poštovanje… Branko je Branko! 🙂 🙂 🙂