S one strane klupe

Kako god čovjek da okrene, ja sam s ove ili s one strane školske klupe taman toliko ljeta, koliko me na ovome svijetu ima. E sad, tome svakako valja oduzeti onih šest godina i dva mjeseca, koliko sam imala kada sam počela da pišem svoju malu školsku istoriju i prešla po prvi put prag učionice. Cijeli taj sudbinski momenat desio se krajem sad već davnih osamdesetih godina prošlog vijeka, kada su me mama i baba Meri jednog sunčanog septembarskog jutra ispratile na daleke (od nekoliko stotina metara) pute do škole, tradicionalno za uspjeh i sreću prosipajući za mnom lavor pun vode. Kao tipičan predstavnik đaka prvaka iz tog vremena – obučena u plavu kecelju sa svježe isheklanom stolnjak-kragnom, braon torbom sa dva džepa sprijeda i likom Pčelice Maje na „poklopcu“, kratkom kosom precizno ošišanom „na lonac“ – otklipsala sam sa svojih jedva napunjenih šest godina u školu, vjerovatno ne znajući ni šta me snašlo, a ni šta će me tek snaći. I eto, kako sam jednom u učionicu ušla, više nisam znala da izađem. Prvo su podučavali mene, a onda sam ja odlučila da podučavam druge. Da li je tome presudila ona čudotvorna voda iz lavora, što me zamalo nije okupala cijedeći se i vijugajući niz kamene stepenice kojima sam se i sama spuštala, ili je nešto drugo bilo u pitanju, to je već tema za neku drugu priču. Ovoj su namijenjeni sasvim drugačiji redovi, godinama nesvjesno ispisivani i nagomilavani negdje u sopstvenim sjećanjima, prateći me dok je djetinjstvo lagano odmicalo svojim putem, a vrlo strpljivo čekajući da budu prenijeti na papir i time dobiju svoj konačni oblik, sigurni i zaštićeni od bilo kakvog zaborava.

Tamo gdje sam prvi put sjela u klupu i stala pred tablu, u maloj školi u Kamenarima, provela sam ukupno četiri godine. Prve dvije kod učiteljice Nade, a ostatak kod učitelja Petra. Nakon toga je valjalo dalje učiti i proširivati svoje obrazovne vidike pa je nas šestoro sledeći po redu razred započelo u školi u susjednom mjestu. Bila je to – a i ostala do dana današnjeg – osnovna škola „Orjenski bataljon“ u Bijeloj. Naša četiri minijaturna mjesna razreda, raspoređena odvajkada u dvije učionice sa po jednim učiteljem u svakoj, pripojena su bjeljskoj školi kao istureno odjeljenje polovinom prošlog vijeka. Prije pridruživanja i okupljanja „pod istu kapu“ (zajedno sa četvororazrednim školama iz Bjelskih Kruševica, Baošića i Đenovića) ove dvije škole obavljale su svoje dužnosti kao odvojene ustanove. Škola u Kamenarima otvorila je svojim mještanima vrata još davne 1846. godine. Sa kraćim ili dužim pauzama, izazvanim ratnim vremenima, ili kakvom epidemijom koju tada nije bilo jednostavno ni spriječiti ni liječiti, škola je dostigla radni vijek od skoro dvjesto godina, propuštajući kroz svoje drvene klupe i stolice zavidan dio istorije jednog malog bokeškog mjesta. Opstajući gotovo isključivo od dobre volje mještana, i njihove želje za obrazovanjem sopstvene djece, škola se više puta selila sa jedne lokacije ne drugu, u zavisnosti od toga koji bi domaćin ustupio čitavu kuću, ili neki njen dio, đacima i učiteljima na korišćenje. Sličan razvojni put prošla je i škola u Bijeloj, pokrenuta prvi put još 1812. godine pri crkvi Sv. Bogorodice u Vali (dio Bijele), a poslije nekoliko seljenja konačno smještena u zadužbini bjeljske porodice Zloković, čija je vila (ili „Palac“, kako su je u Bijeloj zvali) vremenom nadograđivana i proširivana, dobivši na kraju izgled kakav danas ima. Polovinom šezdesetih godina prošlog vijeka, školi je dodijeljen naziv „Orjenski bataljon“, u čast istoimenog partizanskog odreda, formiranog 1941. godine, koji se za vrijeme Drugog svjetskog rata borio protiv italijanske okupacije. Za Dan škole izabran je 9. novembar – dan i mjesec kada je Orjenski bataljon formiran – a imena najznačajnih boraca ovog odreda danas nosi nekoliko osnovnih škola u hercegnovskoj opštini. I eto, tako je naša šestočlana ekipa nastavila svoje „orjenskobataljonske“ pohode, prešavši u čak tri kilometra udaljenu zgradu, i prepuštajući se kovitlacima nepredvidive i nepoznate učeničke sudbine. Nije baš da sam se osjećala kao komesar Nikola Đurković koji je onomad predvodio opasne ratne akcije Orjenskog bataljona, ali nove bitke i pobjede su me svakako čekale, i trebalo ih je pošteno izvojevati.

Kada sam prvi put stala ispred školske zgrade u Bijeloj, nakon naše dvije male udobne učionice, razdvojene hodnikom punim fikusa različitih vrsta i veličina, mislila sam da sam se našla pred najvećom svjetskom građevinom tog tipa, koja zasigurno ima trista, ako ne i više, učionica. Da ste me tada pitali, a da sam sa svojih deset godina posjedovala neko zavidnije znanje o opštoj kulturi i istoriji, rekla bih vam da sam se obrela pred pravim Titanikom među brodovima, ili Koloseumom među arenama. Naravno, bez onih komplikacija sa santama leda, ili božemeprosti borbe sa lavovima, tigrovima i tome slično. Eto tako vam ja doživjeh svoj prvi susret sa ovim arhitektonskim čudom, za koje nisam bila sigurna da ću ga savladati ni u naredne četiri godine, a kamoli za jedan jedini dan. Čak sam se malčice bavila mišlju da napišem svojoj porodici jedno oproštajno pismo, u slučaju da se tog prvog dana petog razreda ne uspijem sama izvući iz čitave one zapetljancije od učionica i hodnika pa kad me blagovremeno budu pronašli, da imaju koju riječ mojima za prenijeti, pošteno bi i ljudski bilo! Interesantno je koliko ti se neke stvari na prvi pogled učine mnogo većim nego što u stvari jesu, pogotovo dok si još dijete. Pa ako se i jesam u jednom momentu sebi učinila kao čovječuljak kome treba olovkom ucrtati put kroz lavirint, da bi došao do svog cilja, već poslije par dana sam mapu školske zgrade besprekorno savladala, od sale za fizičko na jednoj pa sve do kabineta za fiziku i onog za hemiju, na sasvim suprotnoj strani. Ili od svečane sale do učionice za OTO, smještene skroz desno, ispod širokog stepeništa. Dozvolićete, za kratko vrijeme kretala sam se hodnicima kao da sam lično crtala plan škole prije nego što su je izgradili i nadogradili. Lelujala sam tamo amo poput ribe u akvarijumu, ili istorijski začinjeno – kakav sam ja sebi bila Tezej, heroj stare Grčke, koji se sa lakoćom kreće mračnim kritskim podzemnim lavirintima, uspijevajući na kraju da savlada jezivo mitsko biće, Minotaura. Dakle, ako sve rezimiramo, ovaj novi početak je sasvim obećavao. Prva prepreka bila je savladana (doduše, bez Minotaura, da ne pretjerujemo!) i bila sam spremna da polako, ali sigurno, krenem dalje.

Za razliku od prve četiri godine, tokom kojih sam zajedno sa još dvije djevojčice i tri dječaka učestvovala u sastavu mini verzije jednog razreda, u novoj školi su me dočekala čak tri odjeljenja sa po dvadeset i kusur učenika, podijeljenih po slovima A, B, i C. Kao i uvijek, pripala sam zlatnoj sredini, takozvanom petom B odjeljenju, zajedno sa još troje kamenarskih saboraca i pobratima u školskom dobru i zlu. Razredni starješina bio nam je nastavnik fizičkog vaspitanja – Miodrag zvani Bato – jedna po mnogo čemu zanimljiva osoba, vrlo upečatljivog i nesvakidašnjeg karaktera, poznat i po tome što je iz škole već bio ispratio priličan broj generacija, uključujući i oba moja roditelja. Odjeljenje A je pripalo nastavniku matematike, Radoju, a ono pod slovom C je dodijeljeno nastavnici Nedi, inače zaduženoj da nas uputi u sve tajne jedne ozbiljne prirodne nauke kakva je bila biologija. Naredne godine (ili možda još jedne kasnije, ne sjećam se najbolje), kada su se sva tri odjeljenja smanjila za određen broj učenika vrlo odlučnih u svojoj namjeri da glume kruške i padnu (razred), baš kao u staroj narodnoj izreci, onu treću – C grupu – na pravdi Boga podijeliše da dva dijela, te jedna polovina završi u petom A, a druga kod nas, direktno u okrilje bivše zlatne sredine.

Ne sjećam se da sam imala nekih većih problema sa uklapanjem i navikavanjem na novo društvo, sredinu, kao i na potpuno drugačiji način nastave i učenja. Pored tri već dobro poznata lica, bilo je tu i nekoliko starih drugara još iz vrtića (u koji sam išla možda mjesec – dva) i iz muzičke škole, koju sam pohađala koju godinu unazad. Nekako smo se od samog početka svi združili – neko manje, neko više – i tako združeni, sve do kraja osmog razreda, stvarali sebi uspomene, priče, doživljaje i anegdote iz osnovne škole, bez kojih se jedno prosječno djetinjstvo, odrastanje i sazrijevanje prosto ne bi moglo zamisliti.

Moje glavno sjećanje i prva asocijacija kada se spomene taj period školovanja i života, jeste smijeh. Ogromne količine smijeha. Nepregledne gomile kikotanja i litre nepresušnih suza smijalica! Smješkanje u sebi, cerekanje na sav glas, zagonetno osmjehivanje, zasmijavanje drugih, „pucanje“ u smijeh kad te drugi zasmiju – sve je to bio dio moje školske svakodnevnice, podijeljene uvijek na jednake djelove prodornim zvukom zvona za početak i kraj časa. U čitavoj toj prilično zahtjevnoj raboti, zdušno mi je i vrlo posvećeno, gotovo profesionalno, od samog početka pomagala najbolja drugarica. Zbližismo se malo po mom dolasku u Bijelu, mada smo se poznavale još iz vrtićkih dana. Najbolja tada, najbolja i sada, poslije trideset i više ljeta. Najbolja i poslije lijepih trenutaka, ali i neprijatnih svađa. Poslije sastanaka i rastanaka, uspona i padova, uspjeha i teških životnih trenutaka. Poslije dobrih i loših izbora, neposlušanih savjeta i usvojenih predloga. Poslije svega, eto ti nas dvije i dalje na istom mjestu, istoga duha kao i onomad, jednako spremne da prsnemo u smijeh tačno onako kako smo to radile prije toliko decenija. Pa ako je istina ono što kažu, da se smijehom produžava život, onda smo nas dvije samo za one četiri školske godine zasigurno sebi obezbijedile još pozamašan broj dana, mjeseci i decenija. Ostaje nam još samo da se u to i uvjerimo.

Dubokog sam uvjerenja da niko ko bi sada krenuo da opisuje određeni period iz svog đačkog života, ne bi mogao da ispriča dovoljno zanimljivu priču, vic, ili anegdotu, ukoliko se u njima ne bi našao i određeni učitelj, nastavnik, profesor. Nema đaka bez učitelja, niti učitelja bez đaka. To dvoje je vazda u paketu išlo, i zafali li jedna od te dvije stavke, znaš da je neko potpuno pogrešno paket upakovao. Bude kao da je prekinuo neku nevidljivu nit, koja se stvorila još pri prvom susretu onog ko predaje i onih koji će ga slušati, i koliko god novih čvorova vežeš da bi popravio stvar, to više nije to. E, tako vam ni ja sada ne mogu dobru ni potpunu priču ispričati, a da ne spomenem sva ta nezaboravna imena i likove s one strane katedre, bez kojih bi svaki novi pasus ostao skroz nedorečen. A nisam sigurna da bilo ko voli pročitati pola priče, i nema to baš nekog naročitog smisla.

Što se tiče onog smijeha, kojeg par redova ranije tako vjerno opisah, pouzdano mogu da tvrdim da ga je najmanje bilo kada se u blizini nalazio naš razredni starješina – nastavnik Bato, i da tu moja najbolja drugarica i ja i nismo baš nešto zaradile za onaj životni kredit, koji se za količinu smijeha dodjeljivao. Naime, razredni je bio prilično strog i ozbiljan nastavnik, nije tolerisao bilo kakve ispade, smicalice, ili nedajbože neku veću nedisciplinu, i kod njega smo tačno znali kako treba da se ponašamo. Takav je bio i na časovima fizičkog vaspitanja, koje nam je predavao pa slobodno mogu da kažem da smo tih četrdeset pet minuta bili kao pravi mali Orjenski bataljon. Prvo poređani u besprekorno ravnu liniju pa kad nastavnik Bato oštro i odlučno uzvikne: „Na parove razbroj s’!!!“, onda smo svi jednako oštro i odlučno odgovarali sa: „Prvi!!! Drugi!!! Prvi!!! Drugi!!!“ I tako sve dok i poslednji od nas ne podvrisne redni broj koji mu je slijedovao. Namjerno kažem „podvrisne“, jer je to u našem izvođenju zvučalo više kao raštimovani hor penzionera entuzijasta, nego što je odražavalo zdravi i snažni vojnički duh. I za veliko čudo, nije bilo jednog jedinog dana kada bismo mi to odradili bez greške, kao da nam je zadavano da računamo jednačine sa dvije nepoznate na glas, a ne da uzvikujemo dva prosta broja, jedan za drugim. Kada bismo se konačno prebrojali, a da to nije bilo bogu za plakati, nastavljale su se fizičke aktivnosti, od kojih sam ja znala da uradim ni jednu. I tako, kao vrsni antitalenat za zvijezde, premete, stojeve, kozliće, kolutove naprijed i nazad, i ostale gimnastičarske i atletske vratolomije, bauljala sam po onoj sali za fizičko kao slon u staklenoj radnji, trudeći se da ne polomim ruku, nogu ili vrat, sebi i drugome. Jednom sam tako ostala da visim na mreži od konopaca, uz koju smo po planu i programu morali tog časa da se pentramo, a kako sam sam se (ne znam ni ja kojim čudom) previsoko popela, od straha više nisam mogla da siđem. Ko velim, ostaću da živim na mreži, sigurnije mi je bilo to nego da se smandrljam niz onaj bezdan teški, samo neka mi obezbijede hranu, vodu i toplu vodu u bojleru. Nastavnik Bato je uporno pokušavao da probudi u meni taj herojski duh Spartanskog vojnika, ubjeđujući me da slobodno siđem i da mi se ništa neće desiti ako napravim par pokreta rukama i nogama i spustim se bezbjedno na parket, međutim, ja sam čvrsto bila odlučila da steknem stanarsko pravo viseći na tim konopcima u nedogled. Na kraju mi je čitava grupa drugara pomogla da siđem, a razredni svakako više nije gajio nikakve nade da bi od mene mogao da postane ni prvak mjesne zajednice u sjedjenju za stolom, a kamoli neko tamo Spartansko čudo od izdržljivosti. Jedino gdje sam kod razrednog uspjela da postignem kakav takav uspjeh, bilo je na kvizu koji je za nas organizovan na jednom od časova odjeljenjske zajednice. Sjećam se da smo bili podijeljeni u tri grupe (svaki niz klupa, jedna ekipa), i da sam ja bila u onoj koja je sjedjela do prozora. i onda je nastavnik Bato postavljao razna pitanja, a ko se prvi javi da odgovori, njegova grupa je dobijala poen. Začuvši u jednom momentu pitanje: „Šta štiti zube?“, ponosno sam podigla ruku i znalački uzviknula: „Gleđ!“, na šta me razredni pogledao i rekao: „Bravo, Đuranovićka! Poen za vas!“ Međutim, iako sam pokazala izvrsno znanje na polju opšte kulture, to me nije spasilo ni od kozlića, a bogami ni od mreže sa upletenim konopcima.

Još jedan predmet sa kojim ni jedan od mojih talenata nije imao ni jednu dodirnu tačku, jeste matematika. Predavao nam je nastavnik Radoje, jedna sasvim prijatna i vedra osoba, međutim, još prijatnije i vedrije nam je po cijeli bogovetni čas zadavao da računamo nekih trista čuda i ispisujemo sve to onoliko koliko tabla ima površine, i potrošimo pola sveske na teoreme i translacije kojekakvih vektora. Sve i da sam htjela od nekoga da prepišem kakvu spasonosnu matematičku operaciju, teško mi je to polazilo za rukom, jer je nastavnik Radoje neizmjerno uživao u šetnji kroz redove između naših klupa, nadgledajući svačiju aktivnost ponaosob, pritom zbijajući šale i praveći raznorazne doskočice od jednog vrsnog matematičara do drugog. I onda se ti taman uljuljkaš u blaženu atmosferu zabave i komike, puštajući da mozak strese sa sebe sve one kilograme aritmetike, algebre i geometrije, kad, eto te u sledećem trenutku ispred table, niti znaš šta ćeš tu, niti kako ćeš sad zadatak dokučiti, a da načisto matematički ne propadneš. Sjećam se samo sa kojim sam divljenjem gledala neke moje drugarice i drugare kako sa lakoćom ispisuju rešenje za rešenjem, zadatak za zadatkom, što na tabli, što u svesci, često se pripremajući za opštinska pa čak i regionalna takmičenja iz ove egzaktne nauke. Mene je nastavnik Radoje eventualno mogao poslati da se takmičim u iscrtavanju krugova na tabli sa onim zastrašujuće ogromnim školskim drvenim šestarom, koji je više ličio na nepoznato dvonogo biće iz druge galaksije. I sve to pod uslovom da mi obezbijede kvalitetnu kredu da nataknem na vrh ove teške školske artiljerije, pošto su se naše krede za svakodnevnu upotrebu vječito lomile pa su krugovi više izgledali kao da ih je neko dobro strujom protresao, nego kao očekivano savršeno geometrijsko tijelo.

Na prvom spratu školske zgrade, direktno iznad učionice za matematiku, nalazio se kabinet za istoriju i geografiju, koje nam je u osnovnoj školi predavao nastavnik, takođe pod imenom Radoje, samo, dabome, sa drugim prezimenom (pretpostavljam da su svi nastavnici koji su se isto zvali, bili grupisani na jednom mjestu). Bila je to prava duša od čovjeka, jedno nadasve dobro i plemenito čeljade, kojega se uvijek rado sjetim, iako odavno već proučava nebesku geografiju, čineći i sam, već duže vrijeme, dio školske istorije. Ne znam zašto, ali moju najbolju drugaricu i mene je najnevjerovatnija količina smijeha hvatala baš na časovima kod nastavnika Radoja. Da li je to bilo zbog horoskopa, položaja učionice ili nečeg sasvim trećeg, tek, bilo je momenata kada smo morale i učionicu da napustimo, da ne kažem, da budemo izbačene sa časa. I koliko god mi pokušavale da se smirimo i prestanemo sa zaraznim kikotanjem, to su nam suze sve više tekle. Obično bi uzrok tolikog smijeha bila neka najobičnija glupost, ali kako smo znale da je to prije svega spadalo u nedolično ponašanje i ometanje nastave, tako nam je sve teže bilo da se zaustavimo. U takvim momentima, a prije nego što se odluči da li će nas udaljiti sa časa, ili ne, nastavnik Radoje bi obično prišao klupi gdje smo sjedjele, prekrstio ruke i prvo nas nekoliko trenutaka razočarano posmatrao, klimajući glavom, što bi u prevodu vjerovatno značilo: „Eeeee, kuku, u šta ste se pretvorile, nikad ništa od vas biti neće…“ Zatim bi, nakon bogatog neverbalnog izliva emocija, krenuo i njegov legendarni govor: “ C, c, c,c, sraaaaaaaam vas bilo, pa kako vas nije sramota, pa roditelji od usta odvajaju da biste vi imali, a vraćate im ovakvom mjerom! Pa sraaaaaaaaam vas bilo, jadnih li vaših roditelja što se muče, a vi tako!“ Bilo je tu još raznoraznih kritika, prijekornih pogleda, coktanja u koje bi obično stalo sve ono što riječima nije moglo da se iskaže, ali ove dvije rečenice predstavljale su samu srž negodovanja, tvrdo idejno jezgro iz kojeg je dalje izrastala čitava mreža opomena, dobronamjernih savjeta, putokaza ka smjerovima suprotnim od stranputice, koja je, po riječima nastavnika Radoja, za nas ipak bila neminovna. Inače, takvo jedno nesebično roditeljsko „odvajanje od usta“ nije se odnosilo samo na naše napade smijeha, već je važilo za sve ono za šta je nastavnik smatrao da naši stvoritelji uzalud podnose toliku žrtvu. Dakle, naše majke i očevi su sasvim bezrazložno gladovali da bi mi: pričali na času, ulazili koji minut nakon zvona, tražili olovku onome u klupi iza ili pored, pogledali kroz prozor, zaboravili svesku, ignorisali kod kuće lekciju o vulkanima i zemljotresima, disali glasnije od propisanog, i svašta tome slično. Doduše, ja sam tu lekciju o vulkanima i zemljotresima bila baš dobro naučila, čak sam je blagovremeno i odgovarala pred tablom, ali svejedno, moji roditelji su „sa mukom odvajali od usta“ da bih ja ispričala sve što znam o tektonskim pločama i usijanoj magmi od milion stepeni, tek na ovom času, a ne na prošlom, za kada je to u stvari i bilo predviđeno, tako da je zaključak bila jedna sveopšta sramota i za mene, a i za moju porodicu, i uopšte, za sve generacije unazad koje su zarad onih sledećih od usta odvajali.

Dijagonalno od učionice dobrog našeg nastavnika Radoja, u kabinetu koji je bio krcat nekakvih sudopera i česmi kroz koje nije prolazila ni kap vode, a uglavljenih međ’ klupe i stolice, odvijala se nastava biologije. Sva saznanja i informacije vezane za ovu zanimljivu nauku, prenosila nam je nastavnica Neda. Udobno smješteni, neko uz sudoperu, neko uz prozor sa romantičnim pogledom na brdo i magistralni put, slušali smo njena vrlo ozbiljna i detaljna predavanja, moleći se u sebi da nas samo tog časa ne pita šta je paramecijum, ili koja je uloga citoplazme i organela, što bismo, naravno, za sledeći čas bez greške naučili. Što se ispitivanja iz biologije tiče, ostao mi je u sjećanju jedan vrlo originalan nastup mog druga, kojeg je tog časa zapala teška sudbina u vidu preciznog raščlanjivanja ćelije na djelove i pojašnjavanja ostatku razreda čemu svaki taj dio uopšte služi. On se, mučenik, šest puta preznojio samo dok je ustao sa stolice, bjesomučno uvrćući rukom česmu pored koje je stajao (valjda se nadao da će tako iz nje iscijediti koju kap dragocjene tečnosti, ne bi li se osvježio i spriječio oči da se sve više od panike kolače), zamuckujući tako da su mu se jedva riječi razabirale: „Ovaj…Ovaj… Ja nisam, ovaj, tu lekciju, ovaj, naučio, jer….jer, ovaj, nisam bio na prošlom času….“ „A zašto nisi bio, zna li se?“ „Pa zna se, ovaj… Nisam bio, jer, jer sam bio odsutan!“, ispali ponosno naš delija objašnjenje, kao da je najlogičnije na svijetu, bez obzira što se na čitav njegov skup ćelija, citoplazmi i organela, sručila salva negodovanja, prijetnji jedinicom kao vrata, i ostalih sankcija u domenu školskog zakona, pisanog i nepisanog. Eto, bar je ona česma preživjela, ne dajući ni dalje bilo kakav nagovještaj očekivane aktivnosti, a meni je zauvijek ostalo pitanje, kad smo već imali tako savremeno opremljen kabinet, zašto nismo nad tim sudoperama sjecnuli bar jednu žabu, kao što to redovno rade u američkim tinejdžerskim filmovima. Bar je njih vazda bilo na izvoz, tamo na Baru (oblast blizu granice Kamenara i Bijele), a nisam primjetila da ih je neko proglasio zaštićenom vrstom pograničnog, bjelsko-kamenarskog područja. Ono jest da bih ja sedamnaest puta pala u nesvijest dok bih samo žabu u ruku uzela, ali nekad se i nije loše malo žrtvovati u čast jedne takve nauke. Vala, kad su mogli naši roditelji zbog nas nezahvalnika toliko odvajati od usta, šta bi nam bilo teško jednu žabu proučiti. Taman da one sudopere i česme malo živnu i osjete se korisnim bar jednom u toku svoje neinteresantne karijere.

Moram da naglasim da su naročito interesantni časovi bili iz predmeta pod skraćenicom OTO (opštetehničko obrazovanje), čija je prilično velika učionica više podsjećala na kakvu zanatsku radionicu, nego na prostoriju obrazovnog tipa. Predavao nam je nastavnik Milan, nadaleko poznat po svojoj izuzetnoj preciznosti, savršene pedantnosti u radu, i očekivanju da pripadnici naše vesele družine u najmanju ruku budu baš kao i on. I što je pedantni i precizni nastavnik Milan više to od nas tražio, to su naši radovi bili sve nekako jadniji, nesimetričniji, nestabilniji, često se raspadajući taman prije nego što ih je trebalo ostatku svijeta prezentovati. I dan danas sam ubijeđena da nastavniku Milanu nikako nije bilo jasno kako to, da ako sam se ja odlučila od komada šperploče napraviti model automobila, umjesto očekivanog mini primjerka nekog popularnog četvorotočkaša, dobijem nešto što liči na potpuno neproporcionalnog medvjeda do te mjere izvaljenog na zemlju, da prosto nisam bila sigurna da li je nastavniku više smetalo što to uopšte nije automobil, ili što model ne predstavlja čak ni živog medvjeda. Moram priznati, ne znam da li sam od nečega imala toliko neprijatan osjećaj u stomaku kao od one zlokobno izvijene testere za šperploču, koju nikako nisam mogla pravo da držim, nego je vazda mlatarala lijevo desno kao pijana kokoška, dok su milimetarski tanki nožići pucali na svakih deset sekundi. I dan danas sam zahvalna Svevišnjem što mi je oba oka u glavi, i deset prstiju na rukama sačuvao. Mislim se, kako sam tim oružjem uopšte baratala, dobro se i medvjed promolio, znači da je sve to ipak na nešto ličilo. Pravili smo mi kod nastavnika Milana, između ostalog, i pernice od skaja. Taj skaj je bio neke tamnije bordo boje, prošarane crnim nervoznim linijicama koje su štrčale na sve strane, a valjalo je od svega toga upriličiti predmet dostojan svake olovke, nalivpera i gumice , koje je svako od nas posjedovao. Sjećam se dobro, nastavnik je na svaki komad skaja, prije nego što nam ih je podijelio, crnim markerom utisnuo svoj potpis, da ne bi bilo nekog podvaljivanja, ili bilo kakvih drugih nelegalnih radnji. Kako nismo sve stigli da završimo za jedan dvočas, predviđeno je bilo da nastavimo sledeće nedelje. Iskreno, toliko sam bila oduševljena svojim radom, da sam već sebe vidjela kao dizajnera školskih pernica, tamo negdje u ateljeu na mansardi zgrade, u šestom pariskom arondismanu (ne može se odmah u prvi, svi veliki umjetnici su vrlo skromno počinjali!). Međutim, evo do dana današnjeg, niko me još nije pozvao bar da tapaciram skajem sjedišta u autobusu, što me nije ni malo demoralisalo, naravno. Jer, opšte je poznato da mnogi umjetnici postanu popularni tek nakon što odu Bogu na istinu, a dotle ću se diviti sama sebi i svojoj prelijepoj pernici od skaja. I ako ćemo pošteno, moj rad je bar bio uspješan, a zamislite kako je bilo mom dobrom drugu, koji je, da ga niko ne vidi, odsjekao parče skaja i krijući ga odnio kući, gdje mu je otac napravio pravo malo remek djelo. Na kraju sledećeg časa ga je nekako izvukao iz torbe, i pokazao kao svoj krajnji proizvod. Nastavnik Milan se, dabome, beskrajno oduševio, ali je oduševljenje malčice splasnulo onog momenta kada nije mogao da vidi svoj markerom utisnut potpis. Preblijedi ti moj drugar kao svježe isječena šperploča, otvori usta da nešto kaže, međutim, od riječi ni traga, te na kraju, ne znajući šta će, uze rukom da prepipava unutrašnjost pernice, tražeći potpis kao da je ribarskim konopcem izvezen, a ne napisan, promrmljavši očajno: „Ma mora da je ovdje negdje, pa juče je tu bio!“ Ne moram ni napominjati kako se taj neslavni događaj završio, osim da je sve bilo vrlo precizno i pedantno riješeno, baš onako kako se od nastavnika Milana moglo i očekivati.

Ovakve, a i slične đačke muke i nedaće, dijelili smo složno i na ostalim predmetima. I na fizici, kod nastavnice Drage, gdje je vazda nešto išlo puta ili plus. Te sila puta ubrzanje, te akcija plus reakcija, te ovo, te ono, dok popamtiš sve te „parove“, neko je već negdje smislio neki novi zakon i formulu koju je valjalo proučavati. I na hemiji, kod izvjesne nastavnice Svetlane, koja se kratko u školi zadržala, ne poklonivši nam za to vrijeme ni jedan jedini osmjeh (vjerovatno zbog onih silnih hemijskih jedinjenja i čitavog periodnog sistema, ko se još zbog toga mogao osmjehivati…) pa smo mi, jadni, morali umjesto nje toga da se prihvatimo. I na likovnom, gdje smo kod duhovite nastavnice Nade bjesomučno bockali i lijepili onaj mozaik, pitajući se kome je normalnom uopšte palo na pamet da smisli kvadratiće od pet milimetara, koje zatim moraš sa vazda istom koncentracijom lijepiti na list iz bloka broj pet, i još od toga napraviti prelijepo umjetničko djelo, koje čak može završiti i u školskom holu na panou, a da ne pričam o štampanom izdanju u dječijim novinama! Iskreno, meni bi lakše bilo da sam onako obnevidjela od hiljada i hiljada petomilimetarskih kvadratića i sama visila na panou pa da svi vide kako izgledaju mučenici koji te nedjelje prave čuveni mozaik i kakve ih strahote sa time čekaju.

Bilo je tu još bezbroj zanimljivih događaja, smicalica i doživljaja, ali ko bi sve u jednoj kratkoj priči ispričao… Htjedoh spasiti od zaborava bar neke trenutke, dok me sjećanje na njih koliko toliko služi. Otkad smo otišli iz škole „Orjenski bataljon“, preko trideset generacija je uspjelo ispisati svoje redove preko naših pa se plašim, da sam malo duže čekala, ne bih tu čitavu gomilu više nikad uspjela razdvojiti. Ovako, ostaće bar jedna kockica, izdvojena iz tog nepreglednog mozaika, ali od sad ću tačno znati gdje joj je mjesto i gdje se uklapa. Toliko dugujem i sebi, a i svim onim divnim, originalnim i nezaboravnim ljudima, od kojih mnogi više nisu među nama, a koji su u našem odrastanju imali veliku ulogu, i kojima se od srca zahvaljujem. I na anegdotama, i na onome što su nas naučili, i na onome što ostade nenaučeno, i na porukama koje shvatih tek kad sam zauzela njihovo mjesto. Ne znam kako to danas, u ovim modernim vremenima ide, ali ja drugačije od ovoga ne mogu.

Nadam se, dragi nastavniče Radoje, da naši roditelji nisu zalud od usta odvajali i da ste negdje tamo gore ipak zadovoljni 😉

S velikim poštovanjem,

Milica Đuranović,

generacija 1989.