Divno proljećno jutro

Proljeće je stiglo u naš grad i svi smo vrlo srećni i zadovoljni. Evo kako sam ja provela prvo jutro, za mnoge, najljepšeg i nejplemenitijeg godišnjeg doba…

  1. Ustala sam baš, baš rano, jer je srijeda, a ja srijedom radim od „osmice“ pa je valjalo pohitati sa pripremama. U naletu inspiracije htjedoh širom otvoriti prozor i udahnuti svjež, ali prijatan proljećni vazduh, obasjan prvim iskričavim zracima kasnomartovskog sunca. Međutim, nakon jednog pogleda kroz zamagljeno prozorsko okno, inspiracija me vrlo brzo prošla kada sam zaključila da u stanu nemamo ni lopate, a ni grtalice, koje bi mi jedine mogle priteći u pomoć u slučaju da ta ista prozorska okna otvorim.
  2. Prije kafe, popila sam toplu vodu sa limunom, kako preporučuju najbolji svjetski stručnjaci i nutricionisti. Na stranu to što ću u narednih pola godine vjerovatno ostati bez želuca, a i što mi je, najiskrenije, lakše iscijediti cipelu nego ovo drečavo žuto čudo sa korom debelom, brat bratu, centimetar ipo – eksperti tvrde da je jako važno prvo se dobro alkalizovati! I šta je onda jedan želudac i malo radioaktivnog limuna iz Azerbejdžana, sve su to pretjerivanja!
  3. Naravno da bi poslije tople limunove vode trebalo prvo doručkovati, ali ja sam vrlo mudro protumačila da mi sad već prilično alkalizovani organizam neće zamjeriti što ću srknuti svoju prvu jutarnju kafu. Još ako uzmemo u obzir činjenicu da se u širokoj paleti kafa koje nam se na ovim prostorima nude, u glavnoj ulozi nalazi ječam u pratnji ostalih, raznoraznih žitarica, a da originalna zrna kafe nikada ni ne napuste zemlju iz koje su naručena, onda mu taj izuzetni napitak dođe savršeno zdrav i logičan nastavak na ranije popijenu toplu limunadu.
  4. Nakon detaljnih priprema, navlačenja debelih grilonki, duplih čarapa, termo pantalona, polugumenih čizama, perjane jakne, šala, kape i rukavica, ushićeno odjezdih napolje, u prvo proljećno jutro. Ruku na srce, nisam baš mogla širom oči otvoriti od jakih naleta vjetra, praćenih gustim, krupnim pahuljama pa tako nisam ni mogla steći neku jasniju sliku o tom, za mene, tako posebnom danu. Više sam onako izbezumljeno bauljala naokolo, pokušavajući nekako da se domognem sigurne staze koja će me odvesti na autobusku stanicu.
  5. Na autobuskoj stanici sam čekala samo dvadeset minuta, što je dobro, jer da sam, na primjer, čekala još dvadeset, ostala bih zatrpana snijegom do struka pa ne bih nikako mogla ući u dvadeset sedmicu. Ovako me samo malo „zagrebalo“ do koljena, tako da sam sasvim lagano kliznula kroz otvorena vrata autobusa, ostavljajući daleko iza sebe ne baš prijatnu mogućnost izigravanja mitskog bića – pola žena, pola Sneško Bijelić…
  6. U autobusu, dabome, nije bilo grijanja. Kao ni u prvom tramvaju kasnije. Ni u drugom (jer se prvi naprosto zablokirao tamo negdje kod Pravnog…). A bogme, ni u četrdeset osmici u koju sam prešla iz onog drugog tramvaja! A da ne pričam o pedeset devetci, koju jedva dočekah nakon one četrdeset osmice, a koja se, sva sreća, zagrijala tako što je u nju odjednom grunulo trista sedamdeset užurbanih duša pa se temperatura baš bila onako… hmmmm… pa, blago smlačila, ‘ajd’ da tako kažem. Ja sam odavno zaključila da to što u prevozu ne griju kad je ispod nule, a pregriju kad je napolju četrdesetak stepeni, ima veze sa nečijom genijalnom idejom kako organizam ne treba šokirati naglim promjenama temperature, već ga treba održavati uvijek na istoj! I stvarno je to živa istina, svaka čast onome ko se toga sjetio!
  7. Na prelasku iz drugog tramvaja u autobus broj četrdeset osam, svratila sam u najbližu pekaru da kupim neki zdravi doručak. Domuljala sam se sa šest kilograma snijega na čizmama do vitrine sa pecivima pa kako nisam mogla više ni tamo ni amo, a uhvatila me teška nelagoda što je jedna ledena kapljica krenula da mi se sliva niz razdjeljak u kosi pa sve do čela, skroz dekoncentrisano sam tražila pitu od sira sa heljdinim korama, dok mi je podsvijest uporno dobacivala da u njima ima i pšeničnog brašna. Ma, nek’ ide život, upriličih jedan fortisimo u sebi, sklanjajući onu ledenu kapljicu sa čela, prilično sam sigurna da u tim korama nema ni heljde ni pšenice, već vjerovatno neki mljeveni panj pa što bih se onda sekirala! Panj je nekada pripadao drvetu, drveće raste u šumi, šuma pripada prirodi, prema tome, to su sve prirodni sastojci, da se razumijemo.
  8. Od ukupno pet različitih vozila, koliko sam ovog divnog proljećnog jutra imala čast da promijenim, tri su bila počašćena prisustvom kontrolora karata. Već kod druge posjete bavila sam se mišlju da povlasticu prosto zalijepim na čelo pa da mi gospodin kontrolor ili gospođa kontrolorka samo pređu onim aparatom za očitavanje preko istog. Bilo bi lakše i njima, a i meni. Ovako, samo što vratim povlasticu u torbu, sve krene jovo-nanovo! A kako u onolikoj gužvi mogu da funkcionišem ama baš nikako pa čak i manje od toga, onda mi se ta „čelopovlastica“ stvarno učinila kao idealno rešenje.
  9. U školu sam stigla poslije svega dva sata aktivnog čekanja, vozanja, pješačenja, čekanja, čekanja, čekanja, malo vozanja, malo dužeg pješačenja i još nekoliko slojeva čekanja i vozanja. Eto, ne znam zašto, ali kad sam konačno ušla u zgradu, zaklela bih se da noge, kojima sam nekako došepesala do cilja, uopšte nisu moje, i to od koljena pa naniže! Lijepo htjedoh telefonski da se povežem sa onom pedeset devetkom u kojoj sam se poslednjoj vozila, i da pitam da se nisam sa kime zamijenila za donje ekstremitete! Možda sa onom djevojkom koja je nosila pocijepane farmerke sa više rupa no teksasa, najkraće moguće čarape (takozvane naglavke!) i plitke patike pa joj je koža na ogoljenim mjestima tom prilikom dobila traju šminku modre boje. E, ako sam njene noge preuzela, onda bi mi potpuno jasno bilo što ih nisam osjećala prva tri časa. Ovako, sa četrnaest pari čarapa i termo pantalonama, i nije mi bilo baš najlogičnije…
  10. I za kraj ovog nezaboravnog jutra, preplavljena utiscima i pečatima od hladnoće, sa tuđim nogama do koljena, dodala bih još samo jednu rečenicu u vidu prelijepe misli našeg neprevaziđenog Duška Radovića: „Stiže proleće, žao mi je svih onih kojima to nije važno.“ Možda bih eventualno dodala da mi je mene bilo jutros žalije nego sve ove iz Radovićeve rečenice, ali ‘ajde, da ne kvarimo ugođaj. Radujmo se proljeću.
Advertisements

Vrijeme je za džem!!!

Volite li vi kajsije? Ja obožavam! To mi je omiljeno voće još od malena, mada nisam nikada bila neki veliki ljubitelj ove jestive biljne kategorije. Pojedem ja po koju jabuku (i to samo ako je ona zelena, a kisela!), jagodu, lubenicu (mada ona više spada u porodicu povrćastih primjeraka), ali za kajsije me nikada nije trebalo tjerati. I eto, ta velika ljubav neometano traje već decenijama, mada je, nerado to priznajem, prethodnih dana bila izložena prilično velikim iskušenjima. Na kraju krajeva, koja fatalna ljubavna priča ne doživi tako nešto? Po meni, i vrijeme je bilo da vidimo na čemu smo poslije svih ovih godina provedenih zajedno…

Desilo se da su prošle nedelje na javnom servisu, kao i u novinama štampane i online sorte, najavili paklene vrućine za predstojeći period, sa sudnjim danom predviđenim tačno za jučerašnji utorak. Kažem sudnjim danom, jer ne možete drugačije ni očekivati kada sedamdeset puta pročitate i čujete rečenice tipa: „U utorak pakleno! Ko preživi pričaće!!“ „Narednih dana temperature DALEKO iznad prosjeka za ovo doba godine, a NAJTOPLIJI dan očekuje se u utorak!!“ „Ne izlaziti napolje bez preke potrebe, naročito u utorak kada će živa u termometru preći i četrdeseti podeljak!“ „U utorak ste bukvalno gotovi! Izgorećete sigurno!!!“ I sve tako! Ja sam bogami, u ponedeljak veče bila toliko nervozna zbog tog paklenog utorka, da su me sve neki žmarci podilazili, bez obzira što je temperatura bila, kako ono bješe, e da – znatno visočija od prosjeka za ovo doba godine! Da mi se nekako jadnoj bilo dokopati srijede pa kakva god ona bila. Mislim, ništa konkretno za nju nisu rekli, nisu je prozvali ni istorijskom, ni sudbinskom, što znači da je predstavljala pouzdani spas od strašnog, jezivog utorka.

I baš negdje u ponedeljak popodne, tačno između vijesti u petnaest i šesnaest časova, kada su se očekivale najpouzdanije i najpreciznije zloslutne informacije o ubitačnom utorku, eto ti kuca neko na vrata – otac mog dragog supruga, nosi do vrha punu gajbu kajsija. Došao prethodne večeri iz sela pa nabrao domaće. A kaže, toliko su rodile ove godine, da ih ne može sve ni obrati, a ni pokupiti kada sa drveća otpadnu. Međutim, potrudio se koliko je mogao pa je, između ostalog, donio i jednu „turu“ za nas, da zgotovimo džem kako bi „dječica imala za doručak, a i da mažu na palačinke“. I sad, kako je on to meni objasnio, pošto su donešene kajsije prezrele i propašće ukoliko se odmah ne budu tretirale, najbolje bi bilo da SUTRA nešto i nešto, ili ako mi je zgodnije nešto drugo i nešto drugo (takođe SUTRA!), a na kraju krajeva može i nešto treće i nešto treće, dabome SUTRA. Kako god je meni zgodno odnosno koji god mi način odgovara od ta tri, uopšte se ne pravi pitanje, samo da bude SUTRA. I naravno, najvažnije je da dječica imaju „za na palačinke“! Eto, ja imam jednu interesantnu karakteristiku da ponekad ne čujem ama baš ništa od onoga što mi se u datom momentu pričalo. Nije to zato što ne želim, taman posla! Izgleda da je u pitanju jedan od mojih, kako bi to učeni ljudi nazvali, odbrambenih mehanizama. Jeste! Jer, kako da vam kažem, sama činjenica da bih tog strašnog, danteovski paklenog utorka, ja još i kuvala džem „za na palačinke“, osim što se za goli život borim, učinila je da moj mozak uopšte ne primi ni jednu jedinu korisnu informaciju u vezi spravljanja te dragocjene supstance. Jedino mi se ono SUTRA urezalo u svaku moždanu ćeliju. U stvari, to SUTRA se učitalo u  moj sistem još negdje prilikom emitovanja jutarnjeg programa i prognoze pa ga je taj isti sistem sada samo prepoznao, ništa drugo! I tako, popričasmo moj svekar i ja, razmijenismo još neke priče potpuno nevezane za kajsije, poslužih ga sa čim je htio i onda on ode, zaokupljen svojim daljim planovima i obavezama. Ostadosmo nas dvije (gajbica kajsija i ja) same, da se odmjeravamo i čkiljimo onako ispod oka sve dok ono sudnje SUTRA ne dođe. Jeeeee, praviću džem, ljudi!!! Pa to je baš ono što sam željela i iščekivala zajedno sa godišnjom odmorom. Kako bješe ide ona velika misao: „Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije: kako nam često baš to malo nedostaje!“ Eto! Živa istina! Toliko malo mi je falilo da sopstvenu sreću kompletno doživim, i sada su tu kajsije i džem od istih. To je ono malo što mi je nedostajalo, a svemir mi je to podario…

Osvanuo je i taj najtopliji dan u proteklih sedam dana, to čudo prirode, ujedno i sedamdeset peti smak svijeta u proteklih pola godine. Potpuno ophrvana ledenom neizvjesnošću da li ću do srijede ikako preteći, popih jutarnju kafu i uzeh da se obračunam sa narandžastim zlatom iz crne plastične gajbice. Operi, prepolovi, izbaci košticu, odstrani neupotrebljive djelove. Čista mehanička radnja! Na kraju vidjeh da mi je trećina koštica baš u činiji sa očišćenim kajsijama, jer pred kraj više nisam ni obraćala pažnju šta gdje stavljam, a to kod mene baš zna da uzme maha, kao onomad kada sam u kontejner bacila kesu sa notama, a onu sa smećem odnijela sa sobom u autobus. Ili kad sam pet minuta gledala u apotekarku, veze nemajući zašto sam u apoteku došla i šta je bilo u planu da se kupi! Ima toga još, ali da ostavim i za drugi put, za neku sličnu situaciju 😉 …

Elem, očistih ja lijepo sve kajsije, rasporedim ih po nekom sopstvenom nahođenju, naguram u frižider i spremim se da odem do Kineza da kupim tegle (pošto sam u kući imala samo šest komada srednje veličine), a onda i u supermarket po DŽEMFIX, pošto taj sastojak ni po čemu, a naročito ne po svom suludnom imenu, nije nalazio svakodnevno prisustvo među mojim namirnicama. Mislim, lijepo piše u receptu, koji sam iskopala negdje na internetu, među brojnim predlozima za spravljanje vrhunskih džemova, a pisanih od strane još vrhunskijih domaćica, u koje ja svakako ne spadam, čim nemam DŽEMFIX u kući. Pa jeste, stvarno! Jer, na samom početku recepta, njegova vlasnica veli kako vam za ovaj specijalni a predivni džem (koji ćete, kada ga jednom napravite, praviti zauvijek, što me je naročito prestravilo!) trebaju samo kajsije, a SVE OSTALO , naravno, uvijek imate kod kuće. E pa eto! Kod mene je nekako ipala obrnuta situacija – imala sam kod kuće samo kajsije, čak mi je i šećera falilo negdje oko dvjesto trideset grama, što svakako nije bilo za preporuku jednoj savjesnoj domaćici i vještoj spravljačici džemova na četrdeset stepeni celzijusovih, najtoplijeg julskog dana u istoriji ovog mjeseca sve do sledećeg najtoplijeg julskog dana takođe u istoriji ovog mjeseca.

Ispade da je, dok sam ja izvukla sve one koštice iz voćki, zvijezda već pošteno bila upekla, upržila i ukuvala. Dabome, logički nastrojena osoba bi ujutro rano, prije kobnog skakanja žive u termometru, otišla do prodavnice, pijace, Kineza i ostalih potrebnih naroda i narodnosti, i završila sve što je neophodno. Ali kako je kod mene sve nekako suprotno krenulo, još od same želje da se ovim poslom uopšte bavim, onda nije ni čudo što me podne uhvatilo baš negdje dok sam silazila niz stepenice, dolje ka ulici. Zanimljivo je bilo da je u dnu tih istih sa stepenica, u hladu, sa lijeve strane, jedan čikica sjedjeo na zidiću i prodavao šta – dabome, kajsije!!! Kaže: „Gospođo, izvolite, prave domaće!“ Zamalo mu ne odgovorih kako imam četiri tone domaćih kod kuće, ali ne vidjeh neke koristi od toga. Ionako bi mislio da me već sunce zveknulo po sred čiste svijesti i zdrave pameti. Učtivo se zahvalih i krenuh dalje.

Kod Kineza me sačekalo vrlo neprijatno iznenađenje: nije bilo tegli da se kupi! Ma ni jedna u veličini koje su meni bile potrebne! Još ja sve mislim kako ih u onoj gomili svega i svačega naprosto nisam bila u stanju primjetiti pa čak i pitam gospodina koji je po policama slagao neke kalupe za led. „Ima tekla! Ima i poklopac! Ima i felika i mala tekla! Ti dodji da fidiš“ Odlično, odahnuh sa olakšanjem, i krenuh za prodavcem, ali sve što je imao da mi pokaže, bile su neke ogromne TEKLE, neke od deset-dvadeset litara, neka čuda koja ne znam ni za šta se koriste. Pa neću valjda sav džem da sipam u jednu teglu, na šta bi to ličilo??? Mislim da bi me se svekar javno odrekao, dok bi sa druge strane, mojm roditeljima to bilo sasvim normalan potez, kada sam ja u pitanju. Ipak, oni su preko petsto kilometara udaljeni od čitave ove priče, tako da  sigurno ne bih baš najbolje prošla. Zahvalih se čika Kinezu i odoh po DŽEMFIX, razmišljajući u šta da sipam još neskuvani specijalitet. Usput svratih i do knjižare da kupim celofan, jer sam se sjetila da se on, iz nekog razloga, obavezno stavlja na teglu, a ispod poklopca. I uvijek je u toj knjižari bilo običnog, prozirnog celofana, kupovala sam ga pedeset puta za razne druge potrebe, ali ovog puta od njega ni traga. Kaže gospođa prodavačica, prodao se! Ima samo šareni, sa crvenim srcima i medvjedima. Dobro, gospođo, daj taj sa međedima, ne pravim pitanje. Ionako je cijela ova situacija malo neobična pa što ne bi bilo i celofan, je l’? Eto, kad sam se presabrala, izlazeći iz knjižare, sada sam imala kajsije i celofan sa međedima. Nije loše za prvu polovinu dana, priznadoh sebi zadovoljno.

U supermarketu su me dočekali pingvini, Jeti – sniježni čovjek, nekoliko ledenica koje su visile na tabli gdje je pisalo SUHOMESNATO, kao i mali Eskim koji je lovio ribu u zaleđenom jezeru tačno pored gondola sa paštetama. Mislim, tako sam očekivala da bude, jer je klima u ovom prostranom objektu garantovano bila podešena na svega tri stepena, ako ne i manje. Toliko sam se smrzla odjednom, da rekoh sebi, idi kupuj taj DŽEMFIX i pravac kući, nema više zezanja! E, jeste, baš! A ono nekoliko vrsta tih čuda, sve kesica jedna do druge. Mislim, ne bi bio problem da su samo različiti proizvođači u pitanju, nego to sve nekakve različite razmjere! Na jednom piše tri prema jedan, na drugom dva prema jedan, otkud ja sad da znam koji da uzmem??? I šta im uopšte znači, to tri prema dva prema jedan prema ovo-ono??? Dobro, dobro, iščitaj lijepo, dok ti se mozak još nije zaledio, i vidi staloženo koje je rješenje, savjetovah sebi onako već prilično hladnokrvno (bukvalno!) i polusmrznuto. Kako mi je još uvijek zdrav razum naložio, ubacih u korpu onaj džemfix sa razmjerama tri prema jedan i žurno se uputih ka kasi. Usput se zapitah što uopšte drže sladolede i smrznuto povrće u frižiderima, kad bi im još bolja temperatura bila izvan njih. Svašta! Ovako duplu struju troše, i na klimu i sve ostale uređaje za rashlađivanje… Na kasi uredno platih ono što sam uzela, primjećujući istovremeno da baš na ovoj gdje sam ja plaćala nema one vlažne magične krpe koju moraš da pipneš kako bi odlijepila krajeve nove najlonske kese. Kakav propust! Reći ću im to sledeći put, sad žurim, a treba da se zapitaju, jer nigdje u svijetu sigurno ne postoji kasa bez  tako ingenioznog izuma, odnosno vlažne magične krpe za odljepljivanje skroz novih kesa. Samo mislim da su kod njih kvalitetnije, nama ionako svašta uvoze…

Poseban momenat je kad iz ledenog doba, iliti supermarketa, izađeš na sunce. Lično, imala sam utisak kako mi se mozak lagano pretvara u DŽEMFIX i to tačno u razmjeri tri prema jedan! Bogami, u pravu bejahu ovi što čitaju prognozu, ko preživi – pričaće! Samo bih ja tu još dodala: ko preživi izlazak iz klimatizovanog supermarketa – pričaće. Sa pola duše, četvrtinom snage i skroz crvenog nosa (kao zrela kajsija), dokotrljah se nekako do kuće. I baš sam bila onako lijepo orna i puna energije za spravljanje džema. Jedva sam čekala da počnem, svega mi! Jer, toliko je povoljan bio čitav splet okolnosti koji me u jučerašnji pakleni utorak zadesio – i istorijski nezapamćena vrućina, i celofan sa međedima, i manjak tegli, a višak kajsija, i Antarktik u malom Maxiju, i Kinez sa mega TEKLOM, ma sve!!! Na kraju sam skuvala taman toliko džema da stane u onih šest tegli što sam nekim čudom imala. Stavila sam im i međedasti celofan pa sad izgledaju kao neki rekviziti za februarske maškare. Ne vjerujem da ijedna vrsna domaćica ima takve prikazanije međ’ zimnicom. A i koji profesionalac pravi šest tegli džema, kao da se mogu mjeriti sa onima koji napune nekoliko polica u špajzu. Eto, ja bih mogla na svaku policu da stavim po jednu teglu, valjda je i to nešto, mislim, toliko sam se potrudila! Čak sam i kolač napravila, da nam se nađe uz kafu.  Ostatak kajsija sam zamrznula. Prosto ne želim da pravim ukoliko napolju nije četrdeset stepeni minimum! A i taman ću nabaviti još šest TEKLI. I celofan na zečeve, ili žabe ovoga puta. I, dabome, znam tačno koji DŽEMFIX da metnem pa sam puna samopouzdanja.

Eto, dječice moja draga, sad imate džema „za na palačinke“, i nemoj da vidim da neko nije jeo, biće belaja! Ima da mažete sve dok se šestoj tegli dno ne prikaže! A što se moje ljubavi prema kajsijama tiče, tu je ona, čak je i porasla nekako. Pa jeste, takve su sve velike ljubavi, lijepo ja kažem. Ono što ih ne ubije, ojača ih samo tako. Provjereno – dokazano! 😉 😉 😉

Tako treba da bude!

Vozim ti se ja tako jutros ranom zorom u četrdeset osmici, i to skoro od početne stanice pa sve do Kanarevog brda gdje ću, je l’, presjesti na neki drugu liniju da bih stigla do svog radnog mjesta. Eto, ne pamtim kad sam poslednji put koristila ovaj broj autobusa, ali otkako se veliki i ozbiljni radovi odvijaju u ulici kod Bogoslovije pa ova moja dvadeset sedmica obilazi sve okolo i naokolo, procijenila da mi je najzgodnije upriličiti upravo četrdeset osmicu kao jedno od odgovarajućih prevoznih sredstava.

Ne znam zašto, ali na koji god autobus, tramvaj ili trolejbus da se namjerim, uvijek ispadne da je upravo u njemu najveća gužva! Nije mi jasno šta je u pitanju, da li sav taj narod iz nekog razloga ide tamo gdje sam ja krenula, ili pak ja idem tamo gdje su se svi ostali uputili, ali da se pošteno izgužvam dok ne dođem do cilja, to je živa istina! Tako je i jutros bilo! Izigravala sam prozorsku naljepnicu sve tamo do Banjice, kad se onaj silni svijet malo razišao i zabavio se svako svojim poslom. Oslobodilo se čak i nekoliko mjesta za sjedjenje, ali nisam baš nešto bila zainteresovana. A i nikako da se otkočim od prethodnog položaja u kome mi je glava bila pola metra ispred leđa, a sigurno četrdeset santima zapadno od koljena pa rekoh sebi, stoj gdje si, bolje i za tebe i za druge!

Na stanici „Pet solitera“ izađe još pet-šest duša, a uđe njih desetak. Ili, preciznije rečeno – devet duša i jedan žbun metli (velikih i malih, svježe napravljenih!). Taj metlasti žbun, za čiji je kraj bio prikačen jedan oniži čiča skroz bez kose, a sa kompletnom bradom i brkovima, smjesti se na jedno od tri preostala slobodna sjedišta. Sjede čova tako nekako da mu iza onih bezbrojnih metli i metlica proviruje samo glava pa izgleda potpuno nestvarno, kao neki lik iz „Pinokia“, zarobljen međ’ veljom rajom banjičkom!

Iza čiče s metlama sjede izvjesna mlada gospođica, tačno vidim da joj je laknulo što je našla slobodno mjesto, jer vodi  vrlo važan telefonski razgovor pa joj se nikako ne mili stajati. Ne možeš dvije stvari u isto vrijeme raditi, ne ide nikako! A i treba snage za onakvu govoranciju, pošto je izgleda, vrlo važno bilo da svi mi, zaključno sa vozačem, čujemo svaku bogovetnu riječ, svaki komentar i svaki napad smijeha koji nam je draga gospođica tako velikodušno upriličila.

Do poslednjeg slobodnog mjesta, a pored čiče sa metlama, jedva nekako stiže stari, ma prastari dekica. Već se dokotrljasmo i do sledeće stanice, a on tek tada uspije da se smjesti i to uz pomoć više ljubaznih putnika. Kad je sjeo, odmori se nekoliko trenutaka, obriše čelo sivom platnenom maramicom, osmotri sa velikim zanimanjem onaj žbun sa metlama bez kose, a sa bradom, i upita ga:

„Gdje ti prodaješ te metle?“

„U Barajevu, rode, u Barajevu…“, odgovori žbun i bučno se zakašlja, a sve metle se tom prilikom zatresoše i zaklepetaše.

„Daleko ti je to… Mogao si ih negdje bliže prodavati, ne mete se samo u Barajevu…“, mudro zaključi dekica i slatko se nasmije.

Međutim, žbun ga nije baš najbolje razumio pa promrmlja nešto sebi u metlu, zakašlja  još nekoliko puta i okrete se da gleda avalski pejzaž kroz prozor autobusa. Iza njih, ona gospođica je i dalje histerično prepričavala doživljaje sa nečijeg rođendana, povremeno se zacenivši od grohotnog smijeha.

Na sledećoj stanici, eto ti uđe neka bakica, poprilično vremešna i još popriličnije pogrbljena. Nosi kesu sa svježim hlebom i veliki narandžasti kišobran. Kako nije bilo više mjesta za sjedjenje, stane pored onog dekice i uhvati se za šipku. Uoči je đedo, sve je nešto gleda i odmjerava pa joj se konačno i obrati:

„Snajka, koliko imaš godina?“

Snajka se promeškolji, blago zamahne hlebom i narandžastim kišobranom i prilično jakim, piskavim glasom odgovori: „Osamdeset i jednu, skoro osamdeset dvije, ako dočekam!“

„A što ne bi dočekala, snajka?“, vedro joj dekica odgovori, „Nego, mislio sam da ti ustanem, da sjedneš! Ali mlađa si od mene dvanaest godina pa nije red da sjediš! Ja imam devedeset tri, ne mogu ja tebi ustajati!“

„Jeste, stariji si, tako treba da bude…“, odgovori pogrbljena bakica, osmjehne se i još čvršće se osloni na klizavu autobusku šipku.

I, tako se završio razgovor između ova dva čeljadeta što ukupno imaju godina kao čitav razred mog osmogodišnjeg sina Vuka. Ona gospođica je i dalje pištala preko telefona, upravo opisujući neku bijelu bluzu sa „brutalnim izrezom“, koju pod hitno mora da ima. Baš je nekako udobno sjedjela u svom sjedištu, skroz ponosna što svi možemo da pratimo njeno bogato, visokoumno izlaganje. Lijevo od stare, a ipak mlađe bakice, još udobnije su sjedjela dva osnovca sa slušalicama u ušima, potpuno izolovana u hipnotišućem svijetu pametnih telefona. Iza njih, na onim uzdignutim sjedištima, ćaskala su dva studenta (pričali su o ispitnim rokovima). I tako dalje… Da ne nabrajam više, dosadiće ljudima, sve je na sličnu temu.

Stiže četrdeset osmica i do Kanarevog brda. izađoh lagano, a za mnom i ona bakica – snajka. Sva onako pogrbljena, sa kesom i kišobranom u ruci, nastavi lagano svojim putem, nogu pred nogu. Milion pitanja mi se u tom momentu vrzmalo po glavi, a sve pod utiskom prethodnog događaja u autobusu. U šta se to svijet pretvara i kuda ćemo uopšte sami sebe odvesti…? „Tako treba da bude“, reče bakica malo prije u autobusu, s poštovanjem gledajući devedesettrogodišnjeg djeda. Ne znam, sve mi se čini da je to što „treba tako da bude“ ostalo negdje u prošlom vijeku, prošlom milenijumu. Plašim se samo da zauvijek ne nestane, da se skroz zaboravi. Mada, danas postoje aplikacije za sve i svašta, tješim se, neko će je i za ovo osmisliti… 😉

The versatile blogger award – jedno lijepo proljećno jutro

Probudim se jutros rano, tačnije rečeno, sunce me probudi. Vidim, bistro nebo, nigdje ni oblačka, ptice cvrkuću, trava miriše (pretpostavljam, pošto je ispred zgrade uglavnom beton), za veliko čudo djeca još spavaju, bolja polovina kuva kafu. Kud ćeš ljepše, pomislim, kad ono, dočeka me baš lijepa vijest u virtuelnom proljećnom svitanju: poštovani komšijski blogeri, Sopstveni portparol Veštica bez metle, nominovali su me za gore pomenutu, interesantnu nagradu. Ovom prilikom se javno i oduševljeno zahvaljujem! Mislim, toliko sam oduševljena, da sam potpuno zanemarila činjenicu da Ljubica nije ustala zajedno sa prvim tračkom zore i tražila mi doručak. Pa vi sad vidite… 🙂 🙂 🙂

versatilebloggernominations

Evo nešto o pravilima nominacije:

* Zahvalite se osobi koja vas je nominovala

* Nominujte do 15 blogera / autora sa WordPress-a (može manji broj, ali ne više od 15) i obavestite ih

* Podelite sa svima 7 činjenica o sebi

* Objavite sliku nagrade u svom tekstu i pravila

E sad, malo činjenica o mojoj malenkosti:

  1. Obožavam engleske filmove. Jeste, baš engleske. Imam utisak da ostrvljani ne mogu napraviti loš film sve i da im to neko naredi! Naravno, u pitanju je „subjektivni osjećaj“, baš zato i kažem…
  2. Užasno me nervira zvuk nečijeg konzumiranja jabuke. Bilo čijeg! Ono kad se zagrize pa onako „pukne“ pa se onako zvučno odlomi… Brrrrr, naježih se! Bolje da pređem na sledeću činjenicu, da se ne iznerviram bez potrebe 🙂 …
  3. Sve što radim, radim „po brojkama“. Dakle, sve moje aktivnosti su određene satnicom. Zato nikada, nikada nigdje ne kasnim, a sve one učenike koji uredno čekaju da im se čas skrati zbog mog kašnjenja, obavještavam: NE NADAJTE SE, proći će vam mladost uzalud čekajući… 😉
  4. Volim da odem na plažu, ali mi je dosadno da se kupam u moru! Mislim, ko će da pluta pola sata u vodi ne radeći ništa? Naravno, očekuje se neko plivanje, je l’, čista logika to nalaže, ali kako sam jezivo lijena po tom pitanju, onda samo onako virim iznad površine vode i ništa ne radim. Tačno će me jednog dana neko naći i viknuti: „Vidi kolika poruka u boci pluta ovuda, daj dizalicu, da vidimo šta piše!“
  5. Neviđeno mi je zabavno da zamajavam sopstvenu djecu nekim ludim, nemogućim pričama, a oni se toliko zabezeknu, da je jedino što još mogu da uradim, otkrivanje prave istine. Nisam sigurna da mi se neće na vratima pojaviti neka PP (psiholog-pedagog) služba, ali nekim stvarima čovjek prosto ne može odoljeti… A i djeca me više „ne šljive“ toliko, uglavnom se zabavljam sama sa sobom, nije ni to loše!
  6. Ne znam da li nešto na ovome bijelome svijetu volim da jedem, kao tjesteninu! Mislim, da mi je ponude u kombinaciji sa tečnim sapunom, vjerovatno bih oduševljeno prihvatila i tražila recept! Poslije bi bilo: „Odoh u Lilly po ručak, ima nekih sapuna na sniženju, kupiću za sedam dana!“ 😉
  7. Svake nedelje bih negdje putovala! Ne biram kuda, uopšte! Toliko volim da obilazim nova mjesta, da sam presrećna i kada odemo na izlet u Malu Moštanicu. Odeš, prošetaš, nađeš neko lijepo mjesto za odmor, još ako ima tjestenine sa tečnim sapunom od lavande i Bog da te vidi…

A sada da nominujem nekoliko dragih blogerskih komšija, u čijim tekstovima uživam i redovno ih pratim:

Sopstveni portparol

Stanimir Trifunović

Peščanik

Vešticabezmetle

Kakojecakaze 

Otisak na displeju

Kako sam provela prvi dan proljeća

Proljeće je stiglo u naš grad. Jeste, bogami! I to na velika vrata, sa isto tako velikom temperaturom i suncem koje te ošamuti dok si trepnuo. Ja čak nisam stigla ni da trepnem, a već sam vidjela dva tramvaja umjesto jednog, pa se prvi sve nekako preliva u onog drugog, ne znam gdje koji počinje, a gdje se završava! Sva sreća te uđoh u pravi, inače bi me vadili iz ruševina rakovičke fabrike, garantovano! Dabome, sve se to dešava prilikom mog povratka kući, poslije priličnog broja časova, nekog mršavog doručka koji sam upriličila još prije nego što je sunce izašlo, i na kraju, nakon pješačenja od škole do stanice po najvećoj vrućini. Dobro ne vidjeh i tramvaj, i trolejbus i šest trotineta zajedno, ne bi me čudilo. Elem, umigoljim se ja nekako u „trojku“, sjednem naravno sa sunčane strane (a kako drugačije!), stavim kaput preko koljena (ujutro je ipak freško), torbu preko kaputa, lijepo se pokajah što i onaj bračni frotir ne ponesoh da se ogrnem, čisto da kompletiram sliku. Poslije devetnaest stanica intezivnog roštiljanja, cvrčanja i gratiniranja, siđem kod Pravnog fakulteta, s namjerom da udahnem malo vazduha i prepješačim jednu stanicu do narednog prevoza. Međutim, sva onako skuvana i zapečena, sa tendencijom promjene sopstvenog agregatnog stanja, osjetim u momentu kako mi klecaju koljena i kako me hvata neka malaksalost. Mudro, kao i svaka četrdesetogodišnja žena-majka-domaćica, procijenim da me spopala teška glad i da mi je šećer pao ispod normale, što se dabome, dalo ispraviti nekim mini zalogajčićem iz isto tako mini marketa. Odlično, jedan mi je taman bio usput, te uđoh klecajući, kao da su mi prije tri sata anesteziju u oba koljena ubrizgali. Izaberem fino šta sam htjela, okrenem se ka kasi i stadoh da kopam po torbi da upriličim neko od platežnih sredstava. Tražim po onim pregradama, prepipavam lijevo – desno, tamo – amo, uđem do struka u sopstvenu torbu, ali avaj! Novčanika nema! Sad već kreće ubrzano prekopavanje, bjesomučno traganje, preznojavanje, nekontrolisano žmirkanje očima punim nevjerice, pojačani tvist sa koljenima i na kraju totalni šok – novčanika  ZAISTA nema! Nestao! PUF!!! Pa šta učinje sa novčanikom, u glavu li te pufnulo, šašava ženo, mislim se očajno! Gdje je mogao da nestane? Ko je uopšte mogao da ga uzme, ma da mi priđe onako zabetoniranoj kaputom usred tramvaja!! Sva tako ubijena u pojam, vratim kasirki stvarčice što sam uzela (čisto da preživim do kuće), izvinim joj se i onako u dubokoj bijedi i crnom beznađu kažem kako sam izgubila novčanik. Ona me potpuno šokirano pogleda, veli: „Gospođo, šta je s Vama, pa eto Vam ga novčanik u ruci!!!“ Eto ti! PUF broj dva!!! Pogledam u sopstvenu lijevu ruku, kad zbilja eto ga – ponosno se bijeli sa svom dekupaž Ajfelovom kulom i Trijumfalnom kapijom, gleda me, ma samo što ne progovori. Pojma ja nemam kad sam ga uopšte izvukla iz torbe, evo i sad pokušavam da se sjetim. Jedino što sam uspjela da rekonstruišem, kao svaki pravi forenzičar, jeste to da ga nisam konstatovala vjerovatno zato što sam u lijevoj ruci držala i kaput, a cijelo ono bjesomučno prekopavanje sam obavljala desnom rukom, pošto sam torbu, naravno, oko sebe okačila u čuvenom „poštar“ fazonu. Što bi u filmovima rekli – kakav nevjerovatan splet okolnosti!!! E sad, vi ćete sigurno misliti da se tu priča završila, da sam ja uredno platila svoje potrepštine i otperjala dvadeset sedmicom direktno za Mirijevo, ali ne!!!! Tu tek dolazi do zapleta, do glavne dramske scene! Jer, kad me prošao onaj prvi šok, kad sam shvatila da nema razloga za sekiraciju, tek me tada čudo stiglo. Uhvati me odjednom slabost, i od stresa, i od gladi, i od vrućine, krene da mi se crni pred očima, noge ne osjećam, mislim se, sad ću u nesvijest da otresem tačno tu pored kase, ispred voća, a dijagonalno od mliječnih proizvoda! Ma samo mi je to još falilo!! Požalim se kasirki, zamolim je da sjednem negdje, a ono ne da nema da se sjedne, toliko je mala prodavnica da jedva čovjek može i da stane! I, tako ja lijepo završih pravo za kasom! Da, da, prvi put u životu! Posjela me fina gospođa kasirka na onu poskakujuću okruglu stolicu, ne znam da li se ona mrda ili ja od slabosti ševrludam! Napoji me vodom, nahrani čokoladnom bananicom draga moja Kosovka kasirka, povratih se nekako… Htjedoh se ponuditi da sama sebi otkucam račun kad sam već za kasom (i da konačno ispunim svoju želju iz djetinjstva!), međutim odustala sam. Ne treba ljudima dodatno strpljenje testirati, znam ja to, pa nemam zalud čedrdeset i još za koji mjesec kusur. Te lijepo platih što je trebalo, uljudno se zahvalih uz brojna izvinjenja i podizvinjenja pa nastavih svojim putem ka Mirijevu. I tako… Proljeće je definitivno stiglo u naš grad! I u moju glavu, po svemu sudeći… 😉 😉 😉

Nedostaje Vam još jedan papir!

Kako istorija kaže, još prije dvije hiljade godina Kinezi su otkrili kako se pravi papir. Iako su žarko željeli da tajnu njegovog stvaranja sačuvaju od ostatka svijeta, nije bilo šanse da je sakriju od upornih i ambicioznih Japanaca. Japanci su, kao vrlo vrijedan i disciplinovan narod, odmah po otkrivanju te iste tajne krenuli da rade duplo više i da proizvode četiri puta više papira od Kineza. Kasnije su postupak izrade usvojili i Arapi, da bi ga preko Španaca donijeli sve do Evrope, negdje otprilike milenijum ranije. Vidite, ako niste znali, papir je izmišljen i stvoren da bi se od njega pravili formulari raznih vrsta i namjena. Tako je. Čitava višemilenijumska istorija ovog čudesnog predmeta imala je za cilj samo jednu jedinu stvar – ne štampanje knjiga, izradu fotografija, i ostalih trica iz te kategorije, već je mjesto na tronu među svim mogućim hartijama pripalo upravo i baš formularima! Sigurno postoji legenda koja kaže kako je neki mudri stari Kinez prišao olistalom drvetu na vrhu planine desno od Kineskog zida, pomilovao hrapavu koru rukama ogrubjelim od svakodnevnog rada u poljima pirinča i uljane repice, i skoro šapćući izgovorio: „Od ove kore će jednog dana postati formular, to vidim i to osjećam.“ Dalje je poznato kako su se stvari odvijale, imamo rezultata na svakom koraku.

Lično, ubijeđena sam da su formulari bili tu i još dok su se koristili pergament i papirus, čak i kad se tekst urezivao na glinenim, drvenim i kamenim pločama. Ma postojali su zasigurno i dok se još na lišću i kostima pisalo, a da ne govorimo o korišćenju svile i drugog raznoraznog platna u iste, formularske, svrhe… I onda, dabome, eto ti drevnih Kineza, tog pametnog i učenog svijeta, shvatiše da nešto tako značajno kao što je jedan formular, ne može nikako više da se pravi od hrpe kojekakvih materijala, već mora da se osmisli nešto jedinstveno i kvalitetno, sasvim dostojno ovih dokumenata od izuzetne važnosti! I eto, napraviše papir, kako je već i prethodno ispričana legenda nagovještavala! Kasnije, tokom vijekova, uvidjeli su da to naizgled krhko i osjetljivo čudo može stvarno svašta da istrpi pa se tako pojaviše i knjige. Nastalo je takođe još mnogo drugih stvari, ali to ovog puta nije tema priče, a i skroz je nebitno! Mislim, danas uglavnom čovjek ode u knjižaru da kupi knjigu jer se uz nju dobija bombonjera, lak za nokte, dezodorans ili tečni puder pa što bih ja, dozvolićete, trošila vrijeme i pisala o nekim naslovima, ili što je još dosadnije o autorima tih naslova (oni i nisu od papira!)? Kao i uvijek, pratim trendove i sasvim dobro znam šta je IN, a šta AUT, molim vas. I, dok o knjigama sam odlučuješ (što se danas sasvim lijepo vidi), o formularima ne možeš sve i kad bi htio. Oni su nešto mnogo, mnogo, mnogo više….

Prosječan čovjek je od svog samog rođenja pa sve do prelaska u drugu dimenziju osuđen otprilike na nekoliko hiljada formulara različite namjene. Ako se i ponovo rodi (ima raznih tumačenja na temu reinkarnacije…), opet će ga sačekati sve ispočetka htio on to ili ne, pa rodio se po sto puta u isto tako stotinu različitih mjesta! Jednostavno, od formulara ne možeš nikada i nigdje pobjeći. Pišu tamo kojekakve priče i snimaju veoma napete emisije o tome ko je uspio da pobjegne iz nekog ozloglašenog zatvora, a niko se ne usuđuje da govori na temu formulara. Zašto? Zato što od ove vrste papira niko nikad još nije umakao. Bježali su ljudi iz najčuvanijih ćelija i to sa skroz udaljenih ostrva, ali od onog NEDOSTAJE VAM JOŠ JEDAN FORMULAR, niko nikada nije… A bogami, kako stvari stoje, nikada i neće…

Formulari su čovječanstvu potrebni za sve živo i neživo. Skroz je netačno kada kažu da čovjek može da preživi jedino u okruženju u kojem ima vazduha, vode i hrane. Ne može tako, treba lijepo da se kaže: da bi jedno ljudsko biće moglo da opstane na planeti Zemlji, neophodni su mu vazduh, voda, hrana i pravilno popunjeni formulari! I to je jedina istina. Jer pazite, džabe se bilo ko od nas rodio, počeo da diše, jede i pije, ako prvo izbezumljeni otac ili majka nisu pravilno popunili nekoliko obrazaca u samom porodilištu, koji se zatim šalju u zgradu opštine pa onda i tu mora da se ide, da bi se, dabome, popunilo još isto toliko obrazaca. U principu, kad dobiješ pečat na papiru, e onda zvanično i postojiš, drugačije te ne bi bilo na ovome svijetu! Mislim, druže, ako nisi zaveden u sedamnaest različitih formulara, džabe te majka rodila! Popuni ti taj i taj papir pa ćemo onda da pričamo, ovako si vazduh, nema te!

Papire treba popuniti, naravno, i pri odlasku na onaj svijet. Mislim, kako si živio na ovom tako sa njega treba i otići. A ako si mogao cijelog života i u svim njegovim segmentima predati više hiljada popunjenih formulara na šalter ovaj i onaj, e onda, prijatelju, možeš i ovaj poslednji put! Doduše, nećeš baš ti direktno, ali bez papira te niko nigdje neće pustiti da odeš, čak ni Bogu na istinu pa ko god da ih popuni i preda! Ne znam kako je sa one strane, možda i tamo traže štogod, ali ti odavde nema mrdanja dok se to pravilno ne ovjeri, pa sad ti vidi šta ti je činiti ako nemaš taj i taj list sa tog i tog šalteras. Po mom mišljenju, ne vrijedi ti se s dušom bez pečata i uvjerenja rastajati…

Inače, formulari ti, osim na početku, kao i na samom kraju života, trebaju i za sledeće: za upis u vrtić, za upis u školu, za upis na fakultet, za upis na magistarske i doktorske studije, za zaposlenje, da se udaš ili oženiš, da kupiš stan, da prodaš stan, da kupiš kuću, da prodaš kuću, da kupiš auto, da prodaš auto, da se razvedeš, da tužiš nekoga, da tebe neko tuži, da uđeš i izađeš iz zemlje, da izvadiš dokumenta kao što su zdravstvena knjižica, lična karta, vozačka dozvola, saobraćajna dozvola i pasoš i tako dalje, i tako dalje… Da ne gnjavim, formulari ti trebaju bukvalno za SVE! Bilo koji važan i nevažan potez u tvom životu je praćen gomilom potrebnih i nepotrebnih papira. I to nije u pitanju samo jedan primjerak! E, kad bi tako bilo… Neeee, to su čitave fascikle ovakvih i onakvih obrazaca, koji se nekada i nedeljama sakupljaju! Nema većeg stresa nego kad pročitaš spisak šta ti sve od papira treba da bi obavio neki od gore pomenutih poslova. Te nekakvi posebni obrasci koji se mogu naći samo u toj i toj knjižari, te onaj ovjeren samo u opštini gdje si rođen, te uvjerenje o uvjerenju da si dobio uvjerenje, te oni čuveni NE STARIJI OD ŠEST MJESECI obrasci, te potvrde da si nešto uradio, kao i potvrde da nešto nisi uradio! A da ne spominjemo one dvostrane obrasce sa posebnim oznakama, koji mogu da se popune i ovjere samo u sobi pod tim i tim brojem, na trećem spratu te i te institucije. Pa kad i taj uspiješ da dobiješ, onda te obavezno pošalju u neku drugu sobu na nekom drugom spratu, da bi taj specijalni obrazac dobio djelovodni broj i zaveo se u pod tom i tom šifrom! A nema šanse da ne pogriješiš sobu, makar jednom! Ajde, da vas vidim, kome se nije desilo da ga pošalju u sobu 7, a tamo te neka nervozna i nestrpljiva gospođa zatrpana poslom pa si joj još samo ti falio, uputi u sobu 7A, pritom se najiskrenije gnušajući tvoje nesposobnosti da potrefiš prava vrata u jednom tako jednostavnom sistemu. A još ako pri svemu tome nisi prethodno uplatio ukupno četrdeset dvije takse u maloj pošti u prizemlju, koja je namijenjena samo za poslove te vrste, a ipak stalno dolaze ljudi da plate račune, jer jasno i glasno piše da je to pošta? A šta ćemo onda? E onda te „otresu“ na onom završnom šalteru samo tako! Kao, NISTE PLATILI TAKSE, c, c, c, c…. Pa onda krene i čitav red iza da cokće, jer zbog takvih kao što si ti nam, u stvari, i nikada neće biti bolje. A realno, i kad platiš sve to što treba i tobože mirno dođeš na šalter da konačno predaš sve prikupljene formulare, dokumenta i uplatnice, tamo te sačeka ona čuvena rečenica: „C! Ne možemo ovo da prihvatimo, nedostaje Vam ONAJ formular!“ Naravno, ONAJ koji nedostaje spada takođe u posebnu grupu, i možeš ga dobiti samo ako prethodno iz opštine u kojoj si prijavljen dobiješ uvjerenje, na osnovu kojeg će ti izdati potvrdu, na osnovu koje ćeš da uplatiš toliko i toliko, u svrhu tu i tu pa da se onda vratiš tamo odakle si sve i počeo, gdje će ti MOŽDA i izdati  nedostajući formular. Kažem MOŽDA, jer ne možeš nikada biti siguran da si sve uradio kako treba. Čak i kad stvarno doneseš sve što je potrebno, uvijek možeš očekivati ono: „A, ne, ne, OVAJ formular niste dobro popunili! Ne treba da stoji datum rođenja, nego datum prijave u opštini rođenja, u godini u kojoj ste se rodili! Molim Vas, provjerite to kod matičara u Vašem mjestu rođenja pa se vratite, drugačije ne možemo da završimo ovo što ste tražili!“ Dabome, ne može da završi ukoliko ne posjetiš matičara u mjestu gdje si se rodio, Zar to nije toliko logično i jednostavno…?

Moji omiljeni formulari su upravo oni već pomenuti – sa nekakvim posebnim oznakama i brojevima. Mislim, toliko čovjeku unesu neku specifičnu atmosferu u čitav proces (valjda zato što su i sami tako specifični), da ih ne možeš lako zaboraviti! Eto na primjer, ja sam upisala fakultet prije nešto više od dvije decenije i nikada, dok sam živa, ne mogu a da se ne sjetim dragih, takozvanih ŠV obrazaca. Sve i da hoću, ne mogu ih otisnuti u zaborav, a pokušavala sam, vjerujte mi na riječ! Pazite, ŠV obrazac se nije popunjavao samo jednom, prilikom upisa na fakultet. No, no, no, on je tu bio svakog bogovetnog semestra! Ali svakog!!! Prosto ti dođe da ne završiš prethodni samo da ne bi popunjavao ŠV obrazac! Vjerovatno zato se toliko i oduži studiranje u pojedinim slučajevima, ozbiljno vam kažem! Jer dok ispišeš sve četiri strane (na kojima se vrte sve neka slična a vrlo različita pitanja), a vjerovatnoća da si sve ispravno popunio je ravna nuli i ničemu, pa sačekaš kilometarski red ispred studentskog referata, pa konačno uiđeš, a tamo te čeka prilično jeziva osoba zadužena za studentska pitanja, pa ako još ustanovi da ŠV nije kako treba!! Ili, ne daj Bože, da si kojim slučajem ZABORAVIO da ga priložiš uz ostala dokumenta!!! Pa, tu već vidiš da nećeš skoro studiranje završavati, da si zalud i upisivao, ako već nisi u stanju da popuniš i priložiš jedan obični ŠV obrazac. I to će ti svaki referent za studentska pitanja potvrditi, bez daljnjeg! Savjesni su oni i dobro procjenjuju ljude pa razmisli malo ako ti kažu da nisi za dotični fakultet, jer, činjenica je da bez ŠV obrasca nema upisa, a bez upisa nema završetka, a ako ti nije stalo da upišeš i završiš, onda o čemu dalje pričati? Onda nisi ni za šta i idi kopaj kanale, ili radi neki drugi pošten posao, kad već nemaš ŠV obrazac i nije ti bilo stalo da ga ispravno popuniš i priložiš. Mislim, sami svoju sudbinu krojimo, a ti je zapečati, ako si tako već odlučio. Što bi stari rekli, sam pao – sam se ubio. Ili u ovom slučaju: sam pao, sam nije popunio ŠV obrazac, sam se ubio…

Eto, pokušah ukratko da vam prikažem čudesni svijet formulara i to sve od drevnih Kineza pa do danas! Da budem iskrena, laknulo mi je što pronađoše papir. Mislim, volim ja drveće i u suštini mi je žao što strada zarad tako neslavne uloge, ali nemojmo se lagati, ko bi još volio da urezuje ŠV obrazac u kamenu ploču? Ili da ga oslikava na svili pa još pogriješi i sa takvim proizvodom uđe u studentski referat… Ovako, ponoviću, papir trpi sve! A sada me izvinite, odoh do knjižare, dijele začin od sušenog povrća uz najnoviji bestseler, a valja mi supu zakuvati…

Halo, iz banke zovem!

Svi službenici zaposleni u bankama imaju obavezu da te s vremena na vrijeme pozovu telefonom i ponude svoj najnoviji proizvod u vidu pozajmljenog novca. Dakle, zaduživanje na hiljadu i jedan način, ukopavanje na raznim nivoima, negdje ti samo obrve vire! I dok tražiš najbezbolnije rješenje za određeni novčani problem, eto ti njih sa idealnim problemom za to rešenje. Jer, šta si drugo sebi uradio, jadni čovječe, nego napravio žestoku muku uzimanjem raznoraznih kredita i kartica? Vratiš na jednom mjestu, a na drugom ti sa ljubaznim osmjehom, vrlo profesionalno uzmu poslednju dlaku sa glave, najskriveniji komadić duše! I još ti na kraju zahvale porukom! Kao, poštovani korisniče, zahvaljujemo na uplati i drž’te se, trebaće kože na leđima i sledećeg mjeseca. Srdačno, Vaša banka.

Eto, baš prije neki dan su i mene zvali. Prepoznala sam broj, jer me uvijek zovu iz iste filijale, a to je ova na Mirijevu u koju redovno idem. Bogami, tamo se već osjećam kao kod kuće i svi me znaju! A naročito me vole one dvije „operaterke“, sve trljaju ruke kad me vide! K’o vele, ooooooo, evo ove fine žrtve, sad će da padne jedan dobar keš kredit bez potvrde sa posla, ima oči da joj cakle do Uskrsa! Međutim, kad me ne vide neko duže vrijeme, onda obavezno zovu telefonom. I da vam kažem, lijepo je što brinu da ne propustim nešto novo! Kamo lijepe sreće da me tako zovu i iz butika, parfimerija, supermarketa, apoteka…. Pa da uvijek imam uvid šta je najpopularnije i najpovoljnije što se nudi. Evo kako to brižno ova moja banka radi…

– Halo, dobar dan, iz banke zovem, gospođo, Vi ste?

– Dobar dan, mi smo, mi smo, gospođa dabome. Izvolite?

– Evo da Vam sa zadovoljstvom ponudim najnoviji brzi keš kredit u visini od milion i po, a rok otplate je i do deset godina. Veoma povoljno!

– Milion i po? Jeste, povoljno je, dabome. Nešto povoljnije skoro nisam čula! Nego, da niste Vi tražili nekog sa Dedinja? Iz Pariza?? Sa Palma de Majorke možda??? Vi znate da sam ja prosvetni radnik iz Mirijeva, predajem oblike, kontrapunkte i solfeđo! Prosto ne znam kako se moj profil uklapa u milion i po…

– Ne, ne, ne, gospođo, upravo Vas sam tražio. Evo imam sve vaše podatke pred sobom. Koliko vidim, imate mogućnosti za ovako povoljan kredit, a sve ove koje već imate, možete objediniti u jedan jedini pa da ujedno refinansirate, a i da Vam ostane velika svota novca na raspolaganju. I sve to možete otplaćivati čak deset godina! Mislim da nije za zanemariti. Ni jedna banka još uvijek nema ovako dobru ponudu, a Vi šte naš dugogodišnji klijent pa je red bio da Vas među prvima obavijestimo.

– Zlatni ste zaista, baš sam počastvovana! A je l’ može tri miliona? Mislim, isto tako na deset godina, ukoliko me Onaj odozgo pogleda milostivo pa da i poživim do tada…. Malo mi je nešto ovo što ste mi ponudili! Kad već dajete – nek’ ide duplo! Takva sam ti ja!!!

– Hmmmm, ovaj, nisam siguran da ispunjavate uslove za tri miliona, ali možete doći direktno u banku pa ćemo naći rešenje.

– Sigurna sam da ćete naći, štaviše, ne sumnjam ni mrvicu!!!

– Onda, mogu da upišem da sam Vas obavijestio i da ste pozitivno ocijenili našu ponudu?

– Može, kako ne može! Ih! Pa ja sam uvijek pozitivna kad su takve stvari u pitanju, čak se nekada slatko i nasmijem! Mislim, račun mi je negativan, ali važno da je stav pozitivan. Minus i plus, razumijete, hehe…

– Ovaj, u redu, hvala, gospođo, prijatan dan!

– I Vama, gospodine, po milion i po puta za deset godina! Živi bili s kamatom, i da Vam je svaki trenutak kao Revolving kartica!!!

E sad, morala sam malo da nakitim i ukrasim čitav ovaj razgovor, da ne bude baš onako sterilan i strogo-poslovno-dosadan i da može sa zanimanjem da se čita.  Međutim, suština je ostala potpuno ista! Doduše, ja sam pukla u smijeh kada mi je gospodin ponudio sumu i rok otplate pa sam morala da se izvinjavam, ali vjerujem da se nije nešto naročito potresao. Vidio rođak sa kim ima posla, vjerovatno ima još dvadeset prosvetara na spisku, a ne sumnjam da su svi prasnuli u smijeh kada im je to ponudio! Jeste, veseli smo ti ljudi mi prosvetari, duhoviti, vazda za šalu spremni, vickasti po cijele dane! A sad vas pozdravljam, idem da napravim spisak šta sve mogu da uradim sa milion i po za deset godina, veliki planovi su u pitanju, ne smijem ni časa časiti!  😉 😉 😉