Dnevnik iz proljećnog karantina – po istinitim događajima (dio 6. i poslednji)

10. APRIL 2020.

DAN 26.

Dragi dnevniče,

Današnji dan ću svakako zapamtiti po tome što me jutros toliko ubilo sunce u glavu, dok sam pila kafu na balkonu, da još ne mogu sebi da dođem. ☀️☀️☀️😳 A sve sam bila tako lijepo smislila i organizovala – dok djeca prate TV nastavu od 8h do 9:30, ja ću nesmetano da se sunčam, srčem svoju prvu jutarnju kafu napolju i prikupljam dragocjeni vitamin D. ☕🌞 Poslije toga ću da pređem na ispravku domaćih zadataka i pripremu novih lekcija za trećake, onda lijepo da upišem časove u elektronski dnevnik pa ću da pristavim ručak, raširim veš, a nakon svega toga treba i da snimim mlađe dijete za čas klavira. 📒💻🍲👕👖🎹

Kad to završim, treba i starijem djetetu pomoći oko rama za slike koji treba da napravi, oboji, ukrasi (naglašeno nam je da budemo što kreativniji ☝️), opiše i nacrta proces rada , procijeni vrijednost utrošenog materijala, sve slika i pošalje u Gugl učionicu na čas tehničkog. I to bi bilo to za period prve polovine dana. Poslije ćemo da vidimo šta još treba da se uradi, dugačko je vrijeme do noći 😊😊😊!I eto, ja sve lijepo isplanirah, međutim, kompletna lista zadataka je nekako krenula potpuno drugim putem, sasvim suprotno od planiranog! A sve zbog toga što sam sat vremena sjedjela direktno ispod Zvijezde i pustila da mi napravi gulaš u glavi i skrčka mozak na tihoj vatri. 🔥🔥🔥

Pravo da ti kažem, dnevniče, ništa nisam ni primjetila sve dok ne uđoh nazad u dnevni boravak. Prvo, dok mi se vid povratio, trebalo je nekoliko sekundi, koliko mi je sve pred očima bliještalo. Drugo, zaboljela me glava već poslije pola sata (i ne vjerujem da će prestati dok ne odem na spavanje), a trebalo je ispravljati domaće! Koncentracija ravna nuli! Kuku, mislim se, šta li ću ovoj djeci napisati u ispravkama, na šta li će to uopšte da liči?🤦‍♀️🤦‍♀️🤦‍♀️

Odlučim da je bolje da prvo snimim mlađe dijete kako svira i pošaljem sve nastavniku, to mi bar neće biti problem. Međutim, kako krenu ona etida, a mene kao da u glavu sve neko udara čas povisilicom, čas snizilicom, i to prvo tupim pa oštrim dijelom! Gledam djetetu u ruke, ona najnormalnije svira sa dvije, a ja četiri komada vidim! Zamalo je ne upitah odakle odjednom da četvororučno svira, koja je sad pa to kompozicija, i zašto ja za nju ne znam?🎹🎹🎹

Poslije klavira, čija svaka dirka mi se svojim čekićem duboko u mozak utisnula, sjednem da završim sve što treba sa srednjoškolcima. Na kraju se ispostavilo da troje njih uopšte nisu dobili zahtjeve sa domaćim zadacima prošle nedelje. A to se desilo zato što su oni u odvojenoj Viber grupi pa tu, sasvim slučajno, nisam okačila sve što treba. Promaklo mi, načisto! 🙄🙄🙄Da ne spominjem to što me dijete vrlo strpljivo i putem trista poruka ubjeđivalo kako je „sigurna da joj ipak ništa nije stiglo“ i da je provjerila već sedam puta (i vjerovatno ne može još sedam, jer će i njoj mozak provreti).

Naravno da sam poslije ove petljancije odložila upisivanje časova u elektronski dnevnik, jer kako sam krenula, ne sumnjam da bih ih nekim čudom unijela u jednu od prognostičkih tabela Meteorološkog zavoda, u čiji bi sistem pitajbogakako upala. Još bi me i uhapsili što hakujem okolo, garantovano! 🤭🤭🤭

Ručak sam nekako i spremila, ali sam zato veš potpuno zaboravila da raširim pa me, i dok ovo pišem, još uvijek strpljivo čeka i doziva, iako zna da mu ne mogu pobeći sve i kad bih htjela. 😏😏😏

Ram za slike me potpuno dotukao, kao da sam još sat vremena direktno na suncu sjedjela. Trebalo je starije dijete temperama da ga oboji, međutim mlađe dijete je sve tempere istrošilo, tačnije rečeno, dušu im je iz onih tubica iscjedilo, tako da je momentalno nastala panika šta dalje da se radi. Uspjeli smo nekako da nađemo dvije, još uvijek polužive tempere, u plavoj i crvenoj boji, tako da je sva tražena kreativnost spala na kontrast ove dvije blijedunjave, poluistrošene nijanse. Onda je starije dijete, da bi malo popravilo situaciju, obmotalo oko cijelog rama tanki konop, kao da dočara neku mornarsku atmosferu. Na kraju i nije ispalo tako loše, iako me vanredna situacija sa temperama totalno dokrajčila što se glave tiče. Mislim da sam bar pedeset puta čula rečenice: TI SI SVE POTROŠILA! NE, TI SI SVE POTROŠIO! NE, TI SI! NE, TI SI! Evo još mi sve to u glavi odjekuje, lijepo se plašim da opet ne zaboravim veš da upišem, večeru da raširim, časove da skuvam… 😱😱😱 Nego, dobro je, bar je sunce zašlo, da me ne dotuče skroz!

Eto, dragi dnevniče, tako se završilo moje jutrošnje privlačenje vitamina D. Mada je u mom slučaju to D značilo Daska koja se u glavi otkačila od ogromne vrućine! Sutra bogami idem u podrum, tamo ću da sjedim i pijem kafu, jer me nove obaveze čekaju pa da se osiguram, za svaki slučaj! 😎😎😎

Toliko za danas, dragi dnevniče!

Nastavak slijedi sutra!

11. APRIL 2020.

DAN 27.

Dragi dnevniče,

Zbog jučerašnjeg dana, koji mi je ostao u prilično maglovitom sjećanju zbog toplotnog udara koji sama sebi ni iz čega priredih, danas sam strogo vodila računa da na balkon izađem tek kada se sunce malo pomjerilo udesno. Sva sreća te sinoć zapisah sve što mi se desilo u toku dana, inače bi taj 26. karantinski dan otišao skroz u zaborav, što možda i nije loše kad pogledam kakva je cjelokupna situacija. Ali opet, kad je bal-nek je bal, što bi rekli naši stari! Pa kad riješih da sve ove dane u izolaciji zapamtim i utefterim, zašto bi taj pod rednim brojem 26 bio izuzetak? 🤔😃

Inače, jutros je naš kraj izgledao potpuno nestvarno, kao da me preko noći ubaciše u neko Mirijevo iz paralelnog Univerzuma (hehe, zamisli to, pronađu naučnici-genijalci način da pređu u drugu dimenziju, daju silne pare na letjelice i opremu, spremaju se astronauti mjesecima za avanturu, a ono ih tamo dočeka Mirijevo! 🤦‍♀️😂). Predivan dan osvanuo, sunce ugrijalo samo tako (neka me se drži podalje isto samo tako 🙄), sve ozelenjelo, nigdje nikog nema! Ama baš nikog! Ni ljudi, ni auta, ni gradskog prevoza, ni bilo kakvog kretanja! Samo se ptice čuju i to toliko glasno da mi je u momentu došlo da ih pitam – sestre slatke šta vam je, šta ste se raspištoljile toliko, goni li vas neko možda, nedajbožedalekobilo? A onda se sjetih da ih nikada ranije nisam ni mogla čuti od čitave gradske buke i gužve, kada svi onako rastrojeno i kao sumanuti idemo s posla, na posao, u poštu, po djecu u školu, tamo, vamo… A sad… Kao da sam usred durmitorske šume! Naravno, ako zanemarimo red zgrada preko puta, kojih sigurno nema na Durmitoru, je l’…

Umjesto na ulice, danas su se svi preselili na svoje balkone, terase i prozore. Evo mi prvi, mada je naš balkon, u suštini, veličine standardnog dvosjeda, dakle predviđen za jedan par čeljadi, dok drugi mora da čeka na red tamo u dnevnom boravku.Osim nas, kad sam malo bolje osmotrila, otprilike četvrtina ljudi iz okolnih stanova je bar glavom provirivala napolje, ako već nisu bili u mogućnosti da nogama stanu u parkić ispred zgrada. Više njih je pralo i glancalo prozore (ja nilako nisam mogla danas, jer ne bih mogla da se skoncentrišem na poj ptica, inače baš volim da perem prozore 🤭🙄😁), neki su širili veš, neki tretirali cvijeće po terasama, neki opet samo čežnjivo gledali u daljinu.. Dobro, možda i nisu bili čežnjivi, možda su razmišljali šta za ručak da skuvaju, kad im serija danas počinje, kad će penzija, a ja tu čežnju čisto zbog efekta malo ubacih. Da bude više onako filmski (mada, realno, i iščekivanje penzije izaziva čežnju, da se ne lažemo..).

Na spratu iznad, komšinice su takođe bile na balkonu i pričale. Preko puta, dvojica komšija su se dovikivali nešto, kao šale se i prozivaju međusobno , a jedan se toliko presamitio preko prozora kako bi onog drugog što bolje vidio, da sam cijelo vrijeme čekala kad će se stropoštati preko ograde. Mislim se, čoveče božiji, vrati tu glavu unazad, poravnaj je sa kičmom podhitno, valja ti još u karantinu uživati! Šta hoćeš, da padneš u park pa da te odmah uhapse što si prekršio policijski čas? Dušom danuh kada se ponovo kompletno u stan uvukao.

I tako smo svi proveli današnji dan – u kući, a uporno gledajući napolje. I nije da nema šta da se vidi i čuje, pravo da ti kažem, dnevniče… Sve zavisi iz koje perspektive posmatraš…😉😉😍

Toliko za danas, dragi dnevniče!

Nastavak slijedi sutra!

12. APRIL 2020.

DAN 28.

Dragi dnevniče,

Kako sam ubijeđena da će mi današnji dan proteći skoro potpuno isto kao i onaj juče (nema škole, ni dječije ni moje, ručak imamo od juče, poslovi po kući uglavnom su završeni, sjedjenje na balkonu se podrazumijeva, kao i po koji film, nekoliko stranica knjige i sl. 😃🙄), u skladu sa današnjim praznikom, postaviću jednu svoju stariju priču. I ona predstavlja određeni vid dnevnika, samo iz mlađih dana 😊😍😍, tako da od teme ipak neću odstupiti.

Na ovaj način, čestitam svima koji danas slave Uskrs, a takođe, svima koji ga proslavljaju sledeće nedelje, neka su nazdravlje Cvijeti! 🌹🌸🏵️🌺🌻🌷🌼

Toliko za danas, dragi dnevniče!

Vidimo se sutra u uobičajenom terminu i na uobičajen način! 🤓🤓🤓😍😍😍

https://krozmicinenaocare.wordpress.com/2017/04/09/kupka-od-jorgovana/?fbclid=IwAR3nO4uqXm4-ZOR2RfHmeMhwWw1hFxLr-EHWx6WD9-OXZH4WGuaajm6Dgfc

13. APRIL 2020.

DAN 29.

Dragi dnevniče,

Današnji dan sam rezervisala da posijem sjeme cvijeća, čije sam četiri različite vrste u kesicama, u naletu inspiracije, pazarila još prilikom prve karantinske nabavke. Međutim, nikako time da se pozabavim. Te hladno vrijeme napolju, te krenule tri tone nastave (tona po svakom od nas u kući), te se uopšte i ne sjetim – kao da prvi put u životu one kesice vidim, pitajući se odakle nam je to u kuću ulpšte stiglo… i eto, oteglo se na čitavih mjesec dana pa i jače! 🌺🌺🌺

Ipak, danas je konačno osvanuo taj H dan – posvećen hortikulturi, dabome. Kad sam završila par drugih, jutarnjih obaveza, posvetila sam se sadnji ukupno četiri kesice sjemena od po par grama toliko motivisano, kao da radim na poljima lala u Holandiji pa mi valja milion hektara zasaditi za izvoz širom svijeta, a ne ubaciti par zrna u ukupno četiri obične saksije. 🌷🌷🌷

Sad će se neko zapitati šta, za ime svijeta, ima da se ispriča o jednoj tako laganoj i jednostavnoj raboti kao što je stavljanje sjemena petunije i kadifica u zemlju? Ubijeđena sam da kod bilo koga drugog i nema šta da se kaže, završi se posao i gotovo. Međutim, kod mene je od početka sve krenulo prilično naopako, kako to i obično biva kod ljudi koji su cvijeće sadili nikad (već su uvijek kupovali zasađeno pa ga eventualno presađivali u veće saksije ili žardinjere). Pa, da onda sumiramo sve što se danas desilo, dragi dnevniče. Ovako je to išlo… 🌹🌹🌹

Prvo sam sjela nekih desetak minuta za kompjuter, da pretražim malo Internet i vidim kakve savjete nude stručnjaci u vezi sa ovom, trenutno vrlo popularnom temom. Već poslije par klikova u mojoj glavi je nastala teška konfuzija. Jer kako sam koju stranicu otvarala, tako sam nailazila na sve više i više preporuka, uputstava, koraka, ovoga, onoga… lijepo me glava zaboljela! Mislim, svaki tekst krene vrlo jednostavno i očekivano, na primjer rečenicom KAKO DA ZASADITE CVIJEĆE, ali odmah zatim slijedi nekakvo čudo od trista načina za dalji rad, a svaki način ima još trista svojih podnačina, koji opet imaju još po trista svojih ličnih načinčića pa na kraju više ne znaš ni zašto si počeo tekst čitati! I ne što to ne znaš, nego si šokiran i odakle si se uopšte za kompjuterom našao! E, tačno tako! 🏵️🏵️🏵️

Evo o čemu se tu radilo: kaže, ako ste željeli da zasadite sezonsko cvijeće, možete to uraditi direktno u zemlju, a možete i u žardinjere ili saksije. Ako se odlučite za direktno u zemlju, možete ovako i onako, a ako pak izaberete ovako, onda i to ovako može na podovako i podonako! I sve tako u nedogled, božemesačuvajisakloni! Konačno na red dođu i saksije! E, ali kako to onda ide: možete saditi u veće ili manje saksije! Ako ćete u veće, možete koristiti najveće i malo veće, a ako se odlučite za manje, možete u srednje manje ili baš one najmanje! Ako izaberete najmanje, tu će dobro doći štapići zbog toga i toga (kakvi sad štapići, bokte, od čega štapići? Grisine možda?). Dobro dođu i ljuske od jajeta, a može i druga prihrana i dohrana! Onda sedamnaest pasusa potroše na dohranu, lijepo sam sedamnaest puta provjeravala da nisam kojim čudom dospjela na stranicu Halo beba, kad toliko o dohrani pričaju! Poslije toga, eto ti savjeta za plastičnu foliju koja se stavlja preko saksije sa tek posađenim sjemenom, mislim može, a i ne mora, bilo bi dobro, ali kako god želite, sve u svemu – STAVITE FOLIJU! E sad, ni folija ne može tek tako da se koristi, već samo ako ste preko sloja zemlje stavili još sloj nečega, veze nemam čega, gdje se kupuje i ko je to uopšte izmislio! 🌻🌻🌻

Sve u svemu, ustala sam od kompjutera potpuno rastrešena, pitajući se je li ja treba da STVORIM neku novu biljnu vrstu pa je to čitav proces na dvjesta strana detaljno opisan, ili samo hoću da UŽIVAM u bojama petunije kad joj vrijeme dođe? Zar toliko mnogo tražim? 🌸🌸🌸Zbog svog mentalnog zdravlja, odlučila sam da zaboravim čitav ubitačni doktorat sa Interneta, i obratila sam se za neki konkretan savjet prvo svojoj sestri. Ona, kaže, nije nikada tako sadila cvijeće, ali sigurno tu nema filozofije – metneš u zemlju i to je to! Ipak, da za svaki slučaj pitam mamu. Dabome, to sam odmah i mogla da uradim, jer ko se bolje u cvijeće razumije od moje mame, nego mi je ideja bila da ne gnjavim ljude okolo za gluposti, kad već sve što me interesuje mogu naći na Internetu. Mada, tamo i kad ukucaš da ti je otpala trepavica, neizostavna je dijagnoza da si umro još prije tri dana, jer simptomi otpadnute trepavice direktno na to ukazuju! E, tako i za ovo cvijeće – napišeš u pretraživaču SADNJA PETUNIJE, a izađe ti postupak kako da uzgojiš sopstvenu endemsku vrstu i osposobiš je za kolonizovanje Marsa, jer tamo je odvajkada voda postojala pa će i ova tvoja biljka savršeno dobro opstati na crvenoj planeti. 🌹🌹🌹

Mama mi je rekla ukupno jednu složenu rečenicu – uspem zemlju u saksiju, pri vrhu prospem sjeme, pokrijem tankim slojem zemlje, malo zalijem vodom i ostavim da priroda učini svoje. I to je bilo to! Mada, dobro da sam je pitala, jer bih sama garantovano obrnuto uradila – stavila prvo tanki sloj zemlje pa sjeme, zatim bih grunula preko ostatak od pet kilograma humusa, a uopšte nisam sigurna da bih bilo šta zalila vodom. Pa ako bi mučeno sjeme nekim čudom i proklijalo, bilo bi to odozdo, sa one strane gdje su rupe za vodu na saksiji, te bih od žbuna koji je Majka Priroda stvorila da takav bude, u stvari napravila padajuću puzavicu, jer joj je takva sudbina od Majke Mene namijenjena. 🌺🌺🌺Kad sam konačno dobila sve neophodne informacije, ponosno sam, i sa velikim elanom krenula u misiju zvanu PETUNIJA, ali kako to obično kod mene biva, ništa nisam mogla da uradim, jer su mi saksije bile zarobljene u kutiji ispod gomile stvari, koje je moj muž uredno u ostavi naslagao. Pa sam morala da čekam i da ih odsloži, je l’ te… čisto da mi se ne bi sve ostale kutije sručile na glavu pa bih se onda mogla oprostiti i od petunija, a bogami i od kadifica. I to na duže vrijeme! 🌷🌷🌷

I eto, dragi dnevniče, to je bio moj današnji neuspjeli hortikulturni pokušaj! Pored svih informacija i savjeta, na kraju sam mogla da ništa! Ali dobro, to je samo danas tako bilo, sutra ću već, božezdravlja, imati i saksije pa da vidiš kad krenem u akciju! Proklijaće biljčice već sledećeg jutra, i to bez dohrane i nekakvih tamo štapića i ljuski od jajeta! Najvažnija je dobra volja! 🌷🌸🌼🌺🌹🌻🏵️

Toliko za danas, dragi dnevniče!

Nastavak slijedi sutra!

14. APRIL 2020.

DAN 30.

Dragi dnevniče,

Evo osvanuo je i taj jubilarni 30. karantinski dan. Ako premaši i 40. moraćemo mu ime mijenjati u ćinkvantin, ili nedajbože sesantin, a taman posla i daleko bilo u setantin 😱… O daljim brojkama neću ni da razmišljam, a kamoli da im još i imena dajem. Biću umjereni optimista, kako to često ovih dana na televiziji slušam od strane struke. Dakle, jedan fini MODERATO kada je optimizam u pitanju, kako mi to u muzici imamo običaj da kažemo. 😊😊😊

Mada, iskreno, danas sam bila sve osim ijedna vrsta optimiste, čak mislim da sam u određenim momentima naginjala i ka onoj mračnijoj strani, na šta bi svaki dobar lajfkouč samo zabrinuto zacoktao, odmahnuo glavom i rekao KAKVE SU TI MISLI, TAKAV TI JE ŽIVOT! 😏😏😏

Još kad sam ukapirala da ni danas neću moći cvijeće da zasadim, e tu mi se smrklo totalno! Pa šta je sad ovo: juče sam imala sve osim saksija, a danas kad ih imam, ništa ne mogu da uradim! Eventualno da zalijem one kesice sa sjemenom pa da ako proklija kroz papir, kad mu već zemlja u saksiji nije suđena…🙄🙄😁

I tako se nekako nastavilo cijelog dana, sve se prosto lančano nadovezivalo jedno na drugo. Na primjer, trebao mi je kompjuter, ali sistem nije mogao da se podigne jer je u pitanju bio neki EROR pa sam bila „zamoljena“ od strane određenog programa sa istog tog kompjutera da strpljivo sačekam dok se ne samoiscijeli (kako sam ja to znalački shvatila). Dobro, rođače, biću strpljiva, ti se detaljno samoispitaj i samopopravi pa ćemo lako poslije, samo da si živ i zdrav, i ti i tvoj EROR! 💻💪

Tek što se sistem na kompjuteru povratio, poslije otprilike sat i po vremena, pao je moj sistem u glavi, jer sam zaključila, em da nemam vremena bilo šta da otkucam zbog predstojećeg spremanja ručka, em da takođe nemam ni meso u zamrzivaču za koje sam mislila da je garantovano tamo. Što je automatski značilo da nema ništa od planiranog jela i da ću morati da improvizujem. A do improvizacije mi je u tom momentu bilo kao do onog Mordora napolju, da budem iskrena! 😤😤😤 Lijepo sam zavidjela sopstvenom kompjuteru kako se u normalu vratio kao da ničega nije ni bilo, a meni će ovaj EROR u glavi ostati vjerovatno dok ne odem na spavanje. Pošto mi program za samopopravku ipak malo sporije radi, iako je samoanaliza oduvijek savršeno funkcionisala…😉😁😁

Eto tako je kod mene danas dan počeo, dragi dnevniče, prosto da ne povjeruješ! Tako se i nastavio, a onda je negdje malo pred početak policijskog časa došao mužić kući sa posla. Nastavak priče ispratiti na slici ispod! 👇👇👇😁😏

Toliko za ovaj mjesec, dragi dnevniče!

Pa kad se opet vidimo… ❤️❤️❤️🤓🤓🤓

Dnevnik iz proljećnog karantina – po istinitim događajima (dio 4.)

31. MART 2020.

DAN 16.

Dragi dnevniče,

Kako nam svaki dan u toku radne nedelje počinje TV nastavom od 8h za oba djeteta, to znači da sa dnevnim aktivnostima svi krećemo prilično rano. Neki smo skroz nesposobni za bilo kakvo ludovanje bar prije 10h (muž, starije dijete i ja), a neki su orni otkad oči otvore (mlađe dijete), da se vrlo aktivno bave prikupljanjem svih mogućih informacija, i dobijanjem odgovora na pitanja od krucijalnog značaja. ❓❓❓Eto, na primjer, jutros, ma nije ni 9 časova otkucalo, a morala sam se detaljno (između 2 TV časa) posvetiti odgovorima na pitanja tipa: kako je moguće da roda jede žabe? Ako se zna da žabe kreketuše nisu baš male, kako roda uspije da ih proguta? Zar nije logično da toliku žabu treba prvo sažvakati pa progutati, a roda čak nema ni zube, nego uski, dugački kljun? I šta ona može žabi, samo da je kljuca sa tim kljunom? Zar neće žaba odskočiti i pobjeći, čim je roda prvi put kljucne? Ko je uopšte smislio tu priču? I tako dalje, I tako dalje, i tako bliže, a onda opet malo dalje, sve do beskraja… 🤦‍♀️🤦‍♀️Mislim da sam se „zakucala“ već kod prvog pitanja, uglavnom zamišljajući krvoločnu rodu sa dva reda zuba kao kod ajkule, kako ganja ne samo kreketuše nego i prestravljenu čeljad! Pa sve trči za njima mahnito po naselju! A onda snime filmove RODA, RODA 2, POVRATAK RODE, kao onomad sve one AJKULE što snimiše. To je jedino što sam mogla u momentu da smislim, jer otkud ja znam, ranom zorom, kako roda mezetuje žabu?! Lijepo me spasio čas srpskog koji je kao naručen krenuo na televiziji pa sam se vrlo obazrivo iskrala iz dnevnog boravka, i otišla da, kao, obavljam neki vrlo važan posao u kuhinji. Negdje oko 11h smo se muž i ja spremili da odemo do prodavnice. Sad već po navici, stavila sam masku na lice i navukla rukavice. Samatalo mi se u glavi još prije nego li smo liftom do prizemlja stigli, jer kako platnene maske koje imamo otkuvavam poslije svake upotrebe u deterdžentu, a kapnem i malo Domestosa (za svaki slučaj), to su oni pomiješani mirisi momentalno krenuli da mi isparavaju direktno u nos! I taman što smo iz zgrade izašli, a ja sam već iza sebe vidjela krdo roda sa ogromnim zubima kako me u stopu prati! A ispred mene roj žaba kreketuša! Kuku meni, mislim se, pobiće se preko mene, krvoloci, a ja ne smijem masku skidati ni pod kojim uslovima! Dok udahnem sve to što ispari, plašim se, prisustvovaću najvećem okršaju u istoriji ptica selica i barskih stvorenja, dok će se iz daljine, stalno od početka do kraja čuti pjesma „Sjedi žaba sama, na listu lokvanja…“😱😱😱🐸🐸🐸Elem, totalno rastrešena i opijena Domestosom i omekšivačem na bazi najjačih aroma mošusa, ljubičice i jasmina, došepesah nekako do vrha stepenica, sa kojih muž i ja ugledasmo ogroman red roda, pardon, ovaj, ljudi, kako čekaju red ispred Maxija. Skroz na kraju, red se spojio sa drugim redom, oformljenim ispred apoteke. Preko puta, skroz desno, vidi se red za prodavnicu suhomesnatog, a odmah pored još jedna „zmijica“ , samo namijenjena kupovini u Zdravoj hrani. Mislim se, šta je ovo zaboga, ko će se sa ovim izboriti? 😳 Krenuh da se molim maski i Domestosu – vratite mi smjesta roj žaba kreketuša da se sa njima obračunam! Lakše bi mi to došlo nego svi ovi redovi, onako mi dva reda krvoločnih zuba! 🙏🙏🙏Ništa, napravismo muž i ja polukružno, vratismo se skroz uzbrdo stepenicama, ne bismo li imali više sreće u drugoj, doduše manjoj prodavnici, ali to sada više uopšte i nije bilo bitno. Samo da kupimo najosnovnije stvari za narednu nedelju i to je to! 🤷‍♀️🤷‍♀️🤷‍♀️ Međutim, izgleda da smo mnogo tražili… 😔😔😔U manjoj prodavnici (koju otvoriše na najvišem mirijevskom brdu, lijepo sam se presamitila dok sam do vrha stigla! Bolje da sam ČAROBNI PASULJ posadila da izraste za jednu noć pa da se uz lišće do nje uzverem! 🙄) bio je i manji red, ali malo šta je ostalo da se kupi. Od zamrznutog povrća, na primjer, preteklo je jedno pakovanje kukuruza šećerca, 6 tona boranije i 4 tone mješavine za Rusku salatu! Nažalost, boraniju ne volimo baš naročito (kao ni ostatak Mirijeva, rekla bih), Rusku salatu niko ne pravi (neće narod da se bruka, nismo ni blizu Nove Godine!), a onaj kukuruz mučeni šećerac ne znam ni ja kako je opstao, čudo se neko dogodilo pa ostade ta jedna kesa da je svi zapanjeno gledaju! 🧙‍♂️🧙‍♂️🧙‍♂️Sira nije bilo ni u tragovima, samo neki original grčki po cijeni od tri džaka dragog kamenja za 250 grama. Mislim se, da ga kojim slučajem kupim, metnula bih ga na policu kao ukras, a ne da sve izjedemo u roku od tri dana. I da pritom na sav glas plačemo dok ga jedemo, jer, tri džaka dragog kamenja… 💎💎💎Sapun je ostao samo tečni, original italijanski, ali sa mirisom nekakve ubitačne ruže, šta ti ja znam! Međutim, nisam se ni tren dvoumila već stavih ono pink pakovanje u korpu, jer sam ionako oguglala i vjerovatno spržila Domestosom kompletan centar za miris u mozgu. Pa baš će mi onda smetati nekakva ruža ili tome slično nešto, a ubitačno. 🌹🌹🌹I eto, šta smo kupili – kupili smo! 🤷‍♀️🤷‍♀️🤷‍♀️ Donijeli smo kući kompletan ovonedeljni „ulov“, dezinfikovali, raspremili… A sledeći kad bude! Čudna su vremena došla, ne zna čovjek ni kad će do prodavnice više moći da ode…I taman kad sam završila sve oko raspremanja, stavila ručak da se ispeče, skuvala kafu da malo sjednem i odmorim, eto ti mlađeg djeteta, maše nekakvom knjigom, viče: „E, je l’ se sjećaš kad smo jutros pričali o onim rodama? Da ti kažem još nešto!“ I eto, žurka je opet mogla lagano da počne… 🤦‍♀️🤦‍♀️🤦‍♀️😁😁😁

Toliko za danas, dragi dnevniče!

Nastavak slijedi sutra!

1. APRIL 2020.

DAN 17.

Dragi dnevniče,

Ne znam kakav je horoskop kome bio predviđen za danas, da li se negdje nešto kretalo retrogradno, ili je eventualno bilo u konjunkciji sa nečim trećim, tek, kod mene se od samog jutra sve nekako dešavalo naopako! 🙃🙃🙃Kao prvo, mlađe dijete je konstatovalo da je skroz naopako to što nema pripremljeno sve za TV čas likovnog, i da nije fer što za matematiku i srpski uvijek ima sve ispred sebe, a za njen omiljeni predmet ne. Pokušala sam da smirim situaciju, objašnjavajući kako je za srpski i matematiku skroz logično da bude spremna, jer se skoro isključivo radi o olovci, gumici, eventualno bojicama i lenjiru. A sve imaju u pernici koja je uvijek u paru sa sveskom, i to je to! 🤷‍♀️🤷‍♀️🤷‍♀️Isto tako, nemoguće je bilo da spremni krenemo sa časom likovnog, jer je učiteljica na samom njegovom početku rekla da pripremimo: kartonsku kutiju, neki prozirni bijeli papir (najbolje za pečenje) ili tanko bijelo platno, slamčice, lijepak, makaze, crni kolaž papir, olovku, bijeli deblji papir i još par sitnica, ne mogu sada tačno ni da se sjetim kojih. 🤦‍♀️🤦‍♀️🤦‍♀️I ‘ajde ti to sakupi sve za minut-dva! Pa trebalo bi mi pola sata samo da odnekud iskopam kutiju! Pritom, u 9 ujutro veze s mozgom nemam da li moja kuhinja uopšte posjeduje pek papir u nekoj od fioka. Ako je tamo – odlično – ali ako ne, koji ormar onda da prevrnem ne bih li našla tanko bijelo platno? 😳 A kolaž papir? A slamčice? Tako da, objašnjavam ja mlađem djetetu i dalje smireno, to učiteljica sad samo pokazuje kako da se napravi pozorište za lutke, a mi se u toku dana možemo time baviti, nije nikakav problem! Naravno, sve zavisi od pek papira i policijskog časa. Ako to dvoje uklopimo – imaćemo pozorište. Milina! 😍😍🙄Nisam baš imala nekog velikog uspjeha u rješavanju krize zvane likovno. I dalje je čitava situacija definisana kao naopaka, i tu nije bilo spasa pa taman da sam cijelo Narodno pozorište dovukla u kuću, a ne kutiju i tanko bijelo platno 🙄🙄🙄. Najravoučenije – uvijek ali uvijek budi pripremljen za čas, čak i ako ne znaš šta će ti tražiti. Tek onda budi spreman! I nikako drugačije! 🤦‍♀️🤦‍♀️🤦‍♀️Nakon TV nastave, sjela sam za kompjuter da izdvojim neke tekstove koje bih sutra poslala maturantima da pročitaju. I opet naopako – kad god ukucam fuga (muzički oblik, na srpskom), izlaze mi reklame, ponude i oglasi za fugovanje pločica. Te NAJKVALITETNIJA FUGA, te NEKA VAŠE KUPATILO ZABLISTA SA MASOM ZA FUGOVANJE, te POSTAVLJAM ITALIJANSKE PLOČICE I PRAKTIKUJEM NAJKVALITETNIJI SISTEM FUGOVANJA… I sve tako! Na kraju sam zaboravila zašto sam uopšte uključila kompjuter, razmišljajući kako bi u stvari odlično bilo ako bismo skoro renovirali kupatilo. Pogotovo pločice treba promijeniti, zato i jeste važno da fuga bude kvalitetna takođe. A da! Fuga! ☝️☝️☝️ Ništa, pretražujem dalje na engleskom, što je sigurno – sigurno je, da ne pošaljem kojim slučajem maturantima tekst o najboljoj španskoj keramici iz uvoza. Osim ako Bah nije napisao kakvu „Fugu o pločicama“ , kao onomad „Kantatu o kafi“… Hm, kafa! Mogla bih je skuvati, taman bi legla! Juče smo našli na sniženju našu omiljenu vrstu, divno! Moraćemo opet do prodavnice, možda su dobili zamrznuti grašak… 😊☕☕I eto – sve naopako u glavi – fuga, pločice, kafa, prodavnica, grašak, ovo, ono… 🙄🙄🙄 Prosto da čovjek ne povjeruje!Iza ručka sam pristala da starijem sinu pomognem oko istorije tako što ću mu diktirati imena starogrčkih filozofa, matematičara, pisaca i ostalih poznatih ličnosti iz tog perioda, po redosledu za koji se odlučio da ih ubaci u prezentaciju. I eto ti opet ono NAOPAKO, uvuklo mi se u glavu po ko zna koji put danas i ne da mi mira! Izgovaram ime po ime, a sve se suzdržavam da ne kažem pogrešno zbog raznoraznih asocijacija koje mi u momentu obuzimaju misli: Platon – Plankton, Ksenofont – Ksilofon, Aristofan – Celofan, Sokrat – Sok i Rat pa na engleskom Juicewar, Tales iz Mileta – Miles iz Taleta, Pitagora – Pita gora bez sira nego sa sirom, Tukidid – ahahahahaha, Tukidid, hahahahahaha 😂😂🙄🙄🙄! Mislim, zar ovo nije totalno naopaka situacija, dozvolićete? 🤔Starije dijete se ozbiljno bavi radom, postavlja slike, piše tekstove, dodaje nekakve efekte sa zavjesom koja se podiže, spušta, čuda neka…. A ja sve vičem u sebi Tukidid i vrištim od smijeha 🤭🤭🤭. Pritom, čovjek je bio cijenjeni antički pisac, i to mu je bilo ime na kraju krajeva, a ja… 🤦‍♀️🤦‍♀️🤦‍♀️ Dakle, molim STRUKU za mišljenje, da li je ovo direktna poslijedica karantina ili ime Tukidid tako djeluje i na druge ljude? Nekako sam ubijeđena da je ovo prvo u pitanju, ali ‘ajde, vidjećemo šta STRUKA kaže. 😉😉😉Ono što mi je uljepšalo dan, i vratilo ga bar malo u normalu, to je vijest da su mi stigle srebrne klompe u broju 40, o čijem procesu naručivanja pripovijedah prekjuče 😀😀😀! I to baš one koje sam htjela! I još sam dobila poklončić uz njih 😊🎁🎁! Tako da od jutros klepećem sa njima po stanu, one bljeskaju i presijavaju se kao srebrne tacne sa engleskog dvora iz doba Tjudora, ma kud ćeš ljepše! 🤗🤗🤗 Sreća zbilja jeste u malim stvarima, čak i u karantinu… 😉😍 Toliko za danas, dragi dnevniče! Nastavak slijedi sutra! Hahahahaha, Tukidid, hahahahahaha… 😂😂😂Evo ga opet…

2. APRIL 2020.

DAN 18.

Dragi dnevniče,

Kako je četvrtak dan kada pregledam domaće radove maturanata, a nakon toga im pripremam i šaljem nove, uz milion milijardi propratnih poruka i mejlova, tako sam jedinu pauzu imala prilikom spremanja ručka. Mada, i dalje nisam sigurna da li mi spremanje obroka predstavlja pauzu od posla, ili školske obaveze predah od kuhinje. 🤔 Tome i dalje vrlo analitički pristupam pa se nadam da ću u skorije vrijeme donijeti određeni zaključak.☝️Koji će vjerovatno pokazati kako mi je nešto sasvim treće pauza i od škole i od kuhinje, mada još ne znam šta bi to uopšte moglo da bude. Ali polako, ima vremena… 🤗⏳I tako sam ja pored kompjutera danas provela dobar dio dana. Kako mi je radni sto odmah pored prozora, vidim da je napolju prelijep dan. Nešto hladniji, ali ipak pravi proljećni. Provirila sam nekoliko puta kroz balkonska vrata i osmotrila dešavanja napolju, međutim, nije ih bilo. Igralište ispred zgrade potpuno prazno. Na klupama niko ne sjedi. Prodavnica u susjednoj zgradi zatvorena. Ništa se ne čuje, pritisla neka mukla tišina, poprilično slojevita, kako bi to naši doktori popularno rekli… 😶😶😶Odlučih da više i ne gledam u tom smjeru, već se usredsredih na svoje virtuelno društvo, nastavivši sa pregledom domaćih zadataka. 📓📗📙Negdje oko 16h, čujem ti ja nekakav čudan zvuk, dolazi odozdo sa igrališta! Mislim, nije bio baš čudan – prepoznah violinu, ali mi je neobično bilo odakle se sad ona stvorila 😳!Oslušnem malo bolje, shvatim da tonovi i melodije ne dolaze ni sa jednog uređaja, već da neko stvarno lijepo svira. I to numeru iz „Labudovog jezera“! Čujem i pratnju, mislim se, jesam li ja to načisto prolupala pa mi se poslije onih roda i labudovi priviđaju, ili je Čajkovski zaista odlučio malo da posjeti i ovo naše Stojčino brdo u Mirijevu. 🤔😍😍Izađem na balkon, pogledam u pravcu odakle je zvuk dopirao, kad, jedna djevojka svira li svira. Pustila matricu sa pratnjom na ozvučenje i predivno muzicira 😍🎶🎶🎶! Poslije Čajkovskog Vivaldija, poslije Vivaldija Pjacolu, onda muziku iz filma „Šindlerova lista“ i sve tako neke lijepe, dirljive melodije. Nakon svake numere dobije ogroman aplauz! Iz svih okolnih zgrada, maltene iz svakog stana, izašlo bar jedno čeljade. Negdje i čitave porodice. I svi ćute i slušaju djevojku dok izvodi, a onda taj ogromni aplauz od srca, bez vikanja, bez dobacivanja, bez skandiranja… Kao na najljepšem koncertu na Kolarcu ❤️❤️❤️!Cijeli događaj je trajao sigurno 45 minuta, taman do pred početak policijskog časa. I za sve to vrijeme, čitav kraj je bio na svojim balkonima i prozorima, i nikome nije padalo na pamet da se vrati u kuću dok sve nije utihnulo.Poslije toga je opet nastupio muk, mada mislim da to više niko nije ni primjećivao, i garantujem da su svi još dugo bili pod utiskom svega što su čuli. Što zbog muzike, čiji izbor numera najiskrenije pozdravljam, što zbog činjenice da je neko pokušao na trenutak da nas izvuče iz ove prilično komplikovane svakodnevice i prebaci u neku sasvim drugu dimenziju. I kako je to svima prijalo, bez obzira na ukus ili izbor muzike koju i sami slušaju. Mislim da se čak nikome nije ni vraćalo u stan sa terasa i prozora, znajući da ih unutra opet zasigurno čekaju neke sumorne vijesti, da sumornije ne mogu biti. A nema ljepše dimenzije od one u kojoj te čeka muzika – dokazano… 🎶❤️🎶Bogami i ja, ne da sam bila pod utiskom, nego kao da sam momentalno osušila pola litre domaće rakije pa mi se sve vrti u glavi – tražim kao na stolu gdje je kompjuterski miš, a tek poslije pola minuta mi se učita u mozak da u stvari gledam u luster, veze nemam zašto! 😳Sve to valjda od silne želje da prošetam malo Kalemegdanom (mada bih sad već morala da pitam prolaznike da mi kažu gdje se nalazi… 🙄), da prođem Knezom uzduž i popreko, a tamo muzicira njih nekoliko, na raznim instrumentima (vrlo često i neki od mojih bivših ili sadašnjih učenika), uzmem kafu „za ponijeti“, posvađam se sa svojom djecom sedamnaest puta, kazujući im da više nikad neće izaći u šetnju… Čak i da se provozam pedeseticom pa nek ide život! Neka je i gužva najveća, ništa ne smeta! 😀😀😀Eto, sve sa tim mislima, nastavih sa svojim prosvetarskim obavezama. Kako to obično i biva u mom malom svijetu, prvo sam u mejl ukucala sve adrese učenika, dodavši dokument sa zadacima, ali ga, dabome nisam poslala. Pa i zašto bih, je l’?🤦‍♀️🤦‍♀️🤦‍♀️ Onda sam se sa djecom ubjeđivala da mora da im je stigla pošta, pa ne putuje valjda kočijama! A oni sve jadni viču „Nije, profesorka“, „Ali stvarno nije ništa stiglo“, „Nije, najozbiljnije!“ Zaključivši da su zbilja u pravu, uradim opet sve ispočetka, provjeravajući sedam puta da li je sada proces bio kompletan. Zatim je na red, naravno, stiglo i slanje linka na Viber grupu 🤦‍♀️🤦‍♀️🤦‍♀️! Sa sve uputstvima sam ga prikačila na roditeljsku grupu svog mlađeg djeteta. Dakle, stigao im kompletan muzički kviz – da pogode stil, kompozitora, a za najveći broj bodova, i kompoziciju! 🙄🙄🙄 Palo mi je na pamet da napišem kako je to učiteljica osmislila i zamolila me da za djecu postavim, da do sutra u 8h urade, ali smekšala me pređeodslušana „Šindlerova lista“ na violini, te je svaka moja surovost isparila poput jutarnje rose. Izbrisah cijelu skalameriju što sam brže mogla, usput razmišljajući kome li će, zaboga, sledeći link stići na poklon, pošto ga očigledno nikad neću iz prve poslati gdje treba… 🤦‍♀️😳🙄

Toliko za danas, dragi dnevniče! Nastavak slijedi sutra!

3. APRIL 2020.

DAN 19.

Dragi dnevniče,

Baš nešto razmišljam, jedna od najvažnijih stvari za dobro funkcionisanje je i dobra organizacija. Svakodnevno, ali i na duže staze. Smatram da je u bilo kakvoj situaciji, pa bila ona smiješno jednostavna ili očajno komplikovana, dobro napraviti određeni plan šta i kako uraditi. Pritom, rukovodeći se i informacijama koje tada pruža bliže i dalje okruženje.Trenutna situacija u kojoj se svi nalazimo, svakako da zahtijeva najbolju moguću organizaciju, kako od strane pojedinca, tako i od cijelog društva. A svi mi to sprovodimo upravo se rukovodeći uputstvima, savjetima i pravilima koji dolaze iz nama vrlo bitnog okruženja.Ja, kao pojedinac, i moja porodica, kao manja grupa, već nedeljama pokušavamo da se uklopimo i organizujemo u skladu sa svim onim što nam se svakodnevno, od jutra do mraka, nalaže i predlaže. Što se ličnog utiska tiče, uglavnom je to neki osjećaj pijane kokoške, koja uporno hoće na jednu stranu, ali koliko je pijana, ne može ni dva koraka normalno da sastavi, već grabi nasumice tamo amo pa gdje završi! Mislim da je slično stanje i što se ostala tri naša člana porodice tiče. Da bi bilo jasnije, pokušaću sve to da prikažem kroz tri različite slike…SLIKA 1.Dijalog, muž i ja:- Jesi li kupio maske?- Nisam, pa rekli su da ne treba maske nositi, to samo oni koji su su zaraženi!- To je prošle nedelje bilo! Prije tri dana su objavili da svi treba da ih nosimo! – Stvarno? A zašto su onda prekjuče na radiju javili da maske uopšte ne štite i da su najvažnije rukavice?- Sve zavisi na kom radiju je to bilo, jer ja sam na jutarnjem programu čula da treba i maske i rukavice obavezno nositi!- Pa da kupim sutra onda i jedno i drugo?- Kupi, samo nemoj platnene maske, nego hirurške, jer kažu da platnene ništa ne štite. Kao da ih i ne nosiš!- Kako kad malo prije čitam onlajn da su te platnene sasvim u redu, samo da ih ne nosimo cijeli dan, već po koji sat!- Ja ti kažem šta sam čula. A kažu i da se virus zadržava na garderobi nekoliko sati.- Ja sam to čuo za kese u kojima nosimo namirnice, i slične stvari.- Zar se na toj plastici ne zadržava duže?- Mislim da to duže važi za metalne površine!- Kažu i za cipele.- A čekaj, spomenuo si namirnice, reče mi neko da ih sve treba dezinfikovati!- Ko ti je rekao? Ja juče čitao kako nema potrebe to raditi sa namirnicama, da su uglavnom bezbjedne, stručnjaci potvrdili! – Dobro onda. A da ti možda kupiš i jednu i drugu vrstu maski, da imamo za svaki slučaj? -Važi.Poslije pola sata, kažu na dnevniku kako nema uopšte maski ni rukavica da se kupi, i ko zna kad će da bude. Takođe, kažu kako su stručnjaci rekli da je ipak neophodno dekontaminirati sve kupljene namirnice. Dakle, treće IPAK, samo što se namirnica tiče… 😉😉😉! SLIKA 2.Dijalog, muž i ja:- Moram danas da odem do roditelja, da vidim da li im nešto treba.- Važi, ionako ne mogu da izlaze nego nedeljom od 4 do 7 ujutro, a onda će da budu veliki redovi pa da ne čekaju.- Kako od 4 do 7, zar nije od 3 do 8, i to subotom?- Subotom? Odakle ti to? Pa bilo je nedeljom!- Pa juče su rekli, da je subotom od 3 do 8 ujutro, bilo na konferenciji za štampu! A psi se mogu šetati nedeljom ujutro.- Uopšte to nisam čula! Ali kako sad psi nedeljom ujutro? Pa juče su rekli da je njihovo vrijeme uveče od 23 do 1!- Da, ali jutros su dodali i ovaj termin nedeljom.- Jutros? Kad jutros?- Pa bilo je u vijestima!- A je li to zato što su penzionere pomjerili za subotu od 3 do 8?- Ne znam. Mislim, nije logično da psi izdrže 24 sata da ne izađu napolje.- Pa nije. A sada neće ni morati da se sreću sa penzionerima, biće manje gužve. – Pa da. A i bolje je nego ono kad su mogli da izađu od 8 do 10 uveče.- Ko, penzioneri?- Ma ne, nego ljudi koji izvode pse!- Kad je to bilo?- Bilo prošle nedelje, zar si zaboravila?- Bogami jesam, ne mogu više ni jedan termin pohvatati.SLIKA 3.Evo je ispod 👇👇👇 i govori sama za sebe. Sindrom pijanih kokošaka je, vidim, opšteprisutan! Ne znaju ljudi više ni šta treba, ni šta ne treba, ni šta bi eventualno trebalo🤦‍♀️🤦‍♀️🤦‍♀️…. Ipak, zapamtite – u prodavnicu možete istovremeno jedino sa sobom! Drž’te se toga, da vas ne vrate… ☝️☝️☝️😀

4. APRIL 2020.

DAN 20.

Dragi dnevniče,

Ono što sam svakako naučila, ne samo u ovom karantinu, nego maltene otkad znam za sebe, je da vrlo često moraš nešto odraditi iako te mrzi. I to ne samo da te mrzi, nego ti na pamet ne bi palo da se time baviš, ni za šesnaest svjetlosnih godina u budućnosti. I za još plus dvije, za svaki slučaj da dodam! 🤨🤨🤨Međutim, razne te okolnosti ipak nateraju da se baš tako nečim pozabaviš. Da li je to prosto zato što si u obavezi da uradiš, ili ti je stalo da nekome izađeš u susret (svjestan si koliko će mu značiti), ili ponekad tačno znaš da ćeš se sigurno ljepše osjećati poslije završenog posla. A bogami, nekad te i kakva elementarna nepogoda natjera! ☝️☝️☝️Kod mene se danas upravo zadesila ta elementarna nepogoda, starosti sedam godina, sa dnevnim fondom od milijardu i po riječi i čeličnom voljom da te u nešto ubijedi, koliko god se ti čvrsto i herojski tome opirao! A toliko ubjeđivanje na moje raspoloženje elementarno djeluje vrlo nepogodno pa dok se nas dvije uspijemo objasniti često prođe mnogo više vremena nego što sam planirala. 🙄🙄🙄🤭Eto, danas je, na primjer, čitav dan prošao u znaku sladoleda. Lično, mislim da ću večeras sanjati sladoled. A isto tako i sutra veče. Čak ne bježim ni od ideje da bi se to moglo ponoviti i prekosutra! A ako potraje još duže, svakako ću se telefonski obratiti kakvom stručnjaku, pretpostavljam da mu neće uopšte zvučati neobično, s obzirom na efekte izolacije koji su sada gotovo pa neminovni. 😊😱🍦🍧🍨Sve je počelo vrlo bezazleno, i prilično u kiša-oko-kragujevca stilu. Gospođica je iz nekog razloga prekopavala fioku sa plastičnim posudama u kuhinji pa je našla i kalupe za sladoled na štapiću. Prvo ih je detaljno proučila, ne izlazeći iz kuhinje sigurno nekih deset minuta. Zatim je sve uredno vratila u fioku, otišla u sobu i tamo se zanimala nečim sasvim desetim (sto posto istovremeno razvijajući čitavu sladoled strategiju u glavi).Poslije pola sata, eto je, sjeda pored mene, pita šta radim. Velim kako ispravljam domaće učenicima.Bravo, kaže mi, i još doda kako sam baš vrijedna. Zahvalim učtivo, gledajući je ispod oka, i zaključujući kako ovi komplimenti nikako nisu slučajni, ma kakvi! Nešto se tu dooooooobro kuva! 🧐🧐🧐 Ali i dalje uredno kuckam po kompjuteru.Sledeća rečenica je bila posvećena iznenadnom pronalasku kalupa za sladoled:- Jesi li znala da to imamo? – pita me kao da sam došla u goste prije dva dana, a ne da lično kuhinju opremam već petnaest godina.- Jesam, nego sam i zaboravila na njih, pravo da ti kažem… – odgovorim, a već me jeza podilazi, jer nazirem plan. 😰😰😰– Baš su lijepi ti kalupi, sviđa mi se što su zeleni! – kreće kiša polako da se približava Kragujevcu.- E baš mi je milo da ti se sviđaju, nego se negdje zagubio jedan od njih, sigurno dok smo se selili… – pokušavam ja da je vratim da i dalje kruži oko Kragujevca, da zadrži sigurno odstojanje. ✋✋✋– Šteta! Ali ovi drugi slobodno mogu da se iskoriste! – nadire pljusak, ne kiša!- Pa jeste, mogu… – obruč lagano popušta. 🤦‍♀️🤦‍♀️🤦‍♀️– A baš odavno nismo jeli sladoled, je l’ da? – sve to vrlo neobavezno pita, ma kao skroz slučajno, uz blaženi osmjeh.😇😇😇– Nismo… Ali nije još ni vrijeme, nek otopli malo više! – izgovaram jednu od najvećih budalaština koja je u tom trenutku mogla da mi padne na pamet.- Pa dobro… Ali zar nije vanredno stanje? Tu onda ne važe sva obična pravila! Sigurno možemo pojesti jedan sladoled! – 🤷‍♀️🤷‍♀️🤷‍♀️– Ali od čega sada da pravim sladoled? – gotovo, Kragujevac skoro pod vodom! Ja očajna, uopšte mi se ne pravi bilo koja vrsta sladoleda, prvoklasna sam nemajka, ali šta ću… 😭😭🙃– Sigurno možemo nešto smisliti, ubijeđena sam! Hoćeš da pogledamo u kuhinji? Taman da se malo odmoriš od domaćih! – 😇😇😇I eto me, ustajem sa stolice i krećem lagano ka kuhinji. Kragujevac poplavljen (figurativno, naravno 😀), mašem bijelom zastavicom, podigla sam obje ruke uvis… 🙆‍♀️🙆‍♀️🙆‍♀️Naravno da smo napravile sladoled! Našle smo jedno veće pakovanje šlaga pa smo ga umutile i ubacile mrvljeni Oreo keks, koji je nekim čudom pretekao, ne znam ni ja kako! Onda smo tu imitaciju sladoleda ubacivale u kalupe, preciznije rečeno, ja sam je ubacivala, jer kako je šlag imače vrlo vazdušaste teksture 🙄🙄🙄, stalno su se pravili „džepovi“ vazduha u kalupima, i jako ih je teško bilo popuniti. Gospođica mi je, poslije par pokušaja, vrlo rado ustupila posao, govoreći kako sam ja ipak majstor, a ona je mala i jedva šta zna! Moreee, mislim se, a nije mala da smisli cijeli plan i sprovede ga u djelo! 🤦‍♀️😁😁Smjestih nekako smjesu u kalupe, sve skupa u zamrzivač, i vrlo jasno naglasim da me niko ništa u vezi toga ne pita do u predvečerje, dok i poslednji zrak sunca ne ispari sa Stojčinog brda, jer se sladoled mora zamrznuti. Dakle, zapamtiti riječi PREDVEČERJE, POSLEDNJI ZRAK SUNCA, NE PITATI, ZAMRZNUTI! Nije komplikovano!!!I zbilja, moram gospođicu pohvaliti, jer ni jednom za prvih pola sata nije ništa pitala, već se samo motala oko zamrzivača, kao, nije njen posao, šeta malo da noge protegne… 😏😏😏Međutim, poslije tih pola sata, došla je do mog radnog stola, tobože, traži neku olovku šta li, pa onda slučajno proviri kroz prozor, veli, čini joj se da je već pomalo predveče. A ono tek podne prošlo! 🙄🙄🤭Nakon toga se stalno provjeravalo da li je „palo predveče“, a na moju konstataciju kako stvarno nije fer da se toliko o sladoledu priča, iako smo se sve lijepo dogovorile, dobila sam odgovor da NIKO NIJE SLADOLED NI SPOMENUO! Što je bila i živa istina je l’… 🤦‍♀️🤦‍♀️🤦‍♀️ Težište se vrlo mudro prebacilo na očekivanje zalaska sunca, a o tome nije bilo riječi da se ne smije spominjati! Pa ti ne sanjaj sladoled i ne zovi stručnjaka! 😁😁😁Dođe i predvečerje konačno, vade se sladoledi iz kalupa, uživa se u njima kao da su iz najbolje poslastičarnice, a meni u stvari drago što sam se natjerala da uradim nešto što mi se danas uopšte nije radilo. Mada i nije bio neki posao, da se ne lažemo! 🤷‍♀️🤷‍♀️🤷‍♀️Toliko za danas, dragi dnevniče!Nastavak slijedi sutra!

Dnevnik iz proljećnog karantina – po istinitim događajima (dio 2.)

21. MART 2020.

DAN 6.

Dragi dnevniče,

Danas sam se malo podsjetila lektire iz osnovne škole, i to naročito jedne, a riječ je o nadaleko poznatoj knjizi „Alisa u zemlji čuda“. E sad, jeste čudno kako mi je baš taj naslov pao na pamet, međutim kompletna situacija, koju već danima unazad pratim, zaista me navela da se osjećam kao da već duže vrijeme sjedim kod Ludog Šeširdžije na čajanci, a ne postoje naznake da će se taj događaj skorije završiti. Naime, primjetila sam da mi se neke stvarčice u glavi nikako ne uklapaju i koliko god se ja trudila na bilo koji način da ih spojim, one opet tvrdoglavo odu svaka na svoju stranu, praveći opštu konfuziju u mojim moždanim ćelijama. Evo o čemu se radi…

Poslednjih pet dana, kad god uključim TV i radio, ili pristupim nekoj od društvenih mreža, stalno čujem i vidim jedno te isto: OSTANI KOD KUĆE i po stotinu puta OSTANI KOD KUĆE! I tako po cijeli dan! Onda izađem na terasu, ili pogledam kroz prozor, a ono – svi su napolju, niko u kući nije 🤔🤔🤔! Prava proljećna idila: djeca se igraju u parku, skaču po svim igralištima oko zgrade, stariji sjede na klupama i razmjenjuju iskustva, mame šetaju bebe u kolicima, kotrljaju ih onako u grupama i ćaskaju… pogledam lijevo dolje, skroz preko puta – kafić na dva sprata krcat! Svi sjede, kafenišu, hvataju vitamin D. Zatim opet pogledam TV – opet svi govore OSTANI KOD KUĆE! Počeškam se po glavi, razmišljam, kakvo je ovo čudo nebesko? Je li ovaj moj prozor nekakav portal u drugu dimenziju, prolaz ka paralelnom svijetu, gdje svi žive u sastavu iz petog razreda „Proljeće je došlo u moj kraj“? Ili možda ovo brdašce na kojem se nalazi naselje sa zgradom u kojoj živim, kasni jednu godinu za svim aktuelnim događajima, te je kod nas u stvari tek godina pod brojem 2019? Ili je pak vanredno stanje samo u sobi moje djece, gdje se po vascijeli dan nas troje preganjamo ko će šta da pospremi, i kada će NEKO konačno igračke (po završetku sa igranjem) vratiti na svoje mjesto. Da ne pričam o onim kartonskim valjcima od toalet papira, koje moja ćera vječito bojadiše, lijepi, posipa šljokicama, umače u tempere, ušiva sa nekim konopčićima… oni su svuda po sobi izloženi! I pouzdano mogu da tvrdim da to dijete od kartonskih toalet valjaka može da napravi sve što joj u momentu zatražiš, bez problema! Samo joj daj lijepak, boje i šljokice, i sve će da završi! Jedino što ne znam kako da joj objasnim da ti toalet valjci trenutno predstavljaju jedan od luksuznijih umjetničkih materijala, i da će sa tom situacijom morati da se nosi kako zna i umije… Svako svoju muku muči! Nego, da se vratim ja na onu moju Alisu i Ludog Šeširdžiju, jer bih voljela da riješim ovonedeljnu nedoumicu i otarasim se već jednom te šašave čajanke. Pošto su male šanse za bilo kakav vremenski portal, crvotočinu, i putovanje u godinu nazad, i pošto je situacija vrlo, vrlo realna, i sa ove i sa one strane mog prozora, ja bih se poslužila nekim trikovima, da bi se sve dovelo u kakvu-takvu ravnotežu. U suštini, vrlo je prosto – ako svuda kruže apeli OSTANI KOD KUĆE, a vrlo malo ljudi to čini, ja bih onda taj apel samo malčice izmijenila i napisala bih, na primjer: NEMOJ NIKAKO I NI U KOM SLUČAJU OSTATI KOD KUĆE, MA NI U NAJLUĐIM SNOVIMA! BUDI NAPOLJU OD JUTRA DO SUTRA! ☝️☝️☝️Pa da vidimo šta će onda da bude 🤗🤗🤗… jer neko očigledno nije u pravu! E sad, da li su to oni koji su su ostali kod kuće kada im je to savjetovano, ili možda oni koji su izašli napolje, a rečeno im je da ne idu, ali oni ipak misle da je to u redu. Pa ako im kažeš da ne idu, oni će onda kontra da urade, a mi koji smo i ranije poslušali, opet ćemo doći na isto kao i ovi što su to za inat uradili.

Pa reci, zar nije kao kod Ludog Šeširdžije, dragi moj dnevniče??? 😀😀😀😵😵😵

Toliko za danas,

Nastavak sledi sutra! 🤓🤓🤓🎩🎩🎩

22. MART 2020.

DAN 7.

Dragi dnevniče,

Danas je za našu porodicu bio vrlo važan dan, jer se desilo nešto sasvim neočekivano. Nešto što ni u snu nismo mogli zamisliti, niti bi nam u najluđim snovima palo na pamet! I eto, od jutros, otkad raspolažemo tim potpuno nevjerovatnim podatkom pa sve do večeras, do momenta kada ovo pišem, mi smo pod jednako snažnim utiskom, i prosto ne znam kako bih ti toliki nalet emocija uopšte dočarala, dragi moj dnevniče ❤️❤️❤️! Jer, desilo se to, vjerni moj sapatniče u ovim karantinskim danima, da sam jutros, u kutijici sa začinima, na drugoj polici u visećem kuhinjskom elementu, desno od šporeta, a iznad sudopere, pronašla DVIJE KESICE SUVOG KVASCA 🙃🙃🙃! Dakle, SUVOG KVASCA, možeš li to da vjeruješ??? 🤭🤭🤭 I to ne nekog kome je istekao rok još za vrijeme raspada SFRJ, da se razumijemo! Neeeee, to su dva sasvim svježa, kao tek ispod čekića izašla primjerka, sa rokom upotrebe sve do jula 2020. godine. Iskreno, veze nemam kako je do jednog ovako dramatičnog obrta u mojoj kuhinji uopšte došlo, i kako su mi se te dvije kesice, u ovom momentu SUVOG ZLATA, a ne kvasca, uspjele potkrasti, znajući da vječito pronalazim neki davno junački pali vanilin šećer, herojski i do poslednjeg daha pun nade prašak za pecivo, ili na primjer džemfiks promjera 3:1, koji nikada nije odustao od vjere da ću ga jednog momenta ipak sunuti u lonac pun šljiva ili kajsija koje pucketavo krčkaju na blagoj vatri. 🍑🍑🍑 I pored svega toga, eto ti odjednom čak dva komada kesica, i to baš ovih dana, kad u prodavnici kojim slučajem pitaš da li imaju bilo kakvog kvasca i da li će ga uopšte dobijati, a prodavačica te saosjećajno i milo gleda, misleći: „Šta će jadna izgubljena duša, još je u fazi poricanja, kao onomad i baba Živka kad su joj rekli da nema prepipavanja ‘leba dok je ovo vanredno stanje. Treba im vremena, proći će to…“ ❤️🥖🥖

Da se razumijemo, nisam ja nikakva vajna domaćica, koja je dnevno trošila pet pakovanja suvog i tri kocke svježeg kvasca, ne bi li umijesila buhtle, krofne, uštipke i savijaču – pola od maka pola od oraha – čisto da se malo predveče porodično svi zasladimo. Ne, ja sam eto, imala običaj da jednom ili dva puta nedeljno stavim sve sastojke za hleb u mini pekaricu, i onda slušam kako ona obavlja sve ono što je trebalo ja da radim, a na kraju kad hleb bude ispečen, samo isključim kabl iz utičnice. Eto, to nam je bio neki nedeljni ritual, da tako kažem, međutim, bila sam izgubila svaku nadu da će se u skorije vrijeme upriličiti. I nije da sam baš bila u nekoj fazi poricanja, kao baba Živka-prepipačica ‘leba, ali eto, nisam se ni nadala ovako jednom lijepom događaju. 🤗🤗🤗 I eto nas večeras, srećni i zadovoljni! 👨‍👩‍👧‍👦 Stavili smo one dvije kesice na ukrasni jastučić da ih neko vrijeme prvo malo gledamo i uživamo u njihovom prisustvu (jer ko zna kad ćemo ih opet vidjeti 🤨), a onda, u jednom momentu i da upriličimo naš mali nedeljni ritual. I živa istina je da život čine male stvari, ali da će me toliko obradovati dvije kesice suvog kvasca, e to nisam mogla ni da zamislim! 🥰🥰🥰

Toliko za danas, dragi dnevniče!

Nastavak sledi sutra! 🍞🍞🍞

23. MART 2020.

DAN 8.

Dragi dnevniče,

Današnji dan sam posvetila organizaciji svog radnog prostora, hoću reći, svoje zbornice- kancelarije – kol – centra – pošte – biblioteke – nototeke – info pulta – i – još – koječega u jednom. Na tu ideju sam došla, jer mi se sve informacije koje na dnevnom nivou primim, obradim i pošaljem, na kraju vežu u jedan ogroman čvor u glavi, sa kojim poslije ne mogu ništa da uradim, već samo da sjednemo i zajedno plačemo, i čvor, i ja. 😭😭😭

Kako je ta moja organizacija tekla, opisaću ti, dragi moj dnevniče, u nekoliko koraka…

1. KORAK – poslije kraćeg pregovaranja sa djecom, po principu dogovorićemo-se-da-bude-kako-ja-kažem, pozajmila sam iz njihove sobe plutanu tablu za poruke, donijela je u svoj krizni štab i okačila na zid kako bi na njoj poređala sve rasporede, tabele, termine, zadatke, projekte i planove. Međutim, poslije pola sata, zaključila sam da mi to nije dovoljno i prešla na sledeći korak.

2. KORAK – vratila sam plutanu tablu u dječiju sobu, donijela iz ostave šperploču veličine 1,5×1,5m, prislonila je na zid i opet krenula sve po redu da kačim i lijepim. Ipak, ni to mi nije bilo dovoljno pa sam bila prinuđena da pređem na još jedan korak.

3. KORAK – vratila sam šperploču 1,5mx1,5m u ostavu, rastavila bračni krevet, izdvojila drvenu podlogu na kojoj je ležao dušek, podigla je uvis i smestila tik ispod lustera, kako bi se nesmetano mogla proteći sve do poda. Opet sam krenula da kačim sve svoje neophodne materijale, međutim, zaključila sam da mi ni to neće biti dovoljno. Iz tog razloga sam, logično, prešla na skroz novi korak.

4. KORAK – vratila sam podlogu od bračnog kreveta, ponovo ga sastavila i namjestila posteljinu kako je i bila. Sklonila sam regal i sve police sa zida od sobe, veličine 2,5x5m, i vrlo motivisano uzela nanovo sve da lijepim na površini od jedanaestak metara kvadratnih. Međutim, ni to mi nije bilo dovoljno, te sam vratila regal i police uza zid i prešla na sledeći korak.

5. KORAK je trenutno još u procesu, jer pregovaram sa komšijom iz susjednog stana da srušimo zajednički pregradni zid pa da iskoristim i svoj i njegov zid od dnevnog boravka, skroz tamo do terase koju dijeli sa komšinicom sa druge strane zgrade. A uzeću opet i onu plutanu tablu od djece, za svaki slučaj, zlu ne trebalo.Eto tako sam, dragi moj dnevniče, većinom provela današnji dan. Možda i nisu svi koraci bili baš onakvi kakvim sam ih opisala, ali nekad je neophodno dodati malo umjetničke slobode da bi ljudima što jasnije predstavio određenu situaciju.U svakom slučaju, plutana tabla za poruke mi ne gine, jer je 1. korak u procesu stvarno pisan po istinitim događajima 😉😁😁

Ostaj mi zdravo, dragi dnevniče!

Nastavak slijedi sutra!

24. MART 2020.

DAN 9.

Dragi dnevniče,

Jutros me probudio muž, kako bi mi saopštio da na TV-u nema signala, jer je snijeg napadao po anteni u obliku tanjira pa se jadna skroz batalila (što je sasvim za očekivati na početku 21. vijeka). To je bio veliki problem u najavi, jer su moja dva vrijedna djeteta, žedna znanja k’o čeljade u pustinji, po programskoj šemi, imala nastavu od 8h na isto tako dva različita kanala, a mi trenutno nismo imali ni jedan jedini. Ma ni reklamicu! Ništa mi nije, tek probuđenoj i prilično šlogiranoj i rastrojenoj, padalo na pamet, osim da zovem Jutarnji program i zamolim da nam zbog snijega na anteni-tanjiru opravdaju izostanke za danas. To mi se činilo nekako najlogičnijim rešenjem, jer ako se nastava odvija na televiziji, onda tamo i pravdam časove. A snijeg na anteni se u ovu šašavu situaciju sasvim lijepo uklopio kao razlog za opravdanje. ❄️❄️❄️

Našu malu jutarnju vanrednu situaciju smo ipak uspjeli da riješimo, koristeći jedan jedini telefon od svih koje imamo, a koji je bio u mogućnosti da podrži nekakvu tamo aplikaciju pa se nastava pratila tim putem. Prvo mlađe dijete, a onda starije (uz premotavanje programa unazad). Manji incident je izbio negdje oko devet časova, kada je moja ćerka počela unezvijereno da skače oko stola i mlati rukama tamo amo, kao da je roj tigrastih komaraca napao, kao da se u struju uključila! Živa se isprepadavši, izletim iz kuhinje, velim, šta ti je dijete, šta te uhvatilo, a ona me prijekorno ošinu pogledom, kaže, imam fizičko, zar ne vidiš? Radim, bre, vežbe! Jes’ bogami, ima fizičko, eno nastavnice na televiziji, ona vježbe radi, a mene noge bole! Ona ruke isteže, meni se mišići upalili! Nego, samo kad pregurah tu stresnu situaciju, to mi je najvažnije bilo… 🤸‍♀️🤸‍♀️🤸‍♀️🤦‍♀️🤦‍♀️🤦‍♀️

Kad se nastava završila, muž i ja se spremismo da odemo u obližnji supermarket u nabavku. Sve smo lijepo po protokolu uradili, stavili maske i rukavice, spakovali vlažne maramice, gel za dezinfekciju, papirne maramice, šlem, tenk i doktora, i krenuli u avanturu. 😷😷👨‍🔬 Napolju snijeg do koljena, veje li veje, ne misli stajati. Mislim se, ovi što zagovaraju sastav „Proljeće je stiglo u naš kraj“ eno ih na aparatima, traže pomoć stručnjaka da ih posavjetuje i utješi. Svako svoju muku muči! ❄️☃️🌨️ Ispred supermarketa red ljudi, svi stoje na po dva metra razmaka jedni od drugih, čekaju da ih obezbjeđenje pusti da uđu. Zauzesmo svoje mjesto u redu, mada, nismo mnogo čekali, da se ne lažemo. Uđosmo poslije nekih desetak minuta u prodavnicu i taman krenusmo voće da izmjerimo, kad meni se zamagliše naočare zbog one maske, ne vidim prsta pred okom! Mjerkam banane, pakujem cveklu! Vratim cveklu, uzmem papaju, misleći da su kisele jabuke! Daj da ne vraćam papaju, možda je i ona kisela, ko će se više sa voćem zamajavati! Krenem da skinem i obrišem naočare, one padoše na pod, ne smijem ih sad više ni na oči vratiti onako kontaminirane 🤦‍♀️🤦‍♀️🤦‍♀️! Šta ću, pokupim ih, stavim u torbu i nastavim kupovinu sa totalno iskolačenim očima, misleći da ću tako, kao, nešto bolje vidjeti. Međutim, ne da nisam vidjela ništa, nego da me muž kojim slučajem pustio da sama sve završim, mislim da bih kući donijela, između ostalog, i svježu svinjsku glavu, ugalj za roštilj, kasirku i onaj viljuškar što njime namirnice donose. Bih svega mi! Ovako, moja divna bolja polovina, vodeći se onim čuvenim „i u dobru i u zlu“, pomože mi da sve završim kako treba, mada bih se mogla zakleti kako me iz čiste zabave pustio da čkiljim u cijenu za Gauda sir, presamitivši se do poda ne bih li bar dva broja jasnije vidjela. 😏😏😏

Nakon prilično ćorave, mada ipak uspješne kupovine, vratili smo se kući. Dok smo sve dezinfikovali, stavili na pranje, prokuvali i obrisali, eto ti i večere, a kamoli ručka! Ja zgrabih rezervne naočare, zadivljeno gledajući oko sebe čitavih petnaest minuta, kao da sam u Luvru a ne na Stojčinom brdu! Karantin je konačno opet mogao da krene svojim tokom… 🙄🙄🙄

Toliko za ovaj put, dragi dnevniče! 🤓🤓🤓

Nastavak slijedi sutra!

P. S. Ima li blesavije situacije od ove na slici ispod – počelo proljeće, snijeg do koljena, hara jezivi virus, ja sa rukavicama i maskom idem da kupim ručak! Fali još samo mali vanzemaljac koji je tu u prolazu, a u stvari ide na seminar o samovrednovanju u Prijepolju! E onda bi slika bila potpuna i taman kako treba! 🙄🙄🙄😁😁

25. MART 2020.

DAN 10.

Dragi dnevniče,

Svoj karantinski, a ipak radni dan sam započela tako što sam uz prvu jutarnju kafu kontrolisala sastav svog starijeg djeteta na temu „Sedam svjetskih čuda iz perioda antike“, sa posebnim osvrtom na Kolosa sa Rodosa (svaki učenik je trebalo da izabere jedno svjetsko čudo i detaljnije ga opiše). Nije baš da sam žarko željela u rano jutro baviti se ovim džinovskim starogrčkim kipom, kojeg su gradili dvanaest godina, a srušio se poslije svega pedeset i šest ljeta, prelomivši se u koljenima zbog jakog zemljotresa, ali ‘ajde, rekoh sebi, neka mi to bude jedan lijepi uvod u dalje dnevne aktivnosti. 🤗🤗🤗

Nakon svjetskih čuda prebacila sam se na savremeno svjetsko čudo tehnologije, hoću reći kompjuter, da upišem časove u neku vrstu elektronskog dnevnika, kojeg mi muzičari koristimo. Od svega prisutnog na onoj tabeli, najviše mi se dopala opcija biranja boje za svoje ime, predmete po grupama i virtuelnu učionicu. Motala sam mišem po spektru ponuđenih nijansi sigurno pet minuta, dvoumeći se između limun žute i kraljevsko plave. Na kraju sam ipak izabrala neku spanać zelenu, više zbog toga što su mi zabagovali i miš i spektar pa sam kliknula na onu boju na kojoj sam se u momentu našla. Jeste da je kompjuter odreagovao tek poslije par minuta, ali važno je da sam svoj prvi zadatak uspješno obavila 😊😊😊. Upisivanje časova je uglavnom teklo kako treba, međutim, u momentu kada sam poslednju rubriku popunjavala – PUF!!! – nestade dnevnika! Ode on, gospodin, nekud! Ispario načisto! Ostade samo onaj mali dinosaurus na bijeloj podlozi i obavještenje da je stranica nedostupna 😱😱😱 Pa gdje mi odoše časovi, kuku majko? U kakvom etru završiše? Da ih ne zarobiše u kakvoj vremenskoj crvotočini, o kojoj je još Ajnštajn pričao prije toliko decenija pa se to sad tek prezentava nama koji vodimo elektronske dnevnike? Presječe me u koljenima od brige, presamitiše mi se oba zgloba kao kod Kolosa sa Rodosa onomad prije nove ere, lijepo ne znadoh šta ću! Viče muž, RIFREŠUJ stranicu, ja RIFREŠUJEM I RILOUDUJEM, međutim ništa živo se ne RIHEPENINGUJE (ovo sam ja smislila 😏😏😏). Tješi me moj životni saputnik, veli, ne nerviraj se, sačekaj malo, možda im je pao sistem, a ja sjedim na onoj stolici komentarišući u sebi kako se još nije desilo da mi običan papirni dnevnik samo tako ispari dok upisujem čas. I bogami se ne sjećam da je iko od nas prosvetara došao u zbornicu i uznemireno uzviknuo: NARODE MILI, POMAGAJ, JA UPISIVAH ČAS, A DNEVNIK, PUF, NESTADE SA STOLA! Niti da je neko od kolega tada savjetovao da se RIFREŠUJE učionica bilo kako osim na način kako to tetkice rade – raznim dezinfekcionim sredstvima, koje svakog dana neumorno DAUNLOUDUJU u svaki njihov ćošak. A taman posla da ti se poslije nestanka tog istog papirnog dnevnika još ukaže i nekakvi dinosaurus koji ti kao nešto savjetuje, o tome neću ni da pričam! 🙄🙄🙄

Poslije nekih dvadesetak minuta, sistem se lagano povratio, prikazala mi se ista ona tabela sa spanać zelenom bojom koju izabrah, međutim, nigdje nema časova! 🤷‍♀️🤷‍♀️🤷‍♀️ Kao da ih nikad nisam ni upisala! Pa kako sad to – vratilo se sve, a časovi nisu 🧐🧐🧐? Još sam ono dugme SNIMI pritisnula po pet puta za svaki čas, sigurnosti radi (mada, samo prvi put reaguje, da se ne lažemo 😏). Jesu li odvojenim prevozom išli nazad pa onaj drugi, u kome su časovi, kasni? Ili može bit’ neće da dođu, ne sviđa im se ona spanać zelena, više bi im prijalo da se javljaju eventualno pod avokado nijansom? Ništa, šta ću, kucaj sve časove ponovo, ređaj grupu po grupu, dan po dan, jedinicu po jedinicu… a sve pod stresom da mi dnevnik opet ne utekne 😨😨😨. Lijepo sam sebi rekla da ću, čim se u pravu učionicu vratim, ižljubiti sve one dnevnike, i veliki crveni, i male plave, čak i one za dopunsku i dodatnu nastavu! ‘Oću vala! Uzeću ih na revers iz nototeke samo da ih zahvalno cmoknem što su vazda tu i ne moram strijepiti da će im pasti sistem, i da će mi u zamjenu poslati nekakvog Tireksa da me uči šta da radim 😘😘😘Završih konačno i ovu rabotu, ponosna što sam čak dva puta upisala sve časove (iako prvih definitivno više nema), odem da ljuštim krompir za ručak, usput razmišljajući koliki je stvarno bio taj Kolos sa Rodosa, ako su godišnje podizali po 2,75 metara istog kao da im je falila kakva daska u glavi, kad, zove me koleginica iz škole (koja je zadužena za elektronski dnevnik), kaže, imam duplo upisane časove! 😲😲😲 Ahaaaaa, tu li ste, mislim se ja, sakrili ste se tamo u one tabele, dušu mi uzeli jutros, a sad se pojavljujete i to još u paru sa drugom objavom! Ali doskočiću vam ja, hoću, hoću, samo me gledajte! ☝️☝️☝️Ima da stojite u onom rasporedu i da se presijavate u sedam nijansi spanać zelene, onako mi Kolosa sa Rodosa i svih Semiramidinih visećih vrtova u Vavilonu! Pa da vidimo čija mačka crnu vunu prede, ko se zadnji smije najslađe se smije, i sve te ostale izreke sličnog tipa. 🤓🤓🤓

Toliko za danas, dragi dnevniče 😍!

Nastavak slijedi sutra!

Dnevnik iz proljećnog karantina – po istinitim događajima (dio 1.)

16. MART 2020.

DAN 1.

Dragi dnevniče, Danas je prvi dan kako niko od nas nije otišao u školu i na posao. Malo je čudno, jer kad moraš negdje da ideš, onda bi najradije ostao kod kuće, a kad ne moraš, eto ti čitave liste u glavi gdje bi sve mogao uživati po ovom divnom sunčanom danu. I tako je to, vazda sve obrnuto, a nikako da se spoji onako kako bi mi to htjeli. Pa sad, snalazi se kako znaš i umiješ!Iako nisam prag od kuće prešla, ne mogu se požaliti da mi je bilo dosadno. Prvo, probudilo me sunce ranom zorom, upeklo me tačno u desno oko, do devet sati sam čkiljeći bauljala po stanu nakrećući sve glavu nalijevo, ne bih li bolje vidjela. Sigurno mi je zato i iskliznulo jaje iz ruke, dok sam spremala doručak, i razlijepilo se koliko je dugo i široko po pločicama. Očistila sam sve to, dodajući i malo Domestosa u kantu sa vodom, kako to vanredno stanje nalaže, međutim, onaj miris me toliko ošamutio, da sam i dalje ubijeđena kako će me prije glave doći hemija, nego sva ova aktuelna dešavanja.Negdje oko podneva, stavila sam vodu za drugu kafu u ketl, da provri, međutim, iz nekog nepoznatog razloga taj ketl je eksplodirao i to toliko jako, da sam mislila da mi je neko bombu bacio u kuhinju. Razletio se u nekoliko komada, a sva ona voda se razlila po kuhinji. Kako svak reaguje na svoj način kad se šokira, tako je moj muž na sve to počeo da hvali osigurače, i da im se divi,govoreći kako su „ti automatski najbolji“ i kako „svaka kuća treba da ih ima“ jer odmah reaguju i iskoče. Ja sam, pak, preneraženo piskutala kako sam tačno čula neki šušteći jezivi zvuk prije nego li je eksplodirao. I tako, muž u klin, ja u ploču, da bismo na kraju, onako po balkanski zajedno zaključili kako je to „bio odličan ketl, koji nas je služio čitavih petnaest godina“, žaleći ujedno što nije trajao još najmanje petnaest, kao i svaki pripadnik bijele tehnike i malih kućnih aparata, koji se u našeg naroda može naći. Naravno, opet sam sve prebrisala sa malo Domestosa, ko velim, što je sigurno – sigurno je! Ono jes’ da sam poslije toga sipala peršun pored šerpe s ručkom, umjesto u nju, ali to je zato što mi se učinilo da ih ima dvije pa rekoh sebi, sipaću dok ne potrefim gdje treba, jednom će svakako upaliti.Poslije ručka sam krenula da raširim veš. Prije par dana smo kupili novu sušilicu u poznatoj švedskoj kući namještaja i ostalih stvari za kuću. Pazarili smo neku malo veću i praktičniju, kako je to moj muž procijenio, jer veš može da se kači od vrha sve do samog dna, što je, priznaćete, stvarno praktično! To što ima milion nekakvih landaravih krajeva, od kojih se svaki odnekud izvlači i kači za onaj drugi, a svi isto izgledaju (ja sam jedino uspjela da dobijem nekakav čudan trougao, prikliještivši prste deset puta pritom!), nije umanjilo ogromnu njenu praktičnost, mada, ako mene pitate, nikad je više neću rasklopiti, za svaki slučaj! Neka stoji ovako kao sad, ili neka se vrlo praktično vrati u Švedsku, odakle je i stigla!Predveče sam odlučila da napravim kolač, neki najobičniji „na čaše“, kako to domaćice popularno zovu. Ne znam, mislim da je trebalo da ga pečem na manjoj temperaturi, jer kad sam ga kasnije posmatrala, onako van pleha, više je izgledao kao polica za knjige iz našeg regala iza vrata od dnevnog boravka, u „venge“ nijansi, nego kao poslastica za „uz kafu“ i kad padne šećer. Međutim, probaćemo ga, što da ne, pod uslovom da može nožem da se isječe, da ne moram da tražim cirkular od komšije Mileta. Onda bih i taj cirkular morala da prebrišem Domestosom, jer vanredno je stanje, a mislim da je za danas dosta to što sam umjesto nas četvoro ukućana, bila ubijeđena da u stanu vidim još četvoro nekakve čeljadi kako u izmaglici tumaraju tamo amo, te sam crkla od stida što nema dovoljno ručka i za njih, nego moraju onako gladni da tumaraju.Eto, dragi dnevniče, tako sam provela svoj prvi karantinski dan.Nastavak sledi sutra! 🤓🤓🤓

17. MART 2020

DAN 2.

Dragi dnevniče,Danas je u našoj kući bio dan potpuno posvećen informisanju o online nastavi, kao i o najvažnijim elementima njene buduće organizacije. Kako je kompletna situacija sasvim nova za cijelu našu porodicu (a iskreno vjerujem i za mnoge druge), nije ni čudo što u ovo inače prijatno predvečerje osjećam kao da mi je u glavi čitav dan svirala limena gradska muzika, sve koračajući tamo amo, vazda u istom ritmu, od jednog do drugog uveta i nazad.🎺🎷🥁

Ustali smo rano, jer je u 8h trebalo da počne nastava iz srpskog jezika i matematike za đake prvake i to na jednom od državnih televizijskih kanala. Kako smo još prethodnog dana zaključili da u našem TV paketu baš tog kanala nema, posvetili smo se logovanju na njegovu internet platformu. Što se cijelog tog procesa tiče, najviše smo vremena proveli da dokažemo željenoj internet platformi da nismo roboti, već da pokušavamo da se ulogujemo kao obični ljudi od krvi i mesa. I tako je krenuo beskonačni začarani krug – prvo iskoči zahtjev „DOKAŽI DA NISI ROBOT“, 🤖🤖🤖 a zatim prikažu nekoliko slika na kojima treba da označimo sve one koje sadrže semafor. 🚦🚦🚦 Dobro, označim semafore, kad eto ti novi set slika, veli, označi sve slike sa autobusima. 🚌🚌🚌 ‘Ajde, dobro, štiklirah i autobuse, kad eto ti opet semafora!!! 🚦🚦🚦 I uporno ona rečenica „DOKAŽI DA NISI ROBOT“ Sad već dosta energično mlatim mišem po drugoj turi semafora, nadajući se da ih više neću gledati, međutim, eto opet autobusa! 🚌🚌🚌 Eto autobusa, ljudi, života mi moga! Kaže, „DOKAŽI DA NISI ROBOT“ i „UOKVIRI SVE AUTOBUSE NA SLICI“! Sad već kreće paranoja u glavi, povezujem čitavu priču sa GSP preduzećem, te prilično mahnito uokvirujem one autobuse, grozničavo umišljajući kako je ovo njihova osveta za sve one priče i statuse posvećene mojim doživljajima iz prevoza. Došlo sve na naplatu! Stigla osveta loših đaka! Mislim, semafori, autobusi, semafori, autobusi, a ja samo hoćui da dođem do lekcija iz srpskog i matematike za moje mlađe dijete! Na kraju sam rekla sebi – ako ti opet daju da klikćeš po semaforima, reći ćeš lijepo: „Ja sam robot! Eto, priznajem da sam robot, jesam svega mi, i to onaj pravi japanski, samo me manite više ove strahote pa taman ne vidjela ni platformu ni časove!“ 😱😱😱

Dok sam se ja bavila ličnom malom naučnom fantastikom, moj muž je, slučajno mijenjajući kanale na televizoru, zaključio kako su nam otključali onaj preko potrebni, i da nema potrebe da budem na internet stranici. Sad mi to kažeš, mislim se, nakon čitave ove auto škole koju na pravdi Boga prođoh, ni kriva ni dužna! Nepovjerljivo začkiljih ka TV prijemniku, jednom nogom već prema ulaznim vratima od stana, da umaknem onog momenta kada i tamo zatraže da uokvirim kakav autobus i semafor. Na svu sreću, to se nije desilo. Prva dva TV časa su lijepo i u miru prošla, jedino što me Ljubica (đak prvak) pitala hoće li imati „MALI ODMOR“, na šta sam joj odgovorila da hoće i da slobodno može za to vrijeme da ode do trafike tu u predsoblju i kupi nešto za užinu, ako želi. Odgovorila mi je da sam neozbiljna, i da se sa školom ne treba šaliti. Vuk (đak petak) je svoja dva časa odslušao nešto kasnije, a za čitavo to vrijeme ja sam komunicirala sa svojim đacima, kolegama, nastavnicima svoje djece u muzičkoj školi, Ljubičinom učiteljicom, Vukovim razrednim starešinom. I svi smo razmjenjivali raznorazne e-mail adrese, dogovarali se ko će slati materijal, kako će se raditi zadaci, kome da šaljem snimke, ko će meni slati snimke, kako da uskladimo termine, koja će Viber grupa biti za šta, ko će biti samo u jednoj, a ko u više grupa…

I eto me sad, sjedim, pišem ovo, dragi dnevniče, i razmišljam da li mi je bolje malo Domestosom glavu pročistiti, ili pak da negdje zaokružim kakav semafor i autobus, čisto da se smirim. Pa nisam robot, zaboga! Dokazano!!! 🤓🤓🤓

Toliko za danas! Nastavak slijedi sutra!

18. MART 2020.

DAN 3.

Dragi dnevniče,

Današnji dan ću pamtiti po tome što sam se vrlo uspješno ulogovala na sve predmete moje djece u virtuelnoj učionici, koju su požrtvovano i odgovorno organizovali njihovi nastavnici i učiteljice, na čelu sa razrednim starješinama. Ovim putem želim javno da im se zahvalim, jer promijeniti svoj način rada za sto osamdeset stepeni, i to u roku od tri dana, a pritom podjednako ispoštovati ogroman broj djece i kompletan plan i program, predstavlja bogme popriličan izazov. A kako ću se i sama za nekih petnaestak sati naći u vrlo sličnoj situaciji, takođe ću ovim putem onda i sebe pohvaliti…Šalim se, htjedoh reći, kako u tom slučaju sve kolege još više podržavam i razumijem, mada, prija čovjeku svaka pohvala u ovim ludim vremenima pa taman došla i od sebe samoga. Pogotovo što danas kad negdje spomeneš zanimanje PROSVETNI RADNIK, odmah zatim čuješ i onaj čuveni nastavak „…koji ništa ne radi, samo odmara na trista nekakvih raspusta!“ E pa, mogu se onda i sama sebi koji trenutak diviti, taman da dodam malo motivacije pred „ulazak“ u sve predstojeće virtuelne učionice i ostale prostorije tog tipa. Valja se, što bi rekli naši stari. 😎😎

Osim što sam od jutra do mraka kuckala pristupne kodove za svaki predmet ponaosob, vodeći računa da ne pomiješam sve one brojeve i slova (i upadnem tako na sajt nečijeg predsjednika ili organizacije pa da me još i krivično gone), ja sam obavljala i sve ostale dnevne dužnosti jedne osobe zatvorene u kući. Bila sam prava majka, žena, prosvetni radnik i domaćica, jesam najozbiljnije! Jeste da su mi se uloge u nekoliko navrata pomiješale – na primjer, uhvatila sam sebe kako sjedim sa varjačom pored svog djeteta dok radi domaći, i tome slično – ali sve to nije poremetilo moj veliki 4 u 1 entuzijazam.Što se uloge prosvetnog radnika tiče, ona se danas naročito istakla kada sam u popodnevnim časovima sjela za kompjuter kako bih za maturante upriličila i osmislila jedan online kviz. Vezan za predmet koji im predajem, dabome. Pošto sam se prethodnih dana već raspitala koje aplikacije da koristim, i kako je najbolje da to uradim, vrlo motivisano sam pristupila cijelom poslu, govoreći sebi u bradu kako će mi na samom proizvodu pozavidjeti i Oliver Mlakar, najpoznatije lice najpoznatijeg kviza moje mladosti, a vjerovatno će me kontaktirati i gospoda iz „Muzičke slagalice“, čim vide kolikim potencijalom raspolažem. Elem, krenem ti ja u taj poduhvat, vrlo profesionalno klikćem mišem tamo amo, a ono mi sve iskaču neke tabele, nekih milion čuda, mislim se šta da radim, je l’ da vičem SKOČKO SKOČKO TREF TREF, možda pomogne😱??? Na kraju sam ustanovila da sam na sva pitanja sama sebi odgovorila, a da ne znam ni ja kako se to desilo 🧐😳! Pomislih u momentu da nije u pitanju nekakvi AUTOKVIZ, neka od onih psiholoških zavrzlama, kao, postavljaš sam sebi pitanja, sam izabereš tačan odgovor, a u stvari to je tvoja podsvijest iz dubine tvoje tanane duše govorila, inače ne bi nikad baš taj odgovor zaokružio…👀 Pa onda dođeš do neke samospoznaje ili samonečega drugog, znali bi to stručnjaci već objasniti kako treba. Ipak, ovo nije bio nikakav LAJFKOUČING, nego sam prosto JA postavila pitanja i JA odgovorila, a maturanti nek vide šta će 🤦‍♀️🤦‍♀️! Probudi se u meni tada ona domaćica s varjačom pa sve maše njome i viče već potpuno sluđenom prosvetnom radniku da se urazumi i napiše pitanja u programu u kojem se trenutno najbolje snalazi. Pa kad savlada novu aplikaciju, neka se onda sa njome bakće. Kako su dobre domaćice oduvijek bile praktične i razumne žene, tako se i onaj prosvetar u meni urazumi i prihvati dati savjet, te ti ja ubrzo sastavih test (sličan kvizu) na već poznat način i poslah ga da leluja poznatim virtuelnim putanjama ka mojim dragim učenicima. 👩‍🎓👨‍🎓👩‍🎓👨‍🎓

Kada govorimo o majčinskim aktivnostima u toku današnjeg dana, i one su bile na sasvim pristojnom nivou, da se ne lažemo! Eto na primjer, kada je moj sin pratio nastavu putem televizije, komentarišući kako se u jednom momentu toliko udubio, da se prepao da će ga nastavnica matematike sa TV kanala pred tablu izvesti, ja sam precrkla od smijeha, dijelom zbog toga što mi je stvarno bilo smiješno, a dijelom i zbog činjenice da je ovo tek treći dan kako sve moguće aktivnosti sprovodimo u ista četiri zida. Vjerovatno je ovo drugo prevagnulo u jednom momentu pa me sinak prilično zabezeknuto gledao kad sam se smijala malo duže nego što je bilo predviđeno, dodajući pritom čitavom tom kikotanju jednu prilično sablasnu notu. Ali neka, odlično je to, da vam kažem! Ova vanredna situacija će ionako poslužiti da se svi međusobno još više kao porodica upoznamo i zbližimo pa je sasvim pohvalno to što će moja djeca imati priliku da upoznaju još mnogo zanimljivih i neotkrivenih strana moje ličnosti. Ono jest da moj sin od tog događaja više nije iz sobe izlazio, ali to je samo zato što je predano učio i požrtvovano vježbao gitaru, čisto da se zna! 😉😉😉

Eto tako sam, dragi moj dneviče, provela današnji dan.

Pišemo ti i sutra, sve nas četiri!😉🤓🤓🤓🤓

19. MART 2020.

DAN 4.

Dragi dnevniče,

Ustala sam jutros ranom zorom, provirila kroz prozor, a napolju divan dan.🌞🌞🌞 Ne može biti ljepši! Pade mi na pamet kako je četvrtak, i kako bih sada već bila u nekom od prevoza na putu ka školi, doživljavajući jednu od bezbroj nepredviđenih situacija kada je GSP u pitanju. Onda bih sišla na Kanarevom brdu, da svratim do pekare i kupim svoj hrono doručak (jedina hrono stavka koja se i dalje hrabro drži u mom prilično haotičnom jelovniku💪💪💪). Nakon toga, još četiri stanice autobusom i eto me u školi. Tamo, nekih petnaestak minuta čujemo se samo tetkice i ja, a onda društvo lagano počinje da se okuplja. Što đaci, što profesori, što ostalo osoblje. U 8h kreće nastava, i ja svojim odmornim paperjastim koracima odjezdim skroz pravo niz hodnik pa lijevo kroz svečanu salu, otvorim jedna vrata, provirim kroz druga, i eto me kod maturanata! I onda se svi lijepo pozdravimo – ja orna k’o zora u proljeće, dok njima duša spava, svakom zatvoreno po jedno oko, sjedi deset đaka, pet očiju me gleda. Evidentiram lijepo ko je prisutan, upišem čas, te započnem prvo predavanje, prethodno prekopavši svoj ormar sa staklenim vratima da nađem knjige koje će mi tog dana biti potrebne (toliko miliona milijardi svakavih drangulija u tom ormaru imam, da bih se mogla zakleti kako sam jednom prilikom, rovareći po onolikim papirima, vidjela Stravinskog u ćošku kako sjedi i pije čaj! Fin čovjek!) 👩‍🏫👩‍🏫👩‍🏫

E, tako je bilo prošlog četvrtka, a šta je sa ovim? Pa eto, kao prvo, nemam ni jednu tetkicu u kući, tako da sam onih prvih petnaestak minuta provela sama samcata, vrteći se po kuhinji da nađem svoju omiljenu šolju za kafu (dok je ostatak porodice čvrsto spavao). Drugo, nemam ni Kanarevo brdo pa samim tim ni pekaru u kojoj bih pazarila dvije hrono proje i kiselo mlijeko. A tek GSP što nemam, ama ni jednu jedinu liniju, čak ni onu pod slovom L, ili E, na primjer. Ma ni minibus! Ili bar jedan BusPlus aparat da očitam kartu, da me želja mine…Ne mogu čak da iskoristim ni svoje odmorne paperjaste korake da odjezdim u učionicu, pozdravim maturante i prekopam strahotni stakleni ormar (ne oprostih se ni sa Stravinskim, misliće čovjek da sam nevaspitana)! Ma kakvi, nego se samo nešto saplićem po stanu, prvo o par cipela u predsoblju, zatim o nekakvu igračku, koju još sinoć dušmani ostaviše nasred dnevnog boravka, samo da bih se ja lomatala preko nje. I sve tako, mili moji… 🤦‍♀️🤦‍♀️🤦‍♀️

Međutim, kako sam u prethodnom pisaniju vrlo entuzijastično najavila, ovog jutra počeh sa organizacijom svoje online nastave. Moram priznati da je to jedna vrlo zanimljiva rabota. Jes’ vala! Jedno čudo modernog svijeta ☝️☝️☝️! I u pravu su svi koji kažu da napredna tehnologija olakšava svaki segment ljudske svakodnevnice (ovo sam pročitala na internetu, moćno zvuči skroz 👌), jedino što bih ja dodala da osim što olakšava sve te segmente, napredna tehnologija popije i svaki segment mozga, izvuče ti dušu na slamčicu, a volja za životom ti kroz nos izađe, sa koferom u ruci, uz riječi OSTAJ MI ZBOGOM, ZA MENE VIŠE OVDJE MJESTA NEMA…😳😳😳Nemojte me pogrešno shvatiti, ništa ja protiv bilo kakvog napretka nemam, ali kako sam po sklopu jedna sasvim nježna i usporena dušica 🥰, navikla da bilo kakve životne promjene prihvatam lagaaaaano, korak po kooooorak, dok sve lijepo ne izanaliziram, sažvaćem i usvojim, ovo sada sam doživjela kao da mi je neko sručio kantu punu ledene vode direktno na glavu 🥶🥶🥶. Tačno tako, vjerujte! Jer, evo na primjer, jedan od prvih jutrošnjih zadataka je bio da sakupimo sve e-mail adrese i brojeve telefona djece kojima smo razredne starješine. I krenem ja lijepo u taj poduhvat. I šalju djeca stvarno istog momenta, i brojeve i adrese. S tim što mi je dio učenika u jednoj Viber grupi, dio u drugoj. U trećoj imam samo njih četvoro, a za četvrtu grupu ne znam ni kako se stvorila 😱😱😱! A poruke stižu li, stižu! Pa ja lijepo prepisujem svaki broj, po sto puta gledajući da li je 060, 061, 062, 063, 064, 065 ili 069. Pa da li sam pravilno ostatak zapisala? Sve trepćem, a pred očima mi tri hiljade cifara, uhvatile se u kolo i igraju Moravac, čak im i male opanke vidim na nožicama dok ih spretno prepliću 😰! Onda e-mail adrese, kuku majko 🤦‍♀️🤦‍♀️🤦‍♀️! Nešto, nešto, nešto, „majmunčić“ gmail.com. Pa opet – nešto, nešto, nešto, „majmunčić“ gmail.com! Dvadeset puta gmail.com-ova i isto toliko „majmunčića“! Pita me sin šta imamo za ručak danas, ja kažem VIDJEĆEMO, NISAM JOŠ ODLUČILA GMAIL.COM! Zamoli me ćerka da joj nađem majicu „za po kući“, ja kažem UZMI ONU 060 SIVU, ENO TI JE NA 064 FOTELJI GMAIL.COM! Štrikam one adrese i brojeve, ponašam se kao pomahnitala napredna tehnologija, a prije samo sedam dana sam spokojno pisala svoje šeme zelenim flomasterom na lijepoj bijeloj tabli. Za sve to vrijeme, primam poruke i iz virtuelnih učionica moje rođene djece. Stižu lekcije i domaći zadaci, ali onaj iz engleskog nikako ne možemo da otvorimo. PREUZMI DOKUMENT I SEJVUJ GA, viče moj muž. NEĆE, vičem, KLIKĆEM ALI NEĆE! Utoliko stiže na mail i tabela za operativni plan koji moram popuniti i poslati šefu svog odsjeka. Međutim, moram i nju da PREUZMEM i pritisnem UNESI IZMJENE, kako bih ukucala sve što treba. Na telefonu i dalje pristižu adrese, priključuju se djeca grupama vrijedno i odgovorno. Jedno dijete veli, ne može da instalira Viber pa ako mogu sa njom da komuniciram preko WhatsApp-a. Može, sinko, može, samo mi reci ko si, tako ti svega, nemoj da još i tebe moram da DAUNLOUDUJEM, jer preteći neću! 🥴🥴🥴

Negdje oko 14h završio se moj prvi online školski dan. Doduše, organizacioni, ali bez toga se nije moglo dalje. I završila sam sve, dragi moj dnevniče, uspjela sam 💃🕺!!! Prvi korak je savladan, škripi mi od njega glava kao zarđala kanta, ali idemo dalje, u nove pobjede! 💪💪💪Kažu da čovjek ne zna da cijeni ono što je imao sve dok to ne izgubi. Potpuna istina! I ovim putem se obraćam autobusima 46, 50 i 27, da im kažem da ih volim najviše na svijetu, da mi mnogo nedostaju, i da bih se naradije vratila u njih, visila na rasklimatanim šipkama, brojeći stanice kada ću stići na Kanarevo brdo da kupim svoj hrono doručak. Sad mi se to čini kao najjednostavnija stvar na svijetu…🤷‍♀️🤷‍♀️🤷‍♀️Toliko za danas, dragi dnevniče!Nastavak 063 sutra gmail.com

20. MART 2020.

DAN 5.

Dragi dnevniče,

Danas je prvi dan proljeća 🌹🌼🌳, a mi smo ga dočekali skromno i u krugu porodice. Priroda se budi, cvijeće cvjeta, sunce sija 🌞🌞🌞, budi se optimizam kod ljudi, a nestaje zimska depresija. Mislim, tako bi trebalo da bude, ali bogami ja sebe jutros uhvatih kako detaljno vagam koja mi je opcija bliža, s obzirom na to da proljećne čari mogu osjetiti samo preko prozorskog stakla, što automatski znači da će i onaj malo prije pomenuti optimizam ostati zakačen za neko olistalo drvo napolju pa se nas dvoje eventualno možemo na razdaljini posmatrati i namigivati jedno drugome. Iskreno, nisam se neko duže vrijeme mogla baviti ovim životnim mudrolijama i razmišljanjima, jer su na moj broj već od ranih jutarnjih sati krenuli da stižu raznorazni mailovi, poruke na Viber i WhatsApp, poruke iz virtuelnih učionica (prvo kao notifikacija, a onda i kao mail, dakle, ukupno dvije za jednu!), SMS poruke, Messenger poruke, razna obavještenja duga, kratka, srednje duga i srednje kratka, linkovi za lekcije iz engleskog za prvi razred, linkovi za filmove iz muzičkog za peti razred, YouTube prezentacije, adrese elektronskih učenika, predlozi za nove online platforme, čak i neki recepti za pitu krompirušu na Instagramu, čisto da i ta strana ne bude zapostavljena. U jednom trenutku, dok sam tobože smireno pokušavala da iščitam i razvrstam sve to u neke kategorije (da mi bude lakše), provirim kroz prozor, kad, onaj optimizam me gleda sa drveta, smješka se, sav obasjan ranoproljećnim suncem i opijen vitaminom D, i viče: „Prvo ti, sestro, napravi tu krompirušu sa Instagrama, poslije ćeš lako! Znaš kako ono kažu – neće prazna vreća uzbrdo!“ Poslušah tu sugestiju, te se kao svaka savjesna prazna vreća istog momenta posvetih adekvatnom punjenju, kako bih što efikasnije krenula uzbrdo po sve one informacije od kojih telefon samo što mi nije eksplodirao. Odustala sam od pite krompiruše, , jer me cijeli taj proces i nije nešto naročito ranom zorom privlačio, već krenuh da zgotovim neki normalan doručak, nešto što uobičajeno jedem svakog jutra. Otvorim frižider, kad ono, nema kiselog mlijeka, a baš mi se neizdrživo i neodložno jelo! Ništa, odlučim da odem do prodavnice u susjednoj zgradi, ko velim, nemam masku nikakvu, nemam ni rukavice, ali procijeniću situaciju. Ako bude gužva, vraćam se istog momenta, a ako bude čista slika, pazarim to što mi treba i odmah zatim krećem nazad u stan. I započeh ti ja tako svoje pohode od ukupno pedeset metara, otvaram laktom vrata od lifta (mada sam lakat više utukla, nego što sam tobože bila efikasna), a guram ih drugom nogom iznutra kako bi uhvatila zamah da se zatvore i „uhvate kontakt“ da lift krene (vrhunac tehnologije u mirijevskim zgradama iz ’78.). Vozeći se sa sedmog sprata ka prizemlju, razmišljah kako onom rečenicom „nemam ni masku ni rukavice“ treba da se bave hirurzi u nekoj tamo operacionoj sali pa onda lijepo pošalju sestre da im donesu sve to iz bolničke ostave, a ne da mislim o tome ja koja idem u zgradu preko puta da kupim kiselo mlijeko. Ali ‘ajde, šta da se radi, čudna neka vremena došla, ništa živo više logike nema.

Za veliko čudo, kad sam stigla u prodavnicu, unutra nije bilo nikog osim jedne gospođe i mene (mušterije) i kasirke (privatna je radnja u pitanju). Savršeno, ma kao naručeno, pomislih, te stavivši u korpu nekoliko čaša kiselog mlijeka, požurim ka kasi, kad ona gospođa me prestigla i već vadi novčanik da plati. Stanem iza (trudeći se da ispoštujem razmak od bar metar i po između nas dvije), strpljivo čekajući da dođem na red. Ispostavilo se da je gospođa ispred došla da kupi cigarete, i to dvije kutije neke marke, nisam ni obratila pažnju koje. Kasirka ih izvuče odnekud sa nebesa, otkuca račun i veli: „Petsto dinara!“ Gospođa izvlači karticu da plati, međutim, kasirku kao da je neko odjednom ključem na leđa navio, te stade da komentariše, ma ni jednom više ne trepnuvši: „Petsto dinara dve kutije, zaboga, Miro, pa za to možeš kilo mesa kupiti! Možeš tri kila voća, ili trista grama nekog lepog suhomesnatog! Možeš kutiju porodičnog sladoleda, Miro…“ Vidim ja da se Mira lagano roguši, usta skupila ispod samoga nosa, obrve prebacila preko kapaka, sva se od mrštenja zgužvala nekako, a kasirka veze li veze, i neumorno pravi spisak šta se sve može kupiti za pola crvene. Mislim se ja, ćuti, ženo, zaboga, vidiš da hoće te cigarete, naplati joj pa da se razilazimo! Ćuti, šiške će ti Mira iščupati i popušiti ako i dalje nastaviš! Ma šta šiške, popušiće i moje kiselo mlijeko pa šta ću onda, da opet novo kupujem? Bože me sačuvaj, šta je s ovim narodom, šta se ovo radi? Mada, iskreno, slušajući sve one kombinacije o kupovini za petsto dindži, na vrh mi je jezika bilo da viknem Miri kako može i dva pakovanja „Somborske“ fete da kupi, na sniženju je u Tempu, lijepo će joj uz kajganu doći! Samo neka ne ide bez maske i rukavica! Eh, šta ti je zakon mase, odmah svi krenu isto da se ponašaju, padaju kao domine, prosto da ne povjeruješ! Dobro ovo je bila masa od svega nas tri, ali sve ti je to isto, da ne filozofiramo mnogo, nema se kad!

Ne znam kako je Mira uspjela da se iskontroliše, elem, plati ona to po šta je došla, mrmljajući sebi u bradu kako joj je na cijelu muku falilo još samo da je neko preslišava, pokupi one dvije kutije i odleprša dalje svojim poslom. Ja priđoh kasi, sasvim smirena zbog saznanja da se kasirka sigrurno neće baviti kalkulisanjem mog računa i kupovine, jer za sedamdeset dinara teško da možeš napraviti više od nekakve dvije mučene kombinacije. A i kiselo mlijeko je zdravo pa joj neću biti toliko zanimljiva, tako da se ja ubrzo vratih domu svom (opet lomeći lakat na onim vratima od lifta i udarajući nogom u vrata da doprinesem „kontaktu“). Kako sam doručkovala, prazna vreća se napunila i svijet je odjednom dobio neke druge boje (vjerovatno mi je sve bilo bijelo pred očima od gladi pa mi se sad razbistrilo, a ne što sam poetična i romantična). Dobro, ne cijeli svijet, nego ovih šezdeset karantinskih kvadrata, ali to mu sad svakako dođe na isto. Onako puna energije, bacih se na četiri miliona svježe pristiglih online poruka, i vidim, bistrija mi slova! Viber jarko ljubičast, WhatsApp proljećno zelen, Messenger se nebeski plavi, dakle, sve je kako treba. Pogledam još jednom kroz prozor, vidim da je onaj optimizam na istom mjestu, mahnem mu, namignem, i krenem dalje u svoje dnevne pohode…

Toliko za danas, dragi dnevniče! E da, veliki pozdrav za Miru, stoički je sve izdržala 😆!

Nastavak slijedi sutra…

Ko to tamo peva (al’ na moj način) – 3. dio

14. jun 2016.

Ja, kad bih kojim slučajem uzela kompletno ozvučenje sa koncerta Zdravka Čolića na Marakani, iz 2007. godine, i zalijepila ga na uši, opet ne bih mogla da nadjačam zvuk motora u dvadesetsedmici iz „stare garde“ autobusa. A tobože, očekujem nešto od dvije malecne slušalice! Što bi rekle ljubazne gospođe šalteruše: „Pfffffffffff….!!!!“

19. maj 2016.

Ako više znam kako da se obučem po ovom vremenu… Krenem na posao i zaključim da na sebi imam sve dužine rukava, kožnu jaknu preko ruke, baletanke, maramu, kišobran u torbi, što bi rekli – NIĐE VEZE!!! Fale mi još samo kupaći kostim, šubara, suncobran, šator i pašteta u konzervi, ako me kojim slučajem strefi vremenska nepogoda pa da se sklonim i preživim! Eto, ako se održavaju kakve maškare na putu do Rakovice, javite, osvajam prvu nagradu sigurno!!!

16. maj 2016.

Eto, očekivala sam da će mi se izviniti gospođa koja me u autobusu svom snagom nagazila svojom ogromnom gumenom platformom, da će mi makar reći: „Žao mi je što sam Vam otkinula prste i svojom štiklom stigla do središta Zemlje…“ Kad ona ni pet ni šest, nego veli: „A i Vi svuda stavljate te vaše noge! Pripazite malo!!!“ Jeste, gospođo, jeste, inače imam punu torbu nogu pa čim uđem u prevoz sve ih izvadim i razbacam po podu…. E pa, nemam riječi, ali stvarno!!!

12. april 2014.

Malo prije, u mom omiljenom autobusu br. 46, otkacila se sipka za koju sam se drzala, pa sam ljupko poletjela unazad. Iza mene je bila jedna gospodza, sa velikom kariranom torbom od nekoliko kvadrata. Odbila sam se nekako o pomenutu personu i sjela na njenu torbu. Unutra je nesto puklo. Nekako sam ustala, sa strahom se hvatajuci za drugu sipku. Uocila sam kod gospodze visok nivo stresa, jer su joj se usta pomijerala brze od zvuka. Promrmljala sam nesto kao IZVNTE, i sisla na sledecoj stanici glave crvene kao oveca kuvana cvekla. Uh, nadam se samo da je sipka dobro….

2. april 2016.

Šta je sa ovim vremenom??? Juče se dvoumim da l’ na plažu da idem. Jutros ulazim u prevoz, zveckaju mi kosti od hladnoće, cijeli tramvaj se ori, neka bakica ispred mene sve misli da joj sitniš ispada iz džepa, izbezumila se tražeći ga!!!

24. januar 2016.

Juče ujutro, na autobuskoj stanici, pri temperaturi od -6, jedna mlada gospođica stoji do mene i trese se od hladnoće kao prut. Međutim, nije bilo šanse da stavi kapu na glavu, jer bi pokvarila frizuru. Takođe, šal mnogo ljepše izgleda kada se obmota 6 puta, ali oko ramena – ne smije nikako da pokrije vrat. Eto, bar je poslije par minuta stavila naočare za sunce pa mi bi drago što se čeljade ipak malo ugrijalo…

22. januar 2016.

Sinoć u pedesetici gužva neviđena, duša dušu davi, a ja osjetim, duva promaja odnekud. Okrenem se, kad ono neka gospođa stavila po dva para vještačkih trepavica na svako oko i trepće li trepće, vrat mi se ukočio, morala sam Diklofen da popijem…

23. decembar 2016.

Zaključila sam da me toliko izmori cijelo ono oblačenje pred izlazak napolje, da je sva sreća što ispred zgrade nema nikakav kauč ili fotelja na rasklapanje. Pouzdano znam da bih se u tom slučaju samo smjestila i zadrijemala.Prvo dok navučem rukavice. A njih moram prije nego što obučem jaknu, jer ako idem obrnuto, ne mogu lijepo da ih uvučem ispod rukava pa me obavezno ubije promaja po ručnim zglobovima. Naravno, i rukave od majice moram da uvučem u rukavice, inače će jakna da ih nagužva do lakata i onda opet ništa nisam uradila.Poslije rukavica ide kapa. Ona mora da bude sledeća, jer u protivnom, ako stavim prvo šal pa onda kapu, ona obmotana vunena gomila će je stalno gurati naviše pa ću većinom dana izgledati kao Štrumpf, sa kapom smještenom na vrh temena. Ovako je lijepo podvučem pod obod šala i ona nigdje ne mrda.Na kraju oblačim jaknu. Kad nalegne na svoje mjesto, valja je zakopčati. Međutim, obavezno zapne bar jednom ona njena postava za rajsferšluš. Kad to odglavim, upetlja se rub od džempera, koji sam za svaki slučaj obukla preko majice. Pošto ne pomaže da ga samo sklonim u stranu (opet se vrati i smeta), sve se naginjem naprijed, da napravim lufta za zakopčavanje pa izgledam kao da sam, ne daj Bože, stukla pola flaše rakije i onda me preteže naprijed!Kad je konačno završena agonija sa zakopčavanjem, dolazi najteži dio! Pošto imam „poštarsku“ torbu, moram onaj dugački kaiš da prebacim preko glave na lijevo rame. Taj kaiš obavezno zapne za kapuljaču jakne, i onda ne mogu nikako da ga otkačim pa se bjesomučno izvijam unazad, ne bi li skliznuo nekako! Ove komšije iz zgrade preko puta garantovano misle da pokušavam, iz nekog čudnog razloga, da poljubim sama sebe u leđa!I eto, kad se sve to konačno završi, ja sam mrtva umorna! E da, ne spomenuh obuvanje čizama i to uvlačenje nogavica u iste. Sva se presamitim, udari mi krv u glavu dok sav posao obavim, poslije mi se vrti u glavi, prosto moram čokoladu sa lješnikom da pojedem, da mi još kojim slučajem ne padne i šećer… Ozbiljno, lijepo mi dođe da do povratka kući ništa ne skidam i da sjedim cijelo vrijeme u kompletnoj opremi, nego ne znam kako bi me djeca u školi gledala, ionako im čudno djelujem…

2. decembar 2016

E, ljudi moji, šta me snađe malo prije… Uđem ja u dvadeset sedmicu kod Pravnog fakulteta, kad, uđoše za mnom i dvije djevojke – drugarice. Jedna sjedne pored mene, a druga stane iznad nas. Taman se njih dvije zapričaše, a na sledećoj stanici eto ti još dvije takve djevojke – drugarice. Kad se sve četiri međusobno primjetiše, nastane teška cika, vika, kikotanje, pozdravljanje, nadglašavanje, a sve se, naravno, zguraše oko mene, kako drugačije je l’? I, prvo dok su se izljubile: ova s ovom, ona s onom, ova s onom i ona s ovom! Ma zaklela bih se da je na kraju svaka još i sebe po jednom cmoknula! Prepadoh se, sad će i mene na pravdi Boga da ižljube i za zdravlje pitaju! Poslije prijateljskih cmokića i i standardnih pitanja „ko, šta, kako i gdje“, krenu one međusobno da hvale jedna drugu: Jao, kako super izgledaš, ne, ti super izgledaš, ma daj, ti si strava, ma neeeee, strava mi kaže. Iskreno, mene strava već polako počela leđima podilaziti, zabučalo mi u glavi, a frekvencije samo rastu! Ali avaj, to tek bješe početak! Jer, kad se svaka do izbezumljenja nadivila kompletnom izgledu one druge, treće i četvrte, krenu pohvale na račun detalja: Jaoooo, što su ti dobri nokti, ne, tebi su, ma ne, tebi su, ma daaaaaj, tebi su, ko mi kaže, tebi su, jaoooo! Uhvati mene već panika, pošto vidjeh da su sve komplet sređene, od glave do pete pa se mislim, koliko materijala imaju za divljenje, naći ću ih i sutra u autobusu, a radim tek u popodnevnoj smjeni… Međutim, skoncentrisaše se nekako na kosu. I, poslije obaveznog – divna ti je kosa, ne, tebi je, ma daaaaj, tebi je, ma kakvi, tebi je, ne budi luda , tebi je, i tako četiri puta u krug – započe saga o njezi kose, kao i prigodnim preparatima. Ova do mene se žali kako je presom izravnala kosu, ali joj se jutros desna strana izvila pa je pala u depresiju. Ova iznad mene krene da hvali neki poznati sprej za kosu, koji je „brutalan, majke mi“, kad su takve situacije u pitanju. Treća prebaci kosu skroz sa lijeve strane i rastrese je nekoliko puta, da bi određeno vlasište, dabome, završilo na mojoj torbi. Hahahaha, hihihihihih, hehehehehe, kikoću se sve četiri, ovo djete mi se izvinjava, a ja se mislim, ma samo ti daj još koji „rastres“, fali mi taman toliko da ispletem izvrnutu pletenicu dok sledeći prevoz čekam…

24. novembar 2017.

Evo ovako: malo prije u tramvaju preko puta mene neka gospođa, naravno, viče u telefon toliko glasno, da mi nije bilo jasno zašto uopšte troši minute, kad bi je onaj sa druge strane slobodno čuo i bez telefona. Evo sada mi je na desno uvo intonacija niža za pola stepena, nagrabusiće ovi moji sutra na solfeđu. I to nije sve! Krenem da izađem iz tramvaja, kad, ispred mene neki par – momak i djevojka, mladi i ustreptali. I, namjesti se nekako da je prvo izašao on pa ja, pa tek onda njegova bolja polovina. Ne gledajući iza, uhvati mene dečko lijepo za ruku, prosto se prepadoh živa kuda li će sa mnom, a ni ručak nisam skuvala! Zacrveni se delija kad vidje koga vodi, promrmlja nešto kao „mhmhmhmhm“, a ja se mislim, e, moj sinak, ne znaš ti u kakvo si se kolo uhvatio, drži ovo tvoje umiljato čeljade iza pa da ja polako kući krenem. Ionako mi je desno uvo stradalo, valja mi štetu popravljati…

17. oktobar 2016.

Žurim danas nazad u Mirijevo, a igrom slučaja mi se namjestilo da treba da promijenim ukupno tri prevoza da bih stigla. I, uđem ja u prvi, kad, na sledećoj stanici eto ti nekog čikice, sjedne pored mene pa kad poče bjesomučno da „škljocka“ zubima, ja se već ozbiljno namrštim. Poslije nekoliko stanica, promijenim prevoz, smjestim se na slobodno mjesto pored određene gospođe, a ona žvaće nesrećnu žvaku, dušu joj uzima po deseti put, čujem one unutrašnje „rafale“ balončića koje toliko ponosno proizvodi, već mi se svijest polako mrači! Izađem i iz tog autobusa i, pošto sam nekako prosto znala da će u onaj treći da uđe šestočlana porodica, od kojih će dvoje da hrskaju čips, dvoje da grickaju i pljuckaju sjemenke, a onih preostalih dvoje da uživaju glasno grizući sočne jabuke (a svi će da se smjeste upravo oko mene!), odlučih da krenem pješke! Svjež je vazduh, duva jak vjetar, taman će me pogurati uzbrdo!!!

17. maj 2019.

Danas sam dvadeset sedmicom, od Pravnog do Mirijeva, putovala nekih pola sata. Tokom cijele trase, momak i djevojka, koji su sjedjeli ispred mene, dogovarali su se šta od hrane da naruče preko neke aplikacije. Doduše, momak je odmah znao šta će da jede, a djevojka nikako nije mogla da se odluči. Znači, od početka „Ruzveltove“ pa do stanice „Stojčino brdo“, ja sam slušala sledeće: hoćeš belo meso – neću, hoćeš pljeskavicu – neću, ne volim pljeskavicu, hoćeš hamburger – neeeeee, to je masno, hoćeš picu – ma kakvi, to je tek kalorično, hoćeš sendvič sa vratom – šta ti je to vrat, hoćeš slanu palačinku – ne jedem palačinke, hoćeš pastu neku – nikako, testenina goji, hoćeš giros – neee, grozno, ogroman je a i sva ću se umazati, hoćeš falafel (?!) – muka mi je od njega. I sve tako!!! Na kraju je rekla da hoće „Kapreze“ salatu pa su se onda na krv i nož posvađali, jer mučeni momak nije znao kakva je to „Kapreze“ salata i pomoću koje aplikacije da je naruči. Ona se do srži naljutila zbog takvog njegovog gastronomskog neobrazovanja, kao i neinformisanosti o vrstama zdravih, dijetalnih, italijanskih salata, i demonstrativno okrenula glavu ka prozoru, ne progovorivši više ni riječi. Meni bilo žao dečka, em mrtav gladan, em sav unezvijeren gugla da nađe šta je to „Kapreze“ i gdje raste, ma se mislim, čekaj ti, sinak, ovo vam je očigledno sam početak veze, tada sve mi zobljemo sjemenke, grickamo travu i zalivamo nemasni sir maslinovim uljem, praveći ptičije zalogaje. Pitaću te za koji mjesec kada krene punjena pljeka i pica sa filovanom korom posutom susamom, bili vi meni živi i zdravi, dragi moji golupčići 🥰🥰🥰! Do tada, neka vam je prijatan „Kapreze“, tražićeš ga ti nazad… 😉😉😄😏

Ko to tamo peva (al’ na moj način) – 2. dio

Nastavak mog GSP dnevnika (predvirusna era) – originalni događaji, sve do poslednjeg slova doživljeno i (nekad jedva) preživljeno! 🙂 😉

14. januar 2018.

E, šta ti je umor! Prvo juče odlučim da stignem kući sa četiri autobusa, umjesto sa dva, jer mi je tako, navodno, bilo praktičnije 🤔. Onda, konačno se dokopavši lifta u zgradi sopstvenog prebivališta, unezvjereno krenuh da tražim dugme za 12. sprat, iako živim na sedmom, a zgrada ima ukupno 11 spratova (jedino logično objašnjenje – vratih se momentalno u stari kraj, gdje smo živjeli na 12. spratu) 🤔. Zatim sam se poslije ručka zablesavila u neku emisiju, u kojoj su sat vremena objašnjavali kako su Kinezi, za vrijeme te i te dinastije, pet vjekova razvijali mehanizam dvokolica u cilju što efikasnijeg učešća u borbama 🤔. Sva sreća te odoh na spavanje jer nisam sigurna da mi sledeći korak ne bi bio rad na ličnom razvoju mehanizma dvokolica u cilju što efikasnijeg stizanja u Rakovicu… 🤔🤔🤔

23. decembar 2017.

Čekam ti ja jutros, nešto malo poslije 6 sati, tramvaj na stanici. Cupkam okolo, slušam radio, posmatram svitanje, ma prava zimska idila! Kad, u jednom momentu primjetim kako mi je lijeva noga nekako visočija od desne, sve hoću da je spustim, a ne mogu da kraja nikako! Pogledam, a ono mi se žvaka zalijepila za čizmu, a za žvaku se uhvatio opušak od cigarete pa sad viri onako sa strane, rekao bi čovjek propušila čizma u sred decembra, ma vidi je samo kako s merakom dimlija! Krenem da stružem đonom po zemlji, uvijam i izvijam nogu, ma kakvi, ni da mrdne ona gromulja! Utoliko eto tramvaja. Šta ću, moradoh ući, ko zna kad će sledeći. U tramvaju lijepo toplo, mjesta za sjedjenje koliko hoćeš, a ja ti sjedim sa onom poročnom čizmom, štrči joj cigareta sa strane, lijepo mi žao bilo što joj ne mogu kafu i rakiju ponuditi, za kompletan ugođaj! I, dovezosmo se tako nas troje do Rakovice. Tamo, čim sam izašla, krenuh sad već prilično unezvjereno da mlatim nogom po ivičnjaku, vrtim se kao pijana ovca, mislim se, ako me neko vidi pomisliće da plešem po industrijskoj zoni na uranak, zvaće „stručna lica“ pa šta ću onda?! Na svu sreću, ugledam nekakvu debelu granu skroz sa strane trotoara, prihvatim je i krenem da grebem njome po onoj zabetoniranoj materiji. Otpadne čudo nekako, odnese onu cigaretu u nepovrat, a moja čizma i ja nastavismo svojim poslom, svaka bogatija za sopstveno izuzetno iskustvo…

21. novembar 2016.

Malo prije u dvadesetsedmici, sjedne neka bakica pored mene, i poslije par trenutaka izvadi ona kesu u kojoj je kesa, u kojoj je kesa, u kojoj je kesa, u kojoj je kesa… u kojoj je salveta, u kojoj je minijaturna flašica sa vodom. Otpi par gutljaja, zamota je nazad u salvetu pa u kesu, pa u kesu, pa u kesu, pa u kesu… Svaka čast, gospođo, mislim se ja, pa Vama bi i Noje pozavidio, prešišali biste VELIKI POTOP samo tako. Kakva barka, Vi biste to sve lijepo u SALVETU, pa u kesu, pa u kesu, pa u kesu, pa u kesu, i u još jednu kesu, ma tri potopa bi uzalud bila!!!

13. oktobar 2016.

Moram priznati da mnogo volim parfeme, iako, kao prosječan prosvetar mogu sebi da upriličim eventualno neki „Mošus“, ili „Rusku Ljubičicu u proljeće“. E sad, koliko god da uživam u lijepom, kvalitetnom mirisu, ipak nisam sigurna da je baš neophodno sasuti pola flašice na glavu i tako ući u prevoz. Malo prije, neka gospođa u trojci sjela ispred mene, mirišeeeeee, oči mi se ukrstile, izađoh iz tramvaja, hoću da skrenem lijevo, a ono me sve desno vuče, zapetljah se u neko rastinje, morali su me iz stare, zatvorene fabrike izvlačiti…

23. maj 2017.

Onaj osjećaj kad se u autobusu, na prazno mjesto pored, bukvalno sruči malo veća gospođa, sa tri pune kese, ogromnom tašnom, i ništa manjim kariranim cegerom, a sve to uz jedno zvučno: „Uh!!! E, tako!!!“ Pritom ti zabetonira desnu ruku uz tijelo, skrcka sve kosti unutra, ocrtaju ti se sva rebra na laktu, možeš poslije H-dur odsvirati, ma kao na harmonici! Neprocjenjivo!!!

11. april 2017.

Evo ovako sam porazgovarala sa jednim gospodinom, koji je u trojku ušao takođe kod Bogoslovije….- Gospođo, je l’ ide ovaj tramvaj do željezničke?- Ide…Poslije par minuta:- Je li, gospođo, a mogu li njime na Banovo brdo?- Ne, on ide u Rakovicu. Siđite na željezničkoj pa tu sačekajte 12 ili 13.- A što tako?- Pa oni idu na Banovo brdo.- Ali meni treba pedeset osmica!- Gospodine, gdje Vi u stvari idete?- U Železnik, i ne znam šta će vama uopšte ta informacija, zašto me to pitate??? Kome ćete to poslije da prenesete??? Sramota!!!I ode čovjek da pita nekog drugog, ko nije eventualni državni špijun i tajni agent sagitarom kao glavnim elementom kamuflaže…

30. mart 2017.

Malo prije, na stanici dvadeset sedmice, dolazi neki čovjek, nosi rajf na glavi, a kosu bogato nauljio izvjesnim preparatom, sva se presijava, pola Mirijeva mu se na potiljku ogleda. Iza stoji starija gospođa, gleda u tu njegovu kosu i dramatično se krsti, ko veli, neka mu Nebesa oproste što je pola flaše ulja sasuo na glavu, umjesto da spremi djeci mekike za doručak!!!

14. mart 2017.

Ulazim sad u tramvaj, nosim torbu na ramenu, gitaru u ruci i sebe na nogama. Unutra opšta gužva, kad, obraća mi se jedna gospođa, kaže: „Je l’ hoćete da Vam pridržim to gudalo?“ „Hvala, hvala“, odgovorim joj, „ali nisu ova gudala teška. Hvala još jednom!“ Naravno, dobra namjera je uvijek dobra namjera i prija čovjeku! A sad idem da izguglam najpopularnije kompozicije za gudalo, čovjek se uči dok je živ!

10. februar 2017.

E, što sam sad prisustvovala događaju u dvadeset sedmici, i to taman kad sam pomislila da sam već sve vidjela! Sva je prilika da sam tek počela, bogami, još je svemir za mene iznenađenja pripremio… Uđem u autobus, a ono poprilična gužva, jedva da ima mjesta za stajanje. Zajedno sa mnom uđoše i jedan dječak od desetak godina i njegova majka. Naguraju se nekako kod prozora, kad, eto ti malog, skoči, uhvati se rukama za onu gornju šipku i krene da radi zgibove! Opušteno, spretno, vježba dečko u sve šesnaest. Da stvar bude još zanimljivija, njegova majka se obrati gospođi koja je stajala pored, sa sledećim riječima:- Izvinite, da li biste mogli malo da se pomjerite, Dimitrije nema dovoljno mjesta da se razgibava…- Jaooooo, Gospode Bože, sad ću da se prekrstim i lijevom i desnom rukom! Pa nije Vam ovo FISkulturna sala! Šta ste to umislili??? – Gospođa se načisto šokirala, pa sve spominje fiskulturnu salu, naglašavajući ono FIS, u mozak mi se urezalo..- Moj Dimitrije trenira karate i odavno su mu već rekli da je jedan od najvećih talenata u Beogradu, prema tome, ako on poželi da se razgibava, ja ću mu to i omogućiti! Nema potrebe da budete tako drski, GOSPOĐO!!!I, sad tu kreće opšta svađa i rasprava, uključiše se i sva okolna lica, nastade opšta vika i nadvikivanje, a ja htjedoh da predložim majci da sledeći put ponese strunjaču i kozlić, gre’ota da Dimitrije sine Mitre ima tako mali izbor kao što je jedna obična šipka u autobusu! Neka dijete trenira, mislim, ne razumijem zašto se ovaj narod buni! A sve hoćemo da nam djeca napreduju…

6. mart 2017.

Vraćam se danas dvadeset trojkom sa svojim starijim djetetom iz muzičke škole. Smjestili smo se udobno još na početnoj stanici, a valjalo se voziti sve do Pančevačkog mosta. U autobusu, preko puta nas sjede neki gospodin i gospođa (bračni par), gledaju kroz prozor i komentarišu svaku građevinu pored koje prevoz prolazi. Kad smo stigli do DIF-a, ražesti se gospođa i krene da drži govor: „Evo, vidi ovo, molim te! Ovolika zgrada a ne služi ničemu! Tobože studiraju nešto… Ma šta studiraju, trče tamo-amo kao sumanuti i prave kolut naprijed i kolut nazad! I to mi je neka nauka! Kad će više ova država da se mane ćorava posla? sve to treba ukinuti – i fizičko, i muzičko i likovno! Da ova naša jadna djeca konačno nauče nešto korisno… Fakultet za fizičko, možeš misliti! Evo mi se Rada prije neki dan žali kako joj stariju unuku tjeraju po čitav čas da trči i dobacuje se sa nekakvim loptama! Jadno dijete, umjesto da uči…“Potrudila sam se da što vjerodostojnije prenesem riječi ove fine gospođe, jer su me duboko kosnule. Da vam kažem, srce mi prepuče za mučenom Radinom unukom (ne znam je, ali kao da je poznajem cijelog života pa sva djeca su ista, a naročito u ovakvoj muci i tiraniji…), prosto ne smijem ni da pomislim na to siroto dijete koje trči i dobacuje se loptom na času fizičkog vaspitanja! I to cijeli čas, ‘ej, cijeli čas!!! A da ne pričam o ovom mom sinu koji pored fizičkog maltretiranja ide još i u muzičku školu…. Ajajajajaj, kakva propast…. I slušajte, potpuno sam saglasna sa gospođom, ima ona viziju, da se ne lažemo! Evo, prvi put kada bude roditeljski sastanak, ja ću da predložim da se umjesto fizičkog i ostalih gluposti, uvede aktivno gledanje rijaliti programa. I to da ih opreme strunjačama, da leže dok gledaju, čak ne ni da sjede! I da obavezno, obavezno, bez daljnjeg, uvedu sekciju u kojoj će djeca da se bave time kako izgledaju naše estradne zvijezde bez šminke! Pa dabome! A ne da izađu iz osmogodišnje škole, a ne znaju kako izgleda Sonja Ameba ujutro odmah nakon spavanja, ili Zora Azija uveče kada skine puder. Mislim, imala bih ja ideja koliko voliš, nego nemam vremena sve to da osmislim… Hvala Bogu što postoje ljudi pametni kao ova divna gospođa iz autobusa – otvore ti oči kad se najmanje nadaš…P.S. Veliki pozdrav i podrška za Radinu unuku: Drž’ se i budi hrabra, dolaze neka bolja vremena!!!P.P.S. Mislim da ću večeras zasigurno sanjati Radu koja sumanuto trči tamo-amo, prosto mi se na počinak ne ide!

13. oktobar 2018.

Vraćam se danas iz škole sa Vidikovca dvadeset trojkom. Ona, dabome, kako to red i nalaže, malo ide redovnom trasom, malo skreće unazad do Žarkova, sve nešto nizbrdo, ulijevo i desno, a sve to zbog ozbiljnih radova na kojoj stotini metara puta, koji se, sasvim razumljivo, ne mogu završiti za manje od šest mjeseci.I sad, kad smo dovijugali prečicama do početka Žarkova, na samom skretanju za Banovo brdo, autobus stade, a ispred totalno pomračenje, haos, žurka – stoji bar dvadesetak autobusa u koloni, u jednom i u drugom pravcu!Zašto smo stali – ne zna se!Kad ćemo krenuti – ne zna se!Da li ćemo ikada krenuti – ne zna se!Kad, eto ti neke bakice, sjedi preko puta mene, prekrsti se vrlo profesionalno, po tri puta sve nekako u krug, takoreći lančano i vikne onako sudbinski:“Znam ja zašto se ovo dešava! To je sve otkad su uveli ovu ELEKTRONIKU u autobuse, od tada mira nemamo! Dragi Bože, spasi nas od svih tih zala!!!“Zatim je uslijedio prekrst još tri puta brzinski ulančano, a onda tišina, valjda smo se svi zamislili nad ovim proročanskim sentencama.Tako da znate, kada kasnite na posao, ili ne stižete kući, ili ste u zastoju – sve je to zbog elektronike! Izgleda da smo zbog „tih zala“ tu gdje jesmo, ostalo nam je sve u savršenom redu… 🤔😉😉😉

7. jun 2018.

Uđem u dvadeset sedmicu, cijela autobuska stanica uđe sa mnom. Ubacim se u četrdeset šesticu, svi se voze njome, ostanu eventualno dva čovjeka da čekaju nešto drugo. Da kojim slučajem čekam rimske dvokolice iz trećeg vijeka, bilo bi: „A, odlično, evo rimskih dvokolica iz trećeg vijeka, taman smo njih čekali, sad ćemo svi da uđemo!“ 🙄🙄🙄

8. mart 2019.

KAKO SAM PROVELA 8. MART – Ovaj divni praznik sam provela uglavnom u prevozu, te sam se sa posla kući vraćala tri sata i petnaest minuta. Prvo sam krenula na pedeset šesticu, ali ona je bila udaljena četrnaest stanica. Prebacih se na pedeset devetku, veli aplikacija, stiže za dvanaest stanica. Dobro, ništa, mislim se ja, odoh onda na početnu stanicu dvadeset trojke i pedeset trojke pa ću da vidim šta dalje. Dvadeset trojke nema ni na vidiku. Ok, eno tamo parkirana jedna pedeset trojka, sa njom ću taman do Zelenog venca. Međutim, ona ode prazna, promijenivši u međuvremenu natpis na displeju u „ZA GARAŽU“. Šta sad da radim, eto, jedino je tu još jedna osamdeset devetka, ali ona ide za Novi Beograd. Možda ni to nije loša ideja, da odem za Novi Beograd pa da tamo uhvatim devedeset peticu za Borču, a onda presjednem kod Pančevačkog mosta na šesnaesticu pa na sedamdeset četvorku, ili dvadeset pet PE do Mirijeva. Međutim, naiđe u tom momentu još jedna pedeset trojka pa tako poslije sat vremena stigoh na Zeleni venac. Došetam lagano do sledeće stanice da sačekam dvadeset sedam E ili šesnaesticu, ali njih nije bilo čitavih čedrdeset minuta. Kada su konačno naišle, iz njih niti je moglo da se izađe, a još manje uđe. Ostala sam na stanici sa još tristotinak ljudi, razmišljajući šta dalje da radim i koju strategiju da primjenim.Utoliko se odnekud dokotrljao linijski kombi E6, i tu sam nekim čudom uspjela da se uguram. Kad sam platila kartu, okrenula sam se da vidim gdje mi je bolje da se smjestim nekako, da li kod žene koja nosi neku ogromnu orhideju ili kod djevojke sa velikom tvrdom fasciklom. Hmmm, to mi je teško bilo da odlučim, moram priznati, jer, ako stanem iznad žene sa orhidejom, iskopaće mi oko onaj oštri vrh cvijeta čim kombi ludački zakoči prvi put. Međutim, ako stanem pored djevojke sa trdom velikom fasciklom, polomiće mi rebro kad se sa njome na mene nasloni. Ipak, rebro će zarasti, a šta sa okom poslije da radim, mudro zaključih i priklonih se fascikli. Inače, pola putnika u ovom spasonosnom prevozu je nosilo cvijeće – od singl ruža upakovanih u celofan do džinovskih orhideja i ultra mirisnih aranžmana u pletenim korpama različitih boja. Da napomenem da ventilacija u kombiju nije radila, šiber je bio pokvaren, a prozori jednostavno nisu bili predviđeni za otvaranje. Dobro, utješih se ja, sva sreća te su mi moja draga djeca u školi danas poklonila slatkiše za ovaj veliki praznik pa ako mi se sloši od mirisa cvijeća, taman ću da gricnem po koji, da se povratim, spasim život i sačuvam dušu, koja mi je u tom trenutku bila u nosu.Kada sam izašla iz linijskog kombija u Mirijevu, otišla sam po ćerku u vrtić. Ona me dočekala sa kuknjavom da su joj ispale oči i da ih podhitno mora naći, da neće bez njih da krene kući. Trebalo mi je petnaest minuta da shvatim da su u pitanju neke male samoljepljive oči, pomoću kojih mi je napravila čestitku za praznik (nacrtala je cvijet kako se smije i zalijepila oči) i one su, u stvari, bile poenta cijelog tog projekta.Tek što smo našle oči i zalijepile ih na čestitku (malo zrikavo, ali nije važno), eto ti mog sina, došao ispred vrtića, sav se presijava od nekakvih šljokica, a u teškoj depresiji jer je izgubio ključeve od stana. Kaže, u školi su pravili čestitke za mame, i drugar ga je zasuo punom šakom šljokica. Ja ga upitah što nije i ključeve zasuo šljokicama pa da ih lakše u mraku nađemo, ovako samo on svijetli kao ukras usred Mirijeva.U stan sam ušla u kasnim predvečernjim časovima, zahvalno i od sreće poljubivši parket, tepih i pločice u kuhinji. Ljubica je opet u međuvremenu izgubila svoje samoljepljive oči, ali to sad više i nije bilo toliko strašno…Eto, tako sam provela ovaj divni praznik, koji, uzgred budi rečeno, i svima vama čestitam.

P.S. Ništa u ovoj priči nije preuveličano, osim onog dijela kad ljubim parket, tepih i pločice. Nije se desilo, ali iskreno, bila sam u iskušenju, jer mi se u jednom momentu učinilo da ih nikada više vidjeti neću… 🙂 🙂 🙂

Divno proljećno jutro

Proljeće je stiglo u naš grad i svi smo vrlo srećni i zadovoljni. Evo kako sam ja provela prvo jutro, za mnoge, najljepšeg i nejplemenitijeg godišnjeg doba…

  1. Ustala sam baš, baš rano, jer je srijeda, a ja srijedom radim od „osmice“ pa je valjalo pohitati sa pripremama. U naletu inspiracije htjedoh širom otvoriti prozor i udahnuti svjež, ali prijatan proljećni vazduh, obasjan prvim iskričavim zracima kasnomartovskog sunca. Međutim, nakon jednog pogleda kroz zamagljeno prozorsko okno, inspiracija me vrlo brzo prošla kada sam zaključila da u stanu nemamo ni lopate, a ni grtalice, koje bi mi jedine mogle priteći u pomoć u slučaju da ta ista prozorska okna otvorim.
  2. Prije kafe, popila sam toplu vodu sa limunom, kako preporučuju najbolji svjetski stručnjaci i nutricionisti. Na stranu to što ću u narednih pola godine vjerovatno ostati bez želuca, a i što mi je, najiskrenije, lakše iscijediti cipelu nego ovo drečavo žuto čudo sa korom debelom, brat bratu, centimetar ipo – eksperti tvrde da je jako važno prvo se dobro alkalizovati! I šta je onda jedan želudac i malo radioaktivnog limuna iz Azerbejdžana, sve su to pretjerivanja!
  3. Naravno da bi poslije tople limunove vode trebalo prvo doručkovati, ali ja sam vrlo mudro protumačila da mi sad već prilično alkalizovani organizam neće zamjeriti što ću srknuti svoju prvu jutarnju kafu. Još ako uzmemo u obzir činjenicu da se u širokoj paleti kafa koje nam se na ovim prostorima nude, u glavnoj ulozi nalazi ječam u pratnji ostalih, raznoraznih žitarica, a da originalna zrna kafe nikada ni ne napuste zemlju iz koje su naručena, onda mu taj izuzetni napitak dođe savršeno zdrav i logičan nastavak na ranije popijenu toplu limunadu.
  4. Nakon detaljnih priprema, navlačenja debelih grilonki, duplih čarapa, termo pantalona, polugumenih čizama, perjane jakne, šala, kape i rukavica, ushićeno odjezdih napolje, u prvo proljećno jutro. Ruku na srce, nisam baš mogla širom oči otvoriti od jakih naleta vjetra, praćenih gustim, krupnim pahuljama pa tako nisam ni mogla steći neku jasniju sliku o tom, za mene, tako posebnom danu. Više sam onako izbezumljeno bauljala naokolo, pokušavajući nekako da se domognem sigurne staze koja će me odvesti na autobusku stanicu.
  5. Na autobuskoj stanici sam čekala samo dvadeset minuta, što je dobro, jer da sam, na primjer, čekala još dvadeset, ostala bih zatrpana snijegom do struka pa ne bih nikako mogla ući u dvadeset sedmicu. Ovako me samo malo „zagrebalo“ do koljena, tako da sam sasvim lagano kliznula kroz otvorena vrata autobusa, ostavljajući daleko iza sebe ne baš prijatnu mogućnost izigravanja mitskog bića – pola žena, pola Sneško Bijelić…
  6. U autobusu, dabome, nije bilo grijanja. Kao ni u prvom tramvaju kasnije. Ni u drugom (jer se prvi naprosto zablokirao tamo negdje kod Pravnog…). A bogme, ni u četrdeset osmici u koju sam prešla iz onog drugog tramvaja! A da ne pričam o pedeset devetci, koju jedva dočekah nakon one četrdeset osmice, a koja se, sva sreća, zagrijala tako što je u nju odjednom grunulo trista sedamdeset užurbanih duša pa se temperatura baš bila onako… hmmmm… pa, blago smlačila, ‘ajd’ da tako kažem. Ja sam odavno zaključila da to što u prevozu ne griju kad je ispod nule, a pregriju kad je napolju četrdesetak stepeni, ima veze sa nečijom genijalnom idejom kako organizam ne treba šokirati naglim promjenama temperature, već ga treba održavati uvijek na istoj! I stvarno je to živa istina, svaka čast onome ko se toga sjetio!
  7. Na prelasku iz drugog tramvaja u autobus broj četrdeset osam, svratila sam u najbližu pekaru da kupim neki zdravi doručak. Domuljala sam se sa šest kilograma snijega na čizmama do vitrine sa pecivima pa kako nisam mogla više ni tamo ni amo, a uhvatila me teška nelagoda što je jedna ledena kapljica krenula da mi se sliva niz razdjeljak u kosi pa sve do čela, skroz dekoncentrisano sam tražila pitu od sira sa heljdinim korama, dok mi je podsvijest uporno dobacivala da u njima ima i pšeničnog brašna. Ma, nek’ ide život, upriličih jedan fortisimo u sebi, sklanjajući onu ledenu kapljicu sa čela, prilično sam sigurna da u tim korama nema ni heljde ni pšenice, već vjerovatno neki mljeveni panj pa što bih se onda sekirala! Panj je nekada pripadao drvetu, drveće raste u šumi, šuma pripada prirodi, prema tome, to su sve prirodni sastojci, da se razumijemo.
  8. Od ukupno pet različitih vozila, koliko sam ovog divnog proljećnog jutra imala čast da promijenim, tri su bila počašćena prisustvom kontrolora karata. Već kod druge posjete bavila sam se mišlju da povlasticu prosto zalijepim na čelo pa da mi gospodin kontrolor ili gospođa kontrolorka samo pređu onim aparatom za očitavanje preko istog. Bilo bi lakše i njima, a i meni. Ovako, samo što vratim povlasticu u torbu, sve krene jovo-nanovo! A kako u onolikoj gužvi mogu da funkcionišem ama baš nikako pa čak i manje od toga, onda mi se ta „čelopovlastica“ stvarno učinila kao idealno rešenje.
  9. U školu sam stigla poslije svega dva sata aktivnog čekanja, vozanja, pješačenja, čekanja, čekanja, čekanja, malo vozanja, malo dužeg pješačenja i još nekoliko slojeva čekanja i vozanja. Eto, ne znam zašto, ali kad sam konačno ušla u zgradu, zaklela bih se da noge, kojima sam nekako došepesala do cilja, uopšte nisu moje, i to od koljena pa naniže! Lijepo htjedoh telefonski da se povežem sa onom pedeset devetkom u kojoj sam se poslednjoj vozila, i da pitam da se nisam sa kime zamijenila za donje ekstremitete! Možda sa onom djevojkom koja je nosila pocijepane farmerke sa više rupa no teksasa, najkraće moguće čarape (takozvane naglavke!) i plitke patike pa joj je koža na ogoljenim mjestima tom prilikom dobila traju šminku modre boje. E, ako sam njene noge preuzela, onda bi mi potpuno jasno bilo što ih nisam osjećala prva tri časa. Ovako, sa četrnaest pari čarapa i termo pantalonama, i nije mi bilo baš najlogičnije…
  10. I za kraj ovog nezaboravnog jutra, preplavljena utiscima i pečatima od hladnoće, sa tuđim nogama do koljena, dodala bih još samo jednu rečenicu u vidu prelijepe misli našeg neprevaziđenog Duška Radovića: „Stiže proleće, žao mi je svih onih kojima to nije važno.“ Možda bih eventualno dodala da mi je mene bilo jutros žalije nego sve ove iz Radovićeve rečenice, ali ‘ajde, da ne kvarimo ugođaj. Radujmo se proljeću.

Vrijeme je za džem!!!

Volite li vi kajsije? Ja obožavam! To mi je omiljeno voće još od malena, mada nisam nikada bila neki veliki ljubitelj ove jestive biljne kategorije. Pojedem ja po koju jabuku (i to samo ako je ona zelena, a kisela!), jagodu, lubenicu (mada ona više spada u porodicu povrćastih primjeraka), ali za kajsije me nikada nije trebalo tjerati. I eto, ta velika ljubav neometano traje već decenijama, mada je, nerado to priznajem, prethodnih dana bila izložena prilično velikim iskušenjima. Na kraju krajeva, koja fatalna ljubavna priča ne doživi tako nešto? Po meni, i vrijeme je bilo da vidimo na čemu smo poslije svih ovih godina provedenih zajedno…

Desilo se da su prošle nedelje na javnom servisu, kao i u novinama štampane i online sorte, najavili paklene vrućine za predstojeći period, sa sudnjim danom predviđenim tačno za jučerašnji utorak. Kažem sudnjim danom, jer ne možete drugačije ni očekivati kada sedamdeset puta pročitate i čujete rečenice tipa: „U utorak pakleno! Ko preživi pričaće!!“ „Narednih dana temperature DALEKO iznad prosjeka za ovo doba godine, a NAJTOPLIJI dan očekuje se u utorak!!“ „Ne izlaziti napolje bez preke potrebe, naročito u utorak kada će živa u termometru preći i četrdeseti podeljak!“ „U utorak ste bukvalno gotovi! Izgorećete sigurno!!!“ I sve tako! Ja sam bogami, u ponedeljak veče bila toliko nervozna zbog tog paklenog utorka, da su me sve neki žmarci podilazili, bez obzira što je temperatura bila, kako ono bješe, e da – znatno visočija od prosjeka za ovo doba godine! Da mi se nekako jadnoj bilo dokopati srijede pa kakva god ona bila. Mislim, ništa konkretno za nju nisu rekli, nisu je prozvali ni istorijskom, ni sudbinskom, što znači da je predstavljala pouzdani spas od strašnog, jezivog utorka.

I baš negdje u ponedeljak popodne, tačno između vijesti u petnaest i šesnaest časova, kada su se očekivale najpouzdanije i najpreciznije zloslutne informacije o ubitačnom utorku, eto ti kuca neko na vrata – otac mog dragog supruga, nosi do vrha punu gajbu kajsija. Došao prethodne večeri iz sela pa nabrao domaće. A kaže, toliko su rodile ove godine, da ih ne može sve ni obrati, a ni pokupiti kada sa drveća otpadnu. Međutim, potrudio se koliko je mogao pa je, između ostalog, donio i jednu „turu“ za nas, da zgotovimo džem kako bi „dječica imala za doručak, a i da mažu na palačinke“. I sad, kako je on to meni objasnio, pošto su donešene kajsije prezrele i propašće ukoliko se odmah ne budu tretirale, najbolje bi bilo da SUTRA nešto i nešto, ili ako mi je zgodnije nešto drugo i nešto drugo (takođe SUTRA!), a na kraju krajeva može i nešto treće i nešto treće, dabome SUTRA. Kako god je meni zgodno odnosno koji god mi način odgovara od ta tri, uopšte se ne pravi pitanje, samo da bude SUTRA. I naravno, najvažnije je da dječica imaju „za na palačinke“! Eto, ja imam jednu interesantnu karakteristiku da ponekad ne čujem ama baš ništa od onoga što mi se u datom momentu pričalo. Nije to zato što ne želim, taman posla! Izgleda da je u pitanju jedan od mojih, kako bi to učeni ljudi nazvali, odbrambenih mehanizama. Jeste! Jer, kako da vam kažem, sama činjenica da bih tog strašnog, danteovski paklenog utorka, ja još i kuvala džem „za na palačinke“, osim što se za goli život borim, učinila je da moj mozak uopšte ne primi ni jednu jedinu korisnu informaciju u vezi spravljanja te dragocjene supstance. Jedino mi se ono SUTRA urezalo u svaku moždanu ćeliju. U stvari, to SUTRA se učitalo u  moj sistem još negdje prilikom emitovanja jutarnjeg programa i prognoze pa ga je taj isti sistem sada samo prepoznao, ništa drugo! I tako, popričasmo moj svekar i ja, razmijenismo još neke priče potpuno nevezane za kajsije, poslužih ga sa čim je htio i onda on ode, zaokupljen svojim daljim planovima i obavezama. Ostadosmo nas dvije (gajbica kajsija i ja) same, da se odmjeravamo i čkiljimo onako ispod oka sve dok ono sudnje SUTRA ne dođe. Jeeeee, praviću džem, ljudi!!! Pa to je baš ono što sam željela i iščekivala zajedno sa godišnjom odmorom. Kako bješe ide ona velika misao: „Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije: kako nam često baš to malo nedostaje!“ Eto! Živa istina! Toliko malo mi je falilo da sopstvenu sreću kompletno doživim, i sada su tu kajsije i džem od istih. To je ono malo što mi je nedostajalo, a svemir mi je to podario…

Osvanuo je i taj najtopliji dan u proteklih sedam dana, to čudo prirode, ujedno i sedamdeset peti smak svijeta u proteklih pola godine. Potpuno ophrvana ledenom neizvjesnošću da li ću do srijede ikako preteći, popih jutarnju kafu i uzeh da se obračunam sa narandžastim zlatom iz crne plastične gajbice. Operi, prepolovi, izbaci košticu, odstrani neupotrebljive djelove. Čista mehanička radnja! Na kraju vidjeh da mi je trećina koštica baš u činiji sa očišćenim kajsijama, jer pred kraj više nisam ni obraćala pažnju šta gdje stavljam, a to kod mene baš zna da uzme maha, kao onomad kada sam u kontejner bacila kesu sa notama, a onu sa smećem odnijela sa sobom u autobus. Ili kad sam pet minuta gledala u apotekarku, veze nemajući zašto sam u apoteku došla i šta je bilo u planu da se kupi! Ima toga još, ali da ostavim i za drugi put, za neku sličnu situaciju 😉 …

Elem, očistih ja lijepo sve kajsije, rasporedim ih po nekom sopstvenom nahođenju, naguram u frižider i spremim se da odem do Kineza da kupim tegle (pošto sam u kući imala samo šest komada srednje veličine), a onda i u supermarket po DŽEMFIX, pošto taj sastojak ni po čemu, a naročito ne po svom suludnom imenu, nije nalazio svakodnevno prisustvo među mojim namirnicama. Mislim, lijepo piše u receptu, koji sam iskopala negdje na internetu, među brojnim predlozima za spravljanje vrhunskih džemova, a pisanih od strane još vrhunskijih domaćica, u koje ja svakako ne spadam, čim nemam DŽEMFIX u kući. Pa jeste, stvarno! Jer, na samom početku recepta, njegova vlasnica veli kako vam za ovaj specijalni a predivni džem (koji ćete, kada ga jednom napravite, praviti zauvijek, što me je naročito prestravilo!) trebaju samo kajsije, a SVE OSTALO , naravno, uvijek imate kod kuće. E pa eto! Kod mene je nekako ipala obrnuta situacija – imala sam kod kuće samo kajsije, čak mi je i šećera falilo negdje oko dvjesto trideset grama, što svakako nije bilo za preporuku jednoj savjesnoj domaćici i vještoj spravljačici džemova na četrdeset stepeni celzijusovih, najtoplijeg julskog dana u istoriji ovog mjeseca sve do sledećeg najtoplijeg julskog dana takođe u istoriji ovog mjeseca.

Ispade da je, dok sam ja izvukla sve one koštice iz voćki, zvijezda već pošteno bila upekla, upržila i ukuvala. Dabome, logički nastrojena osoba bi ujutro rano, prije kobnog skakanja žive u termometru, otišla do prodavnice, pijace, Kineza i ostalih potrebnih naroda i narodnosti, i završila sve što je neophodno. Ali kako je kod mene sve nekako suprotno krenulo, još od same želje da se ovim poslom uopšte bavim, onda nije ni čudo što me podne uhvatilo baš negdje dok sam silazila niz stepenice, dolje ka ulici. Zanimljivo je bilo da je u dnu tih istih sa stepenica, u hladu, sa lijeve strane, jedan čikica sjedjeo na zidiću i prodavao šta – dabome, kajsije!!! Kaže: „Gospođo, izvolite, prave domaće!“ Zamalo mu ne odgovorih kako imam četiri tone domaćih kod kuće, ali ne vidjeh neke koristi od toga. Ionako bi mislio da me već sunce zveknulo po sred čiste svijesti i zdrave pameti. Učtivo se zahvalih i krenuh dalje.

Kod Kineza me sačekalo vrlo neprijatno iznenađenje: nije bilo tegli da se kupi! Ma ni jedna u veličini koje su meni bile potrebne! Još ja sve mislim kako ih u onoj gomili svega i svačega naprosto nisam bila u stanju primjetiti pa čak i pitam gospodina koji je po policama slagao neke kalupe za led. „Ima tekla! Ima i poklopac! Ima i felika i mala tekla! Ti dodji da fidiš“ Odlično, odahnuh sa olakšanjem, i krenuh za prodavcem, ali sve što je imao da mi pokaže, bile su neke ogromne TEKLE, neke od deset-dvadeset litara, neka čuda koja ne znam ni za šta se koriste. Pa neću valjda sav džem da sipam u jednu teglu, na šta bi to ličilo??? Mislim da bi me se svekar javno odrekao, dok bi sa druge strane, mojm roditeljima to bilo sasvim normalan potez, kada sam ja u pitanju. Ipak, oni su preko petsto kilometara udaljeni od čitave ove priče, tako da  sigurno ne bih baš najbolje prošla. Zahvalih se čika Kinezu i odoh po DŽEMFIX, razmišljajući u šta da sipam još neskuvani specijalitet. Usput svratih i do knjižare da kupim celofan, jer sam se sjetila da se on, iz nekog razloga, obavezno stavlja na teglu, a ispod poklopca. I uvijek je u toj knjižari bilo običnog, prozirnog celofana, kupovala sam ga pedeset puta za razne druge potrebe, ali ovog puta od njega ni traga. Kaže gospođa prodavačica, prodao se! Ima samo šareni, sa crvenim srcima i medvjedima. Dobro, gospođo, daj taj sa međedima, ne pravim pitanje. Ionako je cijela ova situacija malo neobična pa što ne bi bilo i celofan, je l’? Eto, kad sam se presabrala, izlazeći iz knjižare, sada sam imala kajsije i celofan sa međedima. Nije loše za prvu polovinu dana, priznadoh sebi zadovoljno.

U supermarketu su me dočekali pingvini, Jeti – sniježni čovjek, nekoliko ledenica koje su visile na tabli gdje je pisalo SUHOMESNATO, kao i mali Eskim koji je lovio ribu u zaleđenom jezeru tačno pored gondola sa paštetama. Mislim, tako sam očekivala da bude, jer je klima u ovom prostranom objektu garantovano bila podešena na svega tri stepena, ako ne i manje. Toliko sam se smrzla odjednom, da rekoh sebi, idi kupuj taj DŽEMFIX i pravac kući, nema više zezanja! E, jeste, baš! A ono nekoliko vrsta tih čuda, sve kesica jedna do druge. Mislim, ne bi bio problem da su samo različiti proizvođači u pitanju, nego to sve nekakve različite razmjere! Na jednom piše tri prema jedan, na drugom dva prema jedan, otkud ja sad da znam koji da uzmem??? I šta im uopšte znači, to tri prema dva prema jedan prema ovo-ono??? Dobro, dobro, iščitaj lijepo, dok ti se mozak još nije zaledio, i vidi staloženo koje je rješenje, savjetovah sebi onako već prilično hladnokrvno (bukvalno!) i polusmrznuto. Kako mi je još uvijek zdrav razum naložio, ubacih u korpu onaj džemfix sa razmjerama tri prema jedan i žurno se uputih ka kasi. Usput se zapitah što uopšte drže sladolede i smrznuto povrće u frižiderima, kad bi im još bolja temperatura bila izvan njih. Svašta! Ovako duplu struju troše, i na klimu i sve ostale uređaje za rashlađivanje… Na kasi uredno platih ono što sam uzela, primjećujući istovremeno da baš na ovoj gdje sam ja plaćala nema one vlažne magične krpe koju moraš da pipneš kako bi odlijepila krajeve nove najlonske kese. Kakav propust! Reći ću im to sledeći put, sad žurim, a treba da se zapitaju, jer nigdje u svijetu sigurno ne postoji kasa bez  tako ingenioznog izuma, odnosno vlažne magične krpe za odljepljivanje skroz novih kesa. Samo mislim da su kod njih kvalitetnije, nama ionako svašta uvoze…

Poseban momenat je kad iz ledenog doba, iliti supermarketa, izađeš na sunce. Lično, imala sam utisak kako mi se mozak lagano pretvara u DŽEMFIX i to tačno u razmjeri tri prema jedan! Bogami, u pravu bejahu ovi što čitaju prognozu, ko preživi – pričaće! Samo bih ja tu još dodala: ko preživi izlazak iz klimatizovanog supermarketa – pričaće. Sa pola duše, četvrtinom snage i skroz crvenog nosa (kao zrela kajsija), dokotrljah se nekako do kuće. I baš sam bila onako lijepo orna i puna energije za spravljanje džema. Jedva sam čekala da počnem, svega mi! Jer, toliko je povoljan bio čitav splet okolnosti koji me u jučerašnji pakleni utorak zadesio – i istorijski nezapamćena vrućina, i celofan sa međedima, i manjak tegli, a višak kajsija, i Antarktik u malom Maxiju, i Kinez sa mega TEKLOM, ma sve!!! Na kraju sam skuvala taman toliko džema da stane u onih šest tegli što sam nekim čudom imala. Stavila sam im i međedasti celofan pa sad izgledaju kao neki rekviziti za februarske maškare. Ne vjerujem da ijedna vrsna domaćica ima takve prikazanije međ’ zimnicom. A i koji profesionalac pravi šest tegli džema, kao da se mogu mjeriti sa onima koji napune nekoliko polica u špajzu. Eto, ja bih mogla na svaku policu da stavim po jednu teglu, valjda je i to nešto, mislim, toliko sam se potrudila! Čak sam i kolač napravila, da nam se nađe uz kafu.  Ostatak kajsija sam zamrznula. Prosto ne želim da pravim ukoliko napolju nije četrdeset stepeni minimum! A i taman ću nabaviti još šest TEKLI. I celofan na zečeve, ili žabe ovoga puta. I, dabome, znam tačno koji DŽEMFIX da metnem pa sam puna samopouzdanja.

Eto, dječice moja draga, sad imate džema „za na palačinke“, i nemoj da vidim da neko nije jeo, biće belaja! Ima da mažete sve dok se šestoj tegli dno ne prikaže! A što se moje ljubavi prema kajsijama tiče, tu je ona, čak je i porasla nekako. Pa jeste, takve su sve velike ljubavi, lijepo ja kažem. Ono što ih ne ubije, ojača ih samo tako. Provjereno – dokazano! 😉 😉 😉

Tako treba da bude!

Vozim ti se ja tako jutros ranom zorom u četrdeset osmici, i to skoro od početne stanice pa sve do Kanarevog brda gdje ću, je l’, presjesti na neki drugu liniju da bih stigla do svog radnog mjesta. Eto, ne pamtim kad sam poslednji put koristila ovaj broj autobusa, ali otkako se veliki i ozbiljni radovi odvijaju u ulici kod Bogoslovije pa ova moja dvadeset sedmica obilazi sve okolo i naokolo, procijenila da mi je najzgodnije upriličiti upravo četrdeset osmicu kao jedno od odgovarajućih prevoznih sredstava.

Ne znam zašto, ali na koji god autobus, tramvaj ili trolejbus da se namjerim, uvijek ispadne da je upravo u njemu najveća gužva! Nije mi jasno šta je u pitanju, da li sav taj narod iz nekog razloga ide tamo gdje sam ja krenula, ili pak ja idem tamo gdje su se svi ostali uputili, ali da se pošteno izgužvam dok ne dođem do cilja, to je živa istina! Tako je i jutros bilo! Izigravala sam prozorsku naljepnicu sve tamo do Banjice, kad se onaj silni svijet malo razišao i zabavio se svako svojim poslom. Oslobodilo se čak i nekoliko mjesta za sjedjenje, ali nisam baš nešto bila zainteresovana. A i nikako da se otkočim od prethodnog položaja u kome mi je glava bila pola metra ispred leđa, a sigurno četrdeset santima zapadno od koljena pa rekoh sebi, stoj gdje si, bolje i za tebe i za druge!

Na stanici „Pet solitera“ izađe još pet-šest duša, a uđe njih desetak. Ili, preciznije rečeno – devet duša i jedan žbun metli (velikih i malih, svježe napravljenih!). Taj metlasti žbun, za čiji je kraj bio prikačen jedan oniži čiča skroz bez kose, a sa kompletnom bradom i brkovima, smjesti se na jedno od tri preostala slobodna sjedišta. Sjede čova tako nekako da mu iza onih bezbrojnih metli i metlica proviruje samo glava pa izgleda potpuno nestvarno, kao neki lik iz „Pinokia“, zarobljen međ’ veljom rajom banjičkom!

Iza čiče s metlama sjede izvjesna mlada gospođica, tačno vidim da joj je laknulo što je našla slobodno mjesto, jer vodi  vrlo važan telefonski razgovor pa joj se nikako ne mili stajati. Ne možeš dvije stvari u isto vrijeme raditi, ne ide nikako! A i treba snage za onakvu govoranciju, pošto je izgleda, vrlo važno bilo da svi mi, zaključno sa vozačem, čujemo svaku bogovetnu riječ, svaki komentar i svaki napad smijeha koji nam je draga gospođica tako velikodušno upriličila.

Do poslednjeg slobodnog mjesta, a pored čiče sa metlama, jedva nekako stiže stari, ma prastari dekica. Već se dokotrljasmo i do sledeće stanice, a on tek tada uspije da se smjesti i to uz pomoć više ljubaznih putnika. Kad je sjeo, odmori se nekoliko trenutaka, obriše čelo sivom platnenom maramicom, osmotri sa velikim zanimanjem onaj žbun sa metlama bez kose, a sa bradom, i upita ga:

„Gdje ti prodaješ te metle?“

„U Barajevu, rode, u Barajevu…“, odgovori žbun i bučno se zakašlja, a sve metle se tom prilikom zatresoše i zaklepetaše.

„Daleko ti je to… Mogao si ih negdje bliže prodavati, ne mete se samo u Barajevu…“, mudro zaključi dekica i slatko se nasmije.

Međutim, žbun ga nije baš najbolje razumio pa promrmlja nešto sebi u metlu, zakašlja  još nekoliko puta i okrete se da gleda avalski pejzaž kroz prozor autobusa. Iza njih, ona gospođica je i dalje histerično prepričavala doživljaje sa nečijeg rođendana, povremeno se zacenivši od grohotnog smijeha.

Na sledećoj stanici, eto ti uđe neka bakica, poprilično vremešna i još popriličnije pogrbljena. Nosi kesu sa svježim hlebom i veliki narandžasti kišobran. Kako nije bilo više mjesta za sjedjenje, stane pored onog dekice i uhvati se za šipku. Uoči je đedo, sve je nešto gleda i odmjerava pa joj se konačno i obrati:

„Snajka, koliko imaš godina?“

Snajka se promeškolji, blago zamahne hlebom i narandžastim kišobranom i prilično jakim, piskavim glasom odgovori: „Osamdeset i jednu, skoro osamdeset dvije, ako dočekam!“

„A što ne bi dočekala, snajka?“, vedro joj dekica odgovori, „Nego, mislio sam da ti ustanem, da sjedneš! Ali mlađa si od mene dvanaest godina pa nije red da sjediš! Ja imam devedeset tri, ne mogu ja tebi ustajati!“

„Jeste, stariji si, tako treba da bude…“, odgovori pogrbljena bakica, osmjehne se i još čvršće se osloni na klizavu autobusku šipku.

I, tako se završio razgovor između ova dva čeljadeta što ukupno imaju godina kao svi oni koji u tom trenutku sjedješe oko njih, zajedno. Ona gospođica je i dalje pištala preko telefona, upravo opisujući neku bijelu bluzu sa „brutalnim izrezom“, koju pod hitno mora da ima. Baš je nekako udobno sjedjela u svom sjedištu, skroz ponosna što svi možemo da pratimo njeno bogato, visokoumno izlaganje. Lijevo od stare, a ipak mlađe bakice, još udobnije su sjedjela dva osnovca sa slušalicama u ušima, potpuno izolovana u hipnotišućem svijetu pametnih telefona. Iza njih, na onim uzdignutim sjedištima, ćaskala su dva studenta (pričali su o ispitnim rokovima). I tako dalje… Da ne nabrajam više, dosadiće ljudima, sve je na sličnu temu.

Stiže četrdeset osmica i do Kanarevog brda. izađoh lagano, a za mnom i ona bakica – snajka. Sva onako pogrbljena, sa kesom i kišobranom u ruci, nastavi lagano svojim putem, nogu pred nogu. Milion pitanja mi se u tom momentu vrzmalo po glavi, a sve pod utiskom prethodnog događaja u autobusu. U šta se to svijet pretvara i kuda ćemo uopšte sami sebe odvesti…? „Tako treba da bude“, reče bakica malo prije u autobusu, s poštovanjem gledajući devedesettrogodišnjeg djeda. Ne znam, sve mi se čini da je to što „treba tako da bude“ ostalo negdje u prošlom vijeku, prošlom milenijumu. Plašim se samo da zauvijek ne nestane, da se skroz zaboravi. Mada, danas postoje aplikacije za sve i svašta, tješim se, neko će je i za ovo osmisliti… 😉

The versatile blogger award – jedno lijepo proljećno jutro

Probudim se jutros rano, tačnije rečeno, sunce me probudi. Vidim, bistro nebo, nigdje ni oblačka, ptice cvrkuću, trava miriše (pretpostavljam, pošto je ispred zgrade uglavnom beton), za veliko čudo djeca još spavaju, bolja polovina kuva kafu. Kud ćeš ljepše, pomislim, kad ono, dočeka me baš lijepa vijest u virtuelnom proljećnom svitanju: poštovani komšijski blogeri, Sopstveni portparol Veštica bez metle, nominovali su me za gore pomenutu, interesantnu nagradu. Ovom prilikom se javno i oduševljeno zahvaljujem! Mislim, toliko sam oduševljena, da sam potpuno zanemarila činjenicu da Ljubica nije ustala zajedno sa prvim tračkom zore i tražila mi doručak. Pa vi sad vidite… 🙂 🙂 🙂

versatilebloggernominations

Evo nešto o pravilima nominacije:

* Zahvalite se osobi koja vas je nominovala

* Nominujte do 15 blogera / autora sa WordPress-a (može manji broj, ali ne više od 15) i obavestite ih

* Podelite sa svima 7 činjenica o sebi

* Objavite sliku nagrade u svom tekstu i pravila

E sad, malo činjenica o mojoj malenkosti:

  1. Obožavam engleske filmove. Jeste, baš engleske. Imam utisak da ostrvljani ne mogu napraviti loš film sve i da im to neko naredi! Naravno, u pitanju je „subjektivni osjećaj“, baš zato i kažem…
  2. Užasno me nervira zvuk nečijeg konzumiranja jabuke. Bilo čijeg! Ono kad se zagrize pa onako „pukne“ pa se onako zvučno odlomi… Brrrrr, naježih se! Bolje da pređem na sledeću činjenicu, da se ne iznerviram bez potrebe 🙂 …
  3. Sve što radim, radim „po brojkama“. Dakle, sve moje aktivnosti su određene satnicom. Zato nikada, nikada nigdje ne kasnim, a sve one učenike koji uredno čekaju da im se čas skrati zbog mog kašnjenja, obavještavam: NE NADAJTE SE, proći će vam mladost uzalud čekajući… 😉
  4. Volim da odem na plažu, ali mi je dosadno da se kupam u moru! Mislim, ko će da pluta pola sata u vodi ne radeći ništa? Naravno, očekuje se neko plivanje, je l’, čista logika to nalaže, ali kako sam jezivo lijena po tom pitanju, onda samo onako virim iznad površine vode i ništa ne radim. Tačno će me jednog dana neko naći i viknuti: „Vidi kolika poruka u boci pluta ovuda, daj dizalicu, da vidimo šta piše!“
  5. Neviđeno mi je zabavno da zamajavam sopstvenu djecu nekim ludim, nemogućim pričama, a oni se toliko zabezeknu, da je jedino što još mogu da uradim, otkrivanje prave istine. Nisam sigurna da mi se neće na vratima pojaviti neka PP (psiholog-pedagog) služba, ali nekim stvarima čovjek prosto ne može odoljeti… A i djeca me više „ne šljive“ toliko, uglavnom se zabavljam sama sa sobom, nije ni to loše!
  6. Ne znam da li nešto na ovome bijelome svijetu volim da jedem, kao tjesteninu! Mislim, da mi je ponude u kombinaciji sa tečnim sapunom, vjerovatno bih oduševljeno prihvatila i tražila recept! Poslije bi bilo: „Odoh u Lilly po ručak, ima nekih sapuna na sniženju, kupiću za sedam dana!“ 😉
  7. Svake nedelje bih negdje putovala! Ne biram kuda, uopšte! Toliko volim da obilazim nova mjesta, da sam presrećna i kada odemo na izlet u Malu Moštanicu. Odeš, prošetaš, nađeš neko lijepo mjesto za odmor, još ako ima tjestenine sa tečnim sapunom od lavande i Bog da te vidi…

A sada da nominujem nekoliko dragih blogerskih komšija, u čijim tekstovima uživam i redovno ih pratim:

Sopstveni portparol

Stanimir Trifunović

Peščanik

Vešticabezmetle

Kakojecakaze 

Otisak na displeju