Ljubimac

Otkad znam za sebe pa sve do dolaska u VELIKI BELI GRAD, dakle prvih sedamnaest godina mog života u Boki, uvijek je u kući sa nama živio po neki ljubimac. Nekada i više njih, da se ne lažemo. Kao prvo, bilo je tu nekoliko njemačkih ovčara, sve sa vrhunskim pedigreom, donosio ih stric kad bi se vratio sa broda. Dalje, odgajili smo čini mi se, nekoliko stotina mačaka, bez preuveličavanja! Još kad smo sestra i ja ukapirale da ih slobodno možemo donijeti bez obzira gdje ih našle, našoj sreći nije bilo kraja! Ni maminoj, takođe! Ooooo, kako bi se ona radovala pa to ne možete ni da zamislite… Na primjer, pojavi se jedna od nas sa mačićem u rukama, ono se naravno trese više od straha nego od zime, zapomaže koliko ga grlo nosi na svom mačijem jeziku, a nama se srce cijepa pri pomisli da je neko mogao samo tako da ostavi na ulici jedno bespomoćno biće. Kažem vam, mama bi se tada naprosto oduševila! „Opet mačka??? Ko će da vodi računa o njoj???“, zapitala bi nas majka umilnim glasom, a mi bi obavezno odgovorile: „Pa mi ćemo! Ozbiljno ti kažem!“ Iz ovog ugla posmatrano, nekako bi tačnije bilo da smo možda rekle: „Pa mi ćemo, prva dva dana! Ozbiljno ti kažem!“, ali ko bi se svega sjetio u momentu, tada nam je najvažnija bila mačija patnja i prezir prema bezosjećajnim ljudima – uličnim ostavljačima ovih nedužnih stvorenja. I tako bi svako mače ostajalo kod nas, a uloge bismo pošteno podijelili: Nas dvije smo se igrale sa njima, tata je svako jutro išao da kupi svježe ribe da ih nahrani, a mama ih je vaspitavala. Doduše, više se nekako preganjala s njima, pogotovo kad bi oprala prozore, a onda bi one došle i naslonile nos na staklo, ostavljajući prepoznatljiv trag od tri tačke. Ili kad bi joj raskopale cvijeće, ušle kroz kuhinjski prozor i završile u hrani, krijući se raskomotile na kauču, ostavljajući dlaka taman toliko da ima za jedan omanji džemper! To su bili dani, eh, kad se samo sjetim…

Neizostavni dio kućne faune bile su, a i još uvijek su, dabome, kornjače. Mislim, one ne ulaze u kuću, niti su ikada pokazale interesovanje za takav neki poduhvat, a i dok bi stigle do nje garantovano bi ih prošla volja. Pa jeste, stavite se u njihov položaj: Ideš satima,miliš, puziš, bauljaš, a prešao si svega dvadeset metara. I još ti je toliko ostalo! Ma idi, kakva kuća, ko će o tome misliti! Tako da su drage kornjače uglavnom orijentisane na srednji i donji đardin (vrt), a koliko vidim ništa im ne fali. Ne sjećam se kad se neka od njih na bilo šta požalila.

Imali smo mi i ptica, kako da ne! Bilo je tu onih malih papagaja Tigrica, ali njih se ne sjećam, valjda su bili aktuelni još prije mog rođenja, sudeći po pričama. Ali zato, i te kako se sjećam čuvenog Lora. Sve i da hoću, ne mogu to čudo prirode zaboraviti. Bio je to jedan raskošan papagaj (ara), sav onako zelen sa jarko žutim i crvenim perijem, ma ljepota za oči! Jeste, ljepota za oči i kazna božija za uši. Smrt za bubne opne! Pakao za cijeli slušni aparat! Tačno bi kletva po njemu mogla da se napiše: „Dabogda ti Loro pola sata na uvo vikao!“ Vjerujem da bi bila zlokobnija od svih drugih kletvi, a znamo koliko je naš narod bogat i prepun inspiracije kada su umotvorine ove vrste u pitanju. E, Loro bi ih sve prešišao i to pouzdano mogu da tvrdim!

Ova persona je živjela u velikom kavezu (baba Meri je taj kavez zvala „kempa“, izvor same riječi mi ni dan danas nije poznat), a iz nekog razloga taj kavez je bio smješten tik uz onaj veliki starinski televizor u dnevnom boravku. I sad, kad malo razmislite, prosječna porodica bi se popodne ili uveče okupila da odgleda neki zanimljiv program, da se ukućani poslije napornog dana opuste, je l’. Kod nas je bilo nešto malo drugačije. U stvari, mnogo drugačije! Mi smo gledali i TV, i Lora kako se premeće sa prečke na prečku, skače gore-dolje, kači se onim kandžama za rešetke kaveza, lepeta krilima, krcka sjemenke od suncokreta… Dakle, gledali smo u oba prizora, a čuli smo samo i isključivo Njegovo veličanstvo papagaja. Taj nikada nije ćutao, da vam kažem! Ili se nešto kikotao, ili je nekako čudno „kvrčao“ dok tamani suncokret, ili je vrlo sugestivno zvao sam sebe i mog brata Mata, a to je otprilike izgledalo ovako: „Lorooooooooo!!!!! Looooooooorrrrrroooooooo!!!! Maaaaaaatoooooooooooo!!!! Mato, Mato, Matoooooooooooo!!!!“ I sve tako u nedogled! Dok se svi kolektivno ne prenerazimo i zaboravimo zašto smo se tu i okupili. Kakav televizor, kakvi bakrači, ko je još o tome mislio… A najupečatljivije je svakako bilo kad bi ga iz čista mira uhvatila opšta dreka i vika. Kažem, najupečatljivije, pošto se ipak trudim da budem pristojna i staložena dok ovo pišem. Jer, ljudi moji mili, vi ne znate koje su to frekvencije bile! Drao se isključivo na samoglasnik a, i to je uvijek bilo ravno najstrašnijoj sceni iz kakvog horor filma. Ko nije bio upućen da u kući imamo takvo jedno stvorenje-drekavca, mislio bi da svakodnevno koljemo ljude, čupamo im kliještima nokte i uši, i to porodično! A Loro je to radio iz sopstvene zabave, možeš misliti! Kao, sad sam ja baš nešto mnogo vesela pa što ne bih urlala ovdje po zgradi koliko me grlo nosi: „Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!!!! Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!!!!“ Evo kao sad da ga čujem, i lijepo mi se zaledi krv u žilama! I ne samo što je bio toliko glasan, nego nije bio ni druželjubiv, ali uopšte. Ako me sjećanje ne vara, baba Meri ga je povremeno puštala iz kaveza, međutim, to je bila živa propast. Čak i više od propasti! On je obožavao da nam se kači nogama za kosu, ljepšu stvar mu niste mogli prirediti. Nema tu onih slika sa reklama, znate ono, prelijepa ara vam odmara na ruci, mazi se sa vama, pozira za slikanje, i sve te ostale idilične stvarčice. Jedino kad je meni Loro sletio na ruku bilo je kad me ugrizao onim crnim, oštrim, uvijenim kljunom za kažiprst, i bukvalno mi napravio dvije rupe sa obje strane prsta. Poslije se kikotao do besvijesti. Zabacio glavu unazad, čkilji u mene onim jednim okom (nikad nije mogao da nas gleda sa oba oka istovremeno, zbog položaja istih na glavi!) i kikoće se, kikoće, crče od silnog kikotanja! Kakav lik, kad se samo sjetim… Jedino je sa babom Meri imao prijateljski odnos. Kako i ne bi, kad njoj apsolutno, ali ni jednog momenta nije zasmetao ni jedan jedini zvuk koji bi proizvodio, makar to bilo i ono bjesomučno vriskanje. Baba Meri se smijala na sve to, pričala sa njim, smirivala ga, a ja sam sve to u čudu gledala, jer taj gospodin ne da nije imao namjeru da se promijeni u bilo kom pogledu, nego je zdušno radio na tome kako da pojača volumen svog raskošnog glasa i kako da nas što bolje sve žedne prevede preko vode, pri tom se kikoćući do izbezumljenja. Ne znam, nije mu pristajalo to ime Loro, Demijan bi bilo baš nekako zgodno uz svu njegovu harizmatičnu ličnost i prirodu. Kakav Loro, to je za one što umiljato stoje na prstu, a ne kače se kljunom za njega….

Eto, takav je bio jedan od naših nezaboravnih kućnih ljubimaca. Da napomenem da smo ga na kraju poklonili negdje u Dubrovnik, nekom čovjeku koji se bavi papagajima. Kao, ljepše će mu biti tamo, a prava istina je bila da će u svakom slučaju biti ljepše svima nama ovamo! Ne znamo šta je dalje sa njim bilo, vjerovatno je još uvijek živ, jer are žive i po sto godina. Pogotovo te kao što je Loro, taj će i dvjesto da dočeka, Bože zdravlja, samo dok ima kome krv na slamčicu da pije i nema brige… Kakav nezaboravan lik!

Nadam se da vam je poslije cijele ove priče jasno zašto svi porodično toliko volimo kornjače, ta predivna mirna, tiha i dobroćudna bića. Drugo, i meni je konačno sinulo zašto sam još od malih nogu osjetljiva na zvukove svih vrsta. A da ne pričam o tom predivnom iskustvu gledanja u televizor bez kaveza sa papagajem pored… Neke stvari su prosto neprocjenjive, ama ne mogu se riječima opisati! 😉

Advertisements