Izvinite, profesorka, ja sam se uspavao!

Baš nešto razmišljam, već trideset četiri godine sam u školi. Pola sa one, a pola sa ove (profesorske) strane klupe. Dakle, sedamnaest različitih generacija do sada! Nekako se namjestilo da od samog početka „poslujem“ sa srednjoškolcima, a to vam je, dragi moji, jedno nadasve uzbudljivo „poslovanje“ prepuno uvijek novih i nepredvidivih situacija i iskustava. Kako ja to volim da kažem, svaka generacija ima svoju dušu i svoj karakter i kao takvi proputuju od prvog razreda srednje škole, sve do poslednjeg maturskog ispita u četvrtoj godini. Mi, profesori, ih često opisujemo baš prema tom zajedničkom duhu i osobinama, na primjer: „Odlični su mi maturanti, baš su jedna dobra grupa i što je lijepo, složni su!“ Ili: „Jaooo, ona treća godina, jaooo, ako mi sve živce ne pokidaju, niko neće!“ Ili: „Ja ne znam šta je ovo, niko od prvaka nije domaći uradio, sigurno su se dogovorili, jer ionako uvijek imaju neke zajedničke ideje!“ I tako dalje, i tako dalje…. Sa druge strane, kako su karakteristični u grupi, tako su još karakterističniji kao pojedinci pa ih onda, do četvrtog razreda, sve upoznate u dušu. Zatim oni odu svojim putem, zamijene ih nova lica i novi izazovi i tako nam prolazi zajednički školski život 🙂 . E sad, bez obzira što su sva djeca i sve generacije priča za sebe, postoji jedna stvar koja se kod svih provlači na identičan način. I to godinama, decenijama, pa, slobodno mogu da spomenem i neki vijek unazad 😉 . O čemu se tu radi, koja je to stvarčica u pitanju? Pa, dragi vi, to su ona čuvena opravdanja za sledeće stavke: kašnjenje na čas, neurađen domaći, nespremnost za kontrolni zadatak ili usmeno ispitivanje. E, tu svi, uključujući i moju generaciju i generacije mnogo ispred mene, funkcionišu na isti način, naravno, sa nekim modifikacijama i varijantama, kako je to već određeno vrijeme nalagalo. Međutim, bilo da je u pitanju neko davno, strožije i disciplinovanije doba ili ovo modernije sa nekim novim pravilima, uvijek se provlači isti šablon, a ja ću vam ga predstaviti u deset tačaka. Vjerujem da će se mnogi pronaći bar u jednoj od njih 🙂 …

1) IZVINITE, PROFESORKA, NISAM BIO NA ČASU, MORAO SAM DA ODNESEM TETKI LIJEK!

E sad, ja sam ubijeđena da je negdje početkom prošlog vijeka stvarno postojala negdje neka tetka kojoj je trebalo da se odnese lijek i da je taj neki učenik stvarno to i uradio. Onda je na taj način i opravdao izostanak sa časa, a tadašnji profesor se sigurno uznemirio zbog lošeg zdravlja dotične tetke i sa razumijevanjem joj poželio brz oporavak. Vidjevši saosjećanje na profesorovom licu, a i opravdan izostanak u dnevniku, sve tetke – postojeće i nepostojeće – počele su redovno da dobijaju svoju terapiju od strane zabrinutih i plemenitih sestrića i bratanaca. Pa čak i onaj učenik koji je, na primjer, imao samo dva ujaka i dva strica u porodici, volšebno bi dobio neku tetku kojoj je onda, uvijek u vrijeme časa matematike, nesebično pomagao. S godinama, ovo opravdanje se prilično „izlizalo“ i nema šanse da bi moglo danas biti uspješno upotrebljeno, ali primjetne su razne varijante istog, na primjer: „Izvinite, vodila sam sestru kod ljekara“, „Nisam stigla na čas, babi mi je skočio pritisak“ itd.

2) NISAM PRISUSTVOVALA KONTROLNOM ZADATKU, IMALA SAM ZAKAZANO KOD ZUBARA!

Pouzdano mogu da tvrdim da srednjoškolski učenici imaju najzdravije zube u cijeloj državi! Jeste! I, vjerujte, veoma sam ponosna što toliko o njima vode računa. U prosjeku, svaki učenik bar tri puta mjesečno ide kod zubara. I dabome da nisu oni krivi ako im taj isti zubar zakaže sledeći pregled baš u vrijeme najavljenog kontrolnog zadatka. Sigurno mu djeca i ukažu na taj problem i zamole gospodina zubara da im pomjeri termin pregleda, da ne bi propustili kontrolni, a onda on odlučno odmahne glavom i zagrmi: „Ne može! Kad kažem, ne može! Rekao sam, u utorak u devet i četrdeset, u vrijeme kontrolnog, i to je to! Nema drugog termina!“ I šta će dijete, pa naravno da je preče zdravlje! Pa to će i svaki profesor potvrditi! Mada, koliko pregleda im zakazuju, ponekad mi se čini da srednjoškolci imaju šezdeset četiri zuba, a ne trideset dva, kako je to Majka Priroda napravila…

3) JA SAM POKUŠAO DA URADIM DOMAĆI ZADATAK, ALI MI NIŠTA NIJE BILO JASNO!

Eto, ništa mu nije bilo jasno! I kako je onda, jadničak, mogao da uradi domaći, a toliko je to želio. Često zamislim sliku kako neki učenik sjedi nad sveskom, roni gorke suze i preklinje zlu sudbinu što mu je odredila da ama baš ništa živo ne razumije u zadatku. A jedino što je ga je ispunjavalo tog dana bio je baš taj domaći zadatak i njegovo rješavanje. Dugo sam razmišljala šta može da bude uzrok ovim nevoljama i došla sam do određenog zaključka. Naime, mislim da su krivi vremenski uslovi. Jeste, tačno tako! Jer, pazite, taj isti učenik je na času, sluša lekciju, zapisuje, klima glavom da mu je jasno, detaljno zabilježi sve zahtjeve za domaći. Onda ja na kraju časa još dva puta pitam da li je svima sve jasno i da li bilo šta treba da se ponovi. Opet svi klimaju glavom, ma nema problema, sve je cakum-pakum! Ali, kad dođu kući i krenu da rade, odjednom im ništa nije jasno! Znači, nešto se desilo na putu od kuće do škole, a to nema šta drugo da bude, osim vremenskih prilika. Pa dabome, logično, nepovoljan vazdušni pritisak, vrućina, hladnoća, bljuzgavica, košava, utiče sve to, šta ćete… Opadne koncentracija, informacije se izbrišu, padne sistem, ma muka živa!  😉

4) NISAM URADILA DOMAĆI, JER SAM BILA BOLESNA I NISAM PROŠLE NEDELJE BILA NA NASTAVI PA NE ZNAM ŠTA STE RADILI, A NIKO MI NIŠTA NIJE REKAO!

Ja ne razumijem ovu današnju djecu! Pa čekaj, ako je učenik bolestan, zašto se niste poslije nastave organizovali i svi do jednog otišli kod njega da mu kažete šta je propustio. Zar je moguće da dijete mora nekog nešto da pita, zaboga?! Pa nije valjda njegov posao da brine o tome šta je propustio i šta treba da uradi, vaše je da se sjetite i da mu kažete. Ja razumijem da su vremena teška, komplikovano je doći do informacija jer, svi imaju samo po jedan mobilni telefon, samo jedan kompjuter, jedan fiksni telefon, jedan Skajp, jedan Viber, jedan Mesendžer, jedan meil…Muka živa! I tako taj učenik em što je bolestan, em mu niko ništa ne kaže, a on uredno sjedi u kući i čeka. Oprostite, ali mislim da to nije kolegijalno i uvijek se jako potresem kad je takav slučaj u pitanju! 😉

5) URADIO SAM DOMAĆI, ALI MI JE OSTAO U KUĆI NA STOLU!

Pa dobro, šta je to sa tim stolovima, o čemu se radi?! Nisam još došla kraju toj sumnjivoj četvoronožnoj sorti, ali dolijaćete vi meni, čekaj, čekaj! Pa zar da izlažete djecu tolikom stresu, sramota da vas bude, bezosjećajne drvene prerađevine! I to, pazite, nisu jedan ili dva stola u pitanju, to su čitave zgrade, čitava naselja. U svakom stanu, maltene, postoji sto na kojem ostane, sa toliko žrtve i odricanja, urađen domaći zadatak. C, c, c, i to mi je namještaj… 😉

6) IZVINITE, PROFESORKA, MI SMO HTJELI DA VAS ZAMOLIMO DA NAM ODLOŽITE KONTROLNI ZA SLEDEĆI ČAS, AKO MOŽE!

I još kad vam onako zatrepću kolektivno, sa strepnjom iščekujući odgovor od mene – surovog kontrolnodajućeg profesora… Pa to je duša da vas zaboli! Da, da, da se sit čovjek isplače… Trep – trep! 😉

7) IZVINITE, PROFESORKA, ZAKASNIO SAM, BIO JE OGROMAN ZASTOJ U SAOBRAĆAJU!

Naročito mi bude interesantan taj zastoj onda kada ja samo petnaest minuta ranije najopuštenije prođem tom istom ulicom, a ono nigdje žive duše! Kako se tu za petnaest minuta stvori OGROMAN ZASTOJ, nikad mi neće biti jasno! Mada, neću da griješim dušu, ko zna šta se sve može desiti. I to naročito ovoj djeci koja žive jednu ili dvije stanice dalje od škole. Pa možete misliti koliki se to problem u saobraćaju napravi kad učenik ne može ni pješke da se probije do cilja. To mora biti da su kola i autobusi bukvalno naslagani jedni na druge, otprilike u visini Kineskog zida. I šta će dijete, mora da sačeka, pa nije ono krivo! 😉

8) IZVINITE ŠTO KASNIM, NIJE MI ZVONIO MOBILNI TELEFON!

Bože, kako nekvalitetno prave ove današnje mobilne telefone! Naročito alarme na njima, pa to ni jedan ne radi. Ne možete vjerovati koliki problem nam stvaraju neozbiljni proizvođači pametnih telefona. Toliki problem, da se i taj pametni telefon zaglupi i ne zvoni ujutro! Mislim da ću predložiti djeci da napišemo jednu peticiju svim proizvođačima, da unaprede te svoje proizvode, kako se djeca ne bi ometala da idu u školu i kako se ne bi izlagala neprijatnostima nezvonjenja alarma! 😉

9) IZVINITE, PROFESORKA, JA SE USPAVAO!

To vam je onaj iskreni i pošteni nastup, k’o vele, neće mi zamjeriti ako kažem istinu pa ma kakva ona bila! I naravno, uz obavezno TREP – TREP! 😉

10) IZVINITE, ZAKASNILA SAM ZBOG TOGA I TOGA, SLOBODNO ZOVITE I PITAJTE!

Koga da zovem, treba da se precizira! Jer, kakvi mi se sve razlozi navedu za kašnjenje, morala bih da imam i broj Auto – moto saveza Srbije (zbog zastoja i nesreća na putu), i predsjednika kućnog savjeta ili firme „David Pajić“ (ukoliko se zaglavi u lifu!), i kasirke u Maksiju (ako je bio neki veći red na kasi, a dijete pošlo da kupi užinu!), i babe sa Kanarevog brda (ukoliko je ona bila zadužena za buđenje!), i naravno zubara, bez njega nigdje! Dakle, djeco, nema to neodređeno ZOVITE I PITAJTE! Neka bude jasno i glasno naveden davalac informacije, a takođe zahtjevam i imenik sa svim brojevima telefona! Pa kad „zavrtim brojčanik“ na pametnom telefonu kojem ne radi alarm, ima sve da pršti! 😉

Eto, to bi bilo tih TOP TEN izjava! Ne mogu da lažem, i sama sam ih koristila, kao i dosta vas, pretpostavljam 🙂 . Jedino mi nije jasno kako sam i za trenutak mogla pomisliti da će to proći kod bilo kojeg profesora, ali valjda je čitava poenta baš u tome – u tom blaženom neznanju i onom osjećaju pobjede kad uspiješ da „prodaš foru“. Naravno, ima profesora kod kojih takve stvari nikada ne prolaze. Ima i onih koji će malo više istolerisati. Moja filozofija je da uvijek treba pronaći sredinu – nekad navodno povjerovati, nekad ne, sve zavisi od situacije. Na kraju krajeva, ako bilo kog od  te djece ispratimo kao dobrog čovjeka i uspješnog budućeg studenta a možda i kolegu, onda se kasnije samo možemo zajedno smijati svim prošlim dogodovštinama. Nije baš uvijek tako, naravno, ali neću se ovdje baviti teškim stvarima, jer je ovih lijepih i pozitivnih ipak mnogo više… 🙂

I za kraj, lični TOP FAJV – izjave koje su se u mojoj učionici izdvojile za ovih sedamnaest godina:

1) PROFESORKA, IZVINITE ŠTO KASNIM, NISAM IMAO GEL ZA KOSU. KAKO KORISTIM ISKLJUČIVO JEDNU VRSTU, A U PRODAVNICI BLIZU ZGRADE GA NIJE BILO, MORAO SAM IĆI DALJE DA TRAŽIM…

2) – JA SE IZVINJAVAM ŠTO KASNIM, MISLIO SAM DA JE DANAS SRIJEDA…

– PA I JESTE SRIJEDA!

– ONDA NE ZNAM ŠTA MI JE BILO!

3) Na kontrolnom zadatku, vidim da učenik prepisuje iz sveske u klupi…

– JE LI, KAKVA TI JE TO SVESKA U KLUPI, PA ODAVDE JE VIDIM!!!

– BOOOOOŽE, VIDI STVARNO, ODAKLE SE TO TU STVORILO???

4) RAZREDNA, IZVINITE ŠTO KASNIM, VODIO SAM DEVOJKU KOD LEKARA DA PRIMI BOCU, A JAKO SE PLAŠI IGLE…

5) IZVINITE ŠTO NISAM SPREMIO NIŠTA, MISLI MI LUTAJU JER SAM ODLUČIO DA SE ŽENIM! DEKONCENTRISAN SAM!

🙂 🙂 🙂