Apoteka i kako u njoj kupovati

Svi mi koji s vremena na vrijeme  kupujemo u apoteci, očekujemo da ćemo ući, obaviti kupovinu (sa receptom ili bez njega), izaći i nastaviti dalje prema sopstvenom planu i programu. Jeste, mi to očekujemo, ali, u velikom broju slučajeva ta očekivanja ostanu neispunjena. Ili možda mi ne radimo kako bi trebalo. Možda uopšte nije kulturno samo zatražiti određeni lijek, zamoliti za savjet ili uputstvo ukoliko su stvarno neophodni, pa zatim završiti sa tim i pustiti ostale ljude koji čekaju, da dođu na red. Iskrena da budem, do sada nisam baš obraćala pažnju na sve to, ali kako sam već nekoliko puta bila izložena sličnim, a meni prilično čudnim situacijama, prosto sam morala da se zapitam: DA LI PRAVILNO KUPUJEM U APOTECI? Evo, navešću svoje poslednje iskustvo, koje me prosvijetlilo i pokrenulo ovaj čitav lanac razmišljanja, čiji korijeni dosežu duboko u prošlost, sve do mojih prvih kupovina u apoteci….

U prelijepu, proljećnu, sunčanu subotu, dok se grad komešao pripremajući se za predstojeći politički miting na trgu KOD KONJA (uvijek sam imala potrebu da kažem KOD KNEZA MIHAILA, jer jadan čovjek već tolike godine neprimjetno sjedi na tom istom konju, ali ‘ajde sad….), kao i za vječiti derbi na Marakani, ja sam krenula u potragu za Ljubičinim novim cipelama. Imala sam neki plan gdje sve da odem, ali prije toga rekoh sebi, daj da svratim na pet minuta u apoteku da kupim neke potrepštine za nas četrdesetogodišnjake, valja njegovati ove kosti i zglobove ;-). Taman sam naišla na jednu, pa uđoh unutra, sva srećna što nije bilo gužve, već je samo jedna gospođa u crvenoj kožnoj jakni, sa zmajem od cirkona na leđima, upravo završavala svoju kupovinu. Ili sam bar ja optimistično mislila da je završava…Da li sam ono prije rekla da ću da uđem na PET MINUTA u apoteku? Da li sam stvarno to rekla?? Vidim sada da jesam, ali od tih pet minuta su ostale samo lijepe želje. A kako znamo, želje su jedno a mogućnosti nešto sasvim drugo. Moje mogućnosti su u ovom slučaju bile nikakve. Tačnije rečeno – ravne nuli. Zašto??? E pa zato što je gospođa sa svjetlucavim zmajem na leđima veoma detaljno i do srži temeljno obavljala svoju kupovinu ljekova. Evo kako je to izgledalo…

– Molim Vas, dajte mi taj i taj lijek. Ali da bude baš od ovog proizvođača, nikako od onog njemačkog. Znate kako, sigurna sam da nemaju iste sastojke, ustvari, ubijeđena sam! A ja neću da trujem svoj organizam nepotrebnim supstancama.

– Ali, gospođo, to su Vam dva potpuno ista lijeka, samo su drugačiji proizvođači, evo možemo da pogledamo sastav… – tobože je pokušala fina apotekarka da objasni gospođi kako stvari stoje, ali stvarno je bez veze tvrditi da diplomirani farmaceut zna bilo šta o ljekovima, kad gospođa predosjeća veliku prevaru i teoriju zavjere podlog njemačkog proizvođača.

– Nemojte, molim Vas, pa nisam ja luda, znam šta se radi. Neću tog Njemca, dajte mi ovog provjerenog!

– U redu. Da li želite još nešto?

– Mhm, da, ovaj, htjela sam i taj i taj lijek, treba mi za sestričinu, zamolila me da joj kupim, ne može iz kreveta da ustane. Kako se on koristi?

– Evo napisaću Vam na kutijici da….

– Ma kakvoj kutijici, napišite mi na papiru DETALJNO! Ne vjerujem ja ovim uputstvima, to oni štampaju samo da bi nas se što prije otarasili. Ništa ja to ne priznajem! Napišite Vi meni lijepo kad i kako se koristi i koje su nuspojave. Evo, imam ja blokče, sad ću da vam dam…

– Gospođo, nema potrebe sve to da pišem, pa sve je napisano unutra, ja ću samo da… – očajna apotekarka je pokušala da se izvuče iz ove paukove mreže, ali, da li je ikada uspjelo da pobjegne ono što je u nju uhvaćeno…?

– Ne, ne, napišite Vi meni sve to, insistiram, a ja ću za to vrijeme da pogledam koje sve vrste flastera nudite. Prošlog petka mi je komšinica kupila neke skroz nekvalitetne. Piše da su vodootporni, a prvi kojeg sam iskoristila za svoju bolesnu nogu skinuo se poslije trećeg dana tuširanja! Pa onda Vi meni kažete da ne treba da brinem…Samo vi pišite.

I krene mučena apotekarka da piše domaći, gospođa Zmaj da razgleda flastere kao kad se šminka razgleda u izlogu, a ja uhvatih sebe kako stojim u mjestu, ne mrdajući ni lijevo ni desno, potpuno zadivljena onim što se dešavalo…Znači, tako treba u apoteci da se kupuje! Znači, ja čitavu svoju polovinu života kupujem pogrešno! Sad mi je jasno otkud i toliki redovi u apotekama, a ja se sve pitala zašto se to dešava, u čemu je problem…A ustvari, tako treba da bude, to je ispravno! A pošto sam ja jedna vrlo brižna i nesebična osoba (kako sam vam već i ranije naglasila!), onda ću to svoje veliko otkriće da podijelim i sa vama, dragi moji prijatelji. Dakle, evo nekoliko osnovnih pravila koja morate poštovati ukoliko kupujete u apoteci:

a) Zahtijevati od zaposlenih da vam detaljno objasne djelovanje, sastav, upotrebu, nuspojave i kontraindikacije svakog lijeka koji kupujete. Predlog: najsigurnije je da apotekarka glasno pročita uputstvo iz kutijice, a onda sve to dopuni i svojim eventualnim znanjem kao i informacijama sa interneta (najbolje da ode na neki forum, da pročita iskustva pacijenata koji traženi lijek već koristili). Ukratko – što više ubiti apotekarku u pojam.

b) Kada kupujete određeni lijek (ili još bolje – više njih), tražiti od apotekarke da vam predstavi kompletnu listu njihovih proizvođača, uvid u statističke podatke čiji se proizvodi najbolje prodaju, kao i spisak svih adresa i brojeva telefona kako bi im se nezadovoljni korisnici mogli obratiti. Naročito ako su pacijenti PREDOSJETILI ili NAMIRISALI da je tu neka teška prevara u pitanju. Ukratko – još više ubiti apotekarku u pojam, a polako to isto početi i sa onima koji čekaju u redu iza vas.

c) Nikada ne reći odjednom šta vam sve treba, odnosno nikada ne pokazati sve recepte odjednom (ukoliko ih ima više). Na taj način postižete posebnu atmosferu u apoteci, i faktor iznenađenja je sve izraženiji. Priznaćete, nije zanimljivo da odjednom kažete šta vam je sve potrebno, pa da apotekarka zna na čemu je i šta treba da donese. Tako se to ne radi. Pravilno je tražiti jedan po jedan lijek, onako sporo, nesigurno, najbolje uz podštapalice tipa: MHMMM, OVAJ, KAKO SE ONO ZOVE, ČEKAJ-ČEKAJ, KAKO ONO BJEŠE, NE MOGU DA SE SJETIM, AHA JOŠ MI TREBA I….Na ovaj način stvara se ta filmska napetost u vazduhu, čekaš šta će da se desi kao u nekom psihološkom trileru. Ukratko – ubiti šest puta apotekarku u pojam, a one koji čekaju dovoljno je i tri puta. Zasad.

d) Platiti sve što ste kupili. Ali ne tako da imate pripremljen novčanik u ruci, to je bez veze skroz! Tek kad vam apotekarka kaže koliki je iznos ili koliko treba da doplatite ako su ljekovi na recept, onda krenite da prekopavate torbu. Poželjno je da pomenuta torba ima što više manjih i većih pregrada i da bude što dublja. Još efektnije će biti ako vam u tom momentu zazvoni telefon (hitno vas zove sestričina, baš zbog lijeka koji joj morate kupiti), pa onda prekopavate duplo! Ukratko – sad ste već apotekarku sravnili sa zemljom, dok ste one koji čekaju uspješno ubili šest puta u pojam.

Eto, to su vam četiri kratka zlatna pravila pri kupovini u apoteci. Ne budite nestrpljivi i, molim vas, ispoštujte ovo. Najgore je samo ući, tražiti, platiti i izaći. Nije kulturno i sramota je. Posvetite pažnju apotekarki, ona to zaslužuje, pa ne radi tu za džabe! Ja sam tolike godine griješila, ali čovjek se uči dok je živ. Gospođa Zmaj mi je ovog puta otvorila oči i izvela me na pravi put. Na pravilno utabanu stazu apotekarske kupovine. Hvala joj. Hvala i njenim cirkonima u obliku zmaja. 😉 😉 😉

Veliko prase

Poslije kraće pauze otišao Vuki juče u vrtić. Na moje veliko iznenađenje, po povratku kući dobrovoljno je počeo da priča šta su sve učili, umjesto da ga ja gnjavim i obasipam beskonačnim pitanjima. Pretpostavljam da mu je tema bila prilično zanimljiva i inspirativna, čim je osjetio potrebu da sve do detalja podijeli sa nama. Ovako je to išlo…

– Znaš šta smo danas učili u vrtiću, prvo kod Branke, a onda kod Nataše? Ustvari, samo kod Branke, pogriješio sam, kod Nataše smo pisali u „Veselom vrtiću“! – Branka i Nataša su inače njegove vaspitačice.

– Šta?

– Učili smo kako je nastao svemir i poslije sva nebeska tijela koja se u njemu nalaze. Da li te zanima kako se to desilo? Da ti ispričam?

– Baš me zanima, ispričaj mi sve detaljno.

– Evo ovako: Prvo se desilo VELIKO PRASE….

– Molim??? Kakvo veliko prase??? – zapanjeno upitah, jer je to bila poslednja stvar koju sam očekivala da ću čuti kada je tema nešto tako naučno i važno kao nastanak svemira.

– Sačekaj, da ti ispričam, pa onda pitaj! Znači, prvo se desilo VELIKO PRASE, a onda su svuda počeli da se prave ogromni vrtlozi, da se spajaju razne čestice i tako su nastale zvijezde i planete. Sunce je, naravno, imalo najveći vrtlog i najtoplije čestice, zato je tako i ispalo – ogromna usijana lopta od milion stepeni!

– Jeste, sve si to lijepo ispričao, jedino to veliko prase….Da nisi možda mislio na VELIKI PRASAK? Možda si pogrešno čuo…

– Jeste!!! Veliki prasak!!! Tako je Branka rekla! Hahahaha, veliko prase, baš sam šašav!!!

Pa sad, da je šašav, baš i ne bih rekla :-). Jer sudeći po svemu što se danas kod nas a i u svijetu dešava, ne bih isključila ni tu teoriju o velikom prasetu kao mogućnost. Čudo je nauka, svašta može da se dokaže…. 😉 😉 😉

Bokeljske boje

Jutros smo Vuki, Ljubica i ja farbali jaja. Doduše, njihova su bila od stiropora i naravno da po planu i organizaciji nisu predviđena za bilo koji od predstojećih uskršnjih obroka. Te njihove umjetničke rukotvorine poslužiće nam kao dekoracija na korpicama gdje će biti izložena prava jaja. Moram priznati, dobar kompromis sam napravila, sva jestiva jaja su ostala čitava, a dobili smo stvarno prelijepe, unikatne dekoracije. Što bi rekli – i vuk sit i ovce na broju! Ne ovaj moj Vuk, naravno, to je samo narodna izreka i svaka sličnost je sasvim slučajna :-)!

Kao i uvijek, jaja sam farbala kupovnom bojom, pa sam poslije dala mašti na volju sa kojekakvim sličicama, stikerima i „košuljicama“. Ne pamtim da sam ikada bila zadovoljna bojama koje dobijem. Ja to zamislim kao zagasito-crvenu, nebo-plavu, limun-žutu, trava-zelenu…ma sve dugine boje imam u glavi. Svake godine za redom! A kupujem uvijek iste boje, pošto ne vidjeh baš da postoji neka konkurencija na tom polju :-). Vjerovatno sam veliki optimista u duši, jer su te boje svake godine sve čudnije i čudnije. Ovog puta, na primjer, dobila sam braon sa nagovještajima crvene (eto, pošteno bi bilo da napišu na kesici da je to višnja-čokolada boja!), najtamniju zelenu u istoriji tamno-zelene boje, kao i žutu boju limuna starog nekih petnaestak godina. Ostale „nijanse“ nisam ni isprobavala. Pravo da vam kažem, ne znam ni da li bih imala sa bilo čim i da ih uporedim, bio bi težak zadatak dočarati ih pismenim putem. Ovako, potrudila sam se da uljepšam već ofarbana jaja pa na kraju rezultat i nije bio toliko loš :-).

Moja mama oduvijek farba jaja na već dobro poznat, tradicionalan način – u lukovini, sa travčicama raznih oblika. Ofarba i desetak sa gore opisanim, neprevaziđenim „duginim“ bojama, ali ona se nikada ne mogu pohvaliti slavom kakvu iz godine u godinu dožive ova iz kategorije prirodno farbanih. A ona budu stvarno predivna…još kad im mama da, što bi se reklo, poslednju ruku, kad ih „nasjaji“ uljem i posloži u činiju…šta reći :-)! Sjećam se da su glavne tatine rečenice bile: „Ma vidi kako su lijepa jaja! Ovakva nikad nisu bila! Ovo nikad nisam vidio“ I tako bismo iz godine u godinu imali na stolu jaja kakva „nikad niko nije vidio“. A i jeste tako, nema šta. Vjerujem da znate o čemu pričam. Uvijek je najljepše ono što mama napravi :-)! Evo imam skoro četrdeset ljeta, a još nisam ni pokušala da farbam tako kao ona :-). Vjerovatno zato uporno i koristim čokolada-višnja-crvenu, čemer-zelenu i truli limun-žutu boju. Nekako mi je ljepše da zadržim u glavi slike savršeno farbanih jaja (na bijelom stolnjaku, sa činijom suvih smokava pored…) i da se tome divim kao kad sam bila mala. To je moje nepisano pravilo i vrlo rado ga se pridržavam. Kako ono kažu: otišla sam ja iz Boke, ali Boka iz mene nije nikada… 🙂 🙂 🙂

Gospodari BusPlus prstenova

Spremila sam se jutros rano da krenem na dugačak put do Novog Beograda. Ima tamo odličan doktor-specijalista, privatnik, a bio mi je neophodan baš danas. Mislim, mogla sam ja da odem i kod državnog, ali da vam kažem nešto, ne bih ga danas vidjela osim ako ne bi uvaženi gospodin premijer, ili možda prvi potpredsjednik vlade urgirali kod istog! Ovako, morala bih prvo da zakažem kod svog ljekara opšte prakse, pa da u tom zakazanom terminu odem da mi napiše uput za specijalistu. E onda, sa tim uputom bih morala dalje, opet da zakazujem pregled kod specijaliste, koji, vjerovatno prvi slobodan termin ima negdje pred moju penziju. Iskreno, nisam mogla toliko da čekam, imam tek petnaestak godina staža,  te se lijepo spremih i zaputih kod privatnika.

Negdje kod Vuka ušla sam u autobus br.65. Lijepo jutro, malo vjetrovito doduše, ali nije bilo gužve pa se sve ostalo i moglo podnijeti. Na stanici kod Brankovog mosta uđe nekoliko ljudi. Neki posijedaše, a ostalih nekoliko odjednom isukaše one aparate za kontrolu karata i to tako dramatično, da sam imala utisak kao da se lično Aragorn iz „Gospodara prstenova“ prezentao tačno ispred mog nosa i izvadio mač iz korica spremajući se za bitku. E baš tako su to izveli! Mislim da bi im i Piter Džekson pozavidio na spretnosti i smjesta ih angažovao za novu verziju „Družine prstena“. Međutim, ova družina je krenula u kontrolu BusPlus karata, a to su mnogo ozbiljnije stvari od hobita, bauka i nekakvog tamo prstenja. Došli su i do mene, a zatim i do žene koja je sjedjela na sjedištu iza. Kada su joj tražili kartu, ona se trgne i tražeći je u torbi krene da im objašnjava kako ima pretplatnu kartu, ali je sasvim slučajno zaboravila da je očita, jer žuri na posao. Ne moram ni da vam napominjem da je tog momenta počela drama. Naravno da joj nisu dali da očita kartu, na šta je žena počela da plače i samo sam je čula kako je rekla kroz suze: „Molim vas, samo nemojte da me maltretirate, evo sama ću izaći, samo nemojte da me maltretirate! Slučajno sam zaboravila da je očitam, ali ne mogu da podnesem vaše maltretiranje!“ Žena se toliko bila prepala od onog što bi moglo da je zadesi, da nije mogla da prestane da plače. Družina kontrolora očigledno nije očekivala takvu reakciju, pa su nekoliko trenutaka zbunjeno stajali i gledali je, da bi se odmah zatim do sledeće stanice pribrali i veoma sugestivno je naveli da „napusti vozilo“. Naravno da je žena izašla iz autobusa, sva uznemirena, uplakana i da što prije pobjegne od kontrolora. Ja sam se vozila još par stanica, potpuno zatečena onim što se desilo….

E pa, BusPlus družino, svaka vam čast! Tako se radi posao! Što više utjerati ljudima strah u kosti i problem riješen. Mislim, to mora tako da se radi. U jednoj uređenoj državi kakva je naša, gdje sve funkcioniše kao pod konac (počevši od zdravstva, preko prosvete, pravosuđa, pa sve do ostalih bitnih i manje bitnih sistema), ne može se dozvoliti da se dešavaju ovakve stvari. Činjenica je da su nam, dok je sve drugo sređeno,  najveći problem trenutno putnici koji ne očitavaju karte. I to ne oni koji uopšte karte ni nemaju, nego ovi drugi zlikovci, bahati stvorovi, kojima firma plaća prevoz, a oni se drznu i ne očitaju tu plaćenu kartu. Kao, zaborave da je očitaju, možeš misliti!. Biće da smo svi mi rasli u saksiji pa im vjerujemo kad tako pravdaju svoje bahate, podmukle postupke. To su najgori šverceri, ti koji imaju plaćenu kartu za cio mjesec. Kažem vam ja, većih problema trenutno nemamo, pa dajte da se to riješi!

Imam nekoliko predloga kako da gospodari BusPlus prstenova još bolje obavljaju svoj posao:

a) da se prilikom isukavanja aparata za kontrolu karata iz torbica i džepova, aktivira iz istog i sirena, slična onoj za uzbunu, ali da njen zvuk bude još jači i ubitačniji. Time se već polako daje do znanja putnicima koliko je važno očitati kartu i šta ih čeka ukoliko to nisu uradili;

b) gnusnog prestupnika (pogotovo onog sa plaćenom pretplatnom kartom, ponavljam, to su najgori kriminalci!) opkoliti sa svih strana, iskolačiti oči do maksimuma i što energičnije ga zastrašiti i zaprijetiti mu najgorim mukama. Ako je ženska osoba u pitanju, neophodno je natjerati je u histeričan plač, jer šta je par suza naspram neočitane karte;

c) u ljetnom periodu koristiti domaći, svježe ubrani šipkov prut. Može se pokazati kao vrlo efikasno sredstvo protiv putnika-kriminalaca. Fisneš ih par puta po nogama, pa kad zaigraju Moravac po onoj vrućini, ima da očitaju ne jednu, nego šest karata odjednom.

d) ukoliko se prestupnici opiru, svađaju i neće ni pod kojim uslovima da ispoštuju BusPlus sistem, zanemariti dosadašnje blage postupke kakvi su bili davljenje, guranje iz autobusa, uvrtanje ruku i slično. Pa nismo tu da se igramo, zaboga! Za takve slučajeve obavezno razmotriti neki od uspješnih metoda srednjovjekovnog mučenja ( kao što su sprava za istezanje, nalivanje vodom, prženje usijanim gvožđem…), ili pak neki od hitova iz doba Turaka (čupanje noktiju, kolac i sl.).

e) one najozbiljnije i najokorelije BusPlus prestupnike i kriminalce (koji ni pod kojim okolnostima ne žele da poslušaju i očitaju kartu) staviti na robiju u specijalno oformljenim zatvorskim jedinicama. Kazna da bude od 30 dana do pola godine, sve u zavisnosti od toga koliki su BusPlus grijeh počinili.

Mislim da bi ovi moji predlozi pomogli da se ovaj problem ogromnih razmjera što brže riješi. Te gluposti da sa putnikom treba civilizovano popričati i na kulturan način riješiti problem ako postoji, to vi zaboravite. Čula sam da to rade u drugim državama i bila sam načisto zgranuta. Dajte, molim vas, pa čemu to? Kad se na taj način išta riješilo? Pih!!!

Što se mene tiče, još uvijek očitavam kartu. Zašto? Pa eto, razmišljala sam, vagala, analizirala i trenutno mi se privlačnijom čini ideja da očitam tu kartu nego druga ponuđena mogućnost, gdje me troje ljudi izvodi napolje iz autobusa, baca na zemlju i davi, dok ljudi gledaju, snimaju telefonima, postavljaju na društvene mreže, pa onda drugi neki ljudi gledaju i komentarišu. Nije da se plašim ili da mi je neprijatno od svega toga, nego moram da stignem na posao, po djecu u vrtić pa prosto nemam vremena. Kakav strah, nelagodnost ili nešto slično, o tome nema govora!!! 😉 😉 😉