Ja u Srem, kad tamo Karlovci!

Baš je tako nekako bilo, iskrena da budem. U stvari, naš prvobitni plan je bio da idemo direktno za Novi Sad, ne bismo li porodično osjetili kako zubato, februarsko, pa još i praznično sunce grije onako pravo po novosadski. Prvo gore na Petrovaradinskoj tvrđavi, a onda i niže, u samom gradu i Dunavskom parku. Poslije da sve utiske lijepo saberemo, i da se sa svim tim tako lijepo sabranim, lagano vratimo u Beograd.

Međutim, u cijeli naš spontani plan, još spontanije se, negdje tamo na mala vrata, ugurala ideja da usput obiđemo i Sremske Karlovce. Što da ne, složismo se u momentu! Svratimo na sat vremena, prošetamo kroz grad, popijemo možda po koju kaficu na glavnom trgu, a onda lijepo nastavimo dalje gdje smo se uputili.

U Sremske Karlovce smo stigli prilično rano, skoro da nikoga još nije bilo na ulicama, osim jednog prodavca knjiga, starijeg čovjeka sa sivim šeširom. Taj šešir je bio skoro iste nijanse kao i vremešni kombi pored kojeg je njegov vlasnik stajao pa ga nisi mogao ni primjetiti ako se dobro ne zagledaš. Da li je šešir od nošenja potamnio, ili izblijedio od sunca, ili je boja na kombiju bila poprilično izguljena, a možda i svježe prefarbana, tek, nisi mogao a da ne zaključiš kako to dvoje pripadaju jedno drugom bar koju deceniju unazad, koliko su se u nijansama stopili. Prodavac je taj svoj kombi, vrlo privlačno pretrpan svakojakim naslovima, poređanim po nekom sopstvenom nahođenju i redoslijedu, parkirao u samom centru grada, odmah pored rampe, koja zabranjuje dalje kretanje vozila jer tu počinje pješačka zona. Tek što smo izašli iz auta, pokušavajući da se iskobeljamo iz prilično svježe, guste hladovine zimzelenog drveta koje je natkrilo cijeli parking, naiđe neka gospođa, ruku punih kesa, vjerovatno se vraćajući iz tek obavljene kupovine, i pita prodavca knjiga da li je nabavio nešto novo od prošlog puta. On ponosno klimne glavom i sivim šeširom, te za čas nestane negdje u unutrašnjosti kombija da pronađe sve što je želio pokazati, očigledno, vrlo knjigoljubivoj gospođi.

Baš dobar početak, pomislih, nastavljajući dalje, ubijeđena da će biti još tako zanimljivih i originalnih detalja za vidjeti i upiti, iako sam se narednih deset minuta ubjeđivala sa sopstvenom čeljadi da stave kape na glavu, jer je jutro prilično prohladno, da ne kukaju jer su jeli prije pola sata, da neće umrijeti od žeđi, iako im se to u datom momentu činilo kao jedina životna istina. Naime, kada ideš sa malom djecom na izlete i putovanja, sasvim je logično da su jedno slike koje poslije ushićeno podijeliš da cijeli svijet vidi kako je idilična bila ta porodična šetnja (uz cvrkut ptica, zvonki smijeh i razdragano trčkaranje unaokolo), a sasvim druga stvarnost u kojoj si, blago je reći, bombardovan stotinama svakakvih pitanja, kuknjavom i neizdržom, kao i veličanstvenim lamentom nad sopstvenom sudbinom, koja im u narednih pola sata neće donijeti ništa slatko toliko potrebno njihovom organizmu, a surovi roditelji im to bezdušno uskraćuju i vuku ih da vide nekakvu građevinu, kao da ih dovoljno nema tamo odakle su već došli. Ipak, kad stekneš već dovoljno iskustva u tom smislu, kad si spreman da napraviš i neke male ustupke i kompromise, čitava avantura može da ispadne baš onako kako si i zamislio. Dobro, ne u potpunosti, ali ne valja ni kada je sve savršeno, dosadi čovjeku vrlo brzo. Ovako uvijek imaš neku anegdotu za ispričati, a djeca ipak sve vide, čuju i upijaju, htjeli oni to tada ili ne. Učitava se sve lagano, kači tamo gdje se najmanje nadaš pa poslije samo nastave gdje si ti stao, trčeći da nekom svom tamo stave kapu na glavu da se ne smrzne…

Negdje na internetu sam u vezi Sremskih Karlovaca pročitala sledeće: „To je barokni grad muzej, na obali Dunava, u podnožju Fruške gore, nadomak Novog Sada“. Neko je ovaj prelijepi gradić savršeno opisao u samo jednoj rečenici, i ja sam ga vrlo rado ovdje citirala, smatrajući da u tom smislu ne treba ništa više dodavati. Pišem ovu priču zamišljajući da šaljem razglednicu rođacima u dalekom svijetu, a razglednicu sam sama osmislila, podijelila joj prednju stranu na nekoliko djelova, u svaki dio umetnula po jedan, za mene, interesantan detalj, pozadi napisala adresu, zalijepila markicu pa još samo treba da odem do pošte i uputim je na pravo mjesto. Baš zbog toga, djelovi razglednice su više neki moj doživljaj viđenog, nego detaljni istorijski podaci do kojih se danas jednim klikom može doći, a vrlo su lijepo i detaljno predstavljeni za svakoga koga to interesuje. Ja to krenuh nekako malo drugačije, ličnije, pišući priču (o razglednici) u priči (o gradu) pa se samo nadam da će me moji na vrijeme zaustaviti ako se kojim slučajem toliko uživim i krenem u poštu da šaljem nekakve koverte bog te pita kome i gdje…

Sva najljepša i najznačajnija zdanja ovog baroknog grada muzeja smještena su u njegovom samom centru, a uglavnom okružuju glavni trg, koji nosi ime našeg velikog, i meni vrlo dragog pjesnika Branka Radičevića. Kako je naša trka za utopljavanjem razigrane čeljadi počela još kod kombija prodavca knjiga, kraj smo joj upriličili tek ispred zgrade pravoslavne Bogoslovije pa sam, stavivši dušama majkinim kape do nosa i šalove do čela, zastala da me malo sunce ogrije, a i da detaljnije osmotrim ovu predivnu građevinu. Bogosloviju je 1794. godine osnovao karlovački mitropolit Stefan Stratimirović, a u vrijeme Ugarske vladavine bila je najznačajnija ustanova za obrazovanje pravoslavnog sveštenstva. Danas nosi naziv „Sveti Arsenije Sremac“ po drugom srpskom arhiepiskopu koji je na tom mjestu naslijedio Svetog Savu. Iza zgrade Bogoslovije, nešto malo dalje, nalazi se „Stefaneum“, podignut 1903. godine, prvobitno korišćen kao internat učenika Bogoslovije, dok se danas u njemu nalazi „Institut srpskog naroda“.

Bogoslovija „Sv. Arsenije Sremac“

Sam Trg Branka Radičevića nije mnogo veliki, ali je vrlo lijep, uredan i čist, a na koju god stranu da se okreneš, imaš nešto zanimljivo za vidjeti. I ‘ajde to što je zanimljivo, nego obavezno ima i svoju istorijsku, a bogami i kulturnu vrijednost. Na primjer, kada od zgrade Bogoslovije kreneš naprijed, možda nekih dvadesetak metara sa desne strane, vidjećeš jednu apoteku. I sad, zaboli te glava, jer dva majkina svemira em jurcaju okolo, em neumorno iskaju toplu čokoladu pošto im je sibirski hladno, a jedino ih to može ugrijati, džaba kapa, šal i rukavice. Naravno, kad te boli glava, uđeš u apoteku po aspirin. Ali kad uđeš u sremskokarlovačku prodavnicu ljekova, nećeš dobiti samo aspirin, već i saznanje da ta ustanova radi još od 1890. godine i da je kompletan enterijer po porudžbini rađen još onomad u dalekoj Veneciji pa imaš utisak da si se, došavši po spasonosni lijek, odjednom našao u tipičnom ambijentu druge polovine XIX vijeka. Nije to baš uobičajena situacija kada su apoteke u pitanju, i stvarno vrijedi vidjeti, spojiti lijepo i korisno, naravno pod uslovom da i sam aspirin ne datira iz 1890. već da se sve uklopilo u odgovarajući vremenski period kako to i priliči.

Dijagonalno od apoteke nalazi se česma „Četiri lava“, građena davne 1799. godine u čast završetka prvog karlovačkog vodovoda. Interesantna je legenda koja se vezuje za tu česmu, a koja kaže da će se onaj ko se jednom napije vode sa nje, obavezno vratiti u Sremske Karlovce. Eto, mi nismo ovog puta ni kap okusili, ali nas to svakako neće spriječiti da se opet vratimo, pogotovo kad dođe proljeće i vrijeme se proljepša. I samo još da napomenem da je dobro što je voda u pitanju, jer da kojim slučajem iz česme teče topla čokolada, morali bi legendu preformulisati pa bi ona tada glasila otprilike ovako: „Ko jednom okusi toplu čokoladu sa ove česme, taj ne da više nikad neće iz grada otići, nego će mu i potomci, i potomci od potomaka, pored četiri lava zanavijek rasti.“

Česma „Četiri lava“ (u pozadini crkva Sv.oca Nikolaja)

Iza znamenite česme, uzdiže se u svom svom sjaju barokna katedralna crkva Svetog oca Nikolaja. Građena od 1758. do 1762. godine, pod upravom mitropolita Pavla Nenadovića, smještena je na mjestu prethodnog hrama posvećenog istom svetitelju. Ova crkva ne predstavlja samo objekat vjerske namjene, već svojevrstan mali muzej od velikog istorijskog značaja, bogat prvenstvano vrijednim eksponatima, ali i predanjima očuvanim zahvaljujući ljudima duboko posvećenim tom, ne baš lakom, ali svakako lijepom i plemenitom zadatku. Kada smo, onako porodično, uz prethodno trista dogovora i sedamnaest napomena da-budete-mirni, ušli u crkvu, unutra prvo nije bilo nikog, ali nam se vrlo brzo pridružio jedan vrlo fin i prijatan čovjek, kolega prosvetni radnik (istoričar pretpostavljam), zadužen da zainteresovanim posjetiocima pokaže i prikaže sve ono što je za crkvu vezano i značajno. Predstavio nam je i veličanstveni barokni ikonostas, kojeg su oslikali poznati srpski umjetnici iz istog perioda – Jakov Orfelin i Teodor Kračun, i tri triptiha naslikana po željama patrijarha Georgija Brankovića i Lukijana Bogdanovića od strane našeg neprevaziđenog majstora Paje Jovanovića, i kivot sa dijelom moštiju drugog srpskog arhiepiskopa Sv. Arsenija Sremca, kao i čudotvornu ikonu Presvete Bogorodice iz 1748. godine. Slušali smo o samoj istoriji crkve, o njenim počecima, ali i o samom gradu, njegovom razvoju kroz vjekove, o ljudima u njemu, običajima… Mom prvencu je naročito bila zanimljiva priča o tome kako je u kripti crkve sahranjeno čak deset srpskih mitropolita, ali je ta kripta zapečaćena i po potrebi se otvara tako što se tačno zna koje se kamene ploče pomijeraju i poslije opet vraćaju na svoje mjesto. Što se mene tiče, posebno sam obratila pažnju na detalj da je ogroman broj građevina u Sremskim Karlovcima pod zaštitom države pa kad ljudi, koji u takvim građevinama žive, žele nešto da poprave ili preprave, prvo moraju nabaviti dozvolu od grada da završe što su naumili, a čitav proces vrlo često potraje duže od očekivanog. Eto, na primjer, nama glavni ventil za vodu u zgradi nije spadao baš ni u kakvu kulturnu baštinu, ali smo majstore čekali kao da se u najmanju ruku radi o artefaktu dopremljenom iz drevnog Egipta pa se dozvola za popravku potpisuje u samoj Dolini kraljeva, ili u podnožju kakve piramide, na isto ti dođe.

Crkva Sv. oca Nikolaja

Sve u svemu, u crkvi Sv. oca Nikolaja smo se zadržali prilično dugo, mada zbog tako sadržajne posjete nismo ni primjetili kako je vrijeme, u stvari, brzo proletjelo. Dobro, ako ćemo pošteno, meni nije bio ni potreban sat da bih se orijentisala, jer kad sam vidjela svoju drugorođenu kako skrušeno, poput kakve Mučenice od Čokoladnih Napolitanki, sjedi na klupici pri zidu i poistovjećuje se sa ikonopisanim stradanjima (zamišljajući krofnu umjesto oreola, jer svakome je svoja muka najveća), znala sam da nam se valja pozdraviti sa ljubaznim kolegom profesorom, i nastaviti dalje svojim putem.

Ono što se u Sremskim Karlovcima nikako ne smije zaobići, svakako je zgrada Karlovačke gimnazije, osnovana daleke 1791. godine od strane mitropolita Stefana Stratimirovića i trgovca Dimitrija Anastasijevića Sabova. Današnja zgrada izgrađena je sto godina kasnije po projektu poznatog mađarskog arhitekte Đule Partoša, a u početku se osim gimnazije u njoj nalazio i Patrijaršijski dvor. Danas se u njoj nalazi bogata biblioteka od oko osamanest hiljada naslova, a kroz istoriju je ova školska ustanova iznjedrila mnogobrojna značajna imena kao što su Branko Radičević (čija se bista nalazi u bašti ispred škole), Jovan Hristić, Jovan Sterija Popović, Dejan Medaković, Vida Ognjenović i mnogi drugi. Ovo zdanje je jedno od ljepših koje sam imala prilike da vidim, a naročito me oduševila besprekorno sređena bašta koja sva onako u zelenilu čini savršen kontrast zgradi jarkih boja.

Karlovačka gimnazija

Preko puta gimnazije nalazi se zdanje Magistrata, građeno u neoklasičnom stilu, u kome se danas nalazi Opština Sremski Karlovci. Ne mogu a da ne spomenem jednu predivnu radnjicu, udaljenu svega par koraka od Magistrata, a posvećenu isključivo suvenirima od keramike. Privukle su nas male sjajne kućice raznih boja, okačene na krilima drvenih ulaznih vrata pa smo ušli da vidimo šta se sve unutra nudi. Prodavac i vlasnik, ljubazan i nasmijan gospodin, upravo je stvarao novo malo umjetničko djelo u radionici izdvojenoj od izložbenog dijela. Ovamo, ja sam hodala kao po jajima i iglama zajedno, jer je prostora bilo vrlo malo, suvenira vrlo mnogo, a moja dva srceta su nekako baš imala potrebu da se svemu živom približe (nisu ništa dirali, ne mogu da griješim dušu) i radosno uskliknu: „Jaoooooo, što je ovo lijepooooooo!“ Kao uspomenu kupili smo jedan magnet – kućicu, mada su moji naslijednici insistirali da kući odvučemo nekakvu ogromnu keramičku građevinu u vrijednosti pola plate i tešku kao njih dvoje zajedno. Vole umjetnost pa to ti je, i to u velikim količinama, šta ćeš, nije im za zamjeriti!

Na povratku iz radnje prošli smo pored katoličke crkve Presvetog Trojstva, čija je gradnja započela 1730. a završila se 1768. godine na mjestu nekadašnje benediktanske bazilike. I ovdje se ističe sad već prepoznatljivi barokni stil, a ulazna vrata ukrašena su predivnim, raskošnim duborezom, koji zaista vrijedi vidjeti.

Vrata katoličke crkve Presvetog trojstva, sa predivnim duborezom

Ovu otvorenu muzejsku šetnju završili smo obilaskom velelepnog Patrijaršijskog dvora, kojeg je u periodu od 1892 – 1894. godine podigao patrijarh Georgije Branković. Građen je u stilu italijanskih palata, u obliku ćiriličnog slova Š, sa srednjim krilom produženim zbog kapele Sv. velikomučenika Dimitrija, čiji ikonostas je oslikao čuveni slikar Uroš Predić. Danas se ovdje nalazi rezidencija Episkopa sremskog, Eparhijski upravni odbor, Crkveni sud i Muzej Srpske Pravoslavne Crkve. Kao i gimnazija, i ovo zdanje se ističe bogatom bibliotekom, prepunom vrijednih i rijetkih rukopisa, u čijem vlasništvu se nalazi knjiga čak iz XV vijeka.

Ispred Patrijaršijkog dvora

Vratili smo se do auta koji je i dalje bio u debeloj hladovini. Prodavac knjiga, njegov sivi šešir i pretrpani vremešni kombi još uvijek su bili na svom mjestu. Sunce se prilično podiglo i ugrijalo jače, a centar grada se napunio ljudima. Neki su odmarali u tek otvorenim baštama kafića, neki su šetali, neki žurili za svojim obavezama, a neki se u grupicama okupili oko malih drvenih tezgi na kojima se prodavao med i ostali domaći proizvodi i rukotvorine. Moja dva smisla života su i dalje kukala za toplom čokoladom, vidno uznemireni činjenicom da će na nju sačekati još par kilometara. Strpljenje je majka svih vrlina, a ja sam majka vama pa prema tome, ko čeka taj i dočeka, prosvijetlih ih oboje ovim nježnim riječima, dok smo zajedno ulazili u auto i spremali se da odjezdimo dalje.

I tako ja završih svoju razglednicu. Potpisah je i podvukoh potpis sa dvije crte. Neću je nikada poslati, ali ona će ipak stići tamo gdje treba. Ja ih pravim gdje god da odem, jedno putovanje – jedna razglednica. Ovog puta sam prešla svega pedesetak kilometara, a obišla preko dva vijeka na jednom malom trgu u još manjem gradu. E to je bogatstvo koje novcem nikad ne možeš izmjeriti…

Kad krenuh sa knjigama na put

Kad siđeš sa trajekta u Kamenarima (Ili catare, kako je dolje zovu) pa kad kreneš lijevo magistralom koja vodi ka Herceg – Novom, vidjećeš odmah sa desne strane, tačno uz samu ulicu, čitav niz starih kamenih kuća. Sve su spojene jedna sa drugom, jedino se između prve dvije može vidjeti skroz uska uličica, koja stepenicama vodi naviše i zavija ulijevo, ka još nekoliko grupa istih takvih kuća. Na njihovim gornjim spratovima oduvijek su živjeli ukućani, dok su prizemlja tokom ranijih decenija i decenija imala sasvim različite namjene. Između ostalog, često su se izdavala zakupcima, zainteresovanim da otvore kakvu radnju, pekaru ili pak objekat ugostiteljskog tipa. Svega je tu bilo, kad malo bolje razmislim. Doduše, nikad u isto vrijeme, i nikad na neki duži period, a opet sasvim dovoljno da ti zagolica sjećanje i inspiriše na neku nostalgičnu priču.

Ja, na primjer, vrlo jasno pamtim kako je u jednoj od tih kuća dosta dugo opstala prodavnica prehrambenog tipa, koju su svi stariji zvali PE-KA-BE, a čije smo ime, sasvim logično, usvojili i mi mlađi. U to vrijeme nikako mi nije bilo jasno ko je, i iz kog razloga, jednoj prodavnici nadenuo tako besmisleno ime, koje u mom mozgu nije imalo veze bukvalno ni sa čim, a kamoli sa onim što ćeš svakodnevno jesti, piti i kuvati. Kako smo lijepo i logično onu drugu prodavnicu, dolje na dnu stepenica naše kuće, zvali KOD IVANKE, što je i bilo sasvim za očekivati, jer je svima poznata teta Ivanka iz Đurića bila njena legitimna vlasnica. I tako si lijepo znao i kod koga kupuješ, i šta kupuješ, a ovo, božemeprosti, PE-KA-BE (ili kako bi naša baba Meri na svom maternjem engleskom izgovarala PI-KEJ-BI, što mi je unosilo još veću zabunu!), nit’ znaš odakle je stiglo, nit’ ko mu je vlasnik, a i ako je imalo vlasnika, onda on zasigurno nije bio ni iz Jošice, a ni iz Đurića, kao naša dobra teta Ivanka. Bilo kako bilo, PE-KA-BE se kod nas zadržao duži niz godina, a ja ću ga svakako pamtiti i zbog imena, a i zbog našeg rođaka (iz Kraljeva rodom), koji je jednog jutra otišao tamo da mu daju svježi jogurt, jer „ovaj koji je prethodnog dana kupio VRIŠTI“ (prokisao, da stručno objasnimo). Meni je i dan danas najiskrenije žao što nije bilo neke kamere na licu mjesta da snimi taj neponovljivi trenutak primopredaje VRIŠTEĆEG jogurta potpuno šokiranoj prodavačici, i iznerviranog rođaka koji nije mogao čudu da se načudi što ga ubjeđuju da vrište čeljad, a ne mliječni proizvodi, a lično on je imao toliko sličnih iskustava.

Poslije famozne PE-KA-BE prodavnice, otvorio se u prizemlju jedne od kuća i salon namještaja. Bilo je to prilično zanimljivo, moram priznati, jer u takvu radnju ne ideš svakog dana, kao po hleb, mlijeko i ostale potrepštine, i nije baš da ćeš jutro za jutrom govoriti nekome iz familije: „Idi do prodavnice i kupi jednu policu, nogu od stola i onu zelenu fotelju, ali da sve bude svježe, nemoj kao juče da ne pogledaš datum!“ Ne, ne, ne, ovo su bili posebni momenti, kako za onoga ko odluči da se u mjesnom salonu namještaja ponovi za novu kuhinju, ugaonu garnituru ili spavaću sobu, tako i za sve ostale mještane koji bi se tu zatekli prilikom biranja, plaćanja, i uopšte, svih ostalih trgovinskih procesa. Iskreno, često nisu ni morali da budu prisutni tokom tako važnog događaja, jer bi se u vrlo kratkom vremenskom roku vrlo detaljno saznalo ko će sjedjeti na novom kauču i spavati u novom krevetu, a to je, dozvolićete, za jedno tako malo mjesto uvijek bilo od velikog društvenog značaja.

Otvarala su se u tim prostorijama svakojaka druga čuda, i potrebna i nepotrebna, logična i nelogična, ali meni je svakako u najljepšem sjećanju ostao period kada je je u jednoj od njih radila knjižara. Istina, ona se u Kamenarima održala svega četiri godine (1984 – 1988), ali izgleda sasvim dovoljno da obilježi čitavu jednu posebnu i nezaboravnu fazu naše porodice, a bogami i našeg malog mjesta.

Ovu knjižaru, koja je nosila vrlo jednostavno i kratko ime -„Uzor“- otvorio je osamdesetih godina prošlog vijeka upravo jedan od mještana, profesor Mato Mijajlović. Sad bi za očekivati bilo da napišem da je u pitanju profesor književnosti ili nečega tome slično, ali ne! Mato je u Boki, a pouzdano znam i šire, ostao poznat i priznat kao vrsni profesor matematike i stručnjak za ovu ni malo laku nauku. Jeste, bogami, baš za matematiku, ni manje ni više! Vršnjak mog oca, njegov prijatelj iz djetinjstva, i neizostavna ličnost u školovanju generacija i generacija cijele hercegnovske opštine, živio je u Kamenarima, a radio u gimnaziji, u Herceg – Novom. Pored posla u školi, Mato je ovoj zahtjevnoj vještini podučavao i kod kuće, pojedinačno i u grupama, kako je kome trebalo. Ko god da je imao problema sa matematikom (a da se ne lažemo, imali smo ih mnogi!), obavezno je išao kod profesora Mata na časove, a on je te časove držao toliko posvećeno, skoncentrisano, precizno i pedantno, da si prosto morao naučiti ono što se kod njega radilo, sve i da si se tvrdoglavo zainatio da nikad ama baš ništa iz matematike naučiti nećeš! Eto na primjer, ja sam vam živi svjedok takve jedne situacije, jer kad su me negdje gore oblikovali i sklapali prije dolaska na ovaj svijet, neki od majstora je prosto zaboravio da na određeno mjesto uglavi i talenat za matematiku, te ti ja tako ostadoh bez njega, ni kriva ni dužna. Dabome, kako mene uskratiše za tako jedan važan sastojak, tako nekom drugom dadoše i više nego što je trebalo pa se dolje na zemlji ipak uspostavila kakva-takva ravnoteža, jer i dan danas oni koji manje znaju, uče od onih koji su za to talentovani. Ne samo iz matematike, nego i iz bilo čega drugog. Jer kad bismo svi sve znali , ja zasigurno ne bih onako očajnički gledala u NA-LIVADI-SU-TRI-KUĆE-KOJA-JE-NIŽA-AKO-JE-TREĆA-ŠIRA zadatke, a prof. Mato ne bi imao kome da ih objašnjava. Niko ne bi bio potreban nikome pa kamo ti onda uspomene i šta bih ja danas uopšte ovdje pisala…?

Dakle, kao i ostala mnogobrojna čeljad, mlada i malo starija, tako sam i ja iskusila časove matematike kod ovog čuvenog profesora. Nije da sam baš krenula da ih pohađam iz lične ljubavi prema računskim operacijama, jednačinama i nejednačinama, već me na to, istinu govoreći, teška muka natjerala. Te godine, u prvom razredu srednje škole, ostaviše me dušmani sa jedinicom sve do avgusta pa je, bogami, ili valjalo popravljati, ili da popravljaju mene vraćajući me još jednom u isti razred da detaljno u moždane vijuge utisnem ono što ih je prošli put zaobišlo. Kao sad se sjećam kotorske gimnazije, profesorke matematike koja nas je žnjela kao zlatnu lelujavu pšenicu u polju (ne)znanja kad joj vrijeme dođe, i sebe koja sam prva junački u toj žetvi pala. I šta ću, nije mi bilo druge nego da krenem „kod Mata na matematiku“, kako se to popularno kod nas govorilo. Tako sam uživala do avgusta – dok se svi kupaju i sunčaju, ja knjige pod ruku i pravo na čas! Doduše, nisam bila sama, još je tu palih boraca bilo pa smo se svi nekako u toj zajedničkoj muci i združili, nas šest napaćenih duša na frontu, prsa u prsa sa nemilosrdnim zadacima u kojima obavezno moraš izračunati kolika je površina fudbalskog igrališta AKO SE ZNA da je njena polovina šest puta veća od četvrtine susjednog bazena na kvadrat (od ovog AKO SE ZNA naročito me jeza podiđe, jer sve se nešto kao ZNA, a u stvari sve sam moraš izračunati i eto ti ga već problem u najavi!) . I pravo da vam kažem, savladala sam sve to što mi je trebalo! Ne za neku visoku ocjenu, naravno, ali da mogu bar na miru da upišem sledeći razred i da se nastavim baviti onim što me istinski zanimalo. E, tu sam profesoru Matu baš onako iskreno, od srca zahvalna pa iako sam svjesna da već duže vrijeme računa na nebeskoj računaljci, nije zgoreg da to opet spomenem. Nikad ne znaš gdje se sve riječi mogu čuti…

Osim matematike, profesor Mato je izuzetno volio i knjige, i sve što je za njih vezano pa je tako, pomenute ’84. godine, u malom, prilično skučenom prizemlju jedne od kamenih kuća, otvorio svoju knjižaru. Iskreno, mislim da je to jedna od najljepših stvari koja je mogla zadesiti jedno tako malo mjesto kao što je naše. Prvo, zato što svaki i najmanji kutak u kojem možeš naći makar dva različita naslova, predstavlja u stvari, prolaz ka nekim potpuno novim svjetovima i dimenzijama. A zamislite koliko se takvih prolaza otvori pred vama kada uđete u jednu pravu pravcatu knjižaru, i gdje sve pomoću njih možete stići a da ni korak niste napravili. Drugo, čitavo bogatstvo informacija ti je dostupno na jednom malom prostoru i neophodno je samo prstom pokazati za koju od svih tih informacija si spreman, prelazeći tog momenta prag od knjižare. Treće, ne postoje ljepša mjesta od onih gdje se prodaju knjige. I to naročito od onih malih, autentičnih, koje dišu tačno onako kako im i vlasnik diše, a miris novih, svježe ukoričenih naslova, često i ne baš pedantno složenih po drvenim policama, prati te na svakom koraku. Takve su mi knjižare vazda bile najmilije, pogotovo što kad posjetim neku od njih, tačno znam da ću naići na nešto posebno i nesvakidašnje, što ni na jednom drugom mjestu ne bih našla. Takva je bila i ova naša knjižara, zato i vrijedi o njoj par riječi napisati, da se ne zaboravi, šteta bi bilo…

U knjižari „Uzor“ nema ko tada nije pazario, bar što se našeg mjesta i okoline tiče. Moji su svako malo kući donosili i pojedinačne primjerke, i cijele komplete svih mogućih žanrova. Mislim da ne postoji klasik koji danas ne krasi policu naše kućne biblioteke. Jeste, baš biblioteke, jer tolike knjige je trebalo negdje i smjestiti pa su moji roditelji, otprilike u to vrijeme, angažovali izvjesnog mjesnog stolara da jednu od spavaćih soba na spratu kuće obloži policama od poda do plafona, da bi svaki pisani primjerak našao svoje mjesto. Iskreno, mišljenja sam, da je kojim slučajem knjižara „Uzor“ potrajala do dana današnjeg, morali bi dograditi i pomoćni objekat da se može porodica smjestiti, jer bi se sve ostale prostorije u već postojećoj kući lagano predale pod najezdom polica, a svi stolari iz Boke kotorske došli da žive i rade u Kamenarima. To bi za njih bilo zlatno doba u karijeri i o tome bi se zasigurno učilo u knjigama iz istorije stolarstva i sličnih zanata.

Profesor Mato je uvijek u svoj knjižari imao izbor knjiga za zavidjeti. Sam je birao šta će prodavati, sam je sve naslove nabavljao, često putujući po većim gradovima tadašnje Jugoslavije (prvenstveno Beogradu) tragajući za primjercima za koje je smatrao da se obavezno moraju naći na njegovim policama. Bilo je tu i antikviteta, i rijetkih knjiga, i novih, savremenih naslova, i udžbenika za školu, i putopisa, priručnika, čitave oblasti posvećene samo djeci, ma nema šta se tamo nije moglo primjetiti. Kako pređeš onaj grbavi kameni prag, sa svih strana su te gledali različiti nazivi, zapljuskivale svakojake boje u bezbroj nijansi. Toliko je sve nekako bilo pretrpano i zatrpano tvrdim i mekim povezima, koricama većih i manjih dimenzija, tanjim knjižicama i debelim, teškim knjižurinama , da si se često pitao kako je to sve stalo u par kvadrata, i da li će prilično mali broj polica izdržati toliki teret, a da ti ne doleti na glavu baš onda kad si počeo da biraš šta ćeš kupiti. Međutim, na kraju bi svoju kupovinu sasvim bezbjedno obavio, a kao dokaz da si baš u toj knjižari pazario, dobio bi priznanicu sa autentičnim pečatom na čijem je tamno ljubičastom otisku pisalo KNJIŽARA „UZOR“. Nadam se da se taj pečat još negdje čuva, kao dragocjen svjedok davno minulih dana, i jednog vremena koje se, tako posebno kakvo je bilo, više ne može vratiti…

Kad se knjižara „Uzor“ otvorila, ja sam imala osam godina, i to je otprilike bio period kada je počelo moje putovanje sa knjigama. Prvi ozbiljniji naslov koji sam možda godinu ranije pročitala, a poslije kojeg nikad nisam ni prestala da čitam, jeste lektira „Hajdi“, koju nam je učiteljica Nada zadala da pročitamo za vrijeme ljetnjeg raspusta. „Progutala“ sam je za vrlo kratko vrijeme, silno se sekirajući što je Klara u invalidskim kolicima, što je Petrova baka slijepa, i što Hajdi mora da spava na gomili slame u potkrovlju kolibe, na samom vrhu planine, pa je to sve bocka i žulja, a djed joj je pritom vazda ljut i nikad mu ne možeš udovoljiti, Bože me sačuvaj! I nisam je pročitala tada jednom, već nekoliko puta, uvijek se iznova radujući trenutku kada Klara konačno ustane iz kolica, a djed se konačno otkravi pa svi zajedno vrate u grad tetku koja je došla da vodi Hajdi sa sobom. E kakav mi je to gušt bio, ne može se opisati. I mada danas sretnem na desetine osoba kakva je Hajdina tetka, i mada se često i sama ponašam kao Hajdin djed, uvijek se toliko rado sjetim tih svojih prvih upečatljivih čitalačkih momenata i smatram ih za jednu od najvrijednijih i najljepših stvari koje su na mene duboko uticale.

Poslije „Hajdi“ su stvari prosto išle same od sebe, sve se nekako slagalo i namještalo. U kući smo već imali prilično lijepu zbirku knjiga, a kako se koju kuću dalje, otvorila i nova prodavnica knjiga, nekako su svi djelovi slagalice došli na svoje mjesto. Sjećam se novog, tek pristiglog kompleta bajki i priča, bio je izložen na najnižoj polici, na samom ulasku u knjižaru sa lijeve strane. Svaka knjiga je imala tvrde, sjajne korice, u različitoj boji. Takođe se sjećam da nam je mama na svakih nekoliko dana davala novac da kupimo po jednu knjigu iz kompleta, a ja bih onda sa tim novcem zgužvanim u ruci odtapkala do knjižare i onda pola sata birala koju tog puta da kupim. A nerviralo me što za koju god da se odlučim, činilo mi se da je ona druga bolja i zanimljivija pa sam jedva čekala da se za koji dan vratim i donesem i nju kući. Uz to bih obavezno „snimala“ šta se još nudi, i šta bi bilo zanimljivo za pročitati. Bilo je tamo i slikovnica, i bojanki, i opet cijeli komplet papirnih lutaka za oblačenje, koje su mi u to vrijeme bile prava pravcata opsesija! Redovno sam ih sjeckala kada bi izlazile na pretposlednjoj stranici „Politikinog zabavnika“. Međutim, kada sam u knjižari vidjela ova remek djela papirnih kreacija, bila sam potpuno opčinjena. Niko me nije mogao ubijediti da na svijetu postoji savršenija zbirka papirnih lutaka, nego što je to tada u knjižari „Uzor“ bilo. I svašta sam još ja tamo pronalazila. Nešto bi mi kupili, nešto bih dobila za rođendan, ili tako neku prigodu, a nešto je ostajalo i u knjižari, dabome, ne možeš sve u životu imati. A i ako imaš, ne možeš odjednom dobiti, već jedno po jedno, čekajući strpljivo i predano, kao one bajke i priče iz kompleta…

Eto, tako ti ja od onda vječito putujem sa nekakvim knjigama. Vučem dvije za sobom, tri pod rukom, a nekoliko guram ispred sebe. Ne znam ni kuda sam sa njima krenula, a ni kuda ću stići, znam samo da je pravac dobar. Znala sam to još onomad kad je Klara ustala iz stolice, a djed prvi put sišao u selo, u crkvu, zajedno sa Hajdi. A i onda kada mi je uzor bio „Uzor“.

Danas nikad više knjiga, a čini mi se da se sve manje čita. Knjižare ogromne, sa hiljadama naslova, kad uđem ne znam šta bih prije pogledala. Sve složeno „pod konac“, po kategorijama, piscima, žanrovima. I lijepo je, na neki svoj novi, moderan način, lagala bih kad bih rekla da nije. Ima svakakvih bajki, i trista vrsta papirnih lutaka! Ali, bogami, lijepo bi bilo opet zapeti o kakav grbavi kameni prag i prebirati po pretrpanim policama. Prosto da dušu malo nahraniš i vratiš se tamo gdje si nekada bio…