Na današnji dan, tačno prije dvadeset i dvije godine, Beograd je osvanuo potpuno zavejan, ili kako bi to neko romantično čeljade dočaralo – uspavan u zagrljaju svjetlucavog, sniježno bijelog pokrivača. I ništa to ne bi bilo čudno, snijeg kao snijeg, pao pa pao, nego sam se ja prvi put u životu zadesila u takvom jednom okruženju. Kako prvih osamnaest ljeta provedoh kod „palmi na obali mora“, ova novonastala situacija, kao i snalaženje u istoj, urezala mi se duboko u pamćenje i sjetim je se svaki put kada krenu sniježne pustolovine.
Tada sam bila brucoš na FMU, krenuo tek drugi mjesec predavanja i vježbi na fakultetu, i tek što sam sa tim malo „ušla u štos“, kad eto ti i ovog čuda, valjalo se sa njim nekako izboriti! I tako, budim se ja rano ujutro, provirujem kroz prozor i u nevjerici gledam šta se napolju dešava. Kako sam imala (i toga se sjećam!) predavanje iz kontrapunkta (kod čuvenog Repanića) tačno u 8h, trebalo je među prvima spremiti se i suočiti sa onim što me na ulici čeka. Moja tadašnja cimerka probudila se kad i ja, iako je tek popodne imala obaveze na fakultetu. Vidjevši me kako zabezeknuto oblačim i obuvam opremu za osvajanje Tibeta, to joj je svakako probudilo inspiraciju pa sve dok nisam izašla iz stana, nije prestala da se smije i da zbija šale na račun moje zabrinute i izbezumljene ličnosti. Samo da napomenem da se ništa bolje ni ona nije tog popodneva provela pa ako čita ovo negdje tamo u bijelome svijetu, neka zna da znam čitavu istinu! Sve se otkrije, kad-tad 🙂 !!!
Da ne bih mnogo zamarala sav ovaj fini svijet, reći ću samo da sam do zgrade fakulteta, do koje mi je inače trebalo deset minuta, putovala, jezdila, plovila i klizila više od pola sata! Istina, još uvijek ulice nisu bile očišćene, ali ljudi su sasvim normalno hodali, razmišljajući o nekim potpuno desetim stvarima, skroz neopterećeni onim što je mene morilo. Lično, imala sam utisak da se borim sa strašnim sniježnim smetovima, ispod kojih su počivale zlokobne sante leda, ispod kojih su se, opet, formirali ogromni ledeni glečeri, a ispod kojih je neminovno započinjalo novo ledeno doba !!! U skladu sa tim, bauljala sam po onih par centimetara snijega kao da će me pri svakom sledećem koraku progutati ogromna sniježna lavina, uz zaglušujuću tutnjavu i podrhtavanje tla kao prilikom kakvog zemljotresa. Baš nešto razmišljam, sva sreća da tada nije bilo interneta, garantujem da bih osvanula na YouTube kanalu, kao onomad ona mučena djevojka koja se u ogromnim bijelimštiklama i platformama spuštala niz skroz zaleđenu ulicu! I još garantujem da bi između nje i mene bila mrtva trka u broju pregleda na tom istom kanalu! Kako i ne bi, kad je samo trebalo normalno da prođem ulicu Svetozara Markovića, pređem pješački i eto me na cilju. Ne, ne, ne, ja sam u svojoj glavi prvo osvojila K2, zabola zastavicu u sam vrh, poslala poruku mojima preko satelitske veze, slikala se za Diskaveri, i onda se kroz mećavu i sniježne nanose, uz neviđen rizik po život, i pratnju krda stegosaurusa, probila na predavanje iz kontrapunkta kod profesora Repanića! Kakav podvig, kakvo putešestvije!!!
Sad umirem od smijeha kad god se toga sjetim. Naročito mi bude smiješno to što me poštovani profesor vokalne polifonije gledao kao da nisam baš pri sebi, dok sam mu se izvinjavala i objašnjavala zašto kasnim na predavanje. Ma smijala sam se sama sebi već tog istog popodneva, kada se čitava naša družina okupila na ručku u „Loli“! Ih, do tada sam se već pošteno bila okuražila, toliko me bio ponio momenat, da se zamalo ne prijavih grtalicu da vozim, a ne da pješačim bezveznih par stotina metara….
Sve drage i lijepe uspomene, što bi opet ono isto romantično čeljade reklo. Evo jutros zabijelilo na Kopaoniku i Zlatiboru, najavljuju i ovdje uskoro, a ja lagano spremam svoju opremu za pohode na Tibet. Valja nove bitke izvojevati… 😉 😉 😉
Kroz Micine naočare 