Dom je tamo gdje ti je srce

Juče ujutro krenem ja nešto ranije od kuće, jer sam pročitala u novinama da se u Tašmajdanskom parku održava izložba meda. Kako su se naše zalihe potrošile, bilo je neophodno obnoviti ih. Pošto ponedeljkom radim popodnevnu smjenu, sve sam u glavi lijepo uklopila i organizovala: dvadeset sedmicom do Taša, tamo pazarim već pomenuti nektar i ambroziju, pa onda na tramvaj trojku da se pošteno isklackam i doklackam do škole. Inače, uvijek svima pričam – najvažnija je dobra organizacija, sve ostalo se onda rješava samo po sebi. Dokazano milion puta! Nego, bolje da se vratim na konkretnu priču, drugom prilikom ću detaljnije o organizaciji. Krenem ti ja, sva tako organizovana, dočekam polupraznu dvadeset sedmicu i udobno se smjestim pored neke gospođe koja je, sve dok nije izašla (kod Pravnog fakulteta), veoma uspješno surfovala, tačnije rečeno kasapila po internetu. Procvrčao je onaj njen nesrećni telefon, čak sam ubijeđena da je u jednom momentu počeo da se dimi. Al’ šta da se radi, kad čovjeku trebaju informacije, nema tu mnogo priče…

Preko puta nas sjedjela je još jedna gospođa – prava poslovna žena – sređena od glave do pete, namirisana litrom parfema. I, sjedimo mi tako, kad tri ili četiri stanice kasnije uđe u prevoz neki čika beskućnik i smjesti se baš pored poslovne, namirisane gospođe. Lično, mislim da bi joj bilo lakše da su joj prosuli kofu ledene vode po glavi nego što je dobila novog para za sjedjenje. Ali šta je – tu je! A čika beskućnik? Šta da vam kažem, ne bih se upuštala u neki detaljniji opis, nema smisla a ni potrebe. Samo ću reći da je bio opasna protivteža gospođi natopljenoj parfemom (svom novom paru sa sjedišta). Dakle, što se mirisa tiče, zajedno su davali nulu, a da l’ pozitivnu ili negativnu, to je već bila stvar subjektivnog doživljaja.

Čika beskućnik je sa sobom nosio dvije pohabane zeleno-crvene kese iz Maxija (one što se plaćaju, pa onda izgledate FENSI prilikom izlaska iz prodavnice 🙂 ). Ne znam šta je sve u tim kesama bilo, jer dok smo se vozili bio nam je prikazan samo jedan njihov manji dio. Naime, čim je autobus krenuo, čika beskućnik je iz jedne kese izvadio nekakvu kartonsku čašu, ličila je na one koje dobijemo prilikom kupovine kafe ZA PONIJETI ;-). Zatim je iz džepa od jakne izvukao zgužvanu salvetu (ili papirnu maramicu) u kojoj su bile spakovane dvije, možda tri poluprazne kesice instant kafe. Sipao je sve te ostatke kesica u svoju kartonsku čašu, a onda krenuo nešto da prebira, da traži, u drugoj kesi. „Nije valjda da ima i toplu vodu za kafu u tim kesama!“ pomislih, pomno prateći šta će dalje da uradi. I nije imao vodu, već je izvukao novu novcatu, neotvorenu flašu Koka-kole. „O svašta! Pa šta će mu onda ona kafa?!“ Do srži sam bila začuđena, pitajući se kakvu to organizaciju u glavi ima ovaj čika beskućnik, šta je to isplanirao?? Par sekundi kasnije vidjela sam da je njegov plan bio da pomiješa Koka-kolu sa kafom. Sipao je čuveni napitak u čašu i krenuo da mućka. Zadivljeno sam posmatrala kako novonastalo hemijsko jedinjenje pjeni, preliva se preko čaše i kaplje po podu. Poslovna, naparfemisana gospođa se, vidjevši ovo, načisto skandalizovala. Tako skandalizovana naglo ustade i uz jedno piskavo: „Zaboga, čoveče!!!“ odparfemisa u bezbjedniji dio autobusa, manje podložan skandalima ove vrste. Međutim, čika beskućnik nije ni trepnuo na taj njen protest. Ma kakvi, nije je ni čuo! Smjestio je svoje dvije kese na oslobođeno sjedište, raskomotio se, podigao desnu nogu na uzvišenje od točka ispod suprotnog sjedišta i sa vidnim uživanjem počeo da pijucka svoju čudesnu mješavinu. Opustio se čovjek skroz, kao da je u nekoj svojoj zamišljenoj kući, pa uživa u momentu. Tako opušteno ja kod kuće sjedim na svom omiljenom mjestu na dvosjedu, pijuckam kafu (doduše, bez Koka-kole, jer bi me u suprotnom morali sprovesti kod Nade Macure), gledam TV, odmaram…A evo ovom čovjeku je to uspjelo u autobusu broj 27. Opet sam bila zadivljena, mada i malo onako, kako da kažem….tužna! Svi zaslužuju svoje mjesto na dvosjedu i svoju opuštajuću kafu (pa neka je i sa Koka-kolom, nek’ ide život!) i to u svojoj kući, pa sve i da je je najmanja na svijetu. Čika beskućnik je sve to stvorio za samo par minuta u nekakvom prevoznom sredstvu. Kad malo bolje razmislim, ne kaže se uzalud – DOM JE TAMO GDJE TI JE SRCE. Ovog puta, definitivno smo imali jedno srce u autobusu… 🙂

P.S. Samo da napomenem, nikakve izložbe meda nije bilo u Tašmajdanskom parku. Totalna dezinformacija. Ili je to bilo u pitanju ili sam  pročitala neku vijest od prije par godina. Hoću ja to ponekad…. 😀 😀 😀

P.P.S. Primjetno je prisustvo određenih emocija u nekoliko mojih poslednjih tekstova. Ispitaću situaciju, pa ću dati objašnjenje. Nadam se da nije ništa zabrinjavajuće… 😉 😉 😉

Orlovi koji su davno odletjeli

Juče je bila godišnjica smrti velikog Branka Ćopića. Tačnije, 31 godina je prošla otkako su njegovi orlovi odletjeli. Ja sam tada imala nepunih 8 godina, ali sjećam se da sam tu vijest čula na jutarnjem programu. Znala sam da je bio poznati dječiji pisac iako još uvijek nisam bila pročitala ni jednu njegovu knjigu. Moj dječiji mozak nije baš mogao da shvati kako je on to skočio sa mosta a da nije istog momenta isplivao? Nije ni čudo, pošto je najveći most koji sam do tada vidjela bila ustvari neka konstrukcija od par dasaka postavljenih preko minijaturnog potoka gore u brdu, gdje sam u djetinjstvu provodila mnogo vremena, istražujući okolinu sa svojim drugarima. Pa kako to sad, čovjek skočio i nije više nikada isplivao, pitala sam se danima. I zašto tako poznat čovjek i to dječiji pisac, zar takvi ljudi ne sjede samo za stolom, pišu i budu poznati? Šta oni još drugo mogu u svom životu da rade, pa da im padne na pamet da skoče sa mosta??? Kao sad se sjećam, mučila su me ta pitanja dugo, dugo. Tek mi ništa nije bilo jasno kad sam pročitala prvu njegovu knjigu. Pa zašto bi čovjek koji tako zanimljivo, zabavno i duhovito piše, samo odjednom pošao i skočio sa mosta??? Neke stvari sam shvatila mnogo kasnije, posložila sam nekoliko kockica i postalo mi je jasno da Branko Ćopić nije odjednom pošao. Drgačije su orlovi letjeli u njegovim knjigama, a drugačije u njegovom životu. U svakom slučaju, kao mala sam cijelu priču okrenula u svoju korist, dala sam joj kraj kakav isključivo meni odgovara, da otjeram sve te uporne nedoumice. U tom mom scenariju, Branko je isplivao na nekoj tamo nepoznatoj, predivnoj obali, u sasvim nepoznatom, predivnom gradu i tamo je nastavio da piše i smišlja nove dogodovštine svojih jedinstvenih junaka. Kad malo bolje razmislim, nisam mnogo ni pogriješila…

Ja sam uz Brankove knjige odrasla. Imali smo u kući cijeli komplet njegovih djela, sa tvrdim bordo povezom i naslovima utisnutim zlatnom bojom. Sve sam ih pročitala po nekoliko puta. Sjećam se začuđenih pogleda kad bi me zatekli sa nekom od bordo knjiga u ruci: „Opet čitaš istu knjigu??? Koji ti je to put po redu???“ Iskreno, pojma nisam imala koja brojka je u pitanju, ali nije mi bilo ni važno. Bila sam ubijeđena da se tako knjige i čitaju – svaka po 20 puta…minimum… 🙂

Prvo sam pročitala čuvenu trilogiju: „Orlovi rano lete“, „Slavno vojevanje“ i „Bitka u zlatnoj dolini“. Čitala sam, uživala i smijala se na sav glas. Sjećam se koliko mi je smiješna bila scena kada zloglasni učitelj Paprika pokazuje na konja Kušlju (koga su djeca uvela u učionicu) i pita šta je to, a čuveni Stric mu, misleći da ga pita za oblast na geografskoj karti, odgovara: „Molim, gospodine, to je Balkansko poluostrvo!“ Vraćala sam se nekoliko puta na tih par rečenica i iznova se kikotala :-). Tu je i nezaboravan opis poljara Lijana koji se toliko bio počastio pićem, da je poštu, koju nosio partizanima u šumu, potpuno pomiješao i podijelio pogrešnim osobama. Priču je Ćopić nazvao „Pijan poštar i budalasto drveće“, a opisi reakcija onih koji čitaju pisma su neprevaziđeni. Htjela sam ja tada da prestanem da se smijem, ali nisam mogla, uzalud…a i dobro je što nisam… 🙂 Kao šlag na torti, pojavio se u knjizi i nezaboravni lik đeda Vuka, kome se, u jednom momentu, zaglavila glava u nekakvom malom prozorčiću, pa je, mučenik, onako prestravljen, stao da viče: „Pomagajte, ljudi, natakla mi se kuća na glavu! Skinite mi bar ovu sobu sa vrata, da mogu da legnem u krevet!“ Koliko smjehotresnih suza sam prolila nad ovim rečenicama, pojma nemam… Evo i sada se opet smijem, a imam, bogme, nekoliko decenija više… 🙂

Jednom smo u školi, na pismenom zadatku iz tadašnjeg srpskohrvatkog jezika, dobili temu „Moj omiljeni lik iz školske lektire.“ Sjećam se da mi je ta tema došla kao naručena i bila sam presrećna! Pisala sam baš o poljaru Lijanu, a pošto sam pola knjiga u kojima se on pojavljuje znala napamet, ubacila sam i neke zanimljive citate i to sa sve navodnicima, precizno i tačno, od riječi do riječi. Kao da sam imala knjigu ispred sebe. Nastavnica Desa mi je tada rekla da bi me sigurno kaznila za nedozvljeno prepisivanje (ili za podmetanje puškica, kako se to danas popularno kaže), da se nije i sama uvjerila da sve to imam u glavi. Bogami, dobila sam čistu peticu tada! Pardon, Branko i ja smo dobili peticu, a dobiti najveću ocjenu kod nastavnice Dese nije baš bilo lako… 😉

Poslije trilogije sam prešla na druge knjige Branka Ćopića. „Magareće godine“ i „Glava na klancu noge na vrancu“ sam naročito voljela, jer su bile autobiografske, pa sam, eto, iz prve ruke mogla da saznam kako je moj omiljeni pisac živio. I tu sam se smijala do suza i kada bi mi sada opet neko zadao istu onu temu što smo nekada davno imali na pismenom zadatku, mikslim da bih pisala o stricu Iliji („Glava na klancu noge na vrancu“) ili o Baji („Magareće godine“) ili o De-De-Ha („Magareće godine“). Ustvari, bilo bi lijepo da svakog mjeseca imam zadatak da pišem o jednom liku! Vjerovali ili ne, još neke rečenice mogu da ponovim od početka do kraja. Dobro mi mozak radi, moram priznati, a radim kao profesor… 😉

Mogla bih da spomenem i ostale knjige Branka Ćopića, jer ne postoji ona koju nisam iščitala, proučila i raščlanila do same srži, ali mislim da nema potrebe. Shvatićete šta sam željela da kažem. Da se razumijemo, nisam ja ovdje u svojstvu nekakvog kritičara djela Branka Ćopića. Ne, nikako! Nemam ja te diplome i zvanja :-)! Već sam vam rekla da učim djecu do-re-mi-fa-sol-la-si-do u nekoj tamo muzičkoj školi. Samo sam željela da se u nekoliko riječi zahvalim ovom čudesnom čovjeku što mi je obilježio djetinjstvo, a koliko vidim, i ovo zrelo doba. Mislim, tehnologija je toliko napredovala, pa me možda i čuje negdje gore, među svojim orlovima, Lijanima i baba Vaskrsijama. Kao mala maštala sam o tome da pišem priče baš onako kako ih je on pisao, da se oni koji čitaju nasmiju od srca, da im suze krenu, a da iza te šaljive strane uvijek pronađu i neku drugu, dirljivu, značajnu, životnu poruku. Ja sam ih u svakoj knjizi pronalazila. Prvo sam se samo smijala. Onda sam iznova čitala, pa sam se smijala i pitala…Onda sam opet čitala, pa se smijala, pitala i nalazila odgovore. Ne znam, uvijek sam mislila da tako i treba… 😉 I pišem ja nekakve pričice, trudim se da zabavim i oraspoložim drugare koji ih čitaju, ali mi je uvijek u glavi tvrdi bordo povez sa utisnutim zlatnim slovima. Kada bih ja imala svoju takvu knjigu, poklonila bih i blog i kompjuter i svu tehnologiju ovog svijeta. Ali, Branko je Branko! 🙂

Danas su neka druga vremena. Danas svi pišu. Kojekakve persone, pismene i nepismene, objavljuju knjige. Napišu tobože neku autobiografiju, biografiju, ili već nešto tako zvučno i onda se za dva dana nađu u onih čuvenih TOP TEN prodavanih u knjižarama. A ovi koji to čitaju, pojma nemaju ni šta su pročitali, važno da su kupili knjigu koja je u trendu (?!). Cijenim svačiji trud, ali moja TOP TEN lista je drugačija. Pustite me modernog dizajna i bombastičnih naslova, ne dam ja moj tvrdi bordo povez sa zlatnim slovima. Uz svo dužno poštovanje… Branko je Branko! 🙂 🙂 🙂

Pravila ponašanja u gradskom prevozu

Kao dugogodišnji korisnik usluga gradskog prevoza, predstaviću vam danas spisak pravila koja se moraju poštovati ukoliko hoćete kulturno i opušteno da se vozite određenim autobusom, trolejbusom ili tramvajem. Da budem iskrena, nisam nikad imala prilike uživo da vidim pravilnik takve vrste, ali na osnovu određenih šablona u ponašanju putnika, uspjela sam i sama da „provalim“ koja su to pravila aktuelna dok se vozimo. Pa da počnem…

1) Kada se očekivani autobus (trolejbus, tramvaj) zaustavi na stanici, stati što bliže vratima sa spoljašnje strane. Nije poželjno napraviti prolaz putnicima koji na toj stanici žele da izađu, već se što više „zgusnuti“ sa ostalima koji čekaju da uđu i stvoriti neprobojnu formaciju. Zapamtite, putnici ne smiju nesmetano izaći iz autobusa!!!

2) U autobus ući unezvjereno, izbezumljeno i sa što većim ubrzanjem. Ukoliko ste putniku ispred sebe zabili lakat u rebro, zalijepili ga za šipku, izbili mu zub ili, još bolje, napravili domino efekat sa još nekoliko putnika ispred, onda se to smatra uspješnim ulaskom u prevozno sredstvo.

3) Po ulasku u autobus, ispravno je bjesomučno se laktati do slobodnog mjesta za sjedjenje. Osim laktova poželjno je koristiti i nogu (za podmetanje), ruku (za guranje) i jezik (za ljupke pozdrave užoj i široj familiji). Oni ambiciozniji uspješno će iskoristiti i kišobran, ceger, kesu krompira ili čak lubenicu (ako je ljetnji period u pitanju!)

4) Kada ste jednom sjeli na slobodno mjesto, neka vam ne pada na pamet da po bilo koju cijenu ustanete da bi neko drugi sjeo. To sjedište je vaše, izborili ste se za njega i tu svaka priča prestaje. Dakle, ne ustajte nikome, naročito majkama sa djecom (pogotovo ako su djeca mala i još ne hodaju) i trudnicama! Nikako trudnicama, i to onim u sedmom, osmom ili devetom mjesecu trudnoće! Imajte na umu da će im stajanje u prevozu ojačati mišiće i izdržljivost, što je svakako poželjno kada dođe njihov veliki dan u porodilištu. Prema tome, uradili ste veliku stvar! A i svako sjedište je napravljeno za jednu osobu, ne za dvije u jednoj, pa se to svakako mora ispoštovati.

5) Kada pričate telefonom u prevozu, činite to što glasnije. Nije fer da vas čuje samo prednja strana autobusa, omogućite to zadovoljstvo i putnicima pozadi. Pojačajte mikrofon na telefonu da bi se čuo i vaš sagovornik, ne treba ljudi da nagađaju o čemu pričate. Pun pogodak je ako tako pričate od polazne do ciljne stanice pa svi putnici lijepo mogu da zaključe koliko mnogo kredita imate!

6) Ukoliko imate povoljan internet paket, obavezno obavijestite prijatelje na Fejsbuku gdje ste. Na primjer: Milica is IN THE BUS broj 50, AT stanica Trošarina. Naime, ovo su vrlo važne informacije pa ih nemojte uskraćivati svojim FB prijateljima, nije to u redu. Da bi imali što potpuniju sliku, napravite SELFI i postavite zajedno sa obavještenjem. NAPOMENA: ako se odlučite na selfi, uradite to tako treba – napravite 30-50 fotografija, pa izaberite pravu. Potpuno je bez veze i van pravila postaviti prvu koju ste slikali…

7) Autobus je idealno mjesto da nešto pregrizete prije ili poslije napornog dana. Toplo preporučujem pljesku sa puno luka ili nešto tome slično. Lijepo je ući zimi u pun autobus (sa zatvorenim prozorima) i osjetiti taj miomiris. Stiče se utisak da svi zajedno jedete, što je jedno naročito iskustvo, mora se priznati! Posebna napomena: ukoliko ne mljackate i ne žvaćete otvorenih usta – nemojte ni jesti! Najgore je posao obaviti polovično.

8) Ako vas u prevozu neko nešto pita, na primjer, gdje se nalazi određena stanica, koji je broj autobusa ili nešto slično, nije pravilno odgovoriti ljubazno. Treba odbrusiti što mrzovoljnije, onako iz dubine vaše mrzovoljne duše! Odgovor nikako ne smije biti razumljiv, već promrmljajte nešto – bilo šta, samo da skinete s vrata tu dosadnu spodobu koja je baš vas našla da zapitkuje. Pa i ako znate to što vas pita, recite da nemate pojma. Još uz određenu sočnu psovku, to će biti pravi odgovor.

9) Pošto ne možete uvijek naći slobodno sjedište, nekada ste prinuđeni da stojite tokom čitave vožnje. Po pravilu, svi koji stoje moraju to obavljati isključivo pored vrata, bez obzira da li je gužva ili ne. Dakle, napraviti tri grupe – kod prednjih, srednjih i zadnjih vrata, onemogućiti prolaz do istih i svaki put kad autobus stane, izaći sa putnicima pa se opet vratiti unutra. Ovo pravilo naročito primjenjivati kada je autobus poluprazan i ne pomjerati se ni centimetar dalje od vrata! Ukoliko se premjestite ka praznom prostoru za stajanje, prekršili ste pravilo, a to nikako nije dobro.

10) Nikad i ni pod kojim okolnostima ne smijete upotrebiti sapun, dezodorans ili bilo koju vrstu mirišljavog sredstva ukoliko ste tog dana planirali da se vozite gradskim prevozom! Molim vas, strogo poštujte ovo pravilo, jer ga se putnici striktno pridržavaju i vrlo su rigorozni ako neko postupi suprotno. Vjerujem da niko ne želi bilo kakve neprijatnosti tokom vožnje, pa ću opet ponoviti: sapun, dezodorans i parfem STROGO SU ZABRANJENI!!!

11) Kada izlazite iz autobusa, uradite to na isti način kao i kad ste ulazili – unezvjereno i izbezumljeno uz što intezivnije guranje i laktanje. Na taj način ćete neutralisati onu grupu putnika koja čeka da uđe, a koja je oformila neprobojnu formaciju na samim vratima (opisano u pravilu br.1).

12) Poslednje, ujedno i najvažnije, najsvetije, najuzvišenije pravilo u gradskom prevozu je sledeće: POŠTOVANI PUTNICI, OČITAJTE VAŠU KARTU! Napomena: kada bjesomučno uletite u autobus (trolejbus, tramvaj), prvo zastanite, blago se naklonite BusPlus aparatu, zatim nježnim pokretom ruke očitajte kartu i za kraj opet jedan naklon u znak neizrecivog poštovanja prema čitavom sistemu. Nakon toga opušteno možete preći na pravilo br. 3….

😉 😉 😉

Sve ću da vas kažem Sanji!!!

Odem ja jutros, mrtva-prehlađena, do apoteke da kupim Defrinol kojeg nema i da svratim do mog omiljenog Maxija po neke sitnice. Pošto sam uspješno pazarila zamjenu za traženi lijek (koja, ustvari, i nije prava zamjena, ali može da pomogne samim tim i što je skuplja pet puta!) i isto tako uspješno odabrala hleb i mlijeko (mislim da su i to zamjene, ali nećemo sad o tome…), stanem u red za kasu. Nije bila neka gužva – u mom redu svega par gospođa i moja malenkost. Kada je jedna od tih gospođa stigla na red, izvadila sve stvari iz kolica i krenula da ih pakuje, onaj senzor krene da pišti samo tako. Gospođa se načisto prenerazi i odmah poče da pokazuje torbu, da izvrće unutrašnje džepove i da se pravda kako je sve što je uzela iz prodavnice bilo u kolicima. Međutim, ono čudo pišti, ne prestaje! Pomislih kako je vjerovatno neki problem u senzoru i da će gospođu pustiti, pošto je nakupovala puna kolica stvari i nije bilo logično da se nečim „častila“. Kad ono, radnja se zakomplikovala, atmosfera usijala! Kasirka pregleda gospođi torbu, zove obezbjeđenje, obezbjeđenje dolazi, zahtijeva da skine kaput, prebiraju joj po kaputu…Na kraju se sve to riješilo, jer joj je u džepu od džempera, ispod kaputa, bila kesa sa nekim bar-kodom od izvjesne igračke, koju je kupila unuku još prije dva mjeseca. E sad, taj kod nije bio dekodiran i eto ti problema! Da stvar bude gora, u čitav događaj su se uključile i ostale gospođe iz reda sa raznim zanimljivim komentarima i predlozima, ali bez toga se, izgleda ne može gdje je više ljudi. Neke stvari su neminovne… Kad se sve konačno završilo, gospođa – nesuđeni kriminalac oplete po kasirki, obezbjeđenju, a bogme i nama ostalima:

– Sram vas bilo! Ovo je sramota! Sve ću da vas prijavim! Idem sad da zovem Studio B, Sanju ću da tražim, sve ću da joj ispričam!!! Mene ste našli da provjeravate, sad ću Sanju da zovem!!! Propala državo! Sve ću da vas raskrinkam!!! Svi ste gotovi!!! Mene poštenu da maltretirate, gamadi neotesana!!!

Moram priznati, dok sam zamišljala kako izgleda ta neotesana gamad, neka me jeza uhvatila kad nam je tako javno zaprijetila sa Sanjom iz Studija B (poslije sam zaključila da mi je to ustvari bilo od temperature, ali neka, nek’ bude dramatično!). Ko zna šta ona sve može da nam uradi, nije gospođa zalud prijetila. Bolje da ja lijepo požurim kući, pusti ti to!

Na izlazu iz Maxija zastadoh da otvorim kišobran. Samo što sam to uradila, kad eto ti iste one gospođe niotkuda, krene da viče na mene:

– Šta je tebi??? Hoćeš oko da mi iskopaš??? Hoćeš čelo da mi probiješ sa tim kišobranom??? Sram te bilo! Sad idem da zovem Studio B, sad ćeš i ti kod Sanje da završiš!! Sve ću da vas sredim, tebe prvu, sa tim ogromnim kišobranom!!! Sad će Zlata Sanju da zove, čekaj, čekaj! Ima za vas lijeka, ima!

Krenuh da kažem kako nema lijeka, da sam baš bila u apoteci i da sam morala da kupim zamjenu, ali to nije bila ta priča. Ovdje se radilo o tome kako sam namjerno htjela da joj iskopam oko i probijem čelo kišobranom i da moram zajedno sa kasirkom i obezbijeđenjem iz Maxija da odgovaram lično Sanji iz Studija B. Da ne bih završila na tom strašnom sudu, krenuh da se odbranim nekako:

– Ali, gospođo, vi ste bili nekoliko metara udaljeni od mene, nisam nikako mogla da vas udarim!

– Molim??? Molim??? Šta si to rekla??? A da sam bila, kojim slučajem, bliže iskopala bi mi oko, jesi li svjesna ti toga???

– Ali niste bili bliže, u tome je stvar! – i dalje ja pokušavam da smirim situaciju, ali vidim da mi Sanja ne gine. Bolje da sam ćutala, ovako sam samo izazvala jednu ogromnu lavinu emocija kod već iznervirane gospođe.

– Jel’ slušaš ti mene šta ti govorim??? DA SAM SE NAŠLA BLIŽE, ništa od mene ne bi ostalo!!! Sram te bilo, i tebe i tebi slične! NAMJERNO tako otvarate kišobran, kao da ste glavni na svijetu! Ali šta se ja bakćem ovdje s tobom, Sanja će vas sve da sredi!!!

I ode ona konačno da zove Sanju i da nam presudi, a ja ostadoh sa svojim hladnim, ubojitim oružjem u vidu kišobrana, potpuno šokirana. E, moja gospođo, šta vam znači to DA SAM? Pa evo, i ja DA SAM rođena u Australiji, išla bih svako veče u Sidnejsku operu, jer sam tako u mogućnosti! Ali eto, rodih se ovdje (doduše, 600km južnije, ali sve je to isto :-)). Zar da nastradam od Sanje zbog nečega što se nije ni desilo? Eeeee, živote, eeee, nepravdo…. Druga stvar, nisam znala da kišobran može da se otvara tako kao da si glavni na svijetu. Nisam uopšte znala da postoje različiti stavovi i raspoloženja pri otvaranju kišobrana, ali dobro, svašta čovjek nauči…

Evo me sada, sjedim kod kuće, pijem zamjenu za lijek i gledam sve osim Studija B. Jer, ako se Sanja pojavi…. 🙂 🙂 🙂

Ali to nije sve!

U oktobru 2008. godine desile su mi se dvije velike stvari u životu. Prva i mnogo važnija velika stvar bila je ta da sam dobila Vukija, već poznatog iz prethodnih priča. Druga, ne baš tako važna, ali za mene upečatljiva, odnosi se na veliki broj kilograma koji mi je prilikom Vukijevog dolaska ostao. Dakle, prva stvar – velika po kvalitetu, a druga – po kvantitetu :-D! Jeste, bila sam baš velika! Bilo me je svuda! Gdje god se u stanu okreneš eto mene, bila sam primjetna iz svakog mogućeg ugla :-). Ajde da je i stan bio veliki, pa da me kamuflira nekako, nego to bješe mali prostor. Matematički gledano, moja težina je tada bila duplo veća od kvadrature stana, eto :-D! Dugo je trebalo da se stvari obrnu – da kvadratura poraste, a da se moji kilogrami smanje. Bio je to jedan, u najmanju ruku, interesantan proces. Pošto sam vrijeme provodila uglavnom kod kuće, intezivno sam se bavila i rješenjem tog problema. Svega je tu bilo, raznoraznih ideja! Jedna od interesantnijih je svakako bila konzumacija tada veoma popularne ZELENE KAFE, čini mi se da je Leontina reklamirala. Pa, rekoh sebi, ako može Leontina da smrša mogu i ja! Što je ona bolja? I, krenem tako da se nalivam zelenom kafom. Srčem je svakog dana, tačno po rasporedu, čak je i ukus bio prijatan. Međutim, trećeg ili četvrtog dana poče da mi se vrti u glavi. Okreću mi se oni zidovi, ne znam više šta je lijevo, a šta desno! Shvatim odmah da je to od mog magičnog napitka i osjetim veliki ubod ljubomore na Leontinu, jer je ona čak stigla i da smrša i da je izreklamira, a ja se sama sa sobom igram ringišpila :-D…Naravno, čuvena zelena kafa je poslije samo par dana povučena iz prodaje zbog otrovnih supstanci. Svi mediji su upozoravali na njenu štetnost i veoma dramatično naglašavali naziv njenog kobnog sastojka. Ja preživjeh nekako, ali kilogrami ostadoše. Morala sam da nađem neko drugo rješenje, podhitno! I, tu sada na scenu stupa KUPOVINA IZ FOTELJE – čuveni slogan koji se i dan danas bjesomučno ponavlja na svakom domaćem kanalu i toliko ti se uvuče u uši i mozak, da moraš sjesti u fotelju htio – ne htio! Tada su se, između ostalog, reklamirali i nekakvi steznici. Bili su to čudesni proizvodi koji, kad ih navučeš na sebe, „savršeno oblikuju liniju tijela i smanjuju obim za nekoliko centimetara“. I onda prikazuju gospođe koje u kabinu za presvlačenje uđu u najgorem mogućem izdanju, a izađu prepolovljene. Svaka je mogla bez problema da obuče svoju omiljenu haljinu i to je bilo fantastično. Nikad do tad ne vidjeh takvo čudo! Sva zadivljena, ispranog mozga reklamama, ja naručim jedan magični steznik. Mojoj sreći nije bilo kraja kad su mi stigla čak dva – jedan u krem boji i jedan crni kojeg sam dobila gratis! Zamislite gratis! Popio je to moj mozak tada, iako su oba zajedno koštala možda kao nogavica jednog primjerka. Ništa ja to nisam registrovala. Bila sam nestrpljiva da ih isprobam, da u sobu uđem kao jedna osoba, a izađem iz nje kao sasvim druga, preporođena persona, i to u svojoj omiljenoj haljini. Ono što je zatim uslijedilo, urezalo mi se u pamćenje za čitav život, a kako i ne bi? Jer, kad sam krenula to čudo da obučem, snašlo me trista drugih čuda, ali ne onih koje sam ja očekivala gledajući predivne gospođe sa reklame. Naime, koliko god se trudila, nisam mogla ni jednu nogu da provučem kroz to crijevo, a kamoli dvije! Ono nešto kruto, nesavitljivo, nerastegljivo – ništa mu ne mogu! Međutim, nastavih i dalje, računam, to tako mora, da bi figura bila što zategnutija :-D. Ooooo, kako je to bilo jedno strašno iskustvo…Borila sam se sa magičnim steznikom ne znam ni ja koliko! Bila sam mrtva umorna kad sam uspjela da ga obučem. Svaki mišić me bolio, srce mi je lupalo kao ludo! Ali tu nije bio kraj – tu tek nastaju problemi. Onaj materijal me skroz zabetonirao, kao da sam dupli gvozdeni oklop imala na sebi. Jedva sam mogla udahnuti. Krenuh da napravim koji korak – sve mi se nebeske zvijezde prikazaše u roku od nekoliko sekundi. Majko mila, šta je ono bilo….Ne možeš da hodaš, da dišeš, da sjedneš, da se okreneš, steže te ona sprava za mučenje nemilosrdno! Kakva omiljena haljina, do nje nikad nisam ni stigla i to bukvalno. Bilo je nemoguće u tom užasu stići do ormara. Samo sam uspaničeno stajala u mjestu, plitko dišući dok mi se soba okretala oko glave zbog nedostatka kiseonika. Vrati se, zelena kafo, sve ti je oprošteno! Evo, nisam više ljubomorna ni na Leontinu, samo da se izbavim iz ovoga! Aha, kao da je to moglo…Još je lako bilo obući, al’ da svučem, tu nije postojala teoretska šansa, bar se meni tada tako činilo. Probam jednom, drugi put, treći, neće ni da mrdne. Zalijepio se onaj materijal za mene, usisao me, nema namjeru da se odlijepi. Uhvati me panika. Krenem bjesomučno da se rvem sa steznikom i on popusti malo, tek toliko da lakše udahnem vazduh. Neću vas gnjaviti sa cijelim procesom, trajalo bi to. U međuvremenu se i Vuki probudio, hoće dijete da jede, pa sam se nekako dogegala do kuhinje da mu pripremim mlijeko. Uspjela sam i da ga nahranim, nisam imala izbora, iako su mi oči cijelo vrijeme bile od muke iskolačene. Trebalo je sjedjeti u onome i držati bebu, brale moj, i još disati….Prošlo je dosta vremena dok sam uspjela da se izvučem. Ne znam ni sama kako se to desilo, ostala mi je neka maglovita slika u glavi. Kako i neće kad nisam imala dovoljno vazduha, borila sam se za svaki udisaj. Znam samo da taj dan danas slavim kao drugi rođendan, jer sam preživjela. Šalim se :-D, nije baš dotle došlo, ali odložila sam oba steznika u ormar i nikad im više nisam prišla. To su moja dva čudovišta iz ormara :-), kao što djeca imaju svoja ispod kreveta. Nisam ih bacila, računam, otporan je ono materijal, možda će trebati Vukiju za neki projekat u školi, kada bude pravio neko mini oklopno vozilo, kakav neprobojni šator za izviđače ili nešto drugo u tom smislu. Iznad svega, ja sam praktična osoba :-D!

Kad sve saberem, dvije stvari sam naučila iz ovog nemilog događaja. Prva je ta da samo zdrav način života može smanjiti moju ličnu kvadraturu, a ne tamo neka kupovina iz fotelje ili zelena kafa (izvini, Leontina, ti si izuzetak!). Samo umjerena ishrana, šetnja i zdrava svijest o svemu tome. Onda kilogrami samo idu, tope se… Druga stvar je ta da konačno znam šta im u reklamama znači ona čuvena rečenica ALI TO NIJE SVE! To je ono o čemu ne pričaju, ono što morate sami da otkrijete kada naručite magične steznike, sofu na naduvavanje, malu samorasklopivu hoklicu ili višenamjensku štedljivu samoljepljivu sijalicu. U mom slučaju, nastavak bi bio sledeći: ALI TO NIJE SVE! Kada jednom navučete magični steznik, nikada, ali nikada više nećete moći da ga skinete, i vaša figura će do kraja života biti savršena! ALI TO NIJE SVE! Ako želite da vam bubrezi uspješno zamjene mjesta i jetra pređe na lijevu stranu, onda kupite naš čudesni proizvod, dok ćete drugi dobiti gratis! Lično, ne razumijem šta će mi onaj gratis, kad ovaj prvi ne mogu nikad više da skinem. Ali eto, kako kažu, TO NIJE SVE! I nije sve, prijatelji, ja najbolje znam da nije…. 😉 😉 😉