Doručak

Jutros sam za doručak htjela da jedem ili tost, ili ništa drugo! Mada bi, zbog one haljine što je nedavno pazarih preko interneta, bolje bilo da sam se odlučila za „ništa drugo“. A još se i toster pokvario ima tome barem dvije godine, dok drugog nema ni u najavi – uvijek se nađe nešto preče za kupiti. Pa se u momentu sjetih da rastegnem komad aluminijumske folije preko najveće ploče na šporetu, i tu izbeškotam nekoliko komada hleba, čisto da me želja mine. A sjetih se kako su to isto nekad radile mama i baba Meri, dolje u Boki. Jedino što je šporet bio na drva, a ja nekoliko decenija mlađa. Pa rano ujutro skoro preletim kroz ledeni hodnik, od spavaće sobe do već dobro ugrijanog dnevnog boravka, i kako otvorim vrata, osjetim poznati miris blago pregorelih ivica hleba skoro pa zalijepljenih za foliju. Onda sjednem za ćošak od stola, za drugim se već smjestila baba Meri, te zajedno doručkujemo. Tost, maslac, domaći džem od cijelih smokava, i vruću bijelu kafu ili kakao. Dok s velikim guštom jedem, kora smokve mi krcka pod zubima, sirup klizi preko sloja maslaca i brzinski se sliva niz prste i šaku, a baba Meri me opominje da odem i operem ruku. Kaže, nehotice ću dirnuti njome kosu, kosa će se skroz slijepiti i umrsiti, i gotovo – moraće da me ošišaju, pa na šta ću onda da ličim! Meni se učini da je nekako slađe da poližem onaj sirup sa prstiju, pa po cijenu ne znam kakve frizure. To i radim, a Meri već sastavlja novi, ništa manje slikovit scenario, ovoga puta namijenjen totalnoj propasti tek oprane i postavljene tavalje, ako joj samo priđem ljepljivim prstom. Gledam u mamu. Po njenom izrazu lica zaključujem da nije ni malo zabrinuta za sudbinu mojih franceta, a ni za svježe ispeglanu tavalju. Odem ipak i operem ruke, jer ne želim ni da se baba Meri sekira, umoriće se još izjutra smišljajući onolike priče, a tek nam predstoji ručak…

Eto, a samo mi se jeo tost jutros…