Halo, iz banke zovem!

Svi službenici zaposleni u bankama imaju obavezu da te s vremena na vrijeme pozovu telefonom i ponude svoj najnoviji proizvod u vidu pozajmljenog novca. Dakle, zaduživanje na hiljadu i jedan način, ukopavanje na raznim nivoima, negdje ti samo obrve vire! I dok tražiš najbezbolnije rješenje za određeni novčani problem, eto ti njih sa idealnim problemom za to rešenje. Jer, šta si drugo sebi uradio, jadni čovječe, nego napravio žestoku muku uzimanjem raznoraznih kredita i kartica? Vratiš na jednom mjestu, a na drugom ti sa ljubaznim osmjehom, vrlo profesionalno uzmu poslednju dlaku sa glave, najskriveniji komadić duše! I još ti na kraju zahvale porukom! Kao, poštovani korisniče, zahvaljujemo na uplati i drž’te se, trebaće kože na leđima i sledećeg mjeseca. Srdačno, Vaša banka.

Eto, baš prije neki dan su i mene zvali. Prepoznala sam broj, jer me uvijek zovu iz iste filijale, a to je ova na Mirijevu u koju redovno idem. Bogami, tamo se već osjećam kao kod kuće i svi me znaju! A naročito me vole one dvije „operaterke“, sve trljaju ruke kad me vide! K’o vele, ooooooo, evo ove fine žrtve, sad će da padne jedan dobar keš kredit bez potvrde sa posla, ima oči da joj cakle do Uskrsa! Međutim, kad me ne vide neko duže vrijeme, onda obavezno zovu telefonom. I da vam kažem, lijepo je što brinu da ne propustim nešto novo! Kamo lijepe sreće da me tako zovu i iz butika, parfimerija, supermarketa, apoteka…. Pa da uvijek imam uvid šta je najpopularnije i najpovoljnije što se nudi. Evo kako to brižno ova moja banka radi…

– Halo, dobar dan, iz banke zovem, gospođo, Vi ste?

– Dobar dan, mi smo, mi smo, gospođa dabome. Izvolite?

– Evo da Vam sa zadovoljstvom ponudim najnoviji brzi keš kredit u visini od milion i po, a rok otplate je i do deset godina. Veoma povoljno!

– Milion i po? Jeste, povoljno je, dabome. Nešto povoljnije skoro nisam čula! Nego, da niste Vi tražili nekog sa Dedinja? Iz Pariza?? Sa Palma de Majorke možda??? Vi znate da sam ja prosvetni radnik iz Mirijeva, predajem oblike, kontrapunkte i solfeđo! Prosto ne znam kako se moj profil uklapa u milion i po…

– Ne, ne, ne, gospođo, upravo Vas sam tražio. Evo imam sve vaše podatke pred sobom. Koliko vidim, imate mogućnosti za ovako povoljan kredit, a sve ove koje već imate, možete objediniti u jedan jedini pa da ujedno refinansirate, a i da Vam ostane velika svota novca na raspolaganju. I sve to možete otplaćivati čak deset godina! Mislim da nije za zanemariti. Ni jedna banka još uvijek nema ovako dobru ponudu, a Vi šte naš dugogodišnji klijent pa je red bio da Vas među prvima obavijestimo.

– Zlatni ste zaista, baš sam počastvovana! A je l’ može tri miliona? Mislim, isto tako na deset godina, ukoliko me Onaj odozgo pogleda milostivo pa da i poživim do tada…. Malo mi je nešto ovo što ste mi ponudili! Kad već dajete – nek’ ide duplo! Takva sam ti ja!!!

– Hmmmm, ovaj, nisam siguran da ispunjavate uslove za tri miliona, ali možete doći direktno u banku pa ćemo naći rešenje.

– Sigurna sam da ćete naći, štaviše, ne sumnjam ni mrvicu!!!

– Onda, mogu da upišem da sam Vas obavijestio i da ste pozitivno ocijenili našu ponudu?

– Može, kako ne može! Ih! Pa ja sam uvijek pozitivna kad su takve stvari u pitanju, čak se nekada slatko i nasmijem! Mislim, račun mi je negativan, ali važno da je stav pozitivan. Minus i plus, razumijete, hehe…

– Ovaj, u redu, hvala, gospođo, prijatan dan!

– I Vama, gospodine, po milion i po puta za deset godina! Živi bili s kamatom, i da Vam je svaki trenutak kao Revolving kartica!!!

E sad, morala sam malo da nakitim i ukrasim čitav ovaj razgovor, da ne bude baš onako sterilan i strogo-poslovno-dosadan i da može sa zanimanjem da se čita.  Međutim, suština je ostala potpuno ista! Doduše, ja sam pukla u smijeh kada mi je gospodin ponudio sumu i rok otplate pa sam morala da se izvinjavam, ali vjerujem da se nije nešto naročito potresao. Vidio rođak sa kim ima posla, vjerovatno ima još dvadeset prosvetara na spisku, a ne sumnjam da su svi prasnuli u smijeh kada im je to ponudio! Jeste, veseli smo ti ljudi mi prosvetari, duhoviti, vazda za šalu spremni, vickasti po cijele dane! A sad vas pozdravljam, idem da napravim spisak šta sve mogu da uradim sa milion i po za deset godina, veliki planovi su u pitanju, ne smijem ni časa časiti!  😉 😉 😉

Živjeti zdravo

Zdrav život je potreba, da ne kažem i obaveza, svakog prosječnog čovjeka. U današnje vrijeme mogućnosti za njegovo ostvarenje su zaista beskonačne i ne postoji ni jedan jedini segment koji nije propraćen enormnim brojem savjeta, predloga, recepata, linkova za adekvatne sajtove, blogova-vlogova-i ostalih logova, ustanova, grupa podrške, kao i svega ostalog, ne bih do sutra nabrojala. Čega god se dotakneš i za šta god da se zainteresuješ po tom pitanju, obaspe te odjednom sedamdeset hiljada informacija, ne znaš odakle bi počeo, a ni gdje te kraj čeka. Dok sve prebereš, pročitaš i sortiraš u glavi pa dok procijeniš šta bi ti od svega ponuđenog uopšte odgovaralo, zaboraviš i zbog čega su ti u stvari svi ti podaci i bili potrebni. Pa ti ostani zdrav, što bi se popularno reklo u narodu.

Na primjer, zaboli te nešto (bilo šta – glava, ruka, noga, prst, leđa…) i sad, potrebno ti je da saznaš zbog čega se taj bol javio i kako ga otkloniti. Da se razumijemo, vrlo mali broj ljudi će se istog momenta uputiti svom izabranom ljekaru. Prije nego što dođe do peripetija sa zdravstvenim sistemom i ustanovama, većina se odluči na nekoliko, među narodom veoma priznatih i cijenjenih postupaka. Prvo i osnovno, čim osjetiš bilo kakav bol, posjetiš internet. Jeste, internet ti na ukucani pojam „bol u nosu“ izbaci oko dva miliona informacija za sekundu, i ko je onda lud da ide kod ljekara i čeka tri sata, je l‘? I, kad pročitaš neke od tih podataka, ti vidiš da si u stvari već odavno umro i da je upravo smrt pravi uzrok tvog bola u nosu. Da pojasnim, sve ono što pročitaš na internetu, a tiče se određenog zdravstvenog problema ili smetnje, uvijek te vodi direktno Bogu na istinu. Čak i ako su spomenute neke malo drugačije opcije, opet te na kraju čeka kobna sudbina i to ti je to. U suštini je vrlo jednostavno – imaš dva miliona informacija u sekundi i svaka ima fatalni ishod, posredno ili neposredno, nema mnogo filozofiranja. Rečenice koje možeš sresti su sledeće: „Bol u nosu je najčešće povezan direktno sa najvažnijim dijelom mozga, što svakako ukazuje na najteže moguće oboljenje sa kojim se moderna medicina ikada susrela.“ „Bol u nosu nije nimalo naivan, i mnogi ljudi ignorišu ovo stanje sve dok već ne bude kasno.“ „Ukoliko osjetite bol u nosu, ODMAH se javite najbližoj zdravstvenoj ustanovi, gdje će se za Vas uspješno pobrinuti ukoliko stignete na vrijeme.“ Eto, tako otprilike na internetu izgledaju rješenja za vaš zdravstveni problem.

Naravno, kad već vidiš da si umro i da nemaš šta više da izgubiš, ništa te ne košta da probaš još nekoliko mogućnosti. Na kraju krajeva, jedino možeš da dobiješ, da se nekako retrogradno povratiš i izliječiš pa zašto ne pokušati? Tu na scenu stupa domaća apoteka. Inače, u ovoj vrsti farmaceutske kuće najčešće se mogu naći takozvani univerzalni ljekovi: aspirin koji liječi bukvalno sve (bilo koji spoljašnji i unutrašnji bol, svrab, nelagodnost, utrnuće, spazam, istegnuće, nesanicu, igranje očnog mišića, a dobro je i da se rastvori u vodi sa šamponoma i kada se time opere kosa, kažu, sjaji k‘o rosa u podne!), izvjesni analgetik – jedna jedina priznata vrsta već četrdeset godina unazad ( uzima se u slučaju da aspirin ne pomogne, a efikasan je kod potpuno istih tegoba kao i on, osim možda za pranje i sjaj kose) i roze tablete (ne zna se tačno za šta su, ali se uopšte nisu pokazale kao loše, kaže komšinica odozgo da su njoj život spasile!).

Ako ni kućna apoteka ne pomogne, ideš u onu drugu – državnu ili privatnu – izneseš problem, a oni te, ili upute kod izabranog ljekara pošto ne mogu nikako na svoju ruku da prepišu najskuplji lijek u prostoriji (pa to, u stvari, uradi isti taj ljekar kod kojeg te pošalju), ili ti još češće prodaju neku ekstra-super-fantastičnu supstancu po još fantastičnijoj cijeni, moraš isti onaj bolni nos da prodaš da bi ga kupio. Ali ako liječi, prodaj bogami i nos i njivu pride, bez obzira što je to opet neka vrsta aspirina, samo pod skroz drugim, mnogo zvučnijim i nekako učenijim imenom!

Na kraju ipak odeš kod ljekara, što jes‘-jes‘! Doduše, prvo zakažeš. Onda kad dođeš na zakazano i kažeš šta ti je, dobiješ uput za novi pregled, koji dabome opet moraš da zakažeš. Ima slučajeva i gdje moraš da zakažeš termin da bi zakazao pregled, znači, zakazuješ zakazivanje! Tako je! A dok sve to obaviš, nos je odavno prestao da te boli, a kako si već ušao u sistem, tamo te pošalju na neke sasvim desete analize pa pošto već čitav dotični sistem uzurpiraš, onda je red da ti nešto i pronađu. Kad malo bolje pogledaš, nije ni čudo što svi odmah konsultuju internet, tamo je bar sve jasno i nadasve efikasno…

U vrijeme sve veće zastupljenosti brze hrane na tržištu, kao i raznih namirnica sumnjivog porijekla, savremeni čovjek se neizostavno susreće sa problemom zdrave ishrane. Naime, ponuda namirnica je ogromna, a malo šta je kvalitetno. Eto baš prije neki dan gledam na televiziji jednog poznatog britanskog kuvara, osuo drvlje i kamenje na majku troje djece, jer im je umjesto sopstvenog, organski uzgojenog, ubranog, opranog, skuvanog, oljuštenog, ispasiranog i začinjenog paradajza, ona ponudila onaj kupovni! Skandalozno, zaista! Mislim, manite me toga što žena radi, vodi računa o troje male djece pa još živi u samom Londonu, šta joj fali da uzgoji nekoliko domaćih paradjzića! To ne da NE MOŽE, nego prosto NE SMIJE biti prepreka da ponudiš nejakoj dječici zdravu organsku hranu, umjesto nezdrave iz prodavnica. Mada, da ipak ne griješim dušu, i izbor zdravih kupovnih namirnica nije baš tako zanemarujući, možeš sasvim pristojno da se hraniš! Vidim, kod nas nema dobre, kvalitetne trpeze, ukoliko se tu obavezno ne nađu: kinoa i čia sjemenke, godži bobice, čičoka, artičoka, kumkvat, kurkuma, nešto na slovo Z (odlično za memoriju i protiv „listanja“ noktiju!), limeta (nikako limun ili pomorandža!), ulja od svih postojećih i nepostojećih hladno cijeđenih sjemenki, nekakve ljepljive gljive iz sopstvenog uzgoja, ma čuda svakojaka! Što se čudnije zovu i što sa veće razdaljine dolaze, to su sve zdravije i zdravije! Lično, uopšte mi nije jasno kako sam uspjela da preteknem, odrastajući na domaćoj maminoj kuhinji koja je uključivala toliko dosadne i neefikasne namirnice kakve su povrće, voće, riba i meso, a sve, zamislite, porijeklom iz iste države u kojoj sam rođena! I onda sve konzumirano u umjerenoj količini, a ukusno spremljeno. Mora biti da smo svi mi koji smo dočekali ove godine, stvarno imali sreće, nemam drugog objašnjenja, svega mi!

Zdrava hrana, dozvolićete, nikako ne ide i bez isto tako zdravih tekućina. Osim sokova od limete, limuna, grjpfruta, klementine, mandore, jabukovog sirćeta, vodice sa đumbirom i krastavcima, kao i čudesnog odvara od lanenog ili prosenog sjemena (balansiraju metabolizam, čiste organizam od toksina i razbijaju masne naslage), nikako smijete zaboraviti ni napitke ljekovite za krv, srce i kosti. Za ove tri stavke preporučuju se obavezno vino, pivo i rakija. Vino kao odličan regulator crvenih krvnih zrnaca, rakija kao melem za cirkulaciju i pravilne otkucaje srca, i pivo koje ima blagotvorno dejstvo na strukturu i gustinu kostiju. E sad, priznajem da je malo nezgodno organizovati pravilan raspored unošenja svih ovih blagočinstvujućih tečnosti za svega dvanaest sati. Baš nisam pametna, vjerujte. Jer ako prvo kreneš sa vinom, pivom i rakijom, do podneva si već onako prilično mortus pa nije baš najsigurnije da ćeš se sjetiti da popiješ sve ostalo. Međutim, ako se krene obrnutim redoslijedom, ne znam naprosto koliko će sve to stomak moći da istrpi, jedino ako ubacimo eventualno i svježu vodu od kuvanog integralnog pirinča, kažu da je fantastična za probavu. Eto, procijenite sami šta u tom slučaju raditi, na volju vam je, imate cijeli dan!

Ubrzan život i vrlo često nezdrave navike kod velikog broja ljudi dovedu do većeg i nepoželjnog broja kilograma. Dakle, vrlo lako se nabace, a jako teško se odbacuju, koliko god da ih tjeraš neće ni da mrdnu! Međutim, danas je čitav taj proces mršavljenja znatno lakši, jer ako samo na pet minuta konsultujete neku od društvenih mreža, ili određeni sajt za zdravo i efikasno mršavljenje, naići ćete na sledeće:

– kako skinuti deset kilograma za četrnaest dana;

– smršajte sedam kilograma za samo tri dana;

– dijeta koja je zapalila internet – za četiri dana dvanaest kilograma manje;

– izgubite stomak dok spavate;

– bez masnih naslaga dok trepnete;

– uz ovu dvodnevnu dijetu vaši kilogrami će postati prošlost.

Vidite i sami, mogućnosti su ogromne pa kako se odlučiti za pravu? Mislim da je sve samo pitanje pojedinca, kako kome prija i kako mu organizam reaguje na neku od predloženih dijeta. Na primjer, lično, ne bih se baš odlučila da izgubim stomak dok spavam, jer ko će ga ujutro tražiti? Otkud ja mogu i da naslutim gdje je on u toku noći nestao? Inače, ujutro uvijek volim prvo da popijem kafu, pardon, limunovu vodu sa toplim odvarom od lanenog sjemena, ne mogu sad još i stomak tražiti! A i kad pročitam sve ove kombinacije dana i izgubljenih kilograma, živa se zapetljam! Kao da rješavam tekstualne matematičke zadatke, koji mi nikad i nisu išli od ruke. Nekako bi mi najviše leglo ovo gubljenje masnih naslaga dok trepćem, vježbam ujedno i očne mišiće, valja se, neće da škodi!

I na kraju, kao još jednu stavku u vođenju zdravog i kvalitetnog života, svakako treba spomenuti onaj duševni mir i duhovnu ravnotežu. Pa jeste, džabe vam i zdrava ishrana i trista čuda, ako ste konstantno napeti i pod stresom. Ima na društvenim mrežama fenomenalnih savjeta, i svi su predstavljeni u koracima, takozvane „duhovne koračnice“, kako bih ja to popularno nazvala. Ima raznih: „Nađite put do smirenja u deset koraka.“ „U tri koraka otjerajte stres od sebe i svoje okoline.“ „Pomoću sedam koraka do pozitivnog stava.“ „Sedamnaest koraka do savršene ravnoteže sa samim sobom.“ Da napomenem, pomoću koraka takođe još možete: vaspitavati djecu, praviti sarmu, napraviti plastenik, izliječiti alergiju na grinje, zamijeniti gumu na autobusu, otvoriti sopstveni bioskop i još mnogo, mnogo korisnih stvari, takođe neophodnih za kvalitetno i neometano bivstvovanje

Kao što vidite, mogućnosti su neograničene, samo ih treba dobro istražiti i na najbolji način prilagoditi sebi. Iskreno, ne vidim nikakvo opravdanje za izbjegavanje svih ovih blagodeti, tako da izvolite, zdrav život je vaš! Da vas ne pita poslije starost gdje vam je mladost bila i na kakve nezdrave besmislice ste je protraćili. Udovoljite sebi i vaša podsvijest će vam biti zahvalna. I tako dalje, i tako dalje…

Kako pravilno čekati red u pošti

Čekanje u redu u pošti svakako predstavlja jednu sasvim posebnu disciplinu u svakodnevnim životnim aktivnostima i obavezama prosječnog građanina. Nije isto čekati red u prodavnici, u banci, apoteci ili moliću lijepo, u pošti. Vi sigurno mislite da su to potpuno iste stvari, kao, red je red, čekaš ga na isti način gdje god se zatekneš, dakle, o čemu tu uopšte ima da se priča? E, ima, kad vam ja kažem, onako iskreno i prijateljski, a da budem neskromna, i iz perspektive jednog već prekaljenjog čekača-profesionalca! Mislim, čekam u redovima različitih namjena već nekoliko decenija i nema šanse da moja izrazito senzitivna priroda nije registrovala tu toliko specifičnu atmosferu i energiju koje se manifestuju prilikom čekanja na uplatu-isplatu, prijem pošiljki, slanje telegrama i ostalih hartija od značajne vrijednosti. Ne može se takvo iskustvo nikako staviti u isti koš sa čekanjem u redu, recimo na kasi, jer tom prilikom se baviš sasvim drugim problemima i situacijama, na primjer, zašto te gospođa iza uporno gura kolicima u leđa, kojeg su ukusa nove žvake izložene direktno pred sopstvenim nosom (taman ti se nude onda kada si najranjiviji – umoran od čekanja u redu i preračunavanja koliko će ti nakon kupovine ostati u novčaniku – pa kupiš ih htio, ne htio, čisto onako da utopiš tugu!), kako otvoriti kesu koja je uvijek toliko čvrsto slijepljena, da ti se svijetlo na kraju tunela ukaže tek kad se kasirka maši onog vlažnog sunđerčića i omogući ti uspješno pakovanje pazarenih namirnica! Dakle, sasvim druge stvari su tu u pitanju, nemojmo se zavaravati.

Ovamo, u pošti, preokupacije su skroz druge prirode. Izdvojiću one najvažnije i najčešće, a sve to na osnovu uzoraka ispitanih u određenom vremenskom periodu. Kako se i sama osjećam kao uzorak prve kategorije, time će i cijela ova prezentacija biti, što bi se reklo, iz samog epicentra zbivanja! Dakle, da počnem polako…

1) Veoma je važno utvrditi najpogodnije vrijeme dolaska u poštu pa u tom smislu možemo izdvojiti nekoliko tipova ljudi:

– oni koji vrlo precizno i organizovano kalkulišu kada je ispred šaltera najmanja gužva. Njih možete vidjeti ili rano ujutro (ukoliko nije dan za penzije, jer u tom slučaju svaka vrsta kalkulacije pada u vodu), ili pred sam kraj radnog vremena pošte, ili čak negdje u vrijeme smjene (oko 13h), pošto računaju kako niko nema strpljenja da detaljno isprati primopredaju pazara i ostalih dužnosti među šalterskim službenicama, što za ovu vrstu ljudi predstavlja idealnu priliku;

– oni drugi, koji apsolutno ne biraju kada će doći i ne interesuje ih ni koliki je red, ni koliko će morati da čekaju. To su zaposlena i zauzeta lica, koja jedva stignu da izdvoje vrijeme za bilo šta u životu pa kad odluče da odu u poštu i plate račune, oni će to svakako i uraditi;

– oni treći, koji najradije dolaze u vrijeme najveće gužve i što je više ljudi koji čekaju, raspoloženje im naprosto raste. Skloni su održavanju reda koji se formirao, kontrolisanju novopristiglih lica, onih koji su u šalterskom procesu, kao i odlazećih persona. Vrlo su ažurni, spremi na bilo kakav vid komunikacije u bilo koje doba dana i ne može im promaći ama baš ništa;

– oni četvrti, koji obavezno promaše radno vrijeme pošte pa pored svih dvanaest sati koliko uglavnom šalteri rade, oni dođu pet minuta poslije zatvaranja. Onda se žestoko iznerviraju, kritikuju državu i sistem uz obavezan komentar kako ne bi nijednoj službenici „pala kapa s glave“ da odsjedi još koji minut na radnom mjestu kad se on već pojavio. Takve osobe su nezadovoljne i što pošta ne radi nedeljom, kada bi, u stvari, za njih idealno bilo da odu i završe šta imaju.

2) Ukoliko nemate ništa za plaćanje ili preuzimanje, već vam je potrebna samo određena informacija, nikada i ni pod kojim uslovima nemojte da se obratite već formiranom redu čekača sa rečenicom: „izvinite, treba samo nešto da pitam!“ Takvom izjavom nećete sebi omogućiti prilazak šalteru prije svih ostalih, a izazvaćete čitavu lavinu komentara i reakcija. Jedna od najpopularnijih izjava je svakako: „Svi mi treba nešto da pitamo, gospođo, pa ne idemo preko reda!“ Ili možda: „Kakav je to način?! Pa ja čekam već pola sata, a ona bi samo da se provuče! Stanite u red kao i svi ostali, molim Vas!“ Ili eventualno: „Pa zar smo mi svi koji ovdje čekamo, budale???“ A da ne pričamo o onom obaveznom sramota-na-šta-ovo-liči-jeste-li-vidjeli-šta-se-radi-nemam-riječi-propala-država sklopu rečenica. I onda tu krene opšta rasprava, žučne se diskusije pokrenu, ubacuje se sve više i više govornika pa se često desi da se skrene skroz na neku desetu temu. Na kraju više niko i ne zna oko čega je galama uopšte nastala, sve dok ne vide onog mučenog „pitača“ kako, koristeći gužvu, najnormalnije priča sa šalterskom službenicom. E, onda kreće sve ispočetka…

3) Dok čekate red, morate voditi računa o tome da svemu i svakome uputite neophodnu kritiku, ako ne na glas, onda u sebi. Jer, kad malo bolje pogledate i oslušnete oko sebe, zaključićete da nije dobro ni kada radi samo jedan šalter, a ni kada ih ima više. Kad stranke prima njih nekoliko, to ne valja, jer je ona gospođa za šalterom broj dva, iz suprotne smjene, brža od svih ovih zajedno pa bi bolje bilo da ona sama radi, nego što rasipaju državni novac na neradnike. Međutim, ako je otvoren samo jedan šalter, to je svakako skandal prve vrste, jer kako može jedna jedina osoba da usluži TOLIKO ljudi koji čekaju?! I gdje su onda svi oni jadni mladi ljudi koji uzalud čekaju posao? Nema, država štedi baš tamo gdje ne bi trebalo, kao i uvijek! Dalje, nije dobro ni kad je šalterska službenica ljubazna, a ni kad je sušta suprotnost tome. Ako je kojim slučajem prijatna i učtiva, onda se zapriča sa strankom, to traje u nedogled pa red iza samo raste, umjesto da se smanjuje. A ako ta gospođa nema veze sa ljubaznošću, tek to je strahota za sve prisutne, jer je „narod ionako danas izmučen svim i svačim, da bi se tamo kojekakvi istresali nad njim.“ Zato je najbolje da budete onako osrednje ogorčeni na sve živo, znači, ne ni pretjerano, jer će vam onda reći kako današnji ljudi nemaju ama baš nimalo strpljenja ni za šta. Takođe ne ni premalo, ispašće da vas nije briga ni za šta, a kako da nam bude bolje ako se sve prihvata tako ravnodušno. Veoma topao savjet – . pronađite mjeru, namrštite se koji put, zapanjeno odmahnite glavom tu i tamo, zacokćite povremeno i eto! Obavili ste svoje dužnosti u redu, u pošti.

4) Kada završite sa strpljivim čekanjem u redu i dođete do same linije iscrtane na podu, koja znači da ste sledeći za šalterski susret prve vrste, nemojte misliti da je to kraj vašim dešavanjima u ovoj ustanovi. Vidite, nekoliko puta mi se desilo da „popijem“ najjače kritike upravo na tom mjestu – iza linije, na samom finišu čitavog poštanskog putešestvija! Stvar je bila u tome što nisam krenula ka slobodnom šalteru iste nanosekunde kada je prethodna stranka završila svoj posao. Ispalo je kako uopšte nisam skoncentrisana, kako apsolutno ne pratim koji će se šalter prvi osloboditi pa onda on zvrji prazan TOLIKO dugo, a red se time samo bespotrebno zadržava. Dakle, oko sokola, start leoparda, brzina i lakonogost gazele su vam potrebni kada ste sledeći na redu! I samo da znate, „red iza“ se već toliko usavršio u kontroli i snimanju podataka „reda ispred“, da se sada ne zadržava sve na riječima upozorenja. Možete očekivati blago gurkanje prema slobodnom šalteru, diskretno ćuškanje ka šalterskoj službenici, suptilno tapkanje po ramenu uz neizostavno upozorenje: „Pa šta čekate više??? Vidite da se šalter oslobodio??? Zadržavate red, zaboga, ima nas još koji hoćemo da platimo!!!“ Prema tome, pamet u glavu i vjetar petama, čim na vas red dođe, ne pravite zastoj bez potrebe, čekaju ljudi!

Eto vidite o čemu sve treba da se vodi računa kada ste učesnik jednog takvog događaja kakav je red u pošti. Nadam se da ste shvatili kako to nije nimalo naivna rabota i da u cijelu priču treba ući sa adekvatnom obukom. Kada samo onako nepripremljeno uletite u kompletan proces, izaći ćete iz njega prilično šokirani, zapanjeni, unezvjereni i totalno bez teksta. Ovako, informišete se, pojedete nešto da ne biste išli praznog stomaka, spakujete čokoladicu za bolju koncentraciju (trebaće kada dođete do završne linije), vodu da ne dehidrirate (ukoliko je red već formirao „zmiju“ između svih onih stubića i traka!) i hrabro u akciju! Već nakon nekoliko puta postajete profesionalac. Evo pitajte mene, ja sam vam uzorak nad uzorcima… 😉 😉 😉

Vinograd

U Boki, u Kamenarima, lijevo od naše kamene kuće, kad izađeš iz vrta, prošavši prethodno kroz malu kapiju čija vrata udare u okvir uvijek istom jačinom proizvodeći onaj specifični, kratki, tupi zvuk, naići ćeš na ogradu od žice, sa vratima bogato obraslim u razne vrste korova svih boja, bodljikavih i manje bodljikavih. Ta vrata se sa jedne strane naslanjaju na limenu garažu, u kojoj oduvijek obitava porodični auto. Otkad znam za sebe pa sve do današnjih dana, garaža je tokom cijelog dana bila otvorena, u slučaju da auto zatreba za neke hitne poslove, a čim padne mrak, ona se zaključavala. Čudni su noćni sati, nepredvidivi su trenuci u njeno gluvo doba, ne znaš nikad da li će auto, ili čak cijela garaža, dobiti noge i otperjati u nepoznatom pravcu, zato su mjere predostrožnosti kod nas uvijek bile na najvišem mogućem nivou. Ono što mrak ugrabi jutro teško povrati pa nije ni čudo što su se lanci i lokoti zaključavali čim poslednji zrak sunca zađe iza kruševičkog brda. Dobro, malo sam dramatičnije to opisala, ali najvjerovatnije tako bi vam moj otac objasnio čitavu situaciju, a koje zrno dramatičnosti nikad nije na odmet, bar kada je naša porodica u pitanju. E sad, iza limene garaže, tog čudesnog četvrtastog bezbjedonosnog sistema, nalazila se, a i još uvijek se nalazi izvjesna livada. Bar je nekad to bila prava pravcata livada, pokošena, sređena, takozvani Raj za dječije noge, kao i idealna prilika za roditeljska slobodna popodneva dok te iste dječije noge trče po livadi. Danas je potpuno zarasla u visoku travu, skoro neprepoznatljiva, kao i vrata koja do nje vode, a koja sam na samom početku spomenula. Takva je otkad više nije u našem vlasništvu, a zašto je baš toliko zanemarena od strane novih vlasnika, to još uvijek nikome nije poznato.

E sad, ko god je počeo da čita ovu moju skromnu priču, sigurno će se zapitati zašto je tema jedna obična livada. Pitanje je svakako na mjestu, jer, da se na toj livadi nalazi, na primjer, neka kuća pa da u kući živi porodica sa četvoro djece, od kojih je najstariji sin bio onomad u Americi, u najužem izboru za kosmonauta koji je trebalo da leti na Mjesec, e tu bi sigurno dosta toga zanimljivog imalo da se kaže. Ovako, imaš jednu pravougaonu, ravnu površinu obraslu travom, opkoljenu žičanom ogradom, a djelimično zaklonjenu limenom garažom i to je otprilike to! Međutim, ako zagrebemo malo više po površini (ne bukvalno, naravno!) i prođemo kroz ona zarasla vrata (opet simbolično!), imaće tu štošta da se ispriča i podijeli sa drugima. Treba samo odnekud početi…

Na dotičnoj livadi se prvobitno nalazio vinograd, dakle, uzgajalo se grožđe koje je kasnije služilo u različite svrhe – za jelo, a kasnije prerađeno i za piće. Prema usmenim porodičnim podacima, ova mirišljava živopisna voćka se tu uzgajala sve negdje do dvadesetih godina prošlog vijeka. Kako moja mama kaže, a ona je obično u pravu, svijetla istorija ovog vinogradarstva je počela lagano da se gasi onda kada je djed Mato otišao u Ameriku, a to je bilo 1921. godine. Po njenoj pretpostavci, on je bio zaslužan za višegodišnji dobar i uspješan rod grožđa pa kada je sve to napustio na ne baš tako kratak period, vjerovatno je nestalo i interesovanje ostatka porodice za ovaj voćarski posao. Dakle, otprilike tada je počela transformacija vinograda u livadu, prelazak iz korisnog u zabavno, smjena porodične istorije i budućih događaja. Zanimljvo je da moji roditelji (a i mi mlađi) i dan danas to mjesto zovu vinogradom, iako od grožđa više nema ni traga ni glasa, i odavno su ga zamijenila stabla drugih voćki. Možda će ovo nekome biti neobično, ali meni nije baš nimalo, jer se u našoj kući gomila stvari ne naziva pravim imenom, već onako kako su se nekad zvale, ili kako im je neko drugi dao ime u određenom momentu i prema određenoj namjeni. Prema tome, za mene je najnormalnija bila situacija u kojoj ja nekoj drugarici ili drugu predložim da krene sa mnom u vinograd da se igramo, bez obzira što će tamo vidjeti jedino trešnje, smokve i travu zelenu. Kako god to da shvati, začuđeno se osvrćući oko svoje ose i tražeći makar neki dokaz da smo u vinogradu, bar jedno jedino ljubičasto zrno, moj drugar – gost je prosto morao da prihvati datu situaciju, jer su to činjenice porodične istorije nalagale, a one se ni pod kojim uslovima nisu mogle mijenjati…

Inače, na ovoj zelenoj površini od oko sedamsto kvadratnih metara ja sam provela veliki dio svog zanimljivog djetinjstva. Da napomenem da sam se oko veličine ovog dragog travnatog komada zemlje detaljno informisala, jer što se tiče lične procjene, kao i opažanja bilo kakvih detalja, tu se nikad nisam proslavila, ali uopšte! Da spomenem samo jednu situaciju u kojoj je trebalo da umjesto rođene sestre osmotrim jedno potkrovlje u Beogradu, koje je htjela da iznajmi, a koje su joj preporučili. Kako je još uvijek bila u Boki, a kako su imali neograničeno povjerenje u moje procjenjivačke sposobnosti, tako sam se ja, kao veliki stručnjak za nekretnine, zadesila u jednoj vrlo zanimljivoj kući, pregovarajući o useljenju i plaćanju, sve to naravno u sestrino ime. Po mojoj priči, trebalo je da se useli u prelijepo svijetlo potkrovlje, udobno kao u onim idiličnim filmovima, u kojima se radnja odvija u bajkovitim planinskim predjelima, sa gomilom prelijepih brvnara čiji krovovi stidljivo proviruju ispod visokog sniježnog pokrivača. Sve to je bilo kao stvoreno za jednu umjetničku dušu kao što je moja sestra, gotovo da se i sama mogla zamisliti u tom savršenom prostoru kako vježbucka etidu na klaviru, dok se u kaminu bljeska vatra u trideset nijansi crvene i narandžaste boje. Eno je i dan danas se pita gdje sam ja vidjela te ogromne prozore i tu blještavu svijetlost, pošto ih ona sama nikad tamo nije srela. Sve dok ne upali sijalicu. Onda je i mogla nešto da vidi. Prema tome, da ne bih svoje omiljeno mjesto za igru upoređivala sa brojem fudbalskih igrališta, jer bi ih vjerovatno bilo deset u nizu, fino sam se raspitala i dobila precizan odgovor. Stvar riješena! Kao što već rekoh, taj vinograd – livada je bio moje omiljeno mjesto za igru, i tu sam sa svojim raznovrsnim društvom provodila popodnevne sate sve od početka proljeća pa, bogami, i do sredine jeseni, ako nas vrijeme posluži. Igrali smo se svega i svačega, šta god nam padne na pamet. Sjećam se da smo priređivali i predstave za lokalno stanovništvo zbog čijih aplauza i pohvala bismo sebe već vidjeli u nekom od svjetski poznatih pozorišta. Danima smo se igrali škole, imali svoj razred, smjenjivali se na mjestu učitelja i učiteljice, a kao tabla nam je služio neki stari krov od kokošinjca iz susjednog dvorišta. Kada bi krenula sezona trešanja ili smokava, to su za nas bili pravi pravcati praznici. Pošto su u samom uglu livade, prema vrtu i kući mog najboljeg druga, rasla stabla trešanja i smokve, provodili smo vrijeme visoko gore u krošnjama pričajući i sladeći se zrelim, a vrlo često i zelenim voćkama. Ja baš i nisam nešto bila vješta u tom pentranju po drveću, i često se dešavalo da se popnem na neku granu i od straha ostanem gore pa su me redovno morali spuštati stariji članovi porodice, uz negodovanje i obaveznu zabranu da se više ikada uputim na isto mjesto. Naravno, to mi nije smetalo da se u međuvremenu najedem trešanja, jer sve je lakše bilo ako ti je stomak pun. Od toga su vazda i najveći strahovi bježali. Ne znam zašto, ali mi se nekako čini da sam tu mudru sopstvenu misao zadržala kao zvijezdu vodilju sve do dana današnjeg pa je se naročito sjetim kada dođem do ogledala. A ja kad nešto naučim za cijeli život ostaje, takva sam ti duša, šta ćeš…

Moja draga livada je sa sve četiri strane bila okružena kućama. Našom sa desne strane, kućom moje drugarice sa lijeve, na placu iznad su živjeli neki dalji rođaci, a dolje prema moru se graničila sa imanjem mog najboljeg druga, kao i sa kućom jedne naše starije rođake. I sad, ta rođaka je naročito bila osjetljiva na zvukove i nije joj baš naročito prijala dječija graja ispod prozora, ne samo kada je bio neki „kućni“ red, već i u bilo koje pristojno doba dana. Uvijek joj je to smetalo i često se žalila našim roditeljima kako smo preglasni, ili što bi u njenom kontekstu značilo da smo neopisivo bučni, iritirajući, pa… skoro nepodnošljivi, da budem slobodna da kažem. Cijeli naš kvart je znao da starija rođaka spava sve dok su joj prozori u sobi zatvoreni, a kada ih širom otvori, onda je vrijeme popodnevne drijemke konačno bilo završeno. Prema tome smo se i mi djeca upravljali pa ako se slučajno zateknemo na livadi dok poštovana gospođa spava, trudili smo se da budemo što tiši, mada nam to nikako nije uspijevalo. Čak bismo bili šest puta glasniji nego inače. Kako, ne znam stvarno, to mi je zauvijek ostalo kao jedna od većih misterija iz djetinjstva, a kako vidim iste te misteriozne stvari opsjedaju i moju djecu i to baš u vrijeme popodnevnog odmora. Čudo jedno, ne mogu mu se nikako načuditi 🙂 .

Ne znam šta će dalje biti sa vinogradom – livadom, pogotovo otkad to više nije naš komadić zemlje. Koliko vidim kada odem u Boku, poslednjih godina prolazi svoje najneslavnije momente. Jer kad te niko ne gleda, kad nikome nisi zanimljiv, nego samo tako stojiš i postojiš, nije to baš najsrećnija stvar na svijetu. Niko se tu više ne igra. Ne može sve i kad bi htio, nema uslova! Stara rođaka je prodala svoju kuću i odselila se pa sve i da hoćeš da joj smetaš – nema šanse da se to desi. Najbolji drug odavno živi u Australiji. Kuća od moje tadašnje drugarice, sa one druge strane je, izgleda, skroz prazna. Ja sam na nekom potpuno drugom mjestu i kao svaka prosječna četrdesetogodišnjakinja, prisjećam se tih lijepih momenata, pogotovo što sam prilično daleko… Jedino oni dalji rođaci još uvijek žive na placu iznad vinograda – livade, i to je to! Ponekad tata ljeti uđe kroz vrata pored limene garaže, nekako se provuče kroz travu i rastinje, i ubere svježih smokava. Kaže grehota da propadnu, niko ih ne bere i ne jede, a one slatke kao med! Eto, možda neko nekad i podigne kuću na tom mjestu, možda baš ona porodica koja će imati četvoro djece i sina koji će u dalekoj Americi uđi u uži izbor za astroonauta u pohode na Mjesec. Što će tek onda da bude priča…. 🙂 🙂 🙂