(Ne)umorni konjanik

image-0-02-05-9c1a67f5f85cd0f8b0ca97c6d703f6880f63fc0e63ed1b5a054f02ede6531835-V

Umorni konjanik, 1960.

Na današnji dan 1895. godine rođen je djed Mato, otac mog oca. Ako precizno izračunamo, imao bi danas ravno sto dvadeset dvije godine, i životni staž prepleten sa ukupno tri različita vijeka, što bi svakako bio izuzetan materijal za jednu interesantnu priču. Međutim, iako nije poživio duže od sedamdesetih godina prošlih stotinu ljeta (umro je 1973.), njegov život, i sve ono što ga je pratilo, kao i sve mnogobrojne momente koje je on uspio da isprati, svakako nisu za zanemariti, a po mom mišljenju, mogle bi se ovjekovječiti ne samo u skromnoj priči kao što je ova, već i u kakvom filmu. Doduše, zamišljam staru produkciju, možda čak i u crno-bijeloj varijanti, sa retro-loknastim frizurama, bijelim odijelima, onim otmenim, gospodskim ponašanjem i manirima. Čujem i muziku u pozadini, koja dopire sa starih gramofona, onaj neprevaziđen pucketavi zvuk koji te začas vrati bar pet decenija unazad, iako tamo možda nikad nisi ni bio. Eto, takav bi bio moj film o djedu. Sa sve premijerom u malom mjesnom bioskopu, nekoliko redova drvenih, neudobnih sjedišta, i onda se na platnu prvo prikažu neki nejasni oblici, ostaci filmske trake koji se preslikavaju na njegovoj bjelini, jednocifreni brojevi koji iskaču unazad jedan za drugim, i konačno, prodorna muzika što najavljuje početak filma…

image-0-02-05-567311c8f390498782ae8945be2ab8267a6fb868b6fcd3d209b708c168eba7e7-V

Požar u preriji, 1956.

Djed Mato se čitavog svog života bavio umjetnošću. Bio je prvenstveno slikar, ali i muzičar koji je svirao na violini. Vodi se kao drugi po redu u porodičnom nizu umjetnika, a vrlo zasluženo je naslijedio onog, koji je čitavu umjetničku istoriju i započeo – svog oca Špira. Špiro Đuranović je rođen davne 1864. godine i u knjigama je zabilježen kao jedan od prva dva školovana slikara u Crnoj Gori (drugi je bio Budvanin, Anastas Bocarić, rođen iste godine kao pradjed Špiro). Kratko je živio, ali je za svog vijeka ostavio značajan trag u crnogorskoj slikarskoj umjetnosti. Školovao se u Trstu i u Kijevu, da bi se nakon završenih studija vratio u rodno mjesto, Kamenari, i tamo živio prilično umjetničkim, boemskim životom. Njegov značaj posebno se ogleda u slikanju portreta pa neke od najstarijih bokeških porodica posjeduju slike svojih članova i rođaka, rađene upravo Špirovom rukom. Umro je 1910. sa svega četrdeset šest godina.

image-0-02-05-aa81c5089f8de544ab6958e254b28a3e9c030e6208762ec4c91783b1ef969960-V

Autoportret, Špiro Đuranović

Djed Mato je nastavio očevim stopama. Svoje prve časove slikanja je dobio upravo od njega i to podučavanje se nastavilo sve do Matovog odlaska u Zadar u Učiteljsku školu. Godine 1919. odlazi u Ameriku, gdje je diplomirao na Visokoj umjetničkoj školi (Grand Central Art School) u Njujorku. Mentor mu je bio Arhangel Gorki, jedan od prvih američkih apstraktnih slikara. Na ovom kontinentu proveo je punih petnaest godina, aktivno učestvujući u bezbrojnim umjetničkim aktivnostima, izložbama širom zemlje, u druženju sa svjetski poznatim imenima iz područja slikarstva, muzike i ostalih umjetnosti. Na jednoj autorskoj izložbi u Hjustonu (Teksas), upoznaje sasvim slučajno i svoju buduću suprugu Meri, poslije nekog vremena dobija od njenih zabezeknutih roditelja blagoslov za vjenčanje i 1934. godine se zajedno vraćaju u Boku, u Kamenare.

image-0-02-05-607ea7bb07b5b720de94f51c96ff52c87c209d8a4e4d7d87fa69c0153ca53ad3-V

Portret Meri Đuranović

Do samog kraja svog, sve samo ne jednoličnog života, djed Mato se intezivno bavio slikanjem. Radio je i kao profesor umjetnosti u Kotoru, objeručke se zalagao za poslijeratnu kulturnu obnovu pri čemu je kumovao osnivanju nekoliko muzeja, arhivskih ustanova, muzičkih škola, kao i škole za likovnu umjetnost u Herceg-Novom. Dobitnik je više nagrada, između ostalog i one čuvene Trinaestojulske. Osnivač je i određenog broja kulturno-umjetničkih društava u kojima je i sam svirao, a baba Meri je (kako je imala običaj da priča) imala „predivan sopran“ pa je i sama pjevala u jednoj takvoj družini. Kaže ona, kakva su to vremena bila… Onda obavezno krene u prepričavanje neke dogodovštine sa izvjesnog koncerta u Perastu pa se smije, smije, smije, jedva ispriča do kraja! Ja je slušam, ne kapiram baš najbolje šta je to toliki smijeh izazvalo, ali se i sama kikoćem, jer baba Meri ne može da se zaustavi. A to je toliko zarazno bilo…

image-0-02-05-c571df203f5133920c0e50f9c7ce5d1b35f185a43623ac7ee0d04db8ae5304bb-V

Dolje, Autoportret sa pumom, gore, Materinstvo i Crnci – zadovoljstvo (američki period)

1971. godine djed Mato je u našoj kući, u Kamenarima, otvorio galeriju slika pod imenom „Verige“. Galerija je dugo godina zatim bila otvorena za posjetioce, koji su mogli da vide sve djedove slike, kao i one od njegovog oca Špira (svega par primjeraka, koliko je ostalo poslije njegove smrti). Ne znam broja svim tim ljudima koji su kroz galeriju u to vrijeme prošli. Osim posjetilaca iz Boke, dolazile su i ekskurzije, studentske grupe, turisti iz svih krajeva svijeta, brojne poznate i ugledne ličnosti iz svih oblasti, ma nema ko nije bio! Sjećam se, naša učiteljica iz male mjesne osnovne škole svake godine je sa svojim novopridošlim učenicima organizovala posjetu galeriji pa bi prvaci i drugaci onako mali, u koloni par po par ulazili među sve one slike, gledali lijevo desno, častili se sokom i slatkišima koje bi im moja mama pripremila i slušali priče o tome kako je koja slika nastala. Ne pamtim čudnije situacije, nego kad sam sa učiteljicom i drugarima iz razreda došla u posjetu sopstvenoj kući, gdje me sokom poslužila sopstvena majka. Ni dan danas nisam došla kraju toj emociji koja mi se još tada nametnula i čuči na istom mjestu čak i dok ovo pišem. Znam samo da sam bila malčice ljubomorna na ostatak ekipe, jer njima je sve bilo novo i zanimljivo, a ja na izlet došla kući. Zamislite, kući! Pa gdje to ima, zaboga?! Inače, u tom periodu obožavala sam da prelistavam „Knjigu utisaka“ i da čitam sve ono što su ljudi prilikom posjete galeriji osjetili i zapisali. I dan danas, kad odem u Boku i za vrijeme ogromnih ljetnjih vrućina sjednem u galeriju u kojoj je uvijek nekako freško i lakše za disanje, uzmem tu „Knjigu utisaka“ i po ne znam koji put čitam šta je ko napisao, svako na svom jeziku. Još uvijek imam nekih „primjeraka“ koje nikako ne mogu da dešifrujem, što zbog rukopisa, što zbog zbog samog jezika na kojem je čitav utisak bio iznesen. Ne razočaram se što opet nisam uspjela da pročitam, jer mi je to postao ritual za ovih nekoliko decenija pa ako i ne uspijem ove, sigurno ću razriješiti misteriju sledeće godine…

image-0-02-05-296c1df9c8e957e6d81661ec0d7f827329ccb78ed5453adb9269bf2347a7d965-V

Galerija „Verige“, djelić

Djed Mato je po slikarskom stilu bio ekspresionista, karakterističan po jasnim oblicima i upečatljivom kontrastu jakih boja na svojim slikama. Slikao je uglavnom portrete, ali i neizostavne prizore iz Boke u kojima je nalazio inspiraciju cijelog svog života. Prva njegova djela bila su pretežno kubistička, da bi se kasnije potpuno posvetio ekspresionističkom slikanju. Baba Meri je imala običaj da kaže kako su boje na njegovim slikama postajale sve svjetlije, što je bivao stariji i bliži kraju svog života. Taj podatak mi je bio naročito zanimljiv pa sam više puta išla hronološki od slike do slike (potpis i godina nastanka su uvijek bili smješteni u donjem desnom uglu) i tražila dokaze za ono što mi je Meri ispričala. I stvarno je bila u pravu! Jedna od njegovih poslednjih slika „Ptica u kavezu“ predstavljena je mnogo svjetlijim nijansama plave, žute i crvene, nego na primjer portret nastao deceniju ili dvije ranije. Poslednja djedova slika, „Školji“, isto tako u svijetlim bojama, nažalost je ostala nedovršena. Predstavlja dva mala prelijepa ostrva na samom presjeku risanskog i kotorskog zaliva, Gospu od škrpjela i Sv. Đorđa. Doduše, koliko je tužno to što djed Mato nije uspio da je dovrši, toliko je ona postala nekako posebna za sve nas, baš zbog tog svog nedostatka. Iskreno, ja je i ne mogu zamisliti dovršenu! Postoji skica na kojoj je prikazano kako je sve to trebalo na kraju da izgleda (pošto je djed Mato za svako ulje na platnu prvo pravio skicu na manjem komadu papira, i sve te skice su sačuvane), ali kako sam navikla da tokom cijelog svog života gledam u onu bijelu, neiscrtanu površinu, onda sam je tako i prihvatila. Ta slika nosi toliko simbolike sa sobom… Ostavljena je na postolju onako kako je djed ostavio poslednji put. Na uskom pultu ispod slike šareni se i dalje paleta sa ostacima izmješanih boja, a pored nje je nožić sa kojim je djed slikao. Da, sve slike je uradio baš tim nožićem. Objasnio mi je tata svojevremeno (i hvala mu na tome!) kako je ta tehnika izgledala, pošto kad djetetu kažeš da neko nožem slika sliku dođe mu isto toliko čudno i nezamislivo kao da si mu rekao da pile siječe četkicom za slikanje. A pošto se radilo o mom rođenom djedu, ne bi bilo dobro da sam ga u djetinjstvu zamišljala kao izvjesnog kasapina slikarskih platna. Nije da bi baš bilo zgodno. Ni za okolinu, a ni za moje krhko biće.

image-0-02-05-893f49258411dc9cbe4c6d208c214ff4fdff104db9775f392287319d9915b076-V

Školji i Ptica u kavezu, 1973.

Ja djeda Mata nikada nisam upoznala. Otišao je tri godine prije nego što sam počastila ovaj svijet svojim dolaskom. Međutim, na neki svoj način imam osjećaj kao da ga prilično dobro znam. Odrasla sam sa njegovim uljima na platnu, brojnim skicama, akvarelima, olovkom crtanim pejzažima i aktovima. U svakoj prostoriji u kući ima po nekoliko njegovih radova, ne možeš ih mimoići. Ja sam, svjesno i nesvjesno, proučila svaki potez na svakom primjerku. Po prirodi sam analitična do srži, sve u svojoj glavi rastavljam i do najsitinijih detalja, pa kako ne bih i ove hiljade pokreta nožićem, olovkom, ili četkicom. I sad to imam običaj da radim. Kad sam se udala, roditelji su mi poklonili jedno djedovo ulje na platnu, izvjesne „Arlekine“. Procedura je bila takva da su mi rekli kako, dabome, mogu da izaberem koju god hoću osim te, te, te, te, te i te, a bogami i one, one tamo, ove iznad, ove četiri ovamo, a ni cijeli gornji red tamo sa desne strane! Ostale (tri) su sve dolazile u obzir, možda, eventualno, ako se dogovorimo! Izabrah „Arlekine“, a mogla bih se zakleti da je i ona trebalo da bude na onom drugom spisku, kao na kraju krajeva i sve ostale… I sad, ta slika visi kod nas u stanu, tačno iznad televizora, i ja često uhvatim sebe kako detaljno pratim linije, raščlanjujem boje koje su se ulile jedna u drugu, pogađam šta je prvo nacrtano – bijeli ili crveni arlekin, analiziram izraze lica, pokrete, zamišljam šta je poslužilo kao inspiracija za baš ovu sliku, kakva je simbolika, kakve emocije prate ova dva upečatljiva lika… A to sam uradila sa skoro svakom slikom dolje u Boki pa ako nisam bar malo uspjela da upoznam sopstvenog djeda, onda ne znam šta bih drugo rekla…

image-0-02-05-5db296fa5d200181f2d531b9e25f536d46e531e2c1fcecc952e774027d2bc5a7-V

Mogla bih ja o ovom čudesnom čovjeku da pišem još strane i strane. Čudno je to, nekoga lično upoznaš, družiš se sa njim, provodiš vrijeme u njegovom društvu, a na kraju se ispostavi da ništa živo o njemu nisi saznao. S druge strane, nekoga ne vidiš i ne sretneš nikad u životu, a po onome što je ostavio, i po djelima po kojim ga ljudi pamte i prenose svakojake živopisne priče i događaje, imaš osjećaj kao da si mu uz rame rastao. Zato kažem, mogla bih još toliko slova o mom djedu Matu iskucati. Mogla bih opisati svaku sliku posebno, prepričavati bezbrojne anegdote iz njegovog bogatog života, predstaviti ga kakav je bio kao otac, kao muž, kao slikar, muzičar, profesor… Svih tih priča sam se do besvijesti naslušala pa je i red bio da sklopim sopstvenu sliku i stvorim lični doživljaj ovog izuzetnog gospodina, prezence, kako se to u Boki kaže. I eto, ponosnija sam što nikad nisam upoznala takvo jedno biće, nego što sam lično srela stotinu drugih čeljadi. Više naučih od njega čiji glas nikad nisam čula, nego od bezbroj drugih koje čujem, a ništa mi bitno nemaju reći. Jednom mi je jedna drugarica rekla: „Dobro, on je svoj uspjeh zaslužio! A šta si ti uradila, osim što nosiš isto to prezime?“ Pa eto, draga moja drugarice, upravo to – sa zadovoljstvom to prezime i nosim, jer me mnogo toga u životu naučilo! Za tebe ne znam, ali za mene je dosta…

image-0-02-05-0df2fb898688ee25e303f03487d75ab231272a54d584479d097422f213c25f0f-V

image-0-02-05-3f6bad3336fcab6e89b557e0ed05cfe1d175dc13bc914d726cdfe3778e086c75-V

Materinstvo, Raspeće (američki period)

Kupka od jorgovana

Danas su Cvijeti, takozvani „hodajući“ praznik. Slavi se uvijek jedan dan nakon Lazareve subote, a sedam dana prije Uskrsa. Posvećen je poslednjem Hristovom ulasku u Jerusalim, gdje su ga ljudi dočekali sa cvijećem i palminim grančicama, a takođe obilježava i početak poslednje Hristove nedelje života na zemlji.

Kao za svaki vjerski praznik, tako se i za ovaj vezuju različiti običaji, od naroda do naroda, od grada do grada, i od mjesta do mjesta. Nekad čak i od kuće do kuće. Dok sam živjela u Boki, svake godine kad bi se slavile Cvijeti, nas je već kad ustanemo, ma tek što smo oči otvorili, dočekivao izvjesni običaj. Još nismo znali ni gdje se nalazimo, tek izašli iz carstva snova, kad eto ti običaja, strpljivo čeka da bude ispoštovan, bez obzira na to što bih ja, na primjer, prvo pojela malo hleba i džema i srknula šolju Kraš Ekspresa, napitka moje mladosti. Ipak, na to je trebalo pričekati, jer nije svaki dan praznik, a ako već nije onda se, molim lijepo, ne može odmah navaliti na džem i Kraš Ekspres, pa nismo valjda u šumi rasli, zaboga…

Prije svakodnevne rutine i napitaka iz mladosti, buđenje onog dana kada su Cvijeti podrazumijevalo je umivanje u cvijeću. Mama bi tog jutra kad ustane, nabrala u vrtu raznoraznog cvijeća različitih boja i još različitijih opojnih mirisa. Onda bi latice cvijeća ubacila u posudu sa vodom, a ta posuda nas je zatim sve do jednog čekala da ispoštujemo običaj onako kako i dolikuje jednom tako važnom prazniku.

Lično, imala sam par nedoumica što se tog umivanja tiče. Mislim, sve je to bilo u redu, pristupala sam ja pomenutoj radnji izuzetno ozbiljno, profesionalno, i sa poštovanjem, ali ne mogu baš da tvrdim da mi je svaki put ispalo kako treba. Vi sad sigurno mislite, šta tu ima da uspije ili ne uspije, umiješ se, obrišeš lice peškirom i to je to! E, ali nije to kod mene išlo baš tako jednostavno, ma kakvi! Ja sam imala ogroman problem sa lijepljenjem cvijeća po licu. Kako je u posudi bilo i jorgovana, i jasmina, i nečeg crvenog, i rozog, i tu me sijeci ako ne vidjeh i nešto narandžasto sa ljubičastim, sve te latice, i najsitnije i one veličine ljudskog uveta, zalijepile bi mi se za kompletnu glavu. I što se ja više umivam da ih uklonim, sve ih više prianja! Taman maknem četiri, kad eto ih još deset! ‘Ajde što mi se za lice priljube, nego i za ruke! Kao, pokušavam da razgrnem stotine plutajućih miomirisnih oblika i da uzmem samo vode u ruku, ali nema šanse! Napadaju kao roj komaraca! Još i mirišu, majko moja mila, kako je ono mirisalo… Pa dovoljno da su samo jorgovan i jasmin bili na spisku, a gdje je sve ostalo! Bogami, dok bih skinula sve one „naljepnice“ sa ruku, čela i obraza, usput bi me i miris ošamutio, lijepo sam sebe vidjela kako sjedim tamo negdje na drvetu rascvjetalog jorgovana i mašem palminom grančicom! Na kraju bih se iskobeljala nekako iz svega toga. Ne znam za druge, ali ja bih se naumivala za desetoro ljudi tog jutra. Ma za tri mjeseca unaprijed! Mislim da ni dan danas nema osobe u porodici koja bi tako temeljno ispoštovala običaj iz Cvjetne nedelje, i pravo da vam kažem, veoma sam ponosna na to! Čik, nek mi neko iz familije izađe na crtu ako smije! Garantujem pobjedu, uzalud vam sav trud ovoga svijeta… 🙂

Danas smo malo prošetali Kalemegdanom, bio je predivan dan. Baš nešto gledam, trava skroz obrasla maslačcima, sa svih strana upadaju u oči razne boje geometrijski zasađenog cvijeća pa se mislim, što bi tu bilo materijala za onu čuvenu bokešku običajnu posudu, ma divota jedna… Ovamo ispred moje zgrade sami beton, nemaš gdje šta ubrati… A valjalo bi… Pa poslije slatko navaliti na hleb i džem. Ali samo to, nema čarobnog napitka. On je ostao daleko negdje u djetinjstvu. Baš kao jorgovan. I jasmin. I ono narandžasto sa ljubičastim, tu me sijeci ako ga ne vidjeh u posudi…

Džinovska sekvoja i balon od helijuma

Prošle nedelje je mojoj mami bio rođendan. Napunila je taman toliko koliko joj je trebalo da sakupi veliki dio životnih mudrosti i pretvori ih u sopstvenu svakodnevnicu, dok smo se mi, koji smo od nje potekli, za tu istu svakodnevnicu zakačili i upijamo je polako ali sigurno. Korak po korak. Ono što je meni mama uspjela da prenese i što nastavlja da radi, pokušavam i ja sa svojom djecom, mada sam još uvijek prilično trapava po tom pitanju. Sve se nešto spotičem, ustajem, skrećem lijevo, desno, tamo, amo, malo uhvatim pravac, i tako u krug. Vjerovatno je to proces kroz koji svi prolaze prilično dugo, sve dok ne dođu do neke stabilnije putanje, dok sa prašnjave uske staze ne pređu na novi, glatki, svježe asfaltirani put.

cvijeće

Moja mama je veliki obožavalac svega onoga što je flora ikada ovoj planeti dala, a kako stvari stoje, i onoga što tek planira da joj ustupi. Strastveni je ljubitelj svih biljnih vrsta, počevši od zeljastih i žbunastih pa sve do onih koje se uzdižu nebu pod oblake. Sva sreća da, na primjer, džinovske sekvoje rastu u Americi, jer bi mama i njih posadila vjerovatno „dolje, uz ogradu, da lijepo figuraju.“ Pa kad bi narasle do sto metara u visinu, sa životnim vijekom do dva milenijuma, garantovano bi nam navuke čitavu lokalnu upravu i samoupravu na vrat, naravno, zbog uzurpiranja prostora i remećenja reda na obližnjem magistralnom putu. Pretpostavljam da bi ih mama vratila još sa kapije, komentarišući kako pojma nema šta je s tim narodom, i da ništa ljepše nema od reda čempresa izraslih uz ulicu. A kako džinovska sekvoja i sama spada u pomenutu biljnu porodicu, onda molim lijepo! Ne bi bilo potrebno ni o čemu više raspravljati.

cvijeće3

Kakva je moja mama osoba upravo najvjernije može opisati taj njen odnos prema svemu što ima korijen, lišće i cvjetove. Na primjer, kada krene toplo vrijeme, što bi se reklo „kada upeče zvijezda“, ona krajnje strpljivo svakog bogovetnog jutra zaliva svoje biljke, koje se inače prostiru na ukupno tri nivoa – dva ogromna vrta (ili đardina, kako se to u Boki kaže) i ništa manje kameno dvorište ispred same kuće, oivičeno brojnim vrstama koralja, kamelija, fikusa, filadendrona, rododendrona i ostalih -endrona, drveća života, suživota, neživota, brojnih, najrazličitijih sukulenata sa i bez bodlji, ručno posađenih i samoniklih iz kakve pukotine (to obično bude doživljaj nedelje, kada se pojavi nešto što je iždžikljalo samo od sebe!), skarletina, bombona, nekih čuda koji se zovu Beloperone, puzavica, antipuzavica, nekih sitnih, jedva vidljivih ukrasnih mahovina i još svim i svačim, što se ni u najbolje opremljenoj cvjećari ne može naći. I ona sve to uporno i strpljivo zaliva – svakog jutra po dva sata! Jeste, bogami! Sve ide biljku po biljku! Krene polako odozdo prema gore, i onda još i osmatra da li je možebit‘ izniklo negdje nešto novo, da li je hibiskus dobio novi cvijet i gdje bi, eventualno, mogla još jedna čuvarkuća da se zasadi. Iako, dozvolićete, jedva da ima mjesta gdje igla da padne, ali uvijek se nađe neka kombinacija. Važna je samo inspiracija, dobro oko i naravno – volja! A toga kod moje mame nikad nije falilo. Po istom principu je ona odgajala i zalivala sestru i mene. Sve polako, sa ogromnim strpljenjem, nogu pred nogu, sve dok i same nismo procvjetale, dobile na glavi sve one crvene cvjetove baš kao i hibiskus, i u stilu kakve puzavice nastavile svoj životni put.

cvijeće4

Moja mama ima tu svoju filozofiju, da ako si pozitivan prema biljkama, ako im posvećuješ svakodnevno dovoljno pažnje, ako im uputiš i koju lijepu riječ, one će ti na isti način odgovoriti i uzvratiti svu tu energiju bogatim cvjetanjem i džikljanjem u nebeske visine. I da se ne lažemo, to je sve živa istina! Ne postoji izdanak u njenoj bašti, koji nije pod takvim uslovima procvjetao bar šest puta više nego što je bilo očekivano. I onda obavezno čuješ rečenicu: „Ma vidi ovo molim te, ovaj kaktus obično daje jedan cvijet, a jutros osvanuo sa tri, da ne povjeruješ!!!“ I jeste, bogme, prosto da ne povjeruješ! Ja na primjer, mogu da čkiljim u ovih mojih par biljčica sto dana, mogu i da im pročitam kompletna djela Branka Ćopića, ma mogu i da meditiram pored njih od jutra do mraka, sve vam je to uzalud! Vala još nikad nisam dobila neki ekstra cvijet, ili možda kakvo naglo bujanje i neočekivano listanje na sve četiri strane svijeta. Ma kakvi! Ono mi jes‘ onomad slučajno upao vrh puzavice u zemlju neke biljke (za koju se pouzdano zna da donosi pare, a ja još ni cvonjka od nje ne vidjeh!) pa je ta ista puzavica iskoristila susjednu teritoriju i pustila novo korijenje. Mislim, možemo mi to smatrati čudom prirode i direktnim odgovorom na moju nesebičnu ljubav, ali ja kad sam primjetila šta se desilo, uhvatila me panika da nikako neću moći da riješim čitavu zapetljanciju, da razdvojim taj biljni totem. Na kraju sam samo makazama za papir presjekla puzavicu na pola pa šta joj bude! Dobro, s velikom ljubavlju sam je presjekla, da ne bude poslije ovo-ono! Eno je sada raste na dva mjesta. Ko zna, možda se udruži sa novim domaćinom pa mi i prizovu koji dinar… A što se moje mame tiče, ne bi ona mogla tako sa biljkama da postupa, da nije takva i prema svim ostalim živim bićima u njenom životu. Eto, za sestru i mene se pouzdano zna da smo prilično čudne biljke, ali toliko pažnje, lijepih riječi, još ljepšeg obraćanja, toliko pozitivne energije čitavog života… Često se zapitam kako ne izrastoh u onu džinovsku sekvoju sa početka priče, mada građom više podsjećam na baobab – drvo sa najvećim prečnikom stabla na svijetu!

cvijeće2

Ima moja mama u kući, između ostalog, i nekoliko primjeraka izvjesne „slonove noge“. To su one biljke čiji korijen viri iz zemlje i, kao, podsjeća na nogu od slona (mada mene više asocira na krompir, ali ko te pita, ne možeš se stručnjacima zamjerati!), a iz te noge raste tanko, duguljasto lišće. I sad, sve te „noge“ (mislim da ih ima taman koliko i jedan prosječan slon) smještene su na vrh jednog ormara u predsoblju. U tom ormaru inače stoji kompletna porodična obuća, i u principu, najlogičnije bi bilo da kad hoćeš da uzmeš neke cipele ili papuče, otvoriš lijepo vrata ormara, izvučeš šta ti treba i zatvoriš. Međutim, sa ovim ormarom to ne ide tako. Jer, vidite, te „slonove noge“ su pustile toliko dugačko lišće (naravno, od sve te silne ljubavi i sreće, inače ni u ludilu ne puštaju toliko dugačku „kosu“!), da ono sada prekriva ormar više od polovine, i kad se čeljade zaželi kakvih čizama ili štiklica, mora prvo da razgrne čitavu tu slonovsku, loknastu zavjesu pa da istrpi svo ono šašoljenje lišća po licu (ukoliko ne može odmah da pronađe što mu treba), i na kraju još da doooooobro pazi kako zatvara vrata ormara, da koji list slučajno ne ostane zarobljen međ‘ đonovima i pertlama, jer biljka tako pati. A izazvati takvu jednu slonovsku patnju, svakako je vrlo stresno, je l’… Ne znam, meni ponekad lijepo dođe da sve bosa idem, onako lijepo kao hobit da tabanam, umjesto što se rvem sa „slonovim nogama“ po vascijeli dan! E sad, ono što je naročito interesantno, jeste činjenica da nikad niko nije postavio pitanje lokacije tih čudesnih biljaka. Prosto, to je tako! Mama je smatrala da će im najbolje biti upravo na ormaru u predsoblju i tu odluku svi poštujemo evo već godinama. A kako se nikako nije moglo desiti da gore obitavaju, na primjer neke sezonske biljke, već ova čudesa koja žive decenijama, onda zasigurno znam da to isto pitanje, eto, neću pokrenuti do kraja svog životnog vijeka. Mislim da će se do tada i ormar raspasti… Eto, to vam je poštovanje! Kako prema roditeljima, tako i prema ostalim dušama. Mogu po sto puta da se ne složim sa takvim rasporedom, ali ću izbor do kraja ispoštovati. I svemu tome nas je, dabome, mama naučila, bez vike, dreke, nametanja, isto onako mirno, strpljivo i nadasve uporno.

cvijeće1

Evo već je neko vrijeme kako smo zagazili u proljeće. Sve cvjeta, budi se, zeleni, raste… Da se ne lažemo, meni je za sada samo kosa procvjetala, a biljke u kući su potpuno iste kao i zimus, ma ni makac! Gledam slike iz maminog đardina, dvorišta, kuće i mislim se, već polako počinje i sezona jutarnjeg zalivanja. I imam tu sliku u glavi. Sunce tek izlazi iza lepetanskog brda, napolju je još uvijek freško, mama se lagano kreće dolje po đardinu, ogrnula je košulju dugih rukava da se ne prehladi, jednom rukom poliva biljke, a u drugoj drži tri velika balona od helijuma, i sva tri su u obliku cvijeta. I dok ona tako čvrsto hoda po zemlji i šalje ogromnu količinu pozitivne energije nekakvom drvetu limuna, ti baloni lelujaju tamo-amo, ne znaju ni sami gdje bi, da l‘ uzbrdo ili nizbrdo, na zapad ili istok, lijevo ili desno. Jedno je sigurno, da ih ona pusti, odletjeli bi nebu pod oblake i ko zna da li bi ih iko poslije našao. Ali ja znam da se to ne može desiti i da će ih, bez obzira što je zalivanje cvijeća zahtjevan posao, uvijek držati čvrsto na zemlji. I to je dobro. To je i više nego dobro.

A sad da iskoristim priliku i pozdravim one „slonove šape“ sa ormara, uz čuveni naslov poštovanog gospodina Matije Bećkovića, „Ćeraćemo se još“. Da ste žive i zdrave, e jes‘ vam upala kašika u med samo tako! Vidimo se uskoro, nadam se, pa ćemo se obračunati na moj način, čim mi prva cipela zatreba… 😉 🙂 🙂 Nastavite sa čitanjem

The versatile blogger award – jedno lijepo proljećno jutro

Probudim se jutros rano, tačnije rečeno, sunce me probudi. Vidim, bistro nebo, nigdje ni oblačka, ptice cvrkuću, trava miriše (pretpostavljam, pošto je ispred zgrade uglavnom beton), za veliko čudo djeca još spavaju, bolja polovina kuva kafu. Kud ćeš ljepše, pomislim, kad ono, dočeka me baš lijepa vijest u virtuelnom proljećnom svitanju: poštovani komšijski blogeri, Sopstveni portparol Veštica bez metle, nominovali su me za gore pomenutu, interesantnu nagradu. Ovom prilikom se javno i oduševljeno zahvaljujem! Mislim, toliko sam oduševljena, da sam potpuno zanemarila činjenicu da Ljubica nije ustala zajedno sa prvim tračkom zore i tražila mi doručak. Pa vi sad vidite… 🙂 🙂 🙂

versatilebloggernominations

Evo nešto o pravilima nominacije:

* Zahvalite se osobi koja vas je nominovala

* Nominujte do 15 blogera / autora sa WordPress-a (može manji broj, ali ne više od 15) i obavestite ih

* Podelite sa svima 7 činjenica o sebi

* Objavite sliku nagrade u svom tekstu i pravila

E sad, malo činjenica o mojoj malenkosti:

  1. Obožavam engleske filmove. Jeste, baš engleske. Imam utisak da ostrvljani ne mogu napraviti loš film sve i da im to neko naredi! Naravno, u pitanju je „subjektivni osjećaj“, baš zato i kažem…
  2. Užasno me nervira zvuk nečijeg konzumiranja jabuke. Bilo čijeg! Ono kad se zagrize pa onako „pukne“ pa se onako zvučno odlomi… Brrrrr, naježih se! Bolje da pređem na sledeću činjenicu, da se ne iznerviram bez potrebe 🙂 …
  3. Sve što radim, radim „po brojkama“. Dakle, sve moje aktivnosti su određene satnicom. Zato nikada, nikada nigdje ne kasnim, a sve one učenike koji uredno čekaju da im se čas skrati zbog mog kašnjenja, obavještavam: NE NADAJTE SE, proći će vam mladost uzalud čekajući… 😉
  4. Volim da odem na plažu, ali mi je dosadno da se kupam u moru! Mislim, ko će da pluta pola sata u vodi ne radeći ništa? Naravno, očekuje se neko plivanje, je l’, čista logika to nalaže, ali kako sam jezivo lijena po tom pitanju, onda samo onako virim iznad površine vode i ništa ne radim. Tačno će me jednog dana neko naći i viknuti: „Vidi kolika poruka u boci pluta ovuda, daj dizalicu, da vidimo šta piše!“
  5. Neviđeno mi je zabavno da zamajavam sopstvenu djecu nekim ludim, nemogućim pričama, a oni se toliko zabezeknu, da je jedino što još mogu da uradim, otkrivanje prave istine. Nisam sigurna da mi se neće na vratima pojaviti neka PP (psiholog-pedagog) služba, ali nekim stvarima čovjek prosto ne može odoljeti… A i djeca me više „ne šljive“ toliko, uglavnom se zabavljam sama sa sobom, nije ni to loše!
  6. Ne znam da li nešto na ovome bijelome svijetu volim da jedem, kao tjesteninu! Mislim, da mi je ponude u kombinaciji sa tečnim sapunom, vjerovatno bih oduševljeno prihvatila i tražila recept! Poslije bi bilo: „Odoh u Lilly po ručak, ima nekih sapuna na sniženju, kupiću za sedam dana!“ 😉
  7. Svake nedelje bih negdje putovala! Ne biram kuda, uopšte! Toliko volim da obilazim nova mjesta, da sam presrećna i kada odemo na izlet u Malu Moštanicu. Odeš, prošetaš, nađeš neko lijepo mjesto za odmor, još ako ima tjestenine sa tečnim sapunom od lavande i Bog da te vidi…

A sada da nominujem nekoliko dragih blogerskih komšija, u čijim tekstovima uživam i redovno ih pratim:

Sopstveni portparol

Stanimir Trifunović

Peščanik

Vešticabezmetle

Kakojecakaze 

Otisak na displeju