Sniježni čovjek

Evo se čudu ne mogu načuditi da sam ja, poslije ravno trideset i pet ljeta (a isto toliko i zima!), došla do zaključka kako sam kao osmogodišnje dijete preživjela pravu pravcatu avanturu. I to nije nekakvo tamo dječije preuveličavanje, tipično za određeni uzrast, već živa, ogoljena istina, sakrivena u najzabačenijem dijelu sopstvenih uspomena, gdje je strpljivo, preko tri decenije čučala u mraku i čekala svoj konačni momenat slave. Iščekivala svojih pet minuta i nekoliko redova na papiru. Sad jasno vidim da joj bar toliko dugujem, i da ću je na ovaj način staviti tamo gdje i pripada – u biblioteku sjećanja, i to na policu sa nezaboravnim događajima iz djetinjstva, ravno pod slovom A (avantura), tačno onako kako joj je oduvijek i dolikovalo.

Samo da u par redova pojasnim kako sam do tog izuzetnog zaključka uopšte i došla, i šta je poslužilo kao prekidač za svijetlo koje se u mojoj glavi tako naglo upalilo, jasno obasjavši osamdesete godine prošlog vijeka. U suštini, nije to bilo ništa posebno, da ne ispadne da mi se odjednom javio nekakav sudbinski glas sa neba ili nešto tome slično i jednako dramatično. Doduše, ono jeste bio glas, ali iz kutije u kojoj žive mali ljudi, nama od davnina poznate pod imenom televizor! Eto, ja sam sasvim usput, stavljajući čistu posteljinu na dječije krevete (i preklinjući onoga ko je izmislio ta čuda na sprat, pošto sam već sedam puta potiljkom poljubila letvice gornjeg „sprata“ i skinula dobar dio kože s leđa pokušavajući čaršav da zategnem kako treba), čula kako u nekoj emisiji reporteri intervjuišu ljude u pauzama između skijanja, na jednoj od naših prelijepih planina. I sad, vidi se da oni uživaju za sve pare, da skijaju, šetaju, dišu svjež vazduh, jedu ukusnu hranu, ali nekako se najviše u njihovom govoru isticala upravo riječ „avantura“. Vele oni, na planini su i doživljavaju nezaboravnu avanturu, nikada takvu, jednu i jedinstvenu, niko tako nešto nikada neće više ni doživjeti! Mislim se ja, gurajući uporno pogrešnu stranu jastuka u kariranu jastučnicu, pa kakva je to avantura kad si u vrhunskom apartmanu, sa prvoklasnom ishranom, toplom odjećom i obućom, kvalitetnom opremom za skijanje? To je jedan lijep odmor za one koji vole takvu vrstu aktivnosti, a ne avantura! Pa zna se šta je avantura, to je… E! Eto ga! Puf! To je bio taj momenat, taj okidač koji me momentalno vratio preko tri decenije unazad. I preplavi me tog momenta teška nepravda iz dva razloga: prvo što mene neće niko intervjuisati kako spremam krevete i besjedim o nekoj tobože avanturi iz prošlog milenijuma, a drugo, ko je ikada osmislio i napravio ovakve jastučnice, kada im pola sata treba da se na jastuk nataknu?!

I tako, eto mene ovdje, nad slovom i papirom, da ispričam što ispričati imam pa nikad se ne zna, možda će neko usput i pročitati, i možda će mu ova moja priča poslužiti kao podsjetnik za nešto svoje davno, a sasvim nepravedno zaboravljeno…

Desilo se da je početkom baš tih osamdesetih godina moj otac na nekom seminaru u Dubrovniku (ako me dobro sjećanje služi), upoznao i stekao novog prijatelja. Bio je to jedan vrlo interesantan lik, harizmatičan, rođeni govornik pun kojekakvih izreka i stihova, ljubitelj i poznavalac istorije, pjesnik, i što šta još, ali ko bi se svega sada sjetio. I sprijateljiše se njih dvojica na duže životne staze, jedan ovakav, drugi onakav, prvi lijevi, drugi desni, prosto ne znaš kako jedan drugog nađoše, koliko su različiti bili. Međutim, ništa nije zasmetalo da to prijateljstvo obilježi čitav jedan period naše porodice, često na vrlo originalan i nesvakidašnji način, a bogami, nekad i na takav da si se slobodno mogao zapitati jesi li se kojim čudom našao u scenariju kakvog avanturističkog filma, i to kao jedna od glavnih uloga, ni manje ni više!

Novostečeni prijatelj živio je tada u jednom gradu na primorju, ali je rodom bio iz malog sela pored Nikšića, smještenog u samom podnožju planine Golije. Iako se na duži period bio smirio na samoj pjeni od mora, to nije moglo spriječiti  pomalo gorštačku i donekle sirovu narav da uvijek bude negdje na samoj površini njegove ličnosti. A kada tome dodamo i fizički opis pa kažemo da je bio prilično visok čovjek (činivši se još visočijim i krupnijim zbog dugačkih kaputa i mantila, sa širokim naramenicama, kakvi su se tada nosili), crne kose i brade i izuzetno snažnog glasa, nije ni čudo što sam se prilikom prvog zajedničkog susreta načisto zabezeknula, dok je moj mozak uspaničeno u sopstvene uši uzvikivao: „Bjež’ u kuću, eto Njegoša, sad će te ono za čaše meda i žuči pitati, kuku tebi ako pogriješiš šta koja ište!“

Baš u tom periodu kada smo ga upoznali, naš novi prijatelj se oženio, uskoro dobivši i prvog sina od buduća tri, te se može reći da je, sasvim prirodno, došlo do pravog porodičnog druženja. Posjećivali smo se međusobno, išli tamo ovamo, da bi nas, ljeta gospodnjeg osamdeset i četvrte, naši dragi prijetelji pozvali da provedemo dio ljetnjeg raspusta, ni više ni manje, nego na njihovoj rodnoj planini Goliji. Da osjetimo tu divlju prirodu i spojimo se sa njom, proživimo na kratko život naših predaka, i uživamo u onome što je Bog svojom rukom stvorio – to je otprilike bio govor kojim smo toliko srdačno i velikodušno bili pozvani u avanturu za koju će se kasnije ispostaviti da je potpuno nemoguće zaboraviti, te ćemo je svo četvoro u mislima njegovati sve do kraja našeg ovozemaljskog bitisanja.

Moram priznati da se uopšte ne sjećam priprema za to legendarno putovanje. Ne pamtim ni koliko smo putovali, niti mi je u glavi ostao bilo kakav detalj same vožnje i njenih propratnih momenata. Prva slika koja mi se u glavi javlja kad god pomislim na tu porodičnu epopeju, jeste mala prizemna kuća, sastavljena od svega par prostorija, ispred koje smo parkirali auto i ušli da se malo osvježimo i odmorimo. Ta kuća se nalazila u isto tako malom selu po imenu Višnjića Do, a u njoj su živjeli roditelji  našeg prijatelja i to onda kada nisu boravili na samoj planini, čuvajući ovce i ostale domaće životinje daleko negdje gore iznad sela. Iskreno, ja sam mislila da smo baš tog momenta stigli na svoje odredište (kako nam to danas popularno gospođe iz navigacija saopštavaju) i da ćemo u toj kući provesti svoj neplanirani ljetnji odmor. Ah, kako sam naivna bila! Koliko sam samo pogrešnu sliku u svojoj osmogodišnjoj glavi stvorila, misleći da ću se igrati na livadama ispred kuće, sa strahopoštovanjem posmatrajući prilično zlokobne vrhove planine koji su se nad kućom nadvijali. A u stvari, sudbina mi je bila namijenila potpuno obrnutu sliku – da upravo sa tih zlokobnih vrhova okom pokušam uloviti bilo šta što bi iole ličilo na to blaženo selo, a kamoli prepoznam kuću naših domaćina. Naš Višnjića Do upravo se bio pretvorio u Višnjića Od, i to koju hiljadu metara uvis. Pa ko živ – ko mrtav! Avantura je konačno mogla da počne, i ona je to sasvim spremno uradila, predstavivši se u svom veličanstvenom sjaju kada je jedna ovakva planina u pitanju…

Ja ne znam da li su moji roditelji bili upućeni u sve detalje putovanja i boravka na Goliji, mada sam prilično sigurna da iz rođene kuće ne bi provirili da su znali kakva će ih sve čudesa na ovom putešestviju snaći. Eto, na primjer, da im je na vrijeme rečeno da kolima neće moći dalje od kuće u Višnjića Dolu, i da će do konačnog cilja gore nebu pod oblake stići nekakvim bespućem punim kamenja, divljeg bodljikavog rastinja, zmija i džinovskih guštera (a ne bih slagala ni kad bih rekla zmajeva), pritom jašući na konjima koje nikad u životu jahali nisu, oni bi vjerovatno zgrabili svoje pasoše, pobjegli u Ameriku i niko ih nikad više ne bi vidio. Ovako, umjesto obećane zemlje Amerike, obreli su se sa nama dvijema na konjskim leđima, bjesomučno se klackajući jezivom uzbrdicom kojoj se kraj nije nazirao. Kako su bila samo dva konja na raspolaganju, jedan je nosio mog oca i mene, a drugi mamu i mlađu sestru. Otac od našeg prijatelja je išao pored nas, pazeći da konji idu u pravom smjeru, jer koliko smo svi bili šokirani i zapanjeni, ne bih se začudila da je naša mala povorka u određenom momentu stigla i do granice sa Mađarskom, čekajući da je pređe i nastavi za Budimpeštu. Toliko nismo znali šta nas je snašlo, i kuda uopšte idemo.

Iskoristiću ovu priliku da javno pohvalim svoju majku i sestru, koje su tako hrabro i postojano, kao pravi profesionalci, jahale na svom riđanu, iako su konje u svom svakodnevnom životu gledale uglavnom na slikama i u filmovima. Da li je to bio grč, nastao od šoka koji ih je snašao našavši se na vrhu ove plemenite životinje pa se do cilja više nisu ni mogle pomjeriti, tek, one su svoj planinski taksi iskoristile onako kako je to bilo i predviđeno. Međutim, tata i ja smo od profesionalaca bili vrlo daleko, i što smo više topotali uzbrdo, tako smo se oboje krivili i klizili sa onim sjedlom sve više udesno, da bismo na kraju visili skroz konju sa strane. Kako su nas nazad sa sve sjedlom vratili, i kako smo do vrha planine stigli, te slike uopšte u glavi nemam. Vjerovatno je moj istraumirani um tu epizodu brže bolje zamaglio i sakrio, da mi ne dolazi u snove bespotrebno pa da još i sa kreveta padam, misleći da visim konju sa boka, jašući ka velelepnoj Goliji.

E sad, kao što nas iz kuće niko ne bi mogao istjerati da smo znali kako ćemo po prvi put u svom naskroz neavanturističkom životu jahati konje uz ljuti crnogorski krš, tako nas vjerovatno ni sa tih istih konja sve sile ovoga svijeta ne bi mogle skinuti, da su nam predočili šta nas gore u planinama čeka, nego bismo kasali i kopitali po onom bespuću, sve dok se opet ne dokopamo Višnjićevog Dola – spasonosnog božanskog raja, kako nam se u tom momentu činilo.

Tamo gdje su nas se konji konačno oslobodili, a gdje smo stigli negdje u popodnevnim časovima ako se ne varam, nije bilo ničega. Dobro, gotovo ničega, da ne budem baš toliko nezahvalna. Do potpunog ničega dijelila nas je jedna mala kolibica, takozvani katun, u kome bi naši domaćini prespavali, dok su preko dana bili napolju baveći se svakodnevnim poslovima. Taj katun je bio smješten na vrhu ogromne livade postavljene pod uglom od skoro devedeset stepeni, a iza njega se prostirala ogromna, tamna, gusta šuma. U samom katunu je bila jedna jedina mala prostorija, u kojoj opet nije bilo skoro ničega. Čini mi se, samo neki sto i po neka stolica, kao i nekakve klupice smještene uz same zidove kolibe, vjerovatno predviđene za odmor i spavanje. I to je otprilike bilo to. Možda sam nešto i izostavila, ali trenutno se jedino tog unutrašnjeg inventara mogu sjetiti. Krevet je u tom momentu postao misaona imenica, prisutna isključivo u futurističkim filmovima američke produkcije, a o kupatilu ne da nije bilo riječi, nego su mi se i oni zmajevi od malo prije grohotom smijali, kada sam za ovu prostoriju u kući pitala.

 Postojala su dva mjesta na kojima smo tih dana mogli doći do vode. Jedno mjesto je bio bunar, iskopan na samom dnu one ogromne livade smještene pod skoro pravim uglom i kad si se do njega nekako spustio, lakše ti je tu bilo prespavati, nego ići nazad uzbrdo. Majka od našeg prijatelja je taj bunar zvala „čatrnja“ pa kad sam ga istim nazivom predstavila sad već pokojnom učitelju u trećem razredu osnovne škole, prepričavajući doživljaj sa raspusta, on mi je rekao da se lijepo ponašam i da pričam kako dolikuje, da me ne bi sa časa izbacio.

Drugi izvor vode, a ujedno i prirodni rashlađivač, iliti frižider (naziv tada takođe ostao u nekoj skroz drugoj dimenziji i civilizaciji) predstavljale su hrpe snijega, smještene nešto dublje u obližnjoj šumi. Te hrpe svjedočile su o svježini koje je drveće svojim gustim krošnjama u planini stvaralo pa temperatura ni u sred ljeta nije dozvoljavala da se snijeg od prošle zime skroz istopi. A kako je bio čist i skroz netaknut, ljudi su u njemu čuvali meso od kojeg su spremali sebi obroke tokom obitavanja u katunima. Što se mene tiče, jednom sam otišla do bunara i jednom do „frižidera“. Vjerovatno bih i više tura napravila, ali me prilikom posjete „čatrnji“ ujela pčela za kažiprst pa sam plačući odklipsala uzbrdo do katuna, plašeći se da dušu ne ispustim dolje kod bunara, sama samcata i u strašnijem bolovima, ostavljajući se na milost i nemilost raznim divljim zvjerima. Bolje nisam prošla ni prilikom posjete hrpama snijega, jer sam na putu do tamo upala u ogroman žbun kopriva, koje su me toliko ožarile po nogama da sam sigurna bila kako sam zbog nekih svojih ranijih grijehova visila na vratima pakla, a da su me njegovi plamenovi surovo šibali po nogama, dodijeljujući mi kaznu kakva mi je po zaslugama i pripadala.

Što se spavanja tiče, prvobitno je bilo planirano da noći provodimo u šatoru postavljenom malo dalje od katuna. Tu smo pregurali cijelo jedno veče, jer, kako nažalost nismo uspjeli dobro da procijenimo mjesto na kojem ćemo postaviti šator pa se on mučenik našao baš na stazi kojom noću prolaze medvjedi, tako su nas oni i posjetili čim se mrak na ovu neukrotivu vrlet spustio. Dakle, ne jedan medvjed, nego čitava njegova porodica! I svi su te noći protutnjili tik uz naše glave, zakačivši i šator jednim dijelom, ostavljajući nas nekim čudom u istom stanju kako su nas i zatekli. Ne vjerujem da bih riječima mogla opisati strahotu koju su moji roditelji tada u kostima osjetili, samo ću napomenuti da smo sledeću noć, kao i sve one poslije, proveli spavajući u katunu, smjestivši se kako smo znali i umjeli po onim klupicama i stolicama. Vjerujte, poslije najezde medvjeda to je za nas bio hotel sa pet zvjezdica, luksuzni smješta,j topao i siguran, zaštita od bića koja su kretala u pohode sa prvim sumrakom.

Osim medvjeda, bilo je na Goliji i raznih drugih predatora – manjih, srednjih, većih, ma kakvih ti duša želi. Roditelji našeg prijatelja su najnormalnije pričali kako se „juče dolje pored čatrnje pojavio vuk“, ili kako su pored katuna vidjeli nekakve sumnjive otiske šapa, ili kako su se mimoišli sa medvjedom, i svašta tome slično. To je na jednoj takvoj planini bila svakodnevnica i ljudi su je živjeli onako kako sam ja živjela život u svojoj kući i u dvorištu ispred nje. Ono što je nama bio šok nad šokovima, sigurna smrt izbjegnuta u poslednjoj sekundi, njima je predstavljalo jedan od običnih dnevnih događaja i nije tu bilo mnogo priče i diskusije. Imali su pametnija posla nego da kukaju nad sopstvenom sudbinom, pogotovo što smo tu ulogu mi kao gosti zdušno prihvatili, skačući unezvijereno na svaki šum i dobijajući tikove od sumnjivih pokreta tamo na samom rubu šume.

Ono što se svakako mora priznati jeste to da je priroda na Goliji stvarno bila prelijepa. Onako netaknuta, prepuštena sama sebi, bez hotela, skijaških staza, planinskih kuća, tek sa po kojim katunom, bila je stvarno veličanstvena, što je čak i moje osmogodišnje oko primjećivalo. Ono jest da sam džigericu istresla bježeći od rojeva pčela, žbunja kopriva, raznoraznog trnja i ostalih insekata, čopora vukova, medvjeda i najezde lisica, ali da sam se spojila sa prirodom – kao što nam još dolje u Boki slikovito opisao naš prijatelj – bogami i jesam, jer drugi izbor prosto nije postojao. Morao si da prihvatiš to što ti planina nudi, a osim beskrajnog zelenila tamo ničeg drugog nije bilo pa ti vidi šta ćeš. Bar smo se našetali kroz one beskrajne šumske staze, najeli šumskih jagoda i napili čiste svježe vode, što jest – jest.

Eto, tako smo ti mi proveli dio ljetnjeg raspusta, skroz odsječeni od ljudi i civilizacije pa ako to nije avantura, onda ne znam šta je! Bez struje, bez tekuće vode, bez kupatila, bez kreveta, a okruženi vukovima i medvjedima, sa mesom koje se hladi u hrpi snijega tamo negdje u šumi, i bunarom u samoj nedođiji dolje na dnu kose livade. Pa zar ne mislite da je nas trebalo intervjuisati i pitati za mišljenje kad su već avanture u pitanju, a ne ovu čeljad što izađe iz apartmana sa četiri sobe i dva kupatila, nahranjeni toplim pecivom, i eto ih direktno na sigurnoj skijaškoj stazi? Mislim, ja se izvinjavam, ali mi nismo učestvovali u emisijama o preživljavanju, u kojima nas je pratila cijela ekipa pa kao jedemo neke bube i korijenje da bi nas kamera snimila, a poslije, kada je isključe, gostimo se sa pljeskavicama koje smo ponijeli. I sve se to onda prikaže na nekoj naučnoj televiziji. Ne, ovo naše je bilo sto posto autentično – ako te pojuri medvjed, stvarno te pojurio pa ako osvaneš, osvanuo si; ako si po prvi put jahao konja po nekakvim kozjim stazama, onda je tako i bilo, ne sjećam se da je bilo žičare da nas do vrha planine prebaci. Vala, spojismo se sa prirodom i precima samo tako, ne treba mi se spajati za narednih trista godina. Svako malo mi je dolazilo da asfalt na magistrali izljubim, kada smo se kući vratili. Mada sam noćima kasnije bila ubijeđena da mi se oko prozora sobe, usred Kamenara, mota medvjed i vodi vuka sa sobom pod ruku, dok za njima rastu ogromni žbunovi svježe koprive.

Kako sam na samom početku priče napisala, prošlo je od ovog našeg survajvera tri i po decenije. Za to vrijeme imala sam prilike da putujem na različite strane svijeta, upoznam razne ljude i uživam u prelijepim prirodnim predjelima. Međutim, teško da mi se nešto utisnulo u mozak i sjećanje tako živo kao što je to uspjela ova naša planina Golija. Kao da je sad vidim, i nju i onaj mali katun na samoj granici sa šumom. I onu sjenu, koja mi se uvijek pričinjavala tamo među drvećem i posmatrala me svojim crvenim očima. Znate, oduvijek sam znala da je to onaj Sniježni čovjek o kome se tolike misterije na televiziji već godinama ispredaju. Pa zar bi mogao živjeti negdje drugdje osim tamo, na Goliji? Posjetite nekad ovo mjesto ako budete imali prilike, i tačno ćete znati o čemu vam pričam… I pazite gdje postavljate šator, hoće medvjedi ponoći  da prošetaju…

Ja u Srem, kad tamo Karlovci!

Baš je tako nekako bilo, iskrena da budem. U stvari, naš prvobitni plan je bio da idemo direktno za Novi Sad, ne bismo li porodično osjetili kako zubato, februarsko, pa još i praznično sunce grije onako pravo po novosadski. Prvo gore na Petrovaradinskoj tvrđavi, a onda i niže, u samom gradu i Dunavskom parku. Poslije da sve utiske lijepo saberemo, i da se sa svim tim tako lijepo sabranim, lagano vratimo u Beograd.

Međutim, u cijeli naš spontani plan, još spontanije se, negdje tamo na mala vrata, ugurala ideja da usput obiđemo i Sremske Karlovce. Što da ne, složismo se u momentu! Svratimo na sat vremena, prošetamo kroz grad, popijemo možda po koju kaficu na glavnom trgu, a onda lijepo nastavimo dalje gdje smo se uputili.

U Sremske Karlovce smo stigli prilično rano, skoro da nikoga još nije bilo na ulicama, osim jednog prodavca knjiga, starijeg čovjeka sa sivim šeširom. Taj šešir je bio skoro iste nijanse kao i vremešni kombi pored kojeg je njegov vlasnik stajao pa ga nisi mogao ni primjetiti ako se dobro ne zagledaš. Da li je šešir od nošenja potamnio, ili izblijedio od sunca, ili je boja na kombiju bila poprilično izguljena, a možda i svježe prefarbana, tek, nisi mogao a da ne zaključiš kako to dvoje pripadaju jedno drugom bar koju deceniju unazad, koliko su se u nijansama stopili. Prodavac je taj svoj kombi, vrlo privlačno pretrpan svakojakim naslovima, poređanim po nekom sopstvenom nahođenju i redoslijedu, parkirao u samom centru grada, odmah pored rampe, koja zabranjuje dalje kretanje vozila jer tu počinje pješačka zona. Tek što smo izašli iz auta, pokušavajući da se iskobeljamo iz prilično svježe, guste hladovine zimzelenog drveta koje je natkrilo cijeli parking, naiđe neka gospođa, ruku punih kesa, vjerovatno se vraćajući iz tek obavljene kupovine, i pita prodavca knjiga da li je nabavio nešto novo od prošlog puta. On ponosno klimne glavom i sivim šeširom, te za čas nestane negdje u unutrašnjosti kombija da pronađe sve što je želio pokazati, očigledno, vrlo knjigoljubivoj gospođi.

Baš dobar početak, pomislih, nastavljajući dalje, ubijeđena da će biti još tako zanimljivih i originalnih detalja za vidjeti i upiti, iako sam se narednih deset minuta ubjeđivala sa sopstvenom čeljadi da stave kape na glavu, jer je jutro prilično prohladno, da ne kukaju jer su jeli prije pola sata, da neće umrijeti od žeđi, iako im se to u datom momentu činilo kao jedina životna istina. Naime, kada ideš sa malom djecom na izlete i putovanja, sasvim je logično da su jedno slike koje poslije ushićeno podijeliš da cijeli svijet vidi kako je idilična bila ta porodična šetnja (uz cvrkut ptica, zvonki smijeh i razdragano trčkaranje unaokolo), a sasvim druga stvarnost u kojoj si, blago je reći, bombardovan stotinama svakakvih pitanja, kuknjavom i neizdržom, kao i veličanstvenim lamentom nad sopstvenom sudbinom, koja im u narednih pola sata neće donijeti ništa slatko toliko potrebno njihovom organizmu, a surovi roditelji im to bezdušno uskraćuju i vuku ih da vide nekakvu građevinu, kao da ih dovoljno nema tamo odakle su već došli. Ipak, kad stekneš već dovoljno iskustva u tom smislu, kad si spreman da napraviš i neke male ustupke i kompromise, čitava avantura može da ispadne baš onako kako si i zamislio. Dobro, ne u potpunosti, ali ne valja ni kada je sve savršeno, dosadi čovjeku vrlo brzo. Ovako uvijek imaš neku anegdotu za ispričati, a djeca ipak sve vide, čuju i upijaju, htjeli oni to tada ili ne. Učitava se sve lagano, kači tamo gdje se najmanje nadaš pa poslije samo nastave gdje si ti stao, trčeći da nekom svom tamo stave kapu na glavu da se ne smrzne…

Negdje na internetu sam u vezi Sremskih Karlovaca pročitala sledeće: „To je barokni grad muzej, na obali Dunava, u podnožju Fruške gore, nadomak Novog Sada“. Neko je ovaj prelijepi gradić savršeno opisao u samo jednoj rečenici, i ja sam ga vrlo rado ovdje citirala, smatrajući da u tom smislu ne treba ništa više dodavati. Pišem ovu priču zamišljajući da šaljem razglednicu rođacima u dalekom svijetu, a razglednicu sam sama osmislila, podijelila joj prednju stranu na nekoliko djelova, u svaki dio umetnula po jedan, za mene, interesantan detalj, pozadi napisala adresu, zalijepila markicu pa još samo treba da odem do pošte i uputim je na pravo mjesto. Baš zbog toga, djelovi razglednice su više neki moj doživljaj viđenog, nego detaljni istorijski podaci do kojih se danas jednim klikom može doći, a vrlo su lijepo i detaljno predstavljeni za svakoga koga to interesuje. Ja to krenuh nekako malo drugačije, ličnije, pišući priču (o razglednici) u priči (o gradu) pa se samo nadam da će me moji na vrijeme zaustaviti ako se kojim slučajem toliko uživim i krenem u poštu da šaljem nekakve koverte bog te pita kome i gdje…

Sva najljepša i najznačajnija zdanja ovog baroknog grada muzeja smještena su u njegovom samom centru, a uglavnom okružuju glavni trg, koji nosi ime našeg velikog, i meni vrlo dragog pjesnika Branka Radičevića. Kako je naša trka za utopljavanjem razigrane čeljadi počela još kod kombija prodavca knjiga, kraj smo joj upriličili tek ispred zgrade pravoslavne Bogoslovije pa sam, stavivši dušama majkinim kape do nosa i šalove do čela, zastala da me malo sunce ogrije, a i da detaljnije osmotrim ovu predivnu građevinu. Bogosloviju je 1794. godine osnovao karlovački mitropolit Stefan Stratimirović, a u vrijeme Ugarske vladavine bila je najznačajnija ustanova za obrazovanje pravoslavnog sveštenstva. Danas nosi naziv „Sveti Arsenije Sremac“ po drugom srpskom arhiepiskopu koji je na tom mjestu naslijedio Svetog Savu. Iza zgrade Bogoslovije, nešto malo dalje, nalazi se „Stefaneum“, podignut 1903. godine, prvobitno korišćen kao internat učenika Bogoslovije, dok se danas u njemu nalazi „Institut srpskog naroda“.

Bogoslovija „Sv. Arsenije Sremac“

Sam Trg Branka Radičevića nije mnogo veliki, ali je vrlo lijep, uredan i čist, a na koju god stranu da se okreneš, imaš nešto zanimljivo za vidjeti. I ‘ajde to što je zanimljivo, nego obavezno ima i svoju istorijsku, a bogami i kulturnu vrijednost. Na primjer, kada od zgrade Bogoslovije kreneš naprijed, možda nekih dvadesetak metara sa desne strane, vidjećeš jednu apoteku. I sad, zaboli te glava, jer dva majkina svemira em jurcaju okolo, em neumorno iskaju toplu čokoladu pošto im je sibirski hladno, a jedino ih to može ugrijati, džaba kapa, šal i rukavice. Naravno, kad te boli glava, uđeš u apoteku po aspirin. Ali kad uđeš u sremskokarlovačku prodavnicu ljekova, nećeš dobiti samo aspirin, već i saznanje da ta ustanova radi još od 1890. godine i da je kompletan enterijer po porudžbini rađen još onomad u dalekoj Veneciji pa imaš utisak da si se, došavši po spasonosni lijek, odjednom našao u tipičnom ambijentu druge polovine XIX vijeka. Nije to baš uobičajena situacija kada su apoteke u pitanju, i stvarno vrijedi vidjeti, spojiti lijepo i korisno, naravno pod uslovom da i sam aspirin ne datira iz 1890. već da se sve uklopilo u odgovarajući vremenski period kako to i priliči.

Dijagonalno od apoteke nalazi se česma „Četiri lava“, građena davne 1799. godine u čast završetka prvog karlovačkog vodovoda. Interesantna je legenda koja se vezuje za tu česmu, a koja kaže da će se onaj ko se jednom napije vode sa nje, obavezno vratiti u Sremske Karlovce. Eto, mi nismo ovog puta ni kap okusili, ali nas to svakako neće spriječiti da se opet vratimo, pogotovo kad dođe proljeće i vrijeme se proljepša. I samo još da napomenem da je dobro što je voda u pitanju, jer da kojim slučajem iz česme teče topla čokolada, morali bi legendu preformulisati pa bi ona tada glasila otprilike ovako: „Ko jednom okusi toplu čokoladu sa ove česme, taj ne da više nikad neće iz grada otići, nego će mu i potomci, i potomci od potomaka, pored četiri lava zanavijek rasti.“

Česma „Četiri lava“ (u pozadini crkva Sv.oca Nikolaja)

Iza znamenite česme, uzdiže se u svom svom sjaju barokna katedralna crkva Svetog oca Nikolaja. Građena od 1758. do 1762. godine, pod upravom mitropolita Pavla Nenadovića, smještena je na mjestu prethodnog hrama posvećenog istom svetitelju. Ova crkva ne predstavlja samo objekat vjerske namjene, već svojevrstan mali muzej od velikog istorijskog značaja, bogat prvenstvano vrijednim eksponatima, ali i predanjima očuvanim zahvaljujući ljudima duboko posvećenim tom, ne baš lakom, ali svakako lijepom i plemenitom zadatku. Kada smo, onako porodično, uz prethodno trista dogovora i sedamnaest napomena da-budete-mirni, ušli u crkvu, unutra prvo nije bilo nikog, ali nam se vrlo brzo pridružio jedan vrlo fin i prijatan čovjek, kolega prosvetni radnik (istoričar pretpostavljam), zadužen da zainteresovanim posjetiocima pokaže i prikaže sve ono što je za crkvu vezano i značajno. Predstavio nam je i veličanstveni barokni ikonostas, kojeg su oslikali poznati srpski umjetnici iz istog perioda – Jakov Orfelin i Teodor Kračun, i tri triptiha naslikana po željama patrijarha Georgija Brankovića i Lukijana Bogdanovića od strane našeg neprevaziđenog majstora Paje Jovanovića, i kivot sa dijelom moštiju drugog srpskog arhiepiskopa Sv. Arsenija Sremca, kao i čudotvornu ikonu Presvete Bogorodice iz 1748. godine. Slušali smo o samoj istoriji crkve, o njenim počecima, ali i o samom gradu, njegovom razvoju kroz vjekove, o ljudima u njemu, običajima… Mom prvencu je naročito bila zanimljiva priča o tome kako je u kripti crkve sahranjeno čak deset srpskih mitropolita, ali je ta kripta zapečaćena i po potrebi se otvara tako što se tačno zna koje se kamene ploče pomijeraju i poslije opet vraćaju na svoje mjesto. Što se mene tiče, posebno sam obratila pažnju na detalj da je ogroman broj građevina u Sremskim Karlovcima pod zaštitom države pa kad ljudi, koji u takvim građevinama žive, žele nešto da poprave ili preprave, prvo moraju nabaviti dozvolu od grada da završe što su naumili, a čitav proces vrlo često potraje duže od očekivanog. Eto, na primjer, nama glavni ventil za vodu u zgradi nije spadao baš ni u kakvu kulturnu baštinu, ali smo majstore čekali kao da se u najmanju ruku radi o artefaktu dopremljenom iz drevnog Egipta pa se dozvola za popravku potpisuje u samoj Dolini kraljeva, ili u podnožju kakve piramide, na isto ti dođe.

Crkva Sv. oca Nikolaja

Sve u svemu, u crkvi Sv. oca Nikolaja smo se zadržali prilično dugo, mada zbog tako sadržajne posjete nismo ni primjetili kako je vrijeme, u stvari, brzo proletjelo. Dobro, ako ćemo pošteno, meni nije bio ni potreban sat da bih se orijentisala, jer kad sam vidjela svoju drugorođenu kako skrušeno, poput kakve Mučenice od Čokoladnih Napolitanki, sjedi na klupici pri zidu i poistovjećuje se sa ikonopisanim stradanjima (zamišljajući krofnu umjesto oreola, jer svakome je svoja muka najveća), znala sam da nam se valja pozdraviti sa ljubaznim kolegom profesorom, i nastaviti dalje svojim putem.

Ono što se u Sremskim Karlovcima nikako ne smije zaobići, svakako je zgrada Karlovačke gimnazije, osnovana daleke 1791. godine od strane mitropolita Stefana Stratimirovića i trgovca Dimitrija Anastasijevića Sabova. Današnja zgrada izgrađena je sto godina kasnije po projektu poznatog mađarskog arhitekte Đule Partoša, a u početku se osim gimnazije u njoj nalazio i Patrijaršijski dvor. Danas se u njoj nalazi bogata biblioteka od oko osamanest hiljada naslova, a kroz istoriju je ova školska ustanova iznjedrila mnogobrojna značajna imena kao što su Branko Radičević (čija se bista nalazi u bašti ispred škole), Jovan Hristić, Jovan Sterija Popović, Dejan Medaković, Vida Ognjenović i mnogi drugi. Ovo zdanje je jedno od ljepših koje sam imala prilike da vidim, a naročito me oduševila besprekorno sređena bašta koja sva onako u zelenilu čini savršen kontrast zgradi jarkih boja.

Karlovačka gimnazija

Preko puta gimnazije nalazi se zdanje Magistrata, građeno u neoklasičnom stilu, u kome se danas nalazi Opština Sremski Karlovci. Ne mogu a da ne spomenem jednu predivnu radnjicu, udaljenu svega par koraka od Magistrata, a posvećenu isključivo suvenirima od keramike. Privukle su nas male sjajne kućice raznih boja, okačene na krilima drvenih ulaznih vrata pa smo ušli da vidimo šta se sve unutra nudi. Prodavac i vlasnik, ljubazan i nasmijan gospodin, upravo je stvarao novo malo umjetničko djelo u radionici izdvojenoj od izložbenog dijela. Ovamo, ja sam hodala kao po jajima i iglama zajedno, jer je prostora bilo vrlo malo, suvenira vrlo mnogo, a moja dva srceta su nekako baš imala potrebu da se svemu živom približe (nisu ništa dirali, ne mogu da griješim dušu) i radosno uskliknu: „Jaoooooo, što je ovo lijepooooooo!“ Kao uspomenu kupili smo jedan magnet – kućicu, mada su moji naslijednici insistirali da kući odvučemo nekakvu ogromnu keramičku građevinu u vrijednosti pola plate i tešku kao njih dvoje zajedno. Vole umjetnost pa to ti je, i to u velikim količinama, šta ćeš, nije im za zamjeriti!

Na povratku iz radnje prošli smo pored katoličke crkve Presvetog Trojstva, čija je gradnja započela 1730. a završila se 1768. godine na mjestu nekadašnje benediktanske bazilike. I ovdje se ističe sad već prepoznatljivi barokni stil, a ulazna vrata ukrašena su predivnim, raskošnim duborezom, koji zaista vrijedi vidjeti.

Vrata katoličke crkve Presvetog trojstva, sa predivnim duborezom

Ovu otvorenu muzejsku šetnju završili smo obilaskom velelepnog Patrijaršijskog dvora, kojeg je u periodu od 1892 – 1894. godine podigao patrijarh Georgije Branković. Građen je u stilu italijanskih palata, u obliku ćiriličnog slova Š, sa srednjim krilom produženim zbog kapele Sv. velikomučenika Dimitrija, čiji ikonostas je oslikao čuveni slikar Uroš Predić. Danas se ovdje nalazi rezidencija Episkopa sremskog, Eparhijski upravni odbor, Crkveni sud i Muzej Srpske Pravoslavne Crkve. Kao i gimnazija, i ovo zdanje se ističe bogatom bibliotekom, prepunom vrijednih i rijetkih rukopisa, u čijem vlasništvu se nalazi knjiga čak iz XV vijeka.

Ispred Patrijaršijkog dvora

Vratili smo se do auta koji je i dalje bio u debeloj hladovini. Prodavac knjiga, njegov sivi šešir i pretrpani vremešni kombi još uvijek su bili na svom mjestu. Sunce se prilično podiglo i ugrijalo jače, a centar grada se napunio ljudima. Neki su odmarali u tek otvorenim baštama kafića, neki su šetali, neki žurili za svojim obavezama, a neki se u grupicama okupili oko malih drvenih tezgi na kojima se prodavao med i ostali domaći proizvodi i rukotvorine. Moja dva smisla života su i dalje kukala za toplom čokoladom, vidno uznemireni činjenicom da će na nju sačekati još par kilometara. Strpljenje je majka svih vrlina, a ja sam majka vama pa prema tome, ko čeka taj i dočeka, prosvijetlih ih oboje ovim nježnim riječima, dok smo zajedno ulazili u auto i spremali se da odjezdimo dalje.

I tako ja završih svoju razglednicu. Potpisah je i podvukoh potpis sa dvije crte. Neću je nikada poslati, ali ona će ipak stići tamo gdje treba. Ja ih pravim gdje god da odem, jedno putovanje – jedna razglednica. Ovog puta sam prešla svega pedesetak kilometara, a obišla preko dva vijeka na jednom malom trgu u još manjem gradu. E to je bogatstvo koje novcem nikad ne možeš izmjeriti…

Venecija i njeni lavirinti – sjećanja profesora koji se iz njih vratio…

Pogled sa mosta Rialto, početak šetnje, još uvijek puni nade…

Venecija, kraljica Jadrana. Prelijepi grad, bogat istorijom, tradicijom i kulturom. Sve je tamo umjetnost, svaka zgrada, mostić, trg, kanal. I ulice su umjetnost, da se razumijemo! Onaj beskrajni lavirint isprepletanih i vijugavih prolaza teško da se može negdje drugo vidjeti i doživjeti. Doduše, ako ćemo pošteno, nekako je najveća umjetnost od svega ipak ući u taj lavirint i iz njega nekako izaći, a da ni jedan jedini put nisi sebi (ili drugome) postavio pitanja tipa: da li sam već bio ovdje, ili mi se to samo čini? Zar mi nismo krenuli na lijevu stranu? Odakle se, zaboga, stvorio sada ovaj most? Ooooo, zar opet slijepa ulica? Da idemo naprijed ili nazad, šta mislite?? Hoću li ikada više vidjeti svoj dom i porodicu???

Dalje nećeš moći!

Pouzdano mogu da tvrdim, da kad se zateknete u nekom od zabačenijih djelova grada, gdje ulice, što se više gubite, postaju sve uže i mračnije, navigacija nije ni od kakve koristi, koliko god da vam je telefon pametan. Kao da se i sama prevrne naopako pa pomuti tu istu pamet i vama i telefonu! I ti onda gledaš u tačku koja, tobože, označava tvoju lokaciju u čitavoj onoj mreži puteva i puteljaka, a kako god je okreneš, isto ti se hvata! I iz sedamnaestog pokušaja eto te ispred nečijeg ulaza, pa razmišljaš onako bespomoćno, bolje i da prenoćište tražiš kod tih dobrih ljudi, da se pošteno odmoriš, lakše ti je nego da upadneš u kakav kanal, samo zato što te navigacija, možeš misliti, na pravi put navela.

Kanalčić, jedan od hiljadu…

Svaki vodič će vam, prilikom obilaska ovog predivnog grada, skrenuti pažnju na žute table okačene po zidovima kuća, na kojima jasno piše u kom pravcu da idete ako želite stići do crkve sv. Marka, ili do mosta Rialto. Na taj način, i ako se izgubite, potražite žutu tablu, pratite strijelicu i eto vas na bezbjednom, dakle na pravom putu. Naravno, kako to već obično biva, tamo gdje smo se mi zatekle, svega par minuta nakon što smo učenicima održale vrlo sugestivno predavanje o tome kako se nikako, ali nikako ne smiju izgubiti i da doooooobro vode računa kuda idu, ne da nije bilo ni jedne žute table, već ni namjere da se bar jedan takav primjerak ukaže na jednom od fasada, i odvede nas u bolje sutra (a to „bolje sutra“ bio je put za Trst, kao i siguran povratak domu svom i porodici).

Najšira od svih uskih ulica

Da ne detaljišem mnogo gdje smo sve stigle, i koliko je trajalo naše besciljno putešestvije, tek, pomoću štampane mape grada, kao i pametne navigacije, uspjele smo da zaključimo, moje koleginice i ja, da svakako moramo stići do tog i tog mosta koji prelazi preko glavnog Grand kanala, onda ga samo preći, produžiti pravo još par minuta i eto nas na glavnom trgu.

Spasonosni most 😉

Mislim da smo na putu do spasonosnog mosta prešle otprilike četrdeset manjih mostića, skrenule u sedamdeset i pet sporednih ulica i uličica, izbile na sedamnaest trgova, a mogu se zakleti da se tu našlo i desetak nekakvih tunela i nečega vrlo sličnog tunelu, ali nije tunel, već ti samo misliš da je tunel, a to u stvari nema nikakve veze s njim!

Da li ću naći željene pute,
Santa Maria della Salute…
Jedan od najljepših prizora, po mišljenju anonimnog profesora

I sve se to liepo i srećno završilo, jeste, vjerujte mi na reč. Kao da smo cijelo vrijeme opušteno šetuckale glavnim ulicama, vozile se gondolom uz zvuke violine, pile čuveni italijanski kapućino i sladile se sa po tri ogromne kugle kremastog, sočnog sladoleda. Jer, takva je Venecija, opčini te u kojoj god ulici da si se našao, i koliko god puta da si se izgubio…

Piazza San Marco – bellissima!!! Spasonosni prizor nakon dužeg lutanja…

Eto, samo me još jedna stvar i danas muči: kad i gdje smo mi, zaboga i za ime sveta, uspjele da pređemo Grand kanal, kad nam je trebao most da se preko istog tog kanala i vratimo?? Neko?? Bilo ko?? Kraljice Jadrana, komentar neki, bar ti???

Po istinitom događaju,

pisao jedan profesor…

😉 😉 😉

Note, kugle i violinski ključevi

Baš juče sam, ispijajući prvu jutarnju kafu i „listajući“ online novosti, naletjela na interesantan snimak u kojem je voditelj određene emisije posjetio izuzetnu malu osobu od nekih desetak godina, želeći da prikaže svijetu njene nevjerovatne sposobnosti. Osoba je u stvari jedna simpatična  djevojčica, koja ima veliki dar za komponovanje, a koliko sam mogla da primjetim, i za improvizaciju. I sad, na tom snimku, ona sjedi za klavirom, a voditelj iz nekakvog tobože mađioničarskog šešira vadi papiriće, što je uradio ukupno četiri puta. Na svakom papiriću bila je napisana po jedna nota, i on ih je, po redoslijedu izvlačenja, poređao po klavirskom pultu tačno ispred djevojčice. Note su bile a1, g1, es2 i d2, a ujedno su predstavljale motiv na osnovu kojeg bi djevojčica trebalo nešto da iskomponuje na licu mjesta.

„Ja volim da razmislim par minuta, dok ne čujem kako bi sve to trebalo da zvuči. Onda ću Vam odsvirati, nadam se da Vam neće smetati da sačekate?“, objasnila je djevojčica voditelju, na šta joj je on odgovorio da nema apsolutno ništa protiv i da iskoristi vremena koliko god joj je potrebno. Zatim se može vidjeti kako djevojčica pažljivo „sluša“ ono što joj se u glavi rađa (što traje eventualno minut!), lagano klima glavom u ritmu koji osjeća i nedugo zatim kreće da svira. I to gotovu kompoziciju, bez prepravki i grešaka, prosto onako kako je u sebi čula. Zvučalo je stvarno nevjerovatno! Nisam sigurna da li je to baš bila sonata, kako je u naslovu videa pisalo, prije mi se učinilo da svira neku vrstu teme sa varijacijama, ali u svakom slučaju bilo je nevjerovatno! Muzika je samo tekla. Preovladavao je taj karakteristični klasičarski stil, neka mješavina Hajdna i Mocarta sa jakim primjesama male izuzetne osobe lično. Čuo se Albertinski bas u pratnji, predivni šesnaestinski pasaži, ono tipično zadržično kadenciranje na krajevima cjelina… Tako je spretno ornamentirala dati (nasumično nastao, totalno neklasičarski) motiv, formirala savršeno uravnotežene periode, da sam imala utisak kao da se prije najviše desetak ljeta rodila  sa kompletnim znanjem muzičke forme i svim njenim zakonitostima. Stvarno posebna djevojčica sa isto tako posebnim darom. I rijetkim.

Vjekovima unazad (a zasigurno i unaprijed) razne stilske periode obilježili su mnogi kompozitori-velikani, ali je vrlo mali broj onih koji su u svom pisanju djela gotovo preskakali očekivani stvaralački proces, znate ono – inspiracija, ideja, njeno uobličavanje, prepravljanje, zastoj, prepravljanje, nova ideja… I sve tako dok djelo ne bude završeno. Međutim, kako se već stotinama godina priča, proučava i dokazuje, postojao je taj jedan genijalni kompozitor koji je (isto kao i ova djevojčica koju smo, zahvaljujući savremenoj tehnologiji, mogli gotovo na licu mjesta da ispratimo) samo zapisivao ono što bi pomoću svog unutrašnjeg „ozvučenja“ čuo. Bez prekrajanja i prepravljanja nastajala su danas jedna od najpoznatijih djela ikad napisanih. Naravno, riječ je o Mocartu. Baš na njega me asocirao taj zanimljivi snimak odgledan uz prvu jutarnju kafu, a sve se tako lijepo uklopilo kao uvod u priču koju sam htjela da napišem. Još jedan dokaz da se najbolje stvari dešavaju onda kada ih najmanje planiraš, bilo da su neke krupne, životne, ili ovako malecne kao što je to jedna moja priča…

Onog dana (odnosno prve polovine dana), kada smo posjetili Betovenov muzej i doživjeli jedno nezaboravno iskustvo na samom obodu Beča, uputili smo se nazad u sam centar, kako to i priliči pravim turistima. Po izlasku iz stanice metroa, na popularnom Trgu sv. Stefana (Stephansplatz), gdje vas uvijek iznova, kada pokretnim stepenicama izađete na zemljinu površinu, svojom monumentalnošću i raskoši uspije ošamututi istoimena katedrala (Stephansdom; zdanje građeno u romaničkom i gotičkom stilu, sjedište bečke nadbiskupije), dočekala nas je rijeka ljudi, more turista, čitav okean znatiželjne čeljadi pristigle iz svih krajeva svijeta. Poslije onog Hajligenštadskog mira i tišine prekinute eventualno sa po kojom ptičijom solo pjesmom, imali smo osjećaj kao da smo upali na zajedničku probu ukupno četrnaest simfonijskih orkestara, eto tako nam je bubnjalo u glavama. Složismo se moj suprug i ja da nam je svakako potrebno neko osvježenje i predah, a što se mene tiče, ne postoji ta akcija i umor koje ne može umiriti jedna dobra kafa i čaša hladne vode.

dav

Na putu do odmorišta prošli smo hotel „Saher“, nismo čekali red da probamo tortu, ali smo zabilježili sledeći podatak: renomirani hotel je dijelom izgrađen na mjestu gdje je poslednje godine svog života, u bijedi i siromaštvu, proveo veliki Antonio Vivaldi, čuveni italijanski barokni kompozitor

Odabrali smo sasvim pristojan kafe-restoran preko puta muzeja Albertina (muzej nazvan po svom osnivaču, vojvodi Albertu od Saksonije-Tešena; otvoren za javnost početkom treće decenije XIX vijeka, a sadrži ogromnu kolekciju crteža i grafika, između ostalog i od Mikelanđela, da Vinčija, Rubensa, Direra, Klimta, Šilea i ostalih velikih imena), naručili po jednu šlagom i keksićima bogatu ledenu kafu, moleći se da nas kofein, šećer i određena količina vode povrate i prosvijetle kuda ići dalje, pošto je vremena malo, nogu ukupno svega četiri, a stvari za vidjeti stvarno previše…

dav

Mocartova kuća – muzej

Kada smo, poslije par hrskavih zalogaja i osvježavajućih gutljaja, uspjeli da aktiviramo glasne žice i koliko-toliko se restartujemo, izbor za dalji obilazak pao je na Mocartovu kuću – muzej (Mozarthaus), smještenu u samom centru grada (Domgasse 5) odmah tu lijevo iza katedrale sv. Stefana. Prođeš zgradu gdje na jednom od prozora odmara čas bijela, čas crna mačka, provučeš se kroz kraći pasaž opet lijevo ali sada od knjižare, napraviš još par koraka pravo pored prodavnice sa maskama Donalda Trampa i engleske kraljevske porodice, i eto te ravno pred vratima Mocartove kuće.

dav

Prozor kuće iza katedrale sv. Stefana; kad god bismo prošli tuda, obavezno je na prozoru bila ili bijela ili crna mačka; bijela je više voljela da pozira…

dav

Pasaš tačno iza katedrale sv. Stefana, vodi pravo do Mocartove kuće

Doduše, u vrijeme kada je kompozitor živio u njoj, koristio je ulaz sa druge strane zgrade, koji se nalazio u skroz suprotnoj ulici (Schulerstrasse), međutim, na tom mjestu se danas nalazi prodavnica ili nešto slično pa se u kuću ulazi iz već pomenute Domgasse br. 5.  Bogami, znao je Mocart lijepo da izabere gdje da se smjesti, nema šta! To je kao kad bih ja sada iznajmila petosoban stan odmah iza Saborne crkve kod samog Kalemegdana. Ili kao što moji roditelji imaju kuću u samom centru Kamenara, odmah preko puta pristaništa trajekta (pošto je crkva smještena baš onako na periferiji pa još i na brdu, ne možeš iza nje nešto iznajmiti sve i da hoćeš!). Dobro sad, nisu Kamenari Beč, ali centru se u zube ne gleda, kako veli ona stara izreka pa u tom smislu nećemo ni sitničariti…

Inače, što se Mocarta tiče, u ovoj kući (sadašnjem muzeju) zadržao se svega dvije i po godine, od 1784. do 1787. (period kada je jako dobro zarađivao te je mogao sebi da priušti i takav stan i takvu lokaciju…), a pošto je ovo jedino sačuvano prebivalište od mnogih drugih u kojima je u Beču boravio, svakako ga je vrijedjelo posjetiti.

Naravno, kako to već u Beču biva, iako je Mocart sa svojom porodicom u to vrijeme zakupio samo prvi sprat kuće, grad Beč i bečki muzeji su početkom dvijehiljaditih renovirali i preuredili cijelu građevinu – od prizemlja do trećeg sprata – posvetivši kompletan prostor ovom genijalnom umjetniku i njegovom životu i djelu. I tako je ova stara kuća, izgrađena još u XVII vijeku, osvježena, sređena i nalickana, kao kakva sredovječna gospođa, otvorila vrata posjetiocima 2006. godine, tačno na Mocartov dvjesta pedeseti rođendan po redu.

Kada se uđe u muzej, odmah se osjeti potpuno drugačija atmosfera nego što je to slučaj sa Betovenovom kućom na periferiji. Prilično velika gužva stvorila se i kod pulta gdje se kupuju ulaznice, a i u velikoj prostoriji sa lijeve strane, koja je u stvari predstavljala suvenirnicu. Brojni turisti diskretno su se gurali jedni do drugih ne bi li što prije došli na red, kupili kartu i uputili se ka stepenicama desno, koje su vodile na izložbene spratove. Žamor, smijeh, komentari i dozivanje potpuno su se razlikovali od onog mira koji smo doživjeli u Betovenovom kompleksu od šest stanova, gdje smo cijelu izložbu prethodnih sati obilazili nas dvoje i  dvije simpatične male Kineskinje u plisiranim suknjama i bijelim bluzama sa vezenom kragnom.

Kod Mocarta u posjeti tog popodneva bilo je bar po pedeset Kineza, još više Japanaca, priličan broj Španaca, Francuza, Amerikanaca, ma koga hoćeš! Začas da oformiš svih pet olimpijskih krugova, bez problema! Uzrast – od 7 (čak i manje) do 77 (garantovano i više). Stopili smo se nekako sa tim, bogami, baš zavidnim brojem posjetilaca, kupili karte, dobili dva mala zvučnika (na kojima čak na dvanaest jezika dobijete vrlo detaljan opis svakog eksponata) i krenuli svojim putem.

dav

Naslovna strana za Šest gudačkih kvarteta, koje je Mocart posvetio Jozefu Hajdnu

Sam Mocartov muzej je organizovan tako što je na trećem spratu dočaran život u Beču u vrijeme kada se umjetnik u njemu konačno nastanio poslije mnogobrojnih i dugotrajnih turneja po Evropi (1781-1791), željan uspjeha i priznanja za svoj veliki talenat; na drugom spratu je predstavljen njegov rad i djelo, da bi na prvom imali priliku da razgledate prostorije u kojima je boravio lično kompozitor sa svojom porodicom i poslugom.

dav

Kažu, jedan od najvećih Mocartovih rivala tada – čuveni Antonio Salijeri

Neću zamarati čitaoce samim eksponatima, što zbog njihovog broja, što zbog činjenice da je neke stvari mnogo ljepše lično doživjeti i samostalno stvoriti sliku o njima. Eto na primjer, mene je onaj zvučnik (nije dio izložbe, ali sam stvorila mišljenje i o njemu!) sa dvanaest jezika i trista pedeset objašnjenja toliko bio izveo iz takta da sam ga na kraju demonstrativno objesila oko vrata, čekajući završetak obilaska da ga uredno vratim tamo odakle je i došao.

Mislim, da me ne shvatite pogrešno, vrlo lijepo je čitava ta tura organizovana. Priče koje možete čuti su prikazane detaljno, zanimljivo, potkrijepljene velikim brojem istorijskih činjenica, datuma i događaja. Takođe, iznad svakog eksponata stoji određeni broj pa kad ga ukucate na onaj minijaturni displej na zvučniku, krene izlaganje vezano tačno za ono što u tom momentu gledate, nema greške! Međutim, mene je bunilo što sam slušala jedno, a na isto tako pisanom objašnjenju pored same izložene stvarčice je bilo objašnjeno još nešto, još neki zanimljiv i značajan podatak. I sad, stojim, na primjer, ispred neke partiture, slušam sve što mi glas iz zvučnika učtivo, na savršenom engleskom, pripovjeda, a u isto vrijeme krenem i da čitam ono što piše pored, a što opet nema veze sa onim što slušam. I eto ti totalne konfuzije u mozgu! Na kraju nit’ znam šta sam čula, nit’ blage veze imam šta sam pročitala! Roji mi se milion nekakvih riječi u glavi, pokušavam da ih povežem ali one se razvezuju neprestano, ma čudo neviđeno!

Dabome da će se svi koji ovo čitaju zapitati pa što, ženska glavo, prvo ne odslušaš pa onda pročitaš ili obrnuto, kao svi ti pametni ljudi tamo? Pa nisi valjda ti jedina u toj situaciji? Iskreno, nisam, ali eto, nikako mi nije polazilo za rukom da uskladim sve kako treba – i gledanje u neku zanimljivu stvar, i slušanje, i čitanje onoga pored, i mimoilaženje sa pola Tokija, Pekinga i Barselone. Čak i kad bih se „naštimovala“ i usredsredila samo na ono što slušam, sa zadatkom da tekst pročitam kasnije, obavezno bi mi pogled odlutao negdje gdje ne treba i hajmo sada opet sve ispočetka! Ali to sam ja, i to su neke moje bube pa nije ni čudo što sam presrećna bila kad sam se konačno otarasila gospodina koji živi u zvučniku. Eto, zato je toliko važan taj lični doživljaj, zamislite da sam krenula u detaljan opis svega što sam vidjela, čula i pročitala – ne bi se dobro završilo, ni po vas, a ni po mene u svakom slučaju…

dav

Najveća prostorija u stanu, najvjerovatnije glavni salon

Ono o čemu mogu slobodno da pišem jeste taj prvi sprat, dakle prostorije u kojima je Mocart obitavao ukupno nešto manje od hiljadu dana. Baš kada sam na sajtu muzeja čitala komentare posjetilaca, primjetila sam da se veliki broj njih žalio kako za plaćenu ulaznicu u kompozitorovom stanu nisu u stvari mogli ništa da vide, jer i nema ništa, i kako nisu zadovoljni onim što su za te pare dobili. I stvarno, u odnosu na drugi i treći sprat, taj prvi je skoro prazan! Nema namještaja uopšte! Možda po koja stolica, doduše ne original na kojem je veliki umjetnik sjedjeo, već samo model iz tog perioda. Takođe, i sto za bilijar kakav je vjerovatno bio u Mocartovom salonu, ali ni to se ne može sa sigurnošću tvrditi. Jednostavno, ništa od stvari koje su se tada u stanu nalazile nije bilo sačuvano pa stoga nisu ništa ni izložili, osim određenih slika na zidovima i još po neke partiture ili kakvog zapisa.

„Pa što nisu opremili stan onako kako se pretpostavljalo da je izgledao u to vrijeme?“, još je bijesno napisala jedna gospođa Amerikanka u komentarima na sajtu. Po meni, pretpostavljam da su i mogli da postave određene replike (kao što su pomenute stolice, ili bilijarski sto), jer ih grad toliko bogat istorijom sigurno i posjeduje, ali koncepcija je u ovom slučaju sasvim drugačije osmišljena: uđi, obiđi i zamisli! Pa tako i piše na samom ulazu u stan – prikazan je plan prostorija, a posjetiocima je ostavljeno na volju da sami naprave njihov raspored, onako kako misle da je izgledao. Svakako da bi lakše bilo uz namještaj, ali ako ni sami organizatori muzeja nisu imali jasnu predstavu gjde se šta tada nalazilo i koja je prostorija čemu služila,  čemu onda puniti sobe replikama kreveta, stolova, stolica i ormara i smještati ih u određene uglove, ukoliko je sve to samo lična vizija, doduše, stručnjaka, ali bez dokaza da je stvarno tako i bilo. Postoje neke pretpostavke, vrlo lijepo napisane i objašnjene i sasvim logične, kao na primjer da je najveća prostorija vjerovatno bila glavni salon za okupljanje porodice i primanje gostiju. Takođe, zbog ognjišta (u zidu) i karakterističnog oblika druge prostorije, moglo se možda potvrditi da je u pitanju kuhinja pa onda zbog detalja oslikanih na jednom od zidova sasvim male sobe, da je tu spavalo dijete, i tako dalje, i tome slično.

dav

Jedna od prostorija u Mocartovom stanu

Meni je ovakav tok izložbe sasvim odgovarao, iskrena da budem. Bio je izložen stan, a ti ga pomoću određenog poznavanja istorije i malo mašte lijepo uredi i smjesti sve na svoje mjesto, svakog u svoju prostoriju. Prilično zanimljiv, ali i zahtjevan zadatak! Zato i razumijem onu gospođu Amerikanku koja je, komentarišući, zahtijevala da se kompletan mobilijar postavi da bi se opravdala karta od desetak eura. Najljepše je sve dobiti na gotovo, ali nekada nije loše i sam učestvovati u nečemu pa koliko košta da košta! Nije baš da na svakom koraku možemo da uđemo u prostorije gdje je nastala jedna „Figarova ženidba“, ili gdje je živopisni Mocart trčao uz stepenice, otvarao ulazna vrata, prolazio kroz sve te prostorije, odmarao u jednoj, podučavao učenike u drugoj, stvarao u trećoj, provodio vrijeme sa sinom u četvrtoj  (troje djece je dobio dok je živio u tom stanu, mada je samo jedno od njih preživjelo i dočekalo zrelije godine), gledao kroz te iste prozore… Stan sam po sebi predstavlja najveći eksponat u čitavom muzeju, sa mogućnošću da u njemu stvoriš sopstvenu priču, da oživiš jedno davno prošlo vrijeme sasvim na svoj način, a opet duboko prošarano atmosferom i ličnostima koje su tu živjele, i čija se energija definitivno uvukla i utisnula zauvijek u svaki ćošak i svaku pukotinu…

dav

Mocartov rukopis, sa porukom učenicima da dođu na čas narednog dana u 15.30, za šta će se on svakako moliti 🙂

Sad kad saberem sve utiske, mislim da mi je ovo bio jedan od najljepših događaja na cijelom putovanju. Konačno sam objesila zvučnik o klin (klin je u ovom slučaju bio moj vrat, nego mi je ovako nekako efektnije zvučalo…), krenula da pratim redoslijed kretanja po sobama i pustila mašti na volju. S obzirom na to da sam već posjedovala sasvim pristojnu količinu informacija i o tadašnjim prilikama u Beču, i o Mocartovoj biografiji, i o njegovom djelovanju u godinama kada je živio u toj kući, režirala sam sopstveni film u glavi. Smjestila sam sto i stolice ovamo, klavir tamo, biblioteku u radnu sobu, krevete u dvije sobe pozadi, za poslugu odmah tamo pored kuhinje (čak i u njoj), hrpe ispisanih i nedovršenih partitura po stolovima (neke i na podu), skoro istrošenu bočicu mastila i pribor za pisanje na poklopac od klavira, teške bordo plišane draperije na sve prozore; otvorila sam te iste prozore, dok je sa uske ulice ispred dopirao žamor ljudi, glasni dječiji smijeh i topot konjskih kopita…

Dabome, rasporedila sam i likove, glavne i sporedne, dala svakome svoju ulogu u tom momentu i eto ti cijele izložbe! Za onih desetak eura, u stvari si dobio i više nego što treba. Bar tako sam ja to doživjela, a svakako da bi mi bilo drago da čujem i nečiju drugu „režiju“ pa da razmijenimo iskustva. Neke stvari je najlakše kritikovati, a kad malo bolje pogledaš, samo im treba naći drugačiji pristup i onda slika bude skroz nova. Probajte, gospođo Amerikanko, možda se i iznenadite…

I na kraju, kada se nađeš u poslednjoj od prostorija stana na prvom spratu, kada je kompletan obilazak završen, sa lijeve strane te dočeka prolaz koji se spušta naniže i koji te vodi u istu onu suvenirnicu sa početka priče. Na samom početku tog prolaza se nalazi mali sto sa korpicom u koju se odlažu zvučnici po završetku ture. Vrlo rado sam ga otpremila na traženu lokaciju, iako, nije baš da smo se razišli u gorčini. Svakako je tu bilo i lepih zajedničkih momenata, a samo te lijepe i treba pamtiti… 😉

Suvenirnica zauzima pola prizemlja kuće i u njoj sve živo ima note, violinske ključeve i Mocartove glave. Toliko Mocartovih očiju me nije posmatralo nikada u životu, a nije da sam baš nešto mlađahna, je l’. Možeš da kupiš sveske na note, knjige o notama, kišobran na note, rezač na note, nogu od stolice na note, živog slona na note, Mocartove kugle u pakovanju od po jedan, dva, tri, četiri, pedeset, dvjesta dvadeset…petsto….bezbroj komada, torbu na violinske ključeve, šator na violinske ključeve, gulaš od violinskih ključeva, u principu, sve što ti padne na pamet a da ima pomenuto trojstvo – note, Mocartove glave i violinske ključeve! Čak sam se mogla zakleti da prodavačica na kasi ima Mocartovu glavu, a umjesto tijela violinski ključ pa je saosjećajno htjedoh pitati: „Je li vama dobro, draga gospođo?“, međutim, dobro je da sam ćutala, jer se to  moj um samo blago šokirao od tolikog prisustva muzičkih znakova i Mocartovog portreta u crvenom kaputu. Čim smo izašli napolje, u stvaran svijet, taj šok je nestao, iako sam pouzdano mogla potvrditi da moj muž iz nekog razloga ima bijelu periku i crveni kaput. Ali ne htjedoh zanovetati bez razloga, ako čovjek voli da nosi – nek nosi! Ima za svakoga mjesta na majčici Zemlji… 😉

dav

Spomenik Jozefu Hajdnu, u ulici Mariahilfer; da bar na ovaj način uključim i trećeg u nizu čuvenih bečkih klasičara; još jedan razlog za povratak u Beč…

Eto tako se završila naša klasičarska odiseja tog toplog julskog četvrtka. Bili smo prilično umorni, sa glavama prepunih informacija, ali prijalo je u svakom slučaju. Istina, da mi je neko tog trenutka predložio da obiđem još štogod, ne samo klasičarsko nego i iz bilo kojeg stila, rekla bih mu iskreno i otvoreno: „Aman čovječe, imaš li ti dušu???“  Dobro, dobro, znala bih da je svakako ima. Iskreno, imala sam je i ja, ali mi se te večeri prilično bila popela do nosa pa je do narednog jutra nekako trebalo vratiti gdje joj je i mjesto. Pretpostavljam da svako ima neki poseban kutak gdje svoju dušu drži. Moja je najvećim dijelom vremena visoko među oblacima… I notama… I Mocartovim glavama… I uopšte joj nije loše, vjerujte mi na riječ… 🙂 🙂 🙂

Zgužvani papiri i još ponešto…

Desilo se da sam baš u periodu, kada je u roku od nekoliko dana srušena zgrada „Ikarusa“ (jedna od najstarijih zgrada na Novom Beogradu, sa bogatom istorijom, svojevrstan spomenik industrijskoj arhitekturi između dva rata), kada je jedno poznato kulturno umjetničko društvo nakon sedamdeset pet godina njegovanja tradicije, rada i velikih uspjeha izbačeno iz svojih prostorija direktno na ulicu, i kada je kuća čuvenog Đure Jakšića u Kragujevcu jednostavno sravnjena sa zemljom (uz obrazloženje da je ionako bila trošna, a i gospodin Jakšić je tu živio svega godinu dana…), imala prilike da posjetim jednu izuzetno zanimljivu hrpu zgužvanih papira. Jeste, baš je tako bilo! Doduše, ta zanimljiva hrpa zgužvanih papira se nalazila u gradu Beču, u ulici Probusgasse 6, nekih šeststotinak kilometara udaljenoj od našeg Mirijevostrasse, ali me to nije spriječilo da ipak stignem do nje i onako joj se baš pošteno nadivim.

Prosječan čovjek i čitalac ovih redova svakako će se zapitati ko se uopšte pri čistoj svijesti i zdravoj pameti usudi klackati čitavih šeststo hiljada metara (pa čak i više!) da bi vidio neku tamo gomilu papira, i da joj se uz to još i divi? I kakve to uopšte ima veze sa rušenjem zgrada i izbacivanjem KUD-ova na ulicu?! Dabome, istu stvar bih se i ja zapitala da pročitam negdje nešto slično, ali svakako da bih nastavila sa čitanjem, da saznam o čemu se tu u stvari radi i da razriješim misteriju. E pa, ovako je to bilo, ovako se ta tajanstvena veza stvorila jula mjeseca, ljeta gospodnjeg 2018…

Nekako nam je svih ovih godina prilikom putovanja grad Beč stalno izmicao, igrom slučaja. Ili ga samo prođemo zbog neke dalje destinacije pa se nema vremena za svraćanje i traženje parkinga, ili uopšte ne krenemo na tu stranu, ili nam se, naravno, pokvare kola (kao što je to bio slučaj prošle godine) pa ne da ne stignemo do Beča, nego budemo srećni ako doguramo do najbližeg servisa na popravku koja traje tri nedelje, od čega jednu nedelju naručuju sporni dio iz susjedne države, a tokom druge dvije ga dostavljaju i to dva puta pogrešno. Tako je to bilo godinama unazad, ali eto, prilikom ovog godišnjeg odmora nam se baš posrećilo! Spakovali smo nešto malo stvari, puno dobre volje (što bi naši stari rekli), obavili detaljan servis kola (definitivno ne spada u izreke naših starih) – da ne bi završila u Kečkemetu ili Segedinu kod majstora – i via Vienna!!!

Nema potrebe naglašavati koliko je Beč jedan veličanstven grad. Mislim da su toga svjesni i oni koji žive tamo, oni što su ga samo posjetili (kao što je to slučaj sa mnom), kao i oni koji u njega još uvijek nisu ni kročili, ali su toliko o njemu slušali. Jednostavno, Beč je Beč – riznica monumentalnih građevina, nepregledna kolekcija praistorijskih, istorijskih i modernih spomenika, kapija i fontana, jedinstvena zbirka malih i velikih muzeja, galerija, knjižara i ateljea, naglašeno otmen splet širokih bulevara i uskih ravnih ulica ispresjecanih simetrično skrojenim parkovima i vrtovima, kao da bi sramota bilo da se onaj trougao crvenog i žutog cvijeća ne preslikava na isti način sa lijeve na desnu stranu.

dav

Sam centar Beča, nezaobilazne kočije predviđene za obilazak

Čitav Beč je jedna velika umjetnost, eto, tačno tako sam ga doživjela. Dok sam kod kuće preko interneta proučavala šta sve treba obići i šta nikako ne propustiti prilikom obilaska, svakako sam bila svjesna njegovog kulturnog i umjetničkog značaja, ali na onaj uopšten način – Beč je jedan od najvažnijih kulturnih i industrijskih centara Evrope i svijeta, a njegov najveći procvat na svim poljima svakako donose barok i klasika, kao i vladavina Habzburgovaca i tako dalje, i tako dalje… Međutim, kako sam izvjesno vrijeme provela u samom gradu, trudeći se da ispoštujem do detalja razrađen plan obilaska, leteći sa kraja na kraj, sa periferije u centar i obrnuto, moram priznati da je Beč jedan pravi pravcati gospodin grad sa stvarno mnogo stila, i to u svakom smislu te riječi. Po meni umjetnost su ne samo građevine, njihova arhitektura, eksponati, razne značajne ličnosti i njihova zaostavština, već je umjetnost takođe primati svakodnevno toliki broj ljudi, turista i doseljenika iz raznih krajeva svijeta, a zadržati taj karakterističan duh i dostojanstvo koji su se vjekovima njegovali i gradili. Umjetnost je održati toliku preciznost u funkcionisanju i organizaciji u svemu pa i u tome da sa kraja na kraj grada stigneš bukvalno za dvadesetak minuta, tačno u ono vrijeme koje si na oglasnoj tabli pročitao, ne dozvoljavajući čitavoj rijeci ljudi da tu organizaciju poremete. Umjetnost je tako predano i pedantno sačuvati svaki istorijski detalj i omogućiti da ga i drugi vide, potvrđujući time da i sam duboko cijeniš i ko si i odakle si potekao. I još toliko malih i velikih umjetnosti bih vam mogla nabrojati, ali bi to potrajalo a i udaljila bih se od teme.

dav

U muzejskom kvartu, lijevo – spomenik Mariji Tereziji

Obići Beč za par dana je naprosto neizvodljivo. To vam je isto kao kad biste danas popodne otišli u biblioteku i pozajmili „Rat i mir“ do sutra, uz šaljivi komentar da Vas ne mora ni upisati u registar korisnika, koliko brzo ćete je pročitati i vratiti nazad. Ili kao kad bi Vas Vaši najbliži nazvali u devet časova ujutro i zamolili da im do podneva napravite dvije ture kolača zvanih „Breskvice“ (a vjerujte, nema veće agonije od pravljenja „Breskvica“, počneš pa zaboraviš i kad si počeo i koja je uopšte tvoja svrha u cijelom ovozemaljskom bitisanju!), a u jednoj turi ispadne sto komada pa Vi sad vidite! U principu, od svih tih „Pokušaj da za toliko uradiš toliko“ izazova, meni se najviše nekako dopao ovaj „Obiđi Beč za 96 sati“, pogotovo što su me „Breskvice“ skroz dotukle još prije par godina, a „Rat i mir“ je obilježio moj boravak u srednjoj školi i to bukvalno, a bogme i metaforički, pitajte profesore potvrdiće sigurno… 😉

dav

Vrtovi Šenbruna

Elem, drugog dana našeg boravka u gospodin – gradu, krenemo moj poštovani suprug i ja u detaljan obilazak svega što nam se na dnevnoj listi našlo. Pod prvom stavkom svečano se isticao novootvoreni muzej posvećen velikom, najvećem, maestralnom Ludvigu van Betovenu. Otvoren je negdje marta 2017. godine, a smješten je na periferiji grada, na otprilike pet kilometara od centra. Kako sam pročitala još kod kuće na sajtu muzeja, eksponati su izloženi u kući u kojoj je kompozitor proveo svega jedno ljeto, odnosno jednu sezonu odmora (od aprila do oktobra) i to 1802. godine. Iako je Betoven iznajmio svega tri prostorije za sebe, grad Beč je ipak otkupio cijelu kuću u kojoj su se te tri prostorije nalazile i u šest malih stanova izložio kompozitorove lične stvari, originalne partiture, portrete, snimke sonata, simfonija, kvarteta, kao i prelijepe opise života i prilika u Beču u tadašnje vrijeme. Iskreno, sumnjičava sam bila, pravo da vam kažem! Mislim, kupiš cijeli komleks stanova tamo gdje je nekakva poznata ličnost provela možda četiri mjeseca ukupno, i od toga napraviš muzej? I to još u  prastaroj građevini koja je najbolje dane vidjela početkom XVIII vijeka, dakle prije tristo godina? Ne znam, ne znam, šta Vi o tome mislite, čika Đuro Jakšiću, vrijedi li to truda? Na kraju krajeva, ako detaljnije prelistate „Vodič kroz Beč“, vidjećete da postoji Betovenov muzej u centru grada (kuća u kojoj je živio toliko i toliko), zatim Mocartov muzej (takođe njegovo prebivalište na dvije i po godine, jer ih je vrlo često mijenjao), onda Šubertova kuća u kojoj se rodio, Šubertova kuća u kojoj je živio određeno vrijeme a i takođe Šubertova kuća u kojoj je preminuo (doduše, kuća njegovog brata, ali je tu proveo svoje poslednje dane). O Hajdnu da i ne pričamo, a  da uopšte ne pominjemo sve slavne slikare, književnike i ostale velike i uticajne ličnosti, uključujući i našeg Vuka Karadžića, Dositeja Obradovića i još mnoge. Ima li tu iko da je živio od početka do kraja na istom mjestu, da skratimo muke? Mislim, ako ćemo svaku kuću da opremimo eksponatima, gdje će sav taj silan svijet da živi? Da pije kafu? Da jede? Da šopinguje? Eto, takve su bile moje sumnje tog jutra u Beču, ali odlučila sam da rizikujem, sve u cilju struke i muzičke nauke! Dakle, samo hrabro naprijed! 😉

Do muzeja je, od našeg hotela, bilo potrebno promijeniti dvije metro linije (crvenu i zelenu) i jedan autobus (37a). E sad, kako su poslednju stanicu zelene linije renovirali, izašli smo na pretposlednjoj, međutim, ništa nas to nije mnogo poremetilo, ubacili smo još jedan tramvaj u rutu, prešli u autobus 37a i vrlo brzo stigli do cilja. Inače, taj kraj Beča zove se Hajligenštat (Heiligenstadt) i do 1892. godine je predstavljao varošicu nezavisnu od Beča, čija je glavna ulica bila već pomenuta Probusgasse, u kojoj se pod brojem šest danas nalazi Betovenov muzej.

Sam kvart u kojem smo se tog jutra našli je vrlo miran, uredan, sa starim prizemnim kućama, besprekorno uređenim vrtovima i očuvanom kaldrmom. Krajem XVIII i početkom XIX vijeka, među gradskom gospodom ovo je bila oblast veoma popularna za odmor, naročito tokom proljeća i ljeta. Smještena blizu centra grada, a opet dovoljno daleko od gradske vreve i trke, bogata prirodom i čistim vazduhom, privlačila je svake godine veliki broj posjetilaca. Postojao je poseban prevoz za ljude koji bi za vrijeme sezone zakupili sobu ili stan u ovoj varošici. Vozile su specijalne kočije svakog dana, putovalo se oko sat vremena, a kretalo se negdje van centra Beča, dakle nešto poput naše „Laste“ danas ;-).

Kuća u kojoj je muzej smješten je jedna skroz neupadljiva, omanja građevina, svježe okrečena u bijelo, sa braon drvenim dvokrilnim vratima, skroz stopljena sa okolinom, i da nije bilo male staklene table okačene baš pored tih braon vrata, na kojoj je takođe malim ljubičastim slovima pisalo „Betovenov muzej“, vjerovatno bismo samo nastavili dalje u potrazi za ciljem (dok neko od nas dvoje ne bi krenuo da pametuje kako smo već odavno prošli broj šest i da je vrijeme da se vratimo nazad!).

dav

Unutrašnje dvorište muzeja

Drvena dvokrilna vrata se otvaraju uz prilično glasnu škripu, ili mi se to tako učinilo zbog karakteristične tišine koja inače vlada okolinom. I onda kada prođeš kroz njih stigao si direktno na početak XIX vijeka, eto takav je moj prvi utisak bio. Vidiš malo četvrtasto dvorište u kome prijatnu hladovinu pravi visoko i razgranato drvo (nečega, nisam sigurna čega), popločano starim i neravnim kamenom, a uokvireno sa svih strana zidovima stare kuće. Na suprotnoj strani, skroz lijevo, skoro da je i sakriven uski pasaž, koji, kako ćemo kasnije vidjeti, vodi u prelijepo sređen vrt.

dav

Prolaz ka vrtu

Odmah sa lijeve strane ulazi se u prostoriju gdje se kupuju ulaznice i gdje je smještena manja suvenirnica, a kad obaviš sve te formalnosti, slobodan si da obiđeš cijeli muzej. Kako je čitava ta kuća imala ukupno sedam stanova, šest od njih je iskorišćeno za izložbu, dok je sedmi (na spratu, skroz desno uz druge stepenice) predstavljao baš te tri prostorije u kojima je veliki kompozitor boravio. Interesantno je sve to organizovano: kreneš iz prvog stana u prizemlju, u kome je opisan Betovenov konačni prelazak iz Bona u Beč (1792), kao i prilike koje su ga u novom gradu tada dočekale.

dav

Zavrtiš i čuješ finale sonate Op. 31, Br. 2 u d-mollu („Bura“ ili „Oluja“, kako je još nazivaju); inače, sama sonata je nastala 1802. godine, baš u vrijeme Betovenovog boravka u ovoj kući; prijatelj vrlo blizak kompozitoru je svjedočio neobičnom događaju kada je Betoven, navodno, čuo galop konja koji su prolazili ulicom i to ga je inspirisalo da napiše prvu temu prvog stava ove sonate; osim „Bure“, u ovoj kući su nastali i počeci „Eroike“ – čuvene treće simfonije

Zatim, izađeš kroz teška, bijela i nevjerovatno škriputava vrata u isto ono dvorište, obiđeš vrt, a onda se vratiš i uz prve stepenice uđeš u stan broj dva.

dav

Kuća slikana iz vrta

Opet tri prostorije, spojene uskim vratima. Nevjerovatno nizak plafon, drveni pod gdje pri koračanju svaka daska škripi u svojoj intonaciji i dinamici. Mali prozori, hrapavi ali okrečeni zidovi, imaš osjećaj kao da te odnekud posmatra gospodin Ludvig lično, bijesneći ko si sad pa ti i zašto remetiš njegov mir! U ovom drugom stanu opisani su razlozi zašto se Betoven odlučio tog 23. aprila 1802. godine da dođe baš u ovu kuću. Pripovjeda se o njegovom slabom zdravstvenom stanju, o velikim pritiscima koje je u svom poslu trpio, o počecima gubitka sluha, o preporukama doktora da se privremeno preseli u ovu varošicu na tretman ljekovitom vodom, koja je, možete zamisliti, i izložena u nekoliko flašica, u prvoj od tri prostorije. Jedan primjerak se slobodno može pomirisati, što preporučujem izuzetno hrabrim osobama sa izdržljivim stomakom. Lično, još uvijek osjećam taj miris sumpora u nozdrvama, i nije mi baš jedna od dražih uspomena, iskreno.

dav

Stan br. 2

U drugoj sobi vidi se stari klavir prevrnut na stranu i umotan u neko sivo platno nalik ćebetu, a objašnjava ga interesantna priča da je Betoven svuda sa sobom nosio svoj klavir. Bez obzira što je, zbog tada velikog broja pijanista i profesora klavira, u Beču bilo sasvim moguće iznajmiti klavir na određeno vrijeme, Betoven to nije praktikovao iz prostog razloga što su mnogi od njih bili sumnjivog kvaliteta. Tako je on u ovim svojim sezonskim putešestvijama nosio tek najpotrebnije lične stvari, sve potrebne instrumente (uključujući dabome i klavir), kao i kovčege pune knjiga i partitura. davU trećoj prostoriji mogu se vidjeti neki od tih kovčega, i sada iz ove perspektive, mogu samo da zahvalim vjekovima napretka što su nam podarili male lagane kofere i praktične torbe. Ubijeđena sam da je takav jedan kovčeg sa stvarima u njemu bio težak kao četvrtina mog stana u Mirijevu pa nije ni čudo što su poslije seljenja u aprilu morali da odmaraju sve do oktobra…dav

Treći stan (sastavljen naravno opet od tri prostorije) osim original partitura, određenih Betovenovih ličnih rekvizita, knjiga, raznih spiskova pisanih njegovom rukom, sadrži još i izvještaj ljekara o kompozitorovim boljkama (uključujući i veoma slabu jetru zbog velikog sadržaja olova kojeg su određeni ljekovi koje je uzimao imali u svom sastavu), njegov pramen kose sačuvan u maloj okrugloj staklenoj ploči, klavir pravljen specijalno za Betovena i njegov već prilično slab sluh (sa velikim limenim okvirom koji je pojačavao zvuk kada mu primakneš glavu).

dav

Pramen Betovenove kose

dav

Klavir pravljen specijalno za Betovena

Tu je i original čuvenog „Hajligenštatskog testamenta“ u kome očajni kompozitor po prvi put piše svojoj braći o, za njega tragičnom, gubitku sluha i mukama koje su ga tom prilikom snašle. Pismo nikada nije poslao, a sa koliko tuge i patnje je pisano, kakve emocije preovladavaju, to ja svojim skromnim pisanijem ipak ne mogu dočarati pa eto vam motiva  da i sami jednom prilikom odete i pročitate.

dav

Hajligenštatski testament (postoji i prevod na engleski jezik)

I baš u tom stanu broj tri, kad sam završila sa čitanjem vrlo potresnog kompozitorovog testamenta, privuče mi pažnju zastakljeni sto tamo sa druge strane prostorije. Priđem i vidim ispod stakla prilično veliku hrpu zgužvanih papira postavljenih tako kao da ih je neko tog momenta zgužvao i bacio. davPročitam objašnjenje pored, piše, neuspjele verzije Betovenovog gudačkog kvarteta u A-duru (najvjerovatnije kvartet br. 5, iz opusa 18, objavljen 1801, a nastao između 1798 i 1800.) i nacrti za „Eroiku“ (jedna od najpoznatijih simfonija, treća po redu, u Es-duru, Op. 55, komponovana u periodu između 1802 i 1804, prvi put izvedena 7. aprila 1805. godine u Beču). Gledam tako u tu neurednu, a opet, potpuno sa smislom ispod stakla postavljenu gomilu pa još detaljno objašnjenu na više jezika, i razmišljam, neko je sačuvao ono što je neko drugi bespovratno htio u afektu da uništi. Neko je taj momenat nezadovoljstva i bezuspješnosti uspio da ovjekovječi. Neko je te odbačene, nervozno ispisane notne listove sa bezbroj ispravki i grešaka spasao, sačuvao i dvjesto godina kasnije mi imamo tu mogućnost da ih vidimo. Lično, koliko me zadivilo to što sam mogla da prisustvujem bar djeliću procesa nastajanja ovakvih remek djela, bila sam u mogućnosti i da zamislim cijelu situaciju u kojoj su ti izuzetni primjerci pokušavali da ugledaju svjetlost dana, ali bi nedugo zatim, nakon energičnog i dramatičnog precrtavanja i prepravljanja bivali bijesno zgužvani u papirnu lopticu i bačeni na pod. Još jedan dokaz o tom burnom karakteru, o vječitoj eksploziji emocija toliko puta opisivanoj, osjetnoj kroz svako djelo, od prvog do sto trideset prvog opusa, a sada potkrijepljenoj i sasvim opipljivim djelićem istorije.

Ne znam koliko dugo sam se zadržala kod ove hrpe papira. Čak mislim da sam bila duže nego one dvije simpatične Kineskinje, koje su u muzej ušle malo prije nas, a ispred svakog primjerka su se zadržavale čitavu vječnost, proučavajući ga i raščlanjujući na najsitnije atome, pritom velikom brzinom oduševljeno komentarišući na svom jeziku svaki od tih raščlanjenih atoma. Iskreno, kad sam vidjela da su prije nas stigle do čuvenog Betovenovog portreta u četvrtom stanu (koji je, osim što je izložen, i do detalja izanaliziran), izgubila sam bila svaku nadu da ću moći izbliza da mu priđem tog jutra. Eventualno negdje oko šest popodne, pred samo zatvaranje, ako me sreća posluži…

dav

Betovenov portret, ulje na platnu, J.W.Mahler (1804-1805)

Eto, toliko me nekako dotaklo to što sam imala prilike da vidim. Vjerovatno mi se sve nekako bilo pomiješalo, i oduševljenje zbog svega viđenog, i saznanje da šetam dvorištem i penjem se stepenicama kojima je dva vijeka ranije prolazio jedan takav velikan, ali i nekakva tuga zbog činjenice da kod nas samo bagerom pređu preko već urušene kuće jednog Đure Jakšića, a nekoliko stotina kilometara dalje se kao najveće blago čuvaju zgužvani papiri kompozitora koji čak nije rodom ni bio iz Beča. Ovamo nestane kuća u kojoj je isto tako jedan velikan živio jednu godinu, a jedan drugi grad sačuva čitavu građevinu, iako se u stvari, radi o samo jednom malom njenom dijelu, i iako je poznata ličnost u njoj provela svega pet mjeseci. Još tužnije mi je bilo što znam da nije u pitanju samo jedna zanemarena i srušena kuća nama važnih ljudi, kao što ovo nije bila samo jedna sačuvana gomila zgužvanih papira. A najtužnije od svega mi je svakako bilo to što sa svakom odbačenom starom građevinom, sa svakim izbacivanjem sopstvene tradicije i kulture na ulicu, mi zapravo brišemo po djelić sebe i prosto me strah da za koju deceniju nećemo imati mnogo toga da pokažemo, ne turistima, nego našoj djeci. Turisti će se lako snaći u nekom drugom gradu, a ne znam da li shvatamo koliko je važno da i naš divni Beograd (i ne samo on, već sva mjesta i gradovi iz kojih smo potekli!) ostane gospodin kakav je do sada bio… I sve to mi se motalo po glavi gledajući u jedan jedini eksponat! Bogami, pobjegoše i Kineskinje dok se ja sabrah, a gdje su još tri stana koja je trebalo pogledati…

dav

Gornji sprat, pravo – ulaz u Betovenove lične prostorije

dav

Kompozitorova maska, načinjena za života

Dok su četvrti i peti stan hronološki ispratili dešavanja, uspone i padove tokom Betovenovog zrelijeg doba i stvaranja, poslednji, onaj pod brojem šest, govorio je o njegovim poslednjim danima, o njegovoj smrti, kao i veličanstvenoj sahrani priređenoj u Beču. Za razliku od maske lica koja je napravljena za njegovog života i koja je puna one karakteristične snage i nesalomivog karaktera,  posmrtnu nisam imala baš volje da slikam, možda neki drugi put…dav

Poslije skoro dva sata razgledanja (ne baš toliko velikog, ali sasvim nezaboravnog prostora), oprostili smo se sa brojem šest u Probusgasse ulici, i praćeni već poznatom škripom dvokrilnih drvenih vrata vratili se nazad u stvarnost, tačnije u XXI vijek. Do vrha pretprani utiscima, po prilično toplom vremenu dogegali smo se do male autobuske stanice, a autobus broj 37a je došao tačno u 13:36, kako je to na tabli reda vožnje i pisalo.

Nije bilo još ni dva sata popodne, a valjalo je još toliko toga vidjeti…dav

Ekskurzija u tri slike

Prije nekoliko dana vratila sam se sa petodnevne ekskurzije, i moram priznati da je bilo stvarno prelijepo! Obišli smo Prag, Karlove vari, Drezden i Bratislavu, i što bi se onako poetski reklo – „dočekali smo kraj putovanja bogatiji za pregršt novih, neprocjenjivih iskustava!“ I stvarno je tako bilo, izražavali se mi poetski ili ne 😉 ! A sada ću vam napisati kako ja vidim odlazak na put sa pedesetoro razdragane i inspirisane djece, koja „stand by“ dugme nisu uključila od samog početka putovanja pa sve do njegove poslednje stotinke. Opisaću sve to u tri kratke slike. Moram da napomenem da su nam djeca bila za svaku pohvalu, i da sve što ćete pročitati u narednih nekoliko redova ulazi u „rok službe“ svakog profesora 🙂 . Pa da počnem…

SLIKA 1 – U AUTOBUSU

Baza za uspješan početak, tok i završetak putovanja: ko sa kim sjedi, ko je ispred koga, ko je iza, a ko preko puta i da li se sve to poklapa sa prednjim, srednjim i ili zadnjim dijelom autobusa, kao i bezbjednom udaljenošću od razrednih starješina.

Ukoliko je baza dobra, kreću: pjesma, jelo, pjesma, jelo, smijeh, jelo, pjesma, smijeh, jelo (nije nužno ovim redoslijedom, ali to je u suštini to). Kako to profesori čuju:

„Tralalalalalala, hahahahahaha, mljac, srk, hahahahaha, tralalalalala, hahahahaha, mljac, mljac, hahahaha, tralalalalala…“

Zatim kreću sledeća pitanja, sve jedno za drugim:

Kad će pauza? Koliko će trajati pauza? Da li možete da uključite klimu, skuvali smo se? Da li možete da isključite klimu, smrzli smo se? Može li da se pusti neka muzika? Možete li da isključite tu muziku? Kad će pauza? A sledeća pauza kad će? Koliko puta ćemo stajati? Sad nam je opet zagušljivo, je l’ može klima? Smrzli smo se, samo malo smanjite klimu, molim vas. A kada će pauza?

U intervalima između pitanja, i dalje se, naravno može čuti „tralalalalala, hahahahaha, mljac, njam, srk, hahahahahaha, tralalalalalal“, i to u neograničenim količinama, dabome.

Rečenice koje najčešće profesori izgovaraju tokom puta:

Brzo će pauza! Opet si izašao bez jakne, vraćaj se nazad po nju! Hladno je, kako nije hladno! Brzo će pauza! Jesu li svi na broju, ko fali? Zašto kasnite? Brzo će pauza! Bez jakne si, vraćaj se, smrznućeš se! Ma kakvi toplo, pogledaj mene, smrzoh se, a tebi toplo! Jesu li svi na broju, fali li neko? Sjedite na mjesta da vas prebrojim! Možete li bar jednom doći na vrijeme? Sad ste tražili klimu! Sad ste tražili da isključe klimu! Sad ste tražili muziku! Sad ste tražili da se isključi muzika! Brzo će pauza!

I tako otprilike petnaestak sati. Zatim se stiže na odredište…

SLIKA 2 – U HOTELU

Baza za uspješan boravak u hotelu: ko je sa kim u sobi, ko je u sobama pored, iznad i ispod i koliko su udaljene profesorske sobe (po mogućnosti ako mogu da budu u drugom hotelu koji je na isto tako drugom kraju grada).

Ukoliko je baza dobra, kreće neprekidna šetnja po sobama, svojevrstan hotelski „perpetuum mobile“, pri kojem niko nikada nije u svojoj sobi, već vazda u onoj drugoj. Čak i da ih čovjek trajno prebaci u tu drugu sobu, u kojoj povazdan obitavaju, bio bi to potpuno uzaludan posao, jer bi se odmah nakon toga prebacili u neku opet treću sobu, samo da nisu u svojoj (iako su prije prebacivanja stalno bili u njoj!). Ovoj „sobnoj“ politici  i logici ne bi mogao kraju doći ni čitav tim naučnika – dobitnika Nobelove nagrade – pa se profesorima toplo preporučuje da slijede svoju profesionalnu intuiciju i dugogodišnje iskustvo, što znači da neprekidno obilaze sve moguće sobe, dok god im to poslednji atom snage i energije dozvoljava.

Ono što se najčešće može čuti u hotelskim sobama je sledeće:

Hahahahahahahaha! Ahahahahahahahaha! Tralalalalalalala! Hehehehehehe! Tras! Tralalalalalalala! Hahahahahahahah! Tras! Hihihihihihihihihi! Tralalalalalalal! Tras! Hahahahahahaha! Tras!

I tako u nedogled.

Napominjem da ovo TRAS predstavlja konstantno otvaranje i zatvaranje vrata na različitim sobama, ne misli se na bilo kakav vid agresije.

Rečenice koje možete čuti od strane profesora dok su u hotelu:

Gdje si ti pošao? Nazad u svoju sobu! Ko je sa tobom u sobi? Pa gdje je on sad? Tiše malo! Na spavanje, kako ćete ustati sutra? Kuda si krenula? Da li je to tvoja soba? Šta ti tražiš tu, vidiš li koliko je sati? Na spavanje! Zašto je ova soba prazna? Šta je ovo, zašto ne spavate? Oooooo, ima li kraja ovome?

I tako dok u jednom momentu sve ne utihne…

SLIKA 3 – U OBILASKU

Baza za uspješan obilazak znamenitosti: da su svi nahranjeni, hidrirani i da znaju da će imati nekoliko sati slobodno, po mogućnosti do kraja ekskurzije, bez bilo kakvog profesorskog nadzora (što, ipak „neće da može“, međutim, niko im ne brani da maštaju…).

Ukoliko je baza dobra, kreće se u zajedničku šetnju, najčešće u društvu vodiča koji se trudi da im na sve načine približi mjesto na kom se u tom trenutku nalaze.

Šta se najčešće može čuti tokom zajedničkog obilaska znamenitosti:

Slikaj me! I ti mene slikaj! ‘Ajde ti nas slikaj! Ja ne čujem ništa! Koliko ima još da se pješači? Slikaj me! ‘Ajde ovdje da se slikamo! Gdje smo sada! Ne čujem ništa! Požuri! Slikaj me ovdje! Koliko ćemo imati slobodno! Je l’ možeš da nas slikaš? Jaooooo, vidi ovo, što je divno! Zašto toliko žurimo? Slikaj me! Jaooooo, kako je ovo lijepo, slikaj me tu! Gdje su svi? Hoćemo svi da se slikamo? Zašto nam ne produže slobodno vrijeme? Vidi ovo! Hej, stanite!

Šta se može čuti od strane profesora:

Požurite! Ne zaostaj tamo! Gdje je ova grupa? Zašto ste tako spori, izgubićete se! Nisi se dobro obukao, hladno je! Stavi kapu! Čuvaj taj ranac, kradu na sve strane! Požurite, zar baš sad morate da se slikate, imaćete vremena! Ne vidim njih petoro, gdje su sad nestali? Gužva je, ne razdvajajte se! Pazi na tu torbu, ostaćeš bez nje! Ti si samo u tom džemperu izašao, hoćeš u bolnici da završiš? Kako to misliš, gladna si, pa što nisi doručkovala? Biće slobodno vrijeme koliko mi kažemo! Požurite, vi tamo! Gdje su ovi iz treće godine? Imaćete kad da se slikate! Ovamo! Vodite računa kada mijenjate novac! Ne vadi taj novčanik tako da ga svi vide! Dabome da ti je hladno, obukao si se kao da je avgust mjesec! Reci onima tamo da požure malo!

I tako sve dok ne dođe to blaženo slobodno vrijeme, pri kojem se djeca isto tako blaženo opuste i razmile gdje god mogu, a profesori zategnu kao žice, već razmišljajući o tome da li će se svi vratiti na vrijeme na dogovoreno mjesto, da li će se neko izgubiti, da li će nekoga opljačkati, da li će nekoga kidnapovati, i još mnogo lijepih, optimističkih detalja krasi njihov mozak, sve do sledećeg susreta i prebrojavanja.

Eto, to bi bila naša ekskurzija u tri slike. Znam da nedostaje putopisnih detalja, fotografija, istorijskih momenata destinacija na kojima smo bili, ali to ćete sve vjerovatno i sami doživjeti. Ovo je samo jezgro putovanja sa učenicima, i nema ga ni u jednom turističkom aranžmanu. I tako se stvaraju iskustva, i to životna. Ko je doživio, shvatiće o čemu pričam… 😉 😉 😉

Veliko finale (upoznali smo Mađarsku i više je volimo!)

Baš prije nekoliko dana čitam novosti, i kao što to na svakih šest mjeseci biva – Kinezi predstavili model novog, ultra modernog voza kome šine nisu dolje kako je to odvajkada bilo, nego se on nekako „kači“ odozgo pa se kreće po principu ne znam ti ni ja kakvih fizičkih zakona, a može, kako to jednom takvom sredstvu i dolikuje, dostići brzinu od nekoliko stotina kilometara. Prije njega su izložili model vrlo praktičnog voza bez šina, vele, prima ravno trista sedam putnika, a dabome razvija i istu toliku brzinu, dakle kilometar po namjerniku. Ovom bez šina, kao i onom visećem prethodili su levitirajući voz, voz koji dostiže maksimalnu brzinu od šest stotina kilometara (možda je to čak jedan te isti, moraću bolje da se informišem), i sve tako u nedogled, a koliko još mogu da pročitam u novinama, Japanci čak rade na projektu nekakvog nevidljivog voza. Jeste, ne izmišljam! Kaže glavni njihov inženjer kako je to smišljeno da bi se voz uklapao u prirodu kroz koju prolazi pa će biti napravljen od neke posebne visokoreflektujuće vrste stakla, koja će ga napraviti skoro potpuno nevidljivim pri velikim brzinama.

Baš o svim tim željezničkim, kinesko – japanskim blagodetima sam čežnjivo razmišljala dok smo se moj dragi suprug i ja vozom vraćali iz Budimpešte u Beograd. Da me neko u tim momentima pitao koju bih od gore pomenutih vrsta ovog prevoznog sredstva izabrala, svakako bih se odlučila za onaj nevidljivi, jer baš nešto razmišljam, ti Japanci su dakle riješili sve moguće probleme koje su ikada imali i sa samim vozom, a o šinama i da ne pričam pa im je sada samo ostalo da se bahate sa dizajnom i izgledom istih. Mislim, kad oni razmišljaju kako da „utope“ voz u prirodu da se njen izgled ne bi narušavao, o čemu mi više imamo da pričamo? Mada, da se ne lažemo, i mi koji smo prošle subote klaparali šinama od glavnog mađarskog grada pa na ovamo, takođe smo se skroz utopili u okolinu i prirodu, ali bukvalno! Jer dok tamo negdje istočno ispituju, otkrivaju i prave nekakve ultrareflektujuće površine, sa našim vozom je situacija vrlo jednostavna – on toliko sporo ide, toliko staje, toliko se lijeno ponovo pokreće, da ti prosto nemaš izbora nego da se stopiš sa svim onim pejzažima, kojih ovim dvijema zemljama svakako ne manjka. Ja sam se, na primjer, stopila i sa sjedištem u sopstvenom kupeu! Istina, nije baš u pitanju prirodna ljepota, ali poslije jedanaest sati, koliko nam je trebalo da pređemo trista i nešto kilometara, počela sam da ličim na materijal od kojih je sjedište bilo napravljeno, onako modre boje sa zelenim, žutim i ljubičastim crticama. E! Potpuno isto sam i ja izgledala kada smo, negdje oko dvadeset i tri sata, izašli iz naše brze pruge. Vrlo modrog lica, sa zelenim, žutim i ljubičastim crticama raspoređenim svuda po sopstvenoj površini.

Inače, naš voz je po redu vožnje trebalo da krene iz Budimpešte tačno u podne i pet minuta, što se stvarno i desilo, i to precizno u sekund. Isto tako, sasvim precizno, kako je i bilo najavljivano tog jutra, pomenuti voz je u jedanaest časova i devetnaest minuta stigao iz Beča (odakle je krenuo) i ušao u stanicu. Moj gospodin i ja smo bili naprosto fascinirani tolikom tačnošću pa nam je lijepo pao kamen sa srca što ćemo u Beograd stići ni prije ni kasnije, nego u dvadeset časova i petnaest minuta, kako je u karti bilo odštampano. Da napomenem da smo se za ovu vrstu prevoza odlučili iz dva razloga: prvo, zato što nam je (kao što je iz prethodne dvije priče poznato) auto sa zaglavljenom bravom ostao na popravci u Segedinu, a drugo, autobusi su na granici čekali po nekoliko sati, zbog ogromnih gužvi koje su se naročito vikendom na ovim mjestima pravile. Voz jeste da je malo sporiji, ali ide svojom trasom i ne čeka red iza drugih vozova. Hahahahaha, voz je MALO sporiji, kako to optimistično zvuči. Nekako istinitije bi bilo da sam napisala: voz je malo sporiji od standardnog dječijeg tricikla. Ovako, može se sasvim pogrešno protumačiti. Mada, čitava ova dogodovština vratila me za momenat u studentske dane, kada sam po sedamnaest sati putovala vozom iz Beograda za Bar, s tom razlikom što on ni u stanicu nije ulazio kad je trebalo, već je bilo popularna ona stara: „Kad ga vidiš, nadaj mu se!“ A kako si kao student, onako mlad i poletan, uvijek bio pun neke nade i očekivanja, sve se lijepo uklapalo jedno u drugo pa se nešto ne sjećam ni da sam očajavala, niti da mi je bilo šta sa tih putešestvija ostalo u nekom lošem sjećanju.

Dakle, dragi moji prijatelji, na vrijeme mi krenusmo iz Budimpešte. Napolju teška sparina, počeo neki pljusak, a u kupeu sve lijepo čisto, uredno, radi klima, tačno se vidi da je voz iz Beča krenuo! Nije bila naročita gužva. Mi smo za svaki slučaj nekoliko dana ranije kupili karte i rezervisali mjesta, ali je i pored toga ostalo još slobodnih sjedišta. Naročito mi je interesantan bio spoj toliko različitih nacija u vagonu gdje smo bili smješteni. Bila je tu jedna djevojka – Amerikanka, u nekim debelim oker somotskim pantalonama na tregere, koja putuje sama diljem svijeta, a trenutno ide u Beograd da posjeti drugaricu. Ona je bila u kupeu sa bračnim parom iz Australije, koji su trideset sati avionom putovali od Sidneja do Praga (eto, još malo pa kao mi do Budimpešte i nazad, pri čemu nije potrebno napominjati da su u našem slučaju u pitanju dvije susjedne zemlje!) pa sad lagano obilaze gradove Evrope, a cilj im je da se spuste vozom sve do Bara, na šta im je moj suprug rekao da će im to u svakom slučaju ostati kao nezaboravna avantura. U našem kupeu je do prozora sjedjela izvjesna gospođa iz Novog Sada, koja se vraćala iz posjete ćerki u Budimpešti, a preko puta nje se smjestila jedna simpatična djevojka – Holanđanka, takođe na proputovanju kroz Evropu, a želeći da posjeti Novi Sad pa poslije da ide za Englesku i Irsku. Središnja dva sjedišta su popunili momak i djevojka – dva zaljubljena mađarska golupčića, koji sve dok nisu stigli do odredišta (manjeg mađarskog gradića) nisu usta zatvarali, ali bukvalno! I to sve u nekim visokorizičnim frekvencijama, sa specifičnom vrstom blagog podvriskivanja, poneseni valjda euforijom što zajedno negdje putuju. Sad će neko reći da reagujem kao žena u srednjim godinama, ljubomorna na mlade i njihovu ljubav i bla-bla-bla, ali vjerujte, to je toliko glasno i naporno bilo da vam i moj staloženi i mirni suprug, kojem malo šta od tih stvari smeta, sve može potvrditi. Dobro, njemu je više bila smiješna moja reakcija na čitavu situaciju, ali je na kraju ipak priznao da su bili prilično naporni. U redu ‘ajde, nije baš tako rekao, možda nešto približno tome, što mu u mojoj interpretaciji dođe sasvim isto.

Dalje, kako su se kupei nizali jedan za drugim, tako je u njima bilo i Kineza, i neka poljska porodica (otac, majka i tri mala sina) koja je putovala za Suboticu, i neka grupa momaka (ne znam tačno odakle su), koja je čitavu dosadu putovanja razbijala donoseći vazda nove i nove gajbe piva iz obližnjeg voznog bifea pa su, malo prije nego što smo ušli u Beograd, izbezumljeno sakupljali jedni druge po kupeima i hodnicima. Znači, kad sve saberemo, prilično veliki broj naroda i narodnosti za svega jedan vagon.

I tako, lijepo upakovani i ušuškani u sasvim prijatnu klimatizovanu voznu napravu, dok je napolju lilo k’o iz kabla, krenusmo za naš lijepi Beograd. Bogme, još mi je i ljepši bio kad sam ga se, poslije onoliko sati taljiganja, razvlačenja, puzanja i miljenja po šinama, konačno dokopala. Jer, kako sve što je lijepo kratko traje, tako isto su i određene stvari u našem vozu odmah poslije nekog vremena prestale da budu lijepe. Na primjer, klima je bila lijepa samo do granice, poslije su iz nama nepoznatih razloga isključili taj prijatni, spasonosni momenat, a uključili nekakvu ventilaciju koja ni sama sebe nije uspjevala da rashladi. I kada je ona gospođa iz našeg kupea pitala konduktera zašto više nema klime on joj je vrlo ljubazno, kako to red i nalaže, odgovorio: „Gospođo draga, pa zar Vi mislite da nama ne bi prijalo da je klima uključena, nego da se ovako kuvamo???“ I to je bio odgovor pa neka svako tumači kako mu odgovara. Takođe, ona tačnost i preciznost u polasku i dolasku na različite stanice, važila je izgleda samo za Beč i Budimpeštu. Poslije kad te koji grad vidi, onako otprilike i odokativnom metodom – kad stigneš, stigneš! Jer, kako je vrijeme odmicalo, mi smo se kretali sve sporije i sporije. Onda bi voz malčice ubrzao na nekoliko trenutaka, a zatim opet sporo. I spoooooro. I joooooooš spooooooorije. A onda spo…ro, spo……ro…….spo…………ro. Pamalobrže!!! A onda opet spo…………..ro.

Sasvim je logično bilo, da, kako je voz sve više usporavao i sve se više rastezao po onim šinama, kao neka ogromna „Buble gume“ žvaka, tako smo i mi lagano obamirali, sve u skladu sa situacijom. Još i ona vrućina, potpomognuta suncem koje je upeklo čim smo napustili Budimpeštu… Svi smo bili pospani, ćutljivi. Čak su i oni momci potpuno nezainteresovano i nekako smlaćeno nosili novu zelenu gajbu piva u svoj kupe, pa šta dalje čovjek da kaže! Već napola skuvani u uspavani, stigli smo poslije nekih četiri sata na granicu. Mađarski carinici su prilično brzo obavili posao, jer su sa sobom imali neke naprave, neka čuda tehnologije, koja na licu mjesta provjeravaju pasoše. Na našoj granici, stvar je malo zapela, jer je jedan gospodin carinik prvo sakupljao sve pasoše pola sata, onda su ih sve na gomili odnijeli u „bazu“ pa dok su pregledali, dok su ih opet podijelili, dok smo sačekali ukrštanje sa ovim i onim vozom… Da ne dužim, krenuli smo poslije IZVJESNOG vremena dalje (lakše mi je da se tako izrazim, vjerujte).

U Subotici nam se pridružio jedan otprilike desetogodišnji dječak, unio mu otac kofer u naš kupe, i zamolio nas da ga malo pripazimo i da mu napomenemo kad stignemo do stanice u Vrbasu, jer će ga tamo čekati baka. Nema problema, odgovorismo svi mi koji smo pričali srpski jezik, a ja onako, čisto informacije radi upitah čovjeka koliko  ima do Vrbasa. „Paaaa, otprilike satićak vremena, ne bi nikako trebalo više!“ Znači, svega satićak! Pa to i nije mnogo, pomislih ja, a bolje mi je da ništa živo nikad u tom vozu nisam pomišljala, jer je on samo par minuta pošto smo napustili Suboticu jednostavno stao. Stao i zabetonirao se u nekom ogromnom kukuruznom polju, koje se u nedogled prostiralo na koju god stranu da pogledaš. Stoji on tako, presijava se i usijava na onom popodnevnom rozopeku, nema ventilacije, prozori iz nekog razloga bukvalno zašarafljeni (vjerovatno zbog klime koja radi na relaciji Beč – negdje malo poslije Budimpešte!), a vrijeme prolazi li, prolazi. Mi i dalje veze nemamo zašto smo se u mjestu ukopali. Pita nas ona djevojka – Holanđanka da li znamo o čemu se radi, ali zalud, nemamo joj šta pametno reći. Kaže ona još, kako se nije nadala ovakvim situacijama, i da ih nikada ranije nije u vozu doživjela, a ja joj zamalo odgovorih da bi se vjerovatno isto tako i ja osjećala da uđem u voz u Holandiji pa da sve ide kako treba. Svak malo teže prihvata ono na šta nije navikao, tako da sam je u potpunosti razumjela…

Poslije nekih možda sat vremena roštiljanja u kukuruzima, oglasi se mašinovođa preko razglasa, kaže, pomjerile se šine, ne možemo nikako dalje, čeka se ekipa za popravak, ne zna se kada će to biti! Pa dabome da se ne zna, zar ne bi bilo čudno da se nešto za promjenu, možda, eventualno ZNA??? Kako je obavještenje bilo samo na srpskom jeziku, iako je nas koji taj jezik govorimo najmanje u vozu bilo, prevedosmo mi najsvježije novosti strancima kojima smo bili okruženi, a oni lijepo otvoriše vrata voza, iskočiše napolje, krenuše da prave selfije, da šetaju po onom polju, uvlače se među kukuruze, sjede, leže, jedu, piju, pričaju, smiju se… Pa dabome, pomislih ja, njima je ovo JEDAN egzotični doživljaj, nešto o čemu će imati da pričaju kada se vrate kući, svojevrsna avantura! Biće ono: „I krenemo ti mi vozom za Beograd, kad ono, nećeš mi vjerovati…“ Pa dobro, što bi i vjerovali. Ja od osamnaeste godine to proživljavam, ma i dalje ne vjerujem. Šta znam, valjda je to u ljudskoj prirodi, kao i prilagođavanje određenim situacijama kad nemaš drugi izbor, ko će ga više znati…

U određenom momentu, dok smo i dalje čekali ekipu za popravak šina, izađe i moj muž napolje, kaže, ide da udahne svježeg vazduha. Ja ostadoh u rerni, jer mi se spavalo, a i da se ispečem do kraja, zašto posao do kraja ne obaviti? Poslije nekih dvadesetak minuta, eto ti njega nazad pa prozbori sledeće: „I don’t know what’s hepening, we’ll wait here probably one more hour…“ „Gotovo“, mislim se ja, „Ovoga je sunce dobro udarilo, čim engleski sa mnom priča! A tek smo malo više od decenije u braku!!!“ Upita ga onaj dečko što je sa nama putovao SATIĆAK vremena do Vrbasa (iako će mu u stvari trebati četiri, kako je izgledalo), zašto priča na engleskom, a on udari u teški smijeh, veli, pričao cijelo vrijeme sa Australijancem iz kupea pored pa spontano nastavio! „Dobro je“, pomislih „Ima još nade za nas, iako mi je i ovo sumnjivo, šta on tu meni VATS HEPENING, moraću četvore oči otvoriti, za svaki slučaj…“

Nisam sigurna koliko je vremena prošlo, kad, eto ti ekipe za popravak. Ta dugoočekivana ekipa se sastojala od jednog manjeg kamiona, jednog ogromnog čovjeka i takođe jednog još ogromnijeg čekića. I onda je taj čovjek mlatnuo nekoliko puta čekićem po spornom dijelu šina i to je bilo to! Jeste, onako mi vozne karte i rezervacije! Samo ih je dobro opaučio čekićem i one su se vratile na mjesto! Bila sam potpuno oduševljena, gotovo da sam doviknula onoj djevojci iz Holandije: „Aha, djevojko – Holanđanko, jesi vidjela??? A vi biste tamo u vašoj zemlji doveli čitavu ekipu, koja bi pomoću najmodernije tehnologije pokušala da odstrani novonastali problem, uz odštetu za pretrpljeni stres putnika! Japanci bi čak doveli i nevidljivi tim, da se stopi sa onim kukuruzištem okolo, da priroda ne pati i ne trpi! A mi lijepo jednog grmalja u plavim tregericama, on čekićem PLJUS -PLJUS i tjeraj dalje. Via Nju Nau end Belgrejd!“ Naravno da sam ćutala, mada nije bilo kraja mojoj sreći kada smo konačno krenuli da se vozimo trideset na sat. Ma daj šta daš, ne pitam i ne biram više!

U Beograd smo stigli u jedanaest uveče, što je bilo potpuno suprotno vremenu koje je na karti pisalo. Bilo mi je potpuno jasno kako je inače pihtijama u životu, jer sam se tog momenta i ja tako osjećala, sva onako rašarafljena, želatinastih nogu i ruku, vena raširenih od teške vrućine i očiju iskolačenih od umora. Pri izlasku iz voza začusmo onu djevojku iz Amerike kako se pozdravlja sa Australijancima i kaže im koliko se neizmjerno raduje svakoj novoj, predstojećoj avanturi. Aha, i ja! Ma isto tako, evo može odmah sad! Nego daj da hvatamo prvi taksi, valja nam „na Mirijevo“ stizati, poslednja je ura. Oooo, kako je Beograd lijep noću, pomislih nekoliko puta vozeći se lagano taksijem do kuće, dok je moj dragi muž ugodno ćaskao sa taksistom. Na srpskom, dobro je….

Na samom kraju ove malo duže priče, dozvolite da vam napišem šta sam sve zaključila o putovanju vozovima ovdje kod nas:

1) Kad više ne možeš da sjediš, a ni stojiš, slobodno možeš izaći napolje i trčati uporedo sa vozom, ne može ti pobjeći nikako! Napomena: ne trči prebrzo, pogotovo ako ne putuješ sam, ostaće ti čeljad na nepoznatoj lokaciji…

2) Ne brini ako nema klime kada je jeziva vrućina (ili kada nema grijanja po ciči zimi), sasvim je dobro da ti se mozak rastoči do te mjere da više ne možeš ni razmišljati. A kad ne razmišljaš, ne brineš ni o tome zašto je tako toplo, kada ćeš kući stići, zašto je voz stao, itd.

3) Ne obaziri se na vrijeme polaska i vrijeme dolaska koji su napisani u karti, jer to nikakve veze sa stvarnošću nema, a i manje ćeš se nervirati. Uključi svoj unutrašnji sat, nađi nešto zanimljivo u situaciji koja ti se nametnula, voljno ili nevoljno, i lagano putuj prema cilju.

Pa… kad stigneš – stigao si, to je bar zagarantovano!!! 😉 😉 😉