Džepovi prepuni Ljubavi

Kad je Ljubav bila mala činilo se da joj je sve baš potaman. Ono, nije da i nije bilo, jer kad si mali, zar može nešto da ne štima? Tako su mislili odrasli, ali Ljubav je imala svoje sumnje. Imala je hiljadu pitanja koja su je mučila i na koja je prosto morala da dobije odgovore. Mislila je da neće moći da bude prava Ljubav kad odraste, ako joj se sve ne složi onako kako je ona mislila da treba. I tako je Ljubav stalno nešto zapitkivala. Od jutra do mraka, svakog na kog bi naišla. I svi su joj odgovarali, jedni sa voljom, drugi sa malo manje volje, ali ustvari, nikome nije bilo jasno zašto se mala, blistava Ljubav opterećuje tolikim pitanjima. Zar je stvarno imala potrebe za tim? Ljubav je jednostavno bila Ljubav. Iz nje su neprekidno vrcale srcolike iskrice, zar joj je trebalo više od toga, čudili su se odrasli.

Od svih sa kojima je pričala, Ljubav je najviše volela Život. Bio je star, mudar i baš na svako pitanje je imao odgovor. Ljubav nije znala koliko dugo je Život bio tu, a ni ostali nisu znali da joj kažu. Šuškalo se da je došao toliko davno, da se ni on sam ne seća kada je to bilo.“ Pa logično je“, mislila je Ljubav, „ako se on ne seća, kako bi bilo ko drugi to znao? Ne bi imalo smisla!“. Ono što je ona mogla da zaključi, onako mala, jeste da nikog oko nje ne bi bilo da nije Života. A bilo ih je mnogo sličnih njoj: Sreća, Nada, Vera, Strah, Bol, Tuga, Strepnja. Kako je to Život izveo, još uvek nije imala odgovore ali je jednostavno znala da je u pravu. Jednom je tako Ljubav pitala Život:

– Ko je od nas mlađih prvi nastao? Strah mi je rekao da je to bio on, a da sam ja tek posle došla, da nisam nikome ni bila potrebna dok se ljudi nisu pojavili. Pitala sam Tugu da li je to istina, ali ona se samo mrštila sa očima punim suza. Nije htela ni da priča sa mnom.

Život se osmehne i lagano uhvati srcoliku iskricu koja je uporno oko nje zujala: – Znaš, Strah voli malo da se hvali. A ti ne brini – namigne joj – jer si bila tu mnogo pre njega!

– Stvarno? – iznenadi se Ljubav – kako je to moguće?

– Vidiš, mala Ljubavi – nastavi Život, opet hvatajući tri nove iskrice koje mu nisu dale mira – ništa do sada ne bih mogao stvoriti da nije tvojih srcolikih iskrica. Evo i sad sam nekoliko sačuvao, trebaće mi… – zatim joj se Život približi i najtiše što je mogao šapne – Svakog dana ih sakupljam, a ti to i ne vidiš…

– Zar je stvarno tako? – Ljubav je bila zadivljena i dirnuta – Zar ništa nisi stvorio bez mene? I zar su ti samo moje iskrice dovoljne? I zar Strah i Tuga…

– Polako, mala Ljubavi, polako – prekide je Život – još si mala i ne shvataš koliku snagu samo jedna tvoja blistava iskrica ima. I nema potrebe još uvek sve da znaš, imaćeš vremena za to. Strah je hvalisavac, kažem ti. Takav je. Oduvek je mislio da je najjači, najmoćniji, nepobediv. A nije. Slušaj me dobro šta ću ti reći, mala moja Ljubavi, Strah je moćan dok je sam, onda mu zaista niko ništa ne može. Ali ako mu, onako da ne primeti, ubaciš samo jednu svoju iskricu u džep, videćeš kako se polako topi…A ako dve iskre upleteš u Tuginu kosu, videćeš da i ona ima osmeh. Videćeš i kako joj se suze pretvaraju u zvezde smaragdno zelene boje i kako lepo može da priča. Idem sada, pričaćemo opet, mala moja Ljubavi…

I Život krene dalje, uporno vraćajući u džep svog dugačkog, šarenog kaputa jednu nemirnu, blistavu, srcoliku iskricu. Ljubav ga je posmatrala kako odlazi, razočarana što se razgovor tako brzo završio. Toliko pitanja je još imala ali dobro, bar je saznala nešto, za nju toliko važno i dragoceno. A kad tad će, verovala je Ljubav, saznati sve što je interesuje pa kad odraste postaće prava, pravcata Ljubav i usrećiće celu planetu. I svi će voleti i biti voljeni.

Kako je vreme prolazilo, Život je stvarao sve više. Sa svakom udahnutom dušom njegov šareni kaput je dobijao novu nijansu. Ljubav je sa svakom tom novom nijansom rasla i učila. Mnogo toga je sada već znala. Njene srcolike iskrice su sve više vrcale i bile su sve blistavije. Gde god bi ih ubacila, uplela ili sakrila, one su pravile čudo. Kada ih je delila sa Bolom, njegov pogled bi odmah izgubio onu zlokobnu oštrinu a snažan stisak njegove ruke bi popustio i pretvorio se u nežan dodir. Kada ih je poklanjala Strepnji, ona bi se skroz umirila, razvedrila, a njena braon haljina bi počela da leprša, presijavajući se u predivnim, zlatnim nijansama. Ljubav je čak smogla hrabrosti i pružila pregršt svojih iskrica Smrti. Ruku na srce, nije volela da joj prilazi. Plašio je njen izraz lica, ledeni osmeh, a naročito njen ogrtač od crne, sjajne svile koji se tako lako vijorio, a činilo se da je satkan od najgušće i najteže tkanine na celom svetu. Ipak, kad joj je Ljubav u porub ogrtača utkala šaku srcolikih iskrica, Smrt je iz njegovih džepova oslobodila sve uzete duše i pustila ih da se vrate u srca svojih najmilijih, gde su zauvek ostale sigurne i ušuškane. I, tako je Ljubav dobila odgovore na svojih hiljadu pitanja. Znala je odakle je došla i zašto je tu. Znala je koliko je jaka sama, a kakve je čarolije mogla da pravi kada se udruži sa Srećom, Verom i Nadom. Čak je i Strah poštovao, a Tuga uvažavala.

Danas je Ljubav svuda, samo je treba uočiti. Previše je ona uporna, a Život mudar, da bi vam uskratili moćne, blistave, srcolike iskrice. Zavucite ruke u džepove, sigurno ćete ih naći. Razmrsite kosu, videćete kako svetlucaju. Ja sam ih odavno našla. Moji su džepovi prepuni…

Dogodilo se na današnji dan

Na današnji dan, tačno prije trideset devet godina dogodila sam se JA. Nisam baš neki Tesla, Mocart ili Šekspir pa da moj datum rođenja bude nadaleko poznat i slavljen raznim prigodama, ali smatram da svakog od nas čini posebnim baš taj karakterističan dan i redni broj u mjesecu. Na kraju krajeva, to je prvi važan događaj po dolasku na ovaj svijet, pa zašto ga dostojno i ne obilježiti? 🙂

Ja sam oduvijek voljela rođendane. I svoje i tuđe. Koliko sam uživala u tome da mi dolaze gosti, isto toliko sam bila oduševljena i da ja odem nekome na proslavu. Ta rođendanska atmosfera mi se uvijek činila posebnom, pa je tako ostalo i do dana današnjeg. Doduše, poslednje tri godine se i ne mogu pohvaliti baš nekim naročitim rođendanskim događajima, jer mi se namjestilo da svoj divan dan na neki način dijelim sa Ljubičinim. Eto na primjer, sa njene proslave je ostala jedna šestina torte, pa nije bilo potrebe da pravim novu :-). Imam i svjećicu sa brojem tri (polovnu takođe), još samo da dokupim broj devet i eto rešenja. Jedino što nisam sigurna da bi ona šestina torte podnijela toliki teret, pa ćemo se prosto samo počastiti. Gosti su takođe bili na Ljubičinom rođendanu, pa su mi unaprijed čestitali, da ne moraju dva puta da dolaze. I tako dalje, da ne nabrajam šta je sve još ispalo praktično… 🙂 Inače, mislim da svi treba da duvaju svjećice, i oni koji pune jednu i oni koji pune sto jednu godinu. Tu ne smije da bude razlike. Podjednako je važna i ona prva godina u životu kao i sve ostale. Šta ima veze što smo odrasli? Zar nije najveći, životni uspjeh imati mogućnost da zabodeš devedeset devet svjećica u tortu?  Često čujem komentar: „Ma kakve svjećice? Kome je još do toga? To je samo za djecu!“ Ne slažem se sa tim uopšte, odmah da vam kažem! To što ja iz praktičnih razloga ove godine neću ugasiti svojih trideset devet svjećica, ne znači da tako treba. I nisu to aktivnosti samo za djecu. Tu jednakost u duvanju rođendanskih svjećica treba odmah vratiti među ljude. Duboko vjerujem da bi se vratilo i obilje pozitivne energije…Naravno, samo da to ne bude u vidu kakvih telefonskih aplikacija ili kompjuterskih programa, već prave svjećice na pravoj torti! 🙂

Kod nas su se rođendani uvijek lijepo proslavljali. Podjednako važan je bio i moj rođendan, rođendan moje sestre ili onaj koji je slavio naš stric ili tatina mama. Sve se to obilježavalo pravo onako rođendanski. Kada sam bila mala, dolazila je cijela uža i šira rodbina, kumovi, čak i jedan komšija koji je toliko glasno pričao (prosto je „grmio“ dok priča!), da sam se uvijek prestravljivala od njega. Najinteresantnije od svega je što to nije bio samo dječiji, preuveličani doživljaj, kao što to obično biva. Eno taj isti komšija i dalje „grmi“, dolje u mjestu u kom sam odrasla, istom jačinom i nesmanjenim intezitetom :-)! Naravno, voljela sam da mi dođe što veći broj ljudi (pa čak i dotični komšija), jer je to značilo veći broj poklona. A koje dijete, molim vas, ne voli poklone? Pardon, koje ljudsko biće na ovoj planeti ne voli poklone? Ono uzbuđenje i neizvjesnost dok otpakuješ upravo dobijeni poklon, ne mogu riječima da se opišu! A nekako kroz maglu se sjećam i bijelih koverata koje bi neko od rodbine donio, a te koverte bi samo na kratko zabljesnule pred mojim očima i onda nestale, odlazeći na dobro poznato „čuvanje“ kod mojih roditelja. Zato mi je valjda ta magla u sjećanjima i prisutna – zbog misteriozne sudbine nedodirljivih koverti i njihovog tajanstvenog sadržaja…. Danas se pokloni skoro više ni ne uvijaju u papir, već postoje ukrasne kese, male, velike, jednobojne, šarene, 3D, sa šljokicama, ovakve, onakve….Daleko od toga da nisu lijepe, ali čim dobiješ takvu kesu, odmah vidiš šta je unutra. Nema onog nestrpljenja i neizvjesnosti koju ti stvara ukrasni papir sa šest metara ljepljive trake (pogotovo kad baba pakuje!) Što više selotejpa, to je uzbuđenje veće :-)! O bijelim kovertama neću ni da pričam! Došlo neko ne baš lijepo vrijeme pa ih je sve manje…Mada, kako ih nikada nisam čestito ni vidjela ili uzela u ruke, ne mogu ništa pouzdano ni da vam kažem o njima, da se ne lažemo :-). Misterija ostaje misterija…..

Kao i na svakom rođendanu i na mom je bila neizbježna torta. Danas se pod rođendanskim tortama podrazumijevaju razne egzibicije, umjetnička djela, čitave priče ispričane pomoću 3D likova i figura (ovo znam i iz ličnog iskustva). Nekada su to bile one fine starinske torte, sa sto ukusa, kako se to kod nas u Boki kaže. Sjećam se, ja sam na svojim proslavama uvijek imala tortu prekrivenu mljevenim orasima, a iznutra je bila čokoladna (pretpostavljam da je u pitanju Reform ili neka njoj slična). Jela sam je tako što sam odvajala sloj po sloj – prvo pojedem jednu koru, pa krem, pa drugu koru, pa krem….Ta sistematičnost i analitičnost u jedenju torte odrazila se i na moju buduću profesiju. Evo me, analiziram i „sjeckam“ one Betovenove sonate samo tako, sve sloj po sloj :-)!

Ne mogu a da ne spomenem i čuvene fotografije sa rođendana. Nije to bilo kao danas, napraviš sedamnaest hiljada slika, pa onda biraš najljepše, ostale brišeš, šalješ ih u zaborav…Ne, ne, tada je važilo pravilo: Što si slikao – slikao si, drugih slika nemaš! Drugim riječima, to ti je – što ti je! Međutim, to su sve veoma lijepe uspomene…Na primjer, ne vjerujem da ću ikada zaboraviti seriju fotografija sa mog osmog (ili možda devetog ili desetog) rođendana. Kako je ljetnje doba u pitanju, procvjetalo svo ono cvijeće u dvorištu i vrtu, pa tako i čuvena hortenzija (kod nas je zovu hortencija :-)). Za one koji nisu upućeni, to je prilično velika biljka, čiji se „krofnasti“ cvjetovi sastoje iz hiljadu sitnijih cvjetića, „načičkanih“ sve jedan do drugog, a prelivaju se u roze, bijeloj i ljubičastoj boji. Pošto je kod moje mame cvijeće uvijek cvjetalo besprekorno, sa hiljadu posto svih svojih mogućnosti, tako je i ova hortenzija procvjetala i razgranala se za medalju. Bila je udobno smještena u jednu ogromnu saksiju koja se nalazila tačno pored ulaznih vrata. E sad, nekome je (ne mogu da tvrdim tačno kome) palo na pamet da sve slike budu napravljene baš kod te predivne hortenzije. Tako je i bilo! I to bukvalno! U albumu postoji sigurno dvadeset slika i na svakoj je u prvom planu ogromna rascvjetala hortenzija, pored nje sam ja, a iza „nas“ su se smjenjivali rodbina i prijatelji. Dvadeset pet godina kasnije isto tako sam se slikala i na svojoj svadbi – u prvom planu smo bili moj dragi suprug i ja, a iza su se opet smjenjivali rodbina i prijatelji. Dakle, ako se vratim u prošlost, izgledalo je kao da su me udali za hortenziju, pa su se svi onda morali slikati sa nama, da se taj nezaboravni momenat ovjekovječi 🙂 🙂 :-)! Bez obzira na sve, mnogo volim te fotografije. Ima u njima toliko neke topline i bezbroj prelijepih, skrivenih poruka. Stoje iza hortenzije i neki ljudi koji su davno otputovali, pa su mi utoliko draže i vrijednije….A za originalnost i danas dajem čistu peticu ;-)! I srećna sam što znam da su sačuvane. Da su kojim slučajem nastale prošle nedelje, ne vjerujem da bi preživjele, vjerovatno bi komentar bio: „Vidi ovo, svaka slika je ista, svuda ovaj dosadni cvijet, briši ih iz foldera! Sačuvaćemo jednu-dvije, izaberi najljepše!“ Nažalost, danas bi većina vidjela samo jednolični cvijet, a negdje u zapećku bi ostali osmijesi, pogledi i ruke na ramenima svih tih dragih, toliko različitih i jedinstvenih ljudi….Kako se to popularno danas kaže – idemo u skladu sa tehnologijom, moderna su vremena! 🙂

Jeste, vremena se mijenjaju i to je potpuno normalno. Ali, rođendani uvijek ostaju rođendani i tako treba da bude. Važno je da svi na ovom svijetu imamo svoj „divan dan“ i da isto tako divno i prođe. Ja ću danas intezivno da radim na tome. Za početak, odoh da vidim da li je sve u redu sa onom šestinom čokoladne torte. Čini mi se da se nakrivila malo, pa da popravim štetu…. 😉 😉 😉