Moj najbolji drug

Prije nekoliko dana imala sam to zadovoljstvo da u tramvaju slušam muziku i to ne sa sopstvenog uređaja, nego, možete misliti, vozač je uključio svoj mali tranzistor. Nije se baš najbolje čulo ali meni nije smetalo, naprotiv, baš se stvorila neka posebna atmosfera. Da stvar bude još posebnija, čula sam, poslije ne znam koliko godina, jednu pjesmu koju smo moj drug i ja, kad smo bili mnogo, mnogo mlađi, uvijek pjevali kada smo se pješke vraćali kući iz noćnog provoda. Napomenuću da je naš noćni provod tada uključivao izlazak do 22:30 i to šetnju do susjednog mjesta i nazad. Iako smo već bili duboko zagazili u srednju školu, naši roditelji nisu baš nalazili za shodno da nam omoguće titule čuvenih kamenarskih noćnih ptica (Kamenari je inače moje rodno mjesto…). Sada ne mogu najjasnije da se sjetim u kolikoj mjeri mi je to smetalo, ali da nam je u tom periodu do 22:30 bilo zabavno, to mogu da potvrdim sa velikom sigurnošću :-). Ne znam za ostale, ali nama je naročito zabavno bilo da se dohvatimo pomenute pjesme (mislim da je pjeva čuvena grupa „Vampiri“!) i da je u dva glasa pjevamo koliko nas grlo nosi. Sad znam da smo toliko glasni bili i zbog toga što nije baš svejedno bilo preći kilometar neosvjetljenog puta, bez ijedne jedine kuće na vidiku, pa smo malo tu jezu notama suzbijali. To što smo se vjerovatno čuli i preko puta – u Tivtu – nije nas mnogo ometalo u izvođačkom zanosu. Na kraju bi nas obavezno uhvatio ludački smijeh pa bismo tako stigli do kuća, pozdravili se sve do sledeće prilike, koja je najčešće bila odmah sutradan…

Inače, moj najbolji drug i ja smo rođeni iste godine, sa petnaest dana razlike. Moj rođendan je prvog, a njegov šesnaestog jula. Iskreno, iako sam starija čitave dvije sedmice, nikad tu prednost nisam koristila. Ravnopravnost je bila jedna od glavnih karakteristika našeg legendarnog druženja (mislim da će se složiti sa ovim, ukoliko pročita moju skromnu priču :-)), a družili smo se još dok smo bili u kolicima. Imamo crno bijele fotografije gdje moj najbolji drug i ja iz tih čuvenih kolica mrtvi-ozbiljni gledamo u objektiv aparata, vjerovatno se pitajući kakve su to čudne naprave i šta će sa njima da nam rade. Imamo sliku gdje se držimo za ruke, mislim da nismo imali više od dvije godine i opet mrtvi-ozbiljni gledamo u tu nesvakidašnju skalameriju. Kada sam pokazala mojoj Ljubici sliku, uzviknula je „Evo Ljubice!“, pokazujući na mene, a pošto je očekivala da pored nje bude Vuki, nije joj baš bilo najjasnije o čemu se radi i ko je ta persona koja je drži za ruku…Dalje su se godinama nizale fotografije sa rođendana, sa plaže, iz škole, sa priredbi…Išli smo zajedno, moj drug i ja, i u osnovnu školu, krenuli u srednju, a onda sam se ja opredijelila da u budućnosti učim djecu do-re-mi-fa-sol-la-si-do, a on je nastavio svojim putem. Kao i mnoge druge momke iz Boke, privlačila ga je plovidba, pa se na brodu i našao. Tim brodom je stigao čak do Australije (predaleko, ako mene pitate :-)!) i tamo je ostao. Osnovao je porodicu, dobio divnu djecu i već godinama moj najbolji drug svojim prisustvom veliča daleku zemlju Australiju. Ja ga nisam vidjela nekih petnaestak godina. Poslednja naša fotografija je bila sa velike mature. Onda sam ja otišla u Beograd da studiram a on je ostao u Boki i završio Pomorski fakultet. I dalje smo se družili kad god bih otišla kući. Na kraju sam ja ostala u Beogradu a moj drug je otišao za Australiju…

Otkako znam za nas, znam i za najnevjerovatnije ideje koje su nas pratile tokom čitavog našeg životnog drugovanja. Sjećam se, imali smo godina možda koliko i moj Vuki sada, kada mi je drug veoma tajanstveno i sudbinski saopštio da se u njegovom vrtu iza kuće, a ispod drveta kajsije (ili je to bila breskva, ne mogu pouzdano da tvrdim..), nalazi zakopano blago koje mu je pokojni djed ostavio u amanet. Bila sam zadivljena! Blago, pa još zakopano ispod drveta! Da napomenem da je to blago podrazumijevalo nepreglednu hrpu igračaka i slatkiša, zatvorenu u velikoj drvenoj škrinji i sakrivenu ispod nesretne kajsije. Zašto kažem nesretne? Pa zato što smo se mi toliko profesionalno upustili u potragu za blagom, da je stradao hektar zemlje, sve sadnice cvijeća u epicentru kopanja i šire, dok smo kajsiji iskopali svo korijenje koje je održavalo u životu. Ukratko – preorali smo polovinu vrta, uništili jadno drvo, ali se sve to nije moglo mjeriti sa našim razočarenjem što škrinje sa blagom nije bilo ni na vidiku. Moj drug je mudro zaključio da je sigurno u pitanju pogrešno drvo i da treba kopati ispod smokve preko puta. Međutim, ta misija nije izvršena, jer kad su njegovi roditelji vidjeli šta smo od vrta napravili, poslijedice su bile žestoke, a blago je ostalo samo pusta legenda…Sada sam presrećna što je smokva ostala čitava… 🙂

Kada smo malo poodrasli i krenuli u starije razrede osnovne škole, najinteresantnije nam je ljeti bilo da se vozimo čamcem ili kako mi to u Boki zovemo – barkom. Skoro svaka kuća na moru je imala svoju drvenu barku, pa tako i kuća mog druga. Sjećam se koliko smo srećni bili kada su nam njegovi roditelji dozvolili da otplovimo i istražimo beskrajne daljine Bokokotorskog zaliva. Da se razumijemo, niti naš zaliv ima beskrajne daljine (zna se kako jedan mali zaliv izgleda), niti smo mi otplovili a još manje istraživali. Ono što je nama ustvari bilo dozvoljeno je da posijedamo u barku, odveslamo do plaže, možda malo dalje, eventualno do Veriga (najuži dio zaliva) i vratimo se nazad. To što se nama u našim glavama smiješila neponovljiva avantura, bila je sasvim neka druga stvar. Međutim, ispostavilo se da nam je avantura zaista bila suđena! Nekih pola sata pošto smo se „otisnuli na pučinu“, odjednom se naoblačilo i krenuo je da duva nekakav jezivi vjetar – spremala se oluja. Kako smo imali samo vesla, nije bilo šanse da se izborimo sa vjetrom, pa nas je kao perce nosio prema trajektu koji se spremao da krene. Ja sam naravno plakala kao kiša, opraštajući se od svog kratkog života i preklinjući zlu sudbinu što me od familije tako rano odvaja. Ne sjećam se kako je ostatak društva reagovao, jedino znam da je moj drug uporno veslao i veslao iako to nije imalo ama baš nikakvog efekta. Okupio se narod na plaži, svi viču, daju uputstva, mašu, a nas vjetar nosi li nosi ka surovoj sudbini. Na kraju je otac od mog druga skočio u vodu, doplivao do nas (jer smo ustvari bili udaljeni svega sto metara) i bezbjedno nas dovezao do obale. Poslije je cijelo društvo odveo na večeru u restoran, da se malo oporavimo. Ja sam se i dalje tresla od šoka, ali sam jela, gdje kod mene hrana da omane…. 🙂

Praćeni neponovljivim doživljajima, stigli smo, moj drug i ja, do velike mature. On u jezičkoj gimnaziji a ja u muzičkoj školi. Nekako se namjestilo da smo za maturski ispit iz engleskog jezika imali iste zahtjeve. Bilo je tu devedeset pitanja iz gramatike koja je trebalo spremiti, pa je pao dogovor da ih spremamo zajedno, po tri dnevno ravno mjesec dana. Sprovodili smo taj plan veoma predano, iako bismo se prvo smijali svemu i svačemu nekih sat-dva a onda bismo učili. Moram priznati da nam je bilo izuzetno zabavno, naročito ako napomenem da nam je u tim momentima bilo smiješno čak i kada mrav pređe preko stola za kojim smo učili. Šta će mučeni mrav, mili, muči se noseći mrvicu neke hrane da bi preživio, a nas dvoje „vrištimo“ od smijeha ko zna zašto….Iskreno, tome ni dan danas ne mogu da nađem objašnjenje. I, desilo se tako jednog dana da smo sjedjeli ispred moje kuće za kamenim stolom i spremali svoja tri pitanja, kad eto ti dolje na kapiji ukaza se nekakva žena, penje se stepenicama ka nama, a prati je velika crna mačka. Prepoznasmo izvjesnu gospođu koja je živjela negdje gore u brdima, u divljini (tako smo mi mislili. Jeste živjela na dosta većoj nadmorskoj visini ali civilizovano i u naselju) i o kojoj su Kamenarima kolale priče da se bavi nekakvom magijom i šta ti ja znam čime još. Prestravljeno smo je gledali kako se lagano gega ka nama, dok joj se crna mačka motala oko nogu. Mislim, prava istina je da je ta mačka bila ustvari tigrasto-siva, domaća mačka koja je za ovom ženom išla jer je nosila njoj vrlo primamljivu hranu. Ali u našim glavama to je bila zlokobna, baksuzna, crna mačka poslije koje ostaje pustoš i beznađe. Javi se nama ova mračna gospođa, izjasni se da traži moje roditelje i uđe u kuću. Kasnije se ispostavilo da je žena najnormalnije došla da se zahvali mom ocu za neku uslugu koju joj je prije nekog vremena učinio, ali mi smo njen dolazak shvatili kao strašan sud. I još se namjestilo da je bio petak, 13. maj. Pa kud ćeš veće nesreće!!! I, predloži moj drug da mi lijepo odemo do crkve, obiđemo tri kruga oko nje i time skinemo sve uroke koje su nam bacile gospođa i njena jeziva mačka. Nije mi trebalo dva puta reći, skočih sa stolice i uputismo se tako ka cilju. Naša crkva u Kamenarima se nalazi na jednom brežuljku, pa nam je duša u nosu bila dok smo do nje stigli. Krenusmo mi da obilazimo tri kruga. Nigdje žive duše, u ovom slučaju bukvalno jer je svida oko nas bilo groblje, samo se čuje nekakvo šuškanje i kojekakvi nepoznati zvuci. Veče se spustilo, slabije se vidi, a što je mrak veći, to mi sve više ubrzavamo korak. Na kraju smo treći krug optrčali kao sumanuti i dali se u trk ka kućama, gonjeni jezivim kreštanjem (ptice u krošnjama) i ostalim neprirodnim, sablasnim zvukovima (mačke ili psi u žbunju). Kad smo se dohvatili kapije u mom dvorištu bili smo kao ponovo rođeni i presrećni što smo moju kuću i porodicu tako mudro i hrabro spasili od „mađija“. Naravno, kad su moji roditelji čuli šta smo uradili, smijali su se danima kasnije…. 🙂

Mogla bih ja da pričam o našim doživljajima do sutra, toliko toga je bilo. Prošli smo moj drug i ja sve i svašta, družili smo se neprekidno skoro čitavih dvadeset pet godina. Ne znam kada ćemo se opet sresti ali sam ubijeđena da ćemo sigurno da „vrištimo“ od smijeha ukoliko nam se kakav mrav zadesi u vidokrugu. Možda čak odemo i prokopamo malo oko one smokve, da nađemo konačno to zavještano blago…Dragi moj druže, ako čitaš ovo, znaj da se i dalje nadam se da ćemo nekada imati priliku da taj svoj plan konačno i sprovedemo u djelo. Duboko vjerujem da je slatkišima u škrinji neograničen rok trajanja… 🙂

Eto šta sve može da proizvede jedan tramvaj i jedan mali tranzistor. A neki uporno tvrde da sitnice nisu važne. Kakva velika greška… 🙂 🙂 🙂

Advertisements

Čist račun, duga ljubav i poneka knjiga…

Imam jednu prijateljicu, poznajemo se prilično drugo – čitavu trećinu mog skromnog života, što svakako nije cifra za zanemariti. Ona je jedna prilično zanimljiva i neobična osoba, puna iznenađenja u svakom smislu. Bez obzira što se poznajemo toliko dugo, uvijek je uspijevala da me iznenadi nekim svojim postupkom. Nekad prijatno, nekad neprijatno, ali sve je to nekako išlo uz njenu ličnost a na meni je bilo da li ću da prihvatim ili ne. I prihvatala sam, ne mogu da lažem, mada mi je ponekad dolazilo iz kože da iskočim. Ali kako kažu, sve to ide u „vojni rok“ (u ovom slučaju više u prijateljski nego vojni :-)). Niko nije savršen, pa često moramo biti i više nego tolerantni. Evo pitajte mog muža, isto će vam reći ;-)! Nego da se vratim na priču o mojoj prijateljici. Prije par godina napisala je i izdala knjigu. Iskreno sam joj se divila na želji i upornosti da tu svoju zamisao dovede do kraja. Pošto sam oduvijek imala želju (ali ne i upornost) da ostvarim isti taj cilj, utoliko je moje divljenje prema njoj bilo još veće. Dobro, ‘ajde sad da budem iskrena do kraja – divila sam joj se, bilo mi je drago zbog čitavog događaja, ali sam osjećala i nekakvo nezadovoljstvo, čak mogu da kažem i blagu ljubomoru što je ona uspjela u tome a ja još uvijek nisam. Međutim, pošto po prirodi nisam baš neka otrovna osoba (a kako izgleda ni skromna ;-)), brzo su me prošle sve negativne emocije i najiskrenije sam mogla da joj čestitam na ostvarenju svoje želje i cilja.

Nakon izvjesnog vremena sretnemo se prijateljica-pisac i ja. Pričamo o ovome, onome, pitamo se za zdravlje, porodicu i sve tako po redu, kad, pita me da li sam kupila njenu knjigu. Pošto apsolutno nisam bila ažurna po tom pitanju, krenem ja da joj objašnjavam kako nisam išla „do grada“ ko zna otkad (pa samim tim ni do knjižare), kako sam samo u Ekrem fazonu (kuća-pos’o-pos’o-kuća), kako ne mogu od djece ništa da stignem, kako je na Mirijevu bila invazija vanzemaljaca pa smo se svi plašili za sopstvenu sudbinu… Da ne dužim, krenula sam da se pravdam samo tako, misleći da će mi zamjeriti što još uvijek nisam obogatila svoju biblioteku njenim naslovom. Pa dobro, možda je i trebalo da mi zamjeri. Da je obrnuta situacija, ja bih sigurno očekivala da se moja knjiga u najkraćem roku nađe na njenoj polici. To je valjda normalno. Eto, pogriješih, ali svima se valjda dešava, nemoguće da sam jedina. Prijateljica- pisac se nije naljutila, kako sam ja očekivala. Ustvari, zamjerila mi je na tome što sam htjela knjigu da kupim u knjižari:

– Da ideš do knjižare da kupiš moju knjigu?! Pa to ne dolazi u obzir, zato sam te i pitala! Ja ću da ti je donesem i napisaću ti posvetu, pa kako drugačije? Jesmo li prijateljice ili nismo?

Dirnule su me te njene riječi i ustvari je ispalo sve suprotno od onoga što sam očekivala pa mi je bilo lakše. Ako nešto u životu ne volim, onda je to osjećaj krivice koji me uhvati u ovakvim i sličnim situacijama. Nikad poslije da ga se otresem, bilo da sam ispravno postupila ili ne. Vjerujem da niko to ne voli, pa što bih ja bila izuzetak :-)? I, vratimo se na priču, pozdravimo se nas dvije i svaka ode svojim putem, do sledećeg viđenja.

Po dogovoru, prvi naredni put kad smo se vidjele, donese mi prijateljica-pisac svoju knjigu. Ja uzmem da je prelistam, vidim na prvoj strani lijepa posveta, datum, mjesto, ma sve napisano kako treba. I taman kada sam htjela da joj iskreno zahvalim, ona me preduhitri:

– Je l’ ti se sviđa posveta? Pa kome ću je napisati nego tebi, to se podrazumijeva! Inače, knjiga košta toliko i toliko!

– Ovaj…molim? – opet da vas ne lažem, ne znam kako ali bila sam ubijeđena da je moja prijateljica-pisac htjela da mi pokloni svoju knjigu, da me je zato odvratila od kupovine u knjižari, da mi je zato napisala posvetu i donijela mi je na ruke…Mislim, bar tako bih ja uradila i to ne samo za nju, već za svakog ko mi nešto znači u životu. Pretpostavljam da bi cijelo prvo izdanje moje, zasad nepostojeće knjige otišlo na poklone i da bih debelo bila u minusu, a ne da zaradim nešto. Međutim, ovdje to nije bio slučaj, i ustvari je bilo vrlo nevaspitano i nekulturno sa moje strane što sam tako nešto i pomislila:

– Kažem, košta toliko i toliko! Posveta ti je besplatna, a pred noge sam ti je donijela, šta hoćeš više? – prijateljica-pisac je sve ovo izgovorila veoma šaljivo i kroz svoj karakteristični smijeh, a ja sam se mašila za novčanik da izdvojim „toliko i toliko“, da podvučemo crtu :-).

– E, tako! Čist račun – duga ljubav! Da se zna! Do sto pet, pa opet! – nisam bila sigurna šta joj znači to „do sto pet, pa opet“, ali sam svakako jednom zauvijek naučila šta ustvari predstavlja izraz „čist račun – duga ljubav“. Moje predstave o njegovom značenju su do sada bile daleko romantičnije, pune metafora, simbolike i raznih drugih trica i kučina. Koliko vidim, romantika je za romane, ovdje važi, batice moj, samo bukvalno značenje. Ono što se kaže, to se i misli, kakva analiza i prenesena značenja. Pa nije ovo XIX vijek!

Eto. Kupih ja svoj poklon. Oprostih se sa svojom prijateljicom, metnem knjigu pod ruku i krenem kući. Usput sam razmišljala o tome kako je stvarno divno sa njene strane što je bila toliko pažljiva i donijela mi knjigu, umjesto da se ja mučim i idem čak u knjižaru da je kupim. Za to pravi prijatelji i služe – da ti olakšaju život! Ja sam to upravo doživjela i bilo mi je nekako toplo oko srca. A i oko novčanika :-)… Kada sam stigla kući, skuvala sam kafu, sjela na svoj omiljeni dvosjed i počela da čitam novu knjigu. Negdje u mislima motalo mi se pitanje da li pravo prijateljstvo zaista nema cijenu ili u ovim modernim vremenima košta toliko i toliko…? 🙂 🙂 🙂

P.S. Jedan savjet: uvijek imajte određenu sumu u novčaniku kada idete da se vidite sa nekim vašim prijateljem koji je nedavno napisao knjigu. Doduše, posvete su besplatne, a ČIST RAČUN  je zaista DUGA LJUBAV… 🙂 🙂 🙂

Koji je vaš tip muškarca?

Ovo je jedno od najčešćih pitanja kada su razni časopisi, testovi, emisije i istraživanja u pitanju. Naravno, i muškarcima se postavlja isto pitanje kada se radi o idealanom tipu žene, ali oni uglavnom nisu zainteresovani za neku dublju analizu takve vrste. Nije to mnogo ni važno, dok god se sa ove druge strane vode rasprave i dijele savjeti o tome kako prepoznati, osvojiti i zadržati taj pravi tip muškarca. Još će se oni načekati da se i njihov glas čuje. Lično, bavila sam se ovom tematikom uglavnom u srednjoj školi i tada sam je shvatala veoma ozbiljno. Ono što mi pokaže rezultat testa u kakvom tinejdžerskom časopisu, to je bila moja životna istina koje sam se slijepo pridržavala, naravno sve do objavljivanja novog broja i novog testa. Interesantno, nekako sam tada bila ubijeđena da je moj tip muškarca upravo neko ko izgleda slično kao Tom Kruz, po mogućnosti da to bude i lično on. Svaki rezultat testa uklapao mi se upravo u njegov profil, kao da sam ga lično poznavala. I to ne samo njega, nego i čitavu mu familiju, užu i širu. Imala sam jedan njegov ogromni poster koji sam vrlo pedantno OHO lijepkom zabetonirala za zid u sobi, pa je moj mučeni otac, nekoliko godina kasnije, taj isti zid danima strugao, pokušavajući nekako da ga upristoji i okreči. Ali šta je pola tube OHO lijepka u odnosu na idealnog muškarca? Tako sam tada mislila. Kako sam odrastala, stvari su se kretale u nekom drugom pravcu, pa nisam više osjećala potrebu da rješavam testove i čitam prosvjetljujuće članke. Mogla sam i sama nešto da procijenim. A i čudila sam se kako to da nisam primjetila da Tom Kruz uopše nema ramena? Moliću, idealan tip muškarca ne može a da nema ramena, gdje će torbe da okači kad se vraćamo iz kakve veće kupovine. Izvini, Tome, ali tvoji dani su tada bili odbrojani…

Iskreno, nisam se kasnije mnogo bavila nekom dubljom analizom ovog pitanja. Koliko mogu sada da zaključim, nisam ni bila ubijeđena da svako žensko čeljade ima baš svoj tip muškarca. Uvijek sam mislila da to ide nekako spontano. Svidi ti se neko, zaljubiš se, izgoriš od silne ljubavi, sreće i patnje, umreš od tuge u prosjeku tri do četiri puta, pa onda sve ispočetka. Onda ti se opet neko svidi, a kada tu novu fatalnu ljubav uporediš sa onom prethodnom, takođe fatalnom, ne da ne pripadaju istom tipu muškarca, nego nemaju nikakve veze s’ mozgom ni tada, a ni za sto godina kasnije, pa taman da se još četiri puta rode. Naravno, to je samo moj stav i uopšte ne sumnjam da svuda oko mene postoji bezbroj različitih stavova i iskustava. Na kraju krajeva, da ih nema, ne bi ni postojale sve te silne analize, diskusije i mišljenja, a i ruku na srce, ko bi čitao sve te korisne članke i rješavao sudbinske testove? Različitosti i sačinjavaju ovaj naš mali svijet. Eto, na primjer, pošto sam ja u suštini jedna vrlo romantična duša, koja bi Šopena da je još tu, uredno plaćala da mi daje muzičku podršku dok besjedim, mogu da iskažem svoje mišljenje po pitanju iz naslova na sledeći način: pravi tip je za mene onaj koji se u nekom, davno zapisanom momentu pojavi, priraste ti za srce i sasvim spontano postane najvažniji dio tvog života kao da je to najprirodnija stvar na svijetu. I da naravno, ima i ramena, jer ako odluči da ostane u mom životu, treba u nabavke ići, džaba ti ljubav ako ne zameziš malo (izvini, Tome, ništa lično!). Nestade mi romantike za trenutak, ali evo, zamislite u pozadini ove moje priče predivnu Šopenovu E-dur etidu za klavir, možda popravim malo situaciju. Ne izmišljam, stvarno jesam romantična duša… 😉

Do sada je u ovom tekstu bilo riječi uglavnom o tome kako ja razmišljam. Međutim, navešću vam jedan primjer koji je živi dokaz o tome koliko smo svi različiti, a i o istini da svaka ženska osoba ima upravo svoj tip muškarca…

Odem prije nekoliko dana u Maxi, za koji se ispostavilo da je moj neiscrpni izvor inspiracije što se pisanja tiče. Ono što tamo nađem i primjetim ne može se mjeriti ni sa dvoje punih kolica najrazličitijih namirnica, pa sve da mi ih i besplatno dodijele svake nedelje u mjesecu. Ovog puta, imala sam zaista jedno interesantno iskustvo, pa da ga podijelim sa vama… Elem, nađem ja u Maxiju sve što je trebalo da kupim, napunim korpu i uputim se ka kasi. Vidim, nema gužve, samo jedan momak plaća i pakuje tri flaše vode. Iskreno, ne bih ni konstatovala te njegove tri flaše, ali mi je sudbina, kako sam kasnije zaključila, drugačiji put namijenila za taj dan. Dok sam vadila i slagala na pult namirnice iz korpe, primjetim kako kasirka (jedna punija, zdrava, energična ženica) uporno gleda u momka ispred mene koji pakuje flaše vode u torbu. Tačnije rečeno, pokušava da ih spakuje. Ni dan danas ne znam šta mu se tada desilo pa nikako nije mogao onu treću flašu da ubaci u torbu. Ili bi mu ispala iz ruke, ili bi je nekako ugurao, pa bi mu onda cijela torba pala na pod. U svakom slučaju, taj proces je trajao i trajao. Pritom, momak se još više spetljao, zbunio i zacrvenio, svjestan strijela koje su ga gađale direktno iz oba oka energične kasirke. Meni je bilo neprijatno, pa sam skrenula pogled, kao, ne vidim šta se dešava. Ko velim, dosta mu je i njegove muke, a ne još ja da piljim u njega i njegove flaše. Međutim, kasirka je bila nemilosrdna. Jedno oko joj se malo suzilo, pa je sada više nekako čkiljila, dok je ono drugo oko sjajilo nekim čudnim, zlokobnim sjajem…

– Šta je, dečko, je l’ ide to? – veoma saosjećajno ga upita kasirka.

– Ide, ide, sve je u redu…Izvinite, evo sad ću ja… – zbunjeni momak nekako spakuje one tri kukavne flaše i u sekundi nestade iz Maxija, kao da nikada tu nije ni bio. Iskreno, nije mi baš bilo svejedno, jer na primjer, ja nikada nisam mogla iz prve da otvorim one njihove kese, a ježila mi se koža na vratu od prijetećeg kasirkinog čkiljenja. Ali, šta je – tu je, biću hrabra kao i uvijek kad sam u Maxiju. Utoliko mi se kasirka obrati, dok je očitavala cijene onoga što sam ja namjerila da kupim:

– Ma jeste vidjeli ovo? I to mi je muškarac! Pih! PIH!!! Ne može da ponese tri flaše vode, sav se presamitio! Pa koja će njega takvog, kažite vi meni? Eto moj muž, nek’ je živ i zdrav, po dva pakovanja vode može u svakoj ruci da ponese, nikad se žalio nije! Ma neće ni da razgovara ako manje treba da nosi! To je muškarac, a ne ovaj presamićeni! Pih! Zar nisam u pravu, gospođo?

Svjesna da moram nešto da odgovorim, počeh da prebiram po mozgu i da iz njegovih najzavučenijih vijuga izvučem par riječi adekvatnih datom momentu. Ne znam šta mi se desilo, ali odnekud iz mojih usta izašla je sledeća rečenica:

– Znate šta, kao što je Vama Vaš muž idealan, sigurna sam da je i ovaj momak nekome. Mislim, svi imamo…

– Ahahahahahahahaha, što ste slatki, gospođo – prekide me kasirka u pola rečenice – on da nekom bude idealan, pa tri flaše ne može da ponese! Koje žensko to voli? Pa taj ni jedan problem u životu neće moći da riješi! Hahahahaha, baš ste slatki!!!

I nastavi žena grohotom da se smije, a ja ne znam šta mi je bilo čudnije: to što raspravljam sa kasirkom o idealnom tipu muškarca ili što podsvjesno mjerim koliko onaj moj kod kuće može flaša da ponese. Izbacih momentano takvu ideju iz glave, braneći se činjenicom da je gospođa kasirka jedna vrlo sugestivna žena, pa nije ni čudo što sam ideal muškarca počela da mjerim litarski, i to po svakoj ruci. Uspjela sam iz sedamnaestog puta da otvorim prvu kesu, a pošto sam tako slatko nasmijala kasirku, ona mi je od srca pomogla sa ostale tri. Eto, sreća u nesreći, bar me nije mrko posmatrala, a namirnice sam iz prve spakovala. Dok sam se vraćala kući, razmišljala sam o cijeloj toj situaciji i shvatila da čovjek nikako ne može da posmatra stvari isključivo iz svog ugla. Koliko sam mogla da vidim, razni faktori utiču na to da nam se neko svidi, pa čak i da se u našoj glavi i srcu obrazuje baš određeni tip muškarca koji nas privlači. Htjedoh da pitam kasirku da li bi taj njen muž došao u obzir ako bi nosio u jednoj ruci vodu a u drugoj sok, ili to mora biti isključivo jedna vrsta tekućine. Takođe, zanimljivo mi je bilo i to što je težina flaša koje je kasirkin muž mogao da ponese bila ekvivalentna težini problema koje je taj njen isti idealni muškarac mogao da riješi. Nesvakidašnje rezonovanje, morala sam priznati samoj sebi.

Došla sam konačno kući i dok sam raspakivala kese krišom sam pomatrala ovog mog šta radi i da li podiže samo lagane stvari ili se odlučuje i na nešto teže. Moraću ubuduće ozbiljnije da se pozabavim time. Život nije lak, spotičemo se o svakave probleme teške i manje teške, treba ih rješavati. Moram podhitno da ga natjeram da prenese kakav namještaj iz jedne u drugu sobu, pa da vidim da li se i koliko umara. Od toga nam budućnost zavisi, nema zezanja…

E da, i dalje stojim iza toga da je onaj momak sa svoje tri flaše sigurno negdje nečiji idealan muškarac i ništa me u toj zamisli ne može pokolebati. Šopenovu etidu, moliću, evo opet sam romantična!!! 😉 😉 😉