Lajanje na zv(ij)ezde i još ponešto…

Oporostih se na kraju ove školske godine sa još jednom generacijom . Pokupiše juče svježe odštampana i potpisana svjedočanstva i diplome, i odoše lagano, svako svojim putem.  E sad, obavezno moram da napišem i onu čuvenu: „A kao da su juče upisali srednju školu!“ Bez nje  se ne može objaviti ni jedan tekst ovakve vrste, jer, zvučalo šablonski ili ne, to vam je živa istina! Eto, ni ne trepnuh (još jedna šablonska 😉 ), a oni već promarširali kroz sva četiri srednjoškolska razreda, proslavili matursko veče, prijavili se na prijemne ispite pa se sad vrpolje nestrpljivo čekajući rang listu – trenutno najvažniju stvar u njihovim osamnaestogodišnjim glavama. Ništa im više ne želim u ovom momentu, nego da osjete ono neopisivo olakšanje kada pročitaju svoje ime „iznad crte“. Sjećam se svog iskustva sa svim tim zavrzlamama, i vjerujte, tačno znam o čemu se tu radi…

Ovom zanimljivom i nadasve originalnom generacijom sam „predsjedavala“ sve četiri godine, koliko su kod nas i bili. Prvo su mi bili dodijeljeni „instrumentalisti“ (u prvom razredu), a onda sam u drugom naslijedila „teoretičare“. Došla mala grupa, ali odabrana. Ma odabrana u svakom smislu! Da sam ih preko kataloga naručivala, ne bi mi tako interesantno upakovani stigli! Sjećam se, sjede sa druge strane katedre, čkilje me onako nepovjerljivo ispod oka, neko lijevog, nego desnog, i misle: „Ko je sad pa ovo i koliko smo nagrabusili na skali od jedan do deset???“ Pošto sam od koleginice naslijedila starješinstvo, ali i predmet (solfeđo) koji im je predavala, utoliko je cijelo to nepovjerenje bilo još nekako veće. Trebalo je da prođe skoro cijela godina, ma i više, a da na svakom bogovetnom času ne čujem tako dobro poznatu rečenicu: „Ali mi smo to kod te i te profesorke radili tako i tako!“ „Jeste“, odgovorim ja po milioniti put, „ali sad ste kod mene i mene, i radićete ovako i ovako!“ Još sam im na kraju vrlo velikodušno ponudila da okačimo lijepo iznad table portret bivše profesorke (u ulju rađen, dabome!) pa kad god im je teško, a oni neka je pogledaju, utješe se, i svakako će im biti lakše! Pa jeste, tako je! I da vam kažem, nije to bilo zato što sam ja ne-znam-ti-koliko sujetni solfeđista 😉 , nego, dozvolićete, odlično vladam i psihologijom, dabome! Učila sam te važne nauke u visokoj školi pa mi je sasvim logično bilo i da ih primjenim. Nego se ne pogodih nešto najbolje za cijenu oko pomenutog ulja na platnu pa su moja teoretičarska dječica bila osuđena da i dalje samo mene gledaju, i onako bespomoćno trpe moje surove solfeđijske metode. Mada, primjetih poslije nekog vremena da ne čkilje više onako nepovjerljivo, što je svakako bio idealan uslov za mnogo bolju saradnju narednih nekoliko godina.

Kako smo se upoznavali, prolazili smo, moja djeca i ja, brojne faze, podfaze i fazice. Bilo je tu svađanja, mirenja, opet svađanja, po dva puta mirenja, i sve tako u nedogled. Na primjer, dođem ti ja na čas, a oni ultra veseli, puni šale, veselja i najsvježijih doskočica. Jer, je l’ te, gdje su mladi, tu je i šala, tako stari govoraše! Poštujem ti ja stare, ali nemoj da to baš uvijek bude na mom času! Pa imate još predmeta, smislite i tamo neki vic, svi profesori vam to vole, ne samo ja! Poslije sam naravno saznala da nigdje nisu gušili taj svoj komičarski talenat pa mi je bilo malo lakše. A i izjedala me činjenica da sam sebična prema ostatku kolektiva što dječiji vedar duh zadržavam samo za sebe i svoj čas. Ovako, lijepo je sa drugima podijeliti… I pazite, što su i djeca to nesebično dijelila, ne samo ja! Pa kad krenu da se smiju, a ono nema kraja, ne možeš ih zaustaviti! Jednom sam čak sebe izbacila sa časa (pošto njih zakonski ne mogu, a nigdje nije pisalo da sebe ne smijem!), ljutito otišla u zbornicu, a oni me poslije par minuta zovu nazad, napisali ogromno IZVINITE preko cijele table. Kaju se do nebesa i nazad, a i dalje im se brk smije, sve im nove smicalice naviru, ali moraju se ponašati! E, toga se stvarno vrijedi sjećati…

Inače, kad smo već kod zakona, prava, amandmana, članova, kao i svih ostalih pravnih začkoljica, tu su moja djeca oduvjek bila neprikosnovena. Ma niko im nije mogao prići ni šest stepenika ispod! To su vam bili takvi borci za pravdu, da mi prosto žao dođe što se takav njihov talenat nije mogao u nekim drugim ključnim istorijskim momentima iskoristiti! Pa oni bi pravdu istjerali i tamo gdje je niko nikad istjerao nije! Eto na primjer, šteta što ne življahu u vrijeme Dušana Silnog, jer sam ubijeđena da bi Zakonik ovog veličanstvenog gospodara bio kudikamo kvalitetnije odrađen. Tu bi se sve tačno znalo, bez daljnjeg! Ma kao sad da ih čujem kako besjede: „Vidi, Dušane, sve je to u redu, ali daj da mi ubacimo u tu knjižicu par stvarčica! Budi siguran da je niko oboriti neće dok je svijeta i vijeka, i teoretskog odsjeka!“ Ili, zamislite koliko bi drevni Rim u ono doba procvjetao da su moja djeca u njemu pravna akta sastavljala… Mislim, bio je to i tada prilično uređen sistem, ali velika je šteta što nije doveden do savršenstva, a ova ekipa bi u tome svakako i neizostavno uspjela. Ovako, mislim da svi oni koji uče i polažu Rimsko pravo potpuno svjesni da tu još uvijek nešto nedostaje, iako je prošlo više od dva milenijuma. Pa jeste, kad neko nije dovoljno stručan kao ova moja grupa, šta da se radi… Raspolaži sa onim što ti je dostupno, nema druge!

Kad malo detaljnije rezimiram cjelokupno naše druženje, ne mogu a da ne spomenem nevjerovatan broj događaja, doživljaja, ideja i anegdota kojima su me moja djeca prilikom svakog časa obasipala. Scenario je bio uvijek isti: sjednem da upišem čas i ubilježim ko je prisutan, a onda obavezno se neko čuje: „Profesorka, ja moram da Vam ispričam šta nam se danas desilo…“ Jaoj, majčice mila, čega li se sve ne naslušah… Bila sam sunđer za informacije od neprocjenjivog značaja ukupno četrdeset i osam mjeseci, znate li vi šta je to??? Koliko smo se mi tu problema narješavali, priča ispričali… Nekad su oni bili u pravu, nekad ja. Onda kada su oni to bili, čupala bih sebi kosu sa glave, jer sam znala da na sve moraju odreagovati tačno onako kako su to i doživjeli. Kada bi se moji argumenti pokazali ispravnijim, opet sam čupala kosu, jer je valjalo ispravljati sve što su u određenom momentu „iskrivili“. Kako god da okreneš, čupanje kose mi nije ginulo, pa se sve nešto mislim, ako novu generaciju sada dobijem, valja mi na vrijeme obezbijediti nekih pedesetak perika pa da njih čupam kad dođe vrijeme. Ovako nastrada moja kosa, ni kriva ni dužna, a samo joj farbanje i šišanje ponekad zatreba…

E sad, ispada da mi na časovima ništa nismo radili, nego su se samo priče vodile i pravda istjerivala. To apsolutno nije tačno, odmah da vam kažem. Radilo se tu kako god da okreneš! Istina, nije im se uvijek baš sve sviđalo, je l’. Pa dobro, i ne može se svakome sve dopadati, to je živa istina! Ali ja se onomad zakleh nad crvenijem dnevnikom da iz škole neće niko od njih izaći, a da bar nešto u glavi sa sobom nije odnio. A nije uvijek bilo lako. Nije, svega mi! Ja pričam, oni kroz zid gledaju! Ja analiziram primjere, oni broje linije na tabli! Ja diktat sviram, njima sluh „ne radi“, jer kiša pada pa im niska intonacija, sviram D-dur, oni se C-duru obradovaše! E nećeš, mislim se ja, tako mi svih modulacija i Hajdnovog sonatnog oblika! Ma ima da naučiš, onako me sve alteracije po sred čela strefile!!! Vala ćeš izaći iz ove devetke (broj učionice) sa bar osam lekcija, sedam pravila, šest izuzetaka i pet zaključaka pa u bilo kojem dijelu mozga da ih smjestiš! Ma možeš i u centar za vid, bar znam da će ti vazda pred očima sonatni rondo blistati, i to sa svojom predivnom šemom A B A C A B A! Kud ćeš ljepše, dragi teoretičaru i muzički saradniče!!!

Nadam se da ste iz ovih par redaka uspjeli da shvatite kakvu sam zanimljivu četvorogodišnju storiju prošla sa ovom mojom dragom djecom. Svaka generacija koju ispratim značajna mi je i posebna pa tako i ova! Svakoj od njih treba prići na drugačiji način, a ja se nadam da sam u tome ovoga puta bar malo uspjela. Kad god ih se sjetim, ili kada ih budem spominjala mlađim naraštajima (što vrlo često praktikujem), znam da ću ih spominjati upravo po njihovom duhu, beskonačnoj zanimljivoj priči i nezaboravnim dogodovštinama. Neću im zaboraviti ni ono prvo IZVINITE na tabli, kao ni ovu poslednju zajedničku fotografiju što načinjesmo na školskom stepeništu. Moraću da pričam o torti koju su mi bez ikakvog povoda pripremili, i čije ukrase čuvam kod kuće na polici (dok Ljubica čežnjivo pravi planove kako da ih se dokopa!). Nema šanse a da ne zabesjedim o maturskoj večeri, koju su osmilili sa toliko stila, i toliko truda uložili u svaki mogući detalj, počevši od pozivnica sa stihovima pa preko poklona i cvijeća za sve profesorke (kojih je bilo i skoro više od njih samih…) sve do divnih zajedničkih fotografija i novostvorenih uspomena. Kad si profesor, a još više kad si razredni starješina, onda nekako živiš za te momente, a kad oni prođu, onda je sasvim normalno da naredne generacije žive ugnjaviš i udaviš sa nezaboravnim uspomenama i doživljajima. To je tako normalan proces kod nas, prosvetnih radnika…

Poštovana moja djeco, svima najiskrenije želim svu sreću ovoga svijeta i da svi do jednog nađete svoj put. Kako pamtim i svoju prvu generaciju, još od prije osamnaest godina, budite sigurni da ću i vas upamtiti. Nije baš uvijek sve bilo idealno, ali sve nešto mislim, nije zanimljivo kad je sve u najboljem redu, zar ne 😉 ? Na kraju krajeva, rješavajući te neidealne stvarčice, naučili ste mnogo i zasluženo došli do toga da vas zovemo maturantima. Budite sigurni da sam i ja od vas toliko stvari naučila. Neopisivo mi je drago što sam bila dio vaše srednjoškolske priče, i što ste me zvali „razredna“. Takve stvari uvijek ostaju u našem ličnom „crvenom dnevniku“, i to je ono što daje smisao jednom profesoru pa makar on predavao i solfeđo 😉 …

Dragi moji, srećno!!! I budite i dalje tačno onakvi kakvi ste i do sad bili, to vas baš čini posebnima i drugačijima od ostalih! A i u inat svima! He – he, što bi Boris rekao… 😉 🙂 🙂

Izvinite, profesorka, ja sam se uspavao!

Baš nešto razmišljam, već trideset četiri godine sam u školi. Pola sa one, a pola sa ove (profesorske) strane klupe. Dakle, sedamnaest različitih generacija do sada! Nekako se namjestilo da od samog početka „poslujem“ sa srednjoškolcima, a to vam je, dragi moji, jedno nadasve uzbudljivo „poslovanje“ prepuno uvijek novih i nepredvidivih situacija i iskustava. Kako ja to volim da kažem, svaka generacija ima svoju dušu i svoj karakter i kao takvi proputuju od prvog razreda srednje škole, sve do poslednjeg maturskog ispita u četvrtoj godini. Mi, profesori, ih često opisujemo baš prema tom zajedničkom duhu i osobinama, na primjer: „Odlični su mi maturanti, baš su jedna dobra grupa i što je lijepo, složni su!“ Ili: „Jaooo, ona treća godina, jaooo, ako mi sve živce ne pokidaju, niko neće!“ Ili: „Ja ne znam šta je ovo, niko od prvaka nije domaći uradio, sigurno su se dogovorili, jer ionako uvijek imaju neke zajedničke ideje!“ I tako dalje, i tako dalje…. Sa druge strane, kako su karakteristični u grupi, tako su još karakterističniji kao pojedinci pa ih onda, do četvrtog razreda, sve upoznate u dušu. Zatim oni odu svojim putem, zamijene ih nova lica i novi izazovi i tako nam prolazi zajednički školski život 🙂 . E sad, bez obzira što su sva djeca i sve generacije priča za sebe, postoji jedna stvar koja se kod svih provlači na identičan način. I to godinama, decenijama, pa, slobodno mogu da spomenem i neki vijek unazad 😉 . O čemu se tu radi, koja je to stvarčica u pitanju? Pa, dragi vi, to su ona čuvena opravdanja za sledeće stavke: kašnjenje na čas, neurađen domaći, nespremnost za kontrolni zadatak ili usmeno ispitivanje. E, tu svi, uključujući i moju generaciju i generacije mnogo ispred mene, funkcionišu na isti način, naravno, sa nekim modifikacijama i varijantama, kako je to već određeno vrijeme nalagalo. Međutim, bilo da je u pitanju neko davno, strožije i disciplinovanije doba ili ovo modernije sa nekim novim pravilima, uvijek se provlači isti šablon, a ja ću vam ga predstaviti u deset tačaka. Vjerujem da će se mnogi pronaći bar u jednoj od njih 🙂 …

1) IZVINITE, PROFESORKA, NISAM BIO NA ČASU, MORAO SAM DA ODNESEM TETKI LIJEK!

E sad, ja sam ubijeđena da je negdje početkom prošlog vijeka stvarno postojala negdje neka tetka kojoj je trebalo da se odnese lijek i da je taj neki učenik stvarno to i uradio. Onda je na taj način i opravdao izostanak sa časa, a tadašnji profesor se sigurno uznemirio zbog lošeg zdravlja dotične tetke i sa razumijevanjem joj poželio brz oporavak. Vidjevši saosjećanje na profesorovom licu, a i opravdan izostanak u dnevniku, sve tetke – postojeće i nepostojeće – počele su redovno da dobijaju svoju terapiju od strane zabrinutih i plemenitih sestrića i bratanaca. Pa čak i onaj učenik koji je, na primjer, imao samo dva ujaka i dva strica u porodici, volšebno bi dobio neku tetku kojoj je onda, uvijek u vrijeme časa matematike, nesebično pomagao. S godinama, ovo opravdanje se prilično „izlizalo“ i nema šanse da bi moglo danas biti uspješno upotrebljeno, ali primjetne su razne varijante istog, na primjer: „Izvinite, vodila sam sestru kod ljekara“, „Nisam stigla na čas, babi mi je skočio pritisak“ itd.

2) NISAM PRISUSTVOVALA KONTROLNOM ZADATKU, IMALA SAM ZAKAZANO KOD ZUBARA!

Pouzdano mogu da tvrdim da srednjoškolski učenici imaju najzdravije zube u cijeloj državi! Jeste! I, vjerujte, veoma sam ponosna što toliko o njima vode računa. U prosjeku, svaki učenik bar tri puta mjesečno ide kod zubara. I dabome da nisu oni krivi ako im taj isti zubar zakaže sledeći pregled baš u vrijeme najavljenog kontrolnog zadatka. Sigurno mu djeca i ukažu na taj problem i zamole gospodina zubara da im pomjeri termin pregleda, da ne bi propustili kontrolni, a onda on odlučno odmahne glavom i zagrmi: „Ne može! Kad kažem, ne može! Rekao sam, u utorak u devet i četrdeset, u vrijeme kontrolnog, i to je to! Nema drugog termina!“ I šta će dijete, pa naravno da je preče zdravlje! Pa to će i svaki profesor potvrditi! Mada, koliko pregleda im zakazuju, ponekad mi se čini da srednjoškolci imaju šezdeset četiri zuba, a ne trideset dva, kako je to Majka Priroda napravila…

3) JA SAM POKUŠAO DA URADIM DOMAĆI ZADATAK, ALI MI NIŠTA NIJE BILO JASNO!

Eto, ništa mu nije bilo jasno! I kako je onda, jadničak, mogao da uradi domaći, a toliko je to želio. Često zamislim sliku kako neki učenik sjedi nad sveskom, roni gorke suze i preklinje zlu sudbinu što mu je odredila da ama baš ništa živo ne razumije u zadatku. A jedino što je ga je ispunjavalo tog dana bio je baš taj domaći zadatak i njegovo rješavanje. Dugo sam razmišljala šta može da bude uzrok ovim nevoljama i došla sam do određenog zaključka. Naime, mislim da su krivi vremenski uslovi. Jeste, tačno tako! Jer, pazite, taj isti učenik je na času, sluša lekciju, zapisuje, klima glavom da mu je jasno, detaljno zabilježi sve zahtjeve za domaći. Onda ja na kraju časa još dva puta pitam da li je svima sve jasno i da li bilo šta treba da se ponovi. Opet svi klimaju glavom, ma nema problema, sve je cakum-pakum! Ali, kad dođu kući i krenu da rade, odjednom im ništa nije jasno! Znači, nešto se desilo na putu od kuće do škole, a to nema šta drugo da bude, osim vremenskih prilika. Pa dabome, logično, nepovoljan vazdušni pritisak, vrućina, hladnoća, bljuzgavica, košava, utiče sve to, šta ćete… Opadne koncentracija, informacije se izbrišu, padne sistem, ma muka živa!  😉

4) NISAM URADILA DOMAĆI, JER SAM BILA BOLESNA I NISAM PROŠLE NEDELJE BILA NA NASTAVI PA NE ZNAM ŠTA STE RADILI, A NIKO MI NIŠTA NIJE REKAO!

Ja ne razumijem ovu današnju djecu! Pa čekaj, ako je učenik bolestan, zašto se niste poslije nastave organizovali i svi do jednog otišli kod njega da mu kažete šta je propustio. Zar je moguće da dijete mora nekog nešto da pita, zaboga?! Pa nije valjda njegov posao da brine o tome šta je propustio i šta treba da uradi, vaše je da se sjetite i da mu kažete. Ja razumijem da su vremena teška, komplikovano je doći do informacija jer, svi imaju samo po jedan mobilni telefon, samo jedan kompjuter, jedan fiksni telefon, jedan Skajp, jedan Viber, jedan Mesendžer, jedan meil…Muka živa! I tako taj učenik em što je bolestan, em mu niko ništa ne kaže, a on uredno sjedi u kući i čeka. Oprostite, ali mislim da to nije kolegijalno i uvijek se jako potresem kad je takav slučaj u pitanju! 😉

5) URADIO SAM DOMAĆI, ALI MI JE OSTAO U KUĆI NA STOLU!

Pa dobro, šta je to sa tim stolovima, o čemu se radi?! Nisam još došla kraju toj sumnjivoj četvoronožnoj sorti, ali dolijaćete vi meni, čekaj, čekaj! Pa zar da izlažete djecu tolikom stresu, sramota da vas bude, bezosjećajne drvene prerađevine! I to, pazite, nisu jedan ili dva stola u pitanju, to su čitave zgrade, čitava naselja. U svakom stanu, maltene, postoji sto na kojem ostane, sa toliko žrtve i odricanja, urađen domaći zadatak. C, c, c, i to mi je namještaj… 😉

6) IZVINITE, PROFESORKA, MI SMO HTJELI DA VAS ZAMOLIMO DA NAM ODLOŽITE KONTROLNI ZA SLEDEĆI ČAS, AKO MOŽE!

I još kad vam onako zatrepću kolektivno, sa strepnjom iščekujući odgovor od mene – surovog kontrolnodajućeg profesora… Pa to je duša da vas zaboli! Da, da, da se sit čovjek isplače… Trep – trep! 😉

7) IZVINITE, PROFESORKA, ZAKASNIO SAM, BIO JE OGROMAN ZASTOJ U SAOBRAĆAJU!

Naročito mi bude interesantan taj zastoj onda kada ja samo petnaest minuta ranije najopuštenije prođem tom istom ulicom, a ono nigdje žive duše! Kako se tu za petnaest minuta stvori OGROMAN ZASTOJ, nikad mi neće biti jasno! Mada, neću da griješim dušu, ko zna šta se sve može desiti. I to naročito ovoj djeci koja žive jednu ili dvije stanice dalje od škole. Pa možete misliti koliki se to problem u saobraćaju napravi kad učenik ne može ni pješke da se probije do cilja. To mora biti da su kola i autobusi bukvalno naslagani jedni na druge, otprilike u visini Kineskog zida. I šta će dijete, mora da sačeka, pa nije ono krivo! 😉

8) IZVINITE ŠTO KASNIM, NIJE MI ZVONIO MOBILNI TELEFON!

Bože, kako nekvalitetno prave ove današnje mobilne telefone! Naročito alarme na njima, pa to ni jedan ne radi. Ne možete vjerovati koliki problem nam stvaraju neozbiljni proizvođači pametnih telefona. Toliki problem, da se i taj pametni telefon zaglupi i ne zvoni ujutro! Mislim da ću predložiti djeci da napišemo jednu peticiju svim proizvođačima, da unaprede te svoje proizvode, kako se djeca ne bi ometala da idu u školu i kako se ne bi izlagala neprijatnostima nezvonjenja alarma! 😉

9) IZVINITE, PROFESORKA, JA SE USPAVAO!

To vam je onaj iskreni i pošteni nastup, k’o vele, neće mi zamjeriti ako kažem istinu pa ma kakva ona bila! I naravno, uz obavezno TREP – TREP! 😉

10) IZVINITE, ZAKASNILA SAM ZBOG TOGA I TOGA, SLOBODNO ZOVITE I PITAJTE!

Koga da zovem, treba da se precizira! Jer, kakvi mi se sve razlozi navedu za kašnjenje, morala bih da imam i broj Auto – moto saveza Srbije (zbog zastoja i nesreća na putu), i predsjednika kućnog savjeta ili firme „David Pajić“ (ukoliko se zaglavi u lifu!), i kasirke u Maksiju (ako je bio neki veći red na kasi, a dijete pošlo da kupi užinu!), i babe sa Kanarevog brda (ukoliko je ona bila zadužena za buđenje!), i naravno zubara, bez njega nigdje! Dakle, djeco, nema to neodređeno ZOVITE I PITAJTE! Neka bude jasno i glasno naveden davalac informacije, a takođe zahtjevam i imenik sa svim brojevima telefona! Pa kad „zavrtim brojčanik“ na pametnom telefonu kojem ne radi alarm, ima sve da pršti! 😉

Eto, to bi bilo tih TOP TEN izjava! Ne mogu da lažem, i sama sam ih koristila, kao i dosta vas, pretpostavljam 🙂 . Jedino mi nije jasno kako sam i za trenutak mogla pomisliti da će to proći kod bilo kojeg profesora, ali valjda je čitava poenta baš u tome – u tom blaženom neznanju i onom osjećaju pobjede kad uspiješ da „prodaš foru“. Naravno, ima profesora kod kojih takve stvari nikada ne prolaze. Ima i onih koji će malo više istolerisati. Moja filozofija je da uvijek treba pronaći sredinu – nekad navodno povjerovati, nekad ne, sve zavisi od situacije. Na kraju krajeva, ako bilo kog od  te djece ispratimo kao dobrog čovjeka i uspješnog budućeg studenta a možda i kolegu, onda se kasnije samo možemo zajedno smijati svim prošlim dogodovštinama. Nije baš uvijek tako, naravno, ali neću se ovdje baviti teškim stvarima, jer je ovih lijepih i pozitivnih ipak mnogo više… 🙂

I za kraj, lični TOP FAJV – izjave koje su se u mojoj učionici izdvojile za ovih sedamnaest godina:

1) PROFESORKA, IZVINITE ŠTO KASNIM, NISAM IMAO GEL ZA KOSU. KAKO KORISTIM ISKLJUČIVO JEDNU VRSTU, A U PRODAVNICI BLIZU ZGRADE GA NIJE BILO, MORAO SAM IĆI DALJE DA TRAŽIM…

2) – JA SE IZVINJAVAM ŠTO KASNIM, MISLIO SAM DA JE DANAS SRIJEDA…

– PA I JESTE SRIJEDA!

– ONDA NE ZNAM ŠTA MI JE BILO!

3) Na kontrolnom zadatku, vidim da učenik prepisuje iz sveske u klupi…

– JE LI, KAKVA TI JE TO SVESKA U KLUPI, PA ODAVDE JE VIDIM!!!

– BOOOOOŽE, VIDI STVARNO, ODAKLE SE TO TU STVORILO???

4) RAZREDNA, IZVINITE ŠTO KASNIM, VODIO SAM DEVOJKU KOD LEKARA DA PRIMI BOCU, A JAKO SE PLAŠI IGLE…

5) IZVINITE ŠTO NISAM SPREMIO NIŠTA, MISLI MI LUTAJU JER SAM ODLUČIO DA SE ŽENIM! DEKONCENTRISAN SAM!

🙂 🙂 🙂

Prosvetni radnik – to divno zanimanje

Biti prosvetni radnik u današnje vrijeme je veoma uzbudljivo i interesantno. Ustvari, toliko je interesantno, da ne znam ni odakle bih počela sa pričom! Pokušaću da predstavim status prosvetnog radnika u današnjem društvu kroz pet kratkih (pod)pričica :-).

(Pod)pričica I

Na proslavi desetogodišnjice mature sreli se stari drugari, njih četvoro iz treće i četvrte klupe. I kako to obično biva, pitaju se za zdravlje, porodicu i naravno posao.

– Ja sam Senior Account Manager u toj i toj stranoj firmi! – kaže prvi, dok ostala trojica pohvalno klimaju glavom.

– Ja sam PR tog i tog odeljenja u toj i toj kompaniji za razvoj toga i toga! – kaže drugi, dok ostala trojica opet pohvalno klimaju glavom.

– Ja sam Information Systems Developer, radim tu i tu! – kaže treći, dok ostali pohvalno klimaju glavom.

– Ja sam prosvetni radnik, predajem taj i taj predmet u toj i toj školi! – kaže četvrti, dok se ostala trojica snebivaju, sažaljivo ga gledaju i utješno tapšu po ramenu.

Eto, možda da je dotični rekao da je PR te i te obrazovne ustanove koja je od krucijalnog značaja za opštinu, grad i državu, možda bi i njemu ostala trojica pohvalno klimnula glavom. Na kraju krajeva, početna slova su ista: Prosvetni Radnik – PR, Publik Relations – PR, pa zašto to i ne iskoristiti? Danas je vrlo važno da naziv struke bude što zvučniji, što nerazumljiviji i naravno, na stranom jeziku. Nije važno što ovaj koji te pita nema blage veze čime se ustvari baviš, važno je ime, važna je zvučnost! Pa zašto onda da ne ispratimo trendove? Možda bi nas ozbiljnije i shvatili…

(Pod)pričica II

Jednom prilikom sam bila u društvu gdje se jedna mlađa ženska osoba najiskrenije oduševila kad je čula da radim u školi. To svoje ogromno oduševljenje je izrazila na sledeći način:

– Jaooooo, prosvetni radnik??? Stvarno??? To tako RETRO zvuči!!!! Baš zanimljivo!!!

Iskreno, mislim da bi se jednako oduševila i da vidi živog dinosaurusa, kad smo već kod izumrlih vrsta i Retro fazona….Šta ću, nasmijala sam se uljudno, tješeći se da je Retro stil danas veoma popularan. Pogledajte samo te divne frižidere u stilu pedesetih, opet su popularni, čak i više nego ovi moderni. Pa što bih se onda ja plašila za svoju struku?

(Pod)pričica III

Kad je krenula čitava ova zbrka sa smanjenjem plata i štrajkovima, pratila sam neko vrijeme tekstove u novinama, kao i komentare čitalaca. Uglavnom se sve svodilo na to da „prosvetari“ nemaju šta da se bune, pošto ničemu i ne uče djecu i nemaju pojma o struci koju obavljaju. Pa što bi imali onda veću platu, i zašto im se ne bi još umanjile? Pa jeste, tako je! Evo na primjer, ja već petnaest godina ne učim djecu ama baš ničemu! Dođem na čas, sjednem, gledam u đake, gledaju oni u mene i tako dok ne zvoni za kraj – ćutim i ne mrdam, kao onaj Retro frižider o kome sam malo prije pričala. Iskreno, ne znam ni kako sam se tu našla, pošto pojma o svojoj struci nemam. Samo sam jednog dana osvanula na tom radnom mjestu, onako neuka. Ne pamtim kad sam nekog u životu nešto naučila! Isto tako i brojne moje kolege, to niko ništa ne radi! Svi samo sjede, ćute i gledaju se sa đacima. I još štrajkuju! Stvarno svašta!!!

(Pod)pričica IV

Prije par dana smo bili na dječijem rođendanu kod prijatelja i imala sam priliku da čujem kako se u jednoj osnovnoj školi sazvao vanredni roditeljski sastanak, na kome se raspravljalo o nastavnici istorije. Naime, čitav problem je bio u tome što je ta jeziva nastavnica, taj zlotvor od žene, tražila da djeca na svakom času ZNAJU ono što ih ona pita. Dakle, trebalo je svaku lekciju NAUČITI. Iskreno, bila sam šokirana! Pa zar tako nešto tražiti od učenika??? Nadam se da su joj zajedničkim snagama stali na kraj i da se tako nešto neće više ponoviti! Inače, loše nam se piše….

(Pod)pričica V

Nedavno sam slušala jedno predavanje, na kojem su nam, između ostalog, pričali i o tome kako ne motivišemo dovoljno učenike na času i kako oni zbog toga ne uče i ne prihvataju predmete na pravi način. Kad se sjetim svoje osnovne i srednje škole, jedino čega se sjećam je da sam učila o paramecijumu iz biologije i o hemijskim jedinjenjima kao „bela lala“! Kad ti se nastavnik ili profesor obrati, ili te prostrijeli pogledom, eto ti motiva za cijeli život! Vezeš one bitke i revolucije samo tako! Učiš gramatiku, prevodiš, ma ne možeš biti motivisaniji…Ali ne brinite, pratim ja trendove. Evo učim da igram čitav splet narodnih igara, usavršavam žongliranje, a i pjevanje u tri glasa, čisto da motivišem učenike! I iskreno, nadam se dobrim rezultatima. A ako ne bude pomaka, izučiću još neke vještine, potrudiću se maksimalno!!!

Na kraju krajeva, ipak sam ja Retro PR iz te i te škole! Zar takva jedna struka da ne uspije??? 😉 😉 😉