Ta divna stvorenja!


Ništa ljepše od jutarnje kafe u hladovini dvorišta blizu morske obale. Mislim da nema osobe koja bi takav jedan ugođaj odbila, pogotovo dok je na odmoru! Meni je to omiljeni dio dana, otkad „gostujem“ kod mojih u Boki, a bogme, i dok sam živjela tamo. I gotovo da bi idilično djelovala ta romantična atmosfera, ako bih je opisala na sledeći način: stara kamena kuća,  prostrano popločano dvorište, palme, glicinije, oleandri i ostalo primorsko drveće, cvijeće, povjetarac u kosi, šum mora, miris jutarnje kafe, tišina malog mjesta itd, itd. Kako sam poznata kao izuzetno romantična duša, nije ni čudo što mi je ta jutarnja kafa omiljeni dio dana. E sad, pošto osim romantike imam još nekoliko interesantnih osobina koje me krase, ne bih bila živa a da vam ne opišem kako U STVARI izgleda taj moj jutarnji ritual na moru. Pošto sve što sam do sada opisala izgleda kao jedna prelijepa, savršena razglednica, ili kao scenario iz neke latinoameričke serije, biću sasvim iskrena! Na kraju krajeva, lijepo je romantiku nekada malo začiniti…

Sto i stolice u našem dvorištu smješteni su u samom njegovom uglu, tačno pored kamelije, koju je još posadila baba Meri i osim što je neviđenih dimenzija, ona takođe ima i sentimentalnu vrijednost. Iznad kamelije se uzdiže stablo stare, odavno propale trešnje, skroz obrasle u narandžaste cvjetove glicinije. To remek djelo prirode nam ujutro daje debelu hladovinu sa jedne strane, dok se sa druge uzdiže džinovska juka (ili možda drvo života, drvo juke, juka života, nisam baš sigurna, uvijek na jednu biljku ide tristo različitih imena, svi je drugačije zovu, a na istu misle!). Kad oko podneva upeče sunce, stolice premještamo ispod feloje (neko jedinstveno drvo, ili mi imamo samo tu vrstu, tako nešto…), ali to svakako nije ona svježa hladovina koja krasi predivne jutarnje časove.

I tako ja svakog jutra sjednem pored kamelije, a ispod glicinije i životnog drveta, da uživam. Negdje oko sedam sati, na radno mjesto, to jest, na gliciniju, dolazi roj pčela. Kako su mi objasnili, to su pčele nekog našeg komšije i NAROČITO vole baš te narandžaste cvjetove i oni su im, valjda, najkorisniji u spravljanju meda. Eto, htjela ja to ili ne, moja glava nekim čudom postane kružni tok Slavija za milion i sedamsto pčela. Zuje, lepršaju, lepetaju krilcima vrijedna mala bića, a ja još malo pa dobih tikove mlateći glavom sa jedne na drugu stranu, vrat mi se načisto ukočio. Ali ko te pita, med je izvor života cijelog čovječanstva, što se za moju malenkost svakako ne bi moglo reći pa ako pogledamo u čiju korist se ova bitka rješava, nije naročito teško pogoditi, je l‘?

Nešto malo kasnije eto ti i komaraca, svih vrsta! Rekla bih da imam sa njima neki prećutni dogovor, jer, dok ja pijem kafu, oni doručkuju – mene naravno, tako da se svak o svom jelu, odnosno piću zabavio! Pa dobro, doručak je najvažniji obrok u toku dana. Poslije kafe ću ga i sama svakako upriličiti, tako da stvarno ne bi bilo u redu da komarcima zbog toga zamjeram i „pijem im krv na slamčicu!“

Negdje u isto vrijeme dok gostim komarce, ovoj veseloj družini pridruže se i mravi – sitni, krupni, crni, braon, žuti, leteći i bez krila. Oni zaista imaju i previše posla pa su raspoređeni bukvalno svuda i u svakoj mogućoj dimenziji. Poslije pola sata ne znaš više ni odakle naviru ni kuda su krenuli. Iskreno, nisam baš oduševljena kada im navigacija pokaže da idu uzbrdo uz moju nogu, ali pošto su nas uvijek učili da su to nadasve vrijedna i marljiva stvorenja, onda svakako ne bi bilo u redu ometati ih i uzimati im to uporno nadiranje u svim pravcima za zlo. Baš nešto razmišljam, zamislite samo koliko je u stvari dobar i strpljiv čovjek za koga se kaže da „ne bi ni mrava zgazio“! Sasvim prikladno poređenje, jer meni dođe da im objavim rat sve do istrebljenja! Na kraju krajeva, što u tom mravljem životu nema neko pametno čeljade da smisli izreku kako je taj i taj mrav toliko dobar, da „ne bi nikad čovjeku uz nogu pošao“? Molim univerzum za malo ravnoteže po tom pitanju, valjalo bi…

Iz dubina kamelije pored koje sjedim, uvijek se mogu očekivati razna iznenađenja iz porodice insekata. Tu su paukovi, skakavci, smrdibube, bogomoljke, buba mare, nešto-ne-znam-ni-ja-šta, i ostali višenožni prijatelji. Međutim, kako smo svi za tu kameliju vezani prvenstveno iz sentimentalnih razloga, onda takva osjećanja moraju da nas vezuju i za sve što iz nje izmili, izleti, iskoči, izmigolji se i ispuzi. A kako drugačije, molim vas, zar se može ići protiv istorijsko – porodičnih tekovina…?

Naročitu atmosferu stvara dolazak zlatnog ili zelenog „popa“ (Cetonia aurata je njeno učeno ime, ali nije baš popularno u primorskim krajevima, nekako logičnije mu dođe da ga zovu „pop“!). Koliko su bezopasni, toliko su i ogromni, a od svega najglasnije zuje dok lete. Mišljenja sam da i nisu baš neka naročita inteligencija, jer od cijelog dvorišta oni nađu da prolaze baš kroz moju glavu. I onda se zaleću svom snagom, ja izbezumljeno skačem i mašem rukama pa ko prije poludi! Uglavnom bude neriješeno, mrtva trka, što bi se reklo…

Zaista ne bih bila pravedna ukoliko bi bilo izostavljeno nekoliko redaka posvećenih simfonijskom orkestru zrikavaca, koji nastanjuju skoro svaku granu drveta u dvorištu i vrtu. Čim izađe sunce i temperatura krene da raste, to izazove nekakvu suludnu reakciju kod ovih muzički nadarenih bića i oni tada kreću da „zriču“, i „zriču“, i „zriču“… Prvo jedan, a onda još sedamsto komada za njim i tako u nedogled, sve do same besvijesti. Taj zvuk je toliko jak i prodoran, da je zaista poželjno imati ogromno strpljenje, do krajnjih granica rastegljivu toleranciju i neviđenju ljubav prema prirodi i svim njenim proizvodima. Bukvalno svim, jer kad ova buka i dreka krene, reakcije mogu biti vrlo nepredvidive, zato, nije na odmet uputiti ljude šta ih čeka. Čak je i poželjno!

Čitava ova „ekipa“ ne bi bila potpuna, a da se u nekom momentu ne pojave i stršljenovi. Nisam neki ljubitelj moram priznati, a i prilično su mi zastrašujući. Naravno, od svih dvorišta u našem dvokilometarskom primorskom mjestu, oni su BAŠ u ovom izabrali da piju vodu i to BAŠ iz tacne ispod saksije, koja se nalazi tačno pored kućnih ulaznih vrata! I dolaze tako na svakih desetak minuta, a ja, čuvši da napadaju kada je neka veća galama ili kretanje, trudim se da glumim pečurku i ne mrdam, moleći se u sebi da me baš tada ne spopadne onaj šašavi, pogubljeni zeleni „pop“, iliti stručno rečeno, toliko originalna Cetonia aurata

Eto, to vam je moje društvo uz prvu jutarnju kaficu! Poslije „druženja“ uđem u kuću da doručkujem, a glava mi po navici „sjecka“ tamo-amo, ruke i noge su mi preplavljene ujedima raznih vrsta, dok mi se u šoljici od kafe dave, u prosjeku, dva mrava i jedna pčela. I naravno, ulazak sam natempirala tačno između dva stršljenova pojenja vodom, uz još koji suludni nastup zlatnog ili zelenog „popa“. Pirlično zanimljivo, morate priznati! I, kada sve to saberem, moj opis romantične jutarnje kafe na moru bi, u stvari, izgledao ovako: stara kamena kuća, prostrano kameno dvorište, palme, glicinije, oleandri i ostalo primorsko drveće, cvijeće, vjetar u kosi, šum mora, miris jutarnje kafe, pčele, komarci, mravi, bumbari, skakavci, bogomoljke, muve, zrikavci, ose, stršljenovi, „popovi“, paukovi, smrdibube, takozvani „helikopteri“, buba mare, leptiri, nešto-ne-znam-ni-ja-šta, i ostali… E da, i tišina malog mjesta! Mada, ništa od toga, trajekt neumorno odvozi i dovozi… Sve u svemu, pravo i istinito uživanje u prirodi!!!

Advertisements

2 mišljenja na „Ta divna stvorenja!

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s